Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O sv. Valeriju, biskupu Sorrenta u Italiji

DE S. VALERIO EPISC. SURRENTINO IN ITALIA

Sadržaj (1)
  1. Životopis od autora Davida romæusa.

Sorrento je primorski grad Kampanije, nedaleko od Minervina rta. Ovdje je biskup bio sv. Valerije, čiji rođendan za nebo na ovaj dan bilježi Filip Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ i u općem katalogu svetaca. Štuju se petorica glavnih zaštitnika grada Sorrenta: sv. Antonin, opat, 14. veljače; četiri biskupa, sv. Renat 12. studenoga, ovaj naš Valerije 16. siječnja, sv. Atanazije 26., sv. Bakul 29. istoga mjeseca. Njihova je djela sabrao David Romæus, prezbiter iz Sorrenta, ali o Valeriju sasvim malo, kao onaj koji nije uspio doznati ni vrijeme u kojem je živio. Ipak se pouzdano zna da je živio poslije sv. Renata, koji je cvjetao u petom stoljeću, a prije vremena vojvode Rodoalda, koji je oko godine 630. držao kneževinu Benevento, ili njegova nećaka Romoalda.

Životopis od autora Davida romæusa.

O Valeriju, biskupu Sorrenta, imali smo za reći gotovo samo ono što smo napisali a u životopisu Renata ib Antonina: stvar naime nije takva da bismo joj nagađanjem mogli bliže pristupiti, premda nagađanje nije teško; ipak, da se ono što je nama vjerojatno drugima ne bi činilo drukčije, u širenju govora želimo biti skromni i štedljivi: te da se Valerije, čim je izašao iz dječačke dobi i iz onih umijeća kojima se dječačka dob običava oblikovati za čovječnost i svetost, kako bi sve vrijeme svoga vijeka mogao provesti u miru bez uznemiravanja, povukao u samoću i sagradio sebi malenu kapelicu spojenu i prislonjenu uz crkvu sv. Renata.

2 Ondje provodeći život s krepošću u oskudici među divljim zvijerima, došao je u takvu prisnost s Bogom (ta je povezanost bila svima poznata) da su od njega mnogo tražili i po njemu sve dobivali od Boga, koji je radi njega činio sve. Sorentinci, koji su revnije i marljivije nego u ovo vrijeme brinuli i obavljali sve što su smatrali da pripada bogoštovlju, kad je nastupilo vrijeme koje su željeli i kojemu su se nadali, povjeriše biskupsku službu Valeriju protiv njegove najveće volje, jer su ga dobro poznavali. Dok je dobro upravljao u toj vlasti, Isus Krist, koji bijaše rekao: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja”, pozva mladića k sebi 16. siječnja, i pokopan je u istoj kapelici u kojoj je za života prebivao prije biskupstva. Kojih je to godina bilo, nisam pronašao, kao što je rečeno.

MOLITVA. Svemogući vječni Bože, koji si zapovjedio da nam naš čudesni branitelj od neprijatelja i moćni zaštitnik, preblaženi Valerije, tvoj ispovjedalac i biskup, bude na čelu; onima koji pobožno slave polaganje njegova tijela i godišnju svetkovinu milostivo udijeli pobjedu nad neprijateljima i oproštenje grijeha. Po Gospodinu našem Isusu Kristu.

a Prilažemo neka čudesa iz životopisa sv. Renata koji je napisao isti Romæus.
b U životopisu sv. Antonina čita se da se sveti Valerije češće ukazivao s ostalim zaštitnicima Sorrenta. Iz životopisa sv. Renata, od istoga autora.

Langobardi, narod koji je krenuo s otokaa Skandije, zbog duže brade dobio je u Italiji nadimak te se najprije počeo nazivatib Longobarba, a potom Longobarda, i pozivao je hramove besmrtnoga Boga, krovove gradova i napokon čitavu Italiju na propast i pustošenje. Kada jec Rodoald, njihov vojvoda, opsjedao, napadao i potresao Sorrento te postavio tabor uz zidine, a nije mogao slomiti ni pokoriti građane, i nije bilo načina koji nije iskušao, dogodilo se jedno i drugo čudesno, božansko i gotovo nevjerojatno zbivanje, bilo kao svjedok te stvari, bilo kao zalog Božje dobrostivosti.

2 Bili su uhvatili nekoga čovjeka po imenu Feliks, iz okolice Sorrenta, na kojemu su htjeli iskaliti otrov svoje okrutnosti: naime, svezana i okovana vodili su ga u smrt. A kad su došli do kamenoga mosta na kojemu je zavoj prema putu do grobova sv. Valerija i Renata, gdje su ga odlučili sasjeći mačem, Feliks, videći smrt pred svojim očima i da ne može umaknuti njihovu maču i rukama, te da ne može postići ne samo bijeg, nego ni odgodu smrti, pred tim strašnim prizorom drhtao je i blijedio; razgovarajući u sebi s Bogom sv. Valerija i Renata, kojima na njihovu molbu za Sorrento ništa ne bi uskratio, molio je božanskim znanjem i duhom da ga obrani i oslobodi od njih, te se s one najviše obale bujice strmoglavio u vodu. Neprijatelji, vjerujući da je mrtav jer su mu stijene polomile sve udove, ostaviše njegovo tijelo da ga rastrgaju psi i ptice. Poslije, čuvši da je živ, nisu se u to mogli uvjeriti, niti ih je ičiji govor mogao navesti da povjeruju: htjeli su ga vidjeti, i nakon dane zadane riječi Feliks se vrati u tabor; upitan, odgovorio je da se preporučio svetima Renatu i Valeriju te da su mu oni pomogli za spas dok se strmoglavljivao i raskinuli okove; zamoljen, odveo ih je do njihovih grobova.

3 Noću je u neprijateljskom taboru viđen starac sličan sv. Renatu; sumnjajući da je neki seljak ili da je poslan u tabor radi uhođenja, navališe na njega svim silama, i nasrćući mačem da mu odrube glavu s vrata, sjekli su zrak; njihovi su nasrtaji postajali uzaludni, a starac je izmicao njihovim udarcima, kopljima, pa i navalama. Kad su to više puta učinili, mislili su da su vidjeli lik svetaca i počeli su smatrati da postoji neki svetac koji štiti, brani, čuva i nepovrijeđenim održava grad.

4 Dok su o tome razgovarali, neki su pred Rodoaldom časno spominjali sv. Renata i Valerija, zavičajne zaštitnike koji su bdjeli nad gradom, i često su pripovijedali o njihovim krepostima, tako da je Rodoald počeo odlaziti na grobove, kušati ih novcem, dragovoljno im vrlo obilno i dobrohotno obećavati mnogo od svoga bogatstva, i zavjetovao se da će im dati mnogo toga, ne samo desetinu, nego će im posvetiti i hramove pune dostojanstva, prostrane i sjajne, urešene i ispunjene kipovima, slikama i svim stvarima, ako odstupe od Sorentinaca i stanu na njegovu stranu protiv njih: a u spominjanju novca bilo je drskoga razmetanja. Loše stoji stvar kada se novcem pokušava postići ono što treba ostvariti krepošću.

5 Čuvši za to Agapit, muž mio i ugodan Bogu i ljudima, tadašnji biskup Sorrenta, činio se toliko uznemirenim da ga je, premda je razlagao što je najbolje učiniti, ipak morila briga i za službu i za pogibelj grada: bojao se da ona nije zakazala u dužnosti i da sveci koji su štitili ono mjesto i hram ne bi zbog nekih tamošnjih grijeha bili uvrijeđeni i prešli na drugu stranu; odmah je sazvao građanstvo. Kad se ono okupilo u velikom broju, biskup iznese stvar tako da se činilo kao da je gledaju vlastitim očima; izloživši svoj savjet i odrediwši javne molitve u svim crkvama, molili su i plačući preklinjali da ne odbace njihove zavjete i molitve iz svojih srdaca, da veličinu svoga duha ne saviju zbog bilo čije nepravde i da neprijatelje privedu svome mišljenju. Sveci, umoljeni od Sorentinaca, nisu prezreli njihove molitve, revnost i tužaljku, nego su im u molitvama, željama i postu pritekli u pomoć. Nikada naime narod, osobito neporočan i nevin, nije bio od Boga odbijen kad je ponizno molio.

6 U međuvremenu je ona zločinačka četa napadala grad, a Rodoald, odvukavši svećenike od samih oltarskih jastuka, nije prestajao odlaziti na grobove sv. Renata i Valerija, pokušavajući ih odvratiti od obrane protivne strane i privući na svoju. O čudne li bezumnosti, mahnite ludosti, neumjerene mahnitosti! O jedinstvene li gluposti! O nevjerojatne li tuposti! O znamenite li drskosti ljudi koji su darovima pokušavali podmititi svece i cijenom pokolebati njihovu vjernost! Sveci ni zbog veličine nagrada ni zbog straha ne odstupaju od prava, od vjernosti, od postojanosti. Ipak je Rodoald navaljivao i požurivao, najvelikodušnije je obećavao da će najsvetije obdržavati i najbrižljivije izvršiti ono što im je obećavao i preuzimao, te da će sagraditi hram opremljen svim potrebnim stvarima i obogaćen izvrsnim slikama, ako ga Sorrento ne bude uznemiravao i ako im njegov spas i dostojanstvo ne budu na brizi: i nije propuštao svakoga dana donijeti neki dar u hram. Ali stvari su se iz radosti preokrenule u strah. Naime, sveci ne samo da se nisu pokazivali sklonima uslišati ljude, nego su ih i odbijali, očima ih izbjegavali, ušima odbacivali, dušom prezirali; a ono što se unosilo u hram, samo je od sebe, bez ičije pomoći, iznenada odatle bilo iznošeno, i ni od koga dotaknuto bilo je izbačeno van i protjerano izvan vratnica i praga hrama.

7 Neki iz broja tih ljudi, poneseni gnjevom i uvrijeđeni tim događajem, potaknuti nekim bezbožnim bijesom i drskošću, prezirući Boga i svece (d divlji narod koji nije znao kakva Boga dolikuje imati, čijoj se vlasti sve pokorava i kojega jedini kršćani spoznaju), počeše pljačkati svetište. Ali Bog ih nije dugo ostavio nekažnjenima: jer čim su svetogrdne ruke stavili na svetište, odmah ih zgrabe pakleni sluge, i podignuti uvis gotovo pred očima sviju, bezumni su slijepim zaletom nalijetali na zidove i jedan na drugoga; udarali su čelom i u zid, te su razbijenih glava pali mrtvi, izbačeni iz broja živih, predani ispod mrtvih vječnim tminama i okovima da u podzemlju podnose kazne bezbožnika: njihovom su krvlju, kaže se, još i danas poprskani grobovi svetaca, pod i zidovi hrama.

8 To je duše neprijatelja prevelo iz manje brige u krajnji strah, tako da su pobjegli jedva dočekavši prtljagu. Sveci su odbili prve, uništili posljednje, nisu ostavili ni iskru najstrašnijega rata; obdarili su Sorrento božanskim dobročinstvom; odbili su silu, pogibelji, okrutnost i bijes neprijatelja s vratova svojih vjernika; sretno su odbacili neprijatelje od okolice Sorrenta i napokon su olakšali svojim moliteljima koji su se tolike mjesece nalazili u pogibeljima: oni su iskazali veliku zahvalnost Bogu i najstarijim svecima zaštitnicima grada što su uz njihovu pomoć i vodstvo u kratkom vremenu postali slobodni i već toliko puta izbjegli onu tako strašnu i državi tako neprijateljsku pošast.

a Skandija, koju drugi nazivaju Skandinavija i Scanzia, danas pučki Skåne i Schonia, prostrano područje Danaca s one strane tjesnaca Sunda. No čini se da su neki od starih pod tim nazivom razumijevali i dio Švedske i Norveške. Neki učenjaci niječu da su Langobardi krenuli odande i smještaju njihova prva sjedišta u Germaniju s ove strane Baltičkoga mora. Romæus je crpio iz Pavla Đakona, koji ih u 1. knjizi, 2. poglavlju naziva Vinilima i podrijetlom iz Skandinavije.
b Štoviše, nazivani su Langobardi i Langebardi. Pavao Đakon, 1. knjiga, 9. poglavlje: „Ipak je sigurno da su Langobardi, koji su se isprva nazivali Vinili, poslije tako prozvani po duljini brade netaknute željezom. Naime, prema njihovu jeziku lang znači dugu, a baert bradu.” Usporedi djelo Germanica Cluveriusa i Insubrica Puteanusa.
c Ovaj je bio brat kralja Grimoalda. Romæus u životopisu sv. Antonina navodi da je Sorrento opsjedao Romoald, Grimoaldov sin, a oslobođen je pomoću istoga sveca. Je li to ista opsada, i je li na jednome od dvaju mjesta pogreška u imenu, ne odlučujemo. To je onaj Romoald kojega je u Beneventu opsjedao car Konstans, unuk Heraklijev, ali je dolaskom Grimoalda bio prisiljen pobjeći.
d Ovdje autor o Langobardima govori kao da su tada još bili pogani: većina je u Rodoaldovo doba bila kršćanska, ali su neki još bili arijanci. No Romoald, kao i otac mu Grimoald, bili su katolici.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine