Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Sebastijanu mučeniku, branitelju rimske crkve

DE S. SEBASTIANO MART. ROMANÆ ECCL. DEFENSORE

Sadržaj (47)
  1. § I. Rođendan sv. Sebastijana.
  2. § II. Djela sv. Sebastijana.
  3. § III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.
  4. § IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.
  5. § V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.
  6. § VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.
  7. § VII. Relikvije prenesene u Soissons.
  8. § VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.
  9. § X. Druge relikvije sv. Sebastijana u Bavarskoj.
  10. § XI. Relikvije i štovanje sv. Sebastijana drugdje.
  11. Autor sv. Ambrozije biskup
  12. Teško kušana postojanost Marcelijana i Marka.
  13. Sv. Sebastijan učvršćuje pokolebane.
  14. Paklene kazne i nebeske radosti utisnute prijateljima mučenika.
  15. Uporaba bogatstva i naslada.
  16. Sreća i slava mučenika.
  17. Sebatijanovom molitvom i čudesima obraćeni Zoja i Nikostrat.
  18. Postojanost Marcelijana i Marka, govor novokrštenicima.
  19. Ostale Sebastijan obratio zajedno sa zarobljenicima.
  20. Poganske zablude koje je Trankvilin pobio pred gradskim prefektom Kromacijem.
  21. Utjelovljenje Riječi izloženo poganinu.
  22. Gradski prefekt Kromacije biva poučen u vjeri.
  23. Razbijeni Kromacijevi idoli.
  24. Razbijanjem sprava sudbene astrologije ozdravlja Kromacije.
  25. Krštenje Kromacija i Tiburcija.
  26. Kromacije, odrekavši se gradske prefekture, u vrijeme progona hrani kršćane.
  27. POGLAVLJE XXI. Mučeništvo sv. Tiburcija.
  28. Smrt sv. Kastula, Marcelijana i Marka.
  29. Slavna borba sv. Sebastijana.
  30. Prijenos sv. Sebastijana
  31. Od nepoznatoga redovnika iz Soissonsa
  32. Hilduinovo poslanstvo u Grad
  33. Rodoinov savjet o traženju relikvija iz Rima.
  34. Povod traženja relikvija sv. Sebastijana. Rodoinovo poslanstvo.
  35. Pozdrav prijateljima i izlaganje poslanstva Papi.
  36. Savjetovanje kardinala.
  37. Otvoren grob sv. Sebastijana.
  38. Razna čudesa na putovanju.
  39. Svečani prijenos u samostan sv. Medarda.
  40. Razne izliječene bolesti.
  41. Suzbijeno klevetanje zavidnika.
  42. POGLAVLJE XIV. Postanak samostana Manlieu.
  43. Pokvareni trgovci relikvijama, bezbožno prevareni.
  44. Otkrivena prijevara lakomisleno primljenih relikvija.
  45. a Odricanje od prijestolja i zatočeništvo Ludovika Pobožnoga.
  46. Tjeskoba Ludovikova zbog odgođena redovničkoga zavjeta i njegova smrt.
  47. O istim relikvijama

§ X. Druge relikvije sv. Sebastijana u Bavarskoj.

Drugi zalog velikoga mučenika čuva grad München, prijestolnica Bavarske i sjedište vojvoda. Veličanstven je hram svecu, nedaleko od svoje palače, godine 1588. podigao Ferdinand I. Bavarski, rođen od vojvode Alberta V. i Ane Austrijske, kćeri cara Ferdinanda I., godine 1550. na sam blagdan sv. Sebastijana; odatle mu je od samoga rođenja bila usađena pobožnost prema svecu, kojom ga je cijeloga života štovao kao zaštitnika i čuvara. Nije bezvrijedno ni zapažanje da mu je dvadeset sedmi dan siječnja, osmi dan nakon godišnje svetkovine sveca, bio posljednji dan smrtnoga života godine 1608.

59 Kad se ta bazilika posvećivala po uobičajenom crkvenom obredu, Vilim V., bavarski vojvoda, Ferdinandov brat, za vrijeme svečane žrtve, u sjajnoj povorci, prinio je donju čeljust sv. Sebastijana, u kojoj se još čvrsto držalo devet zuba, posvjedočivši javnim ispravama da ju je nekoć u Rimu primio od vrhovnoga svećenika kao pobožan dar.

60 Mnogo godina poslije Maksimilijan, sin Vilimov a unuk Albertov, vojvoda Bavaraca, vodio je rat protiv salzburškoga nadbiskupa Volfganga Teodorika od Raitenaua. Prije nego što je došlo do bitke, pošast proširena po cijelom taboru zadala je brigu pobožnom vojvodi i okrenula njegov duh traženju pomoći od nebesnika. Zamolio je da se te relikvije mučenika Sebastijana donesu k njemu, ondje gdje je imao stalni tabor. Niti je pobožnost bila neugodna nebesnicima niti je pouzdanje najboljeg vladara bilo uzaludno. On sam ostao je neozlijeđen, a sav njegov dvor sačuvan je netaknut od zaraze tom spasonosnom zaštitom.

61 Vojvodina se pobožnost razgorjela tim dobročinstvom. Stoga, čim se kao pobjednik vratio u München, zamoli Mariju, udovicu strica Ferdinanda, da mu daruje to sveto blago, relikvije svoga spasitelja Sebastijana. Ugled i pobožnost molitelja privoljeli su je premda se protivila. Pristupio je ipak (kako je pravo i dolično) i pristanak freisinškoga biskupa Stjepana. Zatim su prenesene u kapelu vojvodske palače, u kojoj se čuvaju druge slavne i gotovo bezbrojne relikvije svetaca.

62 Ali da ne bi izgledalo kako bazilici koju je podigao Ferdinand nije ostavljen nikakav zalog njezina zaštitnika, vojvoda je predao nemali dio ruke istoga svetoga mučenika, posvjedočivši da mu ga je nekoć darovao vrhovni svećenik dok je bio u Rimu. U tom je hramu postavljen spomenik Ferdinandu i potomcima grofova od Wartenberga, u kojem su pohranjeni i Ferdinandovo srce i tijelo supruge Marije. Ferdinand Vilim, Ferdinandov sin, biskup Osnabrücka, poslao je godine 1626. u München kako mnoge druge relikvije iz Donje Saske za ures iste bazilike, tako i nemali dio glave sv. Sebastijana, zajedno s javnim svjedočanstvom o toj stvari. To smo primili od Maksimilijana, rođenoga brata istoga Franje Vilima, svećenika naše Družbe.

§ XI. Relikvije i štovanje sv. Sebastijana drugdje.

Nije nam nakana sabirati sve relikvije istoga mučenika za koje se govori da postoje drugdje, a možda su neke i od drugoga Sebastijana iz Tebanske legije, o kojemu je riječ 2. siječnja, ili od drugih nebesnika toga imena; navest ćemo tri koje su nam došle pod ruku. Prve su bile u Braunschweigu. Tako piše djelo Compilatio chronologica koje je izdao Ivan Pistorius iz knjižnice Henrika Petreja, pod godinom 1473.: „Iste je godine cijelo ljeto u Braunschweigu harala kuga, ali jao, bila je teška za ovaj samostan. Umrlo je naime od naše braće sedam snažnijih i mlađih svećenika. Zatim je jedva prošla godina, a umro je naš starac s još dvojicom svećenika našega samostana. Iste su godine u svečanoj procesiji svega klera i puka premonstratenzi unijeli relikvije sv. Sebastijana mučenika u ovaj grad, na poticaj prejasnoga kneza i vojvode Henrika. Prva postaja s misom na čast mučenika održana je u ovom samostanu drugoga dana po Presvetom Trojstvu, zatim kod sv. Blaža, potom kod sv. Katarine, a odatle kod sv. Martina.”

64 Wesel je bogat i sjajan grad u Clevesu, na ušću rijeke Lippe. Ondje je godine 1332. münsterski pomoćni biskup Volkard posvetio crkvu pustinjaka augustinske ustanove sv. Sebastijanu. Nedugo prije ondje je strahovito harala pošast, tako da se svakodnevno iznosilo mnoštvo mrtvih, a čim je javno izrečen zavjet sv. Sebastijanu, ona je prestala. To je bio povod posvete toga hrama. Zavjeta se spominje Nikola Crusenius u djelu Monasticon Augustinianum, dio 3, pogl. 13, pišući ovako: „Dok je u gradu Cleves-Weselu u münsterskoj biskupiji harala zarazna bolest, radi stišavanja božanskoga gnjeva, po zavjetu građana i gradskoga vijeća te o njihovu trošku, podiže se samostan pustinjaka sv. Augustina s crkvom na čast sv. Sebastijana, uz poziv redovnicima iz obližnjega mjesta Marienfrede, čiju su pomoć građani u ovom Božjem biču često zazivali kada su, nakon što su pomrli svećenici gotovo cijeloga grada, od klera jedini oci augustinci preživjeli neozlijeđeni.”

65 Nedavno je Franjo od Dietrichsteina, kardinal i biskup Olomouca u Moravskoj, na visokom brežuljku pokraj grada Mikulova podigao sv. Sebastijanu znamenit hram, a zatim ga je radi odvraćanja pošasti uzeo za zaštitnika sebi i domovini te je na javnom saboru, uz jednodušan pristanak svih staleža, odredio da njegov blagdan bude svečan i da tada utihne i sudska buka.

66 Da se u Kölnu nalaze dvije relikvije istoga sveca, svjedoči u djelu Sacrarium Agrippinæ Erhard Winheim: u župnoj crkvi sv. Lovre dio lubanje svetoga mučenika, a u hramu pustinjaka augustinaca donja čeljust. Je li to dio one koja je u Münchenu ili pripada drugomu svecu istoga imena, neka raspravljaju drugi. „Treća”, kaže, „bratovština kod augustinaca, osnovana od Kristovih vjernika na čast sv. Sebastijana, po broju i dostojanstvu osoba lako prva među ostalima, uzela je početak od darovanja donje čeljusti sv. Sebastijana, koju je ovoj bazilici slavni i zlatni vitez gospodin Teodor van Hirtz dodijelio godine 1269., kako je razvidno iz spomenika njegove obitelji.” Taj je Teodor van Hirtz od Landskrona sa svojom suprugom Gudilom pokopan u koru hrama otaca augustinaca u Kölnu. Egidije Gelenije u knjižici koja nosi naslov Colonia supplex svjedoči da je tu čeljust iz Rima donio Teodorik te da se izložena gleda zatvorena u golemu svetinjsku škrinju, odnosno pokaznicu.

67 Isti spominje još dvije relikvije istoga svetoga mučenika koje se ondje čuvaju: u metropolitanskoj bazilici sv. Petra ruku, a u samostanu propovjednika strelicu kojom je bio proboden. I svjedoči da su stanovnici Kölna češće iskusili pouzdanu pomoć istoga sveca protiv kuge.

Autor sv. Ambrozije biskup

iz više starih rukopisa.

Sv. Sebastijan hrabri mučenike.

Sebastijan, muž najkršćanskiji, odgojen u krajevima oko Milana, a građanin Narbonne, bio je carevima Dioklecijanu i Maksimijanu tako drag da su mu povjerili zapovjedništvo prve kohorte i zapovjedili da uvijek stoji pred njihovim licem. Bio je naime muž potpune razboritosti, istinoljubiv u govoru, pravedan u sudu, dalekovidan u savjetu, vjeran u povjerenome, revan u posredovanju, istaknut u dobroti, preslavan u svakoj čestitosti ponašanja. Njega su vojnici štovali kao oca, njega su svi koji su upravljali palačom ljubili najnježnijom naklonošću. Bio je naime pravi štovatelj Božji, i bilo je nužno da onoga kojega je prožela Božja milost svi ljube.

2 Kristu je stoga svakodnevno iskazivao revnu službu, ali je djelovao tako da to ostane skriveno svetogrdnim kraljevima, ne zato što bi bio prestrašen strahom od mučeništva niti sputan ljubavlju prema svojoj očevini, nego je samo zato pod ogrtačem zemaljskoga carstva bio skriveni Kristov vojnik da bi duše kršćana, za koje je vidio da malakšu među mukama, krijepio i Bogu vraćao duše koje je đavao pokušavao oteti.

3 Naposljetku, nakon što je mnoge duše mučenika istrgnuo iz straha od muke i potaknuo ih na vijenac vječne slave, očitovalo se tko je on sam, jer se svjetlo u tami nije moglo sakriti. Najuglednijim, dakle, muževima Marcelijanu i Marku, dvojici braće blizanaca koji su radi Kristova imena bili u okovima, svakodnevno je pružao utjehu; a kako njima tako i njihovim slugama, s kojima su bili uhvaćeni, davao je spasonosne savjete vjere kojima su odbacivali prolazne laskavosti svijeta i nisu se bojali kratkotrajnih vrsta muka.

a Tako ima većina kodeksa; neki imaju: „građanin tih krajeva”. Sv. Ambrozije u Psal. 119, oktonar 20: „Poslužimo se primjerom mučenika Sebastijana, čiji je danas rođendan za nebo. On je podrijetlom iz Milana. Možda je progonitelj već bio otišao, ili još nije bio došao u te krajeve, ili je bio blaži. On je opazio da ondje borbe ili nema ili je mlaka. Pošao je u Rim, gdje su zbog revnosti za vjeru bjesnjeli žestoki progoni. Ondje je trpio, to jest ondje je okrunjen. Tako je ondje kamo je došao kao stranac postavio prebivalište trajne besmrtnosti.” A Baronije u 2. sv., god. 284., br. 12, piše da sv. Ambrozije i drugi prenose kako mu je otac bio iz Narbonne, a majka iz Milana, te da je rođen u Milanu; Metafrast prenosi da je rođen u Milanu, a o roditeljima šuti. Saussay kaže da mu je otac bio Gal, majka iz Milana, a da je rođen u Narbonni u Vijenskoj Galiji. Ne proturječe ni Tristan Calco ni Josip Ripamonti; ovaj dodaje da se majka, ostavši udovicom zbog prerane muževe smrti, vratila u Milano sa sinom jedincem. Raban i razni rukopisi bilježe: „Istoga dana sv. Sebastijana iz Milana, koji je toliko” itd. Metafrast kaže da je bio plemenita roda. Minej: „εἰς τῆς συγκλήτου βουλῆς ὑπῆρχεν”, bio je iz senatorskoga staleža. Vilim Catel u djelu Historia Occitanica, knj. 2, svjedoči da se još i danas u Narbonni pokazuje kuća sv. Sebastijana, gdje je poslije podignuta crkva koja se zove crkvom rođenoga sv. Sebastijana.
b Neki kodeksi: „skrivenu vojnu službu”.

Teško kušana postojanost Marcelijana i Marka.

Kad su oni pristali uz preblažene utjehe i postojana duha podnosili udarce krvnika, zapovjeđeno je da podnesu smrtnu osudu, pod tim naime uvjetom da, ako u istom trenutku kad budu trebali biti pogubljeni pristanu na žrtve, budu vraćeni svojim roditeljima, suprugama, sinovima i imanjima. Bili su naime ne samo, kao što rekosmo, najplemenitijega roda nego i obilni imanjima; njihov se otac zvao Trankvilin, a majka Marcija; oni su ih pratili s njihovim suprugama i sinovima, jer su bili vođeni prevelikom ljubavlju prema svojim unucima. Stoga se dogodilo da su od Agrestija Kromacija, prefekta grada Rima, izmolili odgodu od trideset dana, tijekom kojih bi se s njima pregovaralo kako bi pristali kaditi idolima.

5 Pristupivši im, dakle, njihovi prijatelji počeše govoriti: „Odakle vam tako tvrdo srce i tako željezne grudi da dopuštate odbaciti sijedu kosu oca i već oronuloj majci zadati nove porođajne boli? Ona je naime boli svoga porođaja nadjačavala utjehama dok je u jednoj boli rađala dva sina i ocu izlijevala dvostruku sinovsku ljubav; sada pak nastaje neizlječiva bol, neutješna kazna, nepopravljiva

Iz rukopisa. muka, neusporediv porod kojim se oduzima nada i radost, prezire život, odbacuje slava te se, uz prezir svih osjećaja pobožne ljubavi, strahota smrti radije priželjkuje nego što je se boji. Zaklinjemo vas, o najdraži prijatelji, učinite napokon kraj ovim nesrećama i sjetite se, barem opomenuti, da ste očevi slatkih sinova.”

6 Dok su prijatelji govorili to i tome slično, dođe majka vičući da je jadna te, raspletene kose, pokazujući sijede vlasi svoje starosti, pred njihovim očima razdera haljinu kojom su joj bile pokrivene grudi i svima koji su plakali pokazivaše mlohave dojke koje su bili sisali te je naričući i plačući spominjala nježnosti koje im je u djetinjstvu iskazivala. Govorila je stoga obojici: „Ti si mi se, sine, uvijek više umiljavao, a ti si bio stidljiviji; u ovome sam rodila svoju sliku, u tebi sam izlila očevo lice; ti si bio korisniji ocu, a ovaj sličniji. Jao meni jadnoj! Sa svih me strana okružuju neusporedive žalosti, nečuvena bijeda i dvostruko sirotinjstvo, koje se baš ni s kakvim nevoljama ne može usporediti. Ostavljam po strani sinove koji dragovoljno hrle u smrt: kad bi mi ih oteli neprijatelji, slijedila bih ih kroz same bojne redove ratnika; kad bi ih zatvorile nasilne sudske presude, provalila bih s njima u tamnicu spremna umrijeti. Ovo je nova vrsta pogibije u kojoj se krvnik moli da udari, za život se želi da propadne, a smrt se poziva da dođe. Nova je ovo žalost, nova bijeda u kojoj se mladost djece dragovoljno gubi, a jadna starost roditelja prisiljava se da živi.”

7 Dok je majka nastavljala s tim i sličnim riječima, slabašni otac, već težak od starosti, biva doveden na rukama slugu te, posipajući prah zemlje po labuđe bijeloj glavi, podizaše ovakav glas k nebu: „Došao sam oprostiti se sa sinovima koji dragovoljno odlaze u smrt, da sve ono što bijah pripremio kako bi sinovi iskazali momu pogrebu sada ja nesretnik potrošim da pokopam sinove. O sinovi, oslonče moje starosti i dvostruko svjetlo moje utrobe, sretno rođeni i uspješno odgojeni, najizvrsnijega pamćenja i jedinstvene nadarenosti, upućeni u znanje svih slobodnih umijeća, kakvo vas je to iznenadno ludilo, rođeno vašom voljom, učinilo ljubiteljima smrti? Nikada se ona nije svidjela živima, nikada umirućima nije ulila ljubav prema sebi; a do koga je god mogla doći, bila je pripuštena na silu i nitko je živ nije prihvatio dragovoljno. Ako nju podnosi ogoljeli dužnik pod škrtim lihvarom, nikako je ne može ljubiti, nego se zna ne samo da je ne ljubi nego da je se boji. Kojim je razlogom želi onaj tko obiluje svim dobrima i nikomu ništa ne duguje? Dođite ovamo, starci, i sa mnom plačite nad sinovima, vi koji osjećate da imate očinsku utrobu. Dođite ovamo, mladići, i plačite nad mladićima koji dragovoljno propadaju. Pristupite ovamo, očevi, i spriječite takvo što, da takvo što ne pretrpite. Oslijepite od plača, oči moje, i navucite tamu lijući rijeke suza, da ne gledam kako mačem sijeku one zbog kojih sam drhtao kad bi ih dotaknuo lagani prut, i strahovao kad bih ih vidio tek blago žalosne.”

8 Dok je, dakle, starac nastavljao s tim i drugim riječima, gle, dolaze supruge obojice s vlastitom djecom i, prinoseći njihovim pogledima vlastitu dječicu, naričući izlijevaju ove riječi: „Komu nas ostavljate da služimo? Komu predajete ljubav našega braka? Tko će, mislite li, biti gospodari ove dječice i najpohlepniji otimači vaših domova? Tko će biti prisvajatelji vaše obitelji ili tko će među sobom razdijeliti kućne sluge koje ste othranili? Jao, kakvom željeznom, jao, kakvom bezbožnom vrstom okrutnosti prezirete roditelje, odbacujete prijatelje, odbijate supruge, odričete se sinova i sami se dragovoljno nudite krvniku!”

a Drugi kodeksi: „obogaćeni”; drugi: „urešeni”.
b Drugi: „Agrestina”. U popisu gradskih prefekata čita se da je za konzulata Kara i Karina prefekt bio Titucije Robur; za Karina II. i Numerijana Cejonije Var, koji je i sljedeće godine za konzulata Dioklecijana i Aristobula obnašao prefekturu. I čini se da je Kromacijevo ime izbrisano iz popisa iz mržnje prema vjeri. Je li na njega, ili na Robura, ili na Cejonija ciljao Vopisk, nejasno je kad u djelu Carinus piše: „Gradskim prefektom učinio je jednoga od svojih kancelara.” Kancelari su pak bili oni koji su stražarili kod pregrada bilo carskoga dvora bilo sudišta.
c Drugi: „trpi”.
d Drugi: „žalost”.
e Sljedeće tri riječi nedostaju u rukopisu iz Saint-Omera.
f Drugi: „slijedila bih otimače kroz same ratove”.

Sv. Sebastijan učvršćuje pokolebane.

U međuvremenu, dok se ono govorilo i ovo iznosilo, među suzama supruga i uzdasima sinova počeše Kristovi vojnici omekšavati i priklanjati svoje duše žalosti. Tomu je prizoru, kako gore rekosmo, bio nazočan sv. Sebastijan, muž u svemu najkršćanskiji, kojega je skrivala vojnička odjeća i zaklanjao izgled ogrtača. A čim je vidio da Božji borci malakšu pod neizmjernim teretom borbe, stupivši među njih, reče: „O najhrabriji Kristovi vojnici, o najuvježbaniji ratnici božanskoga boja, prevelikom ste snagom duha hrabro stigli do palme, a sada zbog bijednih laskanja odlažete vječni vijenac? Neka sada po vama hrabrost Kristovih vojnika nauči naoružavati se radije vjerom negoli željezom. Nemojte zbog ženskih laskanja odbaciti znamenja svojih pobjeda niti popuštati šije pobijeđenoga neprijatelja, podložene pod vaše noge, za ponovne pobjedonosne i obnovljene ratove; premda je njegova navala protiv vas bila okrutna i krajnje nepravedna, ponovljeni gnjev postaje još okrutniji. Uzdignite stoga od zemaljskih osjećaja slavni trofej svoje borbe i nemojte ga napustiti zbog plača mališana.

10 Ovi koje gledate kako plaču radovali bi se danas kad bi mogli znati ono što vi znate; misle naime da je ovaj život jedini i da, ako on dođe svome kraju, nakon što tijelo klone ne može preostati nikakav životni dio duše. Kad bi naime znali da postoji drugi život, koji ne poznaje smrti i ne zna za tugu, u kojem vlada besmrtnost i borave vječne radosti, zasigurno bi s vama žurili stići onamo te bi, smatrajući ovaj život ništavnim, čeznuli za onim koji i ostaje u klicanju i uopće ne poznaje kraja. Ovaj je naime život prolazan i toliko nevjeran da ni svojim ljubiteljima nije mogao sačuvati vjernost. Od početka je svijeta prevario one koji su u nj vjerovali, obmanuo sve koji su se u nj uzdali, ismijao sve koji su se njime uznosili, te tako baš nikoga nije učinio sigurnim, tako da se dokazuje kako je svima lagao. I kamo sreće da je kriv samo za laž, a da svoje ljubitelje ne tjera trčati kroz sve zločine! On daje proždrljivost izjelicama, on ulijeva pijanstvo pijancima, on donosi brodolom stida preljubnicima, on predaje gnusnu izopačenost rodoskvrniteljima; on potiče lopova da krade, gnjevna da bjesni, lašca da vara. On među supružnicima sije razvode, među prijateljima nesloge, među miroljubivima parnice, među pravednicima nepravdu, među braćom sablazni. On sucima oduzima pravednost, čednima stidljivost, obrtnicima vještinu, on običajima oduzima stegu. I da spomenemo teže zločine na koje navodi svoje ljubitelje: ako je kad rođeni brat ubio brata, ako je sin pogubio oca, ako je prijatelj ubio prijatelja, na čiji su poticaj učinjeni ti zločini, s obzirom na koga, u čijoj nadi, u čijem pouzdanju su počinjena ta nedjela? Zar ih ne čine zavedeni ljubavlju prema sadašnjem životu te, dok njega ljube više nego što je pravedno, ljude progone nepravednom mržnjom? Zašto naime gusar kolje pomorca, zašto razbojnik ubija putnika, bogataš tlači siromaha, oholica poniznoga, i svaki štetnik tlači svakoga nevinoga koga god može? A ta zla čine zato što žele služiti ovome životu i misle da će u njegovoj ljubavi trajati kroz dulja vremena. Ne čine se, dakle, zločini ni zbog kojega drugog razloga nego zato da tjelesni ljudi služe ovome najnesretnijem tjelesnom životu.

11 On je naposljetku taj koji im zapovijeda zločine, nalaže nedjela, savjetuje nepravde; i nakon što se nasiti svakom okrutnošću i svakom prljavštinom, one koji mu služe predaje svojoj kćeri, to jest vječnoj smrti. Iz njega se naime i iz njegove utrobe rodila vječna smrt u vrijeme kad su prvi ljudi poslužili svojoj proždrljivosti, požudi i nasladama očiju; i stoga su oni koji bijahu stvoreni za vječni život bačeni ovamo u ovo područje smrti, a odavde su opet strovaljeni u podzemlje, ne noseći sa sobom ništa osim grijeha. Ovaj je, dakle, život onaj koji vas vara, o najdraži prijatelji, te nepravednim savjetom odvraćate svoje prijatelje koji idu u vječni život.”

a Rukopis Ripamontija: „postojanost”.
b Drugi: „punim osjećajima”; drugi: „zemaljskim pogledima”.
c Drugi: „slavne”.
d Papija: „Gluto, nazvan od gula (grlo), izjelica, rasipnik.”
e Neki kodeksi: „umijećima”.

Paklene kazne i nebeske radosti utisnute prijateljima mučenika.

On vas potiče, o presveti roditelji, da najluđim naricanjima odvraćate svoje sinove koji odlaze na nebeski dvor, k nepropadljivoj časti, u prijateljstvo vječnoga Cara. On je taj koji je učinio da vi, o prečiste supruge blaženika, pod krinkom pobožne ljubavi unesete bezbožnost u duše mučenika i donesete im pogibao umjesto oslobođenja. Da su naime pristali na vaše odvraćanje, mogli bi doduše kratko vrijeme biti s vama, ali bi se poslije morali rastati, i to tako rastati od vas da vas nikada ne bi vidjeli osim u vječnim mukama, gdje proždrljivi plamen proždire duše nevjernika, gdje zmajevi jedu usne bogohulnika, gdje zmije svojim ugrizima pasu grudi nevjernih. Ondje odjekuje urlik i jecaj te smušena vika koju izaziva žestina muka i iznuđuje opekotina požara. Ta pak nevolja koja će ondje dočekati nevjernike nije ograničena nikakvim rokom niti se zaključuje ikakvim krajem, nego se ne iscrpljuje ni nakon spaljivanja strašnim plamenovima, već se onaj tko je spaljen ponovno obnavlja za obnovljene požare.

13 Dopustite stoga i njima da izbjegnu tu kaznu, a i sami pomislite kako da se izbavite. Dopustite u međuvremenu njima da dosegnu određeni vijenac. Ne bojte se: neće se naime rastati od vas, nego idu pripraviti vam na nebu zvjezdana prebivališta, u kojima ćete zajedno s vama i s vašim sinovima ostati u vječnoj radosti. Ako vas pak vesele vaše kuće sagrađene od kamenja, koliko vas više mora privlačiti ljepota onih kuća u kojima su blagovaonice blistave od čistoga zlata, koje imaju odaje ukrašene dragim kamenjem i biserima? Ondje purpurni cvijet ruža nikada ne vene; ondje cvjetni gajevi proljetno zelene vječnim zelenilom; ondje svježe livade uvijek teku medenim potocima; ondje travnjaci mirišu šafranovim cvjetovima, a mirisna polja odišu nadasve ugodnim mirisima. Ondje lahori koji imaju vječni život udišu nosnicama nektarski miris. Ondje svjetlost sjaji bez sunčeve zrake, vedrina je bez oblaka, a oči uživaju dan bez noćne tame. Ondje nikakva zauzetost ne priječi naslade, nikakva briga ondje nimalo ne muti sigurnost; rika, urlik, jecaj, naricanje i žalost nikada se ondje nisu čuli niti su bili spomenuti; ništa ružno ni nakazno, odvratno, crno, strašno ili prljavo nikada ondje nisu vidjele oči stanovnika; nego otvorene oči bez prestanka uživaju u ljepoti ugodnih gajeva, u sjaju vedroga zraka, u krasoti i svakoj otmjenosti, a ušima se ne daje baš ništa što bi uznemirilo duh. Ondje naime neprestano odzvanjaju glazbala himana koje na hvalu Kralja pjevaju anđeli i arkanđeli. Gorčina i oporost žuči ondje nemaju mjesta; grmljavina se ondje nikada nije čula, munje i sijevanja nikada se nisu pojavili. Ondje grančice rađaju cimet, a grmovi izbijaju balzam. Miris zraka širi ugodu po svim udovima, a ondješnja hrana ne stvara nikakav izmet. Kao što se naime dobrom viješću hrane uši, dobrim mirisom nosnice, a dobrim prizorom oči, i ta okrepa ne može prijeći u probavu, tako ondje okrepa koju primi usta medenim okusom svakomu prija onako kako mu je ugodno. Naposljetku, čim duša nešto poželi, svemir služi njezinoj želji, a ispunjenje najspremnije služi svim njezinim nasladama.

14 Jer tko se u ovom smrtnom životu borio protiv svojih požuda i protiv naslada, tko ih god ovdje nije potrošio, ondje ih cjelovite prima od svoga Stvoritelja. On je naime tako stvorio čovjeka da živi, a smrt je postavio tik uz ulaz u nasladu, kako bi oni koji žele izbjeći strah od smrti tražili vječni život; i dok spoznaju da osim ovoga života postoji drugi, neka istraže može li i on biti prekinut starošću ili zaključen smrću; a kad ga upoznaju kao besmrtna, neka istraže može li opet sama vječnost pravednicima predati čast ili nepravednicima nanijeti kaznu.

a Comitatus često označava careve pratioce, drugdje službu grofa, a danas obično mjesto ili okrug podložan njegovoj vlasti; ovdje znači dvor; tako Posidije u djelu Vita S. Augustini: „gdje je u to vrijeme bio smješten dvor Valentinijana Mlađega”, i sv. Ambrozije u djelu De obitu Valentiniani: „zapovjedio joj je da dođe na dvor”.
b Papija: „Zetæ, kuće koje ispod nogu imaju vode.” Odakle to značenje riječi? Turnebus u djelu Adversaria, knj. 21, pogl. 4, tumači zetu kao diætu; i Casaubon uz Lampridija, koji je zato naziva zetom, dok Salmasius piše diæta i zeta. Primjećuju da se tako kaže zabolus umjesto diabolus, Zabolenum umjesto diabolenum, zarritum umjesto diarritum, a s njima i Martinius. A Passeratius izvodi od ζεῖν (vreti), jer s više strana prima sunce, ili od ζῆν (živjeti). Ovdje i drugdje označava vrstu blagovaonice. Niže se spominje zetarius, upravitelj zeta, odnosno blagovaonica.
c Rukopis iz Saint-Omera: „zelene”.
d Drugi: „bjelkaste”.
e Drugi: „prilikom”.

Uporaba bogatstva i naslada.

A kad na poseban način dokažu da je tako, preostaje da upitaju zašto je Stvoritelj stvorio bogatstva ako ih po njegovu zakonu valja prezreti, ili zašto je Stvoritelj stvorio raznolikost četveronožaca, ptica i gmazova ako se svakoga pojedinoga valja odreći; zašto je pak sam Stvoritelj duboko u srži tijela utemeljio prirođenu nasladu kao poticaj požudi ako njezina uporaba njezina začetnika ne samo čini krivcem nego ga i predaje vječnim požarima. Pita se, dakle: „Zašto je Stvoritelj dao bogatstva ako ih valja prezreti?” Odgovaramo: „Ta bogatstva koja je Stvoritelj stvorio na neki način govore svojim ljubiteljima: ‘Ljubite nas tako da se nikada od vas ne rastavimo. Slijediti vas kad umirete ne možemo, ali ići pred vama dok ste živi možemo, samo ako vi zapovjedite.’ Pohlepni lihvar i lakomi ratar: jedan daje zlato čovjeku da ga primi udvostručeno, drugi povjerava zemlji razno sjemenje da, ako je moguće, za ono što je dao jednostruko nastoji primiti stostruko; i dužnik vraća vjerovniku udvostručeno zlato, a zemlja vraća sjeme stostruko. O sramote! Dužnik može lihvaru vratiti kamatu, i zemlja može svome rataru vratiti stostruko sjeme; a ako Bog od tebe primi svoja bogatstva, zar ti ih ne može vratiti uvećana?”

16 Pitaš sada zašto mi je dao bogatstva ako ih ja njemu trebam vratiti? Dao ti ih je da znaš koliki je u njima počinak, koliki užitak, kolika raskoš i kolike u njima mogu biti naslade, kako bi po tome, gajeći ljubav sa svojim bogatstvima, sam njih predao na čuvanje Gospodinu našemu Isusu Kristu. Ako ih njemu ne budeš htio povjeriti, ili će ih napasti proždrljivost grla, ili će ti ih oteti razuzdanost, majka požuda, ili će ti ih bez sumnje, što najbolje znaš, smrt iznenada navalivši tako istrgnuti da ih ti više nipošto nećeš moći ni imati ni vidjeti. Zar kad bi prolazio posred bojnih redova barbara i susreo snažna muža koji te je uvijek ljubio, koji ti je k tomu darovao vrećicu punu novca, a on ti kaže: „Daj meni na čuvanje novac koji sam ti dao, jer ovi barbari vrebaju da ti ga otmu, a kad ti ga otmu, isjeći će te svojim mačevima”, zar mu se ne bi bacio pred noge i molio ga da ga sam preuzme, jer si siguran da će ti vratiti i više nego što je primio te tebe samoga osloboditi od neprijatelja? Preostaje sada da za svoja bogatstva možete imati čuvara Krista.

17 Prijeđimo na naslade. Tko ima uši da čuje, čut će ih kako mu govore: „Ako ste doista naši ljubitelji, preporučite nas onomu koji će nam vas vratiti cjelovite i neokrnjene u onom kraju u kojem s vama možemo trajno boraviti; ako bismo vam naime u ovom životu htjele posvetiti svoju službu, kao ovdje već potrošene, ondje ćemo vam posve uskratiti službu svoga služenja. Pustite nas u međuvremenu da služimo onima koji će umrijeti, jer su zato smrtnicima skraćeni dani da bismo besmrtnicima trajno služile. Tako je naime pisano: ‘Radi izabranih skratit će se dani’, kako naše služenje ne bi bilo dugo. Nepravednicima doduše služimo u žurnom trku; bezbožnicima, zločincima i sramotnicima služimo ne dragovoljno, nego zbog onoga koji nas je podložio. Ipak ćemo biti oslobođene ropstva propadljivosti i bit ćemo pozvane u slobodu slave djece Božje.” Svaka, dakle, naslada sačuvana za budući život ne propada; jer ni pohranjeno blago onaj tko ga je sakrio u zemlji ne smatra propalim, nego se dapače to više uzda da ga sigurno posjeduje što ga je skrovitije i sigurnije smjestio.

18 Neka, dakle, bude pohranjeno obilje svih naslada, tako da ga se ne dotiče u ovom životu koji prolazi; jer ako ovdje bude u uporabi, u onom životu koji nikada ne prolazi bit će izgubljeno. Neka se i protegne ovaj život na razdoblje od stotinu godina, zar se, čim prođe posljednji dan, neće odmah činiti kao da ga nije ni bilo i kao da je ostavio tragove sjećanja na gosta koji je kod nas boravio jedan dan? Onaj pak život ostaje trajno i neprestano ustraje, i dok godine teku, pomlađuje se i jača, te ondje uzima početak obnove odakle se prima kraj. O uistinu izopačena i svakoga dobra lišena onoga koga ne obuzima ljubav prema ovom tako krasnom životu! Tko se boji predati ovaj propadljivi život i primiti onaj koji uopće ne poznaje propadanja, u kojem naslade i užitci, bogatstva i radosti tako započinju da ne znaju za kraj, tako uzimaju početak da se uopće ne mogu završiti!

19 Jer tko ne bude htio biti ljubitelj ovoga tako preslavnoga života, ne samo da gubi ovaj i ne stiže u onaj nego ga, kao što već rekoh, hvata i drži vječna smrt, u kojoj je neprestani plamen, trajna nevolja i vječna kazna; u kojoj borave okrutni anđeli, čije su ruke glave zmajeva, čije oči iz sebe bacaju ognjene strijele, čiji zubi strše poput slonovskih i bodu na muku poput repova škorpiona, čiji glasovi odjekuju poput rike lavova, čiji pogled ulijeva istodobno drhtavicu, bol i smrt. I kamo sreće da bi smrt mogla priteći u pomoć onima koji se nalaze u tim tjeskobama! Ali, što je još gorče, ondje se živi zato da bi se bilo podvrgnuto mukama; zato se udovi obnavljaju da bi izjedeni ugrizima zmija bili iznova i opetovano izjedani ponovljenim ugrizima.

a Drugi kodeksi: „grla”.
b Drugi: „onečišćenje”.
c Drugi: „Pita, dakle, netko: ‘Zašto’ itd.”
d Drugi: „može”.
e Drugi: „naletu”.

Sreća i slava mučenika.

To je sav razlog borbe, koji uči da se muke mučeništva moraju podnositi strpljivo. Nemojte dakle, o prijatelji, nemojte, o roditelji, nemojte, o časne supruge svetaca, nemojte one koje ljubite odvraćati od života prema smrti, od radosti voditi u žalost, od svjetla vući u tamu i od vječnoga pokoja pozivati na vječne kazne. To znači s đavlom bacati udicu kao ribama i pozivati na neznatnu slast u kojoj se unutra krije muka utrobe i smrt iznuđena mukama unutarnjih organa. Zar to ne znači prolazne radosti pretpostaviti naknadi vječnih naslada i, da bi se sasvim malo smijali, predati ih vječnomu plaču? To kod gladijatora koji se dragovoljno nude svi osuđujemo, jer gledaju na naslade jedne godine, a ne gledaju kakav plod iz samih tih naslada nastaje. I oni se muče udarcima mačeva ili naizmjeničnim klanjem naočigled naroda iznose utrobu iz razrezana trbuha, da se salo koje je donijelo nerazborito tovljenje prinese đavlu da ga proždere. Istim naumom neprijatelja kojim ovi to čine, tim istim naumom odvraćaju se Božji mučenici koji idu u vječni život, jer ih se a moli da, kako bi živjeli život od nekoliko dana, upadnu u vječne muke i da se ne boje vječne smrti koje se osobito valja bojati.

21 Na ovome mjestu možda prigovarate ovo: Zašto se kršćanin ne boji muka i ne plaši sadašnjeb kazne mučitelja? Zato se ne slama od straha, zato ga ne vodi bol, jer zna da po cijenu jedne boli kupuje radost vječnoga zdravlja te po trenutačnoj nevolji dolazi do vječne sreće i vječnoga veselja. Ali ako se valja bojati ove boli, ako se valja bojati krvnika, ako se također valja bojati nove i probrane okrutnosti mučitelja, čega se više valja bojati, što je strašnije, od čega više valja bježati i čuvati se: od ove boli koja danas uskipi, a sutra iščezne? od ove koja danas plane, a sutra se ohladi? od ove koja se u jednom satu nanese, a u jednom satu ukloni? ili od one koja se ne završava nikakvim krajem, ne gasi se nikakvim vremenom, ne troši se nikakvom starošću? Jer ova je bol ili lagana, pa se može podnošljivo izdržati; ili je teška, pa slavnom borbom nudi brz završetak: ona pak bol kazni i muka ognja, koja se daje ljubiteljima ovoga života, budući da je žešća od svake vrste muka, napada da nikada ne prestane i odmah bjesni žešće negoli je započela: i nema nikakve granice bjesnjenju, nikakva uopće kraja nema, nego imajući sa sobom sve vrste kazni, neprestano se obnavlja da bjesni, povećava da muči, raspaljuje da žešće peče.

22 Odavde dakle potičimo one koje ljubimo da umaknu ovoj propasti, a i sami se hrabro pripravimo da umaknemo: i ne bojmo se jedan sat trpjeti bol u tijelu mi koji želimo vječno se radovati s Kristom; dopustimo svojoj duši da s palmom mučeništva iziđe iz ovoga tijela, kako bismo mogli umaći vječnim kaznama i prispjeti u zvjezdane posjede pune naslada. Obratimo svoje suze u radost: jer ne trebamo oplakivati kao da će umrijeti one za koje vjerujemo da će kraljevati s Kristom. Čestitajmo pobjednicima nad neprijateljima, jer su im zgazili šiju: radujmo se zajedno s onima koji su odjeveni u svečanu togu mučeništva i dičimo se što su postali konzuli neba. Evo dana u kojemu je tiranin mislio da pobjeđuje, a dok hvata, uhvaćen je; dok drži, svezan je; dok muči, mučen je; dok se ruga, ismijan je; dok kolje, ubijen je. Sada dakle i svoje osjećaje potaknimo na ljubav prema mučeništvu: da onoga koji je htio odnijeti pobjedu nad našim zarobljeništvom hrabro zarobimo i, kao probuđeni iz teška sna, otvorimo oči duše, kako bismo, vidjevši jame koje je neprijatelj bio pripravio na našu propast, mi doduše uz Božju pomoć umakli, a dok sam đavao sa svojim slugama upada u samu jamu koju je bio pripravio, mi s prorokom reknemo: „Iskopali su preda mnom jamu, i sami su upali u nju.”

a Drugdje: poučavaju se.
b Rukopis iz Ripatorija: kazne muka.

Sebatijanovom molitvom i čudesima obraćeni Zoja i Nikostrat.

Dok je dakle preblaženi Sebastijan, odjeven u klamidu i opasan vojničkim pojasom, izgovarao ove riječi iz svojih usta, iznenada ga je gotovo sat vremena obasjavao silan sjaj koji je dolazio s neba, i pod samim tim sjajem sedam presvijetlih anđela odjenulo ga je u prebijeli plašt, a pokraj njega se pojavio mladić dajući mu mir i govoreći: „Ti ćeš uvijek biti sa mnom.”

24 Ovo se pak događalo a u kućib prvoga pisara imenom Nikostrata, kod kojega su se čuvali Marcelijan i Marko. Taj je Nikostrat imao ženu imenom Zoju: ona je prije šest godina zbog žestine bolesti postala nijema, ali razboritost slušanja i razumijevanja ne samo da nije izgubila, nego je još bolje negoli prije imala službu ušiju. Kad je ona dakle razumjela sve što je blaženi Sebastijan bio rekao i vidjela toliko svjetlo oko njega, i dok su svi dršćući bili obuzeti zaprepaštenjem nad čudom, davala je rukom znak svima, kao da valja prekoriti one koji ne vjeruju tako očitoj tvrdnji, te se bacivši pred njegova koljena počela ga moliti znakovima ruku. Ali sv. Sebastijan, vidjevši da ona ne može izraziti tajne srca govorom jezika, raspitavši se o uzrocima te šutnje, doznao je da joj je sposobnost govora oduzeta prevelikom silom bolesti. Tada blaženi Sebastijan reče: „Ako sam ja pravi sluga Kristov i ako je istinito sve što je ova žena iz mojih usta čula i povjerovala, neka zapovjedi Gospodin moj Isus Krist da joj se vrati služba jezika i neka joj otvori usta onaj koji je otvorio usta svoga proroka Zaharije”; i učini križ na njezinim ustima. I na tu riječ sv. Sebastijana uzviknu žena snažnim glasom govoreći: „Blažen si ti i blagoslovljena riječ usta tvojih, i blaženi koji po tebi vjeruju u Krista, Sina Boga živoga. Ja sam naime svojim očima vidjela anđela kako dolazi k tebi s neba i drži knjigu pred tvojim očima, iz čijega je čitanja tekao sav govor tvoje besjede. Blaženi koji vjeruju u sve što si rekao, a prokleti koji posumnjaju makar u jednu riječ od svega ovoga što su čuli: jer kao što zora koja dolazi izgoni svu tamu noći i očima sviju vraća svjetlo koje je slijepa noć bila uskratila, tako je svjetlo tvojih riječi otrlo svaku maglu i svaku sljepoću neznanja te očima onih koji ispravno vjeruju vratilo vedar dan nakon tame noći: a od mene ne samo da je izgnalo tamu nevjere, nego je i otvorilo vrata moga govora koja su šest godina bila zatvorena.”

25 Vidjevši pak njezin muž Nikostrat da se tolika Kristova moć proslavila na njegovoj ženi, poče se bacati pred njegove noge i moliti oproštenje zbog toga što je po carskoj i prefektovoj zapovijedi držao svece Božje u okovima: i skinuvši s njihovih ruku željezne spone te zagrlivši njihova koljena, poče moliti da se udostoje otići, govoreći: „O kako bih bio blažen kad bih za vaše spasenje mogao zavrijediti biti svezan! Možda bih se prolijevanjem svoje krvi oprao, da umaknem onoj smrti vječnih kazni i prispijem u onaj život koji nam se Bog udostojao očitovati po ustima moga gospodara Sebastijana.”

a Neki kodeksi imaju: pokraj, što se ne odobrava.
b Pod upravom presvijetloga gradskog prefekta među ostalim službama jest i primiscrinius, odnosno numerarius; o njegovoj su službi mnogi pisali.

Postojanost Marcelijana i Marka, govor novokrštenicima.

A kad je molio Marcelijana i Marka da odu, rekoše mu: „Ako si ti primio slavu vjere koju nikada nisi imao, kako da mi, ostavljajući vjeru koju smo uvijek od djetinjstva imali, tebi damo čašu svoga mučeništva, kojom ti možemo nazdraviti, ali je ne možemo darovati? Bogat je naime u svemu Krist i obilnom raskoši svoga bogatstva svima koji dolaze pruža bolje negoli ga se moli. Jer ako vam je, dok ste bili nevjerni, bilo darovano spoznati svjetlo istine, koliko će vam se više sada, kad vjerujete, darovati sve što god zatražite? Božanska je naime blagost uvijek spremna svima vama besplatno udijeliti: i to više svakoga umnaža darom svoje milosti što je njegov um primio pravilo uzvišenije vjere. Vaša je dakle vjera uzela početak iz pouke, te ste u prostoru jednoga sata shvatili sve što dugogodišnja učenost jedva donosi. Nikakva vas uspomena na roditelje ne priječi da vjerujete. Nikakva vas ljubav prema djeci nježne dobi niti prema vašima ne odvraća natrag. Odjednom prezirete ono što ste uvijek ljubili i tražite ono što nikada niste poznavali. Krenuvši nepoznatim putovima, odjednom ste stigli Kristu i duhom ste već ušli u nebo, jer na zemlji niste tražili nikakve utjehe. O neusporedive pohvale ovoga čina! O kako dostojna nasljedovanja primjera kreposti! Još vas voda svetoga krštenja nije privela Kristu, još kroz početke novaštva niste primili ni vojničke znakove, a već za pravoga Kralja hvatate oružje i, odrješujući njegove vojnike od željeznih okova, neustrašivo želite sami biti ubijeni umjesto onih koji imaju biti ubijeni.”

27 Kad su, slušajući to, svi zajedno suzama pokazivali kajanje zbog prijašnjega nagovaranja, Marko reče: „Naučite, predragi roditelji, i neka vaša supružnička ljubav, o supruge, nauči suprotstaviti štit kreposti protiv đavolske borbe i protiv svih strijela osjećaja tjelesne požude, te među bojnim redovima tiranske vojske ne uzmicati pred neprijateljem, nego se žešće boriti, a držati korak i hrabro prispjeti Kralju. Neka se podignu koliko god žele i neka bjesne sluge zloduha, i neka kakvim god žele kaznama razdiru naša tijela; tijelo mogu ubiti, ali ne mogu pobijediti dušu koja se bori za istinu vjere. Slavnijima čine vojnike rane zadobivene za cara: u tome naime đavao sada bjesni bijesom svoje tiranije, u čemu predviđa da može biti mučen pobjedničkim znakom vaše postojanosti: i zato nanosi muke da ne propadne njegova nada: prijeti smrću da prestraši: obećava život da ga otme: obećava sigurnost da je oduzme. To je sva ratna lukavost, to je naum prijevare: oteti tijelo od kazni, a dušu podložiti manama. Mi se naprotiv trudimo ne uzmicati pred neprijateljem, prezirati tijelo, priteći u pomoć duši. Zašto bi naime najhrabrijib vojskovođe okrenuli leđa najjadnijim vojnicima i klonuli u onome ratu u kojemu mogu biti pobjednici? Ili iz kojega bi se razloga bojali umrijeti oni koji znaju da je to čovjekova narav, a ne kazna? Zašto bi se, kažem, bojali umrijeti oni koji vjeruju da je ovaj život lažan i da se pravi život ne može pronaći osim ako tko iz svoje duše ne odbaci ovaj lažni i prolazni život, koji svojim ljubiteljima ne zapovijeda ništa drugo osim grijeha, nagovara na zlodjela, unosi zločine, i ništa drugo ne traži od svojih ljubitelja nego da uopće ne misle na vječni život i da očajavaju da će doći kraljevstvo Božje?”

28 „Sada pogledajmo kakvim je nesrećama podložna i kakvim opasnostima služi sluškinja, kako bismo, kad dokažemo da ne može upravljati ni samom sobom, uklonivši svoje služenje ispod njezine vlasti, potražili drugu kojoj s pravom valja služiti. Kolike je naime njezine ljubitelje iznenada pritisnula teška propast, udarila nebeska tutnjava,c spalila munja, upropastili brodolomi, pokrio ponor, progutala Haribda, zaklao mač! I dok bijednici s bolima gube ovaj život, onaj uopće ne mogu pronaći! U onaj naime život ne vodi muka, nego razlog. Jednom te istom vrstom kazni naposljetku se nevinima daruje vječno spasenje, a prijestupnicima se dosuđuje kazna.”

a Drugdje: težiti k radosti; drugdje: ispružiti mač; drugdje: držati korak.
b Drugdje: vojnici vojskovođe.
c Drugdje: proždro je plamen požara.

Ostale Sebastijan obratio zajedno sa zarobljenicima.

Dok je dakle Marko govorio ovo i tomu slično, počeše svi koji su bili nazočni zahvaljivati Bogu, te su svi plačući činili pokoru što su ljubav prema tijelu pretpostavili ljubavi Božjoj i što su se usudili odvraćati duše svetaca od borbe mučeništva. I kad su svi koji su bili došli zavesti svece jednodušno povjerovali u Krista, Nikostrat sa svojom ženom navaljivaše govoreći: „Neću uzeti ni jela ni pića dok mi se ne preda a otajstvo kršćanske vjere.” Njemu sv. Sebastijan reče: „Promijeni svoje dostojanstvo i počni radije biti Kristov prvi pisar negoli prefektov. Poslušaj dakle moj savjet i skupi na jedno mjesto sve koje je zatvorila tamnica, koje drže okovi, koje iscrpljuju kaznionice. Kad to učiniš, dovest ću biskupa presvetoga zakona da zajedno sa svima koji budu htjeli vjerovati primiš sakrament otajstva. Jer ako je đavao pokušao i pokušava oteti Kristu njegove svece, koliko se više mi iz razloga pobožnosti moramo pobrinuti za one koje je đavao nepravedno zadobio i vratiti ih njihovu Stvoritelju?” A Nikostrat na to odgovori govoreći: „Kako se nepravednicima i zločincima mogu povjeriti svetinje?” Sv. Sebastijan reče: „Spasitelj naš udostojao se radi grešnika pokazati nam svoju nazočnost i pokazao je otajstvo po kojemu se čovjeku oduzimaju svi grijesi i zločini, a daruju sve kreposti Gospodnje. Ako dakle na početku svoga obraćenja prineseš Kristu ovaj prvi dar, bit će spremna nagrada njegove uzdarja nad tobom, kruna mučeništva, koja sa sobom nosi neprolazne cvjetove svih kreposti, koji ćeb koristiti radostima vječnoga života.” Čuvši to prvi pisar Nikostrat, ode tajniku Klaudiju i zapovjedi da sve osobe dovede u njegovu kuću, govoreći: „Budući da se na sljedećem ročištu svi imaju ispitati, želim da budu spremni zajedno s onim kršćanima koji su kod mene, kako nijedna osoba ne bi mogla nedostajati nac prefektovu ispitivanju.”

30 Kad su dakle svi dovedeni stajali u kući prvoga pisara, svezani vezama lanaca, ovim ih riječima oslovi muž Božji Sebastijan: „Ako đavolski zločini ustuknu pred božanskim krepostima, vaša se krivnja isključuje od smrti id odvraća od prolaznih radosti. Nepravedni je naime neprijatelj preko svojih slugu radio na tome da sruši duše Kristovih vojnikae uzdignute k vrhuncu kreposti i da one koji su postavljeni na samome vrhu savršenstva pokuša uroniti u kal podzemlja. Iz toga se razloga raspalila duša izazvana borbom neprijatelja, da vas, koje je neprijatelj već bio zadobio, istrgnemo iz njegova sužanjstva i vratimo vašemu Stvoritelju. Đavao se naime ne prepoznaje ni kao vaš gospodar, ni kao stvoritelj, ni kao otac: a Bog se dokazuje i kao Otac i kao Gospodin i kao Stvoritelj. Pa ako ste njega ostavili i otišli k onome koji vam se pokazao tolikim neprijateljem da vas dovede do kazni vječne smrti i učini da dospijete do ovoga smrtonosnog svršetka, koliko se više valja vratiti k onome koji je svoga jedinoga Sina predao na muku i smrt da nas oslobodi od vječnih muka i od vječne smrti?” Dok je sv. Sebastijan govorio ovo i tomu slično, svi se sa suzama baciše ničice te klečeći počeše ispuštati jecaj srca i glasovima pokore vikati da su sagriješili i bezbožno postupili. Lijevali su dakle gorke suze i jednodušnim glasovima odjekivali da žele vjerovati u Krista. Tada blaženi Sebastijan zapovjedi da ih sve oslobode od veza lanaca.

a Neki kodeksi: mučeništvo.
b Rukopis iz Ripatorija: mirisni.
c Drugdje: prefektovu; drugdje: pretorovu; drugdje: prefekta pretorija; drugdje: pretorovu ispitivanju.
d Drugdje: k željenim radostima.
e Čitaj: od uzvišena vrhunca kreposti.

Svi od Polikarpa pripravljeni za krštenje.

Nakon toga sv. Sebastijan ode k a prezbiteru Polikarpu, gdje se bio sakrio zbog progona, i ispripovjedi mu sve što se dogodilo. Čuvši to, sv. Polikarp zahvali Bogu i zajedno s njim dođe u kuću prvoga pisara Nikostrata, te vidjevši mnoštvo vjernika, pozdravljajući ih sa svom radošću reče: „Blaženi svi vi koji čujete glas Gospodina našega Isusa Krista koji govori: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.' Vi dakle, braćo naša, kojeb još nije oprala voda krštenja i posvećenjem učinila predragim sinovima svemogućega Boga, zbog toga što ste pokušali odvratiti od svete odluke preblažene vojnike Kristove, bila vam je potrebna pokora da po njoj dođete do oproštenja. Sada pak, budući da ste pristupili tolikoj slavi da želite radosno trčati i dragovoljno prigrliti i samu muku od koje ste na svoju žalost htjeli odvratiti druge, znajte da ste došli i do oproštenja i da dosežete palmu. Drevna je to vještina Kristova. Jer onoga istoga kojega se udostojao učiniti posudom svoga izbora i htio dati za učitelja narodima, koji ne samo da je odvraćao duše vjernika od odluke pobožnosti, nego je i one koji nisu htjeli odstupiti od Krista zasipao kamenjem, njega nam je sam Gospodin darovao kao apostola, od Savla nam je dao Pavla, od otpadnika je učinio apostola i svojoj Crkvi od progonitelja dao učitelja. Ljubiteljem muke postao je onaj koji je bio začetnik progona: i onaj koji se prije radovao tuđim nevoljama, poslije se veselio vlastitim progonima. Onaj dakle koji je tada na svome apostolu očitovao tu moć, on je i sada iz same tamnice podzemlja i iz samih ždrijela zmajeva istrgnuo sužanjstvo vaših duša i vama koji se sada vraćate iz tame k svjetlu otvorio vrata vječnoga života. Budući da se dakle svi zlodusi, koji su sinovi tame, žaloste, zbog čega se i svi sveti anđeli, koji su sinovi svjetla, raduju, neka pristupi svaki od vas i prijavi svoje ime, kako bi današnjega dana, dok post traje sve do večeri, svečani sakrament krštenja našao prikladno vrijeme. Pravedno je naime da svjetlo, odstupajući od smrtnoga svijeta, pristupi našim besmrtnim dušama, kako bismo mi koji smo se u ovome vijeku valjali u blatu tame, oprani i očišćeni vodom posvećenja te odjeveni u iskrenost, radosni pošli Kristu.” Dok je sv. Polikarp govorio ovo i tomu slično, svi se obradovaše, i svaki se žurio prijaviti svoje ime prije negoli bude upitan.

a Spomendan sv. prezbitera Polikarpa slavi se 23. veljače.
b Mnogi kodeksi izostavljaju riječ još, kao da je govor upravljen otpalima od vjere.

Kršteni katekumeni i zajedno s njima Klaudije sa sinovima.

I dok se to događalo, dođe tajnik Klaudije u kuću prvoga pisara Nikostrata, gdje se to događalo, i reče Nikostratu: „Prefektura je silno uzbuđena što si zapovjedio da se osobe optuženika predaju na čuvanje tvojoj kući. Iz toga ti je razloga prefekt zapovjedio da se pojaviš pred njegovim očima. Pazi kakav odgovor trebaš dati kad budeš upitan.” Ušavši stoga k prefektu, kad je Nikostrat bio upitan zašto je htio da se one osobe koje su držali zatvori tamnice predaju na čuvanje njegovoj kući, odgovori: „Po zapovijedi Vaše Uzvišenosti preuzeo sam kršćanske osobe na čuvanje u svojoj kući, kojima sam, da bih im utjerao strah od muke, dao pridružiti osobe optuženika, kako bi vašoj zapovijedi i našemu nagovoru pristali ako ne vlastitim pristankom, ono barem tuđim iskustvom, te se pobojali da ih ne snađe slična kazna.” Čuvši to veoma rado, prefekt ga otpusti govoreći: „Učinit ću da te njihovi roditelji nagrade velikim imetkom kad im po tebi sinovi budu vraćeni neozlijeđeni.”

33 Vrativši se stoga u svoju kuću s tajnikom Klaudijem, prvi pisar Nikostrat poče mu sve pripovijedati: kako je sv. Sebastijan, premda je prijatelj careva, najrevniji kršćanin i savršen u božanskoj učenosti, te kako je svojim poticajem vratio duše kršćana i prilično prikladnim razlogom poučio da je ovaj život prolazan i prividan, te se tako, dok se misli da ga se drži, oduzima. Pripovijedao je također kako ga je iznenada obasjalo svjetlo s neba i kako je učinio da progovori njegova žena koja je šest godina bila nijema.

34 Kad je Nikostrat to ispripovjedio Klaudiju, pade Klaudije pred Nikostratove noge govoreći: „Od pokojne žene imam dva sina, od kojih jednoga iscrpljuje vodena bolest, a drugi je pritisnut raznim ranama: molim te da zapovjediš da ih posjete. Ne sumnjam naime da će onaj koji je mogao učiniti da nakon šest godina progovori tvoja žena, učiniti, ako htjedne, da se mojim sinovima vrati zdravlje.” I rekavši to, pohita svojoj kući i dade na rukama donijeti svoja dva sina te, unijevši ih u kuću gdje bijahu sveci Božji, položi ih pred njihove noge govoreći: „Nikakvi znakovi sumnje nisu uopće ostali u mome srcu: nego svim srcem vjerujući da je Krist kojega štujete sam pravi Bog, donio sam vam ovamo svoja dva izdanka, vjerujući da po vama mogu biti oslobođeni pogibelji smrti.” Rekoše mu svi sveci Božji zajedno: „Svi koje danas ovdje drži kakva bolest, čim postanu kršćani, ozdravit će.” bi govorio vičući i govoreći: „Ti si Bog jedini i pravi, kojega ovaj bijedni svijet ne poznaje.”

37 Pošto je dakle tim redom bio kršten, svi su, kako je dolikovalo, bili kršteni, te su tijekom deset danae koji su preostali od odgode koju su bili zaslužili, ustrajući u Božjim hvalama, provodili dane i noći u himnima i pjesmama i kao vjerni vojnici pripravljali svoje duše za borbu u mučeništvu za Kristovo ime, tako da je i u ženama i u maloj djeci gorjela ljubav prema mučeništvu, te su se uzajamno pripravljali za ispovijedanje svetoga imena protiv đavolskih bojnih redova.

a Sv. Beatrica štuje se 29. srpnja.
b O ovoj Lucini govorilo se 16. siječnja u životopisu sv. Marcela, a štuje se 30. lipnja.
c Drugdje: zgrčen.
d Drugdje: ulja.
e Dodaju neki kodeksi: i šest.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine