§ I. Rođendan sv. Sebastijana.
Služba branitelja Crkve (Defensor Ecclesiæ) nekoć je u Rimu bila slavna, kako je jasno iz pisama sv. Grgura Velikoga: prvosvećenici su je katkad iz počasti dodjeljivali i kraljevima; premda se neki častohlepnije trude steći ures takvih naziva nego ih ispuniti zaslugama. Koje su bile dužnosti toga dostojanstva, razlažu Baronije u 6. sv., god. 598., br. 16, i naš Gretser u 1. knjizi djela Observationes ad Georgium Codinum, pogl. 3. Prvi je taj časni naziv ponio sv. Sebastijan; i to ne isprazno, jer ga je zaslužio krepošću, a zatim uresio slavom postojanosti i mučeništva.
2 On se u najstarijim kalendarima svetaca, sv. Jeronima, rimskima i drugima, slavi 20. siječnja. Uzvard: Istoga dana kod Katakombi sv. Sebastijana mučenika, koji je, dok je imao zapovjedništvo prve kohorte, po zapovijedi cara Dioklecijana pod natpisom kršćanstva bio vezan nasred polja i izrešetan strijelama od vojnika, te naposljetku izmlaćen batinama dok nije izdahnuo. Isto propovijedaju Bellini i suvremeni Rimski martirologij. Taj pak natpis kršćanstva objašnjava Baronije iz 3. knjige Euzebijeva djela, pogl. 1, gdje stoji ovo: Dok se po amfiteatru nosila ploča na kojoj je latinskim slovima bio ovaj natpis: OVO JE ATAL KRŠĆANIN, idući pred njim, itd. Onamo navodi okrutno Kaligulino djelo, ujedno dokaz rimskoga običaja i zvjerske okrutnosti, ali i okrutnosti koju su bezbožnici često provodili nad našima, koje Svetonije pripovijeda u 32. poglavlju: U Rimu je na javnoj gozbi roba, zbog srebrne pločice otrgnute s ležaljki, odmah predao krvniku da ga, odsječenih ruku koje su mu s vrata visjele pred prsima, dok je pred njim išao natpis koji je pokazivao uzrok kazne, provedu kroz skupove gostiju. Niti smatramo da je pri pogubljenju sv. Sebastijana bio izostavljen taj obred isticanja natpisa, ne toliko da bi tirani pred narodom opravdali svoju okrutnost, koliko da ne bi razdražili srca vojnika čiju je naklonost mučenik bio stekao svojom krepošću.
3 Opširnijom pohvalom njegov rođendan rese pučki Beda, Adon, Raban, Notker i veoma mnogi rukopisi: Istoga dana sv. Sebastijana mučenika, koji je toliko bio drag carevima Dioklecijanu i Maksimijanu da su mu predali zapovjedništvo prve kohorte. Kad je Dioklecijan doznao da je on kršćanin i da se ne može odvratiti od vjere, zapovjedio je da ga vežu nasred polja kao metu za strijelu i da ga vojnici gađaju strijelama. Kad je stajao pun strijela poput ježa, misleći da je mrtav, odoše. A noću dođe neka žena po imenu Irena da uzme tijelo, nađe ga živa, odvede ga u svoju kuću i pobrinu se za njega. Čim se oporavio, mnoge je učvrstio u vjeri. Bez odgode: pojavivši se pred samim carevima, ukorio ih je kako su zaslužili. Tada je Dioklecijan zapovjedio da ga odvedu u hipodrom palače i tuku batinama dok ne izdahne; a mrtvoga su bacili u veliku kloaku. No on se u snu ukazao svetoj gospođi Lucini govoreći: Pokraj Cirka naći ćeš moje tijelo kako visi na kuki; njega prljavština nije dotaknula: i kad ga podigneš, odnesi ga u Katakombe i pokopaj me u kripti pokraj tragova apostola. Ona je iste noći došla sa slugama i sve tako izvršila. a Od Grka 18. prosinca.
4 Slave ga na ovaj dan i Maurolico, Galesini, Felicius, Wandelbert i ostali Latini. No Grci 18. prosinca časte zajedno njega i većinu onih koji se spominju u njegovim Djelima, a koji su pojedinačno na različite dane upisani u tablice Rimskoga martirologija; kako je jasno iz menologija, mineja, Maksima Kiterskoga i antologija. Štuje se pak u mnogim latinskim crkvama svečanim neradom od svjetovnih poslova i sudova, bilo radi posvećivanja uspomene na kugu koja je nekoć odagnana njegovim zagovorom, bilo radi učvršćivanja nade u trajnu zaštitu protiv nje.
§ II. Djela sv. Sebastijana.
Njegova Djela dostojna povjerenja, Baronije pod god. 286., br. 2, smatra da su Djela njega i njegovih drugova vjerodostojna i dostojna da se uvrste u djelo Annales. Jan Hessels iz Leuvena, Molanusov učitelj, u ocjeni o nekim životopisima svetaca, inače prilično strogoj, kako smo drugdje naznačili, piše ovo: Cijelo mučeništvo sv. Sebastijana u svakom se pogledu sviđa, u kojem je sadržano i mučeništvo mnogih drugih. a Jesu li ih napisali bilježnici Svete Rimske Crkve?
6 Ta se Djela, kaže Galesini, smatraju napisanima od bilježnika Svete Rimske Crkve. Nama to doduše nije nimalo dvojbeno; ali možda ne u obliku u kojem su sada u našim rukama. Jer se njihovim piscem prije 800 godina smatrao sv. Ambrozije. Tako nepoznati, nimalo neuki monah koji je opisao prijenos relikvija sv. Sebastijana u Galiju, o kojemu ćemo ubrzo, pogl. 6, br. 22: Živahno zajedno idu na mjesto koje im više nije nepoznato; budući da su iz slijeda njegova mučeništva koje je sjajno objavio sv. Ambrozije doznali da je na trećem miljokazu od Grada, na mjestu koje se zbog postaje brodova nazivalo Katakombe, isti preblaženi mučenik u viđenju zapovjedio nekoj gospođi Lucini da ga pokopa pokraj tragova apostola Petra i Pavla. I u epilogu, br. 100: Tko god izbirljiv želiš se nasititi raskošnijim jelom, ostavljajući po strani ove naše mekinje, potraži djelo presvetoga oca Ambrozija koje je objavio o pobjedi ovoga nebesnika, i u njemu ćeš naći jelo najbogatije ispunjeno: kušajući njegov veoma slastan pšenični kruh nepcem uma, moći ćeš se ugodno nasititi. jesu li od sv. Ambrozija?
7 Niti je čudno što je slavne borbe Sebastijana, rodom iz Milana, radi raspaljivanja duša Milanežana jednakim žarom kreposti, ili on sam prvi predao pismu prema govoru ili zapisima starijih, ili je dopunio ono što su drugi predali. Niti stil mnogo odstupa od Ambrozijeve otmjenosti i ozbiljnosti. to je vjerojatno. 7 Niti je čudno što je slavne borbe Sebastijana, rodom iz Milana, radi raspaljivanja duša Milanežana jednakim žarom kreposti, ili on sam prvi predao pismu prema govoru ili zapisima starijih, ili je dopunio ono što su drugi predali. Niti stil mnogo odstupa od Ambrozijeve otmjenosti i ozbiljnosti.
8 Ta smo Djela, koja je prepisao naš Rosweyde iz rukopisa iz Rebdorfa blizu Eichstätta, eichstättskoga samostana otaca propovjednika, Marka Velsera i sv. Martina u Trieru, usporedili s rukopisima iz Saint-Ghislaina, Saint-Omera, sv. Maksimina, Ripatorija i drugima te s izdanjem Bonina Mombrizija. Ono što je minorit Lieven Brecht iz Antwerpena iz mechelenskoga rukopisa (promijenivši ipak donekle stil, kako svjedoči Molanus, a jasno je i onome tko čita) izdao u Leuvenu i posvetio Vigliusu van Aytti iz Zwichema, predsjedniku Carskoga vijeća, s ovim prednjim naslovom: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, djelce doduše nepoznatoga pisca, ali nedavno pregledano i pročišćeno od fra Lievena Brechta. U posvetnom pismu ima ovo: Smatrali smo da slavne borbe mučenika, najbrižljivije napisane prije tisuću (ako se ne varam) i dvjesto godina, treba priopćiti kršćanskom čitatelju. ista nekoć uglađena od Lievena Brechta: 8 Ta smo Djela, koja je prepisao naš Rosweyde iz rukopisa iz Rebdorfa blizu Eichstätta, eichstättskoga samostana otaca propovjednika, Marka Velsera i sv. Martina u Trieru, usporedili s rukopisima iz Saint-Ghislaina, Saint-Omera, sv. Maksimina, Ripatorija i drugima te s izdanjem Bonina Mombrizija. Ono što je minorit Lieven Brecht iz Antwerpena iz mechelenskoga rukopisa (promijenivši ipak donekle stil, kako svjedoči Molanus, a jasno je i onome tko čita) izdao u Leuvenu i posvetio Vigliusu van Aytti iz Zwichema, predsjedniku Carskoga vijeća, s ovim prednjim naslovom: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, djelce doduše nepoznatoga pisca, ali nedavno pregledano i pročišćeno od fra Lievena Brechta. U posvetnom pismu ima ovo: Smatrali smo da slavne borbe mučenika, najbrižljivije napisane prije tisuću (ako se ne varam) i dvjesto godina, treba priopćiti kršćanskom čitatelju. od drugih različito opisana. 9 Ta je ista Djela s grčkoga Šimuna Metafrasta na latinski preveo Gentian Hervet, izdao Luigi Lippomano, a iz njega Surije. Napisali su ih također Jakov de Voragine, Franciscus Haræus, Zacharias Lippeloo, Ferrari u djelu Catal. SS. Italiæ, Baronije u 2. sv. djela Annal., M. Antonius Georgius, Juan Basilio Santoro, naši Ribadeneira i Rosweyde, Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 106, Gabriele Fiamma i drugi bezbrojni. Stoti govor sv. Augustina iz zbirke de diversis održan je na rođendan njega i sv. Fabijana, a 37. homilija sv. Grgura u bazilici sv. Sebastijana. Postoje i govori mnogih drugih o njemu. Čitali smo njegovo isto mučeništvo u rukopisu Nicolasa Belforta, regularnoga kanonika iz Soissonsa, opisano u pjesmi od minorita Oliviera Conrada.
§ III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.
Na Apijevoj cesti, kod Kalistova groblja, posjećuje se bazilika sv. Sebastijana, jedna od sedam crkava, najpoznatija ne samo Gradu, kako kaže Baronije, nego i kršćanskom svijetu. Kapenska vrata koja ispraćaju one koji idu k njoj sada se nazivaju vratima sv. Sebastijana. Nadalje, tu je crkvu ili sagradio ili obnovio papa sv. Damaz u vrijeme Valentinijana. Tako knjiga o rimskim prvosvećenicima: On je načinio dvije bazilike, jednu pokraj kazališta za sv. Lovru, a drugu u Katakombama, gdje su ležala sveta tijela apostola Petra i Pavla; na kojem je mjestu samu platoniju, gdje su ležala sveta tijela, ukrasio stihovima. Baronije u 4. sv., god. 384., br. 17, tumači platonije kao mramorne ploče pripravljene za ukras; a budući da drugi rukopisi, ne kao bertinski kojim smo se mi služili, nemaju da je Damaz ukrasio platoniju, nego da ju je sagradio, on to tumači da je zidove obložio mramornim pločama. Tako ono što se u istoj knjizi obično čita: Ovaj je Liberije ukrasio platinama od mramornoga kamenja grob sv. Agneze mučenice; on čita: On je mramornim platonijama ukrasio grob sv. Agneze. Slaže se bertinski rukopis, osim što umjesto platoniis ima platomis; i kod Damaza platomam. Priznaje Baronije da u njegovu rukopisu stoji placoton, pod čime misli da se razumije pod crkve skladno popločan mramornim pločicama različitih likova. Nama se čini da riječ, koja god bila izvorna, potječe od širine, jer je πλατεία πιναζ bila široka i ravna ploča. Ili ako tko više voli Baronijev placoton, izvedeno je od ἀπό τῇ πλαζός, što znači široku kamenu oblogu ili ploču.
11 Svjedoče Ottavio Panciroli i Onofrio Panvinio u djelu lib. de Urbis ecclesiis da postoji mramorna ploča čiji natpis potvrđuje da su u vrijeme pape Inocenta I., koji je živio početkom petoga stoljeća, prezbiteri Proklin i Urso po zavjetu posvetili ovu baziliku sv. Sebastijanu mučeniku. Krajem osmoga stoljeća obnovio ju je papa Hadrijan. Tako Anastazije u njegovu životopisu: Štoviše, i crkvu Apostola izvan Apijevih vrata na trećem miljokazu, na mjestu koje se naziva Katakombe, gdje počiva tijelo bl. Sebastijana mučenika s drugima, koja je bila pred rušenjem, iznova je obnovio.
12 Da je ta crkva zatim od Aleksandra III. oko godine 1239. bila predana lateranskim regularnim kanonicima, devet godina poslije pripala cistercitima, a godine 1431. bila obnovljena od Eugena IV., piše isti Panciroli: naposljetku pak, kad je ostala bez posjeda i prijetila rušenjem, pošto su monasi odatle otišli godine 1384., postala je jednostavni beneficij. Ali kad je godine 1612. pripala Scipionu Borgheseu, nećaku vrhovnoga prvosvećenika Pavla V., on ju je počeo popravljati iz temelja, mnogo otmjenije i skladnije nego prije, izravnavši pod s javnom cestom, s izvanrednim kasetiranim stropom, dvostrukim ulazom u drevno groblje i drugim prikladno sagrađenim dijelovima za njezin ukras i ukras oltara.
13 Da je ta pobožnost bila ugodna svetom mučeniku, posvjedočeno je nebeskim čudom. Unutar goleme mramorne škrinje, koja je služila kao oltar, pohranio je sveto tijelo Honorije III. oko godine 1218. i smjestio je pokraj ulaza u samu baziliku s lijeve strane, na niskom i skromnom mjestu, nasuprot vratima koja su otvarala pristup groblju. Kad je već cijela bazilika bila obnovljena, činilo se kardinalu da tu škrinju doduše ne treba micati s mjesta, nego je malo podići kako bi se podnožje izravnalo s podom bazilike, te je zatvoriti u kapelu. No čim se škrinja počela pomicati spravama i podizati sa zemlje, učinilo se da cijelu zgradu potresa drhtaj. Kad su se radnici zbog toga dali u bijeg, svećenik Družbe Isusove Lorenzo de Paulis, kojemu je kardinal bio povjerio nadzor nad tim poslom, potakne majstore da najprije izmole molitve pred časnom euharistijom: zatim zapovjedi da nastave posao, koji će se bez sumnje svidjeti nebesnicima jer ga je zapovjedio sam Kristov namjesnik. Vrativši se dakle, bez velike su muke podigli taj teret više i opasali ga ogradom kapele. Činilo se da je takav početak djela zatražio sam mučenik. Zatim je, nastojanjem istoga Borghesea, ta crkva predana monasima feuillantima cistercitskoga reda, koji se za nju brinu s izvanrednom čistoćom. U njoj je pet oltara, urešenih golemim oprostima.
14 Druga je u Gradu crkva posvećena sv. Martinu i Sebastijanu, podignuta vlašću Pija V. Postojala je i kapelica podignuta sv. Sebastijanu kod Velike kloake: ali pošto je palača Costanze Piccolomini, vojvotkinje od Amalfija, u Gradu, na mjestu koje se zove Piazza di Siena u 13. regiji, bila predana ocima teatincima i ondje voljom iste Costanze posvećena crkva sv. Andrije, umjesto prijašnje kapelice određena je kapela pod imenom sv. Sebastijana, i to veoma otmjena, kako piše Panciroli: štoviše, u kapeli Uznesene Djevice koju je sagradio Urban VIII. isti je zapovjedio da se podigne spomenik na njegovu čast. O tome Abraham Bzowski u knjizi koja nosi naslov Pontifex Romanus prenosi ovo: Kapeli se pridružuje ćelija posvećena sv. Sebastijanu čija slika prikazuje njegovo vađenje iz kloake u koju je po Dioklecijanovoj zapovijedi bio bačen, a na crnom, odnosno lukulovskom kamenu ondje postavljenom čita se natpis koji je, da ne budem preopširan, dovoljno prepisati: Sveti Sebastijan, najhrabriji Kristov vojnik, po Dioklecijanovoj zapovijedi biva proboden strijelama, tučen šibama, bačen u kloaku, odakle ga vadi rimska gospođa Lucina i sahranjuje na Kalistovu groblju. Kao znak događaja nekoć je pobožni puk podigao kapelicu: čiji je glavni oltar s apsidom donedavno ovdje stajao. Nju je vrhovni prvosvećenik Sikst V. dopustio sravniti sa zemljom pod uvjetom da njezin dio bude uključen u opseg nove crkve. A radi očuvanja svetosti mjesta i uspomene na događaj, Maffeo Barberini, svećenik kardinal Svete Rimske Crkve, htio je da stoji ovaj spomenik, godine spasenja 1606.
§ IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.
Premda je tijelo sv. Sebastijana pokopano u Katakombama, gdje se u onoj mramornoj škrinji o kojoj smo govorili još uvijek nalaze njegove relikvije, a kako je mišljenje rimskoga puka i kako piše Panciroli, i samo mučenikovo tijelo ili njegovi glavni dijelovi; ipak su neke poslane kako u druge crkve Grada tako i stranim narodima, doista uzvišeni darovi. Panciroli piše da se ondje čuva i jedna od strijela kojima je bio proboden te stup uz koji je bio vezan dok su ga gađali strijelama.
16 Da je u doba sv. Grgura u Toskani bio posvećen oratorij sv. Sebastijana i da su onamo bile donesene njegove relikvije, svjedoči sam Grgur u 1. knjizi djela Dial; pogl. 10, pišući ovako: Neka je plemenita gospođa u susjednim krajevima Toskane imala snahu koja je nedugo nakon što se udala za njezina sina bila zajedno s tom istom svojom svekrvom pozvana na posvetu oratorija bl. Sebastijana mučenika. Te iste noći prije nego što je sutradan trebala poći u procesiju na posvetu spomenutoga oratorija, svladana tjelesnom nasladom, nije se mogla suzdržati od svoga muža. Kad je svanulo jutro i počinjena tjelesna naslada plašila njezinu savjest, a stid zapovijedao da ide u procesiju, više se stideći ljudskih lica nego se bojeći Božjega suda, pošla je sa svojom svekrvom na posvetu oratorija. Čim su pak relikvije bl. Sebastijana mučenika ušle u oratorij, tu je istu snahu spomenute gospođe spopao zli duh i počeo je mučiti pred svim narodom. Kad je prezbiter istoga oratorija vidio da se ona veoma žestoko muči, odmah je uzeo platno s oltara i pokrio je: ali je iznenada ujedno đavao napao i njega. I budući da se htio usuditi nešto iznad svojih snaga, bio je prisiljen i sam u svome mučenju spoznati tko je.
17 Oni pak koji su bili nazočni podigoše djevojku na ruke iz oratorija i odnesoše je vlastitoj kući. I dok ju je stari neprijatelj neprestanim mučenjem žestoko iscrpljivao, njezini su je rođaci, ljubeći je tjelesno i ljubeći je progoneći, radi postizanja lijeka za zdravlje predali čarobnjacima: da bi posve ugasili njezinu dušu dok su magijskim vještinama pokušavali privremeno pomoći njezinu tijelu. Odvedena je stoga na rijeku i uronjena u vodu: i ondje su čarobnjaci dugo nastojali bajanjima učiniti da iziđe onaj đavao koji ju je bio napao. Ali čudesnim sudom svemogućega Boga, dok se izopačenom vještinom jedan od nje tjerao, iznenada je u nju ušla legija. Od toga sata počela se tresti tolikim pokretima i vikati tolikim glasovima i kricima koliko je duhova u njoj prebivalo. Tada su njezini roditelji, posavjetovavši se i priznajući krivnju svoje nevjere, doveli je časnom mužu biskupu Fortunatu i ostavili je kod njega. Primivši je, on se mnogo dana i noći predao molitvi; i s tolikim je naporom prionuo molitvama koliko je i u jednom tijelu našao bojnu vrstu legije koja mu se suprotstavlja. Nju je nakon ne mnogo dana vratio tako zdravu i nepovrijeđenu kao da đavao nikada nije imao vlastitoga prava nad njom.
18 Toliko sv. Grgur; što su iz njega prenijeli Jakov de Voragine i drugi. Da pak tko ne bi doveo u sumnju jesu li to bile relikvije sv. Sebastijana ili nekoga drugog sveca, smještene ondje za posvetu kapelice sv. Sebastijana, papa Zaharija ovako prevodi: ἴνιζα δὲ τὰ λειψαν τοῦ ἀγιοῦ Μαρτυρος Σεβαστιανοῦ ἐν τῷ ἐνκτηρίῳ εἰσῆλθον. Čim su relikvije svetoga mučenika Sebastijana ušle u taj oratorij. O sv. Fortunatu, biskupu Todija, čijim je molitvama iz ove gospođe bila istjerana legija zloduha, govorit ćemo 14. listopada.
19 Ono za što isti sv. Grgur u 3. knjizi djela Dial; pogl. 30, piše da je crkva u četvrti Suburi, koja je pripadala arijancima, dvije godine prije nego što je napisao Dijaloge bila očišćena i posvećena nakon unošenja relikvija bl. Stjepana i sv. Marte mučenika, kako smo i mi 19. siječnja uz životopis sv. Marte naznačili, isti papa sv. Zaharija navodi za sv. Sebastijana i svetu mučenicu Agatu. Tako čita Ivan Đakon, koji u životopisu sv. Grgura, knj. 2, pogl. 31, piše ovako: Osim toga, budući da je bazilika arijanaca u četvrti ovoga grada koja se zove Subura ostala zatvorena sve do vremena Grgurova pontifikata, svidjelo mu se da se u katoličkoj vjeri, pošto su onamo unesene relikvije bl. Sebastijana i sv. Agate mučenika, treba posvetiti, što je i učinjeno. Jer kad je Grgur s velikim mnoštvom naroda stigao pjevajući hvalospjeve, ušao je u spomenutu baziliku. I dok je časni prvosvećenik već slavio misno slavlje, a zbog skučenosti toga mjesta gomila se naroda tiskala, neki od onih koji su stajali izvan svetišta iznenada su osjetili kako im svinja trči amo-tamo među nogama. Dok ju je svatko osjećao i pokazivao onima koji su stajali pokraj njega, ta je ista svinja krenula prema vratima crkve i one pokraj kojih je prošla ispunila divljenjem: ali se ništa nije moglo vidjeti, premda se moglo osjetiti. To je božanska dobrota pokazala zato da bi svima postalo očito kako je dolaskom Grgura s relikvijama svetaca iz istoga mjesta izišao nečisti stanovnik.
20 Da su ondje bile položene relikvije sv. Sebastijana i Agate, ima također Gracijan u djelu de consecr; dist. 1, pogl. 22, i sv. Antonin, 2. dio, naslov 12, pogl. 3, § 9, a sam sv. Grgur naznačuje u djelu Regist; knj. 3, pismo 19: Budući da je dakle, kaže, crkva sv. Agate smještena u Suburi, koja je nekoć bila špilja krivovjerne opačine, uz Božju naklonost privedena štovanju katoličke vjere, itd.
21 Postoje osim toga i druge bazilike Grada obogaćene zalozima sv. Sebastijana, bilo u vrijeme Eugena II., kad su neke odnesene u Galiju, bilo, kako smatra Panciroli, u doba Honorija III., kad su one koje su bile ostavljene u Katakombama bile pohranjene u mramornu grobnicu; ili kojom drugom prilikom. Jer Panciroli u djelu Index Reliquiarum Urbis svjedoči da se njegova glava čuva u vatikanskoj crkvi sv. Petra: ruka i jedna strijela u crkvi sv. Marije de Equirio; druga ruka u crkvi sv. Praksede, a lopatica u crkvi sv. Martina, objema smještenima na Montima: druge u crkvi Svetih Četvorice Okrunjenih i drugdje, a o crkvi sv. Petra u okovima govorit ćemo u sljedećem §. O njegovim relikvijama prenesenima u vatikansku baziliku sv. Petra piše Anastazije Bibliotekar u životopisu Grgura IV., koji je stolovao od 24. rujna 827. do kraja godine 843.: U oratorij sv. Grgura, unutar crkve bl. Petra apostola, prenio je tijela blaženih mučenika Sebastijana, Gorgonija i Tiburcija s groblja na kojima su prije ležala: i svako je od njih smjestio na zasebne oltare, što će drugdje postati očito da treba razumjeti o dijelu tijela svakoga od njih.
§ V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.
Filiberto Marchini iz Novare u djelu Philosophica Problemata de pestilentia, 8. problem: Zašto se za odvraćanje kuge posvuda zaziva zaštita sv. Sebastijana, piše ovako: Nagađanje bi možda moglo biti ono koje je prenio Pierio Valeriano u 42. knjizi. Budući da su naime kod starih hijeroglif kuge bile Apolonove strijele odapete na Grke, a i u Svetom pismu ta je ista bolest oružje srditoga Božanstva: Ako se ne obratite, zategnuo je svoj luk i pripravio ga, i u njemu je pripravio oruđe smrti, svoje je strijele učinio gorućima: gdje se zaraze nazivaju sad oruđem smrti, sad najžešćim strijelama božanskoga gnjeva; stoga je kršćanska pobožnost iz broja svetaca izabrala sebi za zaštitnika protiv kužne bolesti Sebastijana, pogođenoga strijelama, čiju su zaštitu mnogi gradovi, osobito Milanski godine Kristove 1576., često iskusili na samom djelu. Stoga se zajedničkim zavjetom kršćana za odagnanje ove bolesti zaziva Sebastijan, iako u njegovim djelima ne postoje nikakvi drugi tragovi ove stvari.
23 Postoje pak, ako ne u njegovim djelima, a ono drugdje, i to slavni, tragovi ovoga pobožnog običaja. Jer Pavao Đakon u djelu de gestis Longobardorum, knj. 6, pogl. 3, piše: U ta vremena, tijekom 7. indikcije, dogodila se pomrčina Mjeseca. Gotovo u isto vrijeme, oko desete ure dana, 3. svibnja, dogodila se i pomrčina Sunca: i odmah je uslijedila najteža kuga tijekom tri mjeseca, to jest u srpnju, kolovozu i rujnu: i bilo je toliko mnoštvo umirućih da su čak i roditelji s djecom, te braća sa sestrama, po dvoje stavljani na nosila i u gradu Rimu odvoženi na groblja. Na jednak je način ta kuga opustošila i Paviju; tako da su, dok su svi građani bježali po gorskim vrhuncima ili po različitim mjestima, na trgu i po ulicama grada rasle trave i grmlje. Tada se mnogima vidljivo ukazalo kako dobar i zao anđeo noću idu gradom i kako, po zapovijedi dobroga anđela, zao anđeo, za kojega se činilo da u ruci nosi lovačko koplje, koliko bi puta lovačkim kopljem udario o vrata bilo koje kuće, toliko bi ljudi iz te iste kuće sljedećega dana umrlo. Tada je po objavi nekome rečeno da sama kuga neće prestati prije nego što se u bazilici bl. Petra koja se naziva u okovima postavi oltar sv. Sebastijana mučenika. I bi učinjeno, te kad su iz grada Rima donesene relikvije sv. Sebastijana mučenika, čim je u već spomenutoj bazilici podignut oltar, sama je kuga prestala.
24 Isto iz Pavla navodi Baronije u 8. sv., pod god.
680., i Karl Stengel u djelu Λεξηπρίο, pogl. 6. O istoj se kugi govorilo 10. siječnja u životopisu pape sv. Agatona, gdje se kaže da je započela nakon pomrčine Mjeseca koja se dogodila u noći nakon sedamnaestoga dana lipnja god. 680., 8. indikcije. Ono što Pavao ima, donesene iz grada Rima relikvije sv. Sebastijana mučenika, čini se napisano umjesto donesene u grad Rim relikvije sv. Sebastijana mučenika, naime iz Katakombi: i tako piše Sigonio u 2. knjizi djela de regno Italiæ, te dodaje: Od toga se vremena obdržavalo da bi oni koji obole zazivali u zavjetima samoga mučenika.
25 Taj se hram sv. Petra u okovima nalazi na Eskvilinu i drugim se imenom naziva Eudoksijin naslov (Titulus Eudoxiæ), po carici Eudoksiji, supruzi Valentinijana III., kako ćemo reći 1. kolovoza kad budemo govorili o okovima sv. Petra. U toj bazilici, kako piše Baronije, postoji izvanredan spomenik svetoga mučenika, njegov časni lik izrađen u mozaiku i do danas sačuvan, staračkoga izgleda i s bradom: što neka opomene slikare koji ga pogrešno slikaju kao mladića vezanoga uz stup. No slikari (premda se čini da im je od pamtivijeka dopuštena moć usuditi se bilo što, za što se čudimo što nigdje nije obuzdana kakvom cenzurom, ne zato da bi se umjetnička domišljatost sitničavo ograničavala, nego da bi se odvagnulo ono što se pripisuje svecima i vodilo računa o doličnosti) ipak su tako možda htjeli izraziti nepobjedivu snagu Sebastijana mladalačkim i krepkim oblikom tijela.
26 Drugdje se često ne uzaludnom molitvom zazivala zaštita istoga sveca protiv kužne zaraze, kako će postati očito iz onoga što će se niže reći o bavarskom vojvodi, kardinalu Dietrichsteinu i gradu Weselu. U najstarijem i preslavnom samostanu sv. Viktora u Marseilleu, kojemu je nekoć bio na čelu Ivan Kasijan, u božanskom se oficiju nakon spomendana svetih apostola kod Jutarnje i Večernje, kad god ih crkveni obred dopušta moliti, dodaje spomendan sv. Viktora mučenika, o kojemu smo govorili 21. srpnja uz Djela istoga sveca; zatim ovaj spomendan sv. Roka i Sebastijana: Sveti Sebastijane i Roko, dragocjeni, primite blago molitve slugu, da nas Onaj koji vas je izabrao za sjaj vječnoga gledanja oslobodi od kužne pošasti dok slavimo vaš sveti spomendan: radost neka bude na nebu, a na zemlji mir ljudima dobre volje. R. Molite za nas, sveti Sebastijane i Roko. O. Da zaslužimo biti očuvani od kuge. Molitva. Bože, koji si bl. Sebastijana, svoga mučenika, ojačao krepošću postojanosti u muci, a bl. Roku, svome ispovjedaocu, pomogao u slabosti kuge i pošasti koju je na svome tijelu pretrpio za slavu tvoga imena; podaj, molimo, da mi koji slavimo njihov spomen njihovim zaslugama budemo oslobođeni od smrtonosne kuge tijela i duše. Slijedi molitva za mir.
§ VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.
Niti od blaga svetih relikvija koje je Rim otvorio najudaljenijoj Galiji nije propustio pružiti nešto i drugim gradovima Italije. Doznali smo da su se dva obogatila njegovim dijelom i odatle iskusila osobitu zaštitu, Capua i Milano. O onoj prvoj Michele Monaco u 4. dijelu djela Sanctuarium Capuanum kaže: Uostalom, u ovom našem gradu nalaze se relikvije sv. Sebastijana, nekoć pronađene u crkvi sv. Ivana ad Curtim i pohranjene u riznici. Predano je sjećanju da nijedan župljanin sv. Ivana ad Curtim nije bio pogođen kugom koja je harala. Postoje također relikvije u samostanu sv. Ivana, gdje se voda blagoslivlja dodirom posudice svete relikvije i čuva za bolesnike; ona se toliko često običava tražiti da ju je tijekom godine katkad potrebno ponovno blagosloviti.
28 I u crkvi sv. Eligija nalaze se znamenite relikvije, kao i prelijepi drveni kip koji na ovaj isti dan prezbiteri Presvetoga Navještenja donose u katedralu; a odatle ga kaptol i kler nose u procesiji po gradu. Prenose da je taj običaj uveden u vrijeme kuge koja je zagovorom sv. Sebastijana, pošto su pronađene relikvije, prestala. Koje se godine to dogodilo, meni nije poznato: ali budući da se u brevijaru ovaj blagdan slavi poludvostrukim oficijem, uvjeren sam da u vrijeme kad je brevijar tiskan, to jest godine 1489., nije postojao takav običaj da svetkovina sv. Sebastijana bude svečana. Budući da je dakle svetkovina novija, ono što se prenosi o kugi ne treba razumjeti o onoj kugi koja je trajala mnogo i mnogo godina, kako sam mogao zaključiti iz spisa sv. Ivana i sv. Eligija, naime prije godine 1383. i oko 1400.: nego treba razumjeti o kugi koja je bila oko godine 1500., tijekom koje su zaraženi (kako su pripovijedali naši djedovi) bili slani blizu Brda svetoga Anđela iznad drevnoga četvrtastoga podzemnoga trijema sagrađenoga pokraj Izvora kod Pesciariella: ali da je ta kuća za zaražene bila sagrađena još od vremena one prijašnje i tako duge kuge, uvjeravaju ruševine.
29 Toliko on; a drugdje piše da je crkva sv. Ivana ad Curtim župna, tako nazvana jer je bila kapela knezova, pa stoga blizu dvora (Curtim), to jest kneževe palače: a posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. Plemeniti pak samostan redovnica sv. Ivana, koji je sagradio kasinski opat Aligerno godine 967., nakon otprilike sto pedeset godina od prvoga utemeljenja naslovu sv. Ivana Krstitelja dodao je naslov Evanđelista. A crkva sv. Eligija, djelo Franaka, godine 1574. prepuštena je časnim regularnim klericima teatincima; dok su u njoj od starine običavali biti unajmljeni svjetovni prezbiteri.
30 U Milanu su također slavne relikvije sv. Sebastijana bile spasonosna zaštita protiv kužne pošasti koja je harala godine 1578. i poslije. O tome Carlo Bascapè, biskup Novare, u 4. knjizi djela Vita S. Caroli Borromæi, pogl. 3, piše ovako: Reći ću pak najprije ono što je Vijeće grada Milana, uz pristanak i ostalih koji su bili u gradu, zavjetovalo Bogu i njegovu mučeniku Sebastijanu: kojega su i zbog sličnih dobročinstava nekoć po njemu izmoljenih, i zato što je rođen od milanske majke te je i odgojen u Milanu, pozvali sebi za zagovornika. Zavjetovali su dakle sagraditi mučeniku novu crkvu, srušivši staru; priložiti sredstva od kojih bi se u njoj mogla svakodnevno služiti misa; slaviti mučenikov blagdan, i to uz post prethodnoga dana; svake godine na dan zavjeta, to jest 15. listopada, te također na mučenikov blagdan, pohoditi samu crkvu sa svečanim darovima i prinijeti dragocjenu posudu koja bi bila doličan spremnik za kost istoga mučenika. Dodali su i drugo što ovdje nije potrebno razlagati. Karlo je pak, kako bi što više pomogao da se zavjet propisno i dolično izvrši, u one dane kad se narod trebao okupiti zajedno s klerom pohodio crkvu i, svečano obavivši bogoslužje, učinio proslavu najpobožnijom; a godinu dana poslije, kad se grad oporavio od dugotrajne nevolje, odobrivši nacrt građevine, položio je kamen temeljac prema propisanom obredu Crkve. U toj knjizi spominje još mnoga slavna djela koja je sv. Karlo u to vrijeme učinio.
31 Također i Giuseppe Ripamonti u djelu historiæ Ecclesiæ Mediolanensis, 4. dio, 4. knjiga: Uostalom, pošto je završila procesija, kao da je isteklo nebesko primirje, ponovno pokolji, gomile umirućih, posvuda sprovodi i izgled grada omraženoga Bogu. A Karlo je još uvijek brižljivo sa svih strana tražio sve pomirbene žrtve za odvraćanje kuge. Tada mu pade na pamet sjećanje na mučenika Sebastijana, za kojega postoji uspomena da su njegovom milošću i zagovorom kod Boga nekoć gradovi bili oslobođeni od slične pošasti. Smatrajući ga po majčinu podrijetlu građaninom ovoga grada, nadao se da u tolikom javnom zlu neće iznevjeriti kao svoju drugu domovinu, ako bude pobožno i čisto zazvan. Stoga, pošto su već bile održane procesije u glavnim crkvama i narod bio okrijepljen svetim otajstvima, održavši propovijed zapanjenom mnoštvu o zazivanju mučenikove pomoći, počeo ih je poticati da mu javno polože zavjet. Tvrdio je da će prije siječanjskih kalenda kuga biti odagnana: neka samo vjeruju, suzdrže se od grijeha i žive nedužno, prepuštajući ostalo Božanstvu i svome zaštitniku. Grad je nakon ishoda povjerovao da je to bilo proročanstvo duha nadahnutoga odozgo, i pošto su propisno položeni zavjeti, premda tijela nipošto nisu odmah počela ozdravljati, ipak su pokolji i gomile mrtvih svakodnevno postajali nešto manji. Na onaj dan za koji je bilo prorečeno da će donijeti kraj zlu, kuga je otišla iz grada, a građani su mučeniku osloboditelju podigli hram na istim temeljima gdje je stajala stara kapelica istoga mučenika i onamo donijeli darove; i od tada grad svake godine slavi blagdan sv. Sebastijana.
32 Svečana je proslava toga dana; oficij je o sv. Sebastijanu, sa spomendanom sv. Solutora i drugova mučenika; bez ikakva spomena sv. Fabijana. Četiri su molitve; tri pokazuju zdravlje ili druge koristi koje su postignute ili kojima se nada; prva: Umnoži, molimo, Gospodine, svoj blagoslov nad svojim narodom: i one koje tješiš čestim službama svoga svetoga mučenika Sebastijana, prati obiljem dobročinstava, da se raduju što se i nebeskim darovima poučavaju i prikladnim pomoćima potpomažu, po Gospodinu; druga: Udijeli, molimo, Gospodine Bože naš, da usred nevolja koje podnosimo po dugu naših grijeha, ono što ne postiže naše pouzdanje, postignemo zagovorom blaženoga tvoga mučenika Sebastijana, po Gospodinu, itd; treća: Podaj, molimo, svemogući Bože, da bez prestanka uživamo pomoć onoga čiju smo zaštitu tvojom darežljivošću zadobili. Po Gospodinu; četvrta je iz zajedničkoga slavlja: Bože, koji si blaženoga svoga mučenika Sebastijana krepošću postojanosti u muci, itd.
§ VII. Relikvije prenesene u Soissons.
Naposljetku su i u Galiju preneseni zalogaji slavnoga mučenika te su, pohranjeni u crkvi sv. Medarda u Soissonsu, zasjali bezbrojnim čudesima. O tome piše Einhard u djelu Annales, koje je nakon drugih najpomnije izdao André Duchesne u 2. svesku zbirke Scriptores Francici, pod Kristovom godinom 826.: „Dok se to događalo, Hilduin, opat sv. Dionizija mučenika, poslavši u Rim, uz pristanak tadašnjega predstojnika svete Apostolske Stolice Eugenija na njegove molbe, primi kosti preblaženoga Kristova mučenika Sebastijana te ih položi kod grada Soissonsa u baziliku sv. Medarda. Ondje su, dok su još neukopane ležale u kovčežiću u kojem su bile donesene pokraj groba sv. Medarda, zasjala tolika mnoštva znamenja i čudesa te se po božanskoj milosti u ime istoga preblaženoga mučenika očitovala tolika snaga kreposti u svakoj vrsti ozdravljenja da nijedan smrtnik ne može ni brojem obuhvatiti niti riječima iskazati raznolikost tih čudesa. Za neka od njih pripovijeda se da su izazivala toliko zaprepaštenje da bi nadilazila vjeru ljudske slabosti kad ne bi bilo sigurno da Gospodin naš Isus Krist, za kojega je on trpio, božanskom svemoći može učiniti sve što hoće, jer mu je u njoj podložno svako stvorenje na nebu i na zemlji.” Gotovo istim riječima, ali nešto sažetije, to je prenio Sigebert iz Gemblouxa pod godinom 825.
34 Pisac djela Vita Ludovici Pii, koje je izdao isti glasoviti muž Duchesne, suvremenik samoga Ludovika i Einharda, pod istom godinom piše: „U isto vrijeme Hilduin, opat samostana bl. Dionizija, posla u Rim monahe kao nositelje svoje molbe Eugeniju, predstojniku svete Rimske Stolice, usrdno moleći da mu se pošalju kosti bl. Sebastijana mučenika. Udovoljavajući njegovoj želji, Gospodin Apostolski po spomenutim poslanicima posla zemne ostatke presvetoga Kristova vojnika. Njih je spomenuti muž s najvećom pobožnošću primio te ih privremeno, zajedno s prijenosnim kovčežićem kako su i bile donesene, položio pokraj tijela bl. Medarda. Dok su ondje počivale, Bog je po prisutnosti njihova dolaska udijelio smrtnicima toliko obilje čudesnih moći da njihovo mnoštvo nadilazi svaki broj, a kakvoća nadmašuje ljudsku vjeru, osim ako se ne sluša onim ušima kojima je uvjerljivo da se ništa ne protivi božanskoj zapovijedi, nego da je sve moguće onomu koji vjeruje.” Marijan Škot pod godinom 828. i Lambert iz Hersfelda pod 826. bilježe: „Hilduin prenese kosti sv. Sebastijana mučenika u Galiju.”
35 Prenesene su samo neke kosti, a ne i cijelo mučenikovo tijelo, budući da se još i danas više dijelova njegovih relikvija nalazi u Rimu. To potvrđuje Adon iz Viennea, koji je živio u isto doba. On, dakle, u djelu Chronicon ovako piše: „U vrijeme ovoga cara dio tijela bl. Sebastijana mučenika prenesen je u grad Soissons, gdje su na hvalu svemogućega Boga učinjena mnoga čudesa i bolesnicima udijeljene različite vrste ozdravljenja.”
36 Spomen ovoga prijenosa zabilježen je u martirolozima kako na današnji dan tako i devetoga prosinca, kada se zbio godine 826., u kojoj je nedjeljno slovo bilo G. Taj je dan tada bio nedjelja, kako se kaže u djelu Historia translationis, br. 44, i to druga nedjelja došašća, kada se naime na ulazu mise, kako ga zovu, pjeva: „Populus Sion, ecce Dominus veniet ad salvandas gentes.” Toga, dakle, dana, petoga dana prije ida prosinačkih, Vandalbert piše:
„Sebastijana petoga dana slavimo, iz Grada prenesena, kojim se kao vlastitim zaštitnikom raduju galska polja; kojemu se diže golem hram i žrtvenik, a sjajni vrhovi dostižu drevni sjaj.”
Isti pisac trinaestoga dana prije kalenda veljačkih kaže:
„Treći dan nakon desetoga cvate pod predstojnikom Fabijanom, kojemu se jednakom krepošću pridružuje Sebastijan, kojega, iz Rima prenesena, sada radosno pohodi Soissons.” Istoga 9. dana prosinca rukopisni Martyrologium S. Mariæ u Utrechtu bilježi: „Prijenos sv. Sebastijana mučenika.” Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na isti dan navodi: „U Soissonsu primitak relikvija sv. Sebastijana mučenika, podrijetlom iz Narbonne. Njegovo je časno tijelo na molbu cara Ludovika Pobožnoga, potaknuta molbama Hilduina, opata sv. Medarda, kao i znamenjima božanskoga nadahnuća, uz dopuštenje pape Eugenija II., iz bazilike njegova imena u Rimu s velikim sjajem božanske slave preneseno u Soissons u Galiji po Rodoimu (štoviše, Rodoínu), prepozitu spomenutoga samostana. Sveti je teret sa svakim znakom pobožnosti i svečanošću obreda primio Rotard, biskup Soissonsa; on je nakon prethodnih osmodnevnih i osmonoćnih bdjenja, koja je bio odredio kleru i puku, dragocjeni prah svetoga mučenika položio u svetište crkve sv. Medarda da se štuje trajnim štovanjem, dok su u isto vrijeme sjala čudesa kojima su hromi uspravljeni, mahniti ozdravljeni, a zlodusi istjerani. Da bi promatrao sjaj tih čudesa, sam je car Ludovik, vođen pobožnošću, došao u Soissons; očišćene duše, odloživši kraljevsko ruho, bosonog je ušao u baziliku u kojoj je blistao slavni Kristov mučenik, te pošto ga je primio opat Hilduin i nakon što je poklonio se svetim zalozima, vidio je ozdravljenje osamnaestorice nemoćnika. Potaknut time na još veću pobožnost, darovavši kraljevske darove za štovanje blaženoga gosta i diveći se veličanstvenim Božjim djelima kojima je bio svjedok, preporučio je sebe zajedno s djecom i kraljevstvom zaštiti svetoga mučenika.” Tako on ondje ispravno prenosi da je te relikvije darovao Eugenije II., a ne kako je bio napisao pod 20. siječnja, Eugenije I., koji je naslijedio sv. Martina i umro godine 636., 2. lipnja.
37 Povijest ovoga prijenosa predao je pismu monah koji je tada boravio u samostanu sv. Medarda, kako napominje André Duchesne u 1. svesku zbirke Scriptores Francici; a to je očito i iz onoga što sam autor piše u br. 29: „Doista onaj koji nas je ovdje, premda nedostojne, udostojao pripustiti svojoj službi” itd., i u br. 61: „Sljedeće noći bijaše došlo prikladno vrijeme jutarnje službe, kadli gle, dok smo sjedili za vrijeme čitanja, dovode nekoga čovjeka”, u br. 83: „Neka stoga i nama i njima, želimo, bude korisna njegova zaštita, jer smo po darežljivosti naših otaca zaslužili postati dionicima toga tolikoga zaloga”, te u br. 84: „Tu sam stvar (o noćnim strahotama koje su se čule u Soissonsu prije dolaska relikvija) bez ikakve sumnje u laž čuo iz suglasnoga pripovijedanja mnogih koji su preživjeli do naših vremena” itd.
38 Taj nam je njegov spis priopćio naš Pierre François Chifflet iz drevnoga kodeksa crkve u Besançonu, u kojem je slijedila Odilonova poslanica Ingranu o prijenosu sv. Tiburcija, Marcelina, Petra i drugih, o čemu na drugome mjestu. Istu je povijest bio prepisao Nikola Belfort, regularni kanonik u samostanu sv. Ivana od Loze u Soissonsu, iz arhiva samostana sv. Medarda, ali ju je mjestimice malo sažeo; s njegovim smo vlastoručnim prijepisom usporedili Chiffletov primjerak. Bio je pridodao i povlasticu biskupa Rotarda danu samostanu sv. Medarda, povelju Ludovika Pobožnoga o darovnici Coucyja, koja se spominje u pogl. 19, br. 88, te diplomu Karla Ćelavoga. No to smo ispustili jer nije posve nužno za našu temu, a takve je naravi da bi onaj komu se prohtije cjepidlačiti mogao možda posumnjati u njihovu vjerodostojnost; i sam Belfort priznaje da je, sačuvavši ipak smisao pa i izričaj, izbacio neke suvišnosti, premda bi nedvojbeno stekao veću zahvalnost čitatelja željna starine da ju je donio u cijelosti, ma koliko bila opširna i možda neuglađena. Od njega smo prepisali kratak spis Aleksandra Salnovea o tim istim relikvijama otetim bijesu kalvinskih krivovjeraca, koji je na latinski preveo Nikola iz Besançona.
39 Neke ulomke iz iste povijesti prijenosa navodi André Duchesne u 2. svesku zbirke Scriptores Francici iz rukopisa Mihaela Subleta, opata u Vendômeu. Svjedoči pak da u tom kodeksu postoji predgovor upućen Ingranu, opatu sv. Medarda u Soissonsu, iz kojega donosi ovo: „Einhard (kojega naime drugi zovu Eginhart), nadimkom Mudri, koji je u ono doba bio na glasu, spominjući ovoga najčasnijega nebesnika u djelima careva Karla Velikoga i njegova sina Ludovika, među ostalim što je iz godine u godinu bilježio, nije smatrao suvišnim smrtna djela potvrditi besmrtnim svjedočanstvom, govoreći ovako: ‘Dok se to događalo, Hilduin, opat samostana sv. Dionizija’ itd.” Nadalje, to je onaj isti opat Ingran kojemu su i ovaj autor i Odilon posvetili svoje pripovijedanje o prijenosu sv. Tiburcija i drugih; je li pak i autor isti, naime Odilon? Ništa ne možemo sa sigurnošću potvrditi.
§ VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.
Više je otada galskih crkava bilo urešeno dijelom istih relikvija ili kojim predmetom posvećenim njihovim dodirom. Najprije je naime samostan u Manglieu kod Arverna bio obdaren dijelom platna u koje su bile umotane te je otada proslavljen bezbrojnim čudesima, koja se ovdje spominju u br. 83.
41 Da se druge nalaze u Toulouseu, u samostanu zvanom sv. Marija Zlatna, koji pripada monasima Reda sv. Benedikta, svjedoči Saussay u djelu Supplementum pod 20. siječnja pišući ovako: „U Toulouseu štovanje relikvija preslavnoga sv. Sebastijana mučenika, podrijetlom iz Narbonne, koje se, zatvorene u golemu srebrnu škrinju, kod asketa sv. Marije Zlatne s velikom pobožnošću čuvaju te se pobožnom puku osobito na današnji dan izlažu na štovanje.”
42 Isti Saussay o drugim crkvama prenosi ovo: „Uostalom, iz tako bogate riznice uzeti neki dragocjeni zalozi oplemenili su mnoge crkve Najkršćanskijega Kraljevstva, koje se, ukrašene relikvijama ovoga glasovitoga mučenika više nego ikakvim biranim mnoštvom dragulja ili veličanstvenošću gradnje, s pravom diče. Među njima se nakon pariške, od svih najslavnije, ovim uresom osobito ističe i trierska, zatim senska, troyeska, briselska i druge stolne crkve, osim opatijskih i bezbrojnih drugih.”
43 Ali briselsku crkvu ne ubraja ispravno među stolne crkve. Premda naime uzvišena bazilika sv. Gudule, obogaćena slavnim zborom kanonika, kao i taj prostrani grad nisu nedostojni te časti, ipak je zbog obližnjega Mechelena, čijemu je nadbiskupu, primasu Belgije, podložna, još nije stekla. Niti se u samoj crkvi sv. Gudule čuvaju te relikvije (premda se govorilo da su ondje ostavljene posljednjom voljom naše slavne kneginje Izabele Klare Eugenije), nego u dvorskom oratoriju vladara. O tim relikvijama glasoviti muž Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici pod 20. siječnja piše ovo: „Cijelu ruku ovoga po svemu svijetu najslavnijega i najhrabrijega mučenika poslao je na dar po trierskom nadbiskupu Lotaru Albertu Austrijskomu, vladaru Belgije; on ju je ukrasio dijamantima, dragim kamenjem i zlatnim tabernakulom, a čuva se u Bruxellesu u palači s velikim štovanjem.” Tako Miraeus. Osim toga među dvorskim relikvijama nalazi se kost istoga sveca, dio željeznoga vrška jedne od strijela kojima je bio proboden te neke druge njegove sitne relikvije.
44 Ni Antwerpen nije lišen tolike zaštite. Ova naime kuća Družbe Isusove posjeduje jednu duguljastu kost i još jednu koščicu istoga najhrabrijega Kristova borca. A nju je, zajedno s relikvijama sv. Vilibrorda, Ivana Krstitelja i drugih, Everard Botter darovao Ivanu Walteru Viringu, svećeniku naše Družbe, a ovaj rektoru kolegija, koji još nije bio uzdignut na razinu profesne kuće, Karlu Scribaniju, 11. kolovoza 1611. Botter ju je bio primio od pobožne priorice samostana sv. Agneze Reda sv. Augustina u Utrechtu, gdje se nekoć običavala držati u velikom štovanju i gdje su je biskupi pobožno pohodili. To je utvrđeno vjerodostojnim svjedočanstvima koja se čuvaju u našem arhivu.
45 Također se nabraja da je u Arrouaise, samostan smješten u Belgiji, kako je gore pod 13. siječnja uz život bl. Heldemara, njegova utemeljitelja, u pogl. 9, br. 17 rečeno, kardinal Konon iz Palestrine donio kako druge relikvije tako i neke sv. Sebastijana.
46 Da se neke nalaze i u Tournaiju u stolnoj crkvi, svjedoči Ivan Cousin u djelu Historia Tornacensis, knj. 3, pogl. 36. Da se pak nešto od njegove odjeće čuva u stolnoj crkvi u Arrasu, prenosi Arnold Raissius u djelu Hierogazophylacium Belgicum.
47 Galiji pridružimo Španjolsku, kojoj su na zaštitu i ures zalozi istoga svetoga junaka. Nema sumnje da su razdijeljeni po mnogim crkvama diljem cijeloga kraljevstva; doznali smo za tri: compostelsku, seviljsku i malašku. I u Sevilli te u cijeloj biskupiji ima blagdan koji nazivaju dvostrukim drugoga razreda zbog toga što se ondje čuva kost njegove ruke zatvorena u srebrni relikvijar izrađen u obliku ljudske ruke. Dva zbora kanonika toga dana (ili, ako bi zimska poplava voda zapriječila, čim prije bude moguće) sabiru se u svečanom obredu na molitvu u baziliku sv. Sebastijana smještenu izvan gradskih zidina. Ruka istoga sveca, ili neka druga kost, nalazi se i u malaškom kolegiju Družbe Isusove. To prenosi naš Antonio Quintanadueñas u knjizi o seviljskim svecima. U Málagi je pak hram sv. Sebastijana mučenika predan Družbi Isusovoj, a jedan je od najstarijih u tom gradu; k njemu po drevnoj odredbi običava iz veće bazilike sv. Marije javno ići povorka molitelja, a odatle u crkvu sv. Ivana, kako piše naš Martín de Roa u knjizi o malaškim starinama. Da se u Composteli u metropolitanskoj crkvi sv. Jakova čuva krv sv. Sebastijana, svjedoči licencijat Molina u djelu Descriptio Gallæciæ, dio 1, list 3. Bez sumnje su je Irena ili Lucina otrle i pohranile u kakvu posudu (kako se tada običavalo činiti), kada je prva njegovala ranjenoga, a druga oprala i pokopala ubijenoga.
§ IX. Postanak samostana u Ebersbergu u Bavarskoj. Ondješnje relikvije sv. Sebastijana.
Imaju i kod Bavaraca sveci svoja najplemenitija hramska prebivališta, gdje priskaču u pomoć moliteljima, tjeraju tisuću vrsta bolesti i ispravljaju tisuću tjelesnih mana; sv. Sebastijan u Ebersbergu itd. Tako piše naš Matej Rader u predgovoru 1. svesku djela Bavaria sancta. Ebersberg je stari bavarski samostan između rijeka Inna i Isara. Budući da njegov postanak različito izlažu Aventin, Wiguleus Hund, Kristof Gewold i drugi, ovdje ćemo ga donijeti onako kako ga je sažeto i jasno protumačio naš Andrija Brunner u 2. svesku, 8. knjizi djela Annales Boici, kako bi bilo očito drevno štovanje sv. Sebastijana ondje. Ovako, dakle, piše pod godinom 974.:
49 „Brat svetoga biskupa (Konrada iz Konstanze, koji je te godine preminuo) Rudolf navodi se u djelu Annales Weingartenses kao otac Riharde, koja je, udana za jednoga od glavnih bavarskih grofova, budući da nije imala djece, s mužem utemeljila tri samostana: ebersberški za muškarce, a rhuobachenski i geisenfeldski, oba dodijeljena djevicama. U istim je analima zapisano da je Riharda pokopana u Ebersbergu, o čemu su domaći pisci predali malo usklađene podatke. Kako god bilo s tim, budući da sadrže podrijetlo i slijed obitelji grofova od Sempta, među rijetkima najslavnije kod Bavaraca, smatram da se ovdje ne uvrštavaju na neprikladnu mjestu. Grofovi od Sempta, koje je Aventin usiljenom otmjenošću izgovora nazvao Senonima, svoje ime duguju rijeci Sempti koja teče kroz njihovo područje, a podrijetlo Sighardu; za njega se općenito vjeruje da je bio unuk ili praunuk bavarskoga kralja Karlomana te da je po vepru čudesne veličine, o kojemu se danas pripovijeda ništa manje pjesničkih ukrasa negoli o erimantskom vepru, dao ime ebersberškom gradu i hramu podignutom ne bez božanskih znamenja, te na potomke prenio novi naziv, tako da su se nazivali grofovima od Sempta i Ebersberga.
50 On je umro devet stotina šeste godine ostavivši sina Ratolda, koji je hramu pridružio redovnike iz družbe sv. Augustina, naloživši glasovitomu mužu Hunfridu da im dade pravila. U ebersberškim ispravama, koje u dobroj vjeri slijedim, prenosi se da je kralj Konrad istoga Ratolda, zbog junačkih i uspješnih pothvata protiv Ugara, postavio za čuvara karantanske granice i ubrojio među svoje prijatelje. Kad je on devetnaeste godine toga stoljeća bio istrgnut iz ljudskih stvari, Eberhard je preuzeo očinske posjede, slavan po prisnom općenju s nebesnicima, tako da se vjerovalo da po božanskim znamenjima spoznaje budućnost; on je na opomenu svetaca devet stotina dvadeset osme godine podigao veličanstveniji hram, a sagradio je i prebivalište za svetije smještanje redovnika, pri čemu su mu dijelom pomagali brat Adalberon i sestra Vilibirga. U hram je unio brojne kosti svetaca, osobito lubanju velikoga mučenika Sebastijana, neprocjenjivo blago, otada presveto cijeloj Bavarskoj.
51 I to je onaj Eberhard koji je u krajnjem očaju Bavarske, uzdajući se u Boga, u ebersberškoj utvrdi ne samo izdržao navalu Ugara nego ih je pri jurišu s pokoljem odbio od opsade; iste je pak kao poslanik bavarskoga vojvode Henrika na Leškom polju u znamenitoj bitci, o kojoj će govoriti svako doba, razbio i natjerao u bijeg, a poglavice toga naroda dao u Regensburgu razapeti na križ. Živio je neoženjen, bez brige za potomstvo, zadovoljan Bogom i sv. Sebastijanom kao baštinikom; kad je na samrti poželio njemu prepisati imanje Ahaim, nije uspio privoljeti na to brata Adalberona, bez čije je privole to bilo nedopušteno učiniti. Zbog te je škrtosti on ubrzo platio tešku kaznu, jer mu je kuća bila iscrpljena neprestanim smrtnim slučajevima, a najdraži od sinova Udalrik nosio je u iscrpljenu tijelu sliku smrti, sve dok, umilostivivši nebesnike, nije ga, vezana trajnim zavjetom, primio zdrava sa žrtvenika sv. Sebastijana i u prijašnjoj ljepoti ponovno procvjetala.
52 Nakon što su mu roditelji oko šezdeset devete godine preminuli, on je, već glava cijele obitelji, s Rihardom, za koju se kaže da je bila kći Markvarda, upravitelja karantanske granice, podigao šestero djece te je najpostojanije branio Otonovu stranku protiv Henrika Bavarskoga i njegovih saveznika; dao je i da salzburški biskup Fridrik svečanim obredom posveti hram koji je četrdeset šest godina prije bio sagradio Eberhard, a godine devet stotina devedesete, kad je družba sv. Augustina napustila to mjesto, doveo je u Ebersberg novu naseobinu od sljedbenika sv. Benedikta, pozvavši Reginbalda iz augsburškoga samostana na svetu upravu. Preminuo je ne bez glasa svetosti tisuću dvadeset devete godine, petoga dana prije ida ožujskih, šesnaest godina nakon supruge Riharde, za koju se kaže da je, sretna iznad uobičajene ljudske sudbine i okrijepljena gledanjem Bogorodice, još za života okusila nešto od besmrtnosti. Plemeniti mauzolej obojice od isklesana mramora može se vidjeti u samom središtu hrama.
53 Udalrikov brat Adalberon u khubachenskom selu uz rijeku Paar godine 1011. utemeljio je ženski samostan, kako svjedoče povelje Henrika koji je u to vrijeme vladao; poduzevši zatim hodočašće u Palestinu, na putu je preminuo. Supruga Alberada, shrvana žalosnom viješću, nije htjela nadživjeti muža te je od duševne boli uvenula zajedno s plodom što ga je nosila u utrobi. Preživjela kći Vilibirga, nemoćna da oplače tolike smrti, i sama je, koliko je bilo dopušteno, napustila zemaljska dobra i dragovoljno se zatvorila u očev samostan, koji je nedavno bio izgorio a obnovio ga je stric Udalšalk, te je poželjela isti grob s majkom.
54 Već Udalrikovu pak sinu, koji se također zvao Adalberon, Ebersperški anali za ženu pripajaju kćer Rudolfa od Altorfa, i ne nazivaju je Rihardom nego Rihlindom ili Rihildom, koja je ne prije devedeset pete godine toga stoljeća stupila s mužem u brak; slažu se u tome da je taj brak bio neplodan te da je stoga, u nadi za tolika bogatstva, bio posvojen mladić rijetke naravi Konrad, dostojan takve sreće, koji je ipak kratka vijeka prije vremena iznevjerio želje roditelja. Ništa sretniji nije bio ni Eberhard, drugi Udalrikov sin, grof od Muracha, koji je, nakon što mu je muško potomstvo prerano umrlo, uz rijeku Ilm podigao pobožno prebivalište posvećenim djevicama i postavio im za poglavaricu svoju nećakinju Gerbirgu; njezin je primjer nasljedovala njezina majka Vilibirga, Eberhardova kći, te je, posvetivši svoju starost na istome mjestu Bogu i kreposti, stavila najljepši završetak svome životu.
55 Nadalje, Adalberon, da ni u čemu ne zaostane za bratom u revnosti za krepost, nezadovoljan tijesnoćom ebersberškoga samostana, sravnio ga je sa zemljom i mnogo veličanstvenije obnovio tisuću trideset sedme godine te ga obogatio velikim prirastom dobara; kako je njegova darežljivost iz dana u dan rasla, naposljetku je sv. Sebastijana imenovao jedinim baštinikom, kako bi na taj način i sam sa suprugom mogao nositi naslov utemeljitelja samostana, jer su prvu slavu toga djela već bili stekli predci.” Tako Brunner.
56 Kada su pak i odakle u Ebersberg donesene relikvije sv. Sebastijana, poučio nas je svojim pismom poslanim iz Münchena 20. veljače 1634. naš Juraj Stengel, posvjedočivši da se u djelu Chronicon, odnosno povijesti Ebersberga, knj. 1, pogl. 9, čita ovo: „Mislim da nitko ne sumnja u to da su grof Eberhard i prepozit Hunefrid, dok se u međuvremenu samostan dovršavao, za vrijeme onih šest godina, odredili i poslali razne ljude na razne strane, kako redovnike tako i dvorjane i svjetovne velikaše, osobito u Rim i na druga slična sveta mjesta, da zamole neke relikvije Krista i Marije ili drugih svetaca, prijeko potrebne za buduću posvetu novoga hrama i oltara. A doista nije bilo teško od većine izmoliti relikvije za tako pobožnu stvar, osobito od onih koji su od poslanika k njima poslanih doznali za ono proročanstvo svetih vidjelaca Konrada od Hewe i Gebharda iz Strasbourga o uzdizanju ovoga mjesta na štovanje i službu pravoga Boga, k tomu i za čudesan Eberhardov san i Hunefridovo noćno bdjenje o gradnji hrama i samostana na ovome mjestu. Među mnogim drugima pak iz Rima su primili ponajprije ove: najveći, naime cijeli gornji dio lubanje sv. Sebastijana mučenika, s više drugih čestica njegovih svetih kostiju, doista najveće blago; zatim ponešto od kostiju sv. Stjepana prvomučenika i biskupa Materna, kao što će postati jasno iz onoga što slijedi. Vjerovao bih pak da ih je na dar dao i ovamo iz Rima poslao vrhovni svećenik Stjepan VII., za kojega se piše da je bio u papinstvu između 929. i 924. godine.” Toliko ondje.
57 Tih se relikvija spominje Rader u djelu Annotationes ad Menæa Græcorum pod 18. prosinca: „Sveta glava, odnosno lubanja sv. Sebastijana”, kaže, „u bavarskom Ebersbergu s golemom se pobožnošću štuje od cijele Njemačke kao pouzdana zaštita protiv kuge.” Ipak u Ebersbergu nipošto nije cijela mučenikova lubanja, nego samo gornji svod (dok donji i stražnji dio glave zadržava vatikanska crkva, kako je prije napisano), a on je tako optočen srebrom da se iz njega i pije te se stavlja na srebrnu glavu kipa sv. Sebastijana. U njemu se također posvećuju strelice, spasonosne protiv kuge. Ondje se mogu vidjeti bezbrojni zavjetni darovi ljudi svakoga staleža, spola i naroda, spomenici zadobivenoga zdravlja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.