Pokrajina je u unutrašnjosti Engleske, označena naslovom grofovije, Wiltonia, pučki Wiltshire, koja je dobila ime po gradiću Wiltonu smještenu na ušću rijeka Nadder i Wiley, za koji Cambden pokazuje da se kod starih nazivao Ellandunum. Tu je nekoć bilo biskupsko sjedište; kad je ono preneseno u Salisbury, nedaleko odande udaljen, tako se postupno Ellandunum ili Wiltunum smanjio da je sada jedva maleno selce.
2 Osmi biskup toga mjesta početkom jedanaestoga stoljeća bio je Britvald ili Brithwold. O njemu Vilim Malmesburški u knj. 2. djela de gestis Pontificum Anglorum, gdje raspravlja o biskupima Sherbornea, Salisburyja i Wiltona: „Osmi”, kaže, „Brithwold, od redovnika u Glastonburyju, koji je mnogo godina, od vremena kralja Etelreda sve do posljednjega Edvarda, upravljao biskupijom. On je za vladanja kralja Knuta jednom prigodom u Glastonburyju, dok je kao što je često činio bio predan nebeskim bdjenjima, iskusio božansko viđenje. Jer kad mu se podvukla misao koja ga je često mučila, o gotovo zatrvenu kraljevskom rodu Engleza, dok je o tome razmišljao prišuljao mu se san, i gle, zanesen u višnje stvari vidje prvaka apostola Petra kako u ruci drži Edvarda, sina Etelredova, koji je tada bio u progonstvu u Normandiji, te ga posvećuje za kralja uz predviđen djevičanski život i pošto je izračunao određen broj od dvadeset i četiri godine kojim će ograničiti kraj kraljevstva; a njemu koji se tužio zbog potomstva odgovorio je: „Englesko kraljevstvo pripada Bogu; poslije tebe će providjeti kralja po svojoj volji.””
3 Vladao je Etelred, brat sv. Edvarda Mučenika, otac sv. Edvarda Ispovjedaoca, od 14. travnja 978. do 23. travnja 1016. Naslijedio ga je Kanut ili Knut, Danac, i oženio njegovu udovicu Emmu, majku sv. Edvarda, godine 1018; umro je godine 1035., 12. studenoga. Isto viđenje sv. Britvalda pripovijeda isti Malmesburški u djelu de gestis Regum Anglorum, knj. 2., pogl. 13., te nešto opširnije u životu sv. Edvarda 3. siječnja, pogl. 1., br. 4. i 5., kao i Matej Westminsterski pod godinom 1035., Nikola Harpsfield u jedanaestom stoljeću, pogl. 19., Ranulf Higden u knj. 6., pogl. 18. i drugi, koji međutim svi svjedoče da se nije Edvard potužio zbog potomstva, nego da je sam Britvold bio zabrinut zbog njega i da je dobio onaj odgovor od sv. Petra.
4 Ranulf i Harpsfield pišu da se to dogodilo dok je Britvold još bio redovnik u samostanu u Glastonburyju, koji se pučki naziva Glastonbury, o kojemu smo raspravljali uz poglavlje 1. života sv. Edvarda, slovo 1. Ali protivi se Malmesburški, koji je živio bliže Britvaldovu vremenu, te piše da je on stolovao od vremena kralja Etelreda sve do Edvarda; dakle dok je vladao Knut nije mogao biti redovnik. U životu sv. Edvarda to se pripisuje Britvoldu, biskupu Winchestera, i dodaje se: „Jer će se dogoditi kad usneš sa svojim očevima, Gospodin će pohoditi svoj narod i Gospodin će učiniti otkupljenje svoga puka. Izabrat će naime sebi čovjeka po svome srcu, koji će vršiti sve njegove volje, koji će uz moju pomoć zadobivši englesko kraljevstvo učiniti kraj danskoj jarosti. Bit će naime mio Bogu, ugodan ljudima, strašan neprijateljima, drag građanima, koristan Crkvi, i hvalevrijedan će život zaključiti svetim svršetkom.” Što se sve ispunilo na bl. Edvardu, potvrdio je ishod događaja. Dakle, budući da nije umro prije Edvardova kraljevanja Britvold wiltonski, to treba razumjeti o winchesterskome.
5 Imala je Winchester, nekoć Venta Belgarum, kod Engleza sada Winchester, a kod Britanaca Caer Gwent, od britanske riječi Guin ili Guen, što znači bijelo, jer je smještena na tlu koje bjelasa od krede i gline, grad pokrajine Hampshire ili Hampshire, biskupa gotovo u isto vrijeme Ethelvolda, za kojega neki noviji kažu da se također zvao Brithwold, trećega od sv. Elphega. Ali ovome, dok je vladao Knut, nije se moglo podastrijeti ono nebesko viđenje, jer prenose da je umro godine 1015., pošto je zamijenio Kenulpha godine 1006., a Ethelvolda ili Æthelvolda nazivaju ga Firentinac, Vilim Malmesburški i drugi najbliži tim vremenima, a ne Brithwoldom. Različit je pak od sv. Ethelvolda, biskupa iste stolice, o kojemu ćemo raspravljati 1. kolovoza.
6 Napokon je godine 1045. umro Britvold, biskup Wiltona, kao što piše Firentinac; iz čije je povijesti lako prozreti kolikim je nevoljama morao biti potresan. Iste godine piše Westminsterski: „Umro je Brithwald, biskup Ramsburyja.” Tako se nalaze nazvani i drugi biskupi Wiltona zato što su imali prebivalište u Ramsburyju; odatle ga je u Salisbury prenio Herman Flanac, nasljednik sv. Britvolda, jer u Ramsburyju, kaže Malmesburški, nije bilo ni zbora klerika ni sredstava za uzdržavanje. Leži Ramsbury, pučki Ramsbury, na rijeci Cunetio, koja se pučki zove Kennet, u istočnom dijelu Wiltona; i sada je samo selce, ali preporučeno ljupkošću livada, kako svjedoči Cambden.
7 Nadalje, pošto je dovršio tijek života, pokopan je Britvold u Glastonburyju, kojega je posjede povećao mnogim imanjima i prihodima, i prema našem samostanu veoma velikodušan. Tako Vilim Malmesburški, pitomac samostana smještena na sjevernom rubu Wiltona, o kojemu je više toga uz život sv. Aldhelma 25. svibnja i sv. Máel Dubha, po kojemu ima ime, a kod Bede se naziva Maidulphi urbs. Upisano je u Engleskom martirologiju pod ovim danom ime sv. Britvalda, ali se kaže da je bio biskup Winchestera. Pod istim danom Ferrari: „U Engleskoj sv. Britvalda, biskupa Winchestera.” Ali Hugo Ménard pod 17. siječnja: „U Wiltonu u Engleskoj sv. Britvolda, biskupa i ispovjedaoca.” O drugomu Britvoldu, canterburyjskom nadbiskupu, raspravljali smo 9. siječnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.