Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Sebastijanu mučeniku, branitelju rimske crkve

DE S. SEBASTIANO MART. ROMANÆ ECCL. DEFENSORE

Sadržaj (47)
  1. § I. Rođendan sv. Sebastijana.
  2. § II. Djela sv. Sebastijana.
  3. § III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.
  4. § IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.
  5. § V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.
  6. § VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.
  7. § VII. Relikvije prenesene u Soissons.
  8. § VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.
  9. § X. Druge relikvije sv. Sebastijana u Bavarskoj.
  10. § XI. Relikvije i štovanje sv. Sebastijana drugdje.
  11. Autor sv. Ambrozije biskup
  12. Teško kušana postojanost Marcelijana i Marka.
  13. Sv. Sebastijan učvršćuje pokolebane.
  14. Paklene kazne i nebeske radosti utisnute prijateljima mučenika.
  15. Uporaba bogatstva i naslada.
  16. Sreća i slava mučenika.
  17. Sebatijanovom molitvom i čudesima obraćeni Zoja i Nikostrat.
  18. Postojanost Marcelijana i Marka, govor novokrštenicima.
  19. Ostale Sebastijan obratio zajedno sa zarobljenicima.
  20. Poganske zablude koje je Trankvilin pobio pred gradskim prefektom Kromacijem.
  21. Utjelovljenje Riječi izloženo poganinu.
  22. Gradski prefekt Kromacije biva poučen u vjeri.
  23. Razbijeni Kromacijevi idoli.
  24. Razbijanjem sprava sudbene astrologije ozdravlja Kromacije.
  25. Krštenje Kromacija i Tiburcija.
  26. Kromacije, odrekavši se gradske prefekture, u vrijeme progona hrani kršćane.
  27. POGLAVLJE XXI. Mučeništvo sv. Tiburcija.
  28. Smrt sv. Kastula, Marcelijana i Marka.
  29. Slavna borba sv. Sebastijana.
  30. Prijenos sv. Sebastijana
  31. Od nepoznatoga redovnika iz Soissonsa
  32. Hilduinovo poslanstvo u Grad
  33. Rodoinov savjet o traženju relikvija iz Rima.
  34. Povod traženja relikvija sv. Sebastijana. Rodoinovo poslanstvo.
  35. Pozdrav prijateljima i izlaganje poslanstva Papi.
  36. Savjetovanje kardinala.
  37. Otvoren grob sv. Sebastijana.
  38. Razna čudesa na putovanju.
  39. Svečani prijenos u samostan sv. Medarda.
  40. Razne izliječene bolesti.
  41. Suzbijeno klevetanje zavidnika.
  42. POGLAVLJE XIV. Postanak samostana Manlieu.
  43. Pokvareni trgovci relikvijama, bezbožno prevareni.
  44. Otkrivena prijevara lakomisleno primljenih relikvija.
  45. a Odricanje od prijestolja i zatočeništvo Ludovika Pobožnoga.
  46. Tjeskoba Ludovikova zbog odgođena redovničkoga zavjeta i njegova smrt.
  47. O istim relikvijama

Smrt sv. Kastula, Marcelijana i Marka.

Nakon toga pak Torkvat udesi da bude uhićen Kastul, dvorjanin u palači i domaćin svetaca; kad je bio stavljen u okove i triput obješen, triput saslušan, ustrajući u ispovijedanju Gospodina, bačen je u jamu i na njega je sručena gomila pijeska, te se i on s palmom mučeništva a preseli Gospodinu.

84 Poslije toga uhvatiše Marcelijana i Marka; i obojica, privezani uz stup, primiše oštre čavle u stopala; njima govoraše najbezumniji Fabijan:

Iz rukopisa. „Dotle ćete stajati probodenih tabana dok bogovima ne iskažete dužnu službu.” Tada oba brata, pribijena na jedno drvo, pjevahu psalme govoreći: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.” Reče im Fabijan: „Nesretnici i bijednici, odbacite svoju ludost i oslobodite sami sebe od muka koje vam prijete.” Njima obojica odgovarajući rekoše: „Nikada se nismo tako dobro gostili: tek smo sada počeli biti pričvršćeni u ljubavi Kristovoj. Kamo sreće da nam dopustiš da ovako ostanemo dokle god smo odjeveni ovim tjelesnim ruhom!” Kad je pak prošao jedan dan i jedna noć, a oni su ustrajali u psalmima i himnima, zapovjedi da im obojici ondje gdje su stajali probodu bokove kopljima, i tako kroz slavu mučeništvab preseliše u zvjezdana kraljevstva. I oni su pak pokopani na Apijevoj cesti, na drugome miljokazu od Grada, na mjestu koje se zove Ad arenas, jer su ondje bile pješčane katakombe iz kojih su sec gradile gradske zidine. a 26. ožujka.b 18. lipnja.c Drugdje: popravljale.

Slavna borba sv. Sebastijana.

Godine utjelovljene Riječi osam stotina četrnaeste, božanske uspomene Ludovik, cezar i car august, sin Karla Velikoga, nakon preminuća oca koje valja oplakivati u svim vjekovima, zadobivši odlukom Franaka vrhovnu vlast nad cijelom monarhijom, bez ikoga tko bi mu se usprotivio, uživajući žezlo ujedinjenoga kraljevstva i obdaren krunom, uz pljesak svih sa svih strana, bi postavljen na očinsko prijestolje. Kad se on slavom neizmjernoga dostojanstva isticao carskom vlašću, pobrinuo se da se još veličanstvenije uresi besmrtnim znamenjima blaženih kreposti kojih se nikada ne bi moglo svući, prigrlivši osobito razboritost i strpljivost u svakom svom djelovanju, a katkada i poznavanje budućih događaja. On je među svim velikašima svoga Carstva koje je bio prizvao u svoje vijeće najčasnijega opata Hilduina, muža veoma skromna u svakoj vrsti čestitosti i obdarena svakom oštroumnošću i marljivošću, istaknuta pravednošću i glasovita svetošću, toliko

Sv. Sebastijan je uhićen:
po zapovijedi Dioklecijanovoj biva proboden strijelama:
a
b
c
d
a njeguje ga udovica sv. Kastula:
ozdravljen kori careve:
f
g
h
biva ubijen batinama: bačen u kloaku: ukazuje se sv. Lucini:
i
h
ona ga pokapa,
l Nakon tih događaja bl. Sebastijana presretoše oni koji su vrebali; i budući da se, kako rekosmo, činilo da se skriva pod vojničkim ogrtačem, premda je bio najdostojniji Kristov vojnik, prefekt ga dojavi caru Dioklecijanu. Dioklecijan ga pozva k sebi i reče: „Uvijek sam te držao među prvima u svojoj palači, a ti si se sve dosad skrivao protiv moga spasa i na uvredu bogova.” Sv. Sebastijan reče: „Za tvoj sam spas uvijek štovao Krista, i za dobrobit rimskoga svijeta uvijek sam se klanjao onomu koji je na nebesima, smatrajući da je znak lude i isprazne glave tražiti pomoć od kamenja.” Tada razgnjevljeni Dioklecijan zapovjedi da ga odvedu nasred polja i privežu kao metu za strijelu, te zapovjedi da ga strijelci a probodu. Tada ga vojnici postaviše nasred polja i sa svih ga strana toliko ispunili strijelama da je biob načičkan udarcima strijela poput ježa.

86 Misleći pak da je mrtav, odoše. Tada udovica mučenika Kastula, dvorjanina, imenomc Irena, ode noću da uzme njegovo tijelo i pokopa ga. I našavši ga živa, dovede ga u svoju kuću nad visokim stubama gdje je stanovala uz palaču, te ondje u nekoliko dana povrati potpuno zdravlje u svim udovima.

87 A kad su se svi kršćani okupili k njemu, nagovarali su ga da ode. On pak, obavivši molitvu, siđe i, stojeći na stubamae Heliogabalovim, reče carevima koji su dolazili: „Nepravednim podmetanjima svećenici hramova opsjedaju duše vašega carstva, podmećući lažne izmišljotine o kršćanima i govoreći da su oni protivnici države, a njihovim se molitvama sama država poboljšava i raste, jer oni ne prestaju moliti za vaše carstvo i za spas rimske vojske.” Dok je govorio to i slično, Dioklecijan reče: „Zar si ti Sebastijan, kojega smo nedavno zapovjedili ubiti strijelama?” Sv. Sebastijan reče: „Zato me moj Gospodin Isus Krist udostojao uskrisiti da iziđem pred vas i posvjedočim vam pred cijelim narodom da je vaš progon protiv Kristovih slugu planuo po nepravednu sudu.”

88 Tada zapovjedi da ga odvedu naf hipodrom palače i da ga tako dugog tuku batinama dok ne izdahne duh. Zatim mu noću uzeše tijelo i baciše ga uh Kloaku Maksimu govoreći: „Da ga kršćani možda ne bi učinili svojim mučenikom.” Tada se bl. Sebastijan u snu ukaza sv. Lucini, nekoj veoma pobožnoj gospođi, govoreći: „U onoj kloaki koja je pokraj Cirka naći ćeš moje tijelo kako visi na i klinu. Kad ga podigneš, odnijet ćeš ga u k katakombe i pokopati na početku kripte pokraj tragova apostola.”

89 Tada bl. Lucina sama sa svojim slugama ode usred noći i, podignuvši ga, položi ga u svoju l nosiljku te ga odnese na mjesto gdje je sam bio zapovjedio i sa svom ga brižljivošću pokopa. A sama sveta Lucina trideset dana nije odstupila s toga svetog mjesta.

90 Nakon nekoliko pak godina Crkvi je vraćen mir; čim je Crkva primila slavu mira, svoju je kuću m pretvorila u crkvu. Ostavivši joj sva svoja dobra za počinak kršćana, učinila je tu istu crkvu baštinicom u Kristu, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim jednak živi i kraljuje u jedinstvu moći u vijeke vjekova. Amen.

a Drugdje: gađaju; drugdje: probodu; drugdje: svuku; drugdje: bacaju na nj.
b Drugdje: ušiven; drugdje: usađen.
c Većina kodeksa ima Hirene; Raban Hierene; drugdje Hierena; drugdje Aerena.
d Drugdje: na visoku stambenu zgradu.
e Gdje su se nalazile te Heliogabalove, ili Elagabalove, stube, može se zaključiti iz Lampridija, koji u životopisu Antonina Heliogabala ovako piše: „Posvetio je Heliogabala na brežuljku Palatinu pokraj carskih dvora i sagradio mu hram... nastojeći da se u Rimu ne štuje nijedan bog osim Heliogabala.” Svećenik toga boga bio je dakako onaj Antonin.
f Neki kodeksi imaju epidromio, neki hypodromio, drugi, ispravno, hippodromio.
g Raban i drugi: izmore; drugdje: tuku batinama.
h O posve zadivljujućim gradskim kloakama vidi Baronija u bilješkama uz Martirologij pod 26. kolovoza, b; Andriju Fulvija u djelu Antiquitates Romanae, 3. knjiga, pogl. 30; Plinija u 36. knjizi, pogl. 15. i Brechtus i većina kodeksa imaju „na kuki”. Baronije želi da je to ona kuka kojom je mučenikovo tijelo bilo dovučeno do kloake, kako se to običavalo činiti, što dokazuje mnogim svjedočanstvima starih. Lampridije u životopisu Komoda: „Neka se krvnik vuče kukom, neka se krvnik Senata po običaju predaka vuče kukom.” I u životopisu Heliogabala: „Najprljavije je vučen ulicama, provučen kroz kloake i bačen u Tiber.” Ali kad bi kuka bila zabijena u tijelo, tko bi visio s kuke? Zar višestruka kuka u jednoj, poput one kojom je običaj izvlačiti iz dubljih bunara ono što upadne, pa je tako možda jedan zubac bio zabijen u zid? Istinitije čitanje, ako se ne varamo, pokazuju neki kodeksi u kojima je napisano gumpho i gompho. Treba čitati in gompho. Γόμφος je klin ili spojnica. Tako Stacije u 4. knjizi djela Silvae o Domicijanovoj cesti:

„Tada s jedne i s druge strane zbijenim rubnjacima, i gustim klinovima povezati put”, naime spojenim kamenjem, da se ne bi iskrivilo i jedno od drugoga odvojilo. Tertulijan u djelu Apologeticum: „Stavljamo vratove pred olovo, ljepilo i klinove.” Franjo Zefir u parafrazi to prevodi kao „veće klinove”. Ista se riječ nalazi niže u mučeništvu sv. Tirsa. Ovdje dakle, čini se, treba razumjeti klin koji negdje strši iz zida ili drugo željezno sredstvo upotrijebljeno za učvršćivanje kamenja. k O katakombama ili katatumbama može se čitati Baronije u bilješkama uz Martirologij pod 3. siječnja, e, i 20. siječnja, b. l Drugdje: u šatoru; drugdje: u kolima; Surije: u lakoj dvokolici, i tako tvrdi Monachus da treba čitati. O riječi pavo ili pabo raspravljali smo 16. siječnja uz životopis sv. Marcela, pogl. 5, slovoa. m O tome se govori u istome životopisu sv. Marcela.

Prijenos sv. Sebastijana

Od nepoznatoga redovnika iz Soissonsa

izvađeno iz staroga rukopisa iz Besançona PO PETRU FRANJI CHIFFLETIJU IZ DRUŽBE ISUSOVE.

Hilduinovo poslanstvo u Grad

a toliko zavolio i a uzdigao da mu je na poseban način povjeravao sve što je trebalo rješavati u tajnosti te ga je postaviob nadkapelanom u cijelome svom Carstvu.

2 Ovaj je dakle časni opat među mnogim samostanima koji su mu carskom dobrohotnošću bili povjereni imao nadomak grada Soissonsac plemeniti samostan koji je nekoć franački kralj Klotar i njegov sin Sigibert uz velike troškove bio sagradio na čast preblaženoga Kristova ispovjedaoca Medarda, i u kojem su pokopali njegove presvete udove. Videći dakle spomenuti otac Hilduin da braća toga mjesta napreduju u redovničkoj pobožnosti i privikavaju se crkvenim naukama, radovao se čestitajući im na velikim uspjesima i marljivo ih je spasonosnim opomenama poticao da sve više i više teže prema vrhuncu savršenosti. Naposljetku je s tolikom ljubavlju i marljivošću uredio, uzdigao i bogatstvima obdario samo to mjesto da u cijeloj Galiji nije bilo smatrano drugim ni po pobožnosti, ni po znanju, ni po obilju dobara.

3 Tada je prepozitom te svete zajednice bio smatran Rodoin, razborit muž, čijoj se oštroumnosti i darovitosti, mislim, nitko našega vremena ne može mjeriti. On je zbog zasluge svoje vjernosti i darovane mu s neba marljivosti zadobio toliku milost prisnosti od istoga presvetoga oca Hilduina da ga je pretpostavio svim prepozitima samostana koji su bili podložni njegovoj vlasti. Odatle se glasom koji se širio njegovo ime slavilo na kraljevskom dvoru. Stoga je Bogu mili car, doznavši za marljivost toga muža, počeo ga častiti privatno i javno, dopuštajući mu slobodnu mogućnost da sve što pronađe korisnim ili pogodnim za sebe ili za mjesto kojemu je bio na čelu iznese pred njegova sudišta i bez njegova posredovanja te da to odmah postigne. Nedugo zatim po božanskoj je blagosti od istoga zadobio toliku milost da ga je kako iz ljubavi prema pobožnomu ocu Hilduinu, u čijoj je pratnji polazio kraljevski dvor, tako i zbog oštroumne marljivosti kojom se osobito isticao, kad god bi trebalo raspravljati o koristima kraljevstva, rado pripuštao među one koji su bili tajni savjetnici.

4 U to je vrijeme spomenuti otac Hilduin, kao što smo već rekli, u cijeloj carevoj monarhiji držao vrhunac vlasti iznad svih svojih. Tu je službu, doličnu dostojanstvu njegove uzvišenosti, kako je bio oštroumna duha, obnašao posve primjerenim djelovanjem. Poslan od najpobožnijega cara da obuzda drskost nekihd koji su se u Rimu bili uzoholili protiv vrhovnoga prvosvećenika Eugena, tako je razboritim ispitivanjem proveo cijeli sud da je i izvršio carevu zapovijed, i zadovoljio papu, i one koji su se protiv njega oholo uzdigli, smirivši njihovu tvrdoglavost, učinio miroljubivima i mirnima. Kad je to po redu izvršeno, podiže se poklič Grada u prilog tolikomu ocu, carske se presude odobravaju, blagost ostvarena po tom mužu hvali se, papina ljubav i odanost prema časnomu ocu obilno raste, a sav Senat Crkve s najvećom pobožnošću moli da dugo poživi u časti toga dostojanstva. Molitvama se pridružuju mnogovrsni darovi, za koje se pripovijeda da ih je od nekih primio toliko i takvih da se činilo kako nadmašuju svaku cijenu. Zatraživši stoga i dobivši blagoslov, moleći da im bude u pomoći prvak apostola, dobivši dopuštenje za povratak, krenuše uz Božju naklonost prema domovini.
a Tako prenosi Tegan pod br. 36: „I ondje mu dođe u susret njegov sin Pipin s prvim velikašima svoga oca, nadkapelanom Hilduinom itd.” I opat Lupus iz Ferrièresa u 97. poslanici samome Hilduinu: „Svima vas je, kako se većini čini, vašega staleža u dijeljenju dobara svemogući Bog pretpostavio.” No premalo je bio zahvalan prema Ludoviku, jer je protiv njega skovao urotu, kako svjedoči isti Tegan, te je iznevjerio prisegnutu vjernost njegovu sinu Karlu Ćelavom, kako piše Nithard u 2. knjizi.
b Koje su bile dužnosti nadkapelana, doznaj iz Hinkmarove poslanice o redu i službama dvora, § 16: „Apokrizijar pak”, kaže, „kojega naši zovu kapelanom ili čuvarom palače, upravljao je svim klerom palače pod svojom skrbi i odredbom. Njemu je bio pridružen vrhovni kancelar, koji se nekoć nazivao tajnikom itd.”
c O ovom najslavnijem samostanu (koji je kod groba sv. Medarda, biskupa u Noyonu i Tournaiju, umrloga 8. lipnja 564., kod Soissonsa počeo graditi Klotar I., sin Klodviga I., a dovršio ga je, pošto je otac umro potkraj iste godine, njegov sin Sigibert, kralj Austrazije), o njemu će se, kažem, opširnije raspravljati u životopisu istoga sv. Medarda.
d Pošto je papa Paskal umro 14. svibnja god. 824., nakon 4 dana na njegovo je mjesto, kad su u razmirici naroda bila izabrana dvojica, kako piše Einhard u djelu Annales, Eugen, tada nadprezbiiter naslovne crkve sv. Sabine, pobjedom stranke plemića bio naknadno izabran i zaređen. Ipak je bilo potrebno, kako isti Einhard zatim pripovijeda, a po njemu Baronije pod godinom 824., br. 11 i dalje, da se radi suzbijanja pothvata protivničke stranke onamo pošalje carev sin Lotar, a s njime, kako je odavde očito, Hilduin. Krenuli su pak u Italiju nakon polovice kolovoza, kako prenosi isti Einhard. Umro je Eugen II. 11. kolovoza 827.

Rodoinov savjet o traženju relikvija iz Rima.

U međuvremenu su oni koji su ga prisnije ljubili jedinstvenom ljubavlju teško podnosili njegovu odsutnost, videći da se vraća kasnije mimo roka u kojem su ga očekivali; kolebajući se u nesigurnoj nadi, iznenada ne bez velike radosti dočuše da je već stigao u krajeve Galije. Rodoin u međuvremenu i njegovi, kako je bio najvjerniji ocu, jer je cijela stvar na poseban način ležala na njemu, s najčasnijom pratnjom pođe u susret svome željno očekivanom zaštitniku. I kad su ga napokon pronašli i ponovno ugledali, odbacivši tugu kojom su bili pogođeni, primljeni od njega u očinske zagrljaje, okrijepljeni golemim klicanjem, uživaju u dugo željenim radostima.

6 Nakon očinskih zagrljaja i preslatkih poljubaca, onima koji su ga željno ispitivali o onome što mu se dogodilo održao je opširan pripovjedni govor o tome kako je i s kakvom čašću bio primljen od gospodina apostolskoga i od Senata svete Rimske Crkve, kakvom je vlašću i strogim sudom, suzbivši brbljavost nekih koji su se bili uzoholili protiv svetoga prvosvećenika, i sačuvao carsko pravo, i pokorio se apostolskim odredbama, i bio najpravedniji sudac obiju strana, te kako je od svih rimskih prvaka bio lijepo primljen i prijateljski obvezan. Naposljetku i ono što je njemu bilo najvažnije, a njegovima najmilije, da su uz naklonost istoga gospodina pape zavrijedili imati i vezu njegova prijateljstva u posebnom zajedništvu. Naposljetku je ustvrdio da mu je u svemu, što god je ili sretno pošlo ili se slučajnim ishodom neugodno dogodilo, obilno pritekla neizreciva Božja pomoć.

7 Kad je tako Hilduin predragim sinovima dovoljno ispripovjedio pogibelji svoga puta i poslanstva, Rodoin reče: „Zahvaljujemo doista svemogućemu Gospodinu, slavni Oče, što smo, pošto ti je sve prilično sretno podario, zavrijedili vidjeti te zdrava i neozlijeđena; jer smo to i danju i noću bez prekida molili, ne bi li nas se udostojao uslišati. I ako ne našom zaslugom, za koju smatramo da je nikakva, ipak dobrotom tvoje vjere i tvojim svetim zaslugama, Bogu mili Oče, radujemo se što nam je to darovano s neba. Jer koliko je u sjećanju na tebe bila dugotrajnija tjeskoba, toliko je, jer je ishod bio sretan, u ponovnom viđenju veselija radost; daj Bože da nam uspije uživati u njoj dok si ti naš zaštitnik zdrav, sve dok životni dah bude upravljao ovim udovima.” Privučen tim govorima i veoma obradovan, pobožni otac Hilduin poče vesti besjedu o apostolskom dostojanstvu, o crkvenoj pobožnosti i o štovanju svetaca, čijim je bezbrojnim mnoštvom obilovao rimski grad, nabrajajući borbe nekih od njih, a također zasluge i imena. Naslađujući se dakle tim ugodnim uspomenama, časni opat odulji svoj govor.

8 U međuvremenu Rodoin, jer je bio oštroumna duha, kako mislim potaknut s neba, gledajući budnom željom u budućnost za mjesto kojemu je bio na čelu, reče: „Malo prije, moj Oče i Gospodine, dok si besjedio, uhvatio sam da si rekao kako ti je vrhovni papa Apostolske Stolice nepovredivim obećanjem trajno odobrio sve što bi ti kadgod bilo korisno ili ugodno. Valja nam iskušati ima li njegovo obećanje djelotvoran učinak. Svakako se, kako mislim, može dogoditi da vam ne odbije darovati nekoga od tih nebesnika iznimne zasluge o kojima se maloprije govorilo. Ako se to dogodi, kakav bi vam se spasonosniji dar mogao udijeliti; kako bi također bilo prikladno da vašemu u svemu zaštitniku, naime svetomu Medardu, vašim nastojanjem bude dan sudrug? Jer uživamo zaštitu samo njega jednoga kao zaštitnika. To će pak biti korisno za vaš spas, ostat će kao vječni spomen i trajno će koristiti cijeloj domovini.” Opat Hilduin najvećega poštovanja, radujući se zajedno s njim, reče Rodoinu: „Koliko se daje razumjeti, silno nas nastojiš nagovoriti da podignemo i uzvisimo mjesto tvoje pobožnosti. Niti kudim tvoju želju niti se protivim tvojoj molbi. Štoviše, obećavam svu svoju snagu, koliko Bog dopusti, i tebe određujem izvršiteljem ovoga posla. Ipak o tome moramo zatražiti carev sud. Ako njemu bude pohvalno, tada će dosljedno tome biti i nepromjenjivo.” Njemu Rodoin reče: „Izvrsna je, Oče, odluka tvoje svetosti.”

9 Pošto je preslavni car ponovno izdaleka poslao pratitelje da dovedu časnoga opata, oni ga nagovaraju da ubrza putovanje, tvrdeći da je car obuzet velikom željom da ga vidi. Krenuvši odavde radosno na put, stigoše sve do palače u Aachenu. Tada ga svi u gomilama sa svih strana okružiše i prekomjerno kličući uvedoše u odaje careva: primljen od cara, kao i obično, milostivo, izloži cijeli tijek obavljenoga poslanstva. Pošto ga je dovršio, car mu od srca čestita na dobro obavljenim poslovima, zahvaljuje i dijeli darove. Odloživši carsku uzvišenost, slavna i glasovita carica Judita izlazi iz blagovaonice te, primajući časnoga opata srdačnije nego obično, veoma se razveseljena raduje njegovu sretnu povratku. Sva se također dvorska pratnja veseli njegovu povratku kao povratku vlastitoga oca. a O njoj piše Einhard u djelu Annales pod godinom 819.: „Car je, razmotrivši mnoge kćeri plemića, uzeo za ženu kćer grofa Welfa, imenom Juditu.” Tegan u § 23: „Vraćajući se odande (iz Britanije), zatekao je kraljicu Irmingardu u groznici, koja je nakon nekoliko dana umrla u miru. Sljedeće pak godine uzeo je kćer vojvode Welfa, koji je bio iz najplemenitijega roda Bavaraca, a djevojci je bilo ime Judita, koja je s majčine strane bila najplemenitijega saskoga roda, te ju je postavio za kraljicu: bila je naime veoma lijepa.”

Povod traženja relikvija sv. Sebastijana. Rodoinovo poslanstvo.

Pošto su se obilno nasitili radosti, ne zaboravljajući blage uspomene Hilduin (taj mu je naime pridjevak pripadao) ono što mu je bio predložio njegov vjerni Rodoin, ugrabivši priliku, pobrinu se da to isto priopći carevim ušima. Njemu najdobrostiviji car, kakav je bio, reče: „Ne smije ti se činiti nevjerojatnim ono što spremnom odanošću predlaže tvoj i moj vjernik. To će naime, ako stvar uspije, koristiti ne samo nama nego i upravljanju cijeloga kraljevstva. Koga si nam dakle izabrao kao najprikladnijega da ga zatražimo?” Poziva se Rodoin te, doveden pred kralja i od istoga cara upitan o tome, dade čvrst i brz odgovor govoreći: „Smatram da valja zatražiti presvetoga negdašnjeg biskupa Silvestra, ako je to ugodno vašem najuzvišenijem veličanstvu.” Car s odobravanjem primi njegovu konačnu riječ te zapita sviđa li se to tako svima nazočnima. Nastade jednodušna suglasnost svih u toj stvari te jednoglasnim željama zamoliše da postigne sretan ishod. Car rado pristade i za izvršenje toga, koliko božanska milost bude sklona, obeća punu potporu. Zatim potaknu i opomenu ljubljenoga opata zajedno s Rodoinom u pogledu opreme za toliki put. Rodoinu odredi točne rokove za polazak na put, po čijem isteku zapovjedi da se vrati pred njega.

11 On se vrati u domovinu i drago mu mjesto, ne služeći se lijeno vremenom dopuštene odgode. Naposljetku, nastojeći u nabavljanju svega potrebnoga za toliki put dovoljno i obilno opremiti svoju pratnju svime onim najljepšim što plodno tlo Galije običava roditi, potrudi se prikupiti golemu svotu novca. Nakon toga, kad su prošli dani odobrene odgode, vrati se pred cara. Kad ga je on odmah najdobrostivije primio, preda Rodoinu i njegovima pisma ovjerena njegovim imenom i otiskom prstena, ispunjena svakojakim molbama za stjecanje već rečenih zaloga svetaca, kojima je molio preblaženoga papu Eugena, da ih odnesu u Rim; i pomno im preporuči da prema mjeri svojih snaga ulože trud rada i domišljatosti za izvršenje toga.

12 Tako lijepo upućeni od cara, i više nego što se od tolikoga dostojanstva moglo očekivati, pojedinačno zagrljeni preslatkim poljupcima i svetim zagrljajima, milostivo otpušteni, ne znajući kreću na uzaludan put. Napokon stigoše sve do grada Langresa, gdje su, da nakratko okrijepe snage, postavili vrlo prikladan šator. Ondje je pred vratima matične crkve ležao neki nemoćnik teško shrvan silnom bolešću. One iste noći kad su onamo stigli, nakon dugih uzdaha dnevne boli, kad je umorne udove prepustio odveć duboku snu, ugleda kako pred njim stoji osoba neizreciva sjaja i silna bljeska; ne mogavši podnijeti njezin pogled, okrenu glavu i, zaslijepljene oštrine očiju, ne mogavši smrtnim okom gledati u nazočnoga, ta ga osoba veoma blagim riječima zapita što ondje radi i kakvim je slučajem upao u tu nevolju. On iznese razlog i navede vrijeme bolesti. Onaj ga ponovno upita želi li da mu se vrati prijašnje zdravlje. On odgovori da ima golemu želju za tim, kad bi se ikako mogao tomu nadati. Tada mu onaj zlatnim štapom koji je nosio u ruci pokaza smjer i mjesto prenoćišta te reče: „Idi u ovo predgrađe i, potraživši ih, naći ćeš ljude koji se spremaju poći u Rim. Objavi im u moje ime da pothvat koji smjeraju nije po božanskom predodređenju.” Njemu onaj dršćući i tjeskoban reče: „Gospodine, kojim imenom zapovijedaš da se predstavim?” A on reče: „Ja sam mučenik Sebastijan, koji sam u Rimu za ispovijedanje Krista Boga izudaran batinama preminuo, gdje sam i tijelom dosad pokopan ležao. Neka znaju da im je od Gospodina dopušteno moje tijelo, a ne tijelo onoga po kojega idu.” Na to onaj reče: „Ne odbijajući poslušati zapovijed tvoje vedrine, kako ću se rado potruditi prenijeti im ono što si mi zapovjedio! Možda će me oni optužiti sumnjajući na prijevaru da ih želim obmanuti. Ako počnu od mene tražiti dokaz za tu stvar, kakav odgovor zapovijedaš da im dam? Neće im se naime, kako mislim, moći drugačije uvjeriti.” Tada preblaženi mučenik, ispruživši prema njemu ruku, čim ga dotaknu moćnom desnicom, povrati ga zdravlju te ovako nastavi: „Budi zdrav, i neka ti ovo bude znak koji sam ti dao, a koji se neće moći odbaciti nikakvom sumnjom.”

13 Kad je san raspršio radost i strah, potpunim je zdravljem potvrdio da je posve istinito sve što je bio čuo. Pojavio se naime tako potpuno zdrav kao da nikada nije bio zahvaćen žarom ikakve bolesti. Tada on kličući prođe cijeli grad i predgrađa te poče tražiti zapovjeđene ljude i razglašavati na sebi božanske lijekove učinjene po presvetomu mučeniku. Oni koji su ga od jučer i prekjučer gledali kako polumrtav leži na pragu spomenute bazilike, kad se pročuo glas, dotrčaše sa svih strana i, zapanjeni nepoznatim ozdravljenjem, nadaleko su glasnim pjesmama zahvaljivali Bogu. Napokon on, pomno ih potraživši, pronađe te ljude, koje odmah prepozna po naznačenim znacima, te neustrašivo ispripovjedi što mu je bilo zapovjeđeno, i sam se javno ponudi kao predvodnik u potvrdi rečenoga. A oni, primivši s najvećim poštovanjem zapovijedi koje je dao preblaženi mučenik, neizmjerno razveseljeni, ne prestaju prinositi zavjete zahvalnosti svemogućemu Bogu i združenom hvalom veličati sveca za dobročinstvo koje im je iskazao.

14 Odatle okrenuvši korake unatrag, polako se nastoje vratiti kući; te potraživši pokretača toga posla, časnoga oca Hilduina, po redu mu izlože što se božanski dogodilo i tjeskobno ga mole da se udostoji sam to prenijeti do careva znanja. Usrdno također mole da se isprave koje su tražile zaloge velikoga biskupa Silvestra promijene u molbu za slavnoga mučenika Sebastijana. I da ne bi doživjeli kakvu nesreću na započetom putu, navaljuju kolikom se god smionošću usuđuju da se stvar što brže riješi. Ugledni muž Hilduin prenese do znanja pobožnoga vladara tajnu božanskoga poslanstva i otkrije spasonosnu objavu o stjecanju zaloga tolikoga mučenika; car zapovjedi da se nacrti pisama ponovno sastave pod imenom zaslužnoga vojnika i ispune mnogostrukim molbama; zatim, kao i prije, pisma ovjerena njegovim imenom i otiskom prstena ponovno preda Rodoinu i njegovima. Oni, dok im je po božanskoj objavi puhao povoljniji povjetarac, radosno ponovno prevaljujući put i ne kolebajući se više nimalo u pogledu izvršenja posla, natječući se pohitaše prema zlatnome Rimu. a O životu i relikvijama pape sv. Silvestra raspravljat ćemo 31. prosinca.

Pozdrav prijateljima i izlaganje poslanstva Papi.

Godine utjelovljene Riječi 826, a XIII. godine carstva cara Ludovika, Rodoin s golemom pratnjom i obilnom opremom ulazi u Rim: prisegu povjerenoga mu poslanstva, vještom marljivošću sastavljenu, razborito izvršava; preklinje i izmoli životvorne pepelne ostatke preslavnoga mučenika Sebastijana, velikih kreposti i ozdravljenja. Ali prije negoli pristupi Apostolskom Veličanstvu, potraži i pronađe neke od biskupa i opata, odnosno prvaka države, za koje je časni otac Hilduin bio pokazao da su mu ondje najvjerniji. Među svima od njih bijahu najspremniji i Apostolskom Dostojanstvu revno pri ruci a Kvirin superista, Teofilakt nomenklator i prečasni opat Ingoald, koji je tada slučajno bio odsutan. Jer po carevoj je zapovijedi bio krenuo na put k Beneventancima da popiše biskupiju u Albocuriji. Ali kad ga je sustigao brzi glasnik, zaustavljen prijateljskim pozivom vratio se u Grad, dočekao poslanike vedra lica, postupio ljubazno te prije svega upitao je li već spomenuti otac Hilduin dobro i napreduje li u uspjesima. Doznavši napokon da se on nalazi u dobru zdravlju, zahvalio je Bogu na tome i od srca zaželio da mu se to, kad već ne može vidjeti, barem dade čuti s još većim napretkom kroz mnoga vremena. Zatim se raspita zašto su došli tako nenajavljeno i neočekivano. Oni, primaknuvši mu se prisnije k uhu, s povjerenjem otkriju tajnu cijele stvari. On je to primio mirna duha te ih je, uklonivši očaj, najdobrostivije ohrabrio na djelovanje. Naposljetku, što je obećao ustima, ispunio je neumornom nakanom. Jer po njemu im se otvorio put i svaki pristup pred gospodina Papu.

16 Tada napokon potraživši presvijetle muževe Kvirina i Teofilakta, predaju poslane poslanice, a za ono što je u njima bilo napisano udvostručivali su molbe i darove. Stoga oni, čuvši ime mučenika, pogođeni u duši i lica oblivena bljedilom, izjavljivahu da nije u moći ljudskoga uma kako bi se treći zaštitnik uz apostole Petra i Pavla mogao izvesti bez burna negodovanja, premda bi najradije htjeli udovoljiti i carevoj zapovijedi i molbi prijatelja. Nasuprot tome, Rodoin i njegovi, nimalo odbijeni tom zaprekom, još su upornije navaljivali, ponavljajući neizbježnu carevu želju i pouzdanje oca od kojega su bili poslani, koje je bio položio u njihovu uzvišenost. Pridobiveni takvim riječima, očituju da su od srca skloni, ako to bude dopuštenje volje Božje i mučenikove, te razborito upućuju kako bi se to moglo najprikladnije započeti.

17 Naposljetku, uvedeni u Patrijaršiju, dolaze pred gospodina Papu, prignuvši koljena sve do zemlje i utiskujući pobožne poljupce na svete stope. Zatim se iznose povelje i predaju poslane stvari: obiljem riječi umilostivljuju pobožnu očevu dušu, ne bi li ga tako možda priklonili svojoj želji. Iznose vlast cara; razlažu vjernost imenovanoga i potpisanoga oca. Ako su pisani oblici nešto manje izrazili, dopunjavali su prema dometu svoga uma. Tomu razgovoru nije nazočio nitko od privatnih osoba, osim Kvirina i Teofilakta. Tada je naime Papa bio teško bolestan, tako da se činio polumrtav, niti je drukčije nego ležeći u postelji mogao saslušati njihovo poslanstvo. Kad su se dakle čitala pisma i kad je on čuo ime mučenika,

„Zapanji se, a žalosna mu duša pomuti i glasovne organe”, jer nije mogla podnijeti pogibelj tako velikoga sveca, kojega je rimski puk nakon apostola gotovo kao trećega pohađao veličanstvenim darovima i pohvalama. Što je duša htjela, pokazivalo je lice koje je blijedjelo. Dok je on dugo šutio, stajali su napetih duhova; i kad je napokon, prikupivši dah, dao odgovor, u njemu im je oduzeo svaku nadu i ustvrdio da je taj posao iznad njega. Ali oni su navaljivali onolikom molbom kolikom su se usuđivali te su s obilnim suzama ljubili njegova koljena i tabane. Stoga im zapovjedi da pričekaju vrijeme u kojem bi o tome promislio i zatražio savjet s razboritim rimskim senatom, bez čijega savjetovanja, govorio je, nije dobro poduzimati takve stvari.

18 Razmatrajući stvar brižljivije od svojih, Rodoin, kojega je briga još više poticala, nije odmah otišao, nego je u kutu dvorane izdvojio spomenute muževe Kvirina i Teofilakta i usrdno ih molio da ostanu pri svojoj odluci, govoreći: „Udostojte se smilovati nama, koji smo svu nadu povjerili vašoj uzvišenosti; i sjetite se onoga svoga prijateljstva po kojemu i u sadašnjosti možete steći dobitke najboljih dobara, a na nebesima sa svecem postati dionicima milosti Božje. Ako je naime istina da lice odaje um, jasno nam je dano spoznati da gospodin Papa ne prima mirno naše poruke. Stoga štogod to bilo što pouzdano možete doznati, molimo da svojim vjernima bez prikrivanja očitujete prije nego što odemo i učinite da budemo bez sumnje.” A oni kao i prije daju zadanu riječ za pomoć, ako to ipak bude mogla biti volja Božja i mučenikova. Izvedeni iz Patrijaršije, povuku se u prenoćište. a Isti Kvirin i Teofilakt kao poslanici poslani od Grgura IV. Ludoviku godine 828. Tako Eginhard piše: „Poslanike također rimskoga prvosvećenika, primicerija Kvirina i nomenklatora Teofilakta, koji su k njemu onamo došli, saslušavši njihovo poslanstvo, otpustio je.” Isto se pripovijeda u djelu Vita Ludovici. Čini se da je to isti subđakon Kvirin koji se za pape Paskala kao poslanik kod istoga Ludovika spominje u istim Eginhardovim Analima za godinu 824.

Savjetovanje kardinala.

21 „Nekoć je vrhovni prvosvećenik gospodina Hadrijan, ne znamo s kojom nakanom, pristupio grobu ovoga mučenika želeći ga ili prenijeti unutar gradskih zidina ili podijeliti relikvije iz njegova tijela svima koji su ih tražili, te ga je u prvom pokušaju zahvatio i odbio strašan užas, pa je djelo ostavio nedovršenim. Naposljetku je to što je izišao zdrav pripisao blagosti sveca koji ga je poštedio. Čuli smo također da je za stolovanja blaženoga spomena papeb Leona to isto po njegovoj zapovijedi bilo pokušano, pri čemu je s iznenadnim sijevanjem nastala oluja potresla cijeli hram iz temelja, tako da je prestrašeni kler, zaboravivši na pjevanje, vikao da se svod ruši na njih, odakle nitko nije mislio da može izići živ. Pripovijeda se da je i za gospodinac Paskala već davno bio započet isti pothvat, ali je sličnim metežom prekinut. Očito je dakle po toliko puta očitovanom znamenju da se on nipošto nije htio preseliti odavde: odatle i mi crpimo pouzdanje da možemo darovati, a ne izgubiti. Ako se pak tako uz Božje dopuštenje dogodi, ni od jedne strane vaša uzvišenost neće vidjeti štete. Njima potpuna zadovoljština, a nama uklonjeno gunđavo prigovaranje. Oni će sačuvati odanost koju kažu da imaju prema vašoj uzvišenosti, a mi vjernost zadane riječi. Ima i drugo što znamo najpouzdanije: da se ne nalazi nijedan Rimljanin koji bi se, koliko god bio prisiljen, usudio staviti ruku na njegov grob. Oboje će biti: moći će se i dati i zadržati.” Čuvši to gospodin Papa, mirna je srca odobrio i zapovjedio da se pozove časni biskupd Ivan. Kad je on došao, nasamo je s njime potražio prikladniji ishod stvari te je slobodnom vlašću potvrdio ono što je po Božjem nadahnuću bilo razboritije učiniti. Ali to tada nije bilo poznato mnogima.

a Papa Hadrijan I. stolovao je od 9. veljače 772. do 26. prosinca 795.
b Hadrijana je istoga dana naslijedio Lav III., a umro je 12. lipnja 816.
c Paskal I. stolovao je od 27. siječnja 817. do 14. svibnja 824.
d Čini se da je to Ivan, biskup Silve Candide, koji je češće obavljao poslanstvo kod Ludovika, kako za godinu 823. svjedoči Eginhard.

Otvoren grob sv. Sebastijana.

Dok se to razmatralo, nadođe presvijetli muž grof a Ingobert, za kojega su naši mislili da će im biti nesklon zato što su bez njegova znanja dotle doveli stvar. Bio je naime silno moćan i u svemu utjecajan kod vrhovnoga prvosvećenika; a bio je i najprisniji prijatelj časnoga opata Hilduina, zbog čega su sumnjali da se ljuti jer su mu propustili o tome dati obavijest. Stoga su brzim korakom došli k njemu i u ime i po zapovijedi onoga priopćili mu sve to, tvrdeći da je ono radi čega su poslani osobito povjereno njemu. I on, ne zaboravivši staro prijateljstvo, pokazao se u tome toliko radosnim svom oštroumnošću i revnošću razboritosti koliko mu je Bog dao snage, te je za izvršenje onoga što je bilo potrebno priskrbio iz vlastitih sredstava. Povrh toga razgovarao je s gospodinom Papom da se njihova molba privede djelu bez zavidne zapreke.

23 Kad je to tako uređeno, ponovno bivaju pozvani i dovedeni pred gospodina Papu. I dok su nazočni molili za uslišanje njihove prošnje, a oni izdaleka ničice ležali spuštenih lica k zemlji, naposljetku je Papa, ganut milosrđem, premda uplašen i dršćući, pristao da se daruje svečevo tijelo. Za najprikladnijega poslužitelja ove darežljivosti određuje se biskup Ivan. Jer budući da je Papa, kao što smo prije rekli, bio pogođen prevelikom slabošću, to sam nije mogao izvršiti, iako nije poricao da to silno želi. Što je, kako se poslije pokazalo, po Božjoj providnosti veoma koristilo. Uzevši dakle sa sobom Ivana, kojega im je časni Papa odredio kao dobrohotna voditelja, radosni zajedno idu na mjesto koje više nije bilo nepoznato; jer su iz slijeda njegova mučeništva, koje je jasno izdaob sv. Ambrozije, doznali da je na trećoj milji od Grada, na mjestu koje sec zbog pristaništa lađa nazivalo Katakombe, isti preblaženi mučenik u viđenju zapovjedio nekoj gospođi Lucini da ga pokopa uz stope apostola Petra i Pavla. Njega je ona, balzamirana mirisima, spremnom pobožnošću pokopala kako joj je bilo zapovjeđeno.

24 Prekosutra pobožnim umom obdržavaju naloženi post s prezbiterima, đakonima i ostalim klerom; među njima je bio i arhimandrit Ingoald sa svojima kao najvjerniji pomagač prema svojim silama. Svečano završivši obdržavanje posta, kad se spuštao noćni sumrak, pristupe k njegovu plemenitom grobu da slave bdjenje zazivajući mučenika, te svakom službom i poštovanjem započinju djelo svojih ruku. Ondje, probdjevši noć uz pjevanje himana i napjeve psalama, uz neprestane mirise tamjana i oblake mirisa različitih miomirisa, molili su Gospodina da budu smatrani dostojnima dotaknuti spasonosni zalog i da ih zbog ljage njihova grijeha ne odbije od onoga što su vjerna čežnja i nestrpljiva ljubav najvećim trudom kroz mnoge pogibelji sve dotle privukle.

25 Provevši tako svu noć neprekidno u duhovnim hvalama, kad je blijeda zora obnavljala dan, zamole da se brbljavi Rimljani povuku iz crkve i da im se dopusti prisna osama. Doista, dok su se ovi povlačili u kor da obave litanije, naši su opazili da su ustali sa zavidnim protivljenjem protiv toga posla te su uvidjeli da su oni koje su smatrali zagovornicima zapravo klevetnici s glupim mrmljanjem. Povrh toga bacali su kletve i na vrhovnoga prvosvećenika, grdeći ga da je okrutniji od svih prethodnika jer se, zaslijepljen novcem, ne boji izbaciti izvan svojih granica takva i tolikoga zaštitnika. Osim toga su najgorčim jecajima molili svetoga mučenika da ne dopusti da ga neplemeniti Gali odvedu iz drage domovine, u kojoj je odabrao imati palmu vječnosti i po vlastitoj odredbi mjesto počinka. Izbacivši dakle one šaptače van, samo su se naši s biskupom Ivanom i opatom Ingoaldom povukli u unutrašnjost te su, zasunivši vrata, odlučno pristupili grobu.

26 Među tim događajima Ivan, iscrpljen pokorom protekloga posta i neprekidnim bdjenjima, dok je sjedio na stolcu, iznenada biva svladan silinom sna i napola utone u san. I čim je lagano opustio očne kapke u počinak, ugleda pred sobom kako stoji muž presjajna ruha, koji mu se obrati ovim najblažim riječima: „O Ivane, nemoj se više bojati darovati tijelo ovoga mučenika Sebastijana ovim muževima koji su po njega došli. Znaj da je to od višnjega predodređenja i njegove vlastite volje. Pristupi dakle i stavi ruku na grob da ga odvedeš na određeno mjesto.” I kad je pokušao izvršiti ono što mu je bilo zapovjeđeno, ugleda tik pred svojim stopama kako leže užareno kamenje koje iz sebe riga nepodnošljivu vrućinu i priječi mu napredovanje; i već našavši se kao na pola puta, kad je vidio da mu, okruženom jarom toga užarenoga kamenja, ni s koje strane nije otvoren prolaz za prijelaz, te je u strahu ne znajući što da čini, ohrabren od one pojave, zadivio se što ga je iznenada i bez ozljede preskočio. Isto je tako vidio ispriječenu gomilu bijesnoga žara, od koje je bio prisiljen zadržati korak te je stao. Ali oslonivši se na mig iste pojave, opazio je da je prenesen naprijed. Odatle je htio nastaviti započeti put. I gle, poprijeko preko puta proždrljivi je plamen bio rasuo golema klupka ognja, čega se sveti biskup silno uplašio, osobito zato što nije bilo mjesta kamo bi se sklonio. Naposljetku ga ta ista pojava, pruživši mu desnicu, neozlijeđena prevede dalje.

27 Tada bi poslan brat po imenu Vilharije da ga pozove. Kad ga je on, još uvijek dršćući od užasa strašnoga viđenja, blagim dodirom probudio, priopći mu u ime svojih da je vrijeme za izvršenje otajstva, da nipošto nije korisno odgađati i da oni već odavna spremni čekaju kod mučenikova groba. On odmah ustade te, urešen svećeničkim znakovima, s najvećim poštovanjem žurno pođe na to mjesto. Zakašnjenje ispriča otkrivši viđenje te ih ohrabri da, odbacivši sumnju, budu u sigurnoj nadi da će primiti svetinju za kojom su toliko puta uzdisali. Pozvavši stoga crkvenjaka, čija je dužnost po rimskom običaju bila otvoriti grob, kako se on dugo i mnogo opirao i izgovarao da je to krajnje nepravedno, te da se rimski muž ne smije usuditi na neoprostiv zločin kojim bi kroz buduća pokoljenja bio obilježen krivnjom svetogrđa, isti Ivan, učvršćen božanskim opomenama, zgrabi željezno oruđe i, koliko je imao snage, čestim je udarcima tukao sarkofag dok se nije umorio, te ga udarajući probio. Kad su naši vidjeli da on od brza umora malaksava, na njegov znak navališe žustrijim duhom i snažnijim mišicama te su, premda s velikim trudom probivši spomenik, jer je bio goleme mase i neraskidive smole, naposljetku primili presveto tijelo mučenika.

28 U tome su trenutku svi koji su stajali uokolo udahnuli miris dotad smrtnicima neuobičajen i nepoznat, za koji su pripovijedali da je bio tolike slatkoće i naslade da se nitko, premda ga je obilno uživao, nije mogao zasititi. Iz toga jasno zaključujemo da on nije bio ljudskoga sastava, nego najmilije izlijevanje nebeske milosti koja je uvijek mirisala u preblaženom mučeniku. Dok je dakle taj mirisni dah dulje vrijeme strujao sa svetoga mjesta, cijela je ona kuća bila ugodno njime poškropljena, premda je na svome ulazu čuvala mrtvo tijelo nekoga pokojnika pokopanoga prije deset dana, iz čije je gnojne sukrvice vrio odvratan smrad i kužio one koji su ulazili. Ali kad je onaj miris obilno prevladao, škodljivi se smrad rasplinuo u ništa i slegnuo sve dok se nije dovršilo sve što se odnosilo na svečanu proslavu sveca.
a Ovoga se presvijetlog muža češće spominje u djelima Ludovika i Karla Velikog.
b Slijedili smo pouzdanost ovoga pisca.
c Čini se da ime Katakombe izvodi od χμβη, cymba (čamac); ali kakvo je ondje pristanište lađa?
POGLAVLJE VII.
Relikvije odvezene iz Rima.
Već se odavna bio ukazao preblaženi mučenik u tajni objave nekom arhiprezbiteru, očitujući da se želi preseliti iz toga hrama, jer, kako mislim, nije mogao podnositi truležni smrad onoga raspadljivoga mrtvaca. Činilo mu se naime da izlazi iz apside okrenuta lica i da odlazi van kao da se srdi. A dok je on odlazio, njegove je stope pratio dječačić noseći u rukama metlu i metući nečistoću za njegovim leđima sve dok nije otišao odatle. Smatralo se pak da je sama bazilika svojom veličinom jednaka bazilici sv. Dionizija; u njoj su nekoć bili pokopani preblaženi apostoli Petar i Pavao, gdje je i uz njihove stope isti časni mučenik zapovjedio da ga pokopaju. Odakle je očito da je ona bila nedostojna najdostojnijih svečevih zasluga i neprikladna za njegov počinak. Stoga vi, njegovi poslužitelji i službenici, kojima smo ovo iznijeli radi primjera, nastojte da mu neprestano služite čistim službama. Promislite koliko ste po njemu postigli u vremenu; sjetite se koliko se možete nadati bez kraja vremena. Svakako onaj koji nas je ovdje, premda nedostojne, udostojao pripustiti svojim službama, sam će, usuđujem se reći ako se dostojno trudimo, one koje ovdje ima za sluge ondje uz pomoć svoga zagovora imati za vječne drugove. Neka nikomu od nas ne bude teško mukotrpno služenje u kratkom prolaznom vremenu, kad nas nikakva sumnja ne smije slomiti glede nagrade vječne uzvratnosti.

30 S neizmjernom dakle radošću i čašću, dok su pronađeno tijelo puno božanskoga mirisa najprije opremali lanenim platnom, a naposljetku raskošnim pokrovima, čudesnom je brzinom izliječilo nekoga klerika koji je smrtno ležao u ognjici groznice. Pronašavši dakle tijelo presvetoga mučenika koje je, kao što rekosmo, obilno mirisalo nebeskim mirisom, odmah bi poslano k Kvirinu i Teofilaktu da u pravi čas to priopće gospodinu Papi: što bi i učinjeno. Kako zbog svoje slabosti nije mogao doći onamo, zapovjedio je časnom biskupu Ivanu da im ga on preda. Primivši ga sa svom živahnošću i poštovanjem, odlazili su zajedno sa samim biskupom Ivanom i arhimandritom Ingoaldom te vrlo mnogim klericima i pucima Rimske Crkve. Zbor pjevajući s poštovanjem, idući naprijed nadaleko je širio zvuk slatkih napjeva. Jedni su davali pjesme radosti, a drugi duboke uzdahe i gorke tužaljke. Tako su ga donijeli sve do prisutnosti gospodina Pape da po običaju bude zapečaćen njegovim prstenom. Nakon što je on to pomno obavio, preneseno je u crkvu bl. Petra i ondje istoga dana položeno. Zbog toga su mnogi Rimljani, potaknuti zlobom i zavišću, napadali gospodina Papu, ne bojeći se vikati da je okrutniji od svih prethodnika jer dopušta da se iz njegovih granica protjera takav i toliki zaštitnik, što nikada nijedan drugi nije dopustio. Stoga su nagovarali da im se dade samo ruka, a da se ostatak dolično pohrani ondje na dostojnom mjestu. Ta prijevara nije mogla ostati skrivena arhimandritu Ingoaldu. On je to odmah otkrio našima, te su, obavljajući stvar zajedno još opreznije, održavši vijećanje, toga dana šutjeli.

31 Osim toga Rodoin, kojega su snaga ljubavi i nestrpljiva čežnja za stjecanjem svetačkih zaloga potaknule osjećajem pobožne odanosti, potplativši obilno crkvenjake čija je tada bila služba čuvati baziliku sv. Petra, iste je noći smjelo pristupio presvetomu grobu preblaženoga pape a Grgura, koji je bio pred sakristijom, te je njegovo tijelo, podignuto s najvećim poštovanjem i dolično opremljeno, preneseno na oltar bl. Petra i položeno uz časno tijelo već spomenutoga mučenika. Zatim je Rodoin sa svojima, na traženje, rado sklopio savez vjernosti te je nad istim presvetim udovima mučenika i prvosvećenika dragovoljno položio prisegu: naime da nikada nijednom smrtniku neće odati ni razglasiti ono što je učinjeno, nego da će to držati pokopanim u vječnoj šutnji. Odatle su naši, pohvalni po pobožnoj prijevari, s dvostrukom radošću i velikodušni u šutljivim grudima, uzevši odatle sveta tijela, ne spriječeni nikakvom zaprekom, prenijeli ih u Ingoaldov samostan.

32 Sutradan je pak gospodin Papa zapovjedio da mu se ponovno pojave; jer još nisu bili dobili dopuštenje za povratak, nego su tek već bili primili sveca u svoje ruke. Odmah ih upita gdje drže sveca. Oni izjave da ne znaju, osim toliko da su ga već uputili u svoje krajeve. „Štogod to bilo”, reče, „bilo da ne znate ili znate, pobrinite se da ga smjesta donesete ovamo. Neće se naime ova odluka moći promijeniti tako da vam se drukčije udijeli dopuštenje za odlazak odavde.” Oni, silno uplašeni i žalosni, prisegom potvrđuju da stvar stoji tako kako su rekli i da je posve nemoguće ono što zapovijeda. U to ga se jedva moglo uvjeriti, ali uz dopuštenje Božje blagosti ostalo je tako kako je bilo započelo. Od onih je naime koji su im prije bili skloni stvar bila ovako promijenjena. Kad su opazili da mu je duh uznemiren, primaknuvši se bliže k uhu, rekli su da s njima, budući da se ne mogu odvratiti ni promijeniti, valja postupati nešto blaže i ne koriti ih tako srdito, da možda ne bi otišli kao nezahvalnici i razglasili najveći dar kao nehvalevrijedan. Na taj su način, premda vrlo teško, bili otpušteni i obdareni blagoslovom te su se nedaleko od Grada pridružili svojima, i s velikim radostima koje su rasle zbog velikoga blaga, uz pratnju božanske milosti, sretnim su se putovima vratili u svoj zavičaj. a Isto piše Odilon u poslanici opatu Ingranu o dolasku i primitku tijela sv. Tiburcija, Marcelina itd.: „Čijom je oštroumnošću uma”, veli, „tjelesni prah preblaženoga i svake hvale najdostojnijega mučenika Sebastijana, a ujedno i presveti udovi blaženoga spomena pape Grgura uz zidine Soissonsa u baziliku vrhovnoga Kristova ispovjedalaca Medarda zajedno preneseni i pohranjeni, kako se vidi i drži itd.” To ćemo opširnije istražiti uz životopis sv. Grgura 12. ožujka.

Razna čudesa na putovanju.

Zatim stižu sve do grada Piacenze: kad se u nj unosilo tijelo preblaženoga mučenika, na njegov ulazak dovode opsjednutoga čovjeka čvrsto svezana remenjem. Odmah uznemiren i prestrašen najnesretniji duh, srdeći se što je prisiljen napustiti bijednika kojega je bijedno bio obuzeo, poče ga najokrutnije mučiti. I kako ga je jedva moglo držati mnoštvo ruku, skačući i kidajući okove kojima je bio svezan, neurednim pokretima usred mnoštva, čas se bacajući uvis, čas naglo padajući na tlo, tjerao je sve u bijeg. Ali čim je došao pred sveca, iznenada dršćući sruši se i dugo je ležao prostrt kao bez duše. Tada najopakiji đavao, svladan snažnom mišicom, ne podnoseći mučenikovu prisutnost, napusti čovjeka i, moćno izbačen, pobježe pobijeđen u zemlju tame koju je zaslužio. Zarobljenik je potpuno primio natrag razum koji je bio izgubio, i kad mu je kuća bila očišćena rosom višnje sile, mnoge je potaknuo na štovanje sveca i posvuda zapalio na hvalu svemogućega Boga, čiji je dar bilo ono što se dogodilo po mučeniku. Na istom putovanju koje vodi od Grada mnogi grozničavi, mnogi mjesečari i pogođeni raznim bolestima, susrevši sveca, po njegovim su časnim zaslugama bili istrgnuti iz žestokih muka i obdareni snagom potpunoga zdravlja.

34 Do a brda Mons Jovis doprla je glasovita slava mučenika preslavna po čudesima: ondje je neki klerik po imenu Benedikt, čuvar toga mjesta, koji je tijekom trideset neprekidnih dana kopnio od smrtonosne bolesti, po glasu čuo da on skreće onamo jer je onuda vodila ravna staza. I kako zbog raspadnuta sklopa koraka nikako nije mogao izići preda nj kako je želio, dao se nositi rukama drugih. Na javnom prolazu nedaleko od samoga mjesta, tako polumrtav donesen k svecu i položen pred njega, govorio je kolikim je god naporima mogao da ga želi nositi i ponizno je molio da mu se to dopusti. Podržavan s jedne i s druge strane vjerom, a ne drskošću, primivši ga na vlastite ruke, ubrzo je zaslužiob porast prijašnjega zdravlja, te ga je tako zdrav i radostan nosio sve do Octoduruma. Ondje, prinijevši Spasitelju sviju besplatne žrtve hvale za svoje ozdravljenje i poljubivši mučenikovc lijes, vratio se neozlijeđen sa svojima u svoj dom. Dok je Bog takvim djelima proslavljao svoga sveca, odasvud se stjecalo nimalo maleno mnoštvo.

33 Naposljetku se mirnom stazom stiglo u mjesto kojemu je ime Granant: ondje su roditelji donijeli malena dječačića lišena očinjega vida i položili ga pred oltar crkve u koju je već bio smješten preblaženi mučenik. Onu je noć ondje, kako je bio položen pred sveca, proveo besanu. Kad je pak svanulo jutro, nakon završetka misa, kad se rukom i službom svećenika kretao na put, on, čuvši žamor onih koji su izlazili, spozna da se svetac odatle podiže. Odmah pruživši ruku naslijepo, stavi je na nosila. Samim je dodirom primio svjetlo i jasnim očima ugledao svoga prosvjetitelja kako ga prenose, te je najprije prepoznao oblik vlastitoga dlana. Zazivajući svečevo ime, uzvraćao je dužnu zahvalnost i na sebi pokazivao ono čime bi i drugi bili potaknuti na isto, govoreći radosno da gleda svjetlost koju nikada nije iskusio; proglašavajući blagoslovljenim u vijeke od svakoga čovjeka onoga koji mu je učinak vida, što mu ga je sama narav uskratila, neizrecivim ulijevanjem vratio kodd grobnice. To je tvojom, Gospodine Bože, najskrovitijom providnošću učinio ovaj tvoj zaslužni borac, da u tebi blista vječnim sjajem, da tebe u vječnom i nepristupačnom svjetlu uživa, da se tobom samim, koji prosvjetljuješ svako razumno stvorenje, sve više i više rasplamsava i rasplamsavajući se čini blaženim, to daje znati tvojim vjernicima. Po njemu ti i mi maleni slugani, da bismo se istrgnuli iz tame naših grijeha i zaslužili biti obliveni svjetlošću tvoje jasnoće, čvrstom vjerom i svom snagom nastojimo uputiti zavjete naše odanosti i žrtve čiste hvale, moleći da ti njegovim posredovanjem budu ugodni, a nama spasonosni.

36 Kad je izvrsni mučenik Gospodnji s časnom pratnjom bio prenesen u ćelijue sv. Serena, nekaf bolesnica koja je uvijek gledala u zemlju i nikada se nije mogla uspraviti dala se odvući u crkvu njemu u susret. Čim je stigla, uspravila se ravno i, kao da nikada nije trpjela nikakvu grbu, pred svima koji su bili nazočni, uspravljena zagovorom mučenika, pokazala se zdravom. Nastalo je divljenje i zaprepaštenje osobito kod onih koji su je poznavali prije jučerašnjega dana. Ona je, tako čudesnom snagom oslobođena, zahvaljujući Bogu i svecu, otišla u svoj dom.

37 Među gustim četama koje su hrlile k svecu bio je ondje pred mučenika doveden neki pučanin, gluh, nijem, kljast i hrom: on je tako proveo tri dana pred njegovim životvornim tijelom. Četvrtoga dana koji je uslijedio, dok je ustrajao u zavjetnim molitvama, iskusi da mu se Bog smilovao po svečevu zagovoru. Jer i gluhi je zaslužio sluh, i nijemi je pustio razgovijetan govor, i kljasti je suhoću pretvorio u svježinu, a hromi je nesiguran korak učvrstio u siguran hod. On je u svjedočanstvo svoga ozdravljenja, stekavši potpuno zdravlje, na vlastitim ramenima nosio preblaženoga Božjega mučenika sve do selag Calnomunde. Dok je ulazio u nj, slavni je mučenik dvojici slijepaca vratio oduzeto svjetlo vida, a istom broju hromih ispravio iskrivljene noge te se neviđenom brzinom u hodu smilovao pred očima sviju i učinio da odmah postanu pratitelji njegova putovanja. Išli su tako slijepci ne trebajući nikakva vođu i, kad se rasjekla gusta tama, na divljenje sviju pokazivali su nove oči s neba ulivene. Kad su božanskim lijekom omekšane osušene žile i učvršćeni gležnjevi i tabani, hromi su, povrativši snagu, radosno nosili spasonosni teret.

38 Taj glas o znamenjima kojima je višnje veličanstvo proslavljalo svoga sveca doveo je k njemu odasvud pobožnu povorku sa željom da prinese darove. Jer iz cijele su te pokrajine svi plemeniti i moćni muževi, a također i ugledne gospođe, zajedno s izmiješanim pukom radosno dotrčavali: veličanstvena djela Gospodnja, kakva nikada nisu vidjeli, a da kažem još više, niti su ikada igdje čuli, svakodnevno su radosno promatrali i promatrajući se spasonosno hranili.

Mons Jovis.

a Mons Jovis, koji se naziva i Veliki sv. Bernard (po sv. Bernardu koji je ondje osnovao samostan, kako ćemo reći uz njegov životopis 16. svibnja), nalazi se u Peninskim Alpama, nedaleko od Aoste.
b Tako stoji u rukopisu; možda augmentum (porast)?

Capulus.c To jest nosila (feretrum), od capiendo (uzimanje); ili, kako kaže Papija, zato što se nosi nad glavama ljudi (super capita hominum).d Treba čitati momento (u trenutku), osim ako pisac nije htio označiti nosila (feretrum), čijim je dodirom zadobio vid.e O sv. Serenu raspravljat ćemo 2. listopada. Njegova se ćelija nalazi na području Troyesa.f Clinici su oni koji liječe bolesnike koji leže u postelji, a i sami bolesnici prikovani uz postelju, jer κλίνη znači postelju; ali Papija kaže: „Clinicus, naime, paralitičar”, a ovdje je upotrijebljeno za pogrbljena i grbava čovjeka.g Belfortius: Calnomium ili Calvonium.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine