Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Sebastijanu mučeniku, branitelju rimske crkve

DE S. SEBASTIANO MART. ROMANÆ ECCL. DEFENSORE

Sadržaj (47)
  1. § I. Rođendan sv. Sebastijana.
  2. § II. Djela sv. Sebastijana.
  3. § III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.
  4. § IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.
  5. § V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.
  6. § VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.
  7. § VII. Relikvije prenesene u Soissons.
  8. § VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.
  9. § X. Druge relikvije sv. Sebastijana u Bavarskoj.
  10. § XI. Relikvije i štovanje sv. Sebastijana drugdje.
  11. Autor sv. Ambrozije biskup
  12. Teško kušana postojanost Marcelijana i Marka.
  13. Sv. Sebastijan učvršćuje pokolebane.
  14. Paklene kazne i nebeske radosti utisnute prijateljima mučenika.
  15. Uporaba bogatstva i naslada.
  16. Sreća i slava mučenika.
  17. Sebatijanovom molitvom i čudesima obraćeni Zoja i Nikostrat.
  18. Postojanost Marcelijana i Marka, govor novokrštenicima.
  19. Ostale Sebastijan obratio zajedno sa zarobljenicima.
  20. Poganske zablude koje je Trankvilin pobio pred gradskim prefektom Kromacijem.
  21. Utjelovljenje Riječi izloženo poganinu.
  22. Gradski prefekt Kromacije biva poučen u vjeri.
  23. Razbijeni Kromacijevi idoli.
  24. Razbijanjem sprava sudbene astrologije ozdravlja Kromacije.
  25. Krštenje Kromacija i Tiburcija.
  26. Kromacije, odrekavši se gradske prefekture, u vrijeme progona hrani kršćane.
  27. POGLAVLJE XXI. Mučeništvo sv. Tiburcija.
  28. Smrt sv. Kastula, Marcelijana i Marka.
  29. Slavna borba sv. Sebastijana.
  30. Prijenos sv. Sebastijana
  31. Od nepoznatoga redovnika iz Soissonsa
  32. Hilduinovo poslanstvo u Grad
  33. Rodoinov savjet o traženju relikvija iz Rima.
  34. Povod traženja relikvija sv. Sebastijana. Rodoinovo poslanstvo.
  35. Pozdrav prijateljima i izlaganje poslanstva Papi.
  36. Savjetovanje kardinala.
  37. Otvoren grob sv. Sebastijana.
  38. Razna čudesa na putovanju.
  39. Svečani prijenos u samostan sv. Medarda.
  40. Razne izliječene bolesti.
  41. Suzbijeno klevetanje zavidnika.
  42. POGLAVLJE XIV. Postanak samostana Manlieu.
  43. Pokvareni trgovci relikvijama, bezbožno prevareni.
  44. Otkrivena prijevara lakomisleno primljenih relikvija.
  45. a Odricanje od prijestolja i zatočeništvo Ludovika Pobožnoga.
  46. Tjeskoba Ludovikova zbog odgođena redovničkoga zavjeta i njegova smrt.
  47. O istim relikvijama

Svečani prijenos u samostan sv. Medarda.

40 Časni biskupa Rotad Stariji tada je upravljao Crkvom u Soissonsu. On, potaknuvši crkvenom opomenom mnoštvo svega reda klerika i puka, nakon što je istraženo mjesto počinka, iziđe u susret svecu sa svim vrstama pjevanja svetih službi i počasti, okružujući čudotvorno tijelo, svim ga silama grli, časti i štuje. Odatle ga svečano iznosi i uz golemu pratnju i blagdansko klicanje radosno prenosi u grad. Svaki spol i dob, hrleći u susret zadivljujućem prizoru izvan zidina, radosno se miješa s četama koje su okruživale sveca, šalje zavjetne darove i tvori neizmjerno sjajnu povorku. Svaki je smatrao nesretnikom onoga tko nije mogao sudjelovati u tom tako slavnom dočeku. Dok su zborovi pjevali blagim skladom, a mnoštva naroda pljeskala, biva svečanim slavljem unesen u veću bazilikub blaženih mučenika Gervazija i Protazija.

41 Ondje je usred četa stajao neki hromi čovjek, svima poznat po licu i nemoći, koji je mnogo godina boravio kao stanovnik u istom gradu te se tada, čuvši glas o svecu, slučajno uvukao unutra, ne znajući da je mučenik Gospodnji upravo ondje u njemu htio očitovati prva znamenja svojih kreposti. Dok je dakle stajao usred četa koje su prodirale unutra, iznenada potresen nevidljivom silom sav zadrhta, promijeni nakaznost nogu, odbaci sporu i obamrlu slabost te brzim opuštanjem ispruži ukočene pregibe koljena. Bez ikakve odgode ojačala je snaga hoda: pred svima je hitro ustao, hodao pred svecom te otišao neozlijeđen i radostan.

42 Odatle biva prenesen u samostan svete Djevice Marije i veličanstvenoc primljen. Ondje je naraslo toliko mnoštvo naroda da se jedva tko mogao maknuti u stranu ili se uopće pomaknuti. Odatle podignut, odvezen je sve do rijeked Aisne. e

43 Već je još slavniji ures bio zauzeo bliže obale rijeke, kako su zahtijevali snaga ljubavi i pobožnost neizrecive čežnje. Pobožni skup monaha, urešen crkvenim ruhom, stajao je gledajući s jednodušnom odanošću, nadahnut sveopćim službama, da zaštitniku i pokrovitelju koji će ondje vječno boraviti iskaže dolične počasti dočeka. Čim ga je ugledao kako se zamahom vesala približava k njima, pade na zemlju, a naposljetku ustajući dočeka ga zvonkim hvalama. Sa svih ga strana okružuju zborovi pjevača u himnima i milozvučnim glazbalima, s neprestanim oblacima tamjana i različitih miomirisa; jedni su nosili blistave stijegove, drugi su nosili znakove križa što su sjali žutim zlatom i prozirnim draguljima različitih boja, ovi su nosili kadionice i tamjanike, a onif svijećnjake, umnažajući dan blistavom svjetlošću.

44 Donesen vrlo žurno u takvoj pobjedničkoj povorci, biva položen na mjesto koje mu je božanskom providnošću i božanskim darovima bilo pripravljeno, uz grob slavnoga Kristova ispovjedalaca Medarda, dok su duše klicale i svi ujednačenim skladom zvonko pjevali ovo: „Slavni glasovi složno hvale tvoju blagu plemenitost. Popratimo poniznom riječju: Zdravo, slavni mučeniče, druže anđela, sugrađanine proroka i subaštiniče mučenika, sveti Sebastijane, zagovaraj za spasenje sviju nas.” Tada je bila nedjelja i skladnim napjevom za ulaznu antifonu pjeva se: „Narode sionski, evo Gospodin će doći da spasi narode.” Skladnim pjevanjem te antifone ono jedinstveno spasenje Gospodnjega utjelovljenja, koje je u ovome odlomku naviješteno da će doći svim narodima, izlilo je spasenje i radost svim narodima Galije po dolasku ovoga preslavnog mučenika: i ako se s vjerom moli, njegovim se zagovorom obilno dijele vremeniti darovi i vječne nagrade. O dana bogata tolikim hvalama, bremenita tolikim radostima, u kojem je carski borac bio unesen u grad Soissons; od kojega ni svijetu nije svanuo ugodniji, ni zemlji radosniji!

a Dvojica su bila Rotarda ili Rothada, biskupa Soissonsa. Odatle možeš pobiti Klaudija Roberta, koji piše da su relikvije sv. Sebastijana donesene u Soissons za stolovanja Rotarda Mlađega. O obojici se raspravlja na galskim koncilima.
b Robert svjedoči da je tim svetim mučenicima i danas posvećena veća bazilika u Soissonsu. Saussay piše da se njihovo Našašće u Soissonsu slavi 27. travnja, a Posveta njihove crkve u 2. nedjelju po Uskrsu.
c Dodaje Belfortius: „od onoga samostanskog zbora redovnica.” Prema Robertovu svjedočanstvu to je samostan Reda sv. Benedikta.
d Aisne, pučki Ayne, koji izvire na krajnjim granicama Rema, oplakuje grad Soissons, a kod Compiègnea se ulijeva u Oise, koja se kod drugih zove Isara.
e Dodaje Belfortius: „A budući da u one dane nije bilo nikakva prijelaza preko rijeke osim jedino lađom, prevezli su ga veslajući; njega koji će poslije učiniti rijeku prohodnom bez opasnosti, na kojoj su zli duhovi često priređivali dokaze svojih vještina onima koji su prelazili.”
f Papija kaže: „Svjećonoša (ceroferarius) nazvan od nošenja svijeće (a ferendo cereum). Akolit svjećonoša. Na grčkom.” Riječ ceroferabia, ili radije ceroferaria, ovdje je čini se upotrijebljena za svijećnjake.

Razne izliječene bolesti.

Pošto je bio slavno i s dostojnim poštovanjem položen, neka je djevojčica, hroma na obje noge od samih pelena i gotovo svima dobro poznata, rukama svojih roditelja dovedena sve onamo i prikazana svecu. Ona je s tolikom brzinom postigla ozdravljenje da se bez imalo klecanja koraka uspravila na čvrste stope, te je pred očima sviju hodala pred svecom i radosna i zdrava vratila se svojima.

46 Nakon što je prošao vrlo kratak razmak, dok je biskup s klerom obavljao svečanost svetih misa, neki je nemoćnik s uvelim koljenima bio doveden kroz guste redove pred sveca, sjedeći na spuštenim listovima potkoljenica: to mu je bilo uobičajeno sjedalo. Ali i nad njim se najblaženi mučenik sažalio svojom uobičajenom dobrotom, razriješio ukočenost osušenih žila, čudesno ga okrijepio i obdario savršenim zdravljem, dok su narodi koji su to gledali veličali Boga. On je imao toliko svjedoka svoje dugogodišnje nemoći koliko je građana iz istoga grada moglo prodrijeti na taj prizor.

47 Bez odgode: kad gle, bijedna i previše jadna žena, lišena razuma i službe jezika, biva dovučena svezana konopcima; ona je, iznutra posve napuštena sa zvjerskim srcem, znala mariti nizašto od onoga što je izvana činila; jureći tamo i amo lutalačkim ispadima, bacala se raskalašenim skokovima u gomilu. Niti se lancem mogla zadržati od svoga nauma, niti obuzdati prijetnjama. Takvu ju je prevelik trud njezinih bližnjih doveo pred pogled sveca. Nju, dovedenu k sebi, najpobožniji muž Gospodnji nije prezreo nego ju je pogledao, a pogledavši uslišao je suzne molbe naricajućih rođaka: nepcu je ponovno ulio posve oduzetu uporabu govora, a razum ne samo da je obnovio, nego ga je i obilno umnožio. Nastade radost pomiješana sa strahom, a u svima se umnoži najspremniji osjećaj prema njegovu štovanju. Naposljetku ondje nazočno Božje veličanstvo ponizno časte i štuju, blagoslivljaju i hvale. Zatim se hitri vraćaju svojim kućama.

48 Nakon završetka svetih obreda gusto mnoštvo skupljeno odasvud koje je stajalo uokolo vidjelo je nekoga kako ulazi hramajući gotovo do pada. Ali se zapanjilo kad se on po oslobođenju svetoga mučenika odmah vratio zdravom nogom.

49 Svecima koji su iz ljubavi prema svome Stvoritelju predali vlastita tijela najokrutnijim mukama stradanja nijedno liječenje bolesti nije teško: jer koliko je gorčina muka žešće bjesnjela protiv njih, toliko je u njima zasjala veća milost duhovnih darova, tako da je prema istinitom obećanju Gospodina Krista svatko primio stostruko od onoga što je dao, i zvijezda se od zvijezde razlikovala po kakvoći svoga svjetla. Da se to tako događa u višnjim prebivalištima po čudesnoj Božjoj providnosti, jasno se razabire odatle što se i na ovim zemaljskim mjestima, na kojima se čuvaju njihovi smrtni ostaci, po odmjerenoj uzvratnosti zasluga proslavljaju sjajem znamenja. Među njima je ovaj najpobjedonosniji ratnik, i u zajednici mučenika najizvrsniji po najplemenitijim trofejima svoje borbe, a i nakon svoga žrtvovanja još veličanstveniji po obilju kreposti, po božanskoj milosti postigao toliku savršenost da je očito kako je zaslužio sve vrste ozdravljenja. Iako su sva ta ozdravljenja čudesna, osobito su najdostojnija divljenja ona koja su i neuobičajenija i nisu darovana mnogima. Stoga ću o takvima iznijeti jedno od mnogih. Neka je gospođa koja je patila od krvarenja došla na sam dan njegova primitka i stala na prag bazilike, svjesna neprestane nečistoće i unaprijed se smatrajući nedostojnom ulaska; ispražnjena neprekidnim otjecanjem krvi, već je osam godina bila navršila u bolesti, bez prekida, bez oporavka, bez odmora. Naposljetku nije znala što da učini ni komu da se obrati. Zadihana od čestih uzdaha, posve iscrpljena gubitkom krvi, jedva je podnosila teške tjeskobe u iznemoglim udovima. Veoma je čudesno i nadasve divljenja vrijedno što je žena ranjena kroz tolika vremenska razdoblja u djeliću jednoga sata po svetom mučeniku izliječena božanskim lijekom. Jer odmah čim se sa svom nadom, onako kako je stajala pred vratima, obratila k njemu, val pokvarene krvi koji je neprestano tekao zaustavio se, a ružni čir utrobe vratio se u stanje prijašnje naravi. Nije bilo nikakve odgode spasenja ondje gdje se nebeski liječnik udostojao položiti ruku: nije se na kraju pokazao ni trag ožiljka od bolesti, nego je iščeznulo sve što je bilo strašno bolno ili škodljivo. Iznenada razliveno rumenilo prekrilo je modrikaste obraze, a udijeljene radosti potpunoga zdravlja postale su očite.

50 Neka bude da je ova žena od nekoga neupućenog u sakramente čula kako treba obdržavati da se od ulaska u hram i primanja Euharistije suzdržava toliko dugo dok ostaje u nečistoći ove bolesti: ali valja znati da trpljenje pokvarene naravi nije grijeh, niti se jednim udarcem crkvene kazne kažnjava dragovoljno onečišćenje i mučna i neizbježna nužnost naravne tegobe. Ono prvo naime podnosi zavedena duša dragovoljnim pristankom, a ovim drugim kaznila je pokvarenost naravi. Ali budući da mnogi ne znaju što o toj stvari određuju odluke kanona, nisam smatrao neumjesnim na ovome mjestu umetnuti odredbu časnoga pape Grgura o istoj stvari; on naime kažea: „Ženi dok trpi mjesečnicu nikada ne treba zabraniti ulazak u crkvu, jer joj se suvišak naravi ne može ubrojiti u grijeh, i zbog onoga što podnosi protiv svoje volje nije pravedno da bude lišena ulaska u crkvu. Znamo naime da je žena koja je patila od krvarenja, ponizno došavši Gospodinu iza leđa, dotaknula skut njegove haljine i da je od nje odmah odstupila njezina bolest. Ako je dakle ona koja je bila u krvarenju mogla pohvalno dotaknuti Gospodnje haljine, zašto onoj koja trpi mjesečnu krv ne bi bilo dopušteno ući u Gospodnju crkvu? Ali reći ćeš: nju je bolest prisilila da potraži lijek protiv nemoći. I ženi je dakle mjesečno otjecanje njezine krvi bolest. Ako se onoj krvotokoj daje zdravlje, zašto se ne bi dalo svim ženama koje su slabe zbog nedostatka svoje naravi? Otajstvo svete pričesti u te iste dane ne smije joj se zabraniti primiti.”

51 Nakon što je postigla potpuno zdravlje, odbacivši oholost stida, najprije je to očitovala čuvarima crkve, a zatim se nije stidjela to isto priznati svoj braći. Možda je naime bila naučila onu riječ božanskoga nauka da je „djela Božja otkrivati i priznavati časno”. Nastade pljesak naroda koji su jednodušnom pobožnošću i istim umom prinosili Bogu darove zahvalnosti i hvala: Bogu koji, čudesno slaveći pobjedu u svome svecu, udostojao se po njemu činiti tako velika i čudesna djela kreposti. Tako gospođa, kličući od ponovno zadobivenoga zdravlja koje je postigla, vraćajući se u žalosni dom koji je bila napustila, ispunja ga radošću, donoseći veselje svojima, a divljenje svima.

52 Dok su svi u svečanom slavlju provodili ovaj dan u spasonosnoj vedrini i iskrenoj radosti, prebogato ispunjen ozdravljenjem mnogih, nisu nedostajala ni svjedočanstva kraljevske vlasti koja se nipošto ne smiju odbaciti. Jer preizvrsna sestra cara Ludovika,b Berta, nazočila je ovome prizoru, i sama vrijedna pogleda, ne prestajući se diviti i veličati sve. Ona je na biskupovu zapovijed pristupila tik do oltara i dugo stajala pred svecom te je, bilježeći u sebi točne brojeve ozdravljenih, razabirala pojedine slučajeve kako bi ih u prikladno vrijeme mogla pripovjediti bratu caru i velikašima njegove palače.

53 Drugoga dana presjajnoga boravka, dok se gospodin biskup usred svetih obreda uspeo na ambon i izlijevao na okupljene narode propovijedi božanske riječi te ih temeljito poučavao da ljube i traže istinito svjetlo svetaca, gle, neka je slijepa žena to pozorno slušala: ona je odmah zaslužila kako prosvjetljenje srca po svećenikovoj službi, tako i blagošću mučenika izgubljeno svjetlo tijela. Vidi, raduje se, zaziva sveca, klanja mu se i proglašava ga blaženim. Ne trebajući poslije vođu, žuri k njegovim preslavnim moćima: kako bi, gledajući tijelom, potaknula na gledanje ako je ondje bilo koga slijepoga umom, te ujedno učinila da se na njoj unaprijed razmotri koliko je moguće iznutra zapaliti duhovna svjetla onomu koji ih izvana tako lako obnavlja i nevidljivo pokazuje nevidljive lijekove djelujući u onima u kojima hoće.

a U odgovorima sv. Augustinu, o kojima ćemo govoriti 26. svibnja uz njegov životopis.
b Berta, kći Karla Velikog i Hildegarde, supruga sv. Angilberta, kako ćemo reći uz njegov životopis 18. veljače, bila je majka povjesničara Nitharda. U vrijeme kad su relikvije donesene u Soissons, već posvećena svetim velom 30 i više godina, smještena nekoć od muža na prikladno mjesto unutar samostana sv. Riharija u Saint-Riquieru, posvećivala se bdjenjima i postovima.

Kazna nanesena bezbožniku; pružena pomoć.

Na petoj milji od samoga samostana nalazi se imanje kojemu je drevna starina nadjenula ime Caprea, na kojemu je živio neki težak po imenu Gislentej, koji je, pritisnut teškim teretom grbe i uvijek hodajući pognut prema zemlji, jedva mogao pogledati u nebo. On je ustrajnim ratarstvom zarađivao svagdašnju hranu ljudske potrebe. Stoga na već spomenuti dan proglašene svečanosti, dok su svi uokolo provodili slavan dan u blagdanskim radostima, on jedini, želeći obavljati uobičajene poslove, upregne volove i požuri na njivu u želji da odradi dnevni posao. Susrevši ga neki susjed, ponovi mu da je biskup proglasio blagdan te ga potiče i opominje da se vrati kući i s ostalima provede dan u blagdanskom štovanju, a sveca poniznom molitvom zamoli da mu bude na pomoć. On, ne mareći nimalo za spasonosne opomene koje mu je dao drug, odbije te tup i nerazuman uzvrati ovakvim odgovorima: „Dosad sam obavljajući takve poslove s mukom stjecao nadnicu kojom bih se kako-tako uzdržavao; za toga pak sveca za čije me štovanje brižljivo opominješ nisam ni čuo da se spominje, niti sam mu išta dužan zahvaljivati za dobročinstva, jer od njega nisam primio ni dobra ni zla. Zato te neću poslušati kad me na to nagovaraš, niti ću odustati od započetoga posla.” Kad je dan minuo, nastupi noćni počinak: kad gle, onaj se bijednik, po zasluzi svoje drskosti, dok su mu se sklopovi žila bijedno osušili, sav zgrči u oblik kugle, tako da su mu se potkoljenice prilijepile uz bedra. Sljedeće pak noći usta kojima je drsko govorio iskrive mu se u oblik slova X, s čeljustima okrenutima na jednu i na drugu stranu. To bijedno čudovište kad je svanuo drugi dan bijaše prizor vrlo mnogima.

35 Već treće noći, dok je pogubno bio mučen nepodnošljivim mukama i zapomagao koliko god je glasom mogao, ugleda pred sobom kako stoji pojava presjajna lica i preslavna ruha, od koje upitan što trpi, iznese uzrok tolike pogibelji i prizna da je muke koje trpi primio zbog prezira prema svecu. Bi upitan želi li se odsele popraviti. Tada se on zakletvom obveže, uvjeravajući da odsad nipošto neće biti nepopravljiv niti će u sve vrijeme svoga života obavljati ikakav posao na blagdan spomenutoga mučenika. Brže od riječi, onaj koji je, kako rekoh, bio zgrčen u oblik a klupka i kao zgnječen, ispruživši ravno noge, povrati snagu hoda. Toga dana nešto snažniji, o stražama četvrte noći od iste pojave kao i prije bi upitan osjeća li se bolje, te mu bijaše jasno da to svatko može vidjeti. A ona mu reče: „Primi natrag zdravlje i ustavši požuri na mjesto gdje se u blagdanskim radostima slavi svetkovina mučenika Sebastijana: te svima obznani kojom si kaznom i strogošću bio kažnjen zbog prezira prema njemu i kojom si čudesnom blagošću milosrdnika oslobođen; kako bi po tvome primjeru znali ovaj dan u nadolazećim godinama svečanim obredom trajno svetkovati.” Odmah je zapovijed govornika popratilo zdravlje, a usta koja je imao iskrivljena vratila su se u svoj prijašnji položaj: ipak sve do kraja života nije bio bez grbe. Bez odgode, poslušavši zapovjednika, žurno pohita na mjesto gdje je izmiješano mnoštvo naroda kličući bdjelo pred grobom svetoga mučenika, te pred svom braćom ponovi ono što mu se dogodilo zbog drskosti. Zatim, nakon žrtava zahvalnice i hvale koje je Bogu za svoje ozdravljenje po presvetom predvodniku borbe iz dubine srca prinio, već poučen božanskim bičem, noseći sa sobom radost, vrati se svojoj poznatoj kolibi, navješćujući svima koji su odasvud hrlili na svečevu svečanost da nikomu neće proći nekažnjeno ako zanemari svečano svetkovati njegov rođendan. a Glomus, glomeris i glomi, jest klupko od smotanih niti.

Druga čudesa i obilje darova.

Neki teklič grofa Rotfrida, čije je ime doduše iščezlo iz sjećanja, hramajući na obje noge izgubio je slobodu hodanja, a kažnjen i suhoćom jedne ruke izgubio je sposobnost pisanja. Tako nemoćan, rukama je rođaka zavjetno položen pred sveca. Bez ikakve odgode, dok mu je ruka ponovno oživjela, primio je uporabu oduzetoga osjeta; i kad su mu se učvrstili gležnjevi, odmah je uspravno stao na svoje noge i ojačao snagom hodanja. O kako je neizreciva i divljenja vrijedna djelotvornost božanskoga djelovanja! Nije bilo odgode ozdravljenja ondje gdje su zatraženi zagovori mučenika. Jedno te isto mu je naime bilo i doći i odmah ugrabiti zdravlje. Stekavši tako zdravlje cijeloga tijela, hvalama slavi Boga, veliča Gospodnjega borca te se vraća vlastitim nogama onaj koji je bio donesen tuđim rukama.

37 Još on nije ni izišao iz predvorja, a gle, dolazi neka ženica pokazujući svima osušenu ruku, lišenu svake vlage, samo s kožom prevučenom preko kostiju, a i nogu je imala nagrđenu sličnom mršavošću i suhoćom. Čim je stigla, istoga je trena ozdravila, iskusivši brzu snagu mučenika. Jer i ruka je povratila službu predenja i noga uporabu hodanja.

58 Dok je ona radosno izlazila zbog zadobivene snage, uveden je neki hromi čovjek. On je, bdijući tri dana do same zemlje pred svecom, zaslužio ozdraviti primivši mučenikov zagovor.

39 Gislebert, a grof Soissonsa, među znamenjima kreposti kojima se isticao u čestitim običajima, revno povjeravajući Kristu i dobitke milostinje, pohranjivao ih je da se sigurnije čuvaju u nebeskim riznicama; bilo mu je naime uobičajeno za vrijeme objeda voditi brigu o siromasima i nemoćnicima koje je bio odabrao za stalne goste svoga stola, te ih je pobožno krijepio onim što je sam sebi marljivo uskraćivao. Naposljetku je jedan od njih, nemoćan kroz tri petoljeća, po imenu Valher, dok je prostrt ležao pred životvornim mučenikovim tijelom, u samom naporu molitve odmah zdrav stao na noge, kad mu se božanska blagost smilovala po zagovorima slavnoga mučenika. I bilo je više onih koji su zbog njegova čudesnog oporavka hvalili Boga negoli onih koji su prije poznavali njegovu nemoć.

60 Tada je odmah za njim slijedio neki čovjek, po imenu Eurulf, kojemu su oči bile osuđene na sljepoću pet godina; čim je ravnajući seb štapom stigao pred svetinju nad svetinjama, božanski prosvijetljen potpuno je povratio vid izgubljen već jedno petoljeće te je napregnutom oštrinom očiju promatrao različite boje zemaljskih stvari.

61 Sljedeće je noći došlo prikladno vrijeme jutarnjega bogoslužja: kad gle, dok smo sjedili za vrijeme čitanja, dovode nekoga muža, po imenu Baldegera, kojega je slijepa noć držala devet godina u zjenicama lišenima svjetla. Njega se po svome običaju sažalio slavni mučenik Gospodnji te je, bez ikakva odgađanja, otjeravši tamu i otvorivši oči, ponovno ulio drevnu uporabu gledanja i dao mu da nezasjenjenim očima promatra sjaj sunca koji mu je dugotrajna sljepoća bila uskraćivala.

62 U međuvremenu, dok su nazočni narodi, pozorni na ta čudesa, bili obuzeti zaprepaštenjem, roditelji su donijeli i položili pred svečev grob nekog dječačića, po imenu Tedelgisa, hromoga od prvoga plača, kojega je već spomenuti časni biskup Rotad običavao krijepiti za vrijeme objeda. On je svim građanima i onima koji su živjeli u predgrađu bio poznat kako po licu, tako i po nemoći. Dok je ležao ničice pokraj svečeva spomenika, istoga se trena uspravi ravno i stekne najpotpunije zdravlje kakvo nikada nije bio iskusio. I ono što mu nije bilo dano postići po naravi, zaslužio je zadobiti, uz zagovor povlastica zasluga izvrsnoga mučenika, po moći božanstva.

63 Predugo je doista i pripovjedaču vrlo teško pojedinačno i poimence nabrajati ono što se božanska sila udostojala učiniti po njegovim časnim zaslugama u svim vrstama muka i bolesti koje ljudskom stanju ili izvorno dolaze po naravnoj podložnosti trpljenju, ili se događaju slučajno. Jer dok se iz različitih širina svijeta, potaknuto glasom o njegovim krepostima, stjecalo nebrojeno mnoštvo ljudi, ipak je iz svih krajeva Galije i Germanije, a i iz prekomorskih pokrajina, navirala tolika neizmjernost naroda da je poput skakavaca prekrivala cijeli položaj toga mjesta, koje se prostire prilično širokim prostranstvom; među njima je bila tolika brojnost slijepih, hromih, osušenih, gubavih i opsjednutih, a i mjesečara i mnoštva sputanoga tegobama svih vrsta nemoći, da se činilo kako nadilazi svaki zbroj. U svima njima je odlukom božanstva po preblaženom mučeniku dijeljenje ozdravljenja bilo toliko često koliko je bio brojniji i dolazak onih kojima je trebao lijek. Ozdravljali su naposljetku ne samo pojedinačno ili po jedan, nego i po desetorica i dvadesetorica, i da tako kažem u skupinama: toliko da je na dan bdjenja svetoga i časnoga Kristova ispovjedalaca opata Benedikta sedamdeset i dvoje ljudi različita spola i dobi, a također i različite nemoći, po zagovoru samoga čudotvornoga mučenika vraćeno zdravlju. Slijepci su primali svjetlo koje nikada nisu iskusili, a hromi su postizali hod koji nisu poznavali.

64 U onima koji su se iz pobožnosti stjecali da iskuse njegova dobročinstva bio je neizmjeran strah pomiješan sa štovanjem pobožnosti. Mnogi su naime javno priznavali svoje zločine, a mnogi su također vidljivo gorjeli nevidljivim ognjem. Ali oni koji su bili razboritijega uma pomnije su nastojali da ne uđu na ulaz hrama prije negoli i duše operu lužinom ispovijedi i pokore, a i tijela vodom. Bilo je naposljetku u različitim vrstama darova koji su kao zavjetni prinosi iz različitih pokrajina i krajeva pobožnom odanošću vjernika bili prinošeni na grob ovoga preizvrsnoga mučenika toliko golemo obilje da se činilo kako gotovo nadilazi svaki zbroj težine i broja; toliko da je narasla gomila od osamdeset i pet mjera različitoga srebrnog novca, osim ogrlica muškaraca i žena, a i pladnjeva različite težine i drugih posuda, dok je i zlata bio zbroj od devet stotina funti.

a Dakle, nije prvi grof Soissonsa o kojemu postoji spomen bio Gvido, u vrijeme kraljeva Lotara i Huga Kapeta, kako piše Andrija du Chesne u djelu Historia Castillionea, knj. 4, pogl. 3. U povlastici biskupa Rotalda kod Belfortija spominju se grof Soissonsa Gerard i vikont Gislebert.
b Čini se da je upotrijebljeno umjesto scipione (štap).

Suzbijeno klevetanje zavidnika.

No budući da svako dobro uvijek izbliza prati zavist, mnogi od svećenika počeše gorjeti hrđom ljubomore, braneći povjerenim im pukovima da hrle k njegovu zagovoru, koji se po cijelome svijetu sve češće iskušavao, te da prinose svoje zavjete njegovim preslavnim moćima. Govorili su naime da bi bilo ispravnije da se crkve u kojima su primili dar krštenja i vjere bogate tim prilozima, i da se od njih hrane njihove udovice i siročad, te da nije dobro da oni oskudijevaju, a drugi se bogate, da se oni svlače, a drugi odijevaju. Hrđa ove zlobe toliko naraste da zarazi i srca nekih biskupa. Među njima a Ostrold, koji je u to vrijeme predsjedao u Laonu, kad se bio popeo na propovjedaonicu da održi govor puku o toj stvari, nakon što je u poduljoj raspravi govorio puku, ovako započne: „Što”, reče, „lutajući po Soissonsu tražite, kao da ćete ondje naći mučenika Sebastijana? Znajte doista da on, pokopan nekoć u Rimu nakon svojega mučeništva, sve dosad ondje počiva a da ga nitko nije pomaknuo. Imate ovdje časni hram Bogorodice, njega pohađajte, u njemu zavjetujte i izvršavajte svoje zavjete. Nije vam potrebno lutati drugamo i tražiti tuđu pomoć. Po njoj će vam Gospodin darovati sve što vjerno ištete.” Nakon što je obilno govorio puku, vratiše se svaki u svoje, a on je smatrao da radosti toga dana valja prenaglo pomutiti bliskom žalošću.

66 Taj dan do kraja zatvori nadolazeća noć. Biskup, nakon što je večerao, pođe na počinak, a udovi mu se opustiše u snu. Kad je već nastupilo gluho doba noći, gle, neki mladić, pokazujućib skladan stas gospodina Sebastijana, stade pred njegovu postelju, a uz njega zdesna i slijeva stajahu dvojica, blistajući sličnim sjajem, ali ovjenčani biskupskim vrpcama. On sam pak bijaše zaogrnut vojničkom kabanicom, noseći u ruci zlatnu šibu. Njom udarivši biskupa i pozvavši ga po imenu, prekoreći ga oslovi ovim riječima: „Ja sam”, reče, „Sebastijan, branitelj Crkve, koji sam nekoć u Rimu poginuo iz ljubavi prema Kristu, gdje sam i tijelom dosad pokopan ležao; sada pak, Božjim predodređenjem, iz ljubavi prema Medardu, biskupu Noyona, kojega vidiš da stoji slijeva, ja i ovaj zdesna, Grgur, papa rimskoga grada, poslani smo u Soissons da to mjesto i njegove stanovnike čuvamo svojim zagovorom, i čuvajući ih njegujemo. Ti si pak, vođen zlobom, jučer drsko postupio protiv mene, odvraćajući povjereni ti puk da ne ide k ispovijedanju mojega imena i ne donosi svoje zavjete meni na čast. Povrh toga lažno si tvrdio da mojih zemnih ostataka ondje uopće nema. Da bi se pak svaka sumnjičavost odsad odagnala iz tvoje duše, ovim udarcima nauči da sam ja ondje, kao što me sada vidiš, nekoć položen bez ikakva umanjenja tijela, te da počivam pokraj groba Kristova ispovjedaoca Medarda.” Rekavši to, šibom koju je držao u ruci izudara ga mnogim udarcima, zapovjedivši ovako: „Idi u Soissons, koračajući bosih nogu, i pokaži javno svima tragove udaraca koje sam ti zadao, da svi znaju da sam ondje tjelesnom prisutnošću, a da i duhovnom snagom prednjačim i pomažem ne samo stanovnicima toga mjesta, nego i svim narodima Galija koji vjerno prianjaju uz mojega kralja i mojega Gospodina, te meni i mojim drugovima, naime zaštitnicima toga mjesta, iskazuju služenje dostojnim počastima.” Rekavši to, sa svojim se drugovima vrati u nebeske radosti.

67 Biskup, besan od boli udaraca i zbunjenosti, zadihano iščekuje da se ubrzanim tijekom vrati dnevno svjetlo. Kad ono bi vraćeno smrtnicima, dozvavši svoje pouzdanike i bliske prijatelje, iznese viđenje te otkrije otekle i modre tragove udaraca. Oni pak, zabrinuti i silno uznemireni, opomenu ga da što brže požuri s izvršenjem djela koje je bilo odozgo zapovjeđeno. Napokon se opremi put, a pripreme se i darovi koje valja odnijeti slavnomu Mučeniku. Pješaka vođu polako slijedi skladno mnoštvo s himnima, dok se nije došlo do mjesta gdje je silno mnoštvo puka bdjelo pred Mučenikovim grobom. Odloživši svaku oholost i oborivši u dubokom stidu oči k zemlji, baci se ničice na lice s tolikom poniznošću s kolikom je božanskom strogošću bio i ukoren. Molitva se otegne nadugo. Iz dubine grudi izvijaju se jecaji i uzdasi. Kad je molitva završila, prvaci samoga mjesta preporuče njegovu prošnju prikladnom zboru, zatim se iznesu pomirbeni darovi; potom se sazove plemeniti skup braće, obavi se ispovijed prijestupa, pokaže se ukor božanske kazne koji je uslijedio, te se obeća da će za svega njegova života ostati gorljivija pobožnost prema preblaženomu Mučeniku. Tako muž Božji, božanskim udarcem već poučeniji, duhom iskreniji, tijelom krepkiji, sa zahvalnošću ponovno potraži uzvišene vrhunce laonske stolice. Ishod ovoga događaja tada je svima postao toliko poznatiji koliko je i dostojanstvo osobe bilo glasovitije, a zbogc položaja mjesta smještena na uzvisini djelo učinjeno na suncu nipošto se nije moglo sakriti pod mjerico. Časni dakle već spomenuti biskup Ostrold, mudro poučen od najboljega učitelja, poče slobodno privatno i javno naučavati da nitko nipošto neće biti pošteđen božanskih udaraca niti će proći nekažnjeno tko god bude smatrao da uspomenu mučenika Sebastijana valja štovati s prezirom. Tako ustuknu zavist mnogih, pobijeđena Mučenikovim krepostima, i preko kože jednoga tijela iz srdaca mnogih takvim jed melemom istisnut otrov zavisti.

a Ovaj Ostrold je dvadeset i treći biskup Laona, ili Lugdunum Clavatuma, prema Klaudiju Robertu. Čita se da je sudjelovao na koncilu u Noyonu, prve godine Ludovika Pobožnoga, Kristove 814. U Privilegiju Rothalda naziva se Ostuald, osim ako nije pogreška.
b Εὐρυθμία, skladnost, dolično i prikladno kretanje tijela.
c Jer Laon je smješten na brdu.
d Μάλαγμα, od μαλάττειν, omekšati, lijek je kojim se stvrdnuta tvrdoća omekšava i razlaže.

POGLAVLJE XIV. Postanak samostana Manlieu.

U pokrajini Akvitaniji, u auvergneskom kraju, u selu Tudurninse, nalazi se samostan posvećen zaslugama i imenu ovoga preizvrsnoga Mučenika. Povod njegove prvotne gradnje bio je, kako se prenosi ovako istinitim izvješćem, sljedeći. Bio je u istome kraju neki svećenik, ugledan po čestitosti života, djelom i imenom Magnus, koji je i po događaju što mu se dogodio ne slučajno, nego Božjom voljom, nadjenuo ime tomu mjestu, tako da se po njemu prozvalo i bilo a Magnus-locus. Doista, među svim samostanima iste pokrajine sve do danas smatra se najslavnijim i plemenitim. Dok je on dakle gorio žarom vjere te rastao u pobožnoj ljubavi prema krepostima i vedrini duha, po odredbi božanske providnosti, kojom biva bičevan svatko koga Bog ljubi, zahvati ga jaka groznica. Kako se njezina dugotrajna tegoba pogoršavala, skršen snagama i lišen svake nade u ozdravljenje, bude u viđenju opomenut da ubrza korak, pođe u Rim i s pouzdanjem potraži predragocjeni mauzolej mučenika Sebastijana; po istinitu viđenju spozna da će se ondje obilno spasiti.

69 Odmah postavši ponešto krepkiji, nimalo ne oklijevajući glede učinka viđenja, uredi svoju skromnu imovinu, zbog težine duljega puta prikladno uzme što je bilo potrebno, te ponizno i pokorno prione uz tegoban napor tolikoga putovanja, dok su mu grudi uzdisale od pobožne odanosti. Iako jeb putovanje teško dovršio, napokon sa željenim zavjetom uđe u Rim, gospodaricu svijeta; i uspeviši se u hram svetiji i slavniji na cijelome svijetu, svoje grijehe mnogom ispovijeđu molitava svesrdno povjeri Bogu po najvišim konzulima nebeskoga dvora. Zatim, obišavši grobove Kristovih mučenika, čijim mnoštvom i pobjedama rimski grad kliče s osobitom povlasticom, stigne do katakombi na trećoj milji od grada; i ušavši u crkvu u kojoj su nekoć bili položeni blaženi apostoli Petar i Pavao, uz čije se stope ovaj pobjedonosni ratnik, o kojem se plete govor, bio odredio pokopati, dugo je ustrajao u zavjetnoj molitvi. Ustavši odatle od molitve, iznese najsavršenije zdravlje, vraćen u tako čvrsto tjelesno stanje kao da nikada nije bio zahvaćen nikakvim žarom groznica niti mučenjem kakve tegobe.

70 Zatim, prosvijetljen, kako smatram, božanskim poticajem, brišući prah koji je bio oko njegova groba, s najvećom ga odanošću vjere skupi i spremi sa sobom kao veliko blago koje valja prenijeti u domovinu. Pozdravivši ponovno blažene Apostole i sve Svece koji rimski grad proslavljaju svojim zaslugama i prisutnošću, pun radosti vrati se na rodno tlo Akvitanije. Ušavši u nju, prije nego što je ponovno vidio obiteljski dom, dođe na neko mjesto veoma ugodno zbog toka voda i ljupkosti gajeva; a kako je mjesto godilo očima, a poodmakli sat, slabeći tijela umorna od puta, savjetovao da se okrijepe, odloživši zavežljaje prepuste se objedu. Među tim, dok je sunce zalazilo, prikrade se noćni počinak, prijatelj ugodnih djela. Svećenik, skinuvši s vrata sveti prah koji je sa sobom bio donio, objesi ga o grančicu stabla pod čijim je sjenom bio legao. Zatim sec ranije smjesti na počinak, kao da će sutradan ranije krenuti. U prvo svitanje sljedećega dana, spremivši zavežljaje i želeći se vratiti na put, pruži ruke prema grani stabla na kojoj je visio čudotvorni prah. Ispruživši ruke svom snagom, nimalo ga ne samo nije mogao uhvatiti, nego ni dotaknuti. Ponovno se i opetovano istežući da ga odveže, i podmećući pod noge što god je rukama moglo doći pod ruku, zastane nakon uzaludna pokušaja. Izmjenjujući se jedan za drugim, njegovi suputnici, hvatajući se za stabalce, znoje se u jalovu trudu.

71 Glas koji se širio o tako veliku prizoru dozove susjedne seljake. Odavde i odande nagrne šaroliko mnoštvo. I pokušavajući to isto naizmjenično, iskustvom potvrde ono što su po glasu doznali. Odloživši zavežljaje, toga dana uzmu predah između htijenja i nehtijenja. Novopridošli, gurajući se naizmjence, uzalud se muče dok im ruke trnu. Odsvakud pritrčavaju opsjednuti raznim bolestima. Božanska sila po zasluzi svojega Mučenika čini svakojaka čudesna znamenja, slijepima dajući vid, hromima hod, druge čisteći od okrutna zloduha kojim bijahu opsjednuti, nekima, uklonivši štetu, darujući prirodni učinak slušanja i govorenja. U međuvremenu gospodar posjeda na kojem se to događalo, videći da se na njegovu području zbivaju tako čudesna i zapanjujuća božanska otajstva, pozvavši bilježnika iz javne službe, obavivši zakonitu predaju, dodijeli ga Svecu u vječno vlasništvo. Tako je s porastom dana i bogoštovlje i sam položaj mjesta dobivao uvećanje darežljivošću svakojakih vjernika. Najprije se na istome mjestu sagradi molitvena ćelija. Naposljetku, kako je rasla pobožnost vjernika, ondje se osnuje samostan i biskupskim se blagoslovom posveti u čast i na ime predragocjenoga Kristova mučenika Sebastijana. Također se uvede red monaškoga života pod upravom opata.

a Pučki Manlieu, kako stoji kod Savarona u Originib. Clarom.
b Ὁδοιπορικόν, putopis ili opis puta, ovdje je stavljeno za putovanje.
c To jest, ranije, brže.

Pokvareni trgovci relikvijama, bezbožno prevareni.

U poodmaklije već vrijeme, dok je to isto mjesto raslo u strogosti monaške stege, bijahu u istome samostanu pod ovčjim runom dva lažna monaha, koji su se svojom sramotnom ćudi razlikovali od tora stada Gospodnjega u kojem bijahu odrasli; i premda ih je opat ili prepozit često korio, opominjao i kažnjavao, oni su s drskim nemirom srca odvraćali uho i nimalo nisu popuštali spasonosnim opomenama, pa im prema odredbama svetoga zakona, da bolesne ovce ne bi zarazile cijelo stado, strogim ukorom zaprijeti izopćenje iz tijela svete čete. Doznavši to, u gluho doba noći potajno uzevši iz samostana što su god mogli ugrabiti, pobjegoše, zaboravivši naime na oba svoja zavjeta, a time i na propast svojih duša, te su nesigurno lutali kamo ih je vlastita volja mamila. Napokon, ugledavši u Italiji prikladno skrovište za sebe kao utočište takvih ljudi, odbacivši redovničko odijelo da ih nitko ne bi prepoznao, požure poći onamo.

73 Kad su ondje našli pogodno mjesto za svoje lutanje, nakon što su udovoljili svojoj bezumnosti, prisjećajući se željenoga mira i nutarnje sigurnosti u samostanu, shrvanih dosadom i naporom raspuštena progonstva, nada ih ponuka da svim silama porade na povratku, ako bi se ikako moglo nadati ponovnom primitku. I o tome su međusobno razgovarali kao o svojem dobitku. K tomu ih je crvenilo stida zbog težine njihova nedjela na svaki način priječilo u napretku. Dok su lebdjeli između nade i straha, učini im se korisnim prijedlog po kojem bi se, prikrivši zločin, s uvećanjem časti vratili na vlastito mjesto: naime da se još malo potrude na putu, pođu u Rim i kupe nekoga od Svetaca, čijim bi donošenjem kod svojih zaslužili oproštenje i milost. Potaknuti tom izmišljotinom, koja im je, kako su mislili, bila poslana s neba, lutalice iz Akvitanije s bezbožnom pouzdanošću u prijevaru stigoše razgovarati s lukavim Rimljanima; obilaze časnoga biskupa i senatore u togama, te prema Salomonovoj izreci brižljivo traže sebi slične. Brzo se sljube zli s gorima, gori s još gorima, i u uzajamnim ispraznim razgovorima, upitani, odaju rod i domovinu. Ovi ponovno ispituju koji je bio razlog zbog kojega su iz tako dalekih krajeva odlučili doći ovamo i podnijeti tolike i takve pogibelji, te kao da s njima suosjećaju, lukavo sve propituju. Oni otkriju svoju želju i ponizno mole da im se pruži desnica u tom poslu. Tvrde da su u svojem kraju sagradili samostan, za koji izjavljuju da mu u svemu nedostaju moći Svetaca. Prepredeni Rimljani hvale se da je pod njihovim nadzorom veoma mnogo moći koje im je povjerio sam vrhovni svećenik, i da ih po volji mogu dati komu god zažele. Ovi izjave da ih žele steći od njih novcem, ako stvar uspije. Tada oni, obećavajući sigurnost da će dobiti što žele, samo ako povjeruju njihovim riječima, zapitaju za ime Sveca kojega ponajviše žele. Ovi izgovore ime mučenika Sebastijana, te pod prisegom obećaju za njega sve svoje što su u tom trenutku mogli imati, a poslije i mnogo više i dragocjenije stvari koje će bez odgode dovesti iz domovine. Namamljeni tim laskavim obećanjima, Rimljani izmisle da nužno moraju izvidjeti pogodno vrijeme, kako ne bi bili razotkriveni. Kad ga pronađu i odrede, obećaju da će se u gluho doba mračne noći ponovno pojaviti na istome mjestu, gdje odluče da i oni moraju biti prisutni.

74 U međuvremenu, dok su lukavim umom smišljali što im je činiti u tom razdoblju podmukloga dogovora, dosjete se sarkofagu nekoga cara u obližnjem trgu, ispunjenu obilnim premazom miomirisa.

Napokon se dođe u ugovoreni sat; prije vremena dotrčaše oni u kojima je gorio nestrpljivi žar želje, a Rimljani željni dobitka iziđoše im u susret; kao uplašeni daju znak za šutnju; korak po korak stignu do groba onoga čovječuljka lišena kršćanskoga preporođenja; zapovjede im da, ako žele vidjeti i dobiti spremna Mučenika, izvade i odvažu obećani novac. Otvorivši poklopac sarkofaga, pokažu im lice čovjeka koji je ugodno mirisao po čudesnoj snazi a ambre. Ugledavši to, ovi najbrže prignu koljena i plačući ga zazovu sebi u pomoć. Odagnavši iz srca svaku sumnju, potpuno lakovjerni prema njima kao prema čuvarima svetinja, prevareni takvom varkom, s najbržom spremnošću darovaše sve što su imali u svojoj opremi. Tada napokon, s koliko su god znali i mogli uslužnosti, primivši ne onoga kojega se Francuska ponosi da je nebeskim darom zaslužila kao najboljega branitelja i neosvojiva zaštitnika, nego štoviše onoga koji po vlastitoj zasluzi uopće nije bio dostojan ni samoga imena mučenika, naime tiranina, kličući od isprazne nade svim vlaknima svoga srca, brzim korakom, ne sluteći buduću propast, vrate se u domovinu. I dok sebi umišljaju najbolje nagrade, najgore zaslijepljeni ne mogu vidjeti kazne koje će odmah uslijediti. a Ambar, kod drugih ambarum, pučki siva ambra, poznata vrsta mirisa.

Otkrivena prijevara lakomisleno primljenih relikvija.

Prije nego što su stigli do granica teško i dugo željenoga kraja, posluživši se promišljenim savjetom, pošalju pred sobom glasnike koji će najaviti dolazak ljubljenoga i vazda časnoga mučenika sv. Sebastijana te potaknuti sve uglednike na službu njegova dočeka. Izaberu mjesto tolikoga prizora i velikodušno objave dan u koji im moraju žurno izići u susret. Opat spomenutoga časnoga mjesta i blijedi zbor braće, zaboravivši na nekadašnje zločine te iste svoje braće, čestitaju što je po njima od onoga vrhovnoga dobra moglo biti učinjeno toliko dobro, proglašavaju ih nakon pada blaženijima, jednoglasnom naklonošću unaprijed ih proglašavaju uglednijima u svojem zboru, razvijaju zastave, iznose znamenja križa i sjajne relikvijare, (jao, kakve li boli!) da bi odmah za to primili najgoru uzvratnu trgovinu. Mnogoljudna gomila odsvakud sazvana tim umilnim glasom, pučani s plemićima i gotovo svi moćnici naroda, zapaljeni žarom pobožnosti, hitaju u susret noseći sa sobom pripremljene zavjetne darove. Što još reći? Napokon dočekaju ne slavnoga Kristova Mučenika, nego okrutnoga Antikristova pratioca; ne onoga nekoć najslavnijega stjegonošu prve rimske legije, nego slugu Sotone, a najslađega šljunku Kokita; te ga uz veliku slavu himana unesu (o strahote!) sve do presvetih oltara; slave svečane radosti, koje će uskoro biti pomućene tužnim jadikovkama, i odrede da se one svake godine svečano slave, a one će odmah sasvim prestati.

76 Nakon mnogobrojnih službi misa i himana, umorno mnoštvo braće pođe na raskošnu gozbu u unutrašnjost blagovaonice. Za vrijeme objeda sva iskazana ljubaznost obilno umnoži veselje, koje pomuti prebliska i veoma bezbožna pomutnja. Jer dok su se oni slobodnije prepuštali jelu i čistomu vinu, a po zapovijedi svoga opata ona dvojica koja su iz Rima donijela onu svetogrdnu relikviju sjedila s drugima da čuvaju hram, kako se svjetiljke ni najmanje ne bi ugasile, božanskom voljom Onoga čijega je preljubljenoga vojnika štovanje taj bijednik nezasluženo bio prisvojio, uzdrman strašnim treskom i božanskim vihorom, bude zbačen sa svetoga oltara, sklizne na pod, te ponovno i opetovano padajući sruši se, klone, udarajući se o zidove sad ovamo, sad onamo, i ponovno se podižući časb dolje čas gore, biva stucan, smrvljen i rasut u komade; izgubivši pred tim ušima smrtnika ime i službe Mučenika koje je isprazno bio prisvojio, na ruglo i sramotu najprljavijih pogrebnika koji su ga odande bili doveli.

77 Od začetnika sramotnoga djela jedan bude predan okrutnomu duhu, a drugi lišen razuma; obojica su pak pokretima tijela pokazivala što su učinila. Svi ostali koji su bili prisutni i tražili Mučenikov zagovor i djela kreposti, pogođeni neočekivanim i nikad prije doživljenim užasom, polumrtvi naglo požure u bijeg. Prolete kroz dvoranu onih koji su objedovali i izbezumljenim glasovima viču da im se pritekne u pomoć i pomogne: „Jao, gospodo oci”, govore, „ustajte, požurite, pritecite u pomoć; vidite nedjelo kakvu nikada od vijeka nije bilo slična! O sramote! Vječno ruglo i crvenilo stida koje se nikada ne može izbrisati! Sam je đavao danas ovdje, donesen u tiraninu!” Odbacivši što im je god bilo u rukama, oni koji su objedovali uz silnu buku skoče od stolova te, natječući se tko će se prije zaštititi znakom i krepošću svetoga križa, prodru u hram. I susjedi, koji su bili zadržani iz ljubavi i naklonosti, pritrčavajući odsvakud, skupe se. Što da spominjem? Tako iznenadnu i neočekivanu radost pretekne nagla i nimalo naslućena žalost. Izbliza gledaju na podu ispruženo mrtvo tijelo toga najbezbožnijega i najbjednijega čovjeka, rastrgano na komadiće, te tuguju što su u djeliću kratkoga vremena izgubili radost za koju su se radovali da će trajati bez kraja. Nastane smušena vika, zaprepašteno čuđenje sviju; protiv začetnika sramotnoga djela mnogobrojna okupljena svjetina bijesno zaurla: jedni su pogrdnim riječima izazivajući vikali da svetogrdnike valja kamenovati, drugi da ih valja objesiti na vješala, neki da ih treba spaliti ognjem ili kazniti kakvom god okrutnijom smrću. No oni u kojih bijaše poučljivo srce i iskreniji duh ustvrde da se ljudskim sudom nipošto ne mogu osuditi oni za koje su jasno vidjeli da ih je već pogodila kazna božanske strogoće. U međuvremenu, skupivši komadić po komadić truleži rastrganoga tijela toga nesretnika, bace ga na pučko smetlište, najprljaviji gnoj, zatrpaju ga i izgaze, zazovu na nj posljednje zbogom i vječno prokletstvo, motikama ostružu podove, operu ih vodom i očiste škropljenjem posvećene vode.

78 Korisno je usporediti s ovim činom onaj drevni događaj koji se zbio u naroduc Aškelonaca, čiji je bog bio Aštart, kako pripovijeda povijest Kraljeva: koji ne podnoseći da kovčeg Božji, položen na ulazu u njegov hram, prebiva s njim u jednoj kući, pogođen nekom svemoćnom silom sruši se na zemlju, a njegova lubanja na pragu samoga idola i odsječene ruke, dok je nepomični trup ostao proboden na svojem mjestu kakav je i bio, ostaviše vječnu sramotu svojim štovateljima. No prosuđuje se da se ovima, u kojih bijaše iskrena vjera u Boga i najspremnije služenje, premda manje učeno i stoga zlo prevareno, dogodilo posve drukčije nego inoplemenicima. Onima naime za osvetu i kaznu, a ovima i njihovoj redovničkoj zajednici za snagu i postojanost vjere, da ne bi prelako davali pristanak neprovjerenim stvarima, niti se prije nego što ih ispitaju usudili ikoga od smrtnika nazvati svecem; te da prema propisima Gospodinove pouke, kad reknu: „Evo Boga ovdje, ili evo ondje”, odbiju povjerovati, kako možda time, dopustivši priliku đavolskoj prijevari, ne bi, zanemarivši klanjanje svojemu Stvoritelju, na neki način upali u idolopoklonstvo.

a Mjesto preuzeto iz Joba 21, r. 33, gdje stoji: „Bio je sladak šljunku Kokita.”
b Drugdje jusum umjesto deorsum. Sv. Augustin, rasprava 8. na Prvu poslanicu sv. Ivana: „Ono što je gore, činiš dolje; ono što je dolje, činiš gore. Boga želiš učiniti dolje, a sebe gore.” I rasprava 10.: „Gore me častiš, dolje me gaziš.”
c Štoviše, u Azotu se to dogodilo idolu Dagonu, kako se pripovijeda u 1. knjizi Kraljeva, pogl. 8.

Čudesa učinjena platnom u koje su bile umotane relikvije.

Stoga, dok još nije bilo proteklo dugo vremena otkako je preblaženi i svake hvale najdostojniji mučenik Sebastijan bio časno unesen u grad Soissons i primljen s velikim klicanjem, kako se glas o njegovim čudesima i znamenjima, kao što smo prije rekli, sve više širio, te su i iz samih krajeva daleke a Tule hrlili k njegovim miomirisnim moćima, opat spomenutoga samostana o kojem je bio govor, čuvši to, ispuni se radošću, opomene svoje i potakne ih da najbržim korakom krenu onamo, pokazujući se sam kao vođa i predvodnik puta, kako bi, kad već nisu mogli dobiti cjelinu, zaslužili barem kakav skroman dio od cjeline. Kad su stigli onamo i kad ih je prepozit Rodoin s braćom prema običaju primio i s njima veoma ljubazno postupao, suznih očiju iznesu razlog svojega putovanja zbog kojega su podnijeli toliki teret, priznajući doduše da su nedostojni steći dar koji su tražili, ali budući da su bili istoga reda, usrdno su molili da se spomenu bratske ljubavi prema njima, po kojoj su bili osobito blaženi, te da se pobrinu za nadu zbog koje su došli i za njihovu pobožnost.

80 „Nekoć”, rekoše, „časni oci, dvojica od nas iziđoše i pođoše u Rim po ovoga zaštitnika kojega vi sada, Božjom milošću, uživate. Što da duljimo? Davši potajnu cijenu, kupiše nekoga tiranina čije ime ne znamo. Njega jadnoga, a u njemu ujedno i đavla, dovedoše k nama. Njega smo mi doduše svečano primili, ali ga je Bog, ako je dopušteno tako reći, s negodovanjem čudesno zbacio. Jer kad smo ga u neznanju položili na oltar svete Djevice Marije i svečano uredili, te sjeli da objedujemo s mnogima koji su se bili okupili, iznenada je s oltara bio podignut u zrak i tresnut o zemlju, te je pao uz silan prasak; a onima koji su mu služili i ostali u bazilici ulio je silnu jezu te ih prestrašene istjerao iz crkve. Kad su oni blijedi i gotovo bez duše dotrčali k nama, pred cijelim samostanskim zborom počeše najstrašnijim glasovima, nalik na mahnite, razglašavati što im se dogodilo. Iako smo im, ne znajući što se zbilo, davali znak da šute, nimalo nisu popustili zapovijedima, nego su, kako su i počeli, bez poštovanja vikali razglašujući javnu sramotu. Mi smo brzim korakom ušli u crkvu i ugledali toga sveca, kakav i kolik je već bio, prikladna našim djelima, razbijena u komade i razbacanih udova. Zbog toga glasa posvuda nas obilježavaju te nas gađaju i posramljuju nepodnošljivom pogrdom. Stoga, da bismo se napokon jednom mogli osloboditi toga stida, utječemo se vašemu časnom očinstvu. Preostaje da se vaše blaženstvo ne ustručava smilovati našoj bijedi i pomoći nam. Vjerujemo naime da ćemo odložiti teret svoje muke ako od vaše ljubavi dobijemo makar i najmanji dio njegovih relikvija.”

81 Čuvši to, Rodoin se s bratskom ljubavlju sažali i ražalosti, te uz volju oca Hilduina i pristanak braće obeća pomoć u tom pothvatu. A kad je stvar najprije bila iznesena pred braćom, oni nisu odbili molbu; štoviše, rekoše da to veoma žele kako bi raslo štovanje i spomen Sveca. Kad je to ponovno bilo javljeno gospodinu opatu, i kad je on i od njega čuo molbu braće u vezi s tim, zapovjedi da im se darom časnoga biskupa Rothada preda platno u koje su bili umotani životvorni udovi Mučenika. Dok su oni pristupali tomu činu i vadili platno iz škrinjice da ga predaju moliteljima, oni, raspaljeni srdžbom, rekoše da su tražili Svečeve relikvije, a ne platna, kojih u svojem kraju imaju u izobilju. Kad su im okolna braća potvrdila da to nije neko drugo platno, nego upravo ono kojim je njegovo presveto tijelo iznutra uz same kosti bilo obavijeno na cijelome putu od Rima do ovamo, nikako ih se nije moglo zadovoljiti da ga prime. „Čuli ste”, rekoše, „gospodo oci, našu sramotu koja je već poznata cijelome svijetu, za koju smo smatrali da će se vašim dobročinstvom oprati. Zašto pokušavate obnoviti našu sramotu? Dopustite da se s vašom milošću vratimo u domovinu bez udvostručena rugla, praznih ruku, upravo onako kako smo i došli.” Rodoin, videći njihove duše razdražene protiv sebe i ne mareći previše da im udovolji, brižljivo složivši platno, spremi ga natrag u škrinjicu, rekavši da on ne omalovažava tako pokrove svojega Gospodina, i ujedno dodavši da ga je bolje podijeliti drugima u čijim grudima počiva snažnija vjera.

82 Oni pak, zadržavši se ondje toga istoga dana i videći da u toj stvari nisu ništa postigli, potaknuti kajanjem, dozvaše stariju braću i ponizno ih zamoliše da s očinskom dobrotom budu njihovi zagovornici kod toga muža, kako ne bi dopustili da se s onoga svetoga mjesta vrate u svoj kraj tako tužni i praznih ruku. A Rodoin, ganut molbama svojih, zapovjedi da im se daruje ne cijelo platno kao prije, nego dio odrezan rukama svećenika. Primivši ga mnogo zahvalnije nego prije, s pobožnim otajstvima vjere, i položivši ga u časno pripremljenu vrećicu, nakon što su svečano odslužene mise u Mučenikovo ime, dok ih je pratila pobožna povorka braće uz pjevanje himana, tako se vrate u svoj kraj.

83 Kad su stigli onamo, moći proslavljene milošću mnogih kreposti i ozdravljenja predadoše u dvoranu crkve koja se isticala njegovim zaslugama i imenom. Ondje sve do današnjega dana cvatu njegove slavne zasluge, a palma njegovih kreposti višestruko cvjeta češće i veličanstvenije negoli na onome mjestu gdje se njegovo čudotvorno tijelo pohađa s dužnom pobožnošću vjernih naroda. Neka stoga, želimo, i nama i njima bude na korist njegov djelotvoran zagovor, nama koji smo darežljivošću naših otaca zaslužili postati dionicima tolikoga zaloga. a Koja je danas Tula starih, geografi se spore.

Javne nesreće otklonjene po relikvijama. a Vidjeli smo neke muževe nezanemarive čestitosti koji izjavljuju da su od onih koji su to čuli doznali za buduću propast grada Soissonsa, koje se bojimo. Bijaše u istome gradu kula s istočne strane koja je gledala prema zapadnim krajevima; nad njom je neki zagonetni duh, kad je zora već počela raspršivati noćne sjene po zemlji, triput ponovljenim glasom izgovorio strašnu presudu, govoreći: „Jao, jao, jao tebi, Soissonse, kao nekoć Sodoma i Gomora bit ćeš spaljen silnim ognjenim plamenovima i pretvoren u prazan pepeo žeravice.” Nevidljiva i nikomu poznata osoba, izvršivši tajnu svoje službe, brzo se sakrila u tanki zrak. Taj smrtonosni glas, koji je tada prije svanuća, kao što smo prije rekli, strahovito grmio, čuli su oni koji su mogli bdjeti, ne samo građani u samome gradu, nego i stanovnici predgrađa koji su živjeli na sve strane. Glas o tome, leteći iz kraja u kraj, postade svima veoma poznat. Taj sam događaj bez sumnje u laž čuo iz suglasna pripovijedanja mnogih koji su poživjeli do naših vremena, te sam smatrao ispravnim priložiti ga ovome djelu, na popravak svih koji nastanjuju taj isti grad, osobito onih koji se ne boje kaljati najsramotnijim i protuprirodnim zločinom.

83 I to su sami naši oci i prethodnici, koji su nam to pripovijedali, pripisivali zaslugama i posredovanju ovoga našega prepobožnoga zaštitnika, jer nisu vidjeli da se to u njihovo vrijeme nipošto ispunilo. Dodavali su osim toga da su prije nego što je on bio prenesen iz Rima ondje zli duhovi po trgovima i kućama često priređivali strašne varke građanima, ali njegovim dolaskom sve je nestalo poput dimne pare, a njegovim je dobročinstvom puku udijeljena mirna vedrina i blagim služenjem pružena ljudskim potrebama. a Ovo je poglavlje u rukopisu Belforta opširnije ovako izraženo: Prije nego što je on naime stigao na područje Soissonsa i primio počinak na spomenutome mjestu, stanovnici samoga grada bili su mučeni čestim uznemiravanjem zloduha, koji su boravili s obje strane rijeke Aisne i strašnim rušenjem često znali potapati one koji su prelazili. No čim je sveti muž prošao kroz istu luku, odmah je sva ta duhovna opačina bila uklonjena i otišla, a nevidljivi neprijatelji užasnuli su se dalje širiti svoje mreže ondje gdje su osjetili da je on utisnuo tragove svojega posvećenja. Na spomen toga dobročinstva znamo da su prefekt Brodoin i prvaci mjesta na istome rtu s obje strane podigli i učvrstili dva kamena stupa. I na stupu koji je nadvisivao grad stajao je uklesan ovaj natpis: POMOZI NAM, BOŽE, SPASITELJU NAŠ, I BUDI MILOSTIV GRIJESIMA NAŠIM RADI IMENA SVOJEGA. Drugi pak, koji je bio tik uz samostan, bio je ukrašen ovim natpisom: IZBAVI ME, GOSPODINE, I OSLOBODI ME, JER SAM TI SAGRIJEŠIO. Te riječi, budući da ih lađar kojemu su bile objavljene u snu nije mogao zapamtiti, te je priznao svoju savjest i tvrdio da uopće ne poznaje slova, preblaženi je Mučenik s tolikom finoćom utisnuo u njegovu dušu da ih, premda priprost i neuk, nikada nije mogao zaboraviti. Tako je naime te iste riječi uvijek držao utisnute u duši kao da je od samih pelena naučio potpuno znanje psalama; a događaj je poslije postao poznat po njegovu pripovijedanju, što je (nakon što su po zapovijedi svetoga muža podignuti stupovi s postavljenim natpisima) jasnim govorom predočilo spas i izbavljenje cijeloga kraja. Preblaženi se Mučenik doista jednom u viđenju ukazao istomu usnulomu seljaku i objavio mu cijeli sadržaj ove pripovijesti, a kako je on to ispripovjedio braći, tako je njihova brižljiva revnost djelotvorno ispunila.

Neka sada dakle stanovnici Soissonsa promotre kolikim su nevoljama podlijegali prije dolaska zaslužnoga Kristova svjedoka, a kakvim su odonda obiljem svih dobara odisali, pa će moći shvatiti koliki su mu dužnici. Stoga neka se na njegove blagdane okupljaju s dužnim poštovanjem i neka s radošću slave svečani doček njegova tijela, da bi one koje je već otrgnuo od mača božanske kazne mogao izbaviti i od druge srdžbe, koje se ponajviše moraju bojati. Već davno naime cijelim je tim gradom odjeknuo glas koji je triput ponovio JAO i prorekao da će po primjeru Sodome i Gomore propasti u ognju i sumporu. A to što se učinak te stvari, odgođen za budućnost, još uvijek zadržava, postiže se njegovim molitvama.

Napokon se piše da je poslije u istome gradu bio neki gluh, sakat i hrom čovjek, kojemu bi odozgo objavljeno da požuri k ispovijedi tolikoga Mučenika, jer će ondje primiti radosti željenoga zdravlja. Kad je zbog toga htio prijeći rijeku Aisnu, ali mu prijelaz nije bio slobodan, preblaženi mu je Mučenik pripravio lađicu; i tako, došavši na spomen Mučenika i nastavivši neko vrijeme bdjenja s ostalima, zaslužio je potpuno zdravlje slabih udova. Zbog toga pobožno ustrajmo u neprestanim njegovim hvalama, kako bi nama, potamnjelima tamom mana, pružio pomoć svojega zagovora, a onima koji sjede u tmini izmolio svjetlo jasnoće, po djelovanju milosti našega Otkupitelja, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Pobožnost Ludovika Pobožnoga i njegove supruge prema sv. Sebastijanu. a Osim toga, kolika i kakva je bila pobožnost spomenutoga cara Ludovika prema Svecu, pokazalo je najobilnije izvršenje djela. Doznavši naime da se prisutnošću božanske sile po Kristovu Mučeniku ondje čine neizmjerna čudesa, skinuvši kraljevski grimiz i odbacivši obuću gotovo na trećem miljokazu, sa suprugom je bosih nogu krenuo prema samostanu u kojem je on već bio smješten. A budući da je carica Judita bila čula kako su neki zločinci nekom neodoljivom silom u javnome zboru otkrili svoje zločine, te iznutra izjedani zlobom mržnje, javno izvana na veoma strašnu ispitu bili spaljeni užasnim ognjem, zato što prije nego što su došli na to mjesto nisu zanemarili obuzdati požude svojih zločina dostojnim lijekovima ispovijedi i pokore, skršena olujama prevelike tjeskobe, kad je unaprijed doznala da car onamo sprema put i da se ona od njega ne može odvojiti bez vlastite sramote, sva se predala milostivoj svemogućnosti Otkupiteljevoj; te obavljajući s časnim svećenicima službu tajnoga otajstva svojih grijeha, molila je s Psalmistom da zasluži očistiti se od svojih tajnih grijeha i biti odrješena od tuđih. U međuvremenu se bez oklijevanja posvetila dijeljenju milostinje i iskazivanju ostalih dobrih djela tijekom međuvremena za koje je unaprijed znala. I tako napokon, postavši pobožna pratilja bogobojaznoga Veličanstva, požurila je k pragovima svetoga Mučenika, glasovitima po preslavnim zaslugama.

87 A kad su prečasni opat Hilduin i urešena četa braće, ustavši pred tolikim veličanstvom, u svečanu ruhu dočekali dolazak oboje njih pred vratima, te ih napokon primljene uz skladno pjevanje glasova dopratili do Mučenikova groba, oni su u skromnoj odjeći u kojoj bijahu, zajedno s velikom četom plemića, bacivši se na zemlju na prostirke prostrte tik pred njima prije nego što su dotaknuli rubove oltara, odmah pali ničice te su, spominjući se zasluga samoga vojnika i zazivajući pobožnoga zagovornika, uz duge uzdahe izlijevali sveopćemu Gospodinu jecajuće molitve ovlažene rosom suza. Ustavši odatle od molitve, prikladnim retkom njihova se molitva preporuči želji svih prisutnih.

88 Ušavši dakle u dvoranu pripravljenu za toliku uzvišenost, ponovno odjeveni u carsko ruho i najotmjenije ukrase toga vremena te urešeni dijademom, car, uspeviši se na povišeno mjesto, dade svečano pjevati misu u čast Mučenika. Kad se došlo do Evanđelja, vlastitim je rukama za vrijeme čitanja držao zlatni kalež goleme težine s patenom ukrašenomc monogramom svojega oca Karla Velikoga, te ga je zajedno sa žrtvenim prinosom koji se imao posvetiti posvetio njemu. Nakon svečana završetka pristupio je sa suprugom i k njegovim stopama. Ondje, nakon što su se dugom molitvom preporučili Bogu po Svecu u zajedničkoj pobožnosti dostojnoj spomena u svim vjekovima, svukavši pojedinačno sve kraljevsko ruho od krune do donje košulje, oboje su to ondje položili Mučeniku. Zatim je najspremnijim duhom prinio knjigu svetih Evanđelja ispisanu zlatnim slovima i okovanu pločicama iste kovine bez primjese ikakve druge tvari, kadionicu od četrdeset i osam šekela iste vrste kovine i golemu amforu ulja za održavanje svjetiljki. Također je podložio javnu kovnicu novca s nakovnjima id mjenjačem da vječno služi njegovim svetinjama. Dao je i opatiju prvomučenika Stjepana u Choisyju, za koju se kaže da ima sedam stotina obitelji, za proširenje gradnje hrama, te ju je odredbom kraljevske vlasti, da je ne bi oteo nitkoc drzak, uz zakletvu i prijetnju prokletstva potvrdio pečatom svojega prstena. Kako je taj samostan češće pohađao, poslije je svojoj prvotnoj pobožnosti dodao tolike prinose da je jednoga dana, kad je išao moliti u kapelu sv. Sofije koja se naslanjala na palaču, zastao na pragu i, pogledavši je izvana, oslonjen na štap od žutoga zlata, zapjevao onu Davidovu želju kojom je čeznuo za gradnjom Gospodnjih šatora, govoreći: „Ovo je počivalište moje u vijeke vjekova; ovdje ću prebivati jer sam ga izabrao.”

89 Čudesno za reći: kao da je to bilo rečeno u uši prisutnoga Mučenika, navečer toga istoga dana pojavila su se veličanstvena znamenja čudesa izvanrednoga pobjednika. Jer je pod istom noći, prije nego što je odlučio poći na počinak, prisutan zaslužio vidjeti osamnaest ozdravljenja bolesnika obaju spolova. Gledao je tako kako njihovaf zamućenja očiju, nakon što je tama bila odagnana, blistaju sjajem blještave svjetlosti; drugima zgrčene ruke i osušene mišice opuštene; oslabljene listove i izvrnuta stopala ravnije ispružena, više novodarom nego vraćenom snagom; ušima nekih iz kojih je tekla krv, a koje je dugotrajna gluhoća bila osudila, sada je blag i tih zvuk potvrđivao da su veoma bistre; u jednome najgorega zlog duha, ali pobijeđena i snažno istjerana; uklonjene pjege gube; mahnite nerazumne umove sretno preobražene.

90 Uživajući u tome po svojoj želji, car, dok nikakva zabluda nevjere nije pokretala njegovo srce, zavjetuje se da će ubuduće brižljivo čuvati osjećaj najviše i neusporedive ljubavi prema svetomu Mučeniku; umnožavajući neizrecive jecaje i uzdahe poškropljene pljuskovima suza, štovao ga je, častio i molio kao da ga gleda prisutna u tijelu. I budući da je bez oklijevanja vjerovao da mu on može darovati ono što je tražio, postigavši svoju želju, spasonosno je zadobio upravo to. A što je bilo ono za što smo prije rekli da ga je tako molio, neka izloži sljedeći niz pripovijedanja, štoviše neka on sam u tom nizug pripovijedi svoje najskrivenije otajstvo.

a Sljedeće smo sve do Epiloga usporedili s Du Chesneovim izdanjem. On ovome poglavlju stavlja naslov: Pobožnost i darežljivost koju je Ludovik Pobožni iskazao prema mučeniku sv. Sebastijanu dok ga je u samostanu sv. Medarda u Soissonsu držao zatočena njegov sin Lotar. No iz onoga što slijedi jasno je da se to dogodilo prije zatočeništva.
b Du Chesne: pripravio.
c Μονόγραμμον je slika povučena samo crtama bez ikakvih boja. Čini se da se ovdje misli na lik ili pečat Karla Velikoga, urezan na kaležu i pateni.
d Τραπεζίτης, mjenjač i kovač novca. Du Chesne ovdje ima trapezeta.
e Du Chesne: drsko.
f Γλαύκωσις je mana očiju. Odatle je autor izveo ovu riječ.
g Du Chesne: pripovijeda.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine