Oko godine Kristove 475. održan je sinod u Arlesu radi osude zablude predestinacije. Faust, od opata u Lérinsu biskup Regija ili Rieza, napisao je prema mišljenju i odluci sinoda (što sam svjedoči u predgovoru Leonciju iz Arlesa) dvije knjige De gratia Dei, et humanæ mentis libero arbitrio, koje je potom Crkva odbacila.
2 Nadalje, zabludu predestinacije, kaže naš Sirmond u 1. svesku djela Concilia Galliæ, radi čijeg suzbijanja je ovaj sinod bio sazvan, tumačim kao ono krivovjerje predestinacijanaca za koje se govorilo, kako Prosper i Sigebert prenose u djelu Chronica, da je nastalo za vladavine Honorija, uzevši početak iz krivo shvaćenih knjiga sv. Augustina. Oni su o predestinaciji raspravljali tako kao da ona donosi neku sudbinsku nužnost koja bi presjekla svaku revnost za dobra djela, jer su tvrdili da ljudima niti zla djela mogu škoditi ako su predodređeni, niti dobra koristiti ako nisu. Budući da se po sudu nekih biskupa u Galiji i drugih činilo da sv. Augustin nekim izrekama iz pojedinih svojih knjiga utire put ili daje snagu toj besmislici, zbog toga su se u tom dijelu od njega žestoko razilazili, premda su ga u svemu ostalom iznimno cijenili. Naprotiv, oni koji su se s Prosperom borili za stavove sv. Augustina optuživali su njegove protivnike kao semipelagijance jer se činilo da ljudskoj naravi pripisuju više nego što je pravedno. Od te optužbe ni Faust nije bio pošteđen u tim svojim knjigama. Naime, i papa Gelazije ih je pod tim naslovom uvrstio među apokrife, a pobijali su ih i Avit iz Viennea, Fulgencije i mnogi drugi. Uostalom, teškoj i dugotrajnoj raspravi, koja je više od stotinu godina zaokupljala najsvetije i najučenije muževe s obiju strana u Galiji, naposljetku je ipak stao na kraj Drugi sinod u Orangeu, koji je čitav prijepor o milosti i slobodnoj volji izgladio prema mišljenju sv. Augustina. Tako Sirmond. Drugi sinod održan je godine Kristove 529., a predsjedao mu je sv. Cezarije, nadbiskup Arlesa.
3 Neke je, inače izvrsne katolike, ne znam kakva suptilnost stila zavarala tako da su Faustove knjige o milosti smatrali pravovjernima. Naprotiv, većina novijih pisaca ustala je protiv njega oštrije nego što je pravedno, tako da nisu osudili samo njegove knjige, nego su mu i ime izbrisali iz svetih kalendara te ga okaljali sramotnom ljagom krivovjerja: Baronije u djelu Annales, sv. 6, pod godinom 490., naš Possevino u djelu Apparatus, Bellarmino u djelu De scriptoribus Ecclesiasticis i drugi.
4 Baronije je poslije, bolje proučivši stvar, u Dodatku 6. svesku, objavljenom nakon 10. sveska, svoju prijašnju, doista oštru ocjenu kojom je ošinuo Fausta, ovako povukao: „U prvom je izdanju doista bilo dolično to ustvrditi na temelju navedenih spisa raznih pisaca. No na temelju onoga što se poslije doznalo i iznijelo, ne smatramo nedostojnim ponovno to podvrgnuti samom sudu, premda o njegovim spisima ostaju nepokolebljive osude otaca.
5 Jer budući da je sve do ovih vremena istoga
Fausta sadržavao među svecima Martyrologium Gallicanum, iz kojega ga je prvi izbrisao Molanus; budući da ga je također, kako smo doznali, Crkva u Riezu u Galiji, gdje je on stolovao kao biskup, uvijek častila kao sveca, slaveći njegov rođendan za nebo sedamnaestoga siječnja, i ondje je u njegov spomen od davnine podignuta bazilika urešena naslovom njegova imena koju vjernici sve dosad pohađaju radi njegova štovanja; i budući da se vidi da se to istome Faustu iskazivalo kroz tolika stoljeća pred očima kršćanskoga svijeta, dok je Rimska Crkva šutjela i nitko se (koliko je poznato) uopće nije protivio: nije nam zabranjeno smatrati da se s istim Faustom moglo dogoditi ono što se tvrdi za mnoge svete muževe, da je pogriješio bez krivnje, a kad je to pitanje bilo definirano vlašću Apostolske Stolice i njegovo mišljenje osuđeno sudom drugih otaca, da je on sam svoju zabludu osudio suprotnim spisima, koji su mogli propasti kao i mnogi drugi, ili da je preminuo prije nego što je Crkva osudila njegove spise (jer godina njegove smrti nije pouzdana), imajući na umu u tim stvarima slijediti ono što Crkva bude učila da treba slijediti. Da je doista bio tako raspoložen u duši i da je to bilo poznato drugima, lako se može zaključiti po tome što je uvijek (kako pokazuju gore navedeni spisi sinoda u Arlesu i Lyonu) imao zajedništvo s najsvetijim pravovjernim biskupima Galija. Neka stoga Faustu ostanu netaknuta njegova prava i neka ne trpi nikakvu štetu od naših spisa, niti neka novotariji bude dopušteno privatnim sudom rušiti starinu.” Tako Baronije, ali umjesto 17. dana siječnja čitaj 17. 31. siječnja, odnosno 16. siječnja.
3 Svecem ga naziva Claude Robert u djelu Gallia Christiana. Maurolico piše: „U Riezu u Galiji spomendan biskupa Fausta u vrijeme Anastazija Prvoga.” Gotovo isto navode Ferrari i kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum. Konstantin Ghinius pogrešno je napisao da je od lateranskoga opata postao biskup, a htio je napisati od lerinskoga. Teže bunca Galesini: „U Riezu”, kaže, „sv. Fausta biskupa, čije se i knjige pobožno i učeno napisane i čudesna djela čitaju.” U bilješkama kaže da je bio biskup Reggija Emilije, ali dok navodi Genadija koji hvali Faustove knjige, pokazuje da govori o ovome našem. A onaj čije je knjige Gelazije odredio smatrati apokrifnima, kad ga naziva Faustinom, biskupom Reginenskim, jedan je te isti Faust, treći opat lerinskoga samostana, nasljednik sv. Maksima, zatim biskup Regija ili grada Rieza u provinciji Narbonensis Secunda, pučki Riez en Provence. Njega i Saussay ubraja među svece u dodatku djelu Martyrologium Gallicanum: „U Riezu”, kaže, „spomen sv. Fausta, biskupa i ispovjedaoca, nekadašnjeg lerinskog monaha.” Petar de Natalibus u 2. knjizi, 91. poglavlju, naziva ga svecem. Vincentius Barralis Salernus u djelu Chronologia Lerinensis svjedoči da se od davnine štuje kao svetac.
6 Ovdje namjerno izostavljamo ono što su razni oci napisali u pohvalu Fausta i ono što su drugi napisali u pokudu njegovih knjiga. Dat ćemo samo dio zahvalne pjesme koju mu je još za života poslao Sidonije Apolinar, najsvetiji i najučeniji biskup, u kojoj među ostalim o njegovim krepostima ovo propovijeda:
Tebe, veliki svećeniče, pjeva ova naša lira, premda nejednakom trzalicom. Ovo je dakle prvi ili razlog ili čin pohvale, što se po Gospodnjim darovima dokazuje da je uz tebe mome bratu, dok teče skliska mladost, sačuvana čednost bez posrtanja dobroga glasa. Na tebe se odnosi svako to dobro. Nagrada će se dugovati njemu, a on tebi. Neka bude hvala njemu ako nije htio pasti, jer ono što nije ni mogao, sve se s pravom slijeva na tebe.
7 Povrh toga, kad sam nedavno dolazio u Riez, dok je bjesnio Prokion, dok je žarki oganj sunca vijugavim pukotinama cijepao žedna polja, tvoje je gostoprimstvo odmah dočekalo našu žegu: mir, dom, sjena, bistra voda, blagoslov, stol, postelja. Ipak, sve to daleko nadmašuje to što si htio da stupim i na sveti prag tvoje svete majke. Ukočio sam se, priznajem, svjestan sebe, i iznenada je strahopoštovanje oblilo moje plašljivo lice dok sam se klanjao: ništa manje nisam zadrhtao nego da me slučajno Izrael vodio Rebeki, ili dugokosi Samuel Ani. Stoga, časteći te bez prestanka molitvama, velikom ljubavlju u malim pjesmama očitujemo svoju privrženost. Bilo da te drže užarene Sirte i negostoljubive pustopoljine, ili močvara zelena od mulja, ili u skrovitom kutku još nepristupačnije crne stijene, gdje daleko od sunca udubljene špilje čuvaju prastaru tamu; ili ako na strmim liticama prostrtih Alpa pustinjak drhti gledajući te kako na hladnoj ledini kušaš kratak san, premda nosi studeni, on nikad ne svladava toplinu začetu od Krista, kamo te sada Ilija, sada Ivan poziva poći, sada dvojica Makarija, sada i junak Pafnucije, sada Or, sada Amon, sada Sarmata, sada Hilarion, sada te nag u onoj tunici doziva Antun, koju je od palmina lišća načinila blaga ruka učitelja; ili te je Lérins zagrlio kao drevnoga oca, gdje ti, već iscrpljen, često umjesto velikoga počinka dolaziš služiti učenicima, jedva hvataš dokolicu sna, jedva kuhana jela, provodiš vijek uzdržljivo i postove resiš umetnutim psalmima, tumačeći braći kolike je brjegove u nebo poslao onaj ravni otok, kakav je bio sveti život starca Kaprazija i mladića Lupa, kakva je milost pratila oca Honorata, tko je bio onaj Maksim čijem si gradu ti kao monah, biskup i opat dvostruki nasljednik, slaveći također onim pohvalama dolazak Euharija i povratak Hilarija; bilo da te drži povjereni ti puk, i maleni se u tvojoj sredini usuđuje prezreti ohole običaje velikaša; bilo da se brižno staraš kojom će hranom živjeti nemoćnik ili putnik, i što će nahraniti onoga komu sklisku golijen u okovima iscrpljuje tamnica; ili, više zaokupljen pokapanjem mrtvih, ako modre kosti preminuloga siromaha pozelene, sam bez gađenja nosiš truplo na lomaču; ili te na vidljivim stubama časnoga žrtvenika marljivi puk okružuje dok se spremaš propovijedati, da ušima pije lijek protumačenoga zakona: što god činiš, na kojem god si mjestu, uvijek mi budi Faust, uvijek Honorat, uvijek također i Maksim.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.