Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O sv. Jakovu, biskupu tarentaisejskom

DE S. JACOBO EPISCOPO TARENTASIENSI

Sadržaj (2)
  1. Biskupstvo, sagrađeni hram, čudesa.
  2. Putovanje k vladaru, proslavljeno raznim čudesima.

Forum Claudii u Grajskim Alpama bio je grad Centrona, smješten na obali rijeke Isère, koji se zatim zvao Darantasia i Tarantasia, a Tarentasia, sada nadbiskupijski. Prvi njegov biskup bio je sv. Jakov, učenik sv. Honorata Arleškoga, kojega rođendan iz spisa tarentaisejske Crkve bilježi 16. siječnja Ferrari ovim riječima: „U Tarentaiseu sv. Jakova, biskupa istoga grada”, a prenosi da se štuje i u Aosti, jer taj grad potpada pod tarentaisejsku metropoliju. Du Saussay u dodatku djela Martyrologium Gallicanum ovako piše o njemu: „U Tarentaiseu u samoj Narbonskoj Galiji sv. Jakova, biskupa te metropole i ispovjedaoca, koji je, pun apostolskoga duha, obasjavajući ovaj kraj evanđeoskim bakljama, ispunio vjerom i pobožnošću, te pošto je ondje podigao trajno biskupsko sjedište, uredio hijerarhiju i odredio Marcelina, muža prokušane kreposti i milosti, za baštinika svete službe, kad je najsvetije upravljao stadu koje je sam sabrao, primio je nagradu vjernoga upravljanja od Gospodina kojemu je revno služio. Utemeljio je također u Aosti Salasa biskupsku crkvu, kojoj je za prvoga pastira postavio sv. Eustahija.”

2 Životopis sv. Jakova, ali krnj, prepisao je iz staroga kodeksa i nama priopćio naš Petar Franjo Chifflet, koji nagađa da je njegov autor bio Gvido iz grofova Burgundije, najprije nadbiskup bečki, zatim rimski prvosvećenik Kalist II. Čitamo naime, kaže, da je on napisao neke životopise svetaca, a Tarentaise je u staroj Burgundiji i u bečkoj pokrajini; i u našem je rukopisnom kodeksu ovaj životopis stajao poslije knjige istoga Kalista o prijenosu i čudesima sv. Jakova, apostola Španjolaca. iz staroga rukopisa izvukao Petar Franjo Chifflet Družbe ISUSOVE.

Budući da se zbog promjenjivosti vremena i odlaska smrtnika dobra djela ponekad predaju zaboravu, stoga životopis preblaženoga Jakova, nadbiskupa tarentaisejskoga, koji će, kako vjerujemo, mnogima koristiti, predajemo potomcima na čitanje. Dok ćemo govoriti o njegovim krepostima i čudesima, ponizno unaprijed opominjemo slušatelje da, kad upoznaju velika djela koja se po njemu svemogući Bog udostojao učiniti, nastoje nasljedovati i njegov život te običaje, znajući da će oni koji ga budu htjeli pobožno slijediti i pomno se držati njegovih stopa i sami stići u radost u koju je on ušao, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vijeke. Amen.

Monaški život sv. Jakova.

Dok je dakle trublja svetoga Evanđelja odjekivala gotovo po cijelome svijetu govoreći: „Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko”, bl. Jakov, vojnik koji se po svjetovnom dostojanstvu smatrao glasovitim kod a Asiraca, potaknut božanskim darom, nastojao je ući kroz uska vrata koja vode u život, kao što je na kraju postalo očito. Stoga, odbacujući vojničko ruho kojim se isticao, mudro je odlučio kao siromah slijediti stope Krista siromaha; te obrativši se Gospodinu, svom je snagom nastojao djelom ispuniti ono što je držao u srcu. Silna mu je povrh svega bila želja da igdje može pronaći učitelja koji bi ga sklonije poučio u vjeri i ljubavi Božjoj. I tako, primivši nakon ne duga vremena sakrament krštenja i prianjajući uz nekoga slugu Božjega, monaha Honorata, koji je u ono vrijeme cvjetao u Galiji, sav se predao da bude podložan sluzi Božjemu. Zatim se, posve se gnušajući vojevanja lukavoga neprijatelja, opredijelio za bolji dio kad se pridružio svetomu učitelju.

3 Dok je neko vrijeme boravio na istome mjestu, gdje se pobožni učenik pridružio časnomu učitelju, dozna po glasu da otok Lérins ima oko sebe opasan zmaj i da je po običaju one koji plove oko istoga otoka zatrpavao najodvratnijim zadahom. Tada je Božji čovjek Honorat, uzevši vlastite ovce koje je na onome mjestu bio pridobio za Gospodina,b samoga učenika Jakova, proputovao krajeve Provanse; zatim, prilazeći spomenutomu otoku lađom, neprestano s učenikom vjere moleći Gospodinovo milosrđe, sasvim je istjerao onoga opakoga zmaja s istoga otoka, tako da se dalje ondje više nigdje nije pojavio.

4 Sluge pak Gospodnje, videći da je spomenuti otok očišćen od staroga neprijatelja i prikladan za potrebe monaha,d grade svetište i podižu ćeliju; u kojoj su kroz nekoliko godina zajedno boraveći snažni u krepostima i blistaju čudesima; a pošto su okupili učenike, sve do današnjega dana ono mjesto utemeljeno od iste zajednice po vjeri upravljaju monasi.

a Uistinu dakle sv. Hilarije u životopisu sv. Honorata, pogl. 3, br. 17: „Ta koja zemlja, koji narod još nema u njegovu samostanu svojih građana? Koju on divljinu nije ublažio?” itd.
b Čini se da nedostaje riječ „ostavljajući” ili kakva slična.
c Mnogo o ovome zmaju izmišlja sastavljač apokrifnoga životopisa sv. Honorata. Čudesno o veličini zmija, a osobito udava, piše Plinije u knj. 8, pogl. 14 i Solin u pogl. 2.
d To jest, sveti hram; tako Plinije u knj. 12, pogl. 23, također od Amonova proročišta, pokraj kojega raste stablo.

Biskupstvo, sagrađeni hram, čudesa.

6 Dok je on bio slavan na biskupskoj stolici i dok mu je učenik Jakov bio nazočan neprekidnim dolascima, videći da je muž osobito velike svetosti, obraća mu se usrdno moleći svim osjećajem duha da ode u grada Centrona i narod koji ondje živi u poganskom obredu obrati na Kristovu vjeru. Čuvši to, poslušni učenik sa svom je radošću i spremnom poniznošću dao pristanak te obećao da će tako učiniti prema svojim snagama, uz Gospodinovu pomoć. Stoga je časni otac, sazvavši druge svećenike, zaredio Jakova za biskupa i uputio ga u spomenuti grad i u dolinu Tarentaise da propovijeda riječ Božju. Kad je onamo stigao kao potajno, po Božjoj odredbi glas o njemu proširio se među narodom, tako da su otvoreno govorili kako je k njima već došao Kristov ljubljeni sluga, biskup Jakov. Doznavši to, Božji svećenik Jakov raduje se zbog tolikih Kristovih dobročinstava; a kad je u ranu zoru počeo propovijedati, nebrojeno se mnoštvo obraća na Kristovu vjeru; i bez odgađanja,b milosti krštenja spremna duha i jedne volje pristupi gotovo sav narod spomenutoga grada.

7 Dogodilo se pak da je u dolini Tarentaise ostalo malo nevjernika koji se nisu radosno podložili propovijedanju biskupa Jakova. Videći pak to, časni biskup, radujući se i kličući zbog tako velikoga stada stečenoga za Krista, utemeljio je baziliku. Zatim zapovijeda slugama da u šumama sijeku grede i ostalo drvo za dovršenje krova te kuće; a kad su to kršćani, raspaljeni žarčom vjerom, dovozili sa svojim volovima, dogodi se da je najstrašniji medvjed, iskočivši iz špilje, s najvećom žestinom, mrka i drska izgleda, zgrabivši pandžama razdirao i grizao ustima jednoga od volova koji je bio upregnut da vuče gredu. Vidjevši pak to, sluge, obuzete strahom, najbržim trkom javiše biskupu. Čuvši to i brzo potrčavši, sveti muž nađe medvjeda kako proždire volovsku strvinu; kojemu je, kako se prenosi, rekao: „Ja, Jakov, sluga Kristov, zapovijedam ti, najstrašnija i krvava zvijeri, da u ime Gospodnje prigneš tvrd vrat na posao na koji si navalio i da pod jaram vola kojega si ubio podmetneš oholu šiju.” On je odmah na glas sluge Božjega, premda ričući, podmetnuo šiju pod jaram; a njega je sluga Gospodnji, privezavši ga remenjem kojim je bio privezan vol, natjerao da dovuče gredu do započetoga posla. Vidjevši to, stanovnici grada, stariji su se zapanjili zbog tako velikoga čuda, a mlađi, koje je još držala nevoljkost, zgrabivši mačeve, pokušavali su ubiti medvjeda. Shvativši to, Božji čovjek, smirujući mladiće blagim govorom, reče: „O sinki moji, pustite da zvijer koju niste uhvatili nikakvom zamkom živa iziđe iz vaših krajeva.” Kad su poslušali, bl. Jakov zapovjedi medvjedu da nipošto ubuduće ne učini nikakvu štetu u istoj dolini. On se pak neozlijeđen uputi u duboku pustinju i poslije se u spomenutome kraju više nigdje nije pojavio.

8 Zatim Gospodin, želeći pokazati preslavne zasluge svoga najvjernijega sluge, očitova po drugi put veliko čudo. Naime, kad se pokazalo da je ona greda koju je medvjed upregnut s volom dovukao iz šume po mjeri pet stopa kraća od ostalih greda, sluga Božji, poškropivši tu istu gredu posvećenom vodom, moleći se, dok su svi gledali, učini da bude jednaka ostalima. Pošto se uistinu zbilo to čudo, Božjim darom, svi stanovnici one doline, raspaljeni božanskom ljubavlju, sasvim su odbacili tmine prijašnje zablude, čvrsto prianjajući uz istinito svjetlo (koje je Krist) i učvršćujući temelj na samome ugaonom kamenu, Kristu Isusu, Gospodinu našemu. a Papirije Masson u knjizi o rijekama Galije prenosi da je selo Centron, po kojemu ti narodi imaju ime, danas gotovo nepoznato, i da to svoje ime danas ne zadržava, bilo bi posve nejasno.

Putovanje k vladaru, proslavljeno raznim čudesima.

Pošto je bazilika dolično dovršena i posvećena u čast sv. Stjepana Prvomučenika, učini se sluzi Božjemu, biskupu Jakovu, da pođe k a vladaru Galije i prinese mu kakve male darove, kako bi zaslužio da ga ovaj upozna. Uze stoga snijeg skupljen u ljetno vrijeme te, natovarivši ga na magarca, pođe na put s učenikom Jakovom i ostalim slugama. Čudesna stvar i najdostojnija pripovijedanja! Naime, dok je vrućina žarkoga sunca, isušujući polja u ono vrijeme, prekomjernim žarom svoga plamena sasvim topila ostale snjegove, taj isti snijeg koji je donio iz grada Centrona nije otopila ni ljetna blagost ni ikakva vrućina, nego je ostao cjelovit, učvršćen ledenom čvrstoćom.

10 Naposljetku, dok je išao započetim putem i, umoran od prekomjerneb pripeke, skretao u neku hladovinu, a magarčić koji je nosio snijeg malo počivao, doletjevši najodvratnija ptica, po poticaju (kako se činilo) staroga neprijatelja koji se, koliko mu je dopušteno, uvijek protivi slugama Gospodnjim, spusti se na magarca koji je počivao i iskopa mu oko. Čim su sluge opazile krv kako kaplje iz magarčeve čeljusti, jave učitelju; on, odmah ustavši i zazvavši Kristovo ime, zapovjedi krvavomu gavranu da se vrati govoreći: „Zapovijedam ti, najodvratnija ptico, u ime Gospodnje, da smjesta vratiš ono što si potajno odnio od našega magarca.” Na čudesan bi način vidio gavrana kako grakćući vraća ono što je bio odnio i kako je, ispljunuvši oko na isto mjesto odakle ga je bio nasilno iščupao, vratio njegova gospodara nosača snijega zdrava i čitava; kojemu odmah stavivši tovar dok je bio živ, krenuše na put koji bijahu započeli.

11 Pošto se to tako zbilo, a još nije bio završen napor duga putovanja, jednoga od učenika, srodnika po tijelu, a bližega po duhu, imenom Jakova, uhvati groznica; i to se, kako je poslije postalo jasno, dogodilo po božanskoj volji, kako bi se zasluga presvetoga biskupa objavila kako u stranim krajevima tako i u susjednim. Naposljetku, povjerivši bolesnika vjernosti kršćana, krenuvši na put, pristupi vladaru Galije; doveden pred njegovo lice, najprije mu ponudi pozdrav, a zatim snijeg. Vladar pak, ispunjen zlim duhom, vičući i češće izvikujući da je sluga Božji varalica, mag i čarobnjak, prezirno, naduta i srditoga duha, zapovjedi da se snijeg primi.

12 Odmah ga snađoše najteže boli groznice; kao iznemogao i na samrti te već stavljen na kraj, odmah traži lijek spasenja. Tada mu jedan od nazočnih velikaša, mudro mu se obrativši, reče: „Zašto sada žudljivo tražiš lijek spasenja kad si se usudio ožalostiti Božjega čovjeka, puna Duha Svetoga, koji, slavan i moćan u čudesima, posvuda po snazi Gospodnjoj čini najveća čudesa?” Vladar, čuvši ukor svoga velikaša, obuzet velikim strahom, zapovjedi slugama koji su ga posluživali da najbržim trkom pođu za biskupom; i naloži im da se, bacivši mu se pred noge i ljubeći mu stope, potrude isprositi da se on udostoji osobno ga pohoditi i najmirnijim licem priteći u pomoć bolesniku.

13 Pošto je stvar postala poznata Božjemu čovjeku, potaknut uobičajenom pobožnošću, žurno se vraća, ulazi u vladarov dvor te, izlijevajući molitve pred Gospodinom, izliječi bolesnika od najžešćih groznica. Zbog toga se čudesa, tako iznenada i tako očito učinjenoga po Božjoj volji preko svetoga muža, silno razveselila cijela vladarova kuća; i uzvisujući krepost svetoga muža, jednodušno su iskazali neizmjerne hvale Gospodinu. Vladar, na čudesan način razveseljen zbog željenoga zdravlja postignutoga molitvama svetoga biskupa, zahvaljujući Bogu i samomu sluzi Božjemu, zamoli ga da od njega bez oklijevanja zatraži što god želi postići, jer nipošto neće pretrpjeti odbijanje. Na to sveti muž reče: „O moj slavni vladaru Galije i cijele Burgundije, poduzevši težinu tako duga putovanja iz želje da vas vidim, ne tražim od vas ni zlata ni srebra. Ali budući da je mjesto moje biskupije smješteno među strmim i tijesnim planinama Alpa i nije prikladno prostrano za stanovanje, korisno nam je da se vaša dobrota pobrine malo proširiti granice. Molim dakle milosrdno veličanstvo vaše uzvišenosti da se, s obzirom na Boga i iz ljubavi prema bl. Petru, prvaku apostola, te radi trajnoga spomena svoga imena, udostoji darovati nam kakvo povećanje od dobara vašega kraljevstva koja leže uokolo naše neuglađene crkve, da koristi nama i nasljednicima te da se po nizu vaše najčvršće povelje trajno posjeduje, na čast Bogu i bl. Petru Apostolu.” Njemu vladar reče: „Što god budeš htio zatražiti, bit će ti učinjeno.” Njemu sveti muž reče: „Ovo što od vas tražim meni je doduše veoma prikladno i potrebno, ali vama može biti lako za dati i najjednostavnije: to jest neku liticu stršeće stijene, koju starim nazivom stanovnici toga mjesta zovu Pupis.”

Ovdje me napuštaju poderane pergamene. Štuje se sv. Jakov, apostol Tarentaisejaca, u svojoj biskupiji i u drugim susjednim krajevima 16. siječnja, na koji dan i njegov učitelj sv. Honorat, biskup arleški.

a Čini se da se podrazumijeva Gundikar, kralj Burgunđana, koji je, pobijeđen od Aecija, postigao mir i podjelu Savoje sa starosjediocima; ali je zatim on sam i njegovi sinovi proširio vlast.
b αχύμε, vrućina, sunčana žega.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine