Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Sebastijanu mučeniku, branitelju rimske crkve

DE S. SEBASTIANO MART. ROMANÆ ECCL. DEFENSORE

Sadržaj (47)
  1. § I. Rođendan sv. Sebastijana.
  2. § II. Djela sv. Sebastijana.
  3. § III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.
  4. § IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.
  5. § V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.
  6. § VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.
  7. § VII. Relikvije prenesene u Soissons.
  8. § VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.
  9. § X. Druge relikvije sv. Sebastijana u Bavarskoj.
  10. § XI. Relikvije i štovanje sv. Sebastijana drugdje.
  11. Autor sv. Ambrozije biskup
  12. Teško kušana postojanost Marcelijana i Marka.
  13. Sv. Sebastijan učvršćuje pokolebane.
  14. Paklene kazne i nebeske radosti utisnute prijateljima mučenika.
  15. Uporaba bogatstva i naslada.
  16. Sreća i slava mučenika.
  17. Sebatijanovom molitvom i čudesima obraćeni Zoja i Nikostrat.
  18. Postojanost Marcelijana i Marka, govor novokrštenicima.
  19. Ostale Sebastijan obratio zajedno sa zarobljenicima.
  20. Poganske zablude koje je Trankvilin pobio pred gradskim prefektom Kromacijem.
  21. Utjelovljenje Riječi izloženo poganinu.
  22. Gradski prefekt Kromacije biva poučen u vjeri.
  23. Razbijeni Kromacijevi idoli.
  24. Razbijanjem sprava sudbene astrologije ozdravlja Kromacije.
  25. Krštenje Kromacija i Tiburcija.
  26. Kromacije, odrekavši se gradske prefekture, u vrijeme progona hrani kršćane.
  27. POGLAVLJE XXI. Mučeništvo sv. Tiburcija.
  28. Smrt sv. Kastula, Marcelijana i Marka.
  29. Slavna borba sv. Sebastijana.
  30. Prijenos sv. Sebastijana
  31. Od nepoznatoga redovnika iz Soissonsa
  32. Hilduinovo poslanstvo u Grad
  33. Rodoinov savjet o traženju relikvija iz Rima.
  34. Povod traženja relikvija sv. Sebastijana. Rodoinovo poslanstvo.
  35. Pozdrav prijateljima i izlaganje poslanstva Papi.
  36. Savjetovanje kardinala.
  37. Otvoren grob sv. Sebastijana.
  38. Razna čudesa na putovanju.
  39. Svečani prijenos u samostan sv. Medarda.
  40. Razne izliječene bolesti.
  41. Suzbijeno klevetanje zavidnika.
  42. POGLAVLJE XIV. Postanak samostana Manlieu.
  43. Pokvareni trgovci relikvijama, bezbožno prevareni.
  44. Otkrivena prijevara lakomisleno primljenih relikvija.
  45. a Odricanje od prijestolja i zatočeništvo Ludovika Pobožnoga.
  46. Tjeskoba Ludovikova zbog odgođena redovničkoga zavjeta i njegova smrt.
  47. O istim relikvijama

a Odricanje od prijestolja i zatočeništvo Ludovika Pobožnoga.

Skršen u snagama nekoć snažne mišice, ja Ludovik, car i august, po promislu Božje milosti vladajući rimskim svijetom, kad sam nadaleko nad narodima previše popustio uzde vlasti, neki razuzdani našom blagošću, boreći se protiv pobožnosti, provališe u okrutnostb nevjere. To se zlo toliko razgorjelo da je prisililo i same moje predrage sinove da bjesne protiv mene i navelo ih da među sobom vijećaju o ubojstvu svojega roditelja. Tako se slučajno dođe do mjesta koje se po događaju pogažene vjere, mira i prisega od tada nazivac Lažno polje. Ovdje me napusti gotovo sva četa mojih vojnika, a izdaja, kao što rekoh, uplete moje sinove u strašan zločin i izabra ih za predvodnike nedjela, pripisujući meni nedužnomu mnoge stvari kažnjive smrću; mnogostruko povrijeđen i prevaren od onih koje nikada nisam povrijedio, ne zaboravljajući svoja bezbožna djela i spominjući se da ovo zasluženo trpim po najpravednijem Božjem sudu, mirno sam podnosio nevolje.

92 Zatim sam, opkoljen neprijateljskom četom, odveden u grad Soissons, u samostan mojih svetih gospodara Medarda i Sebastijana. A budući da su znali da ja veoma ljubim to mjesto, vijećali su da ćud ondje slučajno, nakon očajanja, dragovoljno položiti oružje. Kad su me ondje stegnuli javnom stražom kako bi djelom dovršili ono što su lukavo smislili, potajno poslaše neke koji će mi javiti da jee moja supruga u samostanu djevica postala redovnica ili, što su držali istinitijim, da je umrla. Također su tvrdili da je moj maleni i nedužni sin Karlo, dječačić dobre naravi, za kojega su znali da mi je najdraži od sviju, postrižen if priključen zajednici monaha. Čuvši to i ne mogavši se suzdržati, jer sam bio lišen kraljevskoga sjaja, ostavljen bez supruge i lišen sina, naričući ne malo dana bez ikakva tješitelja, osjećao sam kako me postupno od veličine žalosti izjeda žar najžešće klonulosti.

93 I budući da osim Boga nisam mogao imati nikakva tješitelja, jer je svima bio zabranjen pristup i razgovor, a samo je do crkve i braće rijetko bio otvoren put, i to uz najveći oprez stražara, uđe mi u srce misao da pođem onamo. Kad sam stigao onamo, bacivši se pred stope sviju, iznio sam mudrim liječnicima ranu bolesti kojom sam bio pogođen. Njih sam preklinjao da mi kod milostivih Gospodara izmole nešto olakšanja, i usrdno sam zaklinjao njihovu časnu pobožnost da za pokoj supruge, za koju sam smatrao da je lišena života, slave mise i usrdnije mole. Oni su se razborito sažalili nad mojim nevoljama i jadima te su mi po zaslugama i posredovanju Svetaca kojima su služili, kao da unaprijed znaju budućnost, obećali da će mi od Svemogućega uskoro doći lijek, ako ipak prignem dušu otajstvima vjere.

Tjeskoba Ludovikova zbog odgođena redovničkoga zavjeta i njegova smrt.

b Du Chesne: nevjera.c Pisac Životopisa Ludovikova: Napokon se dakle na blagdan svetoga Kristova preteče Ivana sastadoše na mjestu koje je po onome što se ondje dogodilo obilježeno vječnom sramotom imena, tako da se zove Lažno polje. Jer budući da su oni koji su caru obećavali vjernost slagali, mjesto na kojem se to dogodilo ostalo je svojim imenom svjedok opačine.e Ona je tada bila odvedena u progonstvo, kako navodi Životopis Ludovikov, u italski grad Tortonu.f Du Chesne: pridodan. Karlo Ćelavi bio je povjeren Prümu, ali ipak nije bio postrižen, kako navodi isti Životopis.g Rukopis Chiffletov: prisiljavao.h Du Chesne: Harduin.

Kad je ponovno izbila pobuna, dok se posvuda napadala mirnoća kraljevstva i mutila tišina mira, dođoh na spomenuto mjesto da za to zamolim Sveca. I budući da sam u takvim privatnim ili javnim prilikama često bio iskusio njegovu premoćnu pomoć, još sam ga usrdnije molio da se udostoji udijeliti svoju uobičajenu pomoć i u ovim stvarima. Kad se spustila sljedeća noć, u noćnom viđenju primim ono što sam prije nekoliko dana bio molio, najjasnijim znakovima darovano mi, kako smatram, s neba po njemu. A kako navala nadolazećih nesreća ni na koji način nije dopuštala da ondje udvostručim željeni boravak, otišavši odatle, nastojao sam se izložiti pogibelji za narode koje mi je Bog povjerio i muževno se suprotstaviti borbi, ako bi prilika to zahtijevala. Kad sam odlazio odatle, pratio me prepozit ovoga uzvišenoga zbora, imenom Teuter, te postade suputnikom našega puta. I dok je jahao uz mene, a mi se već daleko odmicali od svetoga mjesta, okrenuvši glavu i uputivši prema njemu (jao, kakve li boli!) posljednji pogled, potresen tugom najdubljega srca, nisam više mogao zadržati nabujale valove duboke žalosti. Tužan i žalostan lijevao sam gorke suze, smrtno pritisnut, silno neodlučan što mi je radije činiti. Bio sam se zavjetovao Svecu zavjetom za čije sam izvršenje vidio određen dan; od njega sam primio vijest o kraju života, čije granice, znao sam, nije mi dopušteno prijeći. Napokon, dobro sam znao da mi je Bog povjerio upravljanje kršćanskim carstvom; i kad sam promatrao kako se cijeli njegov svijet toliko ljulja, te se bojao bliske pustoši koju sam unaprijed znao, bojao sam se da ću zbog toga biti proglašen krivim i za to osuđen na vječne kazne od Onoga koji je začetnik i Gospodin svega, te će kao budući Sudac svakomu uzvratiti po djelima.

97 On, videći da sam tako žalostan, podulje je doista zadržao misao u sebi. Bio je naime muž u svemu najvjerniji. A kad više nije mogao podnijeti preobilan pljusak mojih suza, i sam potresen time brizne u plač. „Što će”, reče, „najbolji care, tebi i tvojima, koji su teško napušteni, ovo moći koristiti? Po tebi su se svi tješili. Ako se tvoja vedrina ukazivala žalosnima, uklanjala je svaku bol. Nemoj, gospodine i najslavniji care, nemoj svojim slugama javno pokazivati ovu ranu smrtonosne žalosti na sebi, u komu je uvijek bila najveća vedrina, pomračenjem najvedrijega lica. Time će se slomiti srca i mišice tvojih vojnika, a snage neprijatelja dobit će novu jakost. Samo tvojima treba biti povjerena ta tajna koja je tako mogla pomutiti najradosnije i uvijek najmirnije stanje tvojega srca. Njima će se možda, ako ti vjerno budu suosjećali, dati da mogu pronaći lijekove utjehe. A ako drukčije ne bude moglo biti, lakše ćeš odsad podnositi kad u tome bude počelo sudjelovati više dionika.”

98 Tada ja, primivši riječi svojega tješitelja za koje sam znao da su izrečene iz vjerna uvjerenja, izložih mu razlog i odmah ustima otkrih što se krilo u srcu. Rekoh da sam veoma ljubio ono sveto mjesto, za koje sam po objavi svetoga Mučenika spoznao da ga više neću vidjeti; povrh toga da sam položio zavjet čije je izvršenje spriječila nestabilnost povjerenoga mi carstva. I da se to od neprijatelja ne bi pripisalo strahu, ili da se od Svemogućega ne bi iznudila propast onoga čega se iznad svega valjalo bojati, najradije bih ondje bio položio oružje, grimiz i krunu. Kad sam zatim od njega zatražio da mi dade spasonosniji savjet, primih ovakav odgovor: „Dobar je”, reče, „tvoj zavjet, najslavniji care, ali kako naučava blaženi Grgur, Bogu ništa nije bogatije od dobre volje. Veliko je doista to što želiš odreći se svijeta i svega što posjeduješ, jer bi po tome mogao biti nasljedovatelj Kristov. No spas mnogih, koji se po nekima ostvaruje, obećava mnogostruke nagrade u pojedinima. Ono se brine za tebe, ovo za sve. Veliko je ono, ali je ovo najveće. Ako volja ne može izvršiti ono, u ovome će moći biti nagrađena. Napokon, u Bogu je osobito čudesno bilo to što se udostojao umrijeti za sluge. On sam je preporučio da je najveći porast ljubavi ako tko ne bi oklijevao položiti život za brata. Učinio je što je naučavao; za nas je položio život. Podnio je Gospodin smrt da bi sluga primio dostojanstvo, ne podliježući nužnosti, nego neizrecivo pritičući u pomoć svojemu stvorenju. Pokazao je na sebi primjer koji valja slijediti, a onomu koji se trudi obećao je palmu pobjede i pripravio trajnu nagradu. Budući da je dakle svoje stado povjerio vašoj upravi, bit će vam dično i hvalevrijedno za njega se, ako bude potrebno, boriti sve do smrti.” Svijetlo poučen tim riječima od spomenutoga muža i snažno ohrabren na djelovanje, ponovno i opetovano usrdnije preporučujući sebe njegovoj svetosti i braći, iako ne više žalostan kao prije, ipak nisam mogao otići odande posve radostan, jer sam znao da onima koje sam jedinstveno ljubio upućujem posljednje zbogom.

99 Stoga, kad je to bilo javljeno braći koja su po dobi i pobožnosti bila prvaci, oni jednoglasno odlučiše moliti svetoga Mučenika da se njegova proročanstva, ako bi ikako bilo moguće, na njihovo spasenje okrenu u nešto drugo. Premda je to bilo brižljivo obavljeno, ipak u tome nikako nisu bili dostojni biti uslišani, jer je to stajalo u nikada nepromjenjivu Božjem predodređenju. Jer na istome putu, vodeći vojsku protivb zakonitoga i istoimenoga sina, na nekom otokuc Rajned završi tjelesni život i, kako smatramo, zagovorom zasluga Sveca kojega je bio prigrlio neusporedivom ljubavlju, zadobi vječni život. Njegovi su zemni ostatci u Metzu, u bazilici sv. Arnulfa, od kojega je vukao podrijetlo, proslavljeni i sjajnoe počašćeni obdarivanjem kako dragocjenim blagom tako i kraljevskim posjedima. A budući da je, kao što smo doznali po njegovu očitovanju, odustao od izvršenja zavjeta, nije zaslužio ni toliko puta željeno mjesto ukopa na posjedu Mučenika.

a Du Chesne: U plašljiva.
b Ovaj je Ludovik nakon očeve smrti bio kralj Njemačke.
c Tik uz grad Mainz, kako navodi pisac životopisa.
d 20. lipnja godine 840., u dobi od 64 godine.
e Od Drogona, biskupa Metza, njegova brata, koji je bio nazočan kad je umirao.

Nakon što je vladar cijeloga rimskoga svijeta preminuo, valja napokon staviti i završnu riječ ovoj temi, na što potiče skromnost pera. Jer što se tiče zasluge tolikoga Mučenika i dostojanstva građe, nijemo je a sve što o njemu može izreći bilo kakva ljudska rječitost, budući da je svaki ljudski govor niži od nebeske hvale. Malo je doista ono što sam o njemu iznio neuglađenim govorom, a mnogo više i gotovo bezbrojno toga izostavio sam štedeći izbirljive čitatelje. Doista se sve do danas u našem arhivu čuva zapisnik koji je Rodoin poslao znamenitomu opatu Hilduinu. U njemu su u veoma brojnim poglavljima pojedinačno unesena sažeta znamenja njegovih kreposti, čiji zbroj, sveden u jednu cjelinu, doseže četiri tisuće sto sedamdeset. Stoga, svladan tolikom građom, stavljajući ruku na usta, prepuštam sve to da obrade učeniji i učitelji, kao i oni koji još nisu došli na ovaj svijet, u narednim vremenima sve do svršetka svijeta. Tko god pak, izbirljiv, želiš se nasititi raskošnijim jelom, ostavivši po strani ove naše mekinje, potraži djelo presvetoga oca Ambrozija koje je izdao o pobjedi ovogab nebesnika, i u njemu ćeš naći pladanj prebogato napunjen, čijim ćeš se veoma slasnim bijelim kruhom, kad ga kuša nepce uma, moći ugodno nasititi.

Završio je sažetak čudesa preslavnoga borcac Sebastijana, čije ime s grčkoga na latinski zvuči CARSKE ČASTI, ili CARSKI, te je upisano najljepšim slovima u zlatnu knjigu onoga neokaljanoga Jaganjca; i zato je puna zemlja hvale njegove, i spomen njegov neće biti napušten u vijeke, jer sretno kraljuje s Kristom u vječnoj slavi. Amen.

a Tako u rukopisu; čini se da treba pisati omne.
b Ispravnije Coelitis.
c Σεβαστός, uzvišeni, časni.

O istim relikvijama

sv. Sebastijana, te također sv. Grgura i Medarda, sačuvanima od bijesa kalvinista.

KOMENTAR ALEKSANDRA SALNOVEA, koji je na latinski preveo Nicolas Besançon.

Iz rukopisa Nicolasa Belforta.

Ja, brat Aleksandar Salnoveus, rodom iz Froneta u župi Méry-sur-Marne, a u biskupiji Meaux, ponizni i nedostojni svećenik, te sada stariji redovnik i milostinjar samostana sv. Medarda u Soissonsu, na vječni spomen ponovnoga pronalaska svetih tijela sv. Sebastijana, Grgura i Medarda, i kako pokvarenost lažnih kršćana ne bi brbljala da su ona propala, htjedoh prije nego što odem s ovoga svijeta obznaniti potomstvu da sam godine Gospodnje 1564., u dobi od otprilike dvanaest godina, bio primljen u novicijat u spomenutom samostanu od plemenitoga i pobožnoga muža, brata Emerika Roguela, samostanskoga priora, u nazočnosti pobožnih muževa, braće Filipa de Liguèresa, podpriora, Ludovika de Billyja, žitničara, Gerarda Datyea, Ivana de la Boissière, kantora, Franje Monoysa, Nikole de Lyea, učitelja novaka, Nikole Flamenga, rizničara, Nikole de Fourmanoira, Ivana Judasa, prokuratora, Bartolomeja Boularta, Antuna de Vergeolina, Eustahija de Verchina i ostale zavjetovane braće.

2 Iste pak spomenute godine moga primitka 1564., u subotu 27. rujna, oko trećega ili četvrtoga jutarnjeg sata, tajnom urotom nekih gradskih vijećnika i nekih građana spomenutoga grada Soissonsa, hugenoti, odnosno kalvinisti, predvođeni gospodom de Genlyjem i de Vendyjem, s krivotvorenim ključevima, kroz stražnja vrata blizu mesnice ušli su u grad i počinili takva pustošenja crkava čiji se tragovi još i sada, nakon što je već proteklo trideset godina, vide u tim još uvijek neobnovljenim crkvama.

3 Što se pak tiče naše crkve sv. Medarda, smještene blizu predgrađa, spomenuti hugenoti u nju su ušli u četama, odnosno s mnoštvom, tek sljedećega utorka, koji je bio posljednji dan spomenutoga mjeseca; došavši pak upravo u taj utorak, ušli su a da im se nitko nije opirao, budući da su redovnici, čuvši za zauzeće grada, bili pobjegli. Počeli su dakle razarati i mrviti oltare, slike svetaca, klaustar, blagovaonicu i spavaonicu; a te su građevine bile tako izvrsno sagrađene po Karlu Velikom i njegovu sinu Ljudevitu Pobožnom da im u čitavom kraljevstvu jedva bijaše ravnih, kao što još i sada preostali zidovi na prvi pogled svjedoče. Nakon toga, pretražujući kopanjem u nekoj napuštenoj sobici ispod bolnice, koja je služila umjesto drvarnice, otkrili su neko skrovište u koje su redovnici bili sakrili sve dragocjenosti, naime relikvijare, relikvije, sagove i mnoge crkvene ukrase: njih su oni odmah izvukli, razbili, spalili i s njima postupili uobičajenom okrutnošću.

4 Dogodilo se pak da spomenuti hugenoti nisu ondje pronašli relikvijare sv. Sebastijana, Grgura i Medarda, tri križa predragocjeno ukrašena dragim kamenjem, zlatom i srebrom,

8 Stoga su braća, vrativši se napokon u svoj samostan, srebrni vrč i predragocjene srebrne svijećnjake; budući da su u onom vremenskom razmaku od spomenute subote do utorka neki revniji plemići iz četa istih hugenota došli te iz spomenutoga skrovišta za sebe ugrabili relikvijare sv. Sebastijana, Grgura i Medarda, tri križa, vrč i gore spomenute svijećnjake, a opljačkavši dragocjenosti, pobacali su ovamo i onamo relikvije koje su bile u njima zatvorene. No Božjom su milošću poslije bile pronađene. Veći je dio naime viđen kako pliva ili pluta na vodama jaraka, naime između samostanske klauzure, sa strane redovničkoga vrta, i ograđenoga prostora milostinjarnice: tako da su, tjerane blagim povjetarcem, spomenute relikvije polako došle i približile se nasuprot kući nekoga čovjeka imenom Antun Barre, redovničkoga krojača, pobožna i bogobojazna muža. Taj ih je Barre doista i pokupio, jer ih je lako prepoznao, budući da ih je mnogo puta prije toga rata vidio u dane procesija i drugih svetkovina.

5 Ali doista po Božjem dopuštenju u to je vrijeme onamo k njemu došla neka siromašna udovica, imenom Ivana Hurillon, koja je rado pritekla u pomoć pri vađenju svetih kostiju: i uskoro je među njima odlučeno da spomenuta Ivana odnese te svete relikvije gospođi Katarini Burbonskoj, opatici samostana sv. Marije u Soissonsu. Ona je naime bila sestra kneza od Condéa i zbog njezine je naklonosti taj samostan blažene Marije bio sačuvan od svake štete: i tako je Ivana istoj opatici donijela svete kosti spomenutih svetaca zajedno s drugim relikvijama svetaca, budući da je često zalazila u opatiju i služila pri pranju rublja samih hugenota: pod tom je izlikom u međuvremenu spasila mnoge relikvije kako od vatre tako i s drugih mjesta, te ih brižljivo i marljivo sakrila u nabore svojih haljina i donijela.

6 Isto tako nešto poslije neki vinogradar, imenom Filip Doden, muž također na dobru glasu prema prilikama svoga staleža, pronašao je i neke druge u vinogradu koji je uz godišnju zakupninu držao od samih redovnika, smještenom tik iza vrata koja se nazivaju Belveder, s desne strane kojom se ide od spomenutoga samostana prema selu Crouy, u kojem je spomenuti Filip boravio. U tome dakle tada vinogradu, a sada oranici, dok je okopavao lozu, pronašao je vrećicu od ljubičastoga damasta ukrašenoga zlatnim trakama, dugačku oko petnaest palaca, a široku osam: u njoj se nalazio pepeo jednoga dijela tijela sv. Grgura, kojega su Rimljani pretvorili u pepeo. Drugi dio spomenutih svetih kostiju pronađen je kako u spomenutim jarcima i navedenom vinogradu, tako i u šumarku sasvim blizu opatijskoga vrta. Uostalom, isti je Filip tu vrećicu i svetinje sadržane u njoj poslije predao spomenutom gospodinu prioru Roguelu, pred gore spomenutim Filipom de Liguèresom i Ludovikom de Billyjem, u nazočnosti i mene samoga, premda tada novaka: i bile su pohranjene u kapeli milostinjarnice dok se u međuvremenu ne obavi njihova zakonita provjera, a jednako tako i onih koje su bile u rukama spomenute opatice, kao što ćemo reći da je poslije i učinjeno.

7 Prije pak nego što o tome progovorimo, ne smije se izostaviti da je neki čovjek imenom Martin Buzot, rodom iz sela na rijeci Aisne, bio jedan od onih koji su druge brojne naše relikvije svetaca predali plamenu. Ali dok je to činio, spopalo ga je iznenadno bjesnilo, te ga je nužda natjerala da bude ugušen, kako sam doznao od prije spomenute Hurillon, koja mi je javila da ga je vidjela kako se guši i umire dok je bila ondje radi pružanja pomoći dok ga je mučila bolest. a A to je sada općepoznato i rašireno u čitavom gradu Soissonsu.

8 Stoga su braća, vrativši se napokon u svoj samostan, zapovjedila da se za svete relikvije urede prikladna mjesta. Nedugo zatim došla su k prečasnom gospodinu biskupub Karlu de Roussyju, donoseći molbenicu da bi mu se svidjelo odrediti određene dane za spomenutu provjeru i naložiti pozivanje svjedoka. On je, nakon prethodnoga vijećanja, za primanje prisega svjedoka od sebe odredio prvi sat poslijepodne u petak, 17. siječnja 1578. Stoga su po izvješću magistra Damjana Willefroya, bilježnika i saslušatelja biskupske kurije, bili pozvani gospodin Ivan Masson, župnik u Rosièresu, brat Ivan Monnart, stariji brat laik samostana sv. Medarda, Antun de Villars, Bartolomej Soret, Ludovik Pourneu, Ivan Maquefer, Šimun le Maistre, Ivan Rullin, Klaudije Roger, Jakov Crepeau, Petar Charpentier, Krispin Tornemolle i gore spomenuta Ivana Hurillon. Svi oni, stanovnici predgrađa uz Aisne spomenute opatije sv. Medarda, pojavili su se pred velikim vratima crkve Naše Gospe i svečano prisegnuli da će bez ikakve prijevare i prijetvornosti govoriti istinu o prepoznavanju svetih relikvija.

9 Nakon što je to obavljeno, u nazočnosti časnih osoba, naime spomenute gospođe Katarine Burbonske, opatice, gospodina Nikole Davyja, arhiđakona, Jurja de la Fontainea, opata sv. Leodegara, Klaudija de Novaleryja, opata blažene Marije u Vermandoisu, magistra Klaudija Merleta, prepozita stolne crkve, časne i veoma pobožne osobe Šimuna Regnoulta, priora kartuzijanaca kod Naše Gospe od Bourgfontainea, magistra Krispina Jolyja, dekana Naše Gospe od Vinograda, Ivana Fassiera, plemenitoga gospodina od Roucoura i kraljevskoga zaštitnika grada, magistra Marina Pinona, licencijata prava, Ivana Bouchera, Ivana Herpona, suca i konzula soissonskih trgovaca, Antuna Lorea, trgovca, Karla Lespiciera, ljekarnika, te mnogih drugih uglednih građana Soissonsa; u njihovoj je nazočnosti na stol prekriven bijelim i čistim lanenim stolnjakom donesena osrednja hrastova škrinja, zaključana ključem, koja je sadržavala svete relikvije, a koju je opatica čuvši pohranjenu u svojoj kapeli časno čuvala, znajući dakako da su to ista spomenuta tijela svetaca, budući da ih je mnogo puta bila vidjela i cjelivala prije opustošenja samostana. Stoga je rekla i potvrdila da su uvijek bila pod njezinom zaštitom od vremena kada su spomenuti grad zauzeli heretici. Tada su iz škrinje izvađene relikvije svetaca i položene na stol, te su odvojeno pokazane i predočene svim svjedocima: a svaki je od istih svjedoka, položivši prisegu u biskupove ruke, rekao i potvrdio da su te kosti prave svete relikvije sv. Sebastijana, Grgura i Medarda, koje su se prije kod sv. Medarda običavale čuvati u srebrnim i bjelokosnim relikvijarima, te da su ih mnogo puta prije rata vidjeli i dotaknuli otvoreno izvađene iz relikvijara (kako bi se pokazale pobožnim hodočasnicima, osobito u dane procesija).

10 Kad je to tako obavljeno, gospodin biskup zapovjedi da se pohrane u tri različita relikvijara: i na svaki je relikvijar pričvršćena pergamenska povelja napisana na latinskome, koja izlaže gore navedenu potvrdu, a svaku je potpisao Krstitelj Petit, pisar spomenutoga gospodina biskupa; isti je Petit sastavio i oblik i zapisnik spomenutoga svjedočanstva, dolje potpisan: KARLO DE ROUSSY, BISKUP SOISSONSKI, a supotpisan: KRSTITELJ PETIT, PISAR.

a Belfort svjedoči da je i on u Soissonsu čuo kako se u narodnoj predaji pripovijeda o toj žalosnoj smrti bezbožnoga čovjeka.
b Belf. bilježi ovo: Ovaj je biskup sudjelovao na svetom Tridentskom saboru; i u mojoj je nazočnosti istjerao zloduha iz tijela dječaka imenom Lovre, kako svjedoče i tiskani spisi.
c Belfort dodaje: Sada se više tako ne čini, s pravom.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine