Lérins je malen otok u Sredozemnome moru, nedaleko od grada Antibesa u Galiji; u Plinija u 3. knjizi, 3. poglavlju i u sv. Euherija Lionskoga u djelu De laude eremi naziva se Lerina, drugima Lirina i Lyrinus, a po Strabonu, kako se općenito drži, Planasia. U Plinijevo doba na njemu je bio spomen na gradić Vergoanum. Zatim je stajao u sumornoj zapuštenosti, nastanjen jedino zmijama, sve dok koncem četvrtoga kršćanskoga stoljeća na njemu nije sv. Honorat njegovao monaški život i utemeljio samostan po cijelome svijetu najglasovitiji, kojega se mnogi pitomci slave u svetim kalendarima, i to upravo na ovaj šesnaesti siječnja, osim oca Honorata, dvojica svetih biskupa: Jakov iz Tarentaisea i Faust iz Rieza. Po tome samostanu i njegovu utemeljitelju Lérins se sada pučki naziva otokom sv. Honorata.
2 Ime sv. Honorata odavno je upisano u svete popise. Usuard: „U Arlesu, blaženoga Honorata, biskupa, čiji je život bio slavan po nauku i čudesima.” Slažu se uobičajeni Beda, Adon, Martyrologium Romanum i mnoga druga djela. Hraban i Notker: „U Arlesu, ukop sv. Honorata, biskupa i ispovjedaoca, za kojega se uz ostala čudesa prenosi da je molitvom istjerao zmaja s otoka Lérinsa i ondje osnovao samostan.” Najstariji martirologij sv. Jeronima, ali za koji je već odavde očito da je proširen: „U Arlesu, ukop sv. Honorata, biskupa.”
3 Sveti je Honorat naslijedio u biskupstvu Patrokla, kojega je, dok su bili konzuli Teodozije Mlađi po dvanaesti put i Valentinijan po drugi put, to jest godine Kristove 426., neki barbarski tribun usmrtio mnogim ranama po tajnoj zapovijedi zapovjednika vojske Feliksa, kako piše Prosper u djelu Chronicon. Koliko je godina Honorat stolovao, nama nije pouzdano poznato. „Iz onoga kratkog vremena”, kaže Hilarije u 6. poglavlju, br. 26., „koje vam je darovano itd.” Barralis, kao što će niže biti očito, smatra da je umro oko godine 430. Baronije da je doživio vremena Siksta III., koji je godine 432. postavljen umjesto sv. Celestina. Ghini da je preminuo oko godine 533., ali iz prethodnoga je jasno da je htio napisati 435. Njegov nasljednik Hilarije čita se da je potpisao sabor u Riezu, dok su bili konzuli car Teodozije po sedamnaesti put i ugledni muž Fest, naime godine Kristove 439.
4 Da je Honorat zavičajem bio iz Arlesa, prilično jasno daje naslutiti Hilarije u njegovu životopisu, smatra Baronije pod godinom 445., br. 20. Nama koji pažljivo čitamo životopis čini se sasvim suprotno. Naime, u 6. poglavlju, br. 23. kaže se: „Ali odakle to, molim te, da se tako izdaleka traži netko tako nepoznat? Tko je tu naklonost odsutnoga i prije nepoznatoga utisnuo u vaša srca?” Kako bi bio nepoznat i prije neviđen ako je ondje rođen u uglednoj kući, odgojen i ako je obilna imanja razdijelio siromasima? I u 7. poglavlju, br. 33.: „Što je to, molim te, što, kad je sve svoje koje je k ovome gradu privukla njegova ljubav napustio svakako u tuđini, nikomu nije preporučio povratak, nikakvu zajednicu, nije podijelio određena mjesta za život?” Ipak se s Baronijem slažu Saussay u martirologiju, Petar de Natalibus u 2. knjizi, 86. poglavlju, te rukopis crkve sv. Lamberta u Liègeu, koji nosi Bedino ime, u kojemu stoji ovo: „U Arlesu, sv. Honorata, biskupa.” A novijom je rukom dodano: „iz Arlesa, rodom iz plemenite loze istoga grada.” Barralis radije nagađa da je rodom iz Šampanje, ili Lotaringije, ili Burgundije, možda iz Toula, ili Dijona, ili Mâcona, ili Chalon-sur-Saônea. Budući da je naime pouzdano da je sv. Lup, biskup Troyesa, zavičajem bio iz Toula, rođen od roditelja kraljevske loze iz kraja Bassigny, a njime se oženila Pimeniola, sestra sv. Hilarija iz Arlesa, Honoratova rođakinja, vjerojatno je da je Honorat vukao podrijetlo iz istoga kraja. Jedino možemo ustvrditi da nam se čini da je bio Gal, podrijetlom Rimljanin. Jer ono što se u br. 4. kaže o djedovskim konzulatima ne može se shvatiti o riječima konzulata ikojega drugoga osim rimskoga, budući da Hilarije kaže: „ono što svijet smatra poželjnim i gotovo najvišim, plemenitost njegove obitelji uzdignutu sve do konzulata.”
5 O životopisu sv. Honorata ovako piše sv. Izidor u djelu De scriptoribus ecclesiasticis, 16. poglavlje: „Hilarije, biskup Arlesa, napisao je životopis svojega oca i prethodnika, presvetoga i časnoga biskupa Honorata, uresivši ga slatkom i sjajnom rječitošću.” Nije taj životopis, kao što je Baronije u bilješkama uz martirologij smatrao, različit od govora održanoga u pohvalu sv. Honoratu na godišnji dan njegove smrti. Njega smo mi usporedili sa Surijevim i Barralisovim izdanjima te s rukopisima sv. Marije iz Ripatoirea i Preudhommea, kanonika iz Cambraija. O samomu sv. Hilariju govorit ćemo 5. svibnja. Priložili smo čitanja iz staroga brevijara katedralne crkve u Marseilleu.
6 Drugi je izdan u Parizu godine 4311, životopis sv. Honorata podijeljen u tri knjige, nakrcan bajkama i buncanjima, koji se, kako kaže Baronije pod godinom 445., br. 19., ne može čitati bez mučnine, osim ako netko nema željezni želudac i sa svih strana prevučen hrđom neznanja. Pokoješta doduše besposleni i nespretni pisac toga životopisa uzima iz knjižice sv. Euherija De laude eremi i iz govora sv. Hilarija, ali to unakazuje mnogim izmišljotinama. Jesu li možda neka od kasnijih čudesa koja pripovijeda utemeljena na istini, ne možemo prosuditi.
7 Uostalom, da je Honorat učinio više djela nego što se spominju kod Hilarija, nitko neće zanijekati, budući da drugi ugledni pisci spominju zmaja ili boaa kojega je molitvama istjerao, a Hilarije mnoga samo usput dodiruje. Svakako se čini da je prije negoli je preselio u Lérins provodio život u špilji obližnje stijene, budući da se ista špilja i sada posjećuje i obilazi; o njoj Vincencije Barralis iz Salerna u djelu Chronologia Lerinensis prenosi ovo:
8 Čini se da treba dodati ono što smo sami vidjeli o špilji ili pećini u kojoj se prenosi da je blizu otoka Lérinsa nekoć boravio sam Honorat, a naši je sunarodnjaci pučki zovu: La sancta Baulma de Sancto Honorat. Postoji dakle neka gora u Narbonskome galskom moru, na ulazu u pokrajinu Provansu onima koji idu na zapad iz Italije, koja se pučki zove Caporosse, smještena između otoka Lérinsa i grada Fréjusa; ona se uzdiže u visinu gotovo tri milje i više, okružena liticama, neprohodna i obrasla šumama; njezinu istočnu i južnu stranu zapljuskuje more, na kojoj se ponajviše nalazi luka zvana Agathon, koja se pučki zove Agay; na njezinu pak boku blizu vrha, između sjevera i zapada, nalazi se neka pećina udaljena šest milja od spomenutoga grada Fréjusa, u obliku oratorija, u kojoj je sv. Honorat, prvi opat i utemeljitelj svetoga samostana u Lérinsu, a poslije nadbiskup Arlesa, neko vrijeme boravio kao pustinjak.
9 Na tome se mjestu (doista čudesno), tako neprohodnu i bezvodnu, na vrhu suhe stijene, blizu vrata pećine, vidi kamen udubljen poput zdenca koji gotovo neprestano sadrži bistru vodu do visine triju dlanova; ona neprekidno služi na korist ljudima koji onamo hrlé iz pobožnosti, a osobito stanovnicima Fréjusa, koji, kad ih pritisnu suše, neplodnost, kiše i druge nevolje, da bi umirili srdžbu Svevišnjega Boga, onamo u svečanoj ophodnji koliko pobožno hrli cijeli njihov grad. Ispod oratorija nalazi se i neka malena špilja u koju se ulazi samo puzeći, tolika je njezina tjeskoba i uskoća da jedva prima pogrbljena i u sebe sklupčana čovjeka, a ima otvor prema nebu; ona je našemu ocu Honoratu poslužila kao kraljevska ložnica.
10 Sv. Honorata s poštovanjem spominju mnogi pisci. Njemu i sv. Euheriju posvećuje jedanaestu i šest sljedećih rasprava Ivan Kasijan, gdje se nalaze one glasovite riječi: „Budući da krepost vašega savršenstva, kojom poput nekih velikih svjetala sjajite u ovome svijetu čudesnim sjajem, mnogi sveci koji se poučavaju vašim primjerom jedva mogu nasljedovati; ipak vi, o sveta braćo Honorate i Euherije, izgarate tolikom pohvalom onih uzvišenih muževa od kojih smo primili prve ustanove pustinjačkoga života da jedan od vas (naime Honorat), predsjeđujući velikoj zajednici braće, koja se poučava svakodnevnim promatranjem vašega svetog vladanja, želi da bude odgajana i zapovijedima onih otaca, itd.” Sv. Sidonije Apolinar u 16. pjesmi, Eucharisticum, govori o istomu Honoratu. Sv. Euherije u djelu De laude eremi: „Dostojna (Lerina) da bude utemeljena nebeskim stegama po Honoratovu poticaju, koja je po tolikim ustanovama dobila takva Oca koji blista snagom apostolskoga duha i sjajem lica: dostojna da ga primivši tako uzdigne.” Isti u predgovoru knjizi pitanja o Starome zavjetu upućenoj Saloniju: „Ti koji si jedva navršio deset godina ušao u pustinju, među tim rukama svetaca ne samo da si bio poučen, nego i odhranjen od oca Honorata, onoga, kažem, najprije učitelja otoka, a poslije i crkava.”
O životu sv. Honorata govor sv. Hilarija, biskupa Arlesa. Predgovor.
a Prepoznajete, predragi, dan posvećen javnimb tugovanjima vjernika, koji će mi, dokle god mi Bog bude dopuštao ove prolazne dane ovoga života, uvijek doduše dolaziti težak gorčinama, ali punc dostojanstva. Danas je naime onaj svete uspomene, biskup ove Crkve, krepostan, svećenik, imenom Honorat, svukao tijelo; štogod dodam na svršetku govora, moći će se prosuditi besmislenim. Ako naime kažem: „Preselio je k zvijezdama”, pa on je i dok je boravio na zemlji bio ubrajan među one najsjajnije zvijezde kraljevstva Božjega. Dodam li: „Stoji pred Kristom”? Pa kada on u svome životu nije stajao pred njim, onaj kojemu je sav život imao onaj Ilijin glas:d „Živ je Gospodin pred kojim stojim danas”? Reknem li: „Odrekao se zemaljskoga”, onaj kojemu je, kako kaže Apostol, „život uvijek bio na nebesima”? Jednako tako, koliko god duh i um imaju sigurnosti, štogod se javi da treba reći o takvu čovjeku, samom svojom veličinom nema dolična ishoda. Sukobljavaju se s tugama radosti. Sjećati se takva čovjeka slatko je; biti bez takva čovjeka muka je.
2 Dvostruka me dakle građa potiče: s jedne strane me k govoru privlači milost njegovih pohvala, a s druge strane k jecajima povlače zajednički gubitci. Oprostite dakle ako, dok ova dva osjećaja razdiru moj duh, služba mojih usta kao da uskraćuje dolično služenje dvama gospodarima. Štogod sjećanje pruža u prilog hvali, sve to bol prisvaja ubrajajući među gubitke. Premda, i kad bih imao vedrinu duha i kad bi jezik služio toj službi, zar bi se njegova hvala mogla iznijeti obilnije mojim riječima nego što ostaje u vašim osjećajima? Nema nikoga, kako mislim, komu ne bi pred očima bila veća milost toga čovjeka nego što je može iznijeti najbogatija rječitost bilo koga. Budući da je dakle, kako govori Pismo, „spomen pravednika uvijek uz hvale” i nitko ne može a da ne spominje s pohvalom muževe sjajnih zasluga, iznijet ću, koliko mi se pruža mogućnost, ponešto od onoga o čemu razmišljaju srca vaše ljubavi. Pomoći će svakako vaši osjećaji mojim naporima, i štogod je mojemu govoru teško razložiti, vaša će srca sama sebi izreći vlastitim mislima.
3 Pismo na nekome mjestu sadrži: „Mudrost se pjeva na svršetku”, to jest, hoće se reći da se vladanje mudraca hvali na kraju dovršenja. Otuda i na drugome mjestu: „Ne hvali”, kaže, „čovjeka za njegova života”, i ponovno: „Prije smrti ne hvali nikoga”, kao da govori: „Hvali poslije smrti.” U pohvalama živomu naime i hvaljenomu se pruža povod taštu likovanju, a hvalitelju se pripisuje svima znani ljigavi laskavi duh. Na mnogo je pak načina korisno hvaliti pokojnoga: najprije zato što, dok je odsutan onaj komu možemo ugoditi pohvalom, nužno je da se sva hvala pripiše Bogu, darovatelju milosti; zatim zato što ostaje jedino divljenje kreposti, ondje gdje se uklanja sumnja na laskanje. Pohvala pokojnoga dakle, izrečena u svetome skupu vjernika, puna je izgrađivanja, a lišena hvalisavosti; u tome rastu i zasluge onoga koji se hvali, jer mnogi napreduju njegovom pohvalom. Neću se pak bojati da ću se možda učiniti pristranim govoreći o svomu, jer osim što se ništa ne može reći a da ne bude ispod njegovih kreposti, nema nikoga tko ga ne bi smatrao svojim, osjetio svojim i vjerovao da je njegov. Ipak se ne laćam života tolikoga čovjeka pouzdajući se u darovitost niti oslanjajući se na rječitost: kad bi ga se dotaknuo ikoji pisac drevne rječitosti, ne samo da ničim ne bi ukrasio svojim govorništvo, nego bi podlegao svladan težinom građe. Mene potiče vaša ljubav, vaša naklonost pruža pouzdanje da o njemu nešto kažem. Oživit će govor, kako vjerujemo, njegovom zaslugom, premda jee iznenadne darovitosti, i ono što leži u riječima uzdignut će se djelima i začiniti ljubavlju vaših srdaca izlio se na njega.
a Rukopis iz Ripatoirea: prepoznajete.
b Drugi: uspomenama.
c Drugi: utješnom pohvalom.
d U uobičajenome izdanju: „Živ je Gospodin nad vojskama, pred čijim licem stojim, jer ću mu se danas ukazati.”
e Kod Surija: iznenadne.
Rod sv. Honorata, sveta mladost.
Poznato je svima u govorničkoj vještini da najprije navode zavičaj i podrijetlo onih kojih su se prihvatili hvaliti život, kako bi se činilo da je ono što nedostaje u vlastitim krepostima već unaprijed bilo u slavi otaca. Mi smo pak u Kristu svi jedno, i vrhunac je plemstva ubrajati se među Božje a sluge; niti nam sjaj zemaljskoga podrijetla može išta dodati na dostojanstvo, osim ako se prezre samoga sebe. Nitko nije sjajniji na nebesima od onoga tko je, odbacivši rodoslovlje roditelja, izabrao da se računa jedino po Kristovu očinstvu. Stoga izostavljam spomenuti njegova djedovska znamenja svjetovnih časti i ono što svijet smatra poželjnim i gotovo najvišim, plemenitost njegove obitelji uzdignutu sve do konzulata, koju je on prezreo većom plemenitošću srca; niti mu je bilo po volji ponositi se suvišnim častima svojih, onomu koji je iz ljubavi prema istini već želio ono što nije njegovo.
5 Moj govor radije žuri onomu s kakvom je vjerom u mladenačkim godinama po vlastitoj slobodnoj odluci žudio za krštenjem, s kakvim je zrelim promišljanjem zdrav strahovao od smrti, onaj koji je uvidio da će ona prije krštenja biti lišena života; s kakvom je žeđju želio da se njegov život obnovi na životvornome zdencu; kako mu je bilo slatko djetinjstvo, kako čedno dječaštvo, kako ozbiljna mladost, kako je čak nadilazio sve stupnjeve dobi, uvijek milošću i krepošću, i uvijek se pokazivao većim od samoga sebe, tako da bi pomislio da je odgajan pod posve božanskim vodstvom. Poučava se bez ikakva nagovaranja svojih; čuva, uz Božju pomoć, krštenje mimo ikakve ljudske brige; i, što je veće od toga, dok je još svjež i neokaljan sjajb zdenca, obraća se bez opominjatelja. „Bez opominjatelja”, rekoh? A gdje je ono da se zavičaj protivio? da se otac opirao? da je sva rodbinac zadržavala? Bila je naime njegova milost ušla u osjećaje svih, i dok ga je Krist uzimao k sebi, svijet ga je natječući se zadržavao u svemu svomu: jedne je vezala njegova blagost, druge su očarala milovanja družine, druge je u različitim vježbama mladića držalo divljenje prema svjetovnim vrlinama. Koliko je imao milosti prijašnjega života, tolikim je vezama bio povlačen natrag od obraćenja. Svi su se bojali da će im biti ugrabljena neka zajednička obiteljska dika. I uistinu, tko ga je ikada primio u nekomu držanju a da to nije bilo kao svoje? Koje ga odijelo nekoć nije krasilo? Stoga su mislili da im se kao najsjajniji dragulj i zajednička dika sviju istodobno otimaju i zavičaj i ukućani i roditelji. Jer nisu vjerovali da će se sve to promijeniti i preoblikovati na bolje, kao što smo vidjeli, nego da će kao umrijeti. I otuda je bilo to što je onoga za kojega je otac vidio da sve čega se latio snažno izvršava, odvraćao od krštenja koliko je god mogao, bojeći se da ga sav ne bude odnesen, kao što je i uslijedilo, ljubavlju prema vjeri. Ipak je prevladala želja i ljubav Kristova, i vjerna je dječačka dob, raspršivši očeva prikrivanja, navalila na krštenje. Tako se naime još kao katekumen oblikovao među prvim počecima vjere, odbacujući razuzdanost umjesto poštovanja prema krštenju koje je trebao primiti, poštujući klerike kao oce i pomažući katkad siromaha dječačkim imutkom, te je, rasipan u samilosti, nudio sve što je u toj dobi mogao imati, a još više zavoljeti zbog novosti imanja, već tada u malome uvježbavajući da sve prezire i da sve svoje odjednom razdaje.
6 Takvim i tolikim vježbama čvrsta vjera katekumena pohrlila je na krštenje. Otada ga je već oprezni otac, zabrinut zbog sumnje na nježnu pobožnost, počeo mamiti različitim zabavama, privlačiti mladenačkim zanimanjima, zaplitati u razne naslade svijeta i kao ulaziti u društvo sa sinom mladićem, baviti se lovom i raznovrsnim igrama, te se sav naoružavati slastima ovoga svijeta da pokori tu dob. I nije bez razloga strahovao da će mu ga svjetovno oteti Krist, njega kojega je među ostalim najuglednijim mladićima grlio kao jedinoga.
7 Ali njemu je usred svega toga bila veća briga čuvati krštenje. Mladić je prezirao ono u čemu je uživao ostarjeli otac, uvijek se sebi obraćajući ovakvim poticanjem: „Ovaj život ugađa, ali vara; u crkvama se čitaju drukčiji propisi; drukčije su zapovijedi ondje odzvanjale u mojim ušima: ondje se predaje čednost, uzdržljivost, mir i stid, ovdje se hrani razuzdani raskoš; ondje cvjeta pobožnost, ovdje tjelesna vježba; ondje Krist poziva u vječno kraljevstvo, ovdje đavao mami na prolazno. Sve što je na svijetu ispraznost je i požuda očiju; i svijet će proći i požuda njegova, a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek kao što i Bog ostaje zauvijek. Požurimo se dakle istrgnuti iz tih zamki dok nas još manje drže. Teško se razvezuje ono što je dugo vezano; lakše je iščupati nježno negoli posjeći čvrsto. U gori spasi dušu svoju da te možda ne zahvatee zla ovoga vladanja. Brzo se širi otrov naslade. Treba za Krista čuvati slobodu stečenu po Kristovoj milosti. Neka se drugi dive zlatu i srebru. Gospoduju, kako vidim, kovine onima koji gospoduju. Neka drugi posjeduju imanja i robove ne bez zarobljenosti svojega duha; neka se drugi raduju častima i potiskuju čast božanske slike u sebi. Meni je dosta da nisam rob poroka; meni je spas radost, meni je zaručnica mudrost, meni je naslada u krepostima, meni neka bude blago Krist. Nadoknadit će mi prolazne radosti boljima, dat će i u ovome životu da se radujem i ukrašavam proučavanjem stege, i usred toga da postanem dostojan nebeskih kraljevstava.”
8 Nije takvo razmišljanje podnijelo dugih odugovlačenja, nego je iskra hranjena takvim poticajima odmah buknula u plamen obraćenja. Primivši jaram Gospodnjega služenja prignuta vrata, odbacio je jaram slobode, shvaćajući da je mladenačka razuzdanost najviša vrsta ropstva. Bujna se kosa podrezuje na kratke vlasi, sjaj odjeće prenosi se na čistoću duha, ljepotu mliječnoga vrata prekrivaju kruti ogrtači, radost prelazi u ozbiljnost; snaga udova mijenja se snagom duha, tjelesna snaga prelazi u snagu duha; naočito lice blijedi od posta i, prije punof svježine, ispunja se ozbiljnošću. I što dulje? Tako se odjednom sav pokazuje kao drugi od drugoga da njegov otac nije drukčije tugovao nego kao otac lišen sina. I uistinu, bilo je to potpuno mrtvljenje tijela, ali ondje je bio život duha. Odavde se podiže sav progon roditelja. Tada je jedino i prvi put bio nepokoran ocu kad je nastojao biti sin Boga Oca, uredno već tada u Bogu, kako je zapovjedio Salomon, uskladivši ljubav. Tako naime spomenuti Prorok izgovara pod Božjim glasom: „Uredite u meni ljubav.” On ju je uistinu uredio i u rasporedu ljubavi uvidio da najprije treba ljubiti Boga, a zatim bližnjega. Stoga je očeva starost vjerovala da je osuđena vladanjem te dobi: suprotstavlja se, opire, prijeti; ali ničim od toga dječačka dob, oslonjena na Boga, nije uzdrmana.
a Kod Surija: sinove.
b Kod Barralisa: na izvore.
c Kod Surija: opirao se.
d Rukopis Preudhommea: zemaljske.
e Kod Surija: zle misli.
f Rukopis iz Ripatoirea: lažnoga sjaja.
Pristupa svomu novaku Gospodin tješitelj i ne propušta da mu podigne jednoga od rođene braće u zajedništvo, koji je, pozvan njegovim primjerom na obraćenje, a stariji slijedeći mlađega, u onome kratkom vremenu koje je poživio, kao što ga je pratio u zajedništvu, tako ga je pratio i u kreposti. Otada su među njima ugodna natjecanja u nakani: čiji je duh mekši na pobožnost, čija je hrana tvrđa, komu je govor blažiji, komu odijelo oštrije, tko može rjeđe govoriti, tko češće moliti, koga manje zadržava ležaj, a koga više čitanje, koga manje pokreće a uvreda, a koga više samilost, tko će spremnije dati ono što je uskratio sebi, tko će dragovoljnije gostu ponuditi ležaj od kostrijeti i ono uzglavlje od uobičajena kamena; tko će spremnije prije dijeljenja milostinje okrijepiti putnika suzama i najprije naklonošću nahraniti Krista nego pridošlicu gozbom; komu je rjeđe na ustima svijet, a komu češće Krist; tko će se na onoj uzvišenosti kreposti samomu sebi činiti manjim, i što se više bude uspinjao zaslugom, to će se više smanjivati u skrušenosti. Neki se privatni biskupstvo već tada vršio u njihovu vladanju. Lažem ako mnogi biskupi nisu od njih naučili kako se prima dok su bili primani, jer ako se tko nije uplašio one strogosti nakane, ponio je odatle sa sobom više čovječnosti u duhu nego okrijepe za tijelo. Tako su ujedno krasili sav svoj zavičaj, i koliko ostaje u srcima mnogih, od njih su bili čuvani jednih tijela, a drugih duhovi; prema tome koliko je tko bio potreban ili pouke ili sredstava, bili su odijevani, poučavani, hranjeni. Nitko onamo nije stigao umoran od napora putovanja a da se nije osjećao kao u zavičaju i na poljima svoje baštine. Nitko odatle nije odlazio u udaljenije krajeve a da se nije činilo kao da ponovno kreće od svojega doma i ponovno ostavlja svoje sugrađane, ponovno rođake.
10 U međuvremenu je rasla, množila se i širila ljubav svih prema njima, a glas se pronosio u sve udaljenije krajeve; i sav je zavičaj već prema njima prednjačio u uslugama, ljubavi i časti; nije im bilo dopušteno dospjeti do neuglednosti i siromaštva. Što se više skrivao njihov život, to je više izbijao njihov glas, i jedan je drugoga isticao pohvali, izlagao slavi i svodio na jednu zajedničku krepost. Ali dok se svatko htio sakriti u sjeni drugoga, sjaj se kao odbijen zračeći širio s obiju strana. A kakva je bila njihova ozbiljnost, kakva staračka zrelost, kako rijetki posjeti žena, čak i najbližih, i kakav bijeg od svake ispraznosti usred tolikih kreposti, kako blaga utjeha i kako brižna briga za spasenje onih koji su se povjerili njihovu nauku! Anđeoski su život provodili na zemlji u velikoj strpljivosti, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u znanju, u dugotrpnjosti, u blagosti, u Duhu Svetomu, u nehinjenoj ljubavi, u snazi Božjoj. U međuvremenu su strahovali od svoje slave i mirisa dobra vladanja raznesena nadaleko i naširoko, te iako su ga pripisivali na hvalu Bogu, ipak su se bojali da im ne donese pogibelj taštine. Smatrali su da su već u svome životu primili svoju plaću; prezirući ljudsko druženje i naklonost, gorjeli su ljubavlju prema pustinji.
11 Sklopivši dakle odluku i na neki način pretrpjevši progon svoje časti, hrle uc tuđe krajeve. Ponovno ustaje zavičaj, ponovno se opiru rođaci. Boje se da će biti opljačkani, ali sada razumnije, svojim svjetlom. Kakvo je ondje, dobri Isuse, bilo natjecanje vjere i ljubavi? Kakvo je tada bilo nadmetanje savjeta, molitava, suza? Tko ondje nije prisvojio sebi dužnost rođaka? Ili čije suze nisu nadmetale sa suzama oca? Osjećao je naime sav zavičaj da u tim mladićima gubi oce; i uistinu, bila je u njih starost sijeda ne po godinama, nego po milostima, ne trošna u udovima, nego drevnad po običajima. Koliko je, Gospodine, uređenje tvoga providonosnog upravljanja, ti koji ne dopuštaš da svjetiljke vjere što plamte ognjem stoje učvršćene na jednome mjestu, negoe ih pronosiš na prosvjetljenje različitih mjesta, ulijevajući veliku želju za selidbom i bježanjem od slave, koja se imala umnožiti samim uvećanjem kreposti kroz poduzeto hodočašće. Razgrabljuje se dakle imetak, doduše već odavno iscrpljivan raznim djelima milosrđa, ali još uvijek obilan, i na dražbu baštine jednako se pripušta rođak kao i stranac. Tako nema nikakva obzira samo na dobitke roditelja, kao da prodaju tuđe dobro. Posjed koji je, otkad je bio u njihovu posjedu, služio siromasima, sada se prodaje da bi se razdijelio siromasima. Zavičaj prihvaća razlivenu milost i uzvraća razlivenim suzama.
12 Izlaze iz zemlje, iz doma i iz rodbine svoje, i jednakim se primjerom pokazuju uistinu sinovima Abrahamovima. Da se pak ne bi mislilo kako su išta nepromišljeno započeli mladenačkom odvažnošću, uzimaju starca savršene i dovršene ozbiljnosti, kojega su, smatrajući ga uvijek ocem u Kristu, nazivali ocem,g sv. Kaprazija, koji je još na zemlji živio anđeoskim životom. Premda vaše ljubavi dosad nisu poznavale njegovo ime i još ne znaju njegov život, Krist ga ubraja među svoje prijatelje. Njega uzimaju kao ravnatelja u Gospodinu i čuvara svoje dobi, oni kojima je mnoštvo mladića izabralo njih same za čuvare. Traži se dakle skrovište hodočašća, bježi se od glasa o kreposti. Gdjegod se ide, ondje se, htjeli ne htjeli, rađa drukčiji glas. Sretne zemlje i blažene luke koje prosvjetljuje hodočasnik žedan nebeske domovine. Drugi odlaze na obale Istoka i na bilo koja druga mjesta puna svetaca radi primanja primjera; ovi svagdje kamo dođu potiču dobrim primjerima. Rasipa se posvuda imetak
14 Dostatno je spomenuti da su oni iz čežnje za Kristom neustrašivo podnosili morsku i struju, tražili ravnicu i neplodnost ahajske obale te, tako nježno k i tako meko odgojeni, borili se protiv tolikih promjena voda. Koliko je to bilo teško, koliko nepodnošljivo toj nježnosti, svjedočila je smrt ondje njegova rođenog brata, preblaženoga u Kristu muža / Venancija, te njegova i njihovih slabost. A što je u onome pogrebu m Metona vjerovala da je uzdigla ili primila, pokazala je mnoštvom četa koje su pjevale psalme; s jedne strane kliče Hebrej, s druge Grk, s druge Latin; sam Židov koji odbacuje Krista divi se vjernomu sluzi Kristovu. Same zvijezde odzvanjaju od žarkih zborova i, kako vjerujemo, s ljudskim glasovima skladno pjevaju anđeoski zborovi; svomu vjernomu sluzi ide u susret Krist. „Dobro došao, Venancije, dobri i vjerni slugo”, i dok slušaš: „Uđi u radost Gospodara svojega”, sjeti se nas koje još napadaju radosti ovoga svijeta. Primaju kraj borbe tijela i duše, početak uzimaju vječni život i slava A. Kod Surija: zavist. Kod Barralisa: prava.c Rukopis iz Ripatoirea: za hodočašćenje.d Rukopis iz Ripatoirea: ljupkim.e Isto, pronosiš na prosvjetljenje.d Rukopis iz Ripatoirea: ljupkim.e Isto, pronosiš na prosvjetljenje. Isto, Oca.g Štuje se sv. Kaprazije 1. lipnja.h Ovo smo dodali iz rukopisa, što je kod Surija iz Barralisa nedostajalo, sve do tražio obale, itd. i βύμα, struja. k Rukopis iz Ripatoirea: kako plemenito.
I Ovdje se štuje sv. Venancije 30. svibnja, kako je očito iz Saussaya i Barralisa. M Više je gradova ovoga imena. Ovdje se čini da treba razumjeti onaj koji se nalazi na obali Mesenije na Peloponezu. vodi i nevidljivom rukom ublažava zdravlje svoga povratka. Jer štogod dotakne prolazeći, prosvjetljuje. Njegovim se dolaskom raduje što je blagoslovljena Italija; njega štujući grli Toskana i po svojim svećenicima plete najljupkija zadržavanja. Nadalje, Božja providnost koja skrbi za nas sve razara, i onoga kojega su želje za pustinjom potaknule iz zavičaja Krist poziva u pustinju blizu ovoga grada. Stoga traži otok napušten zbog prevelike zapuštenosti i nepristupačan zbog straha od otrovnih životinja, smješten nedaleko od alpskoga gorja, osim pogodnosti osame obradovan blizinom i vezan ljubavlju svetoga i preblaženoga u Kristu muža a biskupa Leoncija, dok ga mnogi nastoje odvratiti od tako nova pothvata. Jer okolni su susjedi podnosili onu strašnu pustoš i u revnosti vjere nadmetali se da ga zadrže u svojim granicama. Ali on, nepodnositelj ljudskoga druženja i žudan da se odvoji od svijeta makar i prostranstvom mora, nosio je u srcu i na ustima one riječi, izgovarajući ih čas sebi, čas svojima: „Po ljutoj ćeš guji i poskoku hoditi, zgazit ćeš lava i zmaja.” I obećanje dano u Kristovim evanđeljima učenicima: „Evo, dao sam vam vlast gaziti po zmijama i škorpionima.” Ulazi dakle neustrašivo i svojom sigurnošću raspršuje strah svojih. Bježi strava samoće, uzmiče mnoštvo zmija. A koja tama nije pobjegla pred tim svjetlom? Kojemu lijeku nisu uzmaknuli otrovi? Uistinu je to bilo nečuveno i
16 Što da se dulje zadržavam? Dok je, tako reći, Krist surađivao, pošto je svladana svaka nedaća koja je prije zastrašivala, vaš Honorat ondje podiže neki Božji tabor, i mjesto koje je odavno odbijalo ljude od svojega boravka prosvjetljuje se anđeoskim službama. Rasvjetljuje se skrovište dok se svjetlo skriva; uzmiče tama nekadašnjega nepoznatog progonstva pred sjajem dragovoljnoga prognanika. Što dakle donosi taj popravak? Kamo god dođe Honorat, ondje nužno mora biti i čast. Ovdje se najprije veže službom klerikata koju je dugo izbjegavao; ovdje bjegunca povezuje svećenički otok; i onaj koji je odbijao doći do dostojanstva, k njemu dolazi dostojanstvo. Pokazao se ondje prezbiter najdostojniji ne samo dvostruke, nego i višestruke časti, pred kojim biskupstvo ne bi priznavalo nikakvu razliku svećeništva ni ikakvu povlasticu naslova. Nitko od biskupa nikada si nije toliko prisvojio da bi se ubrajao u druga toga prezbitera. Štoviše, on je u svećeništvu čuvao tako cjelovitu poniznost monaha kao što je kao monah posjedovao zasluge svećeništva.
17 Svojom marljivošću odmah se podiže hram crkve dostatan za izabranike Božje; uzdižu se krovovi prikladni za nastambe monaha; obilno teku vode stoljećima uskraćivane, pokazujući u svome jednome izviru dva čudesa Staroga zavjeta. Jer dok su izbijale iz kamena, usred gorčine mora tekle su slatke. Već je ondje sav kraj natječući se usmjeravao one koji su tražili Boga. Honorata je potražio svatko tko je zaželio Krista; i uistinu je našao Krista svatko tko je potražio Honorata. Ondje je naime on sav živio, nastanio se u njegovu srcu kao u preuzvišenoj tvrđavi i najsjajnijemu hramu; ondje je prebivala čistoća, koja je svetost, vjera, mudrost i krepost; ondje je sjala pravednost i istina. Tako je kao raširenim rukama i otvorenim naručjem pozivao sve u svoj zagrljaj, to jest u ljubav Kristovu; svi su odasvud natječući se hrlili k njemu. Ta koja zemlja, koji narod nema svojih sugrađana u njegovu samostanu? Koje barbarstvo on nije ublažio? Koliko je puta od okrutnih zvijeri učinio kako pitome golubice? Kako je gorke običaje katkad poškropio Kristovom blagošću? I oni čija je opačina samima sebi Povlačenje u Lérins, osnutak samostana.
Povlačenje u Lérins, osnutak samostana. Otada je vama vaš Honorat bio Krist po milosti i radosti svima; okusivši zatim slast dobra, nisu mogli a da još više ne mrze ono što su bili. Jer kao izvedeni u novo svjetlo, gnušali su se onoga starog tamničkog zatvora zabluda koje su dugo u njima počivale. Njegovim je poticajima istjerana raznovrsna kuga duša: gorčina, surovost i jarost ustupale su mjesto slobodi koju je ponudio Krist, i godio je odmor nakon duge i teške faraonske službe. Zadivljujuća i čudesna promjena: ne Kirkinoj čaši, kako kažu, da od ljudi čini zvijeri, nego od zvijeri ljude činila je Kristova riječ kao najslađa čaša, dok je posluživao Honorat. Ta što ne bi iznjedrila ona ustrajnost sjedinjena s vedrinom? Ili koje se kamenje ne bi pretvorilo u sinove Abrahamove ondje gdje je bila tolika radionica kreposti u glačanju duhova? A ako čovjeka ne bi dovoljno pokrenuo na njegovo spasenje živim poticajima, slomio bi Boga molitvom. Svačije je trpljenje smatrao svojim i oplakivao ga kao svoje; svačiji je napredak i napor računao svojim, znajući se radovati s radosnima i plakati sa žalosnima, te je ujedno život i kreposti sviju prenosio u zbirku svoje zasluge. Jer kao što krepost potiče na krepost, tako samilost iskazana bijednima donosi plod. Žet će naime u svakome pojedinom više nego što će svaki za sebe, jer spasenje svakoga pojedinog pripravlja njemu jednu slavu. Neumoran, žustar, neumoran ustraje: prema tome kako je prozreo svačiju narav i ćudoredne navike, ovoga pristupa tajno, onoga javno, ovoga strogo, onoga blago, i radi promjene kažnjavanja najčešće mijenja sam oblik kažnjavanja. Otuda je bilo to što nismo lako vidjeli da ikoga toliko vole ili se toliko boje. Tako je naime ta dva svoja osjećaja smještao u svakoga od svojih da je i njegova ljubav uvodila strah od prijestupa i strah ljubav prema stezi. a Štuje se sv. Leoncije, biskup Fréjusa u drugoj pokrajini Narbonskoj, 1. prosinca.
Vrstan ustroj Lérinaca. Honoratove kreposti.
Nevjerojatno je koliko mu je bilo na srcu da nikoga ne ražalosti tuga, da nikoga ne pritisne svjetovna misao; kako je lako prozreo što koga muči, kao da u svome duhu nosi duhove svakoga pojedinog. Kolikom je pak razboritošću pobožnoga upravljanja skrbio da nikoga ne pritisnu prekomjerni napori, da nitko ne obamre u prekomjernu mirovanju. Same je, ako se tako može reći, snove svakoga pojedinog brata odmjeravao pobožnom naklonošću: one snažne tijelom uvijek trgajući iz lijenosti, a one žarke duhom prisiljavajući na odmor. Svačije je snage, svačije duše, svačije želuce, vjerujem, poznavao po Božjemu poticaju, uistinu postavši sluga sviju zbog Krista Isusa. Čudesno je kako je jedan ispunio toliko dužnosti u isto vrijeme, osobito mučen tako raznovrsnom slabošću: najsnažnije i one koji su već bili krepki u svježem obraćenju pratio je u postovima i bdjenjima, nejednak snagom, jednakim pravilom. Bolesne je on, slabiji, posjećivao; ujedno je pružao okrepu dušama i tijelima, i da ne bi ikomu bilo išta manje pruženo, u duhu se uvijek vraćao: „Ovomu je hladno, ovajc razmišlja; ovome je ovaj napor težak, ovome ova hrana ne odgovara; ovoga je povrijedio drugi; teško je ono što je ovaj nanio, a nije ništa lakše uvredu koju je podnio ovaj.” Potrebno je veliko zalaganje da uvreda zadobije oproštenje i da ovaj uvredu nanesenu sebi smatra lakom ili nikakvom, a ovaj pak da uzdahne da je nanio najtežu. To je bilo njegovo neprestano djelo, neprestana nakana: olakšati svima Kristov jaram i odvratiti sve što je ubacio đavao; raspršivši oblak krivnja, povratiti vedrinu milosti; ljubavju usađivati ljubav Kristovu i bližnjih; i obrađivati duhove sviju kao svoje srce, obnavljati radosti i uvijek izgarati za željom Krista kao prvoga dana obraćenja.
19 Otuda je bilo to što je sva ona zajednica, željna božanskoga služenja, sabrana na njegovo ime iz različitih dijelova svijeta, neusklađena koliko običajima toliko i jezicima, težila u ljubavi prema njemu. Svi su ga zvali gospodarom, svi ocem, računajući da su im u njemu vraćeni zavičaj, rodbina i sve odjednom. Svi su bili naučili, dok je on suosjećao s njima, da njegove boli smatraju svojima; tako da nije bez razloga vrstan i u Kristud preblaženi muž Salvijan prezbiter, jedan od njegovih bliskih, u svojim spisima rekao da, kao što sunce mijenja lice neba jedino svojom tamom ili vedrinom, tako je ona zajednica žedna neba i predana nebeskim nastojanjima primala od njega ili oblake ili vedrinu duhova kao od posebnoga sunca u Kristu, te se s njim skladno usklađivala i po njegovu nadahnuću jačala. Otuda je bila ona, i još po njegovim molitvama ostaje razlivena u samostanu, milost Duha Svetoga, učvršćena primjerom i opomenom tolikoga učitelja, u različitim darovima karizmi, poniznosti, krotkosti, nehinjenoj ljubavi i jednoj slavi Glave u različitosti udova.
20 Velika je usred toga bila njegova briga prema pridošlicama i gostima. Ta tko bi ga ikada zaobišao? Tko nije, prezirući svoju korist, prekinuo ma koliko povoljnu plovidbu i ma koliko povoljne vjetrove zbog želje za tolikim čovjekom? Ili, ako nije bilo dopušteno pristati na otok, nije smatrao najžešćom olujom nasilnu pokornost povoljne plovidbe? Nitko onamo nije došao a da nije pohitao, nitko ondje nije osjetio svoja zadržavanja, nitko odatle nije isplovio a da nije bio posve siguran, dok ga je pratila sama ljubav, troškovi, molitve, a ispraćao ga je kao odavno svoga onoga koga je tek tada upoznao. U zapuštenosti pustinje pružao je ugodnosti svojim izgledom, primajući sve s tolikom radošću i vedrinom kao da ih je iščekivao. Uz to je postojalo imanje ravno duhu darežljivosti, posluživano istom vjerom. Jer onomu koji je rado slušao: „Prodaj sve što imaš i daj siromasima, pa dođi i slijedi me”, svatko je najradije povjeravao da raspolaže ako je što u duhu milosrđa zavjetovao, bezbrižno mu predajući sve svoje, onomu čiji je primjer slijedio u ostavljanju svega. Otuda je k njemu bio čest dolazak iz pustoši različitih krajeva.e I uistinu je on bio onaj koji nije, kao štedljiv upravitelj ili bojazljiv nadzornik, nešto davao zajednici koja mu je bila povjerena i svakodnevno rasla, a više čuvao; nego što ne bi svakodnevno činio u tuđemu ono što je jednom učinio u svomu? To jest, ništa ne bi zadržavao za sebe ni za svoje, osim hrane i odjeće za sadašnje dane.
21 Ponekad je bilo iscrpljeno imanje za raspolaganje, ali vjera nikada. Jednom je prigodom naime, kad je u škrinji namijenjenoj za darežljivost zadržavao još samo jedan zlatnikf od mnogih tisuća, i njega samoga usred oskudice mnogih stvari najpostojanije dao siromahu koji je prolazio, te rekao meni i drugima koji su stajali uza nj: „Sigurno je da se već približava onaj tko će donijeti, ako naša darežljivost već nema što iznijeti.” Jedva je prošlo tri ili četiri sata, dok je dan odmicao, i odmah je naišao onaj tko je potvrdio njegove riječi. O sretne li darežljivosti kojoj je služila vjera! O sretne li vjere kojoj darežljivost nikada nije učinila zastoja! I uistinu, koliko je god dostajala njegova vjera, toliko nije propuštao raspolagati vlastitom rukom. Imao je na mnogim mjestima vrlo prokušane muževe čijim je rukama uvijek trošio ono što mu je donošeno. Tako je po milosti jednoga upravitelja imao mnoge upravitelje, i njegova je vjera, kao neki zajednički izvor, izvirala i mnogima koji su davali i mnogima koji su primali. Gotovo ničije nevolje nisu došle k njemu a da bi se protezale dalje od njega ili da u njemu ne bi našle svoju među.
22 Otuda su već natječući se k njemu, koji se, kako je mislio ili barem želio, skrivao, sa svih strana stizale uslužne poslanice. Njima je on uzvraćao kako novim osjećajima protkanima, kako ozbiljnima, kako blagima, kako slatkim! Otuda je prelijepo blaženig Euherije, sjajan svijetu, a sjajniji Kristu, nasljedovatelj njegove kreposti, kad je iz pustinje na pločicama, kako je običaj, premazanima voskom primio njegova pisma boraveći na obližnjem otoku od njega, rekao: „Vratio si vosku njegov med.” Tko dakle nije povjerovao da je blažen on sam, blažena njegova kuća, blažene njegove škrinjice, obogaćen velikim blagoslovom u malomu daru iz njegovih usta? I uistinu je u njegovim spisima bilo toliko soli, toliko slatkoće da su zasluživali biti pohranjeni ne u škrinjicama ili ormarima, nego u prostoru srca. Otuda je što ih mnogi nose upisane u osjećajima i najradije ih iznose kao svjedočanstvo njegove ljubavi. Naposljetku, tko je ikada vezao uz sebe toliko prijatelja sadašnjim uslugama koliko je on imao nepoznatih koji su ga ljubili i najgorljivije željeli?
a Tako rukopisi, ali kod Surija i Barralisa: ovdje boluje.
b Salvijana Saussay u dodatku galskome martirologiju čini svecem. U Marseilleu se niti štuje niti se pučki smatra svecem. Sv. Euherije u predgovoru knjizi pitanja o Starome i Novome zavjetu naziva njega i Vincencija Lérinskoga svetim muževima.
c Rukopis iz Ripatoirea: I tko.
d Kod Barralisa: sklona.
e Dvojica su Euherija bila biskupi u Lyonu: stariji, koji se ovdje spominje, suvremenik sv. Honorata; drugi, mlađi, čitavo stoljeće poslije, blizak sv. Cezariju iz Arlesa. Obojica, nepromišljeno sjedinjeni u jednoga od nekih, štuju se 16. studenoga.
Odavde naš Teofil Raynaud pokazuje da on nije bio lérinski monah, što su napisali Alard Gazaeus u uvodu u 11. Kasijanovu raspravu i drugi. Najbliži Lérinsu je Lero, pučki otok sv. Margarete, po staroj kapelici te svetice ondje. Na njemu je boravio Euherije, kaže Barralis.
a Monaški život sv. Hilarija.
U međuvremenu ja, dok spominjem njegovu mnogostruku milost prema svima, prešućujem beskrajnu brigu prema meni, budući da mi je svakako njegova briga donijela u Kristu ne manje spasenja nego što je ljubav među vama ostavila uresa i časti. Radi mene naime, što se tiče njegove zasluge i mojega suda, ne smatra nedostojnim pristupiti zavičaju koji je bio prezreo niti izbjegava napor tolikoga putovanja, osobito težak zbog njegovih mnogih već odavno postojećih slabosti; i ondje mene, već u tim godinama previše naklonjena svijetu i nepokorna Bogu, kao zavodnik i istinit, blagom rukom kuša za ljubav Kristovu. Dugo je izlagati onu žestinu njegova duha u poticajima, u kojima se, kad je već prije odlučio mogao samomu sebi primaknuti najžešće poticaje na obraćenje, pošto je dugo crpio iz vrela mudrosti, na mnogostruke načine razlijevao; ali kad su riječi njegove pobožnosti malo silazile u moje uši, okreće se uobičajenim obrambenim sredstvima molitve, i vapaj njegova osjećaja, odbijen mojom tvrdoćom, pokucao je i prodro do najmilostivijih ušiju Božjih sve do milosrđa. I uistinu, dok sam se opirao i zbog one svjetovne, preopasne navike katkad zakletvom vezivao svoju tvrdokornost, proročkim je, tako reći, duhom već prije bio obećao: „Ovo što mi ti ne daješ, daje Bog.” I o, kako je dugo nastojao omekšati moju tvrdoću pljuskom suza! Kako se pobožno sa mnom borio za moje spasenje zagrljajima i poljupcima! U prvi sam mah ipak, kako on kaže, pobijedio najgorom pobjedom. Ali da me odatle pokrene i ukroti, prihvatila je Božja desnica; njemu me naime bio predao molitvom. Kakvi su se tada u mome srcu podigli valovi, kakve oluje različitih i međusobno sukobljenih volja! Koliko se puta u mome duhu smjenjivalo htjeti i ne htjeti! I što dulje? Dok je on bio odsutan, Krist na meni izvršava svoj dio i nakonb tri dana njegovim molitvama po Božjemu milosrđu biva pokorena moja nepokornost; bila je naime misao otjerala san, i dok me pozivao milostivi Gospodin, izdaleka je sa svojim nasladama stajao sav svijet: što treba tražiti, što napustiti što se savjetovalo, moj je duh u meni raspravljao kao da se iznose razlozi pred prijateljem. Hvala ti, dobri Isuse, hvala, koji si raskinuo moje okove, ganut pobožnom molitvom svojega sluge Honorata, i bacio na mene okove svoje ljubavi, kojima ako budem vezan, nikada neće ponovno ojačati okovi grijeha.
Izlazim dakle podložan, ja koji sam bio otišao ohol, i odloživši svako protivljenje, pristupam kao nov molitelj. Tako, tako molitva sveca vraća svoje bjegunce, tako pokorava nepokorne, tako svladava buntovnike.
24 A kakvim je on tada suzama natopio moju suhoću! Kako me pobožnim plačem i mene povukao u suze! Primio me takvom poniznošću i blagošću kao da sam ja njega primao; odmah je uklonjen razlog za odugovlačenje. Tada je najprije spoznao da je ono zavičaj za koji je nedavno mislio da od njega treba bježati. Izvodi me sa sobom kao svoj plijen: raduje se, likuje, kliče. Ipak me već u pustinji žuri svojim primjerom zatvoriti kao željna osame. Hrani me najprije mlijekom, a poslije hranom. Napaja me i onim obilnim nebeskim vrelom mudrosti koje je bilo u njemu. I da je barem tjeskoba mojega duha primila onoliko koliko je on nastojao uliti! Bio bi me uistinu pripravio vama i dao dostojna vaše želje, i ne znajući bi bio odgojio sebi prikladna nasljednika. A obilna ljubav njegova prema svima, koliko je, da bez zavisti kažem, dodao u meni, i koliko jec onaj laki Kristov jaram učinio meni lakšim svojim blagim poticajima! Koliko je puta spominjao mene, svoj duh, koliko puta svoju dušu, koliko puta svoj jezik! Kako nije podnosio odsutnost! Kako je uvijek bio željan moga najnedostojnijega pogleda! Što da kažem o svemu tome osim one proročke riječi koju mu je Gospodin uzvratio za mene?
a Petar de Natalibus, 2. knjiga, 86. poglavlje. Primjerom svojega vladanja potaknuo je na pokoru i nekoga Genadija, razuzdana i neukrotiva čovjeka. Čini se da je htio napisati Hilarija.
b Kod Surija i Barralisa: dva dana.
c Rukopis Preudhommea: blag.
Honoratove kreposti u biskupstvu.
U međuvremenu ja, predragi, dotaknuvši više sažeto nego iznoseći sve o vašemu najvještijem pastiru, ponovio sam ono što je bilo poznato više drugima nego vama. Njegovo smo naime svećeništvo u ovoj Crkvi vidjeli uvećano naslovom, a po svetosti i djelima već i prije najviše. Ali odakle to, molim te, da se tako izdaleka traži netko tako nepoznat? Tko je tu naklonost odsutnoga i prije neviđenoga utisnuo u vaša srca? Tko je pobudio onu želju da se, kad je bio oduzet onima kojima je po Gospodinu bio darovan kod pustinje, rodi vama? Onaj svakako koji svime upravlja, onaj koji ga je i njegovu zavičaju darovao dokle god se činilo prikladnim, i preko mora i preko kopna na korist onih koji ga gledaju proveo ovu toliku milost svoga štovatelja.
26 Ukratko, iz onoga kratkog vremena koje vam je darovano lako se daje izmjeriti što sam o njemu u ovome rekao više, a što manje. Vidjeli ste naime, predragi, onu budnost brižnosti, onu revnost za stegu, one suze pobožnosti, onu neprekidnu i trajnu vedrinu duha, koje je svjedočanstvo bilo nepromjenjivo lice. Čuli ste također ona usta usklađena sa životom, u kojima je bila svijest očišćena srca i sjaj govora. Vidjeli ste onu širinu ljubavi, koja je u njemu bila tolika da nije bez razloga isti svetac, kojega sam neposredno prethodnu izreku naveo, rekao: „Da se sama ljubav po svojoj volji ima izraziti na licu, činilo bi se da se ponajprije treba naslikati na Honoratovu licu.” Tko je dakle ikada samomu sebi izgledao da ga je dovoljno vidio? Komu nije bio zamjena za sve osjećaje? Tko je tako sjedinio blagost sa strogošću? Tko je tako pružio stegu pomiješanu s vedrinom? Koga nije ispravio uz sam ugoda onoga koji se ispravljao? Kada je njegova radost odavala ikakvu razuzdanost? Kada tuga nije bila spasonosna? Kada uzdah, osim ako nije silazio iz žalosti zbog tuđega grijeha? Tko ga nije našao a uzvišenijim nego što ga je prije vidio? Uvijek postavljen na vrhuncu kreposti, uvijek je nalazio u čemu može rasti.
27 Već pak pod njegovim poticajem koji je tjeskobni nije prezreo svoje boli? Tko, divljih običaja, nije prokleo svoje bezumlje? Tko, ohol, nije sam više od svih se gnušao svoje oholosti? Tko, razuzdan, nije zamrzio raskoš? I što dulje? Postavši svima sve, kako kaže Apostol, bio je svima zajednički lijek. Gotovo nijednu milost nije imao u sebi tako punu da se ne bi smatralo kako je posebno njeguje i posjeduje kao jedinu. Ni u kojemu životnom redu nije tako uspijevao da se ne bi činilo kako je za njega posebno prikladan.
1 Kor 9, 22.
AUTOR
28 Naposljetku, čim je preuzeo upravljanje ovom svetom Crkvom, prva mu je briga bila sloga i glavni trud bratstva da, dok su još bila živa nastojanja oko preuzimanja biskupstva, međusobnom ljubavlju poveže zavađene. Kao prokušan upravitelj Izraela dobro je znao da se ne može lako išta zapovijedati onima koji su u neslozi. Uz to je nastojao radije upravljati ljubavlju nego vladati strahom, kako bi dragovoljno ispravljanje, više nego prisilno, dodalo podložnicima i taj ures, da se ne bi smatralo kako su prisiljeni na svoju dužnost. Odmah je dakle, isključivši neslogu, dao mjesta onoj koja je majka svih kreposti, ljubavi. Procvjetala je dakle pod njim Kristova Crkva kao što je prije bio procvjetao samostan: rasla je u milostima, smanjivala se u kovinama. Ušavši naime stega, isključila je iz njegove kuće kao iz Gospodnje kuće mamona nepravednosti, i ono što je dugo bilo besposleno nagomilano, napokon je namijenila dostojnim svrhama. Svoje je blago poslao odavno preminulima; i ponovno su oni koji su bili prinijeli osjetili okrepu svojih prinosa. Zadržao je samo ono što je bilo dostatno za bogoslužje; ali da je potreba zatražila, ne bi, kako mislim, poštedio ni bogoslužje. Zavjete prošloga vremena učinio je svojim raspolaganjem.
Bolest, smrt, pokop.
Nije prestao djelovati ni usred posljednjih časova: mnoge je u svojoj postelji obogatio posluživanjem riječi. Ali koliko ga je dugo zadržavala posteljica, kojoj je već bilo prešlo u naviku nadvladavati umore bliske smrti? Posljednji je govor, dok su mu se boli već opirale, održao u crkvi na blagdan Bogojavljenja, nikada ne znajući, dok je vjera vojevala s tjelesnim slabostima, popustiti više tjelesnoj boli nego žaru duha, pa je služio vašim željama iznad svojih snaga. Nije ga naime progutala neka bolest koja bi došla izvana, niti iznenadna žega groznice, nego ga je dugo odgađana slabost, stečena odavno prevelikom strogošću odluke i pogoršavajući se jer ni tada nije malo popuštao ublažavanju, osmoga ili devetoga dana od spomenute svetkovine postupno iscrpljujući dokrajčila. Jedva nam je ipak četiri dana uskratio svoju nazočnost u dužnim djelima ljubavi, bojeći se svakako da blizina njegova odlaska ne ožalosti njegove. Nikome nikada nije bio težak usred najtežih bolesti; nikome, kako to biva, njegove slabosti nisu unijele nikakvu stravu. I doista je na taj način to prebivalište Duha Svetoga počinulo.
30 Uostalom, nevjerojatno je koliko je netaknutom sve do samoga kraja sačuvao snagu svoga neokaljanoga duha. I prvi je uvijek najobilnije tješio svoje, te se ničega nije više bojao nego da nas ne dotuče dugotrajnim očajem, shvaćajući da se krajnje stvari podnose gotovo lakše nego neizvjesne. Uvijek je riječju brisao suze onih koji su stajali uokolo, koje je ipak tim više izazivao što ih je više brisao. Odatle je našu bol procjenjivao težom od svoje. Neće lako itko tako snažna srca usred bilo kakvih nedaća i dugo podnošenih stvari ni poželjeti ikada smrt niti se nje prestrašiti. Jer onaj koga nije mrzilo živjeti usred bilo kakvih teškoća u služenju Kristu nije se bojao prijeći u novi život kroz ona zajednička vrata novoga života. Posljednja naime nužnost ljudskoga roda nije mu došla nepromišljena, nego nenadano. a Stoga je već pred samim pogledom na kraj, kao da se seli, kao da se oprašta, da ne bi išta ostavio nedovršeno, da ne bi išta uredio manje potpuno nego što je namjeravao, ispitivao svakoga od nas i poticao da ga podsjetimo ako je štogod izmaklo njegovu pamćenju, sve je u međuvremenu potvrđivao svojim potpisom i, dok smo mi štedjeli njegov umor, prisiljavao nas na sve što je trebalo učiniti, ali prisiljavao onom svojom blagom, kao i uvijek, vlašću.
31 Jednom je pak zgodom, dok sam se mučio obuzdati oluju svojih suza i prekinuti bujice plača, rekao: „Zašto plačeš nad neizbježnom nužnošću ljudskoga roda? Zar je dakle moj odlazak trebao zateći tebe nespremna, kad mene nije zatekao nespremna?” A kad sam ja,b zapleten u jecaje, koliko sam god mogao povezivao svoje riječi s njegovima, govoreći da više ne žalim zbog svoga napuštenja, jer smatram da mi zaštita njegovih molitava nikada neće nedostajati, štoviše da ću se i nakon njegova odlaska uzdati u snažnije, nego da me teško pogađa jedna rana njegovih boli i teških borbi usred posljednjih časova, on reče: „Pa što ja, najmanji od sviju, podnosim u usporedbi s onim što su mnogi od svetaca najžešće podnijeli u svojim posljednjim trenucima?” I spomenuvši neke, dodade ono što vjerujem da je negdje bio pročitao: „Veliki ljudi”, reče, „mnogo trpe, i to da pouče trpjeti one za čiji su primjer rođeni.”
32 Kad su pak k njemu hrlili uglednici,c prefekt i muževi prefektorskoga ranga, kako je žarke naloge izrekao već pod smrtnom studeni, uzimajući za najžešći početak poticaja sam svoj odlazak, a bilo je uistinu dostojno da onaj koji je uvijek pružao primjere života i svoju smrt pozove za primjer: „Vidite”, reče, „kako krhko prebivalište nastanjujemo. Bilo kamo da se uspnemo živeći, odatle nas smrt odvlači. Od ove nužnosti nikoga ne oslobađaju časti, nikoga bogatstva; ona je zajednička pravednima i nepravednima, moćnima i poniznima. Veliku zahvalnost dugujemo Kristu, koji je uskrsnućem od smrti oživio našu smrt nadom uskrsnuća, donoseći vječni život, raspršio stravu vječne smrti. Tako dakle živite da se ne bojite kraja života i da ovo što zovemo smrću iščekujete kao preseljenje. Smrt nije kazna ako ne vodi u muke. Teško je doduše rastavljanje tijela i duše; ali bit će mnogo teže u plamenovima gehenne zajedništvo tijela i duše ako duh, ne prepoznajući u svemu životu svoju plemenitost, ne navijesti rat tijelu i borbu tjelesnim manama, te ako, odijeljen sretnim rastankom od kaljuge tijela, ne sačuva obje naravi neokaljanima za vječni mir, da ondje budu sretno sjedinjene”, gdje će se radovati sveti u slavi i klicati na svojim ležajima, to jest u tijelima, kao u svojim prebivalištima, kad oni udovi koji su bili drugovi u pravednosti i posvećeni pravednosti prepoznaju kao svoja uobičajena boravišta. „Ovo dakle činite: ovu vam baštinu ostavlja vaš Honorat, svojim posljednjim dahom poziva vas na baštinu nebeskoga kraljevstva. Nitko neka se ne drži prevelikom ljubavlju ovoga svijeta. Najbolje je da dragovoljno prezreš ono za što vidiš da ćeš nužno biti bez njega. Nitko neka ne pliva u bogatstvima, nikoga neka ne pokvari sjaj bogatstava. Zločin je cijenu spasenja uzeti za građu propasti i da itko bude uhvaćen onim čime se može otkupiti.”d U međuvremenu je opominjao više licem, više očima dok mu je misao sjala prema nebu. Doduše, govor onoga koji prenosi nije ravan njegovu ognjenom govoru, ali ništa manje nisu bile neravne njegovu duhu ni riječi onoga koji opominje. Takvim je dakle poticajem i nekakvim neobičnime znakom, izlijevši molitvu, iskazao neuobičajen dar blagoslova.
33 Dok je slabila služba udova, uvijek je nicala nova milost duha. Pošto je dakle sve uredio (jer nije mnogo toga ostalo nedovršeno u njegovim djelima), prolazeći u mislima sve svoje drage, obdario je pozdravom poslanim po onima koji su stajali uokolo sve one koje mu umor nije branio spomenuti po imenu. Meni je pak šapnuo na uho: „Ispričaj onome svecu da se nije moglo ostvariti ono što je htio.” Velika i divljenja vrijedna domišljatost: da je usred onih teških smrtnih tjeskoba predvidio da ne ostavi ni čiju žalost neizbrisanu koliko je do njega bilo, ni bilo što svakako neispričano.f Što je pak ono, molim te, što je, ostavljajući u svakom slučaju u tuđini sve svoje koje je k ovome gradu privukla njegova ljubav, nikomu nije preporučio povratka ni zajedništva, nije razdijelio stalna mjesta za život, kao da je uistinu unaprijed znao da neće biti nikakva raspršenja njegovih, osim onih koji su već i za njegova života otišli odlukom duha? I uistinu, ne znamo da je itko lako odsutan iz naše zajednice osim onoga koga je on sam unaprijed opomenuo: koji je ili osjetio domovinu dražom od njegova pogleda ili težu stegu. U međuvremenu ga je pritiskao sve dublji san; kad bismo ga ponekad uplašeni prekidali, rekao je: „Čudim se da vam se u ovolikome mome umoru, nakon tako dugih nesanica koje su prethodile, moj san čini teškim.” A kad smo ga, dok su svi strepjeli, u posljednjem času odvraćali da dulje sjedi, odgovorio je, kao što je običavao, šaljivom umiljatošću i uobičajenom vedrinom duha da trpi što smo mu dosadni u ovome dijelu brige. Tako se gotovo prije ugasila njegova ljupkost nego život.
34 Zatim, zahvaćen posljednjim snom, prešao je usnuvši u spokoj smrti, bez ikakve borbe, kakve znaju biti u posljednjim trenucima, i nije osjetio nikakva teška zastoja pri preminuću. Anđeoskim zborovima primljena je ona sveta, plemenita, iskrena i od svakoga doticaja svijeta neokaljana duša. Mnogima se u međuvremenu u san utiskuju razna viđenja, kojima je ipak svima bio jedan lik, naime da onome svecu u susret idu zborovi svetaca. I doista je u onome istom trenutku ponoći zajednica ispunila crkvu u susret svetomu tijelu, tako da se smatralo kako je potaknuta samo anđeoskim glasnicima. Ostaje beživotno tijelo uvijek oživljavano duhom, puno milosti: jer je lice, ugodno svima, sačuvalo netaknutu ljupkost izgleda. Vi to dobro znate i mnogo potpunije sami sebi razmatranjem duha opisujete nego što je govor dostatan.
35 Niti se ikome nije učinilo da nije pogođen velikom štetom ako je bio lišen pogleda na njegovo tijelo, ako nije, kako je koga potaknulo bilo poštovanje bilo ljubav, utisnuo cjelov ili na usta ili na bilo koje njegove udove ili na nosila. Ono je sveto tijelo odjeveno s velikim žarom vjere, a poslije s većom vjerom, dok se primiče grobu, gotovo ogoljeno. Nije naime vjera poštedjela ni plašte posvećene njegovim ruhom, jer je držala za predragocjen dar da je otrgnula kakav res s njegovih pokrivala. U njegovu se sprovodu natjecala vaša ljubav: vi ste u njegovu pogrebu okrijepili moje još skriveno hodočašće među vama, nahranili ste me tako razlivenom ljubavlju duha prema njemu. Koga su naime toga dana zadržali njegovi krovovi? Ili koga zidine ovoga grada nisu dale ovoj bazilici kao da je shrvan osobnom tugom? Velikim se darom smatralo položiti ruku na nosila ili podmetnuti vrat. Vidjeli ste ne bez svoje slave njegovu slavu. Jer i ona pobožnost sprovoda bila je predanje vjere, i bilo je jednako sjajno imati takva čovjeka kao što je bilo teško izgubiti takva. Niti pruža malo pouzdanja milost njegova groba: jer čije smo kosti ovdje položili, na nebu svakako očekujemo zaštitu. Vidjeli smo tada kako se pred njegovim nosilima nose mirisi i tamjan, ali veće je miomirise iz vaših duša primio Bog u tolikoj vašoj ljubavi prema tako velikomu pastiru. Poskakivala je u njegovoj slavi slava Božja, i skladna ljubav u neskladnim zborovima različitih jezika. a Ovo do br. 31 nedostajalo je u dvama rukopisima.c Barralis razumije prefekta grada.d Rukopis iz Ripatorija: ne može.f Sljedeće sve do br. 34 nedostaje u rukopisima iz Ripatorija i Preudhomija.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.