Rinokolura ili Rinokorura, prema Baroniju u bilješkama uz Martyrologium Romanum na ovaj dan, dvostruka je: jedna u Egiptu, gdje je bio biskup sv. Mela, a druga u Siriji. Prema Orteliju (kojemu se radije priklanjamo), jedna te ista; jer se, budući da je smještena na granici Sirije i Egipta, od pisaca pripisuje jednoj ili drugoj. Leži uz rijeku koja odvaja područje Saracena od Palestine, o kojoj u Post 13, 18: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju od rijeke Egipta do velike rijeke Eufrata. Ona se u svetim knjigama svagdje naziva rijekom, bujicom ili potokom Egipta: u Amosu 6, posljednji redak, bujicom pustinje, jer se s njezine lijeve obale prema Crvenom moru pruža pustinja Cedar, koju nastanjuju Izmaelci ili Saraceni; a od Sedamdesetorice tumača na Izaiji 27, r. 12 Rinokorura, po imenu uzetom od grada uz koji teče; osim ako nisu radije htjeli da sama gradska naseobina, a ne neznatan potok, bude granica Judeje. Sv. Jeronim na to mjesto: Umjesto bujice Egipta, Sedamdesetorica su preveli Rinokoruru, što je gradić na granici Egipta i Palestine, izražavajući ne toliko riječi Pisama koliko smisao riječi. Pripisuje se Šimunovu plemenu u kartama Adrichomija.
2 Samomu je pak gradu ime nadjenuto od odsječenih noseva, jer su ondje zločinci osuđeni zbog krađa ili razbojništava, pošto su im bili odsječeni nosevi, bili izgnani od etiopskoga kralja Aktisana, kao što pišu Diodor Sicilski u 1. knj. Biblioth. hist. i Strabon u 16. knj. Geograph; ili od perzijskoga kralja, kao što piše Seneka u 3. knj. De ira, br. 20. Grci naime kažu πίνα za nos, a ζόλουρον za skraćeno. Sv. Epifanije u djelu Panarion, knj. 2., sv. 2., hereza 66. protiv manihejaca, br. 83., uči da se Rinokolura drugim imenom naziva Neel, od ždrijeba, jer je ondje Noa trima sinovima ždrijebom razdijelio zemlju. Isti u djelu Ancoratus, br. 114., smješta je između Egipta i Palestine, ali nasuprot Crvenom moru, ἀνὰ ρέσον Ἀργύπτου καὶ Παλαιστινής ἀντικρὸν τῆς Έρυθρας θαλάσσης. Nije li možda potrebno čitati: pred licem velikoga mora, to jest Sredozemnoga?
3 U tom je gradu bio biskup sv. Mela, kao što piše Sozomen u knj. 6., pogl. 31., gdje označava da mu je bio poznat. Spomenuli su također istoga sv. Melu ili Melana Kasiodor u djelu Historia tripartita, knj. 8., pogl. 2., Nicefor Kalist u knj. 11., pogl. 38., i naš Petar Halloix u 1. sv. De sanctis Scriptoribus Orientis, u životu sv. Polikarpa, pogl. 14., § 3. Crnim ga, što znači grčka riječ, naziva prevoditelj Sozomena u naslovu poglavlja.
4 Dan njegova rođenja za nebo 16. siječnja pišu kao svetkovinu Petar de Natalibus u knj. 2., pogl. 90., i, slijedeći ga, Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum, te Kanizije u Martyrologium Germanicum; oni ga nazivaju Melancijem i pogrešno pišu da je bio prognan u izgnanstvo pod Hunerikom. Također i Galesini, slijedeći rukopisni martirologij: u Rinokoruri sv. Melancija, biskupa, koji je za katoličku vjeru u pogibli izgnanstva i u višestrukoj borbi pobožno i hrabro živio, te osobito istaknut pohvalom biskupskih kreposti i poniznosti usnuo u Gospodinu. Kraće Martyrologium Romanum: u Rinokoluri u Egiptu sv. Mele, biskupa, koji je pod Valensom podnio izgnanstvo i druga teška zla za katoličku vjeru i u miru usnuo.
Djela iz Sozomena, knj. 6., pogl. 51.
Rinokurura je poslije toga vremena cvala pobožnim muževima, ne došljacima, nego rođenima u tom gradu. Za one među njima koji su lako bili najbolji čuo sam da su se posvetili monaškom životu: poznavao sam i sam Melana, biskupa iste Crkve, i Dionizija, koji je imao samostan u dijelu grada koji se okreće prema sjeveru: poznavao sam takođera Solona, Melanova brata i njegova nasljednika u biskupstvu.
2 Predaje se osim toga u ono vrijeme, kad je bilo zapovjeđeno da se biskupi svakoga grada koji su se protivili arijanskom nauku protjeraju iz svojih sjedišta, da su oni koji su došli protjerati Melana zatekli njega kao najnižega poslužitelja kako pripravlja crkvene svjetiljke, te da ima pojas kojim se opasivao plašt zaprljan uljem, i naposljetku da umeće stijenje u svjetiljke: kad su ga pitali za biskupa, da je odgovorio da je ondje i da će ga on pokazati. Odmah pak da je te ljude, umorne od puta, uveo u biskupovu kuću, postavio stol i ugostio ih jelima koja su se slučajno našla. Nakon što su pak blagovali, da je oprao ruke (jer ih je za vrijeme gozbe posluživao) i tako im se otkrio. Da su se oni ljudi zadivili, priznali zašto su došli; ali potaknuti poštovanjem prema njemu, da su mu dali mogućnost da pobjegne. Da je on tada rekao da je toliko daleko od toga da odbije podnijeti onu istu vrstu kazne koju su podnosili biskupi koji se s njim slažu u nauku vjere, da bi čak dragovoljno prigrlio to istob. Odgajan dakle u takvoj vrsti stege od dječaštva, u monaškoj je kreposti postao savršenc.
3 Solon pak, postavši od trgovca monahom, i sam je odatle primio ne malu korist. Jer služeći se kao učiteljima svojim bratom Melanom i monasima koji su ondje marljivo njegovali onaj pobožni način života, i na službu Bogu prionuo je s najvećom živahnošću duha, i prema susjedima je bio vrlo blag. Stoga Crkvad u Rinokazuri, zadobivši od početka takve poglavare, od toga vremena sve do našega doba nije prestala koristiti se njihovim uredbama i podizati dobre i pobožne muževe. Štoviše, klerici te Crkve imaju zajedničku kuću,e zajednički stol i naposljetku sve ostalo zajedničkoc.
a Kasiodor i Petar de Natalibus nazivaju ga Solomon.
b Dodaje Petar: I tako je zajedno s ostalim biskupima podnio dragovoljno izgnanstvo za Krista; ondje je i nakon mnogih borbi usnuo u Kristu 16. siječnja. Slažu se Petar Halloix i Martyrologium Romanum. Galesini samo kaže da je bila pogibelj izgnanstva. Kasiodor ovako piše: Oni su se zadivili čovjeku, otkrili razloge i iskazavši mu poštovanje dali su mu priliku za bijeg. Tada je on rekao: Neću, reče, izbjeći ono što su oni meni slični vrlo rado prihvatili, nego dragovoljno prihvaćam odredbe izgnanstva.
c Nužno je da je dugo nadživio Valentovu smrt, budući da ga je poznavao Sozomen, koji je, kao što u predgovoru sam svjedoči, započevši povijest od Krispa i Konstantina Cezara, treći put konzula godine Kristove 324., doveo do sedamnaestoga konzulata Teodozija Mlađega, godine Kristove 439., šezdeset jednu godinu nakon Valentove smrti.
d Grčki, ἡ μὲν βουνὸν τοῦ σύρον ἐκελησε. Kristoforsonov rukopis imao je βινοκουσούρων. Kujacijev βινοκσούρων. Skalingerov βινοκαλούρων. Gore je βινοκουροῦρα.
e Dakle, nije u ono vrijeme bilo općenito uobičajeno svim klericima ono što neki žele.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.