Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Sebastijanu mučeniku, branitelju rimske crkve

DE S. SEBASTIANO MART. ROMANÆ ECCL. DEFENSORE

§ I. Rođendan sv. Sebastijana.

§ I. S. Sebastiani natalis.

Služba branitelja Crkve (Defensor Ecclesiæ) nekoć je u Rimu bila slavna, kako je jasno iz pisama sv. Grgura Velikoga: prvosvećenici su je katkad iz počasti dodjeljivali i kraljevima; premda se neki častohlepnije trude steći ures takvih naziva nego ih ispuniti zaslugama. Koje su bile dužnosti toga dostojanstva, razlažu Baronije u 6. sv., god. 598., br. 16, i naš Gretser u 1. knjizi djela Observationes ad Georgium Codinum, pogl. 3. Prvi je taj časni naziv ponio sv. Sebastijan; i to ne isprazno, jer ga je zaslužio krepošću, a zatim uresio slavom postojanosti i mučeništva.

2 On se u najstarijim kalendarima svetaca, sv. Jeronima, rimskima i drugima, slavi 20. siječnja. Uzvard: Istoga dana kod Katakombi sv. Sebastijana mučenika, koji je, dok je imao zapovjedništvo prve kohorte, po zapovijedi cara Dioklecijana pod natpisom kršćanstva bio vezan nasred polja i izrešetan strijelama od vojnika, te naposljetku izmlaćen batinama dok nije izdahnuo. Isto propovijedaju Bellini i suvremeni Rimski martirologij. Taj pak natpis kršćanstva objašnjava Baronije iz 3. knjige Euzebijeva djela, pogl. 1, gdje stoji ovo: Dok se po amfiteatru nosila ploča na kojoj je latinskim slovima bio ovaj natpis: OVO JE ATAL KRŠĆANIN, idući pred njim, itd. Onamo navodi okrutno Kaligulino djelo, ujedno dokaz rimskoga običaja i zvjerske okrutnosti, ali i okrutnosti koju su bezbožnici često provodili nad našima, koje Svetonije pripovijeda u 32. poglavlju: U Rimu je na javnoj gozbi roba, zbog srebrne pločice otrgnute s ležaljki, odmah predao krvniku da ga, odsječenih ruku koje su mu s vrata visjele pred prsima, dok je pred njim išao natpis koji je pokazivao uzrok kazne, provedu kroz skupove gostiju. Niti smatramo da je pri pogubljenju sv. Sebastijana bio izostavljen taj obred isticanja natpisa, ne toliko da bi tirani pred narodom opravdali svoju okrutnost, koliko da ne bi razdražili srca vojnika čiju je naklonost mučenik bio stekao svojom krepošću.

3 Opširnijom pohvalom njegov rođendan rese pučki Beda, Adon, Raban, Notker i veoma mnogi rukopisi: Istoga dana sv. Sebastijana mučenika, koji je toliko bio drag carevima Dioklecijanu i Maksimijanu da su mu predali zapovjedništvo prve kohorte. Kad je Dioklecijan doznao da je on kršćanin i da se ne može odvratiti od vjere, zapovjedio je da ga vežu nasred polja kao metu za strijelu i da ga vojnici gađaju strijelama. Kad je stajao pun strijela poput ježa, misleći da je mrtav, odoše. A noću dođe neka žena po imenu Irena da uzme tijelo, nađe ga živa, odvede ga u svoju kuću i pobrinu se za njega. Čim se oporavio, mnoge je učvrstio u vjeri. Bez odgode: pojavivši se pred samim carevima, ukorio ih je kako su zaslužili. Tada je Dioklecijan zapovjedio da ga odvedu u hipodrom palače i tuku batinama dok ne izdahne; a mrtvoga su bacili u veliku kloaku. No on se u snu ukazao svetoj gospođi Lucini govoreći: Pokraj Cirka naći ćeš moje tijelo kako visi na kuki; njega prljavština nije dotaknula: i kad ga podigneš, odnesi ga u Katakombe i pokopaj me u kripti pokraj tragova apostola. Ona je iste noći došla sa slugama i sve tako izvršila. a Od Grka 18. prosinca.

4 Slave ga na ovaj dan i Maurolico, Galesini, Felicius, Wandelbert i ostali Latini. No Grci 18. prosinca časte zajedno njega i većinu onih koji se spominju u njegovim Djelima, a koji su pojedinačno na različite dane upisani u tablice Rimskoga martirologija; kako je jasno iz menologija, mineja, Maksima Kiterskoga i antologija. Štuje se pak u mnogim latinskim crkvama svečanim neradom od svjetovnih poslova i sudova, bilo radi posvećivanja uspomene na kugu koja je nekoć odagnana njegovim zagovorom, bilo radi učvršćivanja nade u trajnu zaštitu protiv nje.

Defensoris Ecclesiæ illustre quondam Romam munus, ut ex S. Gregorii Magni epistolis liquet: Regibus etiam quandoque, honoris gratia, delatum a Pontificibus; quamquam nonnulli ambitiosius adipisci ejusmodi vocabulorum decora, quam exequi meritis nitantur. Quæ ejus dignitatis partes fuerint, Baronius to. 6, ann. 598, nu. 16 et Gretserus noster Observationum ad Georgium Codinum lib. 1, cap. 3, edisserunt. Primus id nomenclaturæ honestamentum tulit S. Sebastianus; nec inane, quippe virtute commeritum, ornatum deinde constantiæ ac martyrii gloria.

2 Is in antiquissimis Divorum Fastis, S. Hieronymi, Romanis, aliis, celebratur XIII Kalendas Februarii. Usuardus: Eodem die ad Catacumbas S. Sebastiani Martyris, qui cum haberet principatum primæ cohortis. jussus est, sub titulo Christianitatis, a Diocletiano Imperatore ligari in medio campo, et sagittari a militibus, atque ad ultimum fustigari donec deficeret. Eadem Bellinus, modernumque Martyrologium Romanum prædicat. Eum vero Christianitatis titulum explanat Baronius ex Eusebii lib. 3, cap. 1, ubi isthæc habentur: Cum per Amphitheatrum circumduceretur tabula, in qua Latinis litteris hæc erat inscriptio, HIC EST ATTALUS CHRISTIANUS, eum præcedente; etc. Eo adducit truculentum Caligulae factum, simul Romani moris, simul belluinæ immanitatis, sed et in nostros sæpenumero ab impiis exercitæ, argumentum; quod Suetonius cap. 32, narrat: Romæ publico epulo servum, ob detractam lectis argenteam laminam, carnifici confestim tradidit, ut manibus abscissis, atque ante pectus a collo pendentibus, præcedente titulo qui caussam pœnæ indicaret, per cætus epulantium circumduceretur. Nec omissum illum in S. Sebastiani cæde præfendi tituli ritum arbitramur, non tam ut populo sævitiam suam excusarent tyranni, quam ne militum irritarent animos, quorum favorem Martyri sua virtus conciliarat.

3 Prolixiori clogio illius natalem condecorant Beda vulgatus, Ado, Rabanus, Notkerus, et plurimi MSS. Eodem die S. Sebastiani Martyris, qui intantum carus erat Imperatoribus Diocletiano et Maximiano, ut principatum ei primæ cohortis traderent. Quem Diocletianus ubi Christianum cognovit, nec a fide posse revocari, jussit ligari in medio campo quasi signum ad sagittam, et sagittari a militibus. Qui cum sagittis plenus quasi hericius staret; putantes eum mortuum, abierunt. Nocte autem veniens quædam mulier, nomine Irene, tollere corpus, invenit eum vivum, et adduxit eum in domum suam, et curam ejus egit. Qui ubi convaluit, multos in fide confortavit. Nec mora: ipsis Imperatoribus apparens, hos prout digni erant corripuit. Tune jussit eum Diocletianus in lippodromium palatii duci, et fustigari donec deficeret; quem mortuum in cloacam maximam miserunt. Sed ille apparuit in somnis sanctæ matronæ Lucinæ, diens: Juxta Circum invenies corpus meum pendens in unco; hoc sordes non tetigerunt: et dum levaveris, perduces ad Catacumbas, et sepelies me in crypta juxta vestigia Apostolorum. Quæ ipsa nocte veniens cum servis, totum ita complevit. a Græcis 18 Decemb. 4 Celebrant eum quoque hoc die Maurolycus, Galesinius, Felicius, Wandelbertus, ceterique Latini. At Græci XVIII Decembris eum ac plerosque, in ejus Actis memoratos, singulos diversis diebus Romani Martyrologii tabulis adscriptos, simul venerantur; ut ex Menologio, Menæis, Maximo Cythereo, atque Anthologio, liquet. Colitur vero in plurimis Latinis Ecclesiis solenni a profanis operibus judiciisque feriatione, vel ad depulsæ aliquando illius patrocinio pestilentiæ consecrandam memoriam, vel ad perennis adversus 'eam præsidii spem firmandam.

§ II. Djela sv. Sebastijana.

§ II. Acta S. Sebastiani.

Njegova Djela dostojna povjerenja, Baronije pod god. 286., br. 2, smatra da su Djela njega i njegovih drugova vjerodostojna i dostojna da se uvrste u djelo Annales. Jan Hessels iz Leuvena, Molanusov učitelj, u ocjeni o nekim životopisima svetaca, inače prilično strogoj, kako smo drugdje naznačili, piše ovo: Cijelo mučeništvo sv. Sebastijana u svakom se pogledu sviđa, u kojem je sadržano i mučeništvo mnogih drugih. a Jesu li ih napisali bilježnici Svete Rimske Crkve?

6 Ta se Djela, kaže Galesini, smatraju napisanima od bilježnika Svete Rimske Crkve. Nama to doduše nije nimalo dvojbeno; ali možda ne u obliku u kojem su sada u našim rukama. Jer se njihovim piscem prije 800 godina smatrao sv. Ambrozije. Tako nepoznati, nimalo neuki monah koji je opisao prijenos relikvija sv. Sebastijana u Galiju, o kojemu ćemo ubrzo, pogl. 6, br. 22: Živahno zajedno idu na mjesto koje im više nije nepoznato; budući da su iz slijeda njegova mučeništva koje je sjajno objavio sv. Ambrozije doznali da je na trećem miljokazu od Grada, na mjestu koje se zbog postaje brodova nazivalo Katakombe, isti preblaženi mučenik u viđenju zapovjedio nekoj gospođi Lucini da ga pokopa pokraj tragova apostola Petra i Pavla. I u epilogu, br. 100: Tko god izbirljiv želiš se nasititi raskošnijim jelom, ostavljajući po strani ove naše mekinje, potraži djelo presvetoga oca Ambrozija koje je objavio o pobjedi ovoga nebesnika, i u njemu ćeš naći jelo najbogatije ispunjeno: kušajući njegov veoma slastan pšenični kruh nepcem uma, moći ćeš se ugodno nasititi. jesu li od sv. Ambrozija?

7 Niti je čudno što je slavne borbe Sebastijana, rodom iz Milana, radi raspaljivanja duša Milanežana jednakim žarom kreposti, ili on sam prvi predao pismu prema govoru ili zapisima starijih, ili je dopunio ono što su drugi predali. Niti stil mnogo odstupa od Ambrozijeve otmjenosti i ozbiljnosti. to je vjerojatno. 7 Niti je čudno što je slavne borbe Sebastijana, rodom iz Milana, radi raspaljivanja duša Milanežana jednakim žarom kreposti, ili on sam prvi predao pismu prema govoru ili zapisima starijih, ili je dopunio ono što su drugi predali. Niti stil mnogo odstupa od Ambrozijeve otmjenosti i ozbiljnosti.

8 Ta smo Djela, koja je prepisao naš Rosweyde iz rukopisa iz Rebdorfa blizu Eichstätta, eichstättskoga samostana otaca propovjednika, Marka Velsera i sv. Martina u Trieru, usporedili s rukopisima iz Saint-Ghislaina, Saint-Omera, sv. Maksimina, Ripatorija i drugima te s izdanjem Bonina Mombrizija. Ono što je minorit Lieven Brecht iz Antwerpena iz mechelenskoga rukopisa (promijenivši ipak donekle stil, kako svjedoči Molanus, a jasno je i onome tko čita) izdao u Leuvenu i posvetio Vigliusu van Aytti iz Zwichema, predsjedniku Carskoga vijeća, s ovim prednjim naslovom: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, djelce doduše nepoznatoga pisca, ali nedavno pregledano i pročišćeno od fra Lievena Brechta. U posvetnom pismu ima ovo: Smatrali smo da slavne borbe mučenika, najbrižljivije napisane prije tisuću (ako se ne varam) i dvjesto godina, treba priopćiti kršćanskom čitatelju. ista nekoć uglađena od Lievena Brechta: 8 Ta smo Djela, koja je prepisao naš Rosweyde iz rukopisa iz Rebdorfa blizu Eichstätta, eichstättskoga samostana otaca propovjednika, Marka Velsera i sv. Martina u Trieru, usporedili s rukopisima iz Saint-Ghislaina, Saint-Omera, sv. Maksimina, Ripatorija i drugima te s izdanjem Bonina Mombrizija. Ono što je minorit Lieven Brecht iz Antwerpena iz mechelenskoga rukopisa (promijenivši ipak donekle stil, kako svjedoči Molanus, a jasno je i onome tko čita) izdao u Leuvenu i posvetio Vigliusu van Aytti iz Zwichema, predsjedniku Carskoga vijeća, s ovim prednjim naslovom: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, djelce doduše nepoznatoga pisca, ali nedavno pregledano i pročišćeno od fra Lievena Brechta. U posvetnom pismu ima ovo: Smatrali smo da slavne borbe mučenika, najbrižljivije napisane prije tisuću (ako se ne varam) i dvjesto godina, treba priopćiti kršćanskom čitatelju. od drugih različito opisana. 9 Ta je ista Djela s grčkoga Šimuna Metafrasta na latinski preveo Gentian Hervet, izdao Luigi Lippomano, a iz njega Surije. Napisali su ih također Jakov de Voragine, Franciscus Haræus, Zacharias Lippeloo, Ferrari u djelu Catal. SS. Italiæ, Baronije u 2. sv. djela Annal., M. Antonius Georgius, Juan Basilio Santoro, naši Ribadeneira i Rosweyde, Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 106, Gabriele Fiamma i drugi bezbrojni. Stoti govor sv. Augustina iz zbirke de diversis održan je na rođendan njega i sv. Fabijana, a 37. homilija sv. Grgura u bazilici sv. Sebastijana. Postoje i govori mnogih drugih o njemu. Čitali smo njegovo isto mučeništvo u rukopisu Nicolasa Belforta, regularnoga kanonika iz Soissonsa, opisano u pjesmi od minorita Oliviera Conrada.

Acta illius digna fide, Illius ac sociorum Acta censet Baronius an. 286, num. 2, esse legitima, ac digna quæ Annalibus attexantur. Joannes Hessels a Lovanio, Molani Magister, in censura de quibusdam Sanctorum historiis, satis alioquin, ut alibi a nobis indicatum est, severa, ista scribit: S. Sebastiani tota passio omnibus modis placet, in qua multorum aliorum passio continetur. a Notariis S. R. E. scripta?

6 Ea Acta, inquit Galesinius, a sanctæ Romanæ Ecclesiæ Notariis conscripta putantur. Id quidem nobis minime dubium est; at non fortassis, ut nunc in manibus sunt. Nam horum auctor S. Ambrosius ante annos 800, habitus. Ita monachus anonymus, non ineruditus, qui translationem reliquiarum S. Sebastiani in Galliam, de qua mox, descripsit, cap. 6, num. 22. Alacres simul vadunt ad locum non jam ignotum; siquidem ex serie passionis ejus a S. Ambrosio luculenter editæ didicerant, miliario tertio ab Urbe, loco qui ob stationem navium Catacumbas diecbatur, præcepisse per visum eumdem beatissimum Martyrem Lucinæ cuidam matronæ, sepeliri se ad vestigia Apostolorum Petri et Pauli. Et in Epilogo, nu. 100. Quisquis sane fastidiosus, lautiori edulio appetis satiari, hunc nostrum furfurem postponens, sanctisimi Patris Ambrosii opus, quod de hujus triumpho Cœlitis edidit, inquirens, in eo reperies ferculum ditissime refertum: cujus delicioso admodum siligine palato mentis degustato, delectabiliter poteris saginari. an a S. Ambrosio?

7 Neque mirum, ut aliorum Sanctorum, ita Sebastiani, Mediolano oriundi, ad Mediolanensium inflamandos pari virtutis ardore animos, præclara certamina, aut tradidisse ipsum litteris primum, ex majorum vel sermone vel commentariis, aut ab aliis tradita interpolasse. Neque stylus ab Ambrosii elegantia et gravitate multum recedit. hoc probabile.

7 Neque mirum, ut aliorum Sanctorum, ita Sebastiani, Mediolano oriundi, ad Mediolanensium inflamandos pari virtutis ardore animos, præclara certamina, aut tradidisse ipsum litteris primum, ex majorum vel sermone vel commentariis, aut ab aliis tradita interpolasse. Neque stylus ab Ambrosii elegantia et gravitate multum recedit.

8 Ea Acta a Rosweydo nostro ex MSS. Rebdorfensi prope Eystadium, Eystadiano PP. Prædicatorum, M. Velseri, S. Martini Treviris, descripta; contulimus cum MSS. S. Gisleni, S. Audomari, S. Maximini, Ripatorii, aliisque et Bonini Mombritii editione. Quæ Livinus Brechtus Antverpiensis, Minorita, ex MS. Mechliniensi (mutato tamen nonnihil stylo, ut testatur Molanus, et patet legendi) Lovanii edidit, dicavitque Viglio Zuichemo concilii Cæsarei Præsidi, hoc præfixo titulo: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, opusculum incerti quidem auctoris; sed a F. Livino Brechto recens recognitum et expurgatum. In epistola nuncupatoria ista habet: Nos illustres Martyrum agones, ante mille (ni fallor) et ducentos annos diligentissime conscriptos, Christiano lectori communicandos duximus. eadem olim expolita a Livino Brechto:

8 Ea Acta a Rosweydo nostro ex MSS. Rebdorfensi prope Eystadium, Eystadiano PP. Prædicatorum, M. Velseri, S. Martini Treviris, descripta; contulimus cum MSS. S. Gisleni, S. Audomari, S. Maximini, Ripatorii, aliisque et Bonini Mombritii editione. Quæ Livinus Brechtus Antverpiensis, Minorita, ex MS. Mechliniensi (mutato tamen nonnihil stylo, ut testatur Molanus, et patet legendi) Lovanii edidit, dicavitque Viglio Zuichemo concilii Cæsarei Præsidi, hoc præfixo titulo: Memorabilis historia complectens conversionem et agones illustrium aliquot Martyrum, una cum aurea exhortatione ad vitæ præsentis contemptum, et æternæ desiderium, opusculum incerti quidem auctoris; sed a F. Livino Brechto recens recognitum et expurgatum. In epistola nuncupatoria ista habet: Nos illustres Martyrum agones, ante mille (ni fallor) et ducentos annos diligentissime conscriptos, Christiano lectori communicandos duximus. ab aliis varie descripta.

9 Eadem Acta e Græco Simeonis Metaphrastæ Latine vertit Gentianus Hervetus, edidit Aloysius Lipomanus, atque ex eo Surius. Ea conscripsere quoque Jacobus de Voragine, Franciscus Haræus, Zacharias Lippelous, Ferrarius in Catal. SS. Italiæ, Baronius to. 2. Annal. M. Antonius Georgius, Joannes Basilius Sanctorius, Ribadeneira et Rosweydus nostri, Petrus de Natal. lib. 2, cap. 106, Gabriel Flamma, et alii innumeri. Sermo S. Augustini de diversis centesimus, in ejus Sanctique Fabiani natali habitus est, S. Gregorii homilia 37, in basilica S. Sebastiani. Aliorum multorum extant de eo sermones. Legimus idem illius martyrium in MS. Nicolai Belfortii, Canonici regularis Suessionensis, carmine descriptum ab Oliverio Conrado Minorita.

§ III. Rimske bazilike sv. Sebastijana.

§ III. Basilicæ Romanæ S. Sebastiani.

Na Apijevoj cesti, kod Kalistova groblja, posjećuje se bazilika sv. Sebastijana, jedna od sedam crkava, najpoznatija ne samo Gradu, kako kaže Baronije, nego i kršćanskom svijetu. Kapenska vrata koja ispraćaju one koji idu k njoj sada se nazivaju vratima sv. Sebastijana. Nadalje, tu je crkvu ili sagradio ili obnovio papa sv. Damaz u vrijeme Valentinijana. Tako knjiga o rimskim prvosvećenicima: On je načinio dvije bazilike, jednu pokraj kazališta za sv. Lovru, a drugu u Katakombama, gdje su ležala sveta tijela apostola Petra i Pavla; na kojem je mjestu samu platoniju, gdje su ležala sveta tijela, ukrasio stihovima. Baronije u 4. sv., god. 384., br. 17, tumači platonije kao mramorne ploče pripravljene za ukras; a budući da drugi rukopisi, ne kao bertinski kojim smo se mi služili, nemaju da je Damaz ukrasio platoniju, nego da ju je sagradio, on to tumači da je zidove obložio mramornim pločama. Tako ono što se u istoj knjizi obično čita: Ovaj je Liberije ukrasio platinama od mramornoga kamenja grob sv. Agneze mučenice; on čita: On je mramornim platonijama ukrasio grob sv. Agneze. Slaže se bertinski rukopis, osim što umjesto platoniis ima platomis; i kod Damaza platomam. Priznaje Baronije da u njegovu rukopisu stoji placoton, pod čime misli da se razumije pod crkve skladno popločan mramornim pločicama različitih likova. Nama se čini da riječ, koja god bila izvorna, potječe od širine, jer je πλατεία πιναζ bila široka i ravna ploča. Ili ako tko više voli Baronijev placoton, izvedeno je od ἀπό τῇ πλαζός, što znači široku kamenu oblogu ili ploču.

Visitur via Appia, ad cœmiterium Callisti S. Sebastiani basilica, una ex septem Ecclesiis, non tantum Urbi, ut inquit Baronius, sed et orbi Christiano notissima. Quæ ad illam euntes emittit porta Capena, ea nunc S. Sebastiani dicitur. Porro ecclesiam illam vel ædificavit vel restauravit S. Damasus Papa tempore Valentiniani. Ita liber de Romanis Pontificibus: Hic fecit basilicas duas, unam juxta Theatrum S. Laurentio, et aliam in Catacumbis, ubi jacuerunt corpora sancta Apostolorum Petri et Pauli; in quo loco platoniam ipsam, ubi jacuerunt corpora sancta, versibus exornavit. Baroniustom. 4, ann. 384, num. 17, platonias interpretatur marmoreas tabulas ad ornatum comparatas; et quia alii codices, non, ut Bertinianus quo usi sumus, exornasse Damasum platoniam habent, sed ædificasse, id ipse interpretatur, parietes mamoreis tabulis incrustasse. Sic quod in eodem libro volgo legitur. Hic Liberius ornavit de platinis marmoreis petris sepulchrum S. Agnetis martyris; ipse legit: Hic de platoniis marmoreis ornavit sepulchrum S. Agnetis. Consentit Bertinianus codex, nisi quod pro platoniis, habet platomis; et in Damaso platomam. Fatetur Baronius in suo MS. esse placoton, per quod putat intelligi ecclesiæ pavimentum tabellis marnoreis variis figuris decore stratum. Nobis vox, quæcumque genuina sit, a latitudine ductu videtur, quod πλατεία πιναζ, lata ac plana tabella fuerit. Aut si placoton Baronii quis prætulerit; ἀπό τῇ πλαζός, quod crustam, tabulamve lapideam, latam, significat, deflexum.

11 Svjedoče Ottavio Panciroli i Onofrio Panvinio u djelu lib. de Urbis ecclesiis da postoji mramorna ploča čiji natpis potvrđuje da su u vrijeme pape Inocenta I., koji je živio početkom petoga stoljeća, prezbiteri Proklin i Urso po zavjetu posvetili ovu baziliku sv. Sebastijanu mučeniku. Krajem osmoga stoljeća obnovio ju je papa Hadrijan. Tako Anastazije u njegovu životopisu: Štoviše, i crkvu Apostola izvan Apijevih vrata na trećem miljokazu, na mjestu koje se naziva Katakombe, gdje počiva tijelo bl. Sebastijana mučenika s drugima, koja je bila pred rušenjem, iznova je obnovio.

11 Testantur Octavius Pancirolus et Onuphrius Panvinius lib. de Urbis ecclesiis, extare marmoream Tabulam, cujus inscriptio fidem facit, tempore Innocentii I, Papæ, qui principio quinti seculi vixit, a Proclino et Urso Presbyteris ex voto dedicatam esse hanc S. Sebastiano Martyri basilicam. Eam sub finem octavi seculi Adrianus Papa restauravit. Ita Anastasius in ejus vita: Verum etiam et ecclesiam Apostolorum foris portam Appiam miliario tertio, in loco qui appellatur Catacumbas, ubi corpus B. Sebastiani Martyris cum aliis quiescit, in ruinis præventam a novo restauravit.

12 Da je ta crkva zatim od Aleksandra III. oko godine 1239. bila predana lateranskim regularnim kanonicima, devet godina poslije pripala cistercitima, a godine 1431. bila obnovljena od Eugena IV., piše isti Panciroli: naposljetku pak, kad je ostala bez posjeda i prijetila rušenjem, pošto su monasi odatle otišli godine 1384., postala je jednostavni beneficij. Ali kad je godine 1612. pripala Scipionu Borgheseu, nećaku vrhovnoga prvosvećenika Pavla V., on ju je počeo popravljati iz temelja, mnogo otmjenije i skladnije nego prije, izravnavši pod s javnom cestom, s izvanrednim kasetiranim stropom, dvostrukim ulazom u drevno groblje i drugim prikladno sagrađenim dijelovima za njezin ukras i ukras oltara.

12 Eam ecclesiam deinde ab Alexandro III, sub annum 1239, traditam Canonicis regularibus Lateranensibus, novem postannis cessisse Cisterciensibus, anno 1431, ab Eugenio IV, restauratam, scribit idem Pancirolus: tandem vero cum possessionibus careret ac ruinam minaretur, discedentibus inde monachis anno 1384. Beneficium simplex esse factam. Sed cum anno 1612. Scipioni Burghesio obtigisset, Pauli V, Pontificis Maximi nepoti, is illam a fundamentis reparare cæpit, multique elegantius et concinnius quam prius, pavimento viæ publicæ æquato, præclaro laqueari; gemino vetusti cœmiterii aditualiisque ad ipsius atque altarium ornatum, apte constructis.

13 Da je ta pobožnost bila ugodna svetom mučeniku, posvjedočeno je nebeskim čudom. Unutar goleme mramorne škrinje, koja je služila kao oltar, pohranio je sveto tijelo Honorije III. oko godine 1218. i smjestio je pokraj ulaza u samu baziliku s lijeve strane, na niskom i skromnom mjestu, nasuprot vratima koja su otvarala pristup groblju. Kad je već cijela bazilika bila obnovljena, činilo se kardinalu da tu škrinju doduše ne treba micati s mjesta, nego je malo podići kako bi se podnožje izravnalo s podom bazilike, te je zatvoriti u kapelu. No čim se škrinja počela pomicati spravama i podizati sa zemlje, učinilo se da cijelu zgradu potresa drhtaj. Kad su se radnici zbog toga dali u bijeg, svećenik Družbe Isusove Lorenzo de Paulis, kojemu je kardinal bio povjerio nadzor nad tim poslom, potakne majstore da najprije izmole molitve pred časnom euharistijom: zatim zapovjedi da nastave posao, koji će se bez sumnje svidjeti nebesnicima jer ga je zapovjedio sam Kristov namjesnik. Vrativši se dakle, bez velike su muke podigli taj teret više i opasali ga ogradom kapele. Činilo se da je takav početak djela zatražio sam mučenik. Zatim je, nastojanjem istoga Borghesea, ta crkva predana monasima feuillantima cistercitskoga reda, koji se za nju brinu s izvanrednom čistoćom. U njoj je pet oltara, urešenih golemim oprostima.

13 Acceptam sancto Martyri pietatem fuisse, testatum cælesti prodigio est. Intra ingentem arcam marmoream, quæ pro altari esset, condiderat sacrum corpus Honorius III, sub annum 1218, eamque juxta ipsius basilicae ingressum ad lævum latus collocarat, loco depresso et humili, humili, objectam portæ, quæ ad caemiterium aditum pandebat. Restaurata jum universa basilica visum est Cardinali, eam arcam non movere quidem loco, sed attolere aliquantum, ut basis pavimento basilicæ æquaretur, eamque sacello includere. At simul moveri arca machinis capit, atque a terra attoli, tremore concuti universa ædes visa. Operis erga in fugam conversis Laurentius de Paulis Societatis Jesu Sacerdos, quem Cardinalis præesse isti rei voluerat, artifices hortatur, ut prius ante venerandam Eucharistiam preces fundant: tum promovere opus jubet, haud dubie Superis placiturum, quippe ab ipso Christi Vicario imperatum. Reversi ergo, molem eam haud magno negotio altius sustulere, sacellique septo cincere. Tale auspicium operis postulasse visus est Martyr. Tradita deinde, eodem agente Burghesio, ea ecclesia est Foliensibus Cisterciensis instituti monachis, a quibus insigni munditia curatur. Quinque in ea altaria sunt, ingentibus ornatu indulgentiis.

14 Druga je u Gradu crkva posvećena sv. Martinu i Sebastijanu, podignuta vlašću Pija V. Postojala je i kapelica podignuta sv. Sebastijanu kod Velike kloake: ali pošto je palača Costanze Piccolomini, vojvotkinje od Amalfija, u Gradu, na mjestu koje se zove Piazza di Siena u 13. regiji, bila predana ocima teatincima i ondje voljom iste Costanze posvećena crkva sv. Andrije, umjesto prijašnje kapelice određena je kapela pod imenom sv. Sebastijana, i to veoma otmjena, kako piše Panciroli: štoviše, u kapeli Uznesene Djevice koju je sagradio Urban VIII. isti je zapovjedio da se podigne spomenik na njegovu čast. O tome Abraham Bzowski u knjizi koja nosi naslov Pontifex Romanus prenosi ovo: Kapeli se pridružuje ćelija posvećena sv. Sebastijanu čija slika prikazuje njegovo vađenje iz kloake u koju je po Dioklecijanovoj zapovijedi bio bačen, a na crnom, odnosno lukulovskom kamenu ondje postavljenom čita se natpis koji je, da ne budem preopširan, dovoljno prepisati: Sveti Sebastijan, najhrabriji Kristov vojnik, po Dioklecijanovoj zapovijedi biva proboden strijelama, tučen šibama, bačen u kloaku, odakle ga vadi rimska gospođa Lucina i sahranjuje na Kalistovu groblju. Kao znak događaja nekoć je pobožni puk podigao kapelicu: čiji je glavni oltar s apsidom donedavno ovdje stajao. Nju je vrhovni prvosvećenik Sikst V. dopustio sravniti sa zemljom pod uvjetom da njezin dio bude uključen u opseg nove crkve. A radi očuvanja svetosti mjesta i uspomene na događaj, Maffeo Barberini, svećenik kardinal Svete Rimske Crkve, htio je da stoji ovaj spomenik, godine spasenja 1606.

14 Alia in Urbe SS. Martino et Sebastiano dicata ædes, Pii V, auctoritate erecta. Alia fuit S. Sebastiano posita ædicula ad Cloacam maximam: sed Constantiæ Picolominiæ Ducis Amalphitaniæ palatio in Urbe, loco qui Piazza die Siena dicitur reg. 13. Theatinis Patribus tradito, ibique ecclesiæ S. Andreæ, ejusdem Constantiæ voluntate, dedicata, pro priori ædicula sacellum S. Sebastiani nomine decretum esse, idque perelegans, scribit Pancirolus: imo in sacello Assumptæ Virginis ab Urbano VIII, ædificato monumentum ejus honori ab eodem jussum erigi. De quo Abrahamus Bzovius lib. qui Pontifex Romanus inscribitur, hæc tradit: Sacello adjungitur cella D. Sebastiano sacra cujus imago refert illius ex cloaca, in quam jussu Diocletiani projectus fuit asportationem, et in atro, seu Luculleo, ibidem locato lapide legitur elogium, quod, ne prolixior sim, satis sit adscribere: Sanctus Sebastianus miles Christi fortissimus sagittis Diocletiani jussu configitur, virgis cæditur, in cloacam dijicitur, inde a Lucina matrona Romana eximitur, et in Callisti cemeterio conditur. Facti indicem plebs olim venerabunda ædiculam excitavit: cujus hic nuper altare majus cum apside stefit. Hanc Sixtus V. P. M. ea lege æquari solo permisit, ut illius pars novæ ædis ambitu includeretur. At retinendam loci religionem, reique memoriam Maphæus S. R. E. Presbyter Cardinalis Barberinus hoc voluit extare monumentum, anno salutis MDCVI.

§ IV. Relikvije sv. Sebastijana u Rimu.

§ IV. Reliquiæ S. Sebastiani Romaæ.

Premda je tijelo sv. Sebastijana pokopano u Katakombama, gdje se u onoj mramornoj škrinji o kojoj smo govorili još uvijek nalaze njegove relikvije, a kako je mišljenje rimskoga puka i kako piše Panciroli, i samo mučenikovo tijelo ili njegovi glavni dijelovi; ipak su neke poslane kako u druge crkve Grada tako i stranim narodima, doista uzvišeni darovi. Panciroli piše da se ondje čuva i jedna od strijela kojima je bio proboden te stup uz koji je bio vezan dok su ga gađali strijelama.

Etsi ad Catacumbas conditum S. Sebastiani corpus, ubi in ea, quam diximus, arca marmorea illius etiamnum reliquæ extant, utque populi Romani opinio est, et Pancirolus scribit, corpus ipsum Martyris, aut præcipuæ ejus partes; aliquæ tamen tum ad alia Urbis templa, tum ad exteras quoque gentes missæ, augusta plane munera. Sagittam quoque unam carum quibus confixus est, et columnam, cui fuit alligatus dum sagittis peteretur, isthic asservari scribit Pancirolus.

16 Da je u doba sv. Grgura u Toskani bio posvećen oratorij sv. Sebastijana i da su onamo bile donesene njegove relikvije, svjedoči sam Grgur u 1. knjizi djela Dial; pogl. 10, pišući ovako: Neka je plemenita gospođa u susjednim krajevima Toskane imala snahu koja je nedugo nakon što se udala za njezina sina bila zajedno s tom istom svojom svekrvom pozvana na posvetu oratorija bl. Sebastijana mučenika. Te iste noći prije nego što je sutradan trebala poći u procesiju na posvetu spomenutoga oratorija, svladana tjelesnom nasladom, nije se mogla suzdržati od svoga muža. Kad je svanulo jutro i počinjena tjelesna naslada plašila njezinu savjest, a stid zapovijedao da ide u procesiju, više se stideći ljudskih lica nego se bojeći Božjega suda, pošla je sa svojom svekrvom na posvetu oratorija. Čim su pak relikvije bl. Sebastijana mučenika ušle u oratorij, tu je istu snahu spomenute gospođe spopao zli duh i počeo je mučiti pred svim narodom. Kad je prezbiter istoga oratorija vidio da se ona veoma žestoko muči, odmah je uzeo platno s oltara i pokrio je: ali je iznenada ujedno đavao napao i njega. I budući da se htio usuditi nešto iznad svojih snaga, bio je prisiljen i sam u svome mučenju spoznati tko je.

16 S. Gregorii æstate in Tuscia dicatum S. Sebastiani oratorium, coque illius allatas reliquias, ipse testatur Gregorius lib. 1, Dial. cap. 10, ita scribens: Matrona quædam nobilis in vicinis partibus Tusciæ, nurum habebat, quæ intra breve tempus, quo filium ejus acceperat, cum eadem socru sua ad dedicationem oratorii B. Sebastiani Martyris fuerat invitata. Nocte vero eadem, qua subsequente die ad dedicationem prædicti oratorii fuerat processura, voluptate carnis devicta, a viro suo sese abstinere non potuit. Cumque mane facto conscientiam deterreret perpetrata carnis delectatio, processionem vero imperaret verecundia; plus erubescens vultum hominum, quam Dei judicium metuens, cum socri sua ad dedicationem oratorii processit. Mox vero ut reliquiæ B. Sebastiani Martyris oratorium ingressæ sunt, eamdem prædictæ matronæ nurum malignus spiritus arripuit, et coram omni populo vexare capit. Ejusdem vero oratorii Presbyter dum eam vehementissime vexari conspiceret, ex altari protinus syndonem tulit, eamque operuit: sed et hunc simul repente diabolus invasit. Et quia ultra vires voluit quicquam præsumere, compulsus est et ipse cognoscere in sua vexatione quid esset.

17 Oni pak koji su bili nazočni podigoše djevojku na ruke iz oratorija i odnesoše je vlastitoj kući. I dok ju je stari neprijatelj neprestanim mučenjem žestoko iscrpljivao, njezini su je rođaci, ljubeći je tjelesno i ljubeći je progoneći, radi postizanja lijeka za zdravlje predali čarobnjacima: da bi posve ugasili njezinu dušu dok su magijskim vještinama pokušavali privremeno pomoći njezinu tijelu. Odvedena je stoga na rijeku i uronjena u vodu: i ondje su čarobnjaci dugo nastojali bajanjima učiniti da iziđe onaj đavao koji ju je bio napao. Ali čudesnim sudom svemogućega Boga, dok se izopačenom vještinom jedan od nje tjerao, iznenada je u nju ušla legija. Od toga sata počela se tresti tolikim pokretima i vikati tolikim glasovima i kricima koliko je duhova u njoj prebivalo. Tada su njezini roditelji, posavjetovavši se i priznajući krivnju svoje nevjere, doveli je časnom mužu biskupu Fortunatu i ostavili je kod njega. Primivši je, on se mnogo dana i noći predao molitvi; i s tolikim je naporom prionuo molitvama koliko je i u jednom tijelu našao bojnu vrstu legije koja mu se suprotstavlja. Nju je nakon ne mnogo dana vratio tako zdravu i nepovrijeđenu kao da đavao nikada nije imao vlastitoga prava nad njom.

17 Hi vero qui aderant puellam in manibus ex oratorio sublatam, ad domum propriam reportaverunt. Cumque hanc antiquus hostis vexatione contanna vehementer attereret, propinqui sui eam carnaliter amantes et amando persequentes, ad obtinendum salutis remedium maleficis tradiderunt: ut ejus animam funditus extinguerent, cujus carni magicis artibus ad tempus prodesse conarentur. Ducta est itaque ad fluvium atque in aquam mersa: ibique diutius incantationibus agere malefici moliebantur, ut is qui eam invaseras diabolus exiret. Sed miro omnipotentis Dei judicio, dum arte perversa unus ab ea repellitur, in eam subito legio intravit. Cæpit ex hora illa tot motibus agitari, tot vocibus clamoribusque perstrepere, quot spiritibus tenebatur. Tunc inito consilio parentes ejus, suæ perfidiæ culpam fatentes, hanc ad venerabilem virum Fortunatum Episcopum duxerunt eique reliquerunt. Qua ille suscepta, multis se diebus ac noctibus in orationem dedit; tantoque annisu precibus incubuit, quanto et in uno corpore contra se assistere legionis aciem invenit. Quam post non multos dies ita sanam atque incolumem reddidit, ac si in eam jus proprium diabolus numquam habuisset.

18 Toliko sv. Grgur; što su iz njega prenijeli Jakov de Voragine i drugi. Da pak tko ne bi doveo u sumnju jesu li to bile relikvije sv. Sebastijana ili nekoga drugog sveca, smještene ondje za posvetu kapelice sv. Sebastijana, papa Zaharija ovako prevodi: ἴνιζα δὲ τὰ λειψαν τοῦ ἀγιοῦ Μαρτυρος Σεβαστιανοῦ ἐν τῷ ἐνκτηρίῳ εἰσῆλθον. Čim su relikvije svetoga mučenika Sebastijana ušle u taj oratorij. O sv. Fortunatu, biskupu Todija, čijim je molitvama iz ove gospođe bila istjerana legija zloduha, govorit ćemo 14. listopada.

18 Hæc S. Gregorius; quæ ex eo Jacobus de Voragine aliique retulere. Ne quis autem revocet in dubium, exone fuerint S. Sebastiani reliquiæ, an cujuspiam alterius Sancti, sed ad S. Sebastiani sacrandam ædiculam isthic locatæ; Zacharias Papa ita vertit: ἴνιζα δὲ τὰ λειψαν τοῦ ἀγιοῦ Μαρτυρος Σεβαστιανοῦ ἐν τῷ ἐνκτηρίῳ εἰσῆλθον. Mox ut reliquiæ sancti Martyris Sebastiani in illud oratorium ingressæ sunt. De S. Fortunato Episcopo Tudertino, cujus precibus effugata ab hac matrona daemonum legio est, agemus 14 Octobris.

19 Ono za što isti sv. Grgur u 3. knjizi djela Dial; pogl. 30, piše da je crkva u četvrti Suburi, koja je pripadala arijancima, dvije godine prije nego što je napisao Dijaloge bila očišćena i posvećena nakon unošenja relikvija bl. Stjepana i sv. Marte mučenika, kako smo i mi 19. siječnja uz životopis sv. Marte naznačili, isti papa sv. Zaharija navodi za sv. Sebastijana i svetu mučenicu Agatu. Tako čita Ivan Đakon, koji u životopisu sv. Grgura, knj. 2, pogl. 31, piše ovako: Osim toga, budući da je bazilika arijanaca u četvrti ovoga grada koja se zove Subura ostala zatvorena sve do vremena Grgurova pontifikata, svidjelo mu se da se u katoličkoj vjeri, pošto su onamo unesene relikvije bl. Sebastijana i sv. Agate mučenika, treba posvetiti, što je i učinjeno. Jer kad je Grgur s velikim mnoštvom naroda stigao pjevajući hvalospjeve, ušao je u spomenutu baziliku. I dok je časni prvosvećenik već slavio misno slavlje, a zbog skučenosti toga mjesta gomila se naroda tiskala, neki od onih koji su stajali izvan svetišta iznenada su osjetili kako im svinja trči amo-tamo među nogama. Dok ju je svatko osjećao i pokazivao onima koji su stajali pokraj njega, ta je ista svinja krenula prema vratima crkve i one pokraj kojih je prošla ispunila divljenjem: ali se ništa nije moglo vidjeti, premda se moglo osjetiti. To je božanska dobrota pokazala zato da bi svima postalo očito kako je dolaskom Grgura s relikvijama svetaca iz istoga mjesta izišao nečisti stanovnik.

19 Quod idem S. Gregorius lib. 3, Dial. cap. 30, ecclesiam in regione Suburræ, quæ Arianorum fuerat, expurgatam biennio ante quam Dialogos scriberet, et introductis B. Stephani et S. Marthæ Martyrum reliquiis dedicatam scribit, ut et nos XIX Januarii ad vitam S. Marthæ indicavimus; idem S. Zacharias Papa habet S. Sebastiani et sanctæ Martyris Agathæ. Itaque legit Joannes Diaconus, qui in vita S. Gregorii lib. 2, cap. 31, ita scribit: Præterea cum Arianorum basilica in regione urbis hujus, quæ Suburra dicitur, clausa usque ad Gregorii pontificatus tempora remansisset, placuit ei ut in fide Catholica, introductis illuc B. Sebastiani et S. Agathæ Martyrum reliquiis, dedicari debuisset, quod factum est. Nam cum magna populi multitudine Gregorius laudes canendo perveniens, basilicam præfatam ingressus est. Cumque venerabilis Pontifex jam Missarum solennia celebraret, ac propter ejusdem loci angustias populi se turba comprimeret, quidam ex his qui extra sacrarium stabant, porcum subito inter suos pedes huc et illuc discurrere senserunt. Quem dum unusquisque sentiret, et juxta se stantibus indicaret, idem porcus ecclesiæ januas petiit, per quos transiit in admirationem convertit: sed videri nil potuit, quamvis sentiri potuisset. Quod idirco Divina pietas ostendit, ut cunetis patesceret, quia veniente cum reliquiis Sanctorum Gregorio, de loco eodem immundus habitator exiret.

20 Da su ondje bile položene relikvije sv. Sebastijana i Agate, ima također Gracijan u djelu de consecr; dist. 1, pogl. 22, i sv. Antonin, 2. dio, naslov 12, pogl. 3, § 9, a sam sv. Grgur naznačuje u djelu Regist; knj. 3, pismo 19: Budući da je dakle, kaže, crkva sv. Agate smještena u Suburi, koja je nekoć bila špilja krivovjerne opačine, uz Božju naklonost privedena štovanju katoličke vjere, itd.

20 SS. Sebastiani et Agathæ positas isthic reliquias habet quoque Gratianus de consecr. dist. 1, cap. 22, et S. Antoninus 2 par. tit. 12, cap. 3, § 9 et ipse S. Gregorius indicat Regist. lib. 3, epist. 19. Quia ergo, inquit, ecclesia S. Agathæ sita in Suburra, quæ spelunca lunca fuit aliquando pravitatis hæreticæ, ad Catholicæ fidei culturam, Deo propitiante, reducta est etc.

21 Postoje osim toga i druge bazilike Grada obogaćene zalozima sv. Sebastijana, bilo u vrijeme Eugena II., kad su neke odnesene u Galiju, bilo, kako smatra Panciroli, u doba Honorija III., kad su one koje su bile ostavljene u Katakombama bile pohranjene u mramornu grobnicu; ili kojom drugom prilikom. Jer Panciroli u djelu Index Reliquiarum Urbis svjedoči da se njegova glava čuva u vatikanskoj crkvi sv. Petra: ruka i jedna strijela u crkvi sv. Marije de Equirio; druga ruka u crkvi sv. Praksede, a lopatica u crkvi sv. Martina, objema smještenima na Montima: druge u crkvi Svetih Četvorice Okrunjenih i drugdje, a o crkvi sv. Petra u okovima govorit ćemo u sljedećem §. O njegovim relikvijama prenesenima u vatikansku baziliku sv. Petra piše Anastazije Bibliotekar u životopisu Grgura IV., koji je stolovao od 24. rujna 827. do kraja godine 843.: U oratorij sv. Grgura, unutar crkve bl. Petra apostola, prenio je tijela blaženih mučenika Sebastijana, Gorgonija i Tiburcija s groblja na kojima su prije ležala: i svako je od njih smjestio na zasebne oltare, što će drugdje postati očito da treba razumjeti o dijelu tijela svakoga od njih.

21 Sunt aliæ præterea Urbis basilicæ S. Sebastiani pignoribus locupletatæ, sive Eugenii II temporibus, cum aliquæ in Galliam asportatæ sunt, sive, ut Pancirolus existimat, Honori III ætate, cum quæ ad Catacumbas relictæ erant, in marmorea tumba conditæ sunt; seu qua alia occasione. Nam caput ejus in Vaticana S. Petri ecclesia asservari testatur Pancirolus in Indice Reliquiarum Urbis: brachium ac sagittam unam in S. Mariæ de Equirio; alterum brachium in S. Praxedis, os scapulæ in S. Martini, utraque in Montibus sita æde: alias in Sanctorum quatuor Coronatorum, et albi, de Ecclesia S. Petri ad vincula dicemus sequenti §. De reliquiis ejus ad Vaticanam S. Petri basilicam translatis scribit Annustasius Bibliothecarius in Gregorio IV qui a 24 Septemb. 827, ad finem anni 843 sedit: In oratorio S. Gregorii, infra Ecclesiam B. Petri Apostoli, corpora beatorum Martyrum Sebastiani, Gorgonii, ac Tiburtii ex cimiteriis in quibus ante jacebant, perduxit: et unumquodque eorum separatis altaribus collocavit, quod de parte corporis uniuscjusque intelligi debere, alibi manifestum fiet.

§ V. Spasonosna zaštita sv. Sebastijana protiv kuge.

§ V. S. Sebastiani contra pestem salutare patrocinium.

Filiberto Marchini iz Novare u djelu Philosophica Problemata de pestilentia, 8. problem: Zašto se za odvraćanje kuge posvuda zaziva zaštita sv. Sebastijana, piše ovako: Nagađanje bi možda moglo biti ono koje je prenio Pierio Valeriano u 42. knjizi. Budući da su naime kod starih hijeroglif kuge bile Apolonove strijele odapete na Grke, a i u Svetom pismu ta je ista bolest oružje srditoga Božanstva: Ako se ne obratite, zategnuo je svoj luk i pripravio ga, i u njemu je pripravio oruđe smrti, svoje je strijele učinio gorućima: gdje se zaraze nazivaju sad oruđem smrti, sad najžešćim strijelama božanskoga gnjeva; stoga je kršćanska pobožnost iz broja svetaca izabrala sebi za zaštitnika protiv kužne bolesti Sebastijana, pogođenoga strijelama, čiju su zaštitu mnogi gradovi, osobito Milanski godine Kristove 1576., često iskusili na samom djelu. Stoga se zajedničkim zavjetom kršćana za odagnanje ove bolesti zaziva Sebastijan, iako u njegovim djelima ne postoje nikakvi drugi tragovi ove stvari.

Philibertus Marchinus Novariensis in Philosophicis Problematis de pestilentia, Problemate 8. Cur pro peste avertenda D. Sebastiani patrocinium ubique imploretur, ita scribit: Conjectura forte illa esse potest, quam retulit Pierius Valerianus lib. 42. Cum enim apud veteres pestis hieroglyphicum fuerint Apollinis sagittæ in Græcos emissæ; nec non apud sacras litteras idem morbus Numinis infensi telum sit: Nisi conversi fueritis, arcum suum vibravit, et paravit illum, et in eo paravit vasa mortis, sagittas suas ardentibus effecit: ubi contagia tum vasa mortis, tum ardentissimæ divinæ iræ sagittæ nuncupantur; ideo Christiana pietas e Divorum numero Sebastianum, sagittis impetitum, adversus pestiferum morbum sibi tutelarem elegit, cujus patrocinium cum sæpe multæ urbes, præsertim Mediolanensis anno Christi MDLXXVI, re ipsa probaverint. Idcirco communi Christianorum voto pro hoc morbo depellendo Sebastianus invocatur, nullis aliis extantibus in ejusdem gestis hujus rei vestigiis.

23 Postoje pak, ako ne u njegovim djelima, a ono drugdje, i to slavni, tragovi ovoga pobožnog običaja. Jer Pavao Đakon u djelu de gestis Longobardorum, knj. 6, pogl. 3, piše: U ta vremena, tijekom 7. indikcije, dogodila se pomrčina Mjeseca. Gotovo u isto vrijeme, oko desete ure dana, 3. svibnja, dogodila se i pomrčina Sunca: i odmah je uslijedila najteža kuga tijekom tri mjeseca, to jest u srpnju, kolovozu i rujnu: i bilo je toliko mnoštvo umirućih da su čak i roditelji s djecom, te braća sa sestrama, po dvoje stavljani na nosila i u gradu Rimu odvoženi na groblja. Na jednak je način ta kuga opustošila i Paviju; tako da su, dok su svi građani bježali po gorskim vrhuncima ili po različitim mjestima, na trgu i po ulicama grada rasle trave i grmlje. Tada se mnogima vidljivo ukazalo kako dobar i zao anđeo noću idu gradom i kako, po zapovijedi dobroga anđela, zao anđeo, za kojega se činilo da u ruci nosi lovačko koplje, koliko bi puta lovačkim kopljem udario o vrata bilo koje kuće, toliko bi ljudi iz te iste kuće sljedećega dana umrlo. Tada je po objavi nekome rečeno da sama kuga neće prestati prije nego što se u bazilici bl. Petra koja se naziva u okovima postavi oltar sv. Sebastijana mučenika. I bi učinjeno, te kad su iz grada Rima donesene relikvije sv. Sebastijana mučenika, čim je u već spomenutoj bazilici podignut oltar, sama je kuga prestala.

23 Extant vero, si non in ejus gestis, ast alibi, eaque illustria, vestigia pii hujus moris. Nam Paulus Diuconus de gestis Longobardorum lib. 6, cap. 3. His temporibus per Indict. vii, luna eclipsis passa est. Solis quoque eclispis eodem pæne tempore, hora diei quasi decima, V Non. Maias effecta est: moxque subsecuta est gravissima pestis tribus mensibus, hoc est, Julio, Augusto, et Septembrio: tantaque fuit multitudo morientium, ut etiam parentes cum filiis, atque fratres cum sororibus, bini per feretra positi, apud urbem Romam ad sepulchra deducerentur. Pari etiam modo hæc pestilentia Ticinum quoque depopulata est; ita ut cunctis civibus per juga montium, seu per diversa loca, fugientibus, in foro et per plateas civitatis herbæ et fruteta nascerentur. Tumque visibiliter multis apparuit, quia bonus et malus angelus noctu per civitatem pergerent, et ex jussu boni Angeli, malus angelus, qui videbatur venabulum manu ferre, quotiens de venabulo ostium cujuscumque domus percussisset, tot de eadem domo die sequenti homines interirent. Tunc per revelationem cuidam dictum est, quod pestis ipsa prius non quiesceret, quam in basilica B. Petri quæ ad vincula dicitur, S. Sebastiani Martyris altarium poneretur. Factumque est, et delatis ab urbe Roma B. Sebastiani Martyris reliquiis, mox ut in jam dicta basilica altarium constitutum est, pestis ipsa quievit.

24 Isto iz Pavla navodi Baronije u 8. sv., pod god.

24 Eadem ex Paulo recitat Baronius tom. 8, ad an.

680., i Karl Stengel u djelu Λεξηπρίο, pogl. 6. O istoj se kugi govorilo 10. siječnja u životopisu pape sv. Agatona, gdje se kaže da je započela nakon pomrčine Mjeseca koja se dogodila u noći nakon sedamnaestoga dana lipnja god. 680., 8. indikcije. Ono što Pavao ima, donesene iz grada Rima relikvije sv. Sebastijana mučenika, čini se napisano umjesto donesene u grad Rim relikvije sv. Sebastijana mučenika, naime iz Katakombi: i tako piše Sigonio u 2. knjizi djela de regno Italiæ, te dodaje: Od toga se vremena obdržavalo da bi oni koji obole zazivali u zavjetima samoga mučenika.

680. Carolus Stengelius in Λεξηπρίο cap. 6. De eadem peste actum est 10 Janu. in vita S. Agathonis Papæ, ubi capisse dicitur post lunæ deliquium, quod diem Junii decimum septimum secuta nocte contigitan. 680, Indict. 8. Quod Paulus habet, delatis ab urbe Roma B. Sebastiani Martyris reliquiis; scriptum videtur, delatis in urbem Romam B. Sebastiani Martyris reliquiis, a Catacumbis scilicet: atque ita scribit Sigonius lib. 2, de regno Italiæ: et subdit: Ab eo tempore observatum, ut qui inciderent, Martyrem ipsum in vota vocarent.

25 Taj se hram sv. Petra u okovima nalazi na Eskvilinu i drugim se imenom naziva Eudoksijin naslov (Titulus Eudoxiæ), po carici Eudoksiji, supruzi Valentinijana III., kako ćemo reći 1. kolovoza kad budemo govorili o okovima sv. Petra. U toj bazilici, kako piše Baronije, postoji izvanredan spomenik svetoga mučenika, njegov časni lik izrađen u mozaiku i do danas sačuvan, staračkoga izgleda i s bradom: što neka opomene slikare koji ga pogrešno slikaju kao mladića vezanoga uz stup. No slikari (premda se čini da im je od pamtivijeka dopuštena moć usuditi se bilo što, za što se čudimo što nigdje nije obuzdana kakvom cenzurom, ne zato da bi se umjetnička domišljatost sitničavo ograničavala, nego da bi se odvagnulo ono što se pripisuje svecima i vodilo računa o doličnosti) ipak su tako možda htjeli izraziti nepobjedivu snagu Sebastijana mladalačkim i krepkim oblikom tijela.

25 Situm est templum illud S. Petri ad vincula in Esquiliis, diciturque alio nomine Titulus Eudoxiæ, ab Eudoxia Augusta Valentiniani III conjuge, ut 1 Augusti dicemus, cum de S. Petri vinculis agemus. In eu basilica, ut Baronius scribit, egregium sancti Martyris monumentum, veneranda ejus imago opere musivo expressa, atque hactenus integra extat, senili aspectu et barba: quod pictores admoneat qui juvenem eum palo alligatum perperpam pingunt. At pictores (licet quidlibet audendi potestas ab omni retro memoria concessa iis esse videatur, quam miramur nasquam censura aliqua coerceri, non ut artis inventio fastidiose restringatur, sed ut quæ Sanctis tribuuntur expendantur, consulaturque honestati) sic tamen fortassis robur invictum Sebastiani exprimere voluerunt, juvenili et vegeta corporis forma.

26 Drugdje se često ne uzaludnom molitvom zazivala zaštita istoga sveca protiv kužne zaraze, kako će postati očito iz onoga što će se niže reći o bavarskom vojvodi, kardinalu Dietrichsteinu i gradu Weselu. U najstarijem i preslavnom samostanu sv. Viktora u Marseilleu, kojemu je nekoć bio na čelu Ivan Kasijan, u božanskom se oficiju nakon spomendana svetih apostola kod Jutarnje i Večernje, kad god ih crkveni obred dopušta moliti, dodaje spomendan sv. Viktora mučenika, o kojemu smo govorili 21. srpnja uz Djela istoga sveca; zatim ovaj spomendan sv. Roka i Sebastijana: Sveti Sebastijane i Roko, dragocjeni, primite blago molitve slugu, da nas Onaj koji vas je izabrao za sjaj vječnoga gledanja oslobodi od kužne pošasti dok slavimo vaš sveti spomendan: radost neka bude na nebu, a na zemlji mir ljudima dobre volje. R. Molite za nas, sveti Sebastijane i Roko. O. Da zaslužimo biti očuvani od kuge. Molitva. Bože, koji si bl. Sebastijana, svoga mučenika, ojačao krepošću postojanosti u muci, a bl. Roku, svome ispovjedaocu, pomogao u slabosti kuge i pošasti koju je na svome tijelu pretrpio za slavu tvoga imena; podaj, molimo, da mi koji slavimo njihov spomen njihovim zaslugama budemo oslobođeni od smrtonosne kuge tijela i duše. Slijedi molitva za mir.

26 Alibi sæpe ejusdem Divi adversus pestilentem contagionem imploratum non vana prece patrocinium est, ut ex iis quæ de Bavaro Duce, Cardinale Dietrichstenio, Wesalia oppido, inferius dicentur, fiet manifestum. In antiquissimo et celeberrimo S. Victoris cænobio Massiliæ, cui olim Joannes Cassianus præfuit, in divino officio post sanctorum Apostolorum commemorationem ad Laudes et Vesperas, quoties illas recitari Ecclesiæ ritus sinunt, subjicitur S. Victoris Martyris commemoratio, de qua 21 Julii ad ejusdem Divi Acta; tum SS. Rochi et Sebastiani ista: Sancti Sebastiane et Roche pretiosi, servorum preces suscipite clementer, ut qui vos elegit ad claritatem visionis æternæ, a peste epidimiae nos liberet celebrantes vestram sanctam commemorationem: gaudium sit in cœlo, et in terra pax hominibus bonæ voluntatis. V. Orate pro nobis Sancti Sebastiane et Roche. R. Ut mereamur præservari a peste. Oratio. Deus qui B. Sebastianum Martyrem tuum virtute constantiæ in passioue roborasti; et B. Rochum Confessorem tuum in languore pestis et epidimiæ, quam in suo corpore pro tui nominis gloria passus est, juvisti; præsta, quæsumus, ut qui eorum memoria magimus, meritis ipsorum a mortifera peste corporis et animæ liberemur. Sequitur pro pace.

§ VI. Svečano njegovo štovanje u Capui i Milanu zbog odagnane kuge.

§ VI. Solennis ejus veneratio Capuæ et Mediolani, ob pestem propulsatam.

Niti od blaga svetih relikvija koje je Rim otvorio najudaljenijoj Galiji nije propustio pružiti nešto i drugim gradovima Italije. Doznali smo da su se dva obogatila njegovim dijelom i odatle iskusila osobitu zaštitu, Capua i Milano. O onoj prvoj Michele Monaco u 4. dijelu djela Sanctuarium Capuanum kaže: Uostalom, u ovom našem gradu nalaze se relikvije sv. Sebastijana, nekoć pronađene u crkvi sv. Ivana ad Curtim i pohranjene u riznici. Predano je sjećanju da nijedan župljanin sv. Ivana ad Curtim nije bio pogođen kugom koja je harala. Postoje također relikvije u samostanu sv. Ivana, gdje se voda blagoslivlja dodirom posudice svete relikvije i čuva za bolesnike; ona se toliko često običava tražiti da ju je tijekom godine katkad potrebno ponovno blagosloviti.

Neque sacrarum reliquiarum quem extremæ Galliæ Roma thesaurum reclusit, non de eo etiam aliquid aliis Italiæ urbibus suppeditavit. Duas comperimus ejus parte locupletatas, et singulare inde expertas præsidium, Capuam et Mediolanum. De illa Michael Monachus Sanctuarii Capuani parte 4. Ceterum in hac urbe nostra, inquit, habentur reliquiæ S. Sebastiani, olim inventæ in ecclesia S. Joannis ad Curtim, et in Thesauro repositæ. Memoriæ proditum est nullum parochianum S. Joannis ad Curtim a grassante peste læsum fuisse. Sunt quoque reliquiæ in monasterio S. Joannis, ubi benedicitur aqua tactu vasculi sanctæ reliquiæ, et conservatur pro infirmis; quæ tam frequenter peti solet, ut inter annum necesse sit aliquando iterum benedici.

28 I u crkvi sv. Eligija nalaze se znamenite relikvije, kao i prelijepi drveni kip koji na ovaj isti dan prezbiteri Presvetoga Navještenja donose u katedralu; a odatle ga kaptol i kler nose u procesiji po gradu. Prenose da je taj običaj uveden u vrijeme kuge koja je zagovorom sv. Sebastijana, pošto su pronađene relikvije, prestala. Koje se godine to dogodilo, meni nije poznato: ali budući da se u brevijaru ovaj blagdan slavi poludvostrukim oficijem, uvjeren sam da u vrijeme kad je brevijar tiskan, to jest godine 1489., nije postojao takav običaj da svetkovina sv. Sebastijana bude svečana. Budući da je dakle svetkovina novija, ono što se prenosi o kugi ne treba razumjeti o onoj kugi koja je trajala mnogo i mnogo godina, kako sam mogao zaključiti iz spisa sv. Ivana i sv. Eligija, naime prije godine 1383. i oko 1400.: nego treba razumjeti o kugi koja je bila oko godine 1500., tijekom koje su zaraženi (kako su pripovijedali naši djedovi) bili slani blizu Brda svetoga Anđela iznad drevnoga četvrtastoga podzemnoga trijema sagrađenoga pokraj Izvora kod Pesciariella: ali da je ta kuća za zaražene bila sagrađena još od vremena one prijašnje i tako duge kuge, uvjeravaju ruševine.

28 Et in ecclesia S. Eligii reliquiæ sunt insignes, necnon pulcherrima statua lignea, quam hoc ipso die Presbyteri sanctissimæ Annuntiatæ ad cathedralem adducunt; et inde a Capitulo et a Clero per Urbem circumfertur. Introductam esse consuetudinem tradunt tempore pestis, quæ intercessione S. Sebastiani, inventis inventis reliquiis, cessavit. Quonam anno hoc acciderit, mihi non constat: quia vero in Breviario hoc festum colitur officio semiduplici, mihi persuadeo tempore quo Breviarium impressum est, idest, anno 1489, hujusmodi consuetudinem non extitisse, ut solennis esset S. Sebastiani festivitas. Cum ergo recens sit solennitas; quod de peste traditur, non est intelligendum de illa peste, quæ per multos et multos annos perduravit, ut ex scripturis S. Joannis et S. Eligii colligere potui, nempe ante annum 1383, et circa 1400: sed intelligendum de peste, quæ fuit circa annum 1500, qua peste infecti (ut avi nostri narrabant) amandabantur prope Montem sancti Angeli supra antiqua crypto porticu quadra, constructa juxta Fontem a Pesciariello: at fuisse domum illam pro infectis constructam a tempore illius prioris et tam longæ pestis, ruinæ persuadent.

29 Toliko on; a drugdje piše da je crkva sv. Ivana ad Curtim župna, tako nazvana jer je bila kapela knezova, pa stoga blizu dvora (Curtim), to jest kneževe palače: a posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. Plemeniti pak samostan redovnica sv. Ivana, koji je sagradio kasinski opat Aligerno godine 967., nakon otprilike sto pedeset godina od prvoga utemeljenja naslovu sv. Ivana Krstitelja dodao je naslov Evanđelista. A crkva sv. Eligija, djelo Franaka, godine 1574. prepuštena je časnim regularnim klericima teatincima; dok su u njoj od starine običavali biti unajmljeni svjetovni prezbiteri.

29 Hæc ille; qui alibi scribit, ecclesiam S. Joannis ad Curtim, parochialem esse, sic dictam quia erat capella Principum, et proinde prope Curtim, id est, palatium Principis: sacram vero esse S. Joanni Baptistæ. At nobile monasterium S. Joannis monialium, ab Aligerno Abbate Cassinensi constructum anno 967, post annos centum et quinquaginta circiter a prima fundatione, titulo S. Joannis Baptistæ addidit titulum Evangelistæ. Ecclesia vero S. Eligii, Francorum opus, anno 1574, concessa est venerabilibus Clericis regularibus Theatinis; cum in ea antiquitus esse solerent conducti Presbyteri seculares.

30 U Milanu su također slavne relikvije sv. Sebastijana bile spasonosna zaštita protiv kužne pošasti koja je harala godine 1578. i poslije. O tome Carlo Bascapè, biskup Novare, u 4. knjizi djela Vita S. Caroli Borromæi, pogl. 3, piše ovako: Reći ću pak najprije ono što je Vijeće grada Milana, uz pristanak i ostalih koji su bili u gradu, zavjetovalo Bogu i njegovu mučeniku Sebastijanu: kojega su i zbog sličnih dobročinstava nekoć po njemu izmoljenih, i zato što je rođen od milanske majke te je i odgojen u Milanu, pozvali sebi za zagovornika. Zavjetovali su dakle sagraditi mučeniku novu crkvu, srušivši staru; priložiti sredstva od kojih bi se u njoj mogla svakodnevno služiti misa; slaviti mučenikov blagdan, i to uz post prethodnoga dana; svake godine na dan zavjeta, to jest 15. listopada, te također na mučenikov blagdan, pohoditi samu crkvu sa svečanim darovima i prinijeti dragocjenu posudu koja bi bila doličan spremnik za kost istoga mučenika. Dodali su i drugo što ovdje nije potrebno razlagati. Karlo je pak, kako bi što više pomogao da se zavjet propisno i dolično izvrši, u one dane kad se narod trebao okupiti zajedno s klerom pohodio crkvu i, svečano obavivši bogoslužje, učinio proslavu najpobožnijom; a godinu dana poslije, kad se grad oporavio od dugotrajne nevolje, odobrivši nacrt građevine, položio je kamen temeljac prema propisanom obredu Crkve. U toj knjizi spominje još mnoga slavna djela koja je sv. Karlo u to vrijeme učinio.

30 Mediolani quoque S. Sebastiani celebres reliquiæ, salutare præsidium adversus pestiferam luem, quæ anno 1578, et deinceps grassata. Qua de re Carolus a Basilica-Petri Episcopus Novariensis in Vita S. Caroli Borromæi lib. 4, cap. 3, ita scribit: Dicam vero prius quæ Mediolanensis civitatis Concilium, reliquis etiam, qui in urbe erant, consentientibus, Deo ejusque Martyri Sebastiano vovit: quem et propter similia beneficia per eum quandoque impetrata, et quod matre Mediolanensi natus, Mediolani quoque eruditus esset, sibi deprecatorem advocarunt. Voverunt igitur novam Martyri ecclesiam, vetere diruta, ædificare; conferre, unde Sacrum in ea fieri quotidie posset; diem Martyris festum, etiam cum diei antecedentis jejunio colere; ecclesiam ipsiam cum solennibus donis, quotannis in die voti, hoc est, Idib. Octobris, et festo item Martyris, adire, vas pretiosum offerre, quod ejusdem Martyris ossis decorum esset receptaculum. Alia addiderunt quæ hic explicare necesse non est. Carolus vero ut voto rite decoreque solvendo quam maxime faveret, quibus diebus populo conveniendum fuit, una cum Clero ecclesia adita, sacrisque apparate peractis, religiosissimam effecit celebritatem; atque anno post cum civitas ex diuturna afflictione recreata esset, ædificii forma probata, primum ex ecclesiæ stato ritu lapidem posuit. Plura a S. Carolo eo tempore præclare gesta eo libro commemorat.

31 Također i Giuseppe Ripamonti u djelu historiæ Ecclesiæ Mediolanensis, 4. dio, 4. knjiga: Uostalom, pošto je završila procesija, kao da je isteklo nebesko primirje, ponovno pokolji, gomile umirućih, posvuda sprovodi i izgled grada omraženoga Bogu. A Karlo je još uvijek brižljivo sa svih strana tražio sve pomirbene žrtve za odvraćanje kuge. Tada mu pade na pamet sjećanje na mučenika Sebastijana, za kojega postoji uspomena da su njegovom milošću i zagovorom kod Boga nekoć gradovi bili oslobođeni od slične pošasti. Smatrajući ga po majčinu podrijetlu građaninom ovoga grada, nadao se da u tolikom javnom zlu neće iznevjeriti kao svoju drugu domovinu, ako bude pobožno i čisto zazvan. Stoga, pošto su već bile održane procesije u glavnim crkvama i narod bio okrijepljen svetim otajstvima, održavši propovijed zapanjenom mnoštvu o zazivanju mučenikove pomoći, počeo ih je poticati da mu javno polože zavjet. Tvrdio je da će prije siječanjskih kalenda kuga biti odagnana: neka samo vjeruju, suzdrže se od grijeha i žive nedužno, prepuštajući ostalo Božanstvu i svome zaštitniku. Grad je nakon ishoda povjerovao da je to bilo proročanstvo duha nadahnutoga odozgo, i pošto su propisno položeni zavjeti, premda tijela nipošto nisu odmah počela ozdravljati, ipak su pokolji i gomile mrtvih svakodnevno postajali nešto manji. Na onaj dan za koji je bilo prorečeno da će donijeti kraj zlu, kuga je otišla iz grada, a građani su mučeniku osloboditelju podigli hram na istim temeljima gdje je stajala stara kapelica istoga mučenika i onamo donijeli darove; i od tada grad svake godine slavi blagdan sv. Sebastijana.

31 Josephus quoque Ripamontius historiarum Ecclesiæ Mediolanensis parte 4. lib. 4, Ceterum supplicatione absoluta, veluti cœlestes induciæ exissent, strages et acervi morientium et ubique funera faciesque urbis invisæ Deo. Et piacula omnia avertendæ pesti sollicite adhuc undique Carolus conquirebat. Tunc subiit ejus animum recordatio Martyris Sebastiani, cujus apud Deum gratia et commendatione liberatas olim simili clade urbes memoria extat. Hunc ab materna origine reputans esse urbis hujus civem, sperabat in tanto publico malo velut alteri patriae non defuturum, si pie pureque invocaretur. Itaque et supplicationibus jam ad præcipua templa habitis, et procurato mysteriis populo, concionatus ad multitudinem attonitam de invocanda Martyris ope, hortari institit, ut votum ei publice nuncuparent. Affirmabat ante Cal. Januarias depulsam fore pestilentiam: crederent tantummodo abstinerentque a peccatis, et innoxie agerent, cetera Numini tutelarique suo per mittentes. Vaticinium hoc fuisse divinitus præsagientis animi posteventum credidit civitas, acrite nuncupatis votis, etsi nequaquam salubria statim corpora esse cœperunt, strages tamen et acervi mortuorum aliquanto quotidie minores fiebant. Ad eam diem, quæ finem allatura malo prædicta fuerat, abiit pestilentia ex urbe, Martyrique liberatori templum posuere cives in iisdem vestigiis, ubi posita vetus ædicula Martyris ejusdem fuit, donaque illuc portavere; et festus D. Sebastiano dies quotannis inde urbi agitur.

32 Svečana je proslava toga dana; oficij je o sv. Sebastijanu, sa spomendanom sv. Solutora i drugova mučenika; bez ikakva spomena sv. Fabijana. Četiri su molitve; tri pokazuju zdravlje ili druge koristi koje su postignute ili kojima se nada; prva: Umnoži, molimo, Gospodine, svoj blagoslov nad svojim narodom: i one koje tješiš čestim službama svoga svetoga mučenika Sebastijana, prati obiljem dobročinstava, da se raduju što se i nebeskim darovima poučavaju i prikladnim pomoćima potpomažu, po Gospodinu; druga: Udijeli, molimo, Gospodine Bože naš, da usred nevolja koje podnosimo po dugu naših grijeha, ono što ne postiže naše pouzdanje, postignemo zagovorom blaženoga tvoga mučenika Sebastijana, po Gospodinu, itd; treća: Podaj, molimo, svemogući Bože, da bez prestanka uživamo pomoć onoga čiju smo zaštitu tvojom darežljivošću zadobili. Po Gospodinu; četvrta je iz zajedničkoga slavlja: Bože, koji si blaženoga svoga mučenika Sebastijana krepošću postojanosti u muci, itd.

32 Solennis ejus diei celebritas est; officium de S. Sebastiano, cum commemoratione SS. Solutoris et sociorum Martyrum; S. Fabiani nulla mentione. Orationes quatuor; tres salubritatis, aliorumve commodorum obtentorum aut speratorum, indices prima: Multiplica, quæsumus, Domine benedictionem tuam super populum tuum: et quos sancti Martyris tui Sebastiani frequentibus consolaris officiis, beneficiorum largitate prosequere, ut et donis cœlestibus erudiri, et competentibus se gaudeant subsidiis adjuvari, per Dominum, secunda: Concede quæsumus, Domine Deus noster, ut inter adversa quæ pro delictorum debito sustinemus, quod fiducia nostra non obtinet, beati Martyris tui Sebastiani intercessione consequatur, per Dominum etc. tertia: Præsta, quæsumus, omnipotens Deus, ut ejus sine cessatione fruamur auxilio, cujus patrocinia, te largiente, adepti sumus. Per Dominum, quarta de communi: Deus qui beatum Martyrem tuum Sebastianum virtute constantiæ in passione etc.

§ VII. Relikvije prenesene u Soissons.

§ VII. Reliquiæ Suessionem allatæ.

Naposljetku su i u Galiju preneseni zalogaji slavnoga mučenika te su, pohranjeni u crkvi sv. Medarda u Soissonsu, zasjali bezbrojnim čudesima. O tome piše Einhard u djelu Annales, koje je nakon drugih najpomnije izdao André Duchesne u 2. svesku zbirke Scriptores Francici, pod Kristovom godinom 826.: „Dok se to događalo, Hilduin, opat sv. Dionizija mučenika, poslavši u Rim, uz pristanak tadašnjega predstojnika svete Apostolske Stolice Eugenija na njegove molbe, primi kosti preblaženoga Kristova mučenika Sebastijana te ih položi kod grada Soissonsa u baziliku sv. Medarda. Ondje su, dok su još neukopane ležale u kovčežiću u kojem su bile donesene pokraj groba sv. Medarda, zasjala tolika mnoštva znamenja i čudesa te se po božanskoj milosti u ime istoga preblaženoga mučenika očitovala tolika snaga kreposti u svakoj vrsti ozdravljenja da nijedan smrtnik ne može ni brojem obuhvatiti niti riječima iskazati raznolikost tih čudesa. Za neka od njih pripovijeda se da su izazivala toliko zaprepaštenje da bi nadilazila vjeru ljudske slabosti kad ne bi bilo sigurno da Gospodin naš Isus Krist, za kojega je on trpio, božanskom svemoći može učiniti sve što hoće, jer mu je u njoj podložno svako stvorenje na nebu i na zemlji.” Gotovo istim riječima, ali nešto sažetije, to je prenio Sigebert iz Gemblouxa pod godinom 825.

Tandem in Gallias quoque advecta gloriosi Martyris pignora sunt, atque Augustæ Suessionum in S. Medardi æde recondita, innumeris fulsere miraculis. De his Eginhardus in Annalibus, ab Andrea du Chesne post alios accuratissime editis tom. 2, scriptorum Francicorum, ad annum Christi 826. Dum hæc aguntur, Huldvinus Abbas S. Dionysii Martyris Romam mittens, annuente precibus ejus Eugenio sanctæ Sedis Apostolicæ tunc Præsule, ossa beatissimi Martyris Christi Sebastiani accepit, et ea apud Suessionem civitatem in basilica S. Medardi collocavit; ubi dum adhuc inhumata in loculo, in quo allata fuerunt, juxta tumulum S. Medardi jacerent, tanta signorum ac prodigiorum multitudo claruit, tanta virtutum vis in omni genere sanitatum per divinam gratiam in nomine ejusdem beatissimi Martyris emicuit, ut a nullo mortalium eorumdem miraculorem aut munerus comprehendi, aut varietas verbis valeat enuntiari. Quorum quædam tanti stuporis esse narrantur, ut humanæ imbecillitatis fidem excederent; nisi certum esset Dominum nostrum Jesum Christum, pro quo idem passus est, omnia quæ vult per divinam potentiam facere posse, in qua illi omnis creatura in cœlo et in terra subjecta est. Quæ iisdem fere verbis, sed aliquanto contractius, Sigebertus Gemblacensis reddidit ad an. 825.

34 Pisac djela Vita Ludovici Pii, koje je izdao isti glasoviti muž Duchesne, suvremenik samoga Ludovika i Einharda, pod istom godinom piše: „U isto vrijeme Hilduin, opat samostana bl. Dionizija, posla u Rim monahe kao nositelje svoje molbe Eugeniju, predstojniku svete Rimske Stolice, usrdno moleći da mu se pošalju kosti bl. Sebastijana mučenika. Udovoljavajući njegovoj želji, Gospodin Apostolski po spomenutim poslanicima posla zemne ostatke presvetoga Kristova vojnika. Njih je spomenuti muž s najvećom pobožnošću primio te ih privremeno, zajedno s prijenosnim kovčežićem kako su i bile donesene, položio pokraj tijela bl. Medarda. Dok su ondje počivale, Bog je po prisutnosti njihova dolaska udijelio smrtnicima toliko obilje čudesnih moći da njihovo mnoštvo nadilazi svaki broj, a kakvoća nadmašuje ljudsku vjeru, osim ako se ne sluša onim ušima kojima je uvjerljivo da se ništa ne protivi božanskoj zapovijedi, nego da je sve moguće onomu koji vjeruje.” Marijan Škot pod godinom 828. i Lambert iz Hersfelda pod 826. bilježe: „Hilduin prenese kosti sv. Sebastijana mučenika u Galiju.”

34 Scriptor vitæ Ludovici Pit ab eodem du Chesne V. Cl. editæ, ipsi Ludovico atque Eginharto coævus, ad eumdem annum: Per idem tempus Hilduinus Abbas monasterii B. Dionysii, Romam monachos petitionis suæ bajulos ad Eugenium sanctæ Romanæ Sedis Præsulem misit, flagitans ossa B. Sebastiani Martyris sibi transmitti. Hujus desiderio Dominus Apostolicus satisfaciens, per prædictos Missos sacratissimi militis Christi exuvias misit. Quæ religiosissime a prædicto viro susceptæ, atque interim cum loculo vectatorio, ut allatæ sunt, juxta corpus B. Medardi positæ. Quibus ibi consistentibus, tantam Deus per præsentiam adventus eorum mortalibus attribuit virtutum copiam ut multitudo numeros excedat, porro qualitas fidem superet; nisi eis auribus credatur, quibus persuasum est nihil repugnare Divinæ jussioni, sed et omnia possibilia esse credenti. Marianus Scotus ad an. 828 et Lambertus Schasnaburgensis ad 826. Hiltuinus ossa S. Sebastiani Martyris transtulit in Galliam.

35 Prenesene su samo neke kosti, a ne i cijelo mučenikovo tijelo, budući da se još i danas više dijelova njegovih relikvija nalazi u Rimu. To potvrđuje Adon iz Viennea, koji je živio u isto doba. On, dakle, u djelu Chronicon ovako piše: „U vrijeme ovoga cara dio tijela bl. Sebastijana mučenika prenesen je u grad Soissons, gdje su na hvalu svemogućega Boga učinjena mnoga čudesa i bolesnicima udijeljene različite vrste ozdravljenja.”

35 Ossa dumtaxat aliqua, non etiam totum corpus Martyris translatum, cum etiamnum plures ejus reliquiarum partes Romæ extent. Fidem ado Viennensis facit qui eadem vixit ætate. Is ergo in Chronico ita scribit: Hujus Imperatoris tempore pars corporis B. Sebastiani Martyris ad Suessionicam urbem delata: ubi multa mira in laudem Dei omnipotentis varia genera sanitatum infirmis collata.

36 Spomen ovoga prijenosa zabilježen je u martirolozima kako na današnji dan tako i devetoga prosinca, kada se zbio godine 826., u kojoj je nedjeljno slovo bilo G. Taj je dan tada bio nedjelja, kako se kaže u djelu Historia translationis, br. 44, i to druga nedjelja došašća, kada se naime na ulazu mise, kako ga zovu, pjeva: „Populus Sion, ecce Dominus veniet ad salvandas gentes.” Toga, dakle, dana, petoga dana prije ida prosinačkih, Vandalbert piše:

„Sebastijana petoga dana slavimo, iz Grada prenesena, kojim se kao vlastitim zaštitnikom raduju galska polja; kojemu se diže golem hram i žrtvenik, a sjajni vrhovi dostižu drevni sjaj.”

Isti pisac trinaestoga dana prije kalenda veljačkih kaže:

„Treći dan nakon desetoga cvate pod predstojnikom Fabijanom, kojemu se jednakom krepošću pridružuje Sebastijan, kojega, iz Rima prenesena, sada radosno pohodi Soissons.” Istoga 9. dana prosinca rukopisni Martyrologium S. Mariæ u Utrechtu bilježi: „Prijenos sv. Sebastijana mučenika.” Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na isti dan navodi: „U Soissonsu primitak relikvija sv. Sebastijana mučenika, podrijetlom iz Narbonne. Njegovo je časno tijelo na molbu cara Ludovika Pobožnoga, potaknuta molbama Hilduina, opata sv. Medarda, kao i znamenjima božanskoga nadahnuća, uz dopuštenje pape Eugenija II., iz bazilike njegova imena u Rimu s velikim sjajem božanske slave preneseno u Soissons u Galiji po Rodoimu (štoviše, Rodoínu), prepozitu spomenutoga samostana. Sveti je teret sa svakim znakom pobožnosti i svečanošću obreda primio Rotard, biskup Soissonsa; on je nakon prethodnih osmodnevnih i osmonoćnih bdjenja, koja je bio odredio kleru i puku, dragocjeni prah svetoga mučenika položio u svetište crkve sv. Medarda da se štuje trajnim štovanjem, dok su u isto vrijeme sjala čudesa kojima su hromi uspravljeni, mahniti ozdravljeni, a zlodusi istjerani. Da bi promatrao sjaj tih čudesa, sam je car Ludovik, vođen pobožnošću, došao u Soissons; očišćene duše, odloživši kraljevsko ruho, bosonog je ušao u baziliku u kojoj je blistao slavni Kristov mučenik, te pošto ga je primio opat Hilduin i nakon što je poklonio se svetim zalozima, vidio je ozdravljenje osamnaestorice nemoćnika. Potaknut time na još veću pobožnost, darovavši kraljevske darove za štovanje blaženoga gosta i diveći se veličanstvenim Božjim djelima kojima je bio svjedok, preporučio je sebe zajedno s djecom i kraljevstvom zaštiti svetoga mučenika.” Tako on ondje ispravno prenosi da je te relikvije darovao Eugenije II., a ne kako je bio napisao pod 20. siječnja, Eugenije I., koji je naslijedio sv. Martina i umro godine 636., 2. lipnja.

36 Extat hujus translationis in Martyrologiis consignata memoria, tum hoc die, tum nono Decembris, quo contigit anno 826, quo littera Dominicalis G. Ea tum Dominica dies fuit, ut in Historia translationis nu. 44, dicitur, eaque secunda adventus; qua nimirum ad Introitum, ut vocant, Missæ, canitur: Populus Sion, ecce Dominus veniet ad Salvandas gentes. Eo igitur die, quinto Idus Decembris, Wandelbertus:

Sebastianum quinis celebramus, ab Urbe Translatum, proprio quo Gallica rura Patrono Exultant; ingens templum cui surgit, et ara, Antiquosque nitent æquantia culmina fastus.

Idem XIII Kal. Februarii.

Tertia post decimam Fabiano Præsule floret:

Cui parili Sebastianus virtute cohæret,

Roma quem vectum jam Suessio læta frequentat. Eodem 9 die Decemb. MS. Martyrologium S. Mariæ Ultrajecti: Translatio S. Sebastiani Martyris. Saussaius in Martyrologio Gallicano, eodem die: Augustæ Suessionum susceptio reliquiarum S. Sebastiani Martyris, patria Narbonensis. Cujus venerabile corpus, petente Ludovico Pio Imperatore, Hilduini Abbatis S. Medardi precibus, nec non signis Divinæ inspirationis, inducto; Roma e basilica sui nominis concessu Eugenii II, Pontificis, Suessionem in Gallia multa cum Divinæ gloriæ magnificentia delatum est, per Rodomum (imo Rodoinum) præfati monasterii Præpositum: suscipiente sacram sareinam, omni cum pietatis significatione, et ritus celebritate, Rotardo Suessionense Episcopo; qui præmissis, quas Clero et populo indixerat, octo dierum ac noctium vigiliis, pretiosam sancti Martyris glebam in sacrario S. Medardi ecclesiæ, perpetua colendam veneratione collocavit, fulgentibus ipso tempore miraculis, quibus claudi erecti, frenetici sanati, dæmones expulsi sunt. Ad quorum mirabilium splendorem intuendum, Ludovicus ipse Augustus Suessionem, ductus religione, venit; menteque expiata, cultu regio depositq, nudis pedibus, basilicam in qua gloriosus Christi Martyr coruscabat ingressus, exceptusque ab Hilduino Abbate sacris adoratis pignoribus, octodecim languidorum sanationem conspexit: et hinc devotione incensus, collatis in beati hospitis cultum muneribus regiis, magnalia Dei, quorum testis fuerat, demiratus, saneti Martyris sese clientelæ cum liberis et regno commendavit. Hæc ille, ubi recte ab Eugenio II, donatas esse reliquias illas tradit, non ut XX Januarii scripserat, ab Eugenio I, qui S. Martino suffectus, obiit anno 636, 2 Junii.

37 Povijest ovoga prijenosa predao je pismu monah koji je tada boravio u samostanu sv. Medarda, kako napominje André Duchesne u 1. svesku zbirke Scriptores Francici; a to je očito i iz onoga što sam autor piše u br. 29: „Doista onaj koji nas je ovdje, premda nedostojne, udostojao pripustiti svojoj službi” itd., i u br. 61: „Sljedeće noći bijaše došlo prikladno vrijeme jutarnje službe, kadli gle, dok smo sjedili za vrijeme čitanja, dovode nekoga čovjeka”, u br. 83: „Neka stoga i nama i njima, želimo, bude korisna njegova zaštita, jer smo po darežljivosti naših otaca zaslužili postati dionicima toga tolikoga zaloga”, te u br. 84: „Tu sam stvar (o noćnim strahotama koje su se čule u Soissonsu prije dolaska relikvija) bez ikakve sumnje u laž čuo iz suglasnoga pripovijedanja mnogih koji su preživjeli do naših vremena” itd.

37 Historiam hujus Translationis litteris commendavit, qui tum aderat, monachus in cænobio S. Medardi, uti Andreas du Chesne to. 1 Scriptorum Francicorum monui; et patet ex iis quæ ipse Auctor scribit, nu. 29. Certe qui hic suis nos exequiis, licet indignos, sic admittere censuit etc. et nu. 61, sequenti nocte opportunum tempus synaxis matutinalis advenerat: cum ecce inter legendum residentibus nobis adducitur vir quispiam nu. 83. Sint ergo et nobis et illis optamus ejus proficua patrocinia, qui nostrorum dasilitate Patrum illius tanti pignoris meruimus effici participes, et nu. 84. Quam tem (de terriculamentis noctu Suessione auditis ante adventum Reliquiarum) a multis, qui nostris superfuere temporibus, sine suspicione falsi consono relatu audivi; etc.

38 Taj nam je njegov spis priopćio naš Pierre François Chifflet iz drevnoga kodeksa crkve u Besançonu, u kojem je slijedila Odilonova poslanica Ingranu o prijenosu sv. Tiburcija, Marcelina, Petra i drugih, o čemu na drugome mjestu. Istu je povijest bio prepisao Nikola Belfort, regularni kanonik u samostanu sv. Ivana od Loze u Soissonsu, iz arhiva samostana sv. Medarda, ali ju je mjestimice malo sažeo; s njegovim smo vlastoručnim prijepisom usporedili Chiffletov primjerak. Bio je pridodao i povlasticu biskupa Rotarda danu samostanu sv. Medarda, povelju Ludovika Pobožnoga o darovnici Coucyja, koja se spominje u pogl. 19, br. 88, te diplomu Karla Ćelavoga. No to smo ispustili jer nije posve nužno za našu temu, a takve je naravi da bi onaj komu se prohtije cjepidlačiti mogao možda posumnjati u njihovu vjerodostojnost; i sam Belfort priznaje da je, sačuvavši ipak smisao pa i izričaj, izbacio neke suvišnosti, premda bi nedvojbeno stekao veću zahvalnost čitatelja željna starine da ju je donio u cijelosti, ma koliko bila opširna i možda neuglađena. Od njega smo prepisali kratak spis Aleksandra Salnovea o tim istim relikvijama otetim bijesu kalvinskih krivovjeraca, koji je na latinski preveo Nikola iz Besançona.

38 Hunc ejus commentarium nobis communicavit Petrus Franciscus Chiffletius noster, ex vetusto codice Ecclesiæ Vesontionensis, in quo sequebatur epistola Odilonis ad Ingrannum de translatione SS. Tiburtii, Marcellini, Petri, et aliorum, de qua alibi. Eamdem historiam descripserat Nicolaus Belfortius in monasterio S. Joannis de Vinea Suessione Canonicus regularis, ex tabulario cænobii S. Medardi, sed paulum subinde contraxerat: cum ejus autographò exemplar Chiffletianum contulimus. Subjunxerat Rothardi Episcopi Privilegium monasterio S. Medardi datum, litterasque Ludovici Pii de Cauciaci donatione, cujus mentio fitc. 19, n. 88, ac Caroli Calvi diploma. Sed hæc, quippe non omnino ad rem nostram necessaria, omisimus: et sunt ejusmodi, ut cui argutari lubuerit, possit fortassis sublestam fidem suspectare: et Belfortius, servato tamen sensu, atque etiam phrasi, redundantia quædam expunxisse se fatetur; gratiam indubie majorem ab antiquitatis studioso lectore initurus, si integra, quantumvis prolixa et forte impolita, dedisset. Ab eo exscripsimus brevem commentarium Alexandri Salnovei de iisdem reliquia a Calvinistarum hæreticorum furore ereptis, Latine versum a Nicolao Bezanconio.

39 Neke ulomke iz iste povijesti prijenosa navodi André Duchesne u 2. svesku zbirke Scriptores Francici iz rukopisa Mihaela Subleta, opata u Vendômeu. Svjedoči pak da u tom kodeksu postoji predgovor upućen Ingranu, opatu sv. Medarda u Soissonsu, iz kojega donosi ovo: „Einhard (kojega naime drugi zovu Eginhart), nadimkom Mudri, koji je u ono doba bio na glasu, spominjući ovoga najčasnijega nebesnika u djelima careva Karla Velikoga i njegova sina Ludovika, među ostalim što je iz godine u godinu bilježio, nije smatrao suvišnim smrtna djela potvrditi besmrtnim svjedočanstvom, govoreći ovako: ‘Dok se to događalo, Hilduin, opat samostana sv. Dionizija’ itd.” Nadalje, to je onaj isti opat Ingran kojemu su i ovaj autor i Odilon posvetili svoje pripovijedanje o prijenosu sv. Tiburcija i drugih; je li pak i autor isti, naime Odilon? Ništa ne možemo sa sigurnošću potvrditi.

39 Quædam ex eadem Translationis historia recitat Andreas du Chesne tom. 2, Scriptorum Francicorum, ex MS. Michaelis Subleti Abbatis Vendocinensis. Testatur vero in eo codice Præfationem extare ad Ingrannum S. Medardi Suessionensis Abbatem, e qua ista profert: Agenardus, (quem nempe alii Eginhartum appellant) cognomine Sapiens, ea qui tempestate habebatur insignis, hujus reverentissimi Cælicoli mentionem in gestis Cæsarum Caroli Magni et filii ipsius Hludovici faciens, inter alia quæ annotino cursu dictabat, non inoperosum duxit mortalia acta immortali astipulatione roborare, ita dicens: Dum hæc aguntur, Hilduinus Abba monasterii S. Dionysii etc. Porro idem ille est Ingrannus Abbas, cui suam hic Auctor, et suam Odilo narrationem Translationis SS. Tiburtii et aliorum dedicavit: anne idem quoque Auctor, nimirum Odilo? Nil firmare possumus.

§ VIII. Relikvije sv. Sebastijana na raznim mjestima u Galiji, Belgiji i Španjolskoj.

§ VIII. Variis locis in Gallia, Belgio, Hispania, S. Sebastiani reliquiæ.

Više je otada galskih crkava bilo urešeno dijelom istih relikvija ili kojim predmetom posvećenim njihovim dodirom. Najprije je naime samostan u Manglieu kod Arverna bio obdaren dijelom platna u koje su bile umotane te je otada proslavljen bezbrojnim čudesima, koja se ovdje spominju u br. 83.

Pures exinde Gallicanæ Ecclesiæ parte earumdem reliquiarum, aut re quapiam earum attactu sacrata ornatæ sunt. Nam primum Magni-loci apud Arvernos cænobium lintei, quo ex involutæ fuerant, parte donatum, atque innumeris inde miraculis illustratum, quarum hic mentio fit nu. 83.

41 Da se druge nalaze u Toulouseu, u samostanu zvanom sv. Marija Zlatna, koji pripada monasima Reda sv. Benedikta, svjedoči Saussay u djelu Supplementum pod 20. siječnja pišući ovako: „U Toulouseu štovanje relikvija preslavnoga sv. Sebastijana mučenika, podrijetlom iz Narbonne, koje se, zatvorene u golemu srebrnu škrinju, kod asketa sv. Marije Zlatne s velikom pobožnošću čuvaju te se pobožnom puku osobito na današnji dan izlažu na štovanje.”

41 Alias Tolosæ in cænobio S. Mariæ Deauratæ dicto, monachorum Ordinis S. Benedicti, extare auctor est Saussaius in Supplemento ad 20 Januarii ita scribens: Tolosæ veneratio reliquiarum S. Sebastiani Martyris illustrissimi, patria Narbonensis, quæ ingenti capsæ argentæ exclusæ apud S. Mariæ Deauratæ ascetas magna religione asservantur, et devoto populo ad venerationem hodie potissimum exhibentur.

42 Isti Saussay o drugim crkvama prenosi ovo: „Uostalom, iz tako bogate riznice uzeti neki dragocjeni zalozi oplemenili su mnoge crkve Najkršćanskijega Kraljevstva, koje se, ukrašene relikvijama ovoga glasovitoga mučenika više nego ikakvim biranim mnoštvom dragulja ili veličanstvenošću gradnje, s pravom diče. Među njima se nakon pariške, od svih najslavnije, ovim uresom osobito ističe i trierska, zatim senska, troyeska, briselska i druge stolne crkve, osim opatijskih i bezbrojnih drugih.”

42 Idem Saussaius de aliis Ecclesiis hæc tradit: Ceterum ex tam locuplete gazophylacio decerpta pretiosa aliquot pignora, plurimas regni Christianissimi Ecclesias nobilitarunt: quæ inclyti hujus Martyris reliquiis decoratæ magis quam exquisita qualibet monilium congerie, aut structuræ magnificentia merito gloriantur. In quibus post Parisiensem omnium clarissimam, Trevirensis quoque hoc ex decore præcipue commendatur: deinde Senonensis, Trecensis, Bruxellana, aliaeque Cathedraticæ, præter abbatiales et ceteras innumeras.

43 Ali briselsku crkvu ne ubraja ispravno među stolne crkve. Premda naime uzvišena bazilika sv. Gudule, obogaćena slavnim zborom kanonika, kao i taj prostrani grad nisu nedostojni te časti, ipak je zbog obližnjega Mechelena, čijemu je nadbiskupu, primasu Belgije, podložna, još nije stekla. Niti se u samoj crkvi sv. Gudule čuvaju te relikvije (premda se govorilo da su ondje ostavljene posljednjom voljom naše slavne kneginje Izabele Klare Eugenije), nego u dvorskom oratoriju vladara. O tim relikvijama glasoviti muž Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici pod 20. siječnja piše ovo: „Cijelu ruku ovoga po svemu svijetu najslavnijega i najhrabrijega mučenika poslao je na dar po trierskom nadbiskupu Lotaru Albertu Austrijskomu, vladaru Belgije; on ju je ukrasio dijamantima, dragim kamenjem i zlatnim tabernakulom, a čuva se u Bruxellesu u palači s velikim štovanjem.” Tako Miraeus. Osim toga među dvorskim relikvijama nalazi se kost istoga sveca, dio željeznoga vrška jedne od strijela kojima je bio proboden te neke druge njegove sitne relikvije.

43 At non recte Bruxellensem Ecclesiam Cathedralibus annumerat. Est quidem, tum S. Gudilæ augusta basilica, illustri aucta Canonicorum Collegio, tum amplissima urbs, eo honore non indigna, sed propter vicinam Mechliniam, cujus Archiepiscopo, Belgicæ Primati subest, nundum eum adepta. Neque in ipsa S. Gudilæ æde ææ asservantur reliquiæ (etsi ille ferebantur ultima gloriosæ Principis nostrae Isabellæ Claræ Eugeniæ voluntate relictæ) sed in aulico Principum oratorio. De his reliquiis ista scribit Aubertus Miræus V. CL. in Fastis Belgicis ad 20 Januarii: Hujus toto orbe celeberrimi ac fortissimi Martyris integra manus per Lotharium Trevirensem Archiepiscopum dono missa est Alberto Austriaco Belgarum Principi; qui illam adamantibus, gemmis, aureoque tabernaculo decoravit: adservaturque Bruxellæ in palatio magna veneratione. Hæc Miræus. Est præterea inter Aulæ reliquias osejusdem Sancti, ac sagittæ unius, qua confixus, cuspidis ferreæ pars, et quædam aliæ exiles ejus reliquiæ.

44 Ni Antwerpen nije lišen tolike zaštite. Ova naime kuća Družbe Isusove posjeduje jednu duguljastu kost i još jednu koščicu istoga najhrabrijega Kristova borca. A nju je, zajedno s relikvijama sv. Vilibrorda, Ivana Krstitelja i drugih, Everard Botter darovao Ivanu Walteru Viringu, svećeniku naše Družbe, a ovaj rektoru kolegija, koji još nije bio uzdignut na razinu profesne kuće, Karlu Scribaniju, 11. kolovoza 1611. Botter ju je bio primio od pobožne priorice samostana sv. Agneze Reda sv. Augustina u Utrechtu, gdje se nekoć običavala držati u velikom štovanju i gdje su je biskupi pobožno pohodili. To je utvrđeno vjerodostojnim svjedočanstvima koja se čuvaju u našem arhivu.

44 Neque exors tanti præsidii Antlverpia. Nam Domus hæc Societatis Jesu os oblongum, aliudque osticulum ejusdem fortissimi athletæ possidet. Atque illud quidem, cum SS. Willebrordi, Joannis Baptistæ, aliorumque reliquiis ab Everardo Bottero donatum Joanni Walterio Viringo Societatis nostrae sacerdoti, ab hoc Rectori collegii nondum in domum professam erecti Carolo Scribanio xi Augusti 1611. Acceperat Botterus a religiosa Priorissa monasterii S. Agnetis, Ordinis S. Augustini, Ultrajecti; ubi olim in magna haberi veneratione consueverat, et ab Antistitibus religiose visitari. Constant hæc authenticis testimoniis, quæ in archivo nostro asservantur.

45 Također se nabraja da je u Arrouaise, samostan smješten u Belgiji, kako je gore pod 13. siječnja uz život bl. Heldemara, njegova utemeljitelja, u pogl. 9, br. 17 rečeno, kardinal Konon iz Palestrine donio kako druge relikvije tako i neke sv. Sebastijana.

45 Aroasiam quoque, in Belgica situm cænobium, ut supra xiii Januarii ad vitam B. Heldemari illius fundatoris cap. 9, num. 17, dictum, a Conone Prænestino Cardinale tum aliæ allatæ reliquiæ recensentur, tum quædam etiam S. Sebastiani.

46 Da se neke nalaze i u Tournaiju u stolnoj crkvi, svjedoči Ivan Cousin u djelu Historia Tornacensis, knj. 3, pogl. 36. Da se pak nešto od njegove odjeće čuva u stolnoj crkvi u Arrasu, prenosi Arnold Raissius u djelu Hierogazophylacium Belgicum.

46 Aliquas quoque Tornaci extare in cathedrali ecclesia, auctor est Joannes Cognatus historiæ Tornacen. lib. 3, cap. 36. De vestimento ejus aliquid asservari in cathedrali Atrebatensi ecclesia tradit Arnoldus Raissius in Hierogazophylacio Belgico.

47 Galiji pridružimo Španjolsku, kojoj su na zaštitu i ures zalozi istoga svetoga junaka. Nema sumnje da su razdijeljeni po mnogim crkvama diljem cijeloga kraljevstva; doznali smo za tri: compostelsku, seviljsku i malašku. I u Sevilli te u cijeloj biskupiji ima blagdan koji nazivaju dvostrukim drugoga razreda zbog toga što se ondje čuva kost njegove ruke zatvorena u srebrni relikvijar izrađen u obliku ljudske ruke. Dva zbora kanonika toga dana (ili, ako bi zimska poplava voda zapriječila, čim prije bude moguće) sabiru se u svečanom obredu na molitvu u baziliku sv. Sebastijana smještenu izvan gradskih zidina. Ruka istoga sveca, ili neka druga kost, nalazi se i u malaškom kolegiju Družbe Isusove. To prenosi naš Antonio Quintanadueñas u knjizi o seviljskim svecima. U Málagi je pak hram sv. Sebastijana mučenika predan Družbi Isusovoj, a jedan je od najstarijih u tom gradu; k njemu po drevnoj odredbi običava iz veće bazilike sv. Marije javno ići povorka molitelja, a odatle u crkvu sv. Ivana, kako piše naš Martín de Roa u knjizi o malaškim starinama. Da se u Composteli u metropolitanskoj crkvi sv. Jakova čuva krv sv. Sebastijana, svjedoči licencijat Molina u djelu Descriptio Gallæciæ, dio 1, list 3. Bez sumnje su je Irena ili Lucina otrle i pohranile u kakvu posudu (kako se tada običavalo činiti), kada je prva njegovala ranjenoga, a druga oprala i pokopala ubijenoga.

47 Galliis Hispanias jungamus, quibus præsidio ornamentoque ejusdem Divi Heros pignora sunt. Haud dubium quin pluribus toto regno partita Ecclesiis: de tribus comperimus, Compostellana, Hispatensi, Malacensi. Et Hispali quidem totaque diæcesi solenmitatem obtinet quam Duplicem vocant secundæ classis; propterea quod os brachii ejus isthic argentæ thecæ ad formam brachii humani fabrefactæ inclusum asservetur. Bina Canonicorum collegia eo die, (aut, si hiberna aquarum eluvio obstiterit, quo primum opportunum fuerit) ad S. Sebastiani basilicam extra urbis muros sitam, supplicatum solenni ritu conveniunt. Ejusdem quoque Sancti brachium, sive os quodpiam aliud, in Malacensi Societatis Jesu collegio extat. Tradit hæc Antonius Quintanadveñas noster libro de SS. Hispalensibus. Malacæ vero S. Sebastiani Martyris templum Societati Jesu traditum, quod e vetustissimis est illius oppidi, idque adire a S. Mariæ majori basilica prisco decreto publice supplicantium agmen, indeque, S. Joannis ædem solet, ut seribit Martinus de Roa noster lib. antiquitatum Malacensium. Compostellæ in metropolitana S. Jacobi æde sanguinem asservari S. Sebastiani testatur Licentiatus Molina in Descriptione Gallæciæ parte 1, sol. 3. Ab Irene, aut Lucina detersus reconditusque haud dubie fuit in vas aliquod, (ut fieri tum solebat) cum illa saucium curavit, hæc occisum lavit ac sepelivit.

§ IX. Postanak samostana u Ebersbergu u Bavarskoj. Ondješnje relikvije sv. Sebastijana.

§ IX. Eberspergensis in Bavaria cænobii origo. S. Sebastiani isthic reliquiæ.

Imaju i kod Bavaraca sveci svoja najplemenitija hramska prebivališta, gdje priskaču u pomoć moliteljima, tjeraju tisuću vrsta bolesti i ispravljaju tisuću tjelesnih mana; sv. Sebastijan u Ebersbergu itd. Tako piše naš Matej Rader u predgovoru 1. svesku djela Bavaria sancta. Ebersberg je stari bavarski samostan između rijeka Inna i Isara. Budući da njegov postanak različito izlažu Aventin, Wiguleus Hund, Kristof Gewold i drugi, ovdje ćemo ga donijeti onako kako ga je sažeto i jasno protumačio naš Andrija Brunner u 2. svesku, 8. knjizi djela Annales Boici, kako bi bilo očito drevno štovanje sv. Sebastijana ondje. Ovako, dakle, piše pod godinom 974.:

Habent et apud Boios Divi sua nobilissima templorum domicilia, ubi supplicantibus succurrunt, et mille morborum genera pellunt, mille corporum vitia emendant; D. Sebastianus Eberspergæ etc. Ita Matthaeus Raderus noster præfat. ad Bavariæ sanctæ to. 1. Est Ebersberga vetus Bavariæ monasterium inter Oenum atque Isaram amnes. Illius origines quia varie ab Aventino, Wiguleo Hundio, Christophoro Gewoldo aliisque exponuntur, succincte et dilucide ab Andrea Brunnero nostro to. 2, lib. 8, Annalium Boicorum explicatas, hic dabimns, ut S. Sebastiani vetusta isthic veneratio constet. Ita ergo scribit ad annum 974.

49 „Brat svetoga biskupa (Konrada iz Konstanze, koji je te godine preminuo) Rudolf navodi se u djelu Annales Weingartenses kao otac Riharde, koja je, udana za jednoga od glavnih bavarskih grofova, budući da nije imala djece, s mužem utemeljila tri samostana: ebersberški za muškarce, a rhuobachenski i geisenfeldski, oba dodijeljena djevicama. U istim je analima zapisano da je Riharda pokopana u Ebersbergu, o čemu su domaći pisci predali malo usklađene podatke. Kako god bilo s tim, budući da sadrže podrijetlo i slijed obitelji grofova od Sempta, među rijetkima najslavnije kod Bavaraca, smatram da se ovdje ne uvrštavaju na neprikladnu mjestu. Grofovi od Sempta, koje je Aventin usiljenom otmjenošću izgovora nazvao Senonima, svoje ime duguju rijeci Sempti koja teče kroz njihovo područje, a podrijetlo Sighardu; za njega se općenito vjeruje da je bio unuk ili praunuk bavarskoga kralja Karlomana te da je po vepru čudesne veličine, o kojemu se danas pripovijeda ništa manje pjesničkih ukrasa negoli o erimantskom vepru, dao ime ebersberškom gradu i hramu podignutom ne bez božanskih znamenja, te na potomke prenio novi naziv, tako da su se nazivali grofovima od Sempta i Ebersberga.

49 Frater sancti Antistitis (Conrardi Constantiensis eo anno vita functi) Rudolphus Richardis pater in Annalibus Weingartensibus dicitur, quæ uni de majoribus Bojariæ Comitibus nupta, cum improlis esset, tria cænobia cum marito fundarit; Eberspergense viris, Rhuobachense et Geisenfeldense, utrumque Virginibus contributum. Richardem Eberspergæ tumulatam iisdem annalibus proditum est: quibus domestici scriptores parum consentanea tradiderunt; quæ utcumque se habeant, quia Comitum Semptanorum familiæ, apud Boios inter paucas clarissimæ, origines successionesque continent, hic non alieno, ut existimo, loco inserentur. Semptani Comites, quos Aventinus affectata pronuntiationis nitela Senones appellavit, nomen suum Semptæ fluvio eorum agrum intermeanti, originem Sighardo debent; qui Carolomanni Boiariæ Regis nepos aut pronepos vulgo creditus, a miræ magnitudinis apro, de quo haud pauciora quam de sue Erymanthio poeticis decora fabulis hodie jactantur, Eberspergensi castro temploque non sine oraculis condito nomen dederit, novamque ad posteros appellationem transmiserit, ut Semptæ et Eberspergæ Comites dicerentur.

50 On je umro devet stotina šeste godine ostavivši sina Ratolda, koji je hramu pridružio redovnike iz družbe sv. Augustina, naloživši glasovitomu mužu Hunfridu da im dade pravila. U ebersberškim ispravama, koje u dobroj vjeri slijedim, prenosi se da je kralj Konrad istoga Ratolda, zbog junačkih i uspješnih pothvata protiv Ugara, postavio za čuvara karantanske granice i ubrojio među svoje prijatelje. Kad je on devetnaeste godine toga stoljeća bio istrgnut iz ljudskih stvari, Eberhard je preuzeo očinske posjede, slavan po prisnom općenju s nebesnicima, tako da se vjerovalo da po božanskim znamenjima spoznaje budućnost; on je na opomenu svetaca devet stotina dvadeset osme godine podigao veličanstveniji hram, a sagradio je i prebivalište za svetije smještanje redovnika, pri čemu su mu dijelom pomagali brat Adalberon i sestra Vilibirga. U hram je unio brojne kosti svetaca, osobito lubanju velikoga mučenika Sebastijana, neprocjenjivo blago, otada presveto cijeloj Bavarskoj.

50 Mortem hic anno sexto supra nongentesimum oppetiit, Ratholdo filio relicto, qui templo Religiosos Mystas e D. Augustini sodalitio adjecerit, Hunfrido celeberrimæ famæ viro iis jura dare jusso. Eumdem Ratholdum ob res contra Ungaros fortiter feliciterque gestas Conradus Rex Carantano limiti tuendo præfecisse, et in amicorum numero habuisse, tabulis Eberspergensibus, quas bona fide sequor, traditur. Eo rebus humanis, anno illius seculi decimo nono, erepto; Eberhardus paternas possessiones adiit, familiari cum Superis commercio clarus, ut divinis ostentis futura discere crederetur; qui monitoribus Divis, templum augustius, anno vigesimo octavo supra nongentesimum molitus, etiam domicilium Religiosis sanctius locandis, Adalberone fratre et Willibirga sorore in partem juvantibus, erexit. Templo Divum ossa complura, magni præsertim Martyris Sebastiani calvam, inæstimabiles opes, et toti deinceps Boicæ sacrosanctas, intulit.

51 I to je onaj Eberhard koji je u krajnjem očaju Bavarske, uzdajući se u Boga, u ebersberškoj utvrdi ne samo izdržao navalu Ugara nego ih je pri jurišu s pokoljem odbio od opsade; iste je pak kao poslanik bavarskoga vojvode Henrika na Leškom polju u znamenitoj bitci, o kojoj će govoriti svako doba, razbio i natjerao u bijeg, a poglavice toga naroda dao u Regensburgu razapeti na križ. Živio je neoženjen, bez brige za potomstvo, zadovoljan Bogom i sv. Sebastijanom kao baštinikom; kad je na samrti poželio njemu prepisati imanje Ahaim, nije uspio privoljeti na to brata Adalberona, bez čije je privole to bilo nedopušteno učiniti. Zbog te je škrtosti on ubrzo platio tešku kaznu, jer mu je kuća bila iscrpljena neprestanim smrtnim slučajevima, a najdraži od sinova Udalrik nosio je u iscrpljenu tijelu sliku smrti, sve dok, umilostivivši nebesnike, nije ga, vezana trajnim zavjetom, primio zdrava sa žrtvenika sv. Sebastijana i u prijašnjoj ljepoti ponovno procvjetala.

31 Atque hic est Eberhardus ille, qui in ultima Boicæ desperatione, Ungarorum vim in Eberspergensi castro, Deo fretus, non sustinuit modo, sed subeuntes cum clade ab oppugnatione rejecit; eosdemque Henrici Boiorum Ducis legatus in Lycatibus campis memorabili prælio, quod omnis ætas loqueutur, fudit fugavitque, et gentis Regulos Reginoburgi in crucem egit. Vixit sine cura posteritatis cælebs, hærede Deo Divaque Sebastiano contentus; cui cum Ahaimense prædium moriturus transscribere optaret, fratrem Adalberonem, quo invito id agi nefas erat, adducere in sententiam non potuit. Quarum sordium ille graves mox pœnas pependit, domo continuis funeribus exhausta, et Udalrico amantissimo filiorum imaginem mortis in tabido corpore circumferente: donec placatis Cuperis, obligatum perenni voto, a D. Sebastiani ara incolumem recepit, et in pristinam elegantiam reflorescentem.

52 Nakon što su mu roditelji oko šezdeset devete godine preminuli, on je, već glava cijele obitelji, s Rihardom, za koju se kaže da je bila kći Markvarda, upravitelja karantanske granice, podigao šestero djece te je najpostojanije branio Otonovu stranku protiv Henrika Bavarskoga i njegovih saveznika; dao je i da salzburški biskup Fridrik svečanim obredom posveti hram koji je četrdeset šest godina prije bio sagradio Eberhard, a godine devet stotina devedesete, kad je družba sv. Augustina napustila to mjesto, doveo je u Ebersberg novu naseobinu od sljedbenika sv. Benedikta, pozvavši Reginbalda iz augsburškoga samostana na svetu upravu. Preminuo je ne bez glasa svetosti tisuću dvadeset devete godine, petoga dana prije ida ožujskih, šesnaest godina nakon supruge Riharde, za koju se kaže da je, sretna iznad uobičajene ljudske sudbine i okrijepljena gledanjem Bogorodice, još za života okusila nešto od besmrtnosti. Plemeniti mauzolej obojice od isklesana mramora može se vidjeti u samom središtu hrama.

52 Hic parentibus sub annum sexagesimum nonum fato functis, totius jam familiæ caput, ex Richarde, quæ Marquardi Carantani Limitis Præfecti filia fuisse dicitur, sex liberos sustulit, et Othonianas partes contra Henricum Boium eique confederatos, constantissime tutatus, templi ab Eberhardo ante quadraginta sex annos extrueti, per Fridericum Salisburgensem Antistitem festa cæremonia dedicandi auctor fuit; annoque nongentesimo nonagesimo, D. Augustini familia stationem deserente, novam e D. Benedicti asseclis coloniam Eberspergam deduxit, Reginbaldo ad sacram præfecturam e conobio Augustano advocato. Decessit non sine sanctitatis tatis opinione anno vigesimo nono supra millesimum, V Idus Mart. decimo sexto post conjugem Richardem, quæ supra communem hominum sortem felix, Dei parentis recreata aspectu, gustum aliquem immortalitatis adhuc viva cepisse dicitur. Utriusque mausoleum nobile e marmore cælato in umbilico templi visitur.

53 Udalrikov brat Adalberon u khubachenskom selu uz rijeku Paar godine 1011. utemeljio je ženski samostan, kako svjedoče povelje Henrika koji je u to vrijeme vladao; poduzevši zatim hodočašće u Palestinu, na putu je preminuo. Supruga Alberada, shrvana žalosnom viješću, nije htjela nadživjeti muža te je od duševne boli uvenula zajedno s plodom što ga je nosila u utrobi. Preživjela kći Vilibirga, nemoćna da oplače tolike smrti, i sama je, koliko je bilo dopušteno, napustila zemaljska dobra i dragovoljno se zatvorila u očev samostan, koji je nedavno bio izgorio a obnovio ga je stric Udalšalk, te je poželjela isti grob s majkom.

53 Udalrici frater Adalbero in Khubacensi vico Barræ anni adsito, anno MXI parthenonem condidit, ut Henrici, qui eo tempore imperavit, litteræ testantur: suscepta deinde in Palæstinam argentinatione, in itinere decessit. Alberadis conjux illætabili afflicta nuntio, marito superesse noluit, et mœrore animi, una cum fœtu, quem utero gerebat, extabuit. Willibirgis superstes filia elugendis tot funeribus impar etiam ipsa, qua licuit, terras deseruit, et paterno cœnobio, quod nuper arserat, et ab Udalscalco patruo instauratum fuerat, se sponte inclusit, eumdemque cum matre tumulum optavit.

54 Već Udalrikovu pak sinu, koji se također zvao Adalberon, Ebersperški anali za ženu pripajaju kćer Rudolfa od Altorfa, i ne nazivaju je Rihardom nego Rihlindom ili Rihildom, koja je ne prije devedeset pete godine toga stoljeća stupila s mužem u brak; slažu se u tome da je taj brak bio neplodan te da je stoga, u nadi za tolika bogatstva, bio posvojen mladić rijetke naravi Konrad, dostojan takve sreće, koji je ipak kratka vijeka prije vremena iznevjerio želje roditelja. Ništa sretniji nije bio ni Eberhard, drugi Udalrikov sin, grof od Muracha, koji je, nakon što mu je muško potomstvo prerano umrlo, uz rijeku Ilm podigao pobožno prebivalište posvećenim djevicama i postavio im za poglavaricu svoju nećakinju Gerbirgu; njezin je primjer nasljedovala njezina majka Vilibirga, Eberhardova kći, te je, posvetivši svoju starost na istome mjestu Bogu i kreposti, stavila najljepši završetak svome životu.

34 Jam Udalrici demum filio, qui itidem Adalbero dictus est, uxorem Rudolphi Altorfensis filiam copulant Eberspergenses Annales, neque Richardem eam, sed Richlindem, seu Richildem, nominant, quæ non ante nonagesimum quintum illius seculi cum marito in manum convenerit, in illo consentiunt, sterile id connubium fuisse; eoque in spem tantarum opum Conradum raræ indolis adolescentem, eaque fortuna dignum, adoptatum esse: qui tamen brevis ævi parentum vota ante tempus destituerit. Nihilo felicior Eberhardus alter Udalrici filius, Mouracensis Comes, mascula prole immaturo fato functa, ad Ilmum fluvium religiosum sacratis Virginibus domicilium struxit, iisque Gerbirgam neptem suam præfecit: cujus exemplum Willibirgis mater ejus, Eberhardi filia æmulata cum senium suum eodem in loco Deo virtutique mancipasset, pulcherrimam vitæ clausulam imposuit.

55 Nadalje, Adalberon, da ni u čemu ne zaostane za bratom u revnosti za krepost, nezadovoljan tijesnoćom ebersberškoga samostana, sravnio ga je sa zemljom i mnogo veličanstvenije obnovio tisuću trideset sedme godine te ga obogatio velikim prirastom dobara; kako je njegova darežljivost iz dana u dan rasla, naposljetku je sv. Sebastijana imenovao jedinim baštinikom, kako bi na taj način i sam sa suprugom mogao nositi naslov utemeljitelja samostana, jer su prvu slavu toga djela već bili stekli predci.” Tako Brunner.

35 Porro Adalbero, ne quid fratri in virtutis studio concederet, Eberspergensis monasterii angustiis offensus, illud solo æquatum multo magnificentius instauravit, anno trigesimo septimo supra millesimum, et magna bonorum accessione locupletavit; crescenteque in dies liberalitate, D. Sebastianum tandem hæredem ex asse scripsit, ut eo pacto etiam ipse fundati cœnobii titulum cum uxore ferre potuerit; primam enim illius facinoris gloriam jam majores anteceperant. Hæc Brunnerus.

56 Kada su pak i odakle u Ebersberg donesene relikvije sv. Sebastijana, poučio nas je svojim pismom poslanim iz Münchena 20. veljače 1634. naš Juraj Stengel, posvjedočivši da se u djelu Chronicon, odnosno povijesti Ebersberga, knj. 1, pogl. 9, čita ovo: „Mislim da nitko ne sumnja u to da su grof Eberhard i prepozit Hunefrid, dok se u međuvremenu samostan dovršavao, za vrijeme onih šest godina, odredili i poslali razne ljude na razne strane, kako redovnike tako i dvorjane i svjetovne velikaše, osobito u Rim i na druga slična sveta mjesta, da zamole neke relikvije Krista i Marije ili drugih svetaca, prijeko potrebne za buduću posvetu novoga hrama i oltara. A doista nije bilo teško od većine izmoliti relikvije za tako pobožnu stvar, osobito od onih koji su od poslanika k njima poslanih doznali za ono proročanstvo svetih vidjelaca Konrada od Hewe i Gebharda iz Strasbourga o uzdizanju ovoga mjesta na štovanje i službu pravoga Boga, k tomu i za čudesan Eberhardov san i Hunefridovo noćno bdjenje o gradnji hrama i samostana na ovome mjestu. Među mnogim drugima pak iz Rima su primili ponajprije ove: najveći, naime cijeli gornji dio lubanje sv. Sebastijana mučenika, s više drugih čestica njegovih svetih kostiju, doista najveće blago; zatim ponešto od kostiju sv. Stjepana prvomučenika i biskupa Materna, kao što će postati jasno iz onoga što slijedi. Vjerovao bih pak da ih je na dar dao i ovamo iz Rima poslao vrhovni svećenik Stjepan VII., za kojega se piše da je bio u papinstvu između 929. i 924. godine.” Toliko ondje.

56 Quando autem et unde Eberspergam allatæ sint S. Sebastiani reliquiæ, nos litteris, suis 20 Februarii an. 1634. Monachio datis edocuit Georgius Stengelius noster, testatus in Chronico, sive historia Eberspergensi lib. 1, cap. 9, ista legi: Dubium nemini esse puto, quin Comes Everardus atque Hunefridus Præpositus, interim dum monasterium perficeretur, tempore illius sexennii, varios vario destinarint miserintque cum Religiosos tum aulicos dominosque seculares, Romam præsertim et ad alia id genus loca pia, petitum aliquas Christi ac Mariæ, aliorumve Sanctorum reliquias, pro futura novi templi altariumque consecratione summe necessarias. Neque vero fuit difficile a plerisque reliquias pro re tam pia impetrare, præsertim ab iis, qui de evehendo ad veri Dei cultum atque servitium hoc loco, illam sacrorum vatum, Conradi ab Hewa, et Gebhardi Argentoratensis vaticinationem, somnium insuper Everardi mirabile, ejusque lucubrationem ab Hunefrido, de extruendo hie loci templo atque monasterio, ex horum legatis ad se missis intellexerant. Inter alias autem plures, Roma acceperunt istas, puto in primis; maximam, totam scilicet superiorem, partem cranii S. Sebastiani Martyris, cum aliis pluribus sacrorum ipsius ossium particulis, thesaurum sane maximum; deinde ex ossibus S. Stephani Proto-martyris et Materni Episcopi aliquid, ut ex sequentibus planum fiet. Has autem dono datas, et huc Roma transmissas crediderim a summo Pontifice Stephano VII, qui intra annum XXIX et XXIV in Pontificatu fuisse scribitur. Hæc ibi.

57 Tih se relikvija spominje Rader u djelu Annotationes ad Menæa Græcorum pod 18. prosinca: „Sveta glava, odnosno lubanja sv. Sebastijana”, kaže, „u bavarskom Ebersbergu s golemom se pobožnošću štuje od cijele Njemačke kao pouzdana zaštita protiv kuge.” Ipak u Ebersbergu nipošto nije cijela mučenikova lubanja, nego samo gornji svod (dok donji i stražnji dio glave zadržava vatikanska crkva, kako je prije napisano), a on je tako optočen srebrom da se iz njega i pije te se stavlja na srebrnu glavu kipa sv. Sebastijana. U njemu se također posvećuju strelice, spasonosne protiv kuge. Ondje se mogu vidjeti bezbrojni zavjetni darovi ljudi svakoga staleža, spola i naroda, spomenici zadobivenoga zdravlja.

37 Harum reliquiarum meminit Raderus in Annotat. ad Menæa Græcorum, 18 Decembris: S. Sebastiani, inquit, sacer vertex, seu cranium, Ebersbergæ Boiorum cum ingenti religione a tota Germania colitur, certum adversus pestilitatem amuletum. Nequaquam tamen totum Martyris cranium Eberspergæ est, sed summa dumtaxat testa; (inferiorem ac posteriorem capitis partem, æde Vaticana, ut ante scriptum retinente) illa vero ita argento inclusa, ut ex ea etiam bibatur, atque argenteo capiti statuæ S. Sebastiani imponatur. Sagittæ quoque in ea consecrantur, contra pestem salutares. Innumera isthic visuntur omnis conditionis, sexus, nationis anathemata, adeptæ incolumitatis monumenta.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine