Birbeka ili Bierbeka, pučki Bierbeek (kod starijih pisaca Birbacum, Birbach, Birback), vrlo je veliko selo u Brabantu, udaljeno gotovo dvije lige od Leuvena, označeno naslovom baronije, unutar vojvodstva Aarschota. To je selo nekoć držala ugledna obitelj iz loze leuvenskih grofova ili brabantskih vojvoda; sada je aarschotskih gospodara, bilo stečeno pod naslovom miraza, bilo radije velikodušnošću brabantskih vojvoda. Rodoslovlje roda Bierbeek iznosi Petar iz Latheua, pitomac samostana u Tongerlu premonstratskoga reda, u knjizi de memorabilibus sui temporis, napisanoj oko godine 1383., a iz njega ga navodi Krizostom Henriquez u bilješkama uz Cistercitski menologij pod ovim danom. Ali nije sve što je on napisao odobravao onaj oštroumni poznavatelj starina André du Chesne, kojega smo mi savjetovali o toj istoj stvari, a pripovijeda se da se u Leuvenu kod kvestora vojvode Aarschota nalaze neke isprave brabantskih vojvoda kojima se pobija neki dio toga rodoslovlja. Nama nije bilo ni dopušteno ni ugodno sve istraživati. Nije ni dopušteno sve znati, osobito kad sveci i svi mudraci rod i pradjedove i ono što sami nisu učinili jedva smatraju svojim.
2 Izvanredan je ures toj obitelji dao Walter koji je, napustivši svjetovnu vojnu službu u kojoj je bio stekao ne običnu slavu, prigrlio cistercitsko ustrojstvo u Kloštru ili samostanu u Hemmenrodu te je zasjao izvanrednom svetošću života; zbog koje je zaslužio ovu pohvalu u Cistercitskim kalendarima koje je sastavio Krizostom: „U Njemačkoj bl. Walter iz Bierbacha, veoma glasovit sjajem krvi i naslovom svetosti, koji je, oprostivši se sa svjetovnom vojnom službom, u Hemmenrodu prigrlio samostanski život; i od Blažene Djevice, koju je štovao najvećom naklonošću, uzvišen nebeskim naklonostima, proslavljen i mnogim čudesima, usnuo je u Gospodinu i uvršten je u broj svetaca.”
3 Zatim u bilješkama dodaje: „Utvrđeno je također da su njegove svete moći bile izložene puku na štovanje. Štoviše, i njegove čizme u kapelici posvećenoj istomu blaženomu mužu, u samome oltaru, pohranjene uz najveću čast.” Sve to pretpostavlja da je on bio upisan u broj svetaca, bilo onim svečanim načinom kojim se sada Crkva služi pri kanonizaciji svetaca, bilo onim nekoć uobičajenim, to jest aklamacijom puka, odobrenjem ordinarija i suglasnošću Crkve. Ali čini se da su mu moći najprije bile položene u žrtvenik samo privatnom pobožnošću nekoga plemenitog čovjeka; ipak je to veličanstveno da su po njima učinjena čudesa, kao što će niže biti očito. Petar iz Latheua, gore navedeni, koji je živio prije 250 godina, o Walteru ovako piše: „Walter iz Bierbacha, veoma slavan u vojnim djelima, poslije je bio redovnik cistercitskoga reda u samostanu u Hemmenrodu, gdje je zbog sveta života kanoniziran i umro godine Gospodnje tisuću dvjesto dvadeset i druge.” Svakako se javno izlažu njegove slike s naslovom Blaženoga.
4 Djela koja je Walter slavno izvršio donosimo iz rukopisnoga kodeksa regularnih kanonika u Roodekloosteru kod Bruxellesa, a sastavio ih je Ivan Gilmann ili Antun Gentius iz knj. 7. djela illustrium miraculorum Cezarija iz Heisterbacha, pogl. 38. i 39., ili ih je prenio gotovo Cezarijevim riječima; naslov je: Gesta Domini Walteri de Birbaco militis, postea monachi Cisterciensis. Sâm je Cezarije živio zajedno s Walterom i često ga spominje na drugom mjestu, kao u knj. 4., pogl. 54.: „To nam je ispripovjedio Walter iz Birbacha svete uspomene”; i u knj. 5., pogl. 6.: „To su mi rekli gore spomenuti opat Herman, kao i redovnik Walter iz Birbeca.” U knj. 7., pogl. 26.: „Ispripovjedio mi je Walter iz Birbacha, redovnik iz Hemmenroda.” U knj. 10., pogl. 12.: „Brat Walter, redovnik u Hemmenrodu, obično pripovijeda čudesno čudo kojemu spominje da je bio nazočan. Kad su hodočasnici u prvom pohodu opsjedali grad Akru itd.”, odakle je očito da je i on pošao u Palestinu radi obrane katoličke vjere oružjem protiv barbara.
5 Ono što piše Petar Latheu da je umro godine 1292. pobija se iz Cezarija, koji, iako na navedenim mjestima o Walteru govori kao o već preminulu, ipak u knj. 10., pogl. 48. svjedoči da je te godine sastavio knjigu.
Životopis iz rukopisa samostana rubeae vallis (Rouge-cloître).
Valterova svjetovna vojna služba.
Gospodin Valter iz Bierbeeka, sela u galskom Brabantua, bio je veoma bogat i plemenit čovjekb. Dok je još u cvijetu mladosti bio predan svjetovnoj vojnoj službi, te u njoj vrlo odvažan i glasovit, od samoga je djetinjstva počeo zazivati našu Gospu, svetu Bogorodicu i vazda Djevicu Mariju, ljubiti je iz najdubljega srca te je prema svojim mogućnostima častiti postovima, milostinjom i slavljenjem misa. I premda je tijelom još bio predanc turnirima, srcem je ipak bio sav u službi Blažene Djevice.
2 Jednom zgodomd, dok se spremao na neki turnir imajući vitezove u pratnji, i došao do neke crkve, poticao ih je da čuju misu. Kada su oni to odbili, izgovarajući se da im je toliko zadržavanje pogibeljno, on je ostao u crkvi, dao da mu se otpjeva misa o Blaženoj Mariji i prinio je žrtvu, te je tako pošao za svojim drugovima. Kada su mu ususret naišli neki s turnira i kada je to doznao iz njihova odgovora, on nadoda: „Je li već počelo?” Kada su oni rekli: „Jest”, dometne: „Tko se ondje najhrabrije bori?” Odgovoriše: „Gospodin Valter iz Bierbeeka, on je svima na ustima, svima se pretpostavlja i svi ga hvale.” Kada su i drugi nailazili i govorili slično, zapanjen se divio što bi to moglo naviještati. To se dogodilo neizrecivom dobrotom Blažene Djevice Marije, kako bi pobožnoga viteza, koji je kasnio zbog službe njoj, u međuvremenu proslavila na turniru i njegovu odsutnost nadomjestila nekom čudesnom snagom. Stigavši napokon na mjesto, naoružao se i ušao, ali ondje nije učinio ništa veliko. Kada je igra završila, neki od vitezova uđoše u njegov konačište i zamoliše ga da s njima blaže postupa. Kada im je rekao: „Koji je razlog vaše molbe?”, odgovoriše: „Danas ste nas zarobili i molimo da s nama dobro postupate.” Kada je Valter to zanijekao i rekao: „Ja vas nisam zarobio”, odgovoriše: „Uistinu smo vam danas pružili desnice, ondje smo vidjeli vaše viteške znakove, ondje smo čuli vaš glas.” I odmah je plemeniti čovjek spoznao da se to dogodilo milošću Blažene Djevice Marije, koju je počastio na misi koju je o njoj dao otpjevati i koju je saslušao.
3 No ovdje se može postaviti pitanje: budući da je smrtni grijeh sudjelovati na turnirima, kako su Blaženoj Djevici mogle biti ugodne molitve i prinosi spomenutoga Valtera? Na to valja odgovoriti da se ondje čine dva smrtna grijeha, naime oholost i neposlušnost: oholost, jer se to čini radi ljudske hvale; neposlušnost, jer se čini protiv zabrane Crkve, zbog čega se poginuli na turnirima s pravom pokapaju izvan groblja vjernika. Budući da je dakle služba rečene mise Valteru mogla biti zaslužna za vječni život da je bila učinjena u ljubavi, sada je prešla u vremenitu nagradu; dobra naime djela, to jest ona iz roda dobrih djela, bivaju vremenito nagrađena. Čovjek se također po njima, kao što neki iz Pisama dokazuju, čini sposobnim za primanje milosti, a da je to istina, dokazuje sljedeći primjer.
4 Kada je nekom drugom prilikom spomenuti plemeniti čovjek tražio one proklete sajmove te stojeći među mnogima slušao misu, svećenik koji je slavio misu, podigavši kalež u kanonu, ugleda zlatni križ pod njegovim podnožjem, uz koji je bila pričvršćena ceduljica s ovim riječima: „Odnesi ovaj križ u moje ime, to jest Marije Majke Kristove, mojemu prijatelju Valteru, vitezu iz Bierbeeka.” Kada je svećenik to pročitao, nakon završetka mise popeo se na propovjedaonicu i povikao: „Ima li ovdje koji vitez koji se zove Valter iz Bierbeeka?” Kada su neki odgovorili: „Evo, ovdje je”, svećenik ga je odveo nasamo, pružio mu križ i priopćio gdje ga je našao i tko ga je poslao.e On ga je radosno primio, a poslije ga je, obrativši se u Himmerodu, predao opatu toga mjesta. Zatim je grofica Holandije, poslavši onamo časne glasnike, zamolila da joj se taj isti križ dade, te ga je na ovakav način dobila. Kada je naime samostanska zajednica spomenutim glasnicima odgovorila: „Ne možemo ga dati ako to nije volja brata Valtera”, nadajući se da on neće pristati, on je, upitan o tome, odgovorio: „Ja nemam nikakva vlasništva, sve je u opata.” I tako su ga žalosni poslali grofici, a njegovo je zlato tolikoga sjaja da svako zlato u usporedbi s njim blijedi. Grofica ga je radosno primila i stavila među svoje relikvije, ne usuđujući se njime služiti.
a Štoviše, teutonskoga, u vojvodstvu Aarschot, kao što rekosmo, na leuvenskom području. Postoji doduše i u galskom Brabantu Birbacum, pučki Birbais, pod grofovijom Walhain: Gillemans ili Gentius smatrao je da je Valter odatle potekao, jer toga u Cezariju nema.
b Dodaje Cezarije: krvni srodnik Henrika, vojvode leuvenskoga. To je, kako smatramo, Henrik IV., kojega neki čine prvim vojvodom Brabanta; prema svjedočanstvu Haraeusa, on je živio upravo u to vrijeme, kao Valterov vršnjak.
c Turnirima se kod srednjovjekovnih pisaca nazivaju kopljaničke igre i slični konjanički sukobi, prividno zabavni, ali u stvarnosti najčešće krvavi i pogubni; stoga su bili zabranjeni najstrožim odredbama papa, dok nije uvedena umjerenost i uklonjene pogibelji pokolja. Inače, uz primijenjenu opreznost, u njima je izvrsna vježba plemstva i poticaj na ratna djela.
d Cezarije: dok je žurio na neki, itd.
e S pravom Cezarije, knj. 7., pogl. 38.: Valter iz Bierbeeka, kojega su častili ne samo ljudi nižega staleža, nego i kraljevi, knezovi i plemići, čuvši za dobročinstva koja mu je udijelila Majka milosrđa.
Revnost u krepostima, ulazak u redovništvo.
Videći dakle gospodin Valter, dok je još bio u svijetu, tolika dobročinstva blažene Bogorodice prema sebi, toliko se raspalio ljubavlju prema njoj da se u nekoj siromašnoj crkvici posvećenoj njoj na čast, uz znanje svećenika, stavivši konopac oko vrata, prikazao njoj na oltaru kao kmet vezan za zemlju, plaćajući svake godine glavarinu kakvu su običavali plaćati rođeni kmetovi. A budući da se radi časti nebeske Kraljice tako veoma ponizio, ona je zauzvrat svojega ljubimca i u ovome životu na mnogostruke načine proslavila.
6 Napokon, imao je običaj uoči svih svetkovina blažene Bogorodice postiti o kruhu i vodi, a često i petkom iz poštovanja prema suboti. Jednoga mu je dakle dana sluga dok je postio donio malu glinenu posudu s vodom, koju je božanska moć u njegovim rukama pretvorila u najbolje vino. Kada je okusio vodu pretvorenu u vino, potajno je pozvao slugu i prekorio ga rekavši da mu je umjesto vode poslužio vino. Kada je on to zanijekao tvrdeći da je zagrabio vodu iz vjedra, ipak je uzeo posudu i izlio je. I tako ju je napunio najčistijom vodom, unaprijed je kušao da bi bio siguran, a zatim je ponovno pružio svojemu gospodaru. Kada ju je kušao, kao i prije, našao je vino te je odmah ljutit na slugu ovako rekao: „Zašto mi se rugaš donoseći mi evo drugi put vino umjesto vode?” Zapanjen tom riječju, sluga je to najvećim zakletvama zanijekao. Tek tada shvativši da se to čudo nad njim dogodilo iz velikoga milosrđa Bogorodice, zakleo je istoga slugu da to nikada nijednomu čovjeku ne očituje dokle god on bude živ. a Sluga pak, dionik tolikoga čuda, bio je brat Arnold, koji je poslije s njim stupio u Cistercitski red, svet i veoma uredan čovjek, te napokon pokopan na brdu Stromberg, koji je prije nego što je umro razglasio čudo na slavu Božju, bojeći se da nakon smrti ne bi morao polagati račun o skrivenom blagu.
7 Čuvši često spominjani Valter da je Cistercitski red posvećen Blaženoj Djevici Mariji, iz ljubavi prema njoj ostavio je sve što je od ovoga svijeta te u Njemačkoj, u samostanu koji se drugim imenom zove Himmerod, čiji je glas u to vrijeme bio najslavniji, primio redovničko odijelo. Koliko je ponizno živio u tome samostanu, koliko je bio gorljiv i pobožan, osobit u poslušnosti i brižljiv u službama Blaženoj Djevici Mariji, svjedoci su bili monasi istoga samostana iz njegova vremena. Psaltir pak, himne, hvalospjeve i veoma mnoge druge molitve o našoj Gospi naučio je tijekom kušnje, i sve ih je najrevnije molio. Svakodnevnoj misi koja se u samostanu slavila o našoj Gospi uvijek je želio prisustvovati. Gotovo sve što je govorio bilo je na duhovnu izgradnju, a budući da su se mnogi izgrađivali ne samo njegovim riječima i izgledom, nego i miomirisom njegova dobroga glasa, postavljen je za gostoprimca. a Dodaje Cezarije: Iz čega se zaključuje da nije bio željan isprazne slave.
Razna čuda.
Jednom zgodom doveden je u samostan u nadi u ozdravljenje neki opsjednuti te ga je on primio u gostinjac. Bio je to naime prilično bogat i poznat seljak, koji se nije mogao izliječiti nikakvim lijekom, ni relikvijama svetaca, ni molitvama monaha. Često spominjani Valter, po ovlasti svoje službe često ga posjećujući, pročitao je nad glavom opsjednutoga molitve i pjesme o svetoj Bogorodici koje je imao zapisane kod sebe, te mu pokazao njezine slike, zaklinjući po svemu tome zloduha da iziđe. Jednoga dana, dok je položio psaltir na glavu opsjednutoga, zloduh je zbog toga vičući i bjesneći toliko izmučio čovjeka iz kojega je bio prisiljen izići i tresnuo njime o tlo da su za nj, dok je padao na zemlju, govorili da je mrtav. Nakon jednoga sata došavši k sebi, ustao je vičući da je oslobođen od đavla. Brat laik pak koji je prisustvovao takvomu ozdravljenju i držao pomahnitaloga seljaka bio je svjedok toga događaja. Otišavši tako zdrav svojoj kući, nakon nekog vremena vratio se zahvaljujući Blaženoj Djevici Mariji i njezinu sluzi liječniku. Dok je samostanska zajednica slušala te riječi, dodao je o njemu: „Kad u ovome samostanu ne bi bilo više nikakvih relikvija osim ovoga svetoga čovjeka, čijim sam zaslugama izliječen, to bi trebalo biti dovoljno za cijelo mjesto.”
9 U samostanu je osim toga bio a prekrasan konj tolike vrijednosti da su za nj kako trierski nadbiskup, tako i vojvoda Lotaringije ili Brabanta navodno nudili oko četrdeset maraka srebra; imao je naime izgled najboljegab bojnoga konja. Bojeći se pak samostanska zajednica da ne uvrijedi drugoga ako ga proda jednomu, po gospodinu Valteru i dvojici pridodanih braće laika besplatno je poslala toga istog konja grofu Holandije. Kada su dakle došli u neku šumsku gudurinu, konj izdaleka ugleda krdo kobila kako pase; odmah njišteći i razigrano istrgne se iz ruku vodiča te najbržim trkom pojuri prema suprotnomu krdu. Dok su ga braća laici progonila, konj se od njih još više udaljavao. Kada su se vratili uzaludna truda, reče otac Valter: „Pođimo dalje, jer ovaj je konj izgubljen ako nam ga sveta Marija ponovno ne daruje.” Jedva su dakle odmakli dvije milje, kadli evo isti konj brzo dotrči natrag, premda nije bio dovoljno ukroćen, te poput krotke ovce podloži vrat rukama svojih vodiča.
10 A budući da je bio poznat plemićima zemlje i da su ga oni častili kako zbog plemenitosti krvi, tako i zbog svetosti života, često je za potrebe samostana protiv svoje volje bio poslan na put. Jednom zgodom tako, spuštajući se samostanskom lađom koja je prevozila vino, dok su on i njegovi stigli u Zeland, podigla se silna oluja koja je sve prestrašila i nagnula lađu, a pogibelj se pridružila pogibelji: gusari su naime veslajući prema njima pokušali opljačkati lađu. I gle, pravednim Božjim sudom dvije bačve, izbačene snagom vjetrova, prevrnuše njihovu lađicu i same gusare potopiše u dubinu. To se dogodilo uoči blagdana svetoga Nikole biskupa poslije ponoći. Zbog toga su svi, bojeći se za svoj život, vapili Bogu. Sam pak blaženi čovjek, izišavši iz potpalublja lađe, odveo je svojega slugu nasamo, obavioc ispovijed i tek tada ušao. Zatim, stavivši preda se bjelokosni kipić svete Bogorodice, koji je uvijek imao uza se, prostro se pred njim i molio, te je u molitvi blago usnuo; i odmah mu se pričini da u samostanu u vrijeme psalmodije čuje gospodinad Arnolda, sveta čovjeka i prokušana života, kako svira citru. Tako se od same miline glasa probudio, jer je bilo vrijeme jutarnje molitve, te odmah shvativši da pravednik u isti sat moli za njih, radostan iziđe i tješeći sve ovim riječima reče: „Ne bojte se, jer nam nikakva pogibelj neće moći nauditi, jer sam čuo gospodina Arnolda od svetoga Severina, našega monaha, kako svira citru.” I odmah se božanskom snagom i zaslugama Blažene Djevice Marije, koju je zazvao u takvoj nevolji, te već spomenutoga Arnolda, oluja stišala.
11 Kada je to bilo javljeno gospodinu Hermanu, tadašnjem prioru u Himmerodu, a poslije opatu mjesta Svete Marije, odmah je pozvao gospodina Arnolda, koji o spomenutome nije imao nikakva znanja, i upitao ga što je u noći svetoga Nikole za vrijeme jutarnje molitve mislio ili što je ondje radio. Njemu on odgovori: „Vjerujte mi, ja sam ondje svirao citru.” „Na koji način?”, upita. A on: „Kada ne mogu imati pobožnosti, pod kukuljicom pomičem prste poput svirača citre i srcem diram strune, te tako budim tromost duha na pobožnost.” I veoma se začudio prior čuvši to; jer budući da je bio učen čovjek, smatramo da je to učinio po primjeru Elizeja, u kojemu se na glas psaltira probudio duh proroštva.
a Cezarije: poledrus, to jest ždrijebe, koje neki nazivaju i pulletrus i pultrinus.
b Dextrarius je bojni konj.
c Više sličnih primjera takve poniznosti naći ćeš drugdje, kojima ćeš se diviti. No čuvaj se da ne posumnjaš kako bi čovjek laik imao ikakvu vlast opraštati tuđe grijehe, što je odozgor podijeljeno samo svećenicima. Veliku ipak snagu ima ona plemenita bol duše, istisnuta Božjom ljubavlju, koja izvlači takvo ispovijedanje grijeha.
d Njega je u Cistercitski menologij upisao 25. kolovoza i nazvao ga blaženim Henriquez.
Redovničke kreposti.
Tolike je samilosti bio taj sveti čovjek prema siromasima da je, krenuvši na put, pretjecao prosjake i pružao im iz novčića koji su mu bili dani za trošak. Kada mu je jednoga dana bos učenik izišao ususret, a bila je studen, zaustavio ga je i sišao s konja, skinuo cipele i dao mu ih, a obuo nove koje je imao u torbi, uzjahao konja i otišao. Onaj koji je to vidio a i bio prisutan dao je svjedočanstvo i zapisao. Nesložne je mirio, neposlušne molio, gnjevne i nestrpljive češće je dozivao k pameti, a kušane je olakšavao mnogobrojnim primjerima koje je uvijek imao pri ruci. Odatle je i to da ga je jednom zgodomb jedan od braće, razgovarajući s njim o nekoj riječi, povukao u stranu i rekao: „I ja trpim velike kušnje svojega tijela.” Da bi naime mogao liječiti druge, nije se stidio priznati im vlastite slabosti.
13 Upitan jednoga dana od spomenutoga priora o čemu razmišlja za stolom, zato što nije razumio čitanje, odgovorio je: „Ja ondje imam svoje čitanje. Kada počnem jesti, u mislima prebirem kako je radi mene Sin Božji naviješten od anđela i začet po Duhu Svetome u djevičanskoj utrobi: i evo, pročitana je prva stranica. Zatim razmišljam kako se uz pjevanje anđela rodio, bio povijen u bijedne pelene i položen u jasle: i tako okrećem drugu stranicu. Na taj način prolazim obrezanje, dolazak mudraca, njegovo prikazanje u hramu, bijeg u Egipat, krštenje i post, muku i uskrsnuće, uzašašće i dolazak Duha Svetoga, te napokon posljednji sud. Takvo je moje svakodnevno čitanje, čiji je kraj završetak objeda.” Da je jedući čitao u takvoj knjizi, svjedočile su suze koje je češće prolijevao za stolom; više je naime uživao u svetim razmatranjima nego u klečanjima, kojima se duh kontemplacije priječi. Nije naime, kao što rekosmo, tražio mnogac poklecanja u molitvi, nego je običavao stojeći ili klečeći na koljenima, uzdignuta lica gledati u nebesa.
a Cezarije kaže: To se dogodilo u mojoj prisutnosti.
b Isti: Dok sam s njim razgovarao o jednoj riječi.
c To jest naklone ili klečanja učinjena radi poštovanja ili zadovoljštine.
Smrt, čuda.
Prije nego što ga je Bog pozvao s ovoga svijeta, jednomu je monahu objavljeno neko čudesno viđenje. Dok je naime boravio ua Villersu u Brabantu, koji je kuća Cistercitskoga reda, sa svojim opatom gospodinomb Eustahijem, budući da je bila nedjelja, isti je opat nakon večere dao sazvati cijelu samostansku zajednicu. Kada je to bilo učinjeno i kada je rekao: „Jesu li sada ovdje sva naša braća?”, odgovoreno mu je: „Svi, gospodine, osim dvojice mladića koji su kao gosti poslani ovamo iz Francuske, a koji su veoma revni u šutnji, osobito u dane kada se pričešćuju.” Kada su oni po drugi put u njegovo ime bili pozvani te došli, a sam im opat predbacio kašnjenje, ponizno su se ispričali i sjeli. Sljedećega pak dana, dok se samostanska zajednica vraćala s rada i pred vratima nakon prvoga znaka za deveti čas čekala drugi, stariji se od njih, stojeći tako naslonjen na svoju motiku i moleći deveti čas o našoj Gospi, stojeći lagano uspavao. I gle, ugleda samu Bogorodicu, okruženu osobama različitih redova, kako u čudesnu sjaju prolazi između njega i vrata; a kako ga ona uopće nije pogledala, kao da ga ne poznaje, niti ga je pozvala, reče tužan u sebi: „Jao meni jadniku! Zašto me ne zove?” Kada je ona malo odmakla, smilovavši se njemu, poslala je natrag monaha koji joj je prisnije prianjao, rekavši: „Pozovi onoga monaha.” Kada ga je ovaj vrativši se pozvao i rekao: „Dođi, naša te Gospa zove”, od radosti se probudio. Ušavši tako i promatrajući gospodina Valtera, govorio je u sebi: „Ovaj je monah veoma sličan monahu po kojemu me danas naša Gospa pozvala u snu, osim što je onomu kukuljica siva, a ovome bijela”, te je ispripovjedio viđenje svojemu drugu. Sljedećega pak dana, kada su gospodin opat i često spominjani Valter trebali otići i kada su oni spomenute mladiće pozvali na vrata, a Valter stajao u svojoj sivoj kukuljici, skinuvši bijelu koja mu je bila posuđena, reče stariji monah svojemu drugu: „Uistinu, ovo je monah koji me pozvao; odjeću prepoznajem, o osobi ne dvojim.”
13 Napokon, nakon nekoliko dana isti časni muž Valter počeo je pobolijevati te je, pun vjere i ljubavi, ispovjeđen i skrušen, na poziv blažene Bogorodice, prešao iz tame u svjetlo, iz vjere u gledanje, iz truda u pokoj, iz zasluge u nagradu, iz svijeta u domovinu, kamo neka nas dovede sam Sin Božji, Gospodin naš Isus Krist rođen od Djevice Marije, koji je put u primjeru, istina u obećanju i život u nagradi. Amen. I monah iz Villersa, također pozvan kako mu je bilo unaprijed pokazano, nakon nekoliko dana preselio se Gospodinu.
a Izvrsne pohvale ovoga najpobožnijega samostana sabire naš Rosweyde u posvetnoj poslanici Henriku Vander Beydenu, opatu istoga samostana, stavljenoj na početak knjižice sv. Euharija Lionskoga De laude Eremi, kao i u drugoj stavljenoj na početak knjižice De contemptu mundi; obje je, od sebe priređene, izdao 1621. godine.
16 Da bi pak Gospodin pokazao kolike je zasluge kod njega ljubimac njegove Majke, proslavio ga je znakovima nakon smrti. U isto je naime vrijeme Winemar iz Aldendorpa, bogat i čestit vitez, ležao u postelji posve uzet; čuvši da se čovjek Božji, njemu jedino ljubljen, preselio Gospodinu, odmah je poslao glasnika u samostan, po kojemu je zamolio da mu se pošalju pokojnikovec cipele. Poslane su mu nove i odmah su bile vraćene, jer je shvatio da nisu pripadale gospodinu Valteru. Odmah su mu po istome glasniku poslane prilično stared čizme čovjeka Božjega, koje je bolesnik primio s vjerom i pobožnošću, te čim je na njih položio obamrle ruke, odmah je od njih osjetio dobročinstvo. Slično se dogodilo i s nogama. Od toga je časa počeo podizati ruke, uspravljati noge i postupno vraćati snagu cijeloga tijela. Istu je pak obuću zbog ljubavi prema blaženomu mužu i zbog dobročinstva koje mu je po njoj udijeljeno toliko častio da je u svojem dvorcu sagradio kapelu i te iste cipele ugradio u njezin drveni oltar, u prisutnosti himmerodskoga opata.
17 Neki drugi vitez, koji je imao opasan čir na prsima, čuvši da se po spomenutim cipelama na Winemaru očitovala tolika moć ozdravljenja, zamolio je da mu se jedna pošalje, i dobio ju je; čim je njome dotaknuo mjesto rane, potpuno je ozdravio. Neka je blagoslovljeno ime njegovo u vijeke, po kojemu je blaženi muž tako svetim svršetkom završio prolazni život. Amen.b Sada ga u svojem Menologiju blaženim proglašava i Krizostom 16. svibnja.c Cezarije: cothurnos.d To jest čizme (ocreæ).
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.