Neki su grčki pisci, zavedeni sličnošću imena, smatrali Marcelina i Marcela jednom te istom osobom, kao i Kleta i Anakleta. Proturječe im svi Latini i smatraju ih različitima. Marcelin se štuje 26. travnja, a Marcel 16. siječnja; i na ovaj ga dan Usuard ovako slavi: „U Rimu na Salarijskoj cesti rođendan sv. Marcela pape, koji je zbog obrane katoličke vjere po zapovijedi tiranina Maksimina najprije bio tučen batinama, zatim određen za službu oko životinja pod javnom stražom, te je nakon mnogo godina služeći ondje, odjeven u kostrijetni ogrtač, preminuo.” Isto ima i Martyrologium Romanum, osim što stavlja da je Marcel podnio mučeništvo pod Maksencijem; no Molanus u dodacima Usuardu, Bellini i veoma mnogi rukopisi navode pod Maksimijanom. O Marcelu na ovaj dan raspravljaju i općeprihvaćeni Beda, Adon, Raban, Notker, Maurolico, Galesini, Felicije, Ghini i drugi: budući da su pohvale pojedinih sastavljene iz njegovih Djela ili iz knjige o rimskim prvosvećenicima, ovdje ih nije potrebno donositi. Rukopisni Martyrologium S. Hieronymi: „U Rimu na Salarijskoj cesti na groblju Priscile ukop biskupa sv. Marcela.” Razni stari rukopisi: „U Rimu Marcela pape”; neki dodaju „mučenika”; jedan prastari irski čak i „ispovjedalaca”, pogrešno, jer je preminuo u naporima koje mu je tiranin nametnuo radi mučenja. Wandelbert:
„Sedamnaesti dan blista zaslugama i imenom Marcela mučenika i vrhovnoga prvosvećenika.”
U trima starim martirologijima sv. se Marcel navodi 4. listopada: je li toga dana izabran, posvećen, ubijen ili prenesen, ne navodi se, niti mi nagađamo. Općeprihvaćeni dakle Beda: „U Rimu Marcela pape.” Raban: „U Rimu Marcela biskupa.” Rukopis sv. Jeronima: „4. listopada u Rimu, Balbine, Marcela biskupa.”
2 Njegova smo Djela, za koja Molanus smatra da su ih zapisali bilježnici Rimske crkve, usporedili sa starim rukopisima sv. Martina i sv. Maksimina u Trieru, sv. Audomara, sv. Marije de Ripatorio i veoma mnogim drugima. Ona trebaju ispravak, kako ćemo reći, jer se njihov prvi dio odnosi na sv. Marcelina. Ista Djela i povijest pronalaska njegovih relikvija napisao je Ursion, opat u Hautmontu u Belgiji, koji je živio prije gotovo šest stotina godina. Taj su nam njegov spis pružili stari kodeksi samostana Hautmont, sv. Ghislaina i Clairmaraisa. Najprije ćemo donijeti ono što ima knjižica o rimskim prvosvećenicima, koja i pod Marcelinom kaže: „Zaklinjući bl. Marcelin prezbitera Marcela, dok je išao na svoju muku, da ne ispuni Dioklecijanove zapovijedi. I nakon toga čina ležala su sveta tijela (Marcelina, Klaudija, Kirina i Antonina) na trgu za primjer kršćanima 36 dana, po Dioklecijanovoj zapovijedi, i odatle je prezbiter Marcel noću pokupio tijela s prezbiterima i đakonima uz himne, te ih pokopao na Salarijskoj cesti na groblju Priscile itd.”
3 Vrijeme Marcelova pontifikata ne može se tako jasno odrediti, jer u knjižici o rimskim prvosvećenicima koja se pripisuje Damazu nisu pokvareni samo brojevi godina, mjeseci i dana koliko je ili svaki od starih prvosvećenika stolovao, ili je Stolica bila upražnjena, niti se u različitim primjercima međusobno podudaraju, nego su i imena konzula pomiješana. O Marcelu se čini da se može utvrditi ovo. Ubijen je sv. Marcelin 304. godine, u posljednjim vremenima Dioklecijana i Maksimijana. Potom je Stolica neko vrijeme bila upražnjena, ne sedam godina, kako se kaže u navedenoj knjižici, nego nekoliko mjeseci. Izabran zatim Marcel u prvim vremenima Galerija Maksimijana i Konstancija Klora, svi mu pripisuju pet godina i nekoliko mjeseci, tako da je nužno doživio 310. godinu, ili barem 309., kako tvrdi Baronije, koji smatra da je obje te godine konzul bio Maksencije, ali da je poslije izbrisano ime njega i njegova sina Romula, pa je u popise upisano samo P. C. X et VII, to jest nakon desetoga konzulata Herkulija i sedmoga Galerija.
4 U rukama su dva Marcelova pisma, jedno biskupima Antiohijske pokrajine, a drugo tiraninu Maksenciju, iz kojih je ponešto u svoje djelo Decretum prenio Gracijan. No jesu li posve neupitne vjerodostojnosti, neka istraže drugi. Zasigurno niti su obilježena prikladnim konzulima, niti se stvari napisane u kasnijemu međusobno dobro slažu, kako priznaje Baronije pod 308. godinom, br. 24, odakle sudi da je ono pismo primilo neki dodatak izvana.
5 Oktavije Panciroli u knjizi koju je naslovio Thesauri absconditi almae Urbis, raspravljajući o sedmoj crkvi trećega okruga, koja je crkva sv. Marcela, svjedoči da se ondje tijelo sv. Marcela čuva u glavnom oltaru s tijelom sv. Poke, o kojemu ćemo raspravljati 3. ožujka. Antun Vinko Domènec u djelu Historia Sanctorum Catalauniae pod 11. kolovoza piše da se u župnoj crkvi pokraj samostana koji nazivaju Arles, u biskupiji Elne, s drugim tijelima svetaca nalazi tijelo sv. Marcela pape, ali ne cijelo. Nepoznati autor početaka samostana u Windbergu, u 6. svesku djela Antiqua lectio Kanizija, nabraja među ostalim relikvijama svetaca i relikvije sv. Marcela pape i mučenika. Monasi iz Hautmonta pokraj gradića Maubeugea na rijeci Sambri u Belgiji diče se da posjeduju tijelo istoga svetoga Prvosvećenika već oko tisuću godina.
6 Ono je najprije bilo pokopano na groblju Priscile na Salarijskoj cesti: kada je preneseno u Grad, nije poznato. Panciroli nagađa da se to dogodilo u vrijeme Paskala I., za vladavine Ludovika Pobožnoga; naime, o Paskalu piše Anastazije: „Ovaj je preblaženi Prvosvećenik, tražeći mnoga tijela svetaca, njih pronašao: i pomnjivo ih je unutar grada časno pohranio na čast i slavu Božju.” Čini se doista da je ostalo u prijašnjem grobu barem preko 530. godine, budući da pod Vigilijem isti autor ovako prenosi: „Njegovo je tijelo doneseno u Rim i pokopano kod sv. Marcela na Salarijskoj cesti na groblju Priscile.” Ako je pod Paskalom preneseno u Grad, isti je možda dopustio da se neki dio odnese u biskupiju Elne, budući da Domènec navodi Ludovikovu povlasticu danu 821. godine, kojom se potvrđuju svi posjedi toga samostana, na molbu opata Kastelana, koji je i od Prvosvećenika o istima isposlovao neku apostolsku potvrdu i relikvije.
7 Relikvija koje su u Hautmontu spominju se Martyrologium Gallobelgicum i Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici na ovaj dan; te Molanus u dodacima Usuardu 9. rujna ovim riječima: „U Hautmontu našašće sv. Marcela pape i mučenika.” O njima raspravlja i Vilim Gazet u djelu Historia Ecclesiastica Belgii, a opširnije Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, gdje ovako piše:
8 „U Rimu, na Salarijskoj cesti, rođendan sv. Marcela pape, kojemu je Maksencije zapovjedio da u onoj crkvi koju je bio posvetio čuva životinje katabula: gdje je zbog nečistoće mjesta, iscrpljen smradom, usnuo u Gospodinu. Tijelo ovoga mučenika čuva se u Hautmontu, prastarom samostanu u Hainautu pokraj Maubeugea. Ono je u vrijeme ugarskoga pustošenja bilo skriveno u zemlji, na onome mjestu gdje sada leži prastari kamen s natpisom: 'Ursion opat.' No pod spomenutim Ursionom, prvim opatom nakon ugarskoga pustošenja, u vrijeme ratova između cara Henrika i grofa Balduina, očitovano je i pronađeno oko 1054. godine, 9. rujna. Na taj se dan u istoj crkvi čita pripovijest o očitovanju koju je zapisao spomenuti Ursion.”
9 Slave također klinijevci 6. siječnja prihvat sv. Marcela pape. Odakle se zaključuje da se njegove relikvije posjeduju i drugdje. A mučeništvo stoji pod šesnaestim danom siječnja, čiji su autori, kako se čini, bilježnici Rimske crkve.
10 Slika se u Hautmontu kako sjedi s dvjema crkvama u rukama i dvojicom careva prostrtih pod sobom. O carevima je dovoljno jasno: to su naime Dioklecijan i Maksimijan, ili radije Maksimijan i Maksencije, koje je pobijedio svojim mučeništvom: ali o crkvama je manje jasno. Ipak ne dvojim da se ovima označava Lucinina kuća koju je sv. Marcel posvetio u crkvu, u kojoj je često slavio mise; i Kirijakova kuća, u kojoj je spomenuti papa posvetio krsni zdenac. Ta su naime mjesta bila crkve, ne kakve sada imamo, nego kakve su dopuštala ona vremena u najtežem progonu. Ima napokon i onih koji smatraju da je ime Marcilije iskvaren oblik od Marcel.
11 Toliko Molanus. O relikvijama sv. Marcela donesenim u Cluny ovo donosi Andrija Saussay u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani: „U Clunyju primanje relikvija sv. Marcela pape i mučenika, danas okrunjena u Rimu: zbog čijih se primljenih presvetih zaloga, kad se u Clunyju počela često slaviti svetkovina njegova rođendana, opat Petar, nadimkom Časni, održao njemu u čast blistav govor, koji se i danas ističe među njegovim djelcima.” Toliko on, no taj govor nije objavljen s ostalim djelima bl. Petra Časnoga u djelu Bibliotheca Cluniacensis; i Andrija du Chesne žali što još nije pronađen.
SAŽETAK ŽIVOTOPISA SV. MARCELA iz knjige o rimskim prvosvećenicima.
Marcel, rodom Rimljanin, od oca Benedikta, iz okruga Via Lata, a stolovao je pet godina,b šest mjeseci, 21 dan. Bio je pak u vremenac Konstancija, Galerija id Maksencija, ode četvrtoga konzulata Maksencija i Maksima, sve dof nakon konzulata...g On je uredio groblja na Salarijskoj cesti i ustanovioh 30 naslova u gradu Rimu, kao župe, radi krštenja i pokore mnogih koji su se obraćali iz poganstva, te radi ukopa mučenika. On je zaredio i 26 prezbitera u gradu Rimu tijekom mjeseca prosinca, dva đakona, k i 21 biskupa za različita mjesta.
2 On je bio pritisnut i uhvaćen zato što je uređivao Crkvu, uhićen od Maksencija da bi zanijekao da je biskup i ponizio se žrtvama demona; prezirući uvijek l i ismijavajući riječi i zapovijedi Maksencijeve, bio je osuđen na m katabul, te dok je mnogo dana služio u katabulu, nije prestajao služiti Gospodinu molitvama i postovima. A devetoga mjeseca noću dođoše svi njegovi klerici i n izbaviše ga iz katabula.
3 A neka gospođa po imenu o Lucina, koja je sa svojim mužem Markom proživjela 15 godina, a u svom udovištvu imala 19 godina, primi bl. Marcela, p te svoju kuću posveti kao naslov q pod imenom bl. Marcela, gdje je danju i noću himnima i molitvama ispovijedala Gospodina Isusa Krista. Čuvši to, Maksencije posla i ponovno uhvati bl. Marcela, te zapovjedi da se u istoj crkvi ponovno prostru r daske kako bi ondje stajale sakupljene životinje katabula s i da im sam bl. Marcel služi. On je napokon u službi oko životinja, gol i zaogrnut kostrijeti, preminuo. Njegovo je tijelo pokupila bl. Lucina i pokopala na groblju Priscile na Salarijskoj cesti, 16. siječnja: i biskupstvo je bilo upražnjeno 20 dana. A Lucina je bila kažnjena progonstvom. a To je u starom opisu Grada sedmi okrug, od Marsova polja prema Kapitoliju. Ulica i danas zadržava ime, kako svjedoči Panvinio.b Abon Floriacensis, Liutprand, bertinski rukopis: sedam. Baronije: jedan mjesec, 25 dana.c Godine Kristove 304. Konstancije Klor i Galerije Maksimijan Armentarije od cezara su postali augusti i carevi. Iste se godine čini da je ubijen sv. Marcelin, kako ćemo vidjeti na njegovu mjestu, budući da se kaže kako je stolovao od šestoga konzulata Dioklecijana i drugoga Konstancija sve do devetoga Dioklecijanova i osmoga Maksimijanova, koji su obnašali 304. godine, te ga odložili zajedno s vlašću.d Maksencije, sin Maksimijana Herkulija, nakon što su u Rim donesene slike Konstantina Velikoga, od pretorijanskih je vojnika iznenada proglašen carem.e Ovdje je pogreška, jer se četvrti Maksencijev konzulat bilježi 312. godine Kristove, a Marcel je postao prvosvećenik 304. godine, no kojega mjeseca ili dana, nije sigurno.f Bertinski rukopis: usque post consulatum Constantii (sve do nakon konzulata Konstancija); tiskana su izdanja imala: usque ad consulatum (sve do konzulata), a nisu dodavala čijega: i u tom se rukopisu sumnja na pogrešku. Naime, godina koja se bilježi P. C. VI, nakon šestoga konzulata Konstancija i Galerija, bila je 307. godina Kristova, čijim konzulima drugi navode Konstantina i deveti put Herkulija; no te godine nije umro Marcel. A 309. godina bilježi se P. C. X et VII, odnosno nakon desetoga konzulata Herkulija i sedmoga Galerija, te ponovno 310. godina P. C. X et VII. Možda je autor ove knjižice o prvosvećenicima napisao ovako: usque post consulatum X et VII, što prepisivači, ne razumijevajući, izostaviše, a drugi dodaše Constantii. gospođu po imenu Priscila, i učini. Gore kad smo raspravljali o sv. Priscili Starijoj, rekli smo da nam je ova Mlađa manje uvjerljiva, premda je noviji pisci prihvaćaju na temelju vjerodostojnosti ove jedne knjižice, koja nije dovoljno sigurna, kako je odavde razvidno. Bilo je i drugih groblja na Salarijskoj cesti, kako smo ondje rekli prema Panciroliju, koja je možda Marcel sagradio ili obnovio; u onome starom Priscilinu sam je Marcel pohranio tijela sv. Marcelina i drugova: je li i ono trebalo popravak koji je on poduzeo, nama nije poznato. Abon ima samo: Hic fecit coemeterium via Salaria (On je uredio groblje na Salarijskoj cesti). Neki Adonovi primjerci i Notker: Hic fecit coemeteria via Salaria (On je uredio groblja na Salarijskoj cesti).h Naslov (Titulus) se upotrebljava za crkvu ili kuću predanu božanskom bogoslužju; jer kao što se na kuće ili imanja koja su se prisvajala državnoj blagajni stavljao zastor obilježen carevim likom ili imenom, što se nazivalo i carskim zastorom, tako se na zgrade koje su se posvećivale Bogu i kršćanskim svetinjama običavao stavljati stijeg Križa, kao naslov. U Rimu su se samo uglednije crkve nazivale Naslovima, kojima su bili postavljeni prezbiteri ili đakoni, koji su poslije prozvani kardinalima. O njima opširno i učeno raspravlja Baronije u 2. svesku pod 112. godinom, br. 4 i sljedećima, u bilješkama uz Martirologij 26. srpnja i drugdje. Same naslove nabrajaju Galesini u bilješkama uz Martirologij na ovaj dan, Oktavije Panciroli, Andrija du Chesne u životopisima prvosvećenika pod Marcelom i drugi. i Bertinski rukopis: 15. Liutprand: 25. k Ovo nedostaje u bertinskom rukopisu.
1 Isti rukopis: contendens contra dicta (protiveći se riječima). m Katabul (catabulum) je staja javnih teglećih životinja koje su služile za prijevoz tereta. Značenje riječi tumači Papias: „Katabola se”, veli, „vlastito kaže kad se nešto s visine baca dolje”, i odmah zatim: „Katabul je ograda za životinje, kamo se odozgo nešto baca.” Odavde su nazvani katabulenzi oni koji su vodili spomenute tegleće životinje; o njima Baronije u bilješkama uz Martirologij iz Kasiodorova djela Variae, 3. knjiga, 10. pismo, i 4. knjiga, 47. pismo, te iz drugih izvora. O veoma mnogim crkvenim poglavarima osuđenima na brigu o carskim konjima raspravlja Euzebije u 8. knjizi, 22. poglavlju. Umjesto catabulo Notker ima extabulum, neki rukopisi stabulum, neki cantabulum. Cuspinianus ima cataballum. n Tako se čini da valja čitati. Bertinski je rukopis imao exuerunt, a tiskana izdanja emerunt; ali da su otkupili slobodu svetoga Prvosvećenika novcem od stražara ili od upravitelja katabulenza, zašto noću? zašto svi? To se moglo prikladnije učiniti preko jednoga ili dvojice. o O ovoj Lucini raspravljat ćemo 30. lipnja. Bila je udana za Marka, kako se ovdje kaže, Falkonija Pinijana, koji se, dok je bio prokonzul Azije, obratio zajedno sa suprugom, kako se prenosi u Djelima sv. Antima 11. svibnja. p Bertinski rukopis: quae in domum (koja u kuću). q Naziva se i Lucinin naslov, kako se može vidjeti kod Galesinija. O ovoj crkvi mnogo toga pomnjivo skuplja Panciroli. r Papias: „Planca (daska) se naziva jer se ravno postavlja u nekoj zgradi.” s Bertinski rukopis: conligata (svezane), možda ispravnije.
a NADGROBNI NATPIS SV. MARCELA od autora sv. Damaza pape.
Istinoljubivi upravitelj, jer je nesretnicima prorekao da će oplakivati zločine posrnulih, svima je bio gorak neprijatelj. Odavde slijedi bijes, odavde mržnja, nesloga, svađe, buna, pokolj: raskidaju se savezi mira: zbog zločina drugoga koji je u miru zanijekao Krista,b okrutnošću tiranina prognan je iz granica domovine. Ovo je ukratko Damaz htio iznijeti što je doznao, kako bi puk mogao spoznati Marcelovu zaslugu.
a To je objavio Andrija du Chesne.
b Nigdje drugdje, koliko znamo, nema spomena o progonstvu sv. Marcela. iz raznih starih rukopisa.
Uhićenje sv. Kirijaka i Sisinija. Mučeništvo sv. Apronijana.
U vrijeme kad sea Maksimijan august, vrativši se iz afričkih krajeva u grad Rim, želeći ugoditi Dioklecijanu augustu da bi u njegovo ime iz temelja sagradiob termec, iz mržnje prema kršćanima počeo prisiljavati sve rimske vojnike na težak rad, te je po raznim mjestima jedne osudio na kopanje kamenja, a druge na kopanje pijeska.
2 U to je vrijeme bio neki kršćanin po imenud Trazon, muž moćan, bogat imetkom i vjeran životom. Kad je on vidio da se kršćani muče umorom i radom, počeo je od svoga imetka pružati hranu i okrepu svetim mučenicima preko kršćanskih muževae Kirijaka, Sisinija, Smaragda i Larga. Čuvši to,f bl. Marcel, biskup Grada, ispuni se velikom radošću zbog milostinje koju je
Trazon pružao svetima. I pozvavši da k njemu dođu sveti kršćanski muževi i sluge Gospodina našega Isusa Krista Kirijak i Sisinije, Smaragd i Largo, propitao ih je: i oni obznaniše sv. Marcelu biskupu kako Trazon pruža živežne namirnice Božjim svetima. Tada on, ispunjen radošću i donijevši odluku, zaredi Sisinija i Kirijaka za đakone Rimske crkve.
3 Dogodilo se pak da su jedne noći, dok su na svojim ramenima nosili hranu koju je Trazon davao, bili uhvaćeni od poganskih vojnika i dovedeni pred tribunag Ekspurija. Primivši ih, tribun ih baci u javni zatvor. A nakon tri dana javi to Maksimijanu augustu. Kad je Maksimijan to čuo, zapovjedi da pod stražom i oni kopaju pijesak i nose ga na svojim ramenima sve do mjesta gdje su se gradile terme. Bijaše pak među njima neki starac po imenuh Saturnin, koji je već bio iscrpljen starošću, te mu počeše pomagati u nošenju. Kad su stražari vidjeli da se to događa, naime da đakoni Kirijak i Sisinije uz Kristovu pomoć nose i svoje i tuđe terete, zadiviše se i javiše tribunu Ekspuriju. Tada tribun javi Maksimijanu augustu govoreći da s himnima i hvalama Božjim i sa svakim poštovanjem iskazuju slavu Kristu.
4 U isto vrijeme posla Maksimijan august i zapovjedi da mu se privede Sisinije. Kad je bio priveden, reče mu Maksimijan: „Kako se zoveš?” Odgovori: „Ja, grešnik Sisinije, zovem se sluga slugu Gospodina našega Isusa Krista.” Maksimijan august reče: „Kakve su to pjesme među vama?” Odgovori đakon Sisinije govoreći: „Kad bi poznavao kakve su pjesme vjernika, zasigurno bi poznavao svoga Stvoritelja.” Odgovori Maksimijan govoreći: „A tko je Stvoritelj, ako ne nepobjedivi Herkul?” Odgovori đakon Sisinije: „Nama je sramotno i ili ga spominjati ili slušati.” Maksimijan reče: „Požuri izabrati jedno od dvojega: ili prinesi žrtvu bogu Herkulu, ili ću tvoje tijelo spaliti ognjem.” Đakon Sisinije reče: „I ja sam doduše uvijek to želio; dakako, ako budem dostojan da primim željenu krunu.” Razgnjevljeni Maksimijan august predade ga prefektu Laodiciju. Tada ga prefekt Laodicije baci u k Mamertinsku tamnicu, i bijaše ondje u zatvoru l sedamnaest dana.
5 Nakon što su prošli ovi dani, zapovjedi prefekt Laodicije da mu se Sisinije privede pred oči. Kad ga je priveo tamničar Apronijan, iznenada zasja svjetlost s neba, a iz svjetlosti iziđe glas govoreći: „Dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, primite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.” Tada Apronijan, sav prestrašen, pade pred noge đakonu Sisiniju govoreći mu: „Zaklinjem te Kristom kojega ispovijedaš, ne oklijevaj krstiti me i učini da s tobom prispijem do krune.” Istoga sata bi donesena voda, te ga pouči u vjeri, blagoslovi zdenac, spusti ga gola u posudu i reče mu: „Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, i u Sina njegova jedinoga Gospodina našega Isusa Krista, i u Duha Svetoga?” A on odgovori: „Vjerujem.” I đakon Sisinije mu reče: „Neka te prosvijetli Krist.” I podiže ga iz posude te ga odvede sv. Marcelu biskupu, koji ga pomaza krizmom i posveti oltar: i tako se svi pričestiše tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista.
6 Istoga dana poslijepodne zapovjedi prefekt Laodicije da mu se privede đakon Sisinije. A dolazeći s đakonom Sisinijem, već kršteni tamničar Apronijan poče vikati i govoriti: „Što vas đavao prisiljava da činite tolika zla protiv Božjih slugu?” Tada prefekt reče tamničaru Apronijanu: „Kako te vidim, i ti si postao kršćanin.” Odgovori Apronijan: „Jao meni nesretniku, jer sam izgubio svoje dane.” Odgovori prefekt: „Uistinu ćeš sada izgubiti svoje dane”, i zapovjedi da podnese smrtnu kaznu govoreći: „Ako ovaj ne bude pogubljen, mnogi će propasti.” U isto je vrijeme odveden na Salarijsku cestu, na drugi miljokaz, te mu je odrubljena glava m 2. veljače.
a Četvrte godine Dioklecijana, kako ima Euzebije u djelu Chronicon, Kvinkvegencijani su uznemiravali Afriku, i to više godina, uz pridruživanje tiranina Julijana. Tako Aurelije Viktor: „U isto su vrijeme Istok teško potresali Perzijanci, a Afriku Julijan i narodi Kvinkvegentana.” No Perzijance je napokon četvrte godine Dioklecijana prema Euzebiju Pontacijeva izdanja, ili devetnaeste prema Scaligerovu izdanju, pobijedio Galerije, dok su, kako kaže isti Viktor, Afrika i Italija bile povjerene Herkuliju, koji je stvar uspješno obavio.
b Euzebije pod 15. godinom Dioklecijana, koja je 298. Kristova, ili, prema Scaligerovu izdanju, 18., 302. Kristova: „Sagrađene su Dioklecijanove terme u Rimu i Maksimijanove u Kartagi.” One su bile u šestom okrugu Grada, koji se naziva Alta Semita. Te su godine započete, ali su tek sedam godina poslije posvećene od Konstancija i Galerija augusta, te Severa i Maksimina cezara, kako iz staroga natpisa uči Onofrio Panvinio. Poslije ih je papa Pio IV. posvetio u crkvu sv. Marije i Anđela.
c Drugi čitaju: soli (tla), drugi: et solia (i kade). Solium je naime posuda uobičajena u kupalištima, u kojoj su se ljudi prali sjedeći. Svetonije u životopisu Augusta, 82. poglavlje: „A kad god bi zbog živaca morao koristiti morsku ili toplu albulsku vodu, zadovoljavao se time da sjedeći u drvenoj kadi, koju je on španjolskom riječju nazivao dureta, naizmjence pokreće ruke prema nogama.” A Plinije u 33. knjizi, 12. poglavlju, piše da su se žene u njegovo doba, kad su se prale, gadile svih kada osim srebrnih.
d On je poslije s Poncijanom, Pretekstatom i drugima podnio mučeništvo, a štuje se 11. prosinca. Slavne se stvari o njemu pripovijedaju u životopisu sv. Suzane djevice i mučenice 11. kolovoza.
e Njihov se rođendan slavi 16. ožujka, a prijenos 8. kolovoza.
f Štoviše, Baronije ispravno upozorava da ovdje i u nastavku valja čitati Marcelin, sve do vladavine Galerija i Konstancija.
g Surije: Spurium, možda Eksuperija.
h Sv. Saturnin i Sisinije štuju se 29. studenoga. i Drugi čitaju: ili njega spominjati, ili vas slušati. k O ovoj tamnici i Tulijanumu opširno i učeno raspravlja Baronije u bilješkama uz Martirologij 14. ožujka. U ovoj su Mamertinskoj tamnici bili zatvoreni sveti apostoli Petar i Pavao, kao i bezbrojni drugi sveci.
1 Rukopis Audom.: Seducim (šesnaest). m Na koji ga dan Crkva štuje.
Mučeništvo sv. Sisinija, Saturnina, Papije i Maura.
Tada zapovjedi da se u zatvor bace starac Saturnin i đakon Sisinije govoreći: „Ako ne prinesu žrtvu bogovima, pogubit ću ih različitim kaznama.” Dok je starac Saturnin bio u zatvoru zajedno s đakonom Sisinijem, dolazili su k njima mnogi pogani i krstili se sa svom smjelošću. Čuvši to, prefekt Laodicije zapovjedi da mu se u Gradu u hramua Telure pripravi sudište. I nakon četrdeset i dva dana posla i izvede preda se Saturnina i đakona Sisinija: i svezani lancima, dovedeni su pred lice Laodicija bosih nogu. Njima reče Laodicije: „Što je? Zar niste odbacili isprazna praznovjerja i ne klanjate se bogovima kojima se klanjaju carevi?” Odgovori đakon Sisinije: „Mi grešnici klanjamo se Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Jer demonima i kamenju nikada se ne klanjamo.” Laodicije reče: „Neka se donese tronožac i neka okade veličanstva.” Saturnin reče: „Neka Gospodin satre poganske bogove.” I odmah se mjedeni tronožac rastopi poput blata. Tada dvojica vojnika,b Papija i Mauro, vidjevši to, počeše vikati i govoriti: „Uistinu je Bog Gospodin Isus Krist, kojega štuju Sisinije i Saturnin.”
8 Razgnjevljeni stoga prefekt Laodicije zapovjedi da ihc podignu na mučilo. I dok su ih rastezali, tukli su ih žilama, batinama id škorpionima. Oni su pak vikali govoreći: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, jer smo zavrijedili postati drugovi tvojih slugu.” Tada Papija i Mauro vikahu govoreći: „Zašto vas đavao tako prisiljava da ovo činite protiv Božjih slugu?” Razgnjevljeni Laodicije zapovjedi da im se kamenjem razbiju usta i dade ih baciti u tamnicu; a Saturninu i Sisiniju da se stave buktinje uz bokove. Oni pak, viseći na mučilu, vedra su lica zahvaljivali Bogu. Istoga im je pak dana izrekao smrtnu presudu. I skinuti s mučila, odvedeni su nae Nomentansku cestu, na drugi miljokaz, i ondje im je odrubljena glava. Njihova je pak tijela pokupio Trazon sf prezbiterom Ivanom, te ih pokopao na svom imanju na Salarijskoj cestig 28. studenoga.g
9 Nakon dvanaest dana zapovjedi prefekt Laodicije da mu se uh Flaminijev cirk privedu vojnici Papija i Mauro, koje je bio krstio bl. Marcel biskup. Kad ih je vidio, reče im: „Sada sam spoznao da ste i vi kršćani.” Papija reče: „Uistinu kršćani.” Reče im Laodicije: „Odbacite i napustite ispraznu varku i poklonite se bogovima kojima se klanjaju vladari.” Odgovori Mauro i reče: „Neka im se klanjaju oni koji su očajali za svoje duše, da zauvijek propadnu.” Prefekt Laodicije reče: „Sada ćete očajavati za svoje duše ako ne prinesete žrtvu besmrtnim bogovima. Poslušajte i učinite što kažem, i živjet ćete.” Odgovori Papija: „Prinesi ti žrtvu, pa ćeš živjeti u vječnim mukama.” Tada zapovjedi da ih prostre po zemlji i tuče batinama. I dok su ih dugo tukli, nikakav se glas od njih nije čuo osim samo: „Kriste, pomozi nama svojim slugama.” Tada zapovjedi da ih podignu sa zemlje i tuku olovnim bičevima. I dok su ih dugo tukli, ispustiše duh. Njihova je tijela noću pokupio prezbiter Ivan i pokopao na Nomentanskoj cesti, 29. siječnja i kod Nimfa bl. Petra, gdje je krstio.
a To jest hram Telure, koji je bio u četvrtom okrugu, unutar Karina.
b Papija i Mauro štuju se 29. siječnja.
c Drugi rukopisni kodeksi imaju: suspendi (objesiti).
d Sv. Izidor u 5. knjizi djela Origines, 27. poglavlju: „Ako je gladak, naziva se šiba; ako je pak čvorast ili bodljikav, najispravnijim se imenom naziva škorpion, jer se u tijelo zabada svinutom ranom”, a Papias: „Škorpioni su vrsta dvostrukoga biča ili velike batine.” Vidi Baronija u bilješkama uz Martirologij 12. lipnja. Nomentanska cesta.
e Nomentanska cesta vodi od Viminalnih vrata (koja su se nekoć nazivala i Fikulnenska, a sada vrata sv. Agneze, po obližnjoj crkvi te svetice) u Nomentum, gradić Sabinjana, za koji kažu da se sada zove Mentana, XII tisuća koraka od Grada. Noviji pisci pišu Numentum umjesto Nomentum.
f Sv. Ivan i Krispo, prezbiteri i mučenici, štuju se 18. kolovoza; oni se često spominju u Djelima mučenika.
g No sada se štuju 29. studenoga, kako smo gore rekli. Flaminijev cirk.
h Tako je nazvan IX. okrug Grada, u kojemu je taj cirk, u koji se (ili u neku obližnju zgradu), kako iz starih pisaca uči Marliani u djelu Topographia Urbis, 3. knjiga, 9. poglavlje, Senat običavao češće sazivati. i Panciroli kaže da je ovo groblje udaljeno sedam tisuća koraka od Grada.
Kraljevske djevice Artemija i Jobija po sv. Kirijaku oslobođene od demona.
Nakon nekoliko dana ispripovjedio je prefekt Laodicije sve augustima Dioklecijanu i Maksimijanu o vojnicima i o svecima koje je bio pogubio: i obradovaše se Dioklecijan i Maksimijan augusti. Zatim nakon nekoliko dana bi javljeno Dioklecijanu augustu da njegovu kćer Artemiju muči zloduh. Zbog toga se ražalosti velikom tugom i toga dana nije htio jesti hranu. I dok je bl. Kirijak dugo vremena bio u zatvoru i već se na njega bilo zaboravilo, mnogi su kršćani odlazili k njemu u zatvor, te su slijepi progledavali, a bolesni ozdravljali od svojih nemoći. U međuvremenu poče zloduh mučiti Dioklecijanovu kćer Artemiju. Kad je to bilo javljeno Dioklecijanu augustu, uđe k njoj u ložnicu: i gle, sam demon poče vikati kroz Artemijina usta u nazočnosti Dioklecijana govoreći: „Ako ne dođe đakon Kirijak, ne izlazim.” Odmah pak posla Dioklecijan po njega u zatvor, gdje je bio zatvoren i svezan okovima s Largom i Smaragdom, te ga izvede iz zatvora. I kad je bio priveden pred Dioklecijana augusta, poče ga moliti da uđe k njegovoj kćeri.
11 I kad je Kirijak ušao k njoj, reče: „U ime Gospodina našega Isusa Krista zapovijedam ti da iziđeš iz nje.” Demon pak odgovori kroz Artemijina usta govoreći: „Ako hoćeš da iziđem, daj mi posudu u koju ću ući.” Reče mu Kirijak: „Ako možeš, evo uđi u moje tijelo.” Odgovori đavao kroz Artemijina usta: „U tvoju posudu ne mogu ući, jer je sa svih strana zatvorena i zapečaćena.” Reče mu Kirijak: „U ime Gospodina našega Isusa Krista raspetoga, iziđi iz nje, da postane čista posuda za a služenje Duhu Svetomu.” I reče Artemiji: „Kćeri, vjeruj u Boga Oca svemogućega i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega.” A onaj povika govoreći: „O Kirijače, ako me odavde istjeraš, učinit ću da dođeš u Perziju.” Reče mu Kirijak: „U ime Gospodina našega Isusa Krista iziđi”, i odmah iziđe.
12 Tada povika Artemija govoreći: „Samim te tim imenom zaklinjem da me krstiš: jer izdaleka vidim Gospodina kojega ti propovijedaš, bl. Kirijače.” Tada je bl. Largo i Smaragd uzeše za ruku i podigoše. Sutradan ju je pak prema običaju poučio u vjeri, a donesenu je vodu blagoslovio sv. Kirijak i krstio je u nazočnosti njezine majkeb Serene auguste, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od istoga je dana Serena govorila svojoj kćeri da vjerno ljubi kršćansku vjeru. A nakon deset mjeseci i dvije godine, pošto jec sa slavom dovršena gradnja terma, poče Dioklecijan august dobro postupati s đakonom Kirijakom, darova mu kuću i zapovjedi da bezbrižno živi u gradu Rimu, zauzimanjem Serene auguste, Dioklecijanove supruge.
13 Nakon kratka pak vremena dođe poslanstvo od kralja Perzijanaca k Dioklecijanu augustu da mu pošalje đakona Kirijaka, jer je njegovu kćer mučio zloduh. Tada Dioklecijan august, vidjevši toliku molbud Sapora, kralja Perzijanaca, zapovjedi svojoj supruzi Sereni da zamoli đakona Kirijaka da dođe k njemu. Kad je Kirijak došao k Sereni augusti, priopći mu ona poslanstvo Sapora, kralja Perzijanaca, kao što joj je bio rekao njezin muž Dioklecijan august. Reče i đakon Kirijak: „Uz pomoć Gospodina mojega Isusa Krista Spasitelja, poći ću bezbrižno.” U isto pak vrijeme prekršćanska Serena augusta dade svako prijevozno sredstvo i potrepštine koje su bile potrebne na lađi: i s njim Largo i Smaragd pođoše sve do Perzije. Vojnici su pak išli nae poštanskim konjima. A blaženi je Kirijak sa svojim štapom prvi stizao na prenoćište, sve dok nije stigao k Saporu, kralju Perzijanaca.
14 Kad su pak kralju bili privedeni đakon Kirijak, Largo i Smaragd, reče im kralj: „Tko se od vas zove đakon Kirijak?” I čim je doznao tko je đakon, pokloni mu se i zamoli da uđe u ložnicu k njegovoj kćeri po imenuf Jobiji. Istoga sata povika đavao iz djevojčinih usta i reče Kirijaku: „Što je, Kirijače?” Odgovori Kirijak: „U ime Gospodina mojega Isusa Krista zapovijedam ti, nečisti duše, iziđi i više se ne vraćaj u nju.” Odgovori đavao: „Umoran si.” Odgovori Kirijak: „Ja sam pošao u ime Gospodina mojega Isusa Krista, čijom sam pomoću vođen i u svemu sam vođen, i nisam umoran.” Reče mu đavao: „Ipak sam te doveo onamo kamo sam htio.” Đakon pak Kirijak, vidjevši da se djevojka muči, baci se na pod, moleći i plačući te govoreći: „Zapovijeda ti Gospodin moj Isus Krist, kojegag sam ispovjedio, da iziđeš.” Odgovori đavao: „Daj mi posudu u koju ću ući.” Sv. Kirijak reče: „Gospodin Isus Krist, Bog od Boga, sam ti zapovijeda da iziđeš.” I gle, uz veliku riku i viku, pjeneći se i vičući, đavao govoraše uh zraku: „O strašnoga imena koje me prisiljava izići!” I od istoga sata Jobija ozdravi.
d Baronije ne odobrava ovu povijest u 3. svesku pod 309. godinom, br. 6. Budući da se naime spominju dvojica Sapora, kraljeva Perzijanaca, stariji koji je zarobio Valerijana i kojega je zatim pokorio Odenat, kralj Palmiraca, te mlađi, koji je oko početaka Konstantina preuzeo kraljevstvo i držao ga do 70 godina, čini se da to ne odgovara nijednomu: ne starijemu, kako je očito, jer je onaj za kojega se prenosi da je vladao poslije njega, Narsej ili Narses, kako ima Scaligerov Euzebije, 18. godine Dioklecijana, a prema Pontacijevu izdanju 15., bio pobijeđen od Galerija. Narseja je naslijedio Misdat i vladao 7 godina i 9 mjeseci, a napokon Sapor Mlađi, i to tako reći okrunjen još u majčinoj utrobi. Dakle, nije mogao on za vladavine Dioklecijana imati kćer, a da je bio upućen u kršćanske svetinje, kako bi ih poslije tako žestoko progonio? Kako nitko nije spomenuo njegovo otpadništvo? Mogao je ovaj Sapor biti neki knežić ili upravitelj pokrajine bliže Rimljanima, možda iz kraljevskoga roda. Premda povjesničari nisu sve zapisali: a mnogo je toga što bi se moglo prigovoriti Agatiji koji to pripovijeda u 4. knjizi, a ponajviše ono da je prema njegovu računu Narsej preuzeo kormilo kraljevstva tek 304. godine Kristove, posljednje Dioklecijanove.
15 Tada joj bl. Kirijak reče: „Kćeri, vjeruj u Sina Božjega i uvijek ćeš biti i zdrava.” Odgovori Jobija: „Ja vjerujem u Gospodina Isusa Krista, kojega ti propovijedaš.” I učini je katekumenom po uobičajenom redu, pouči je u vjeri, te kad je donesena voda, k spusti je u srebrnu školjku; blagoslovi vodu i reče joj: „Jobija, vjeruješ li u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?” Odgovori: „Vjerujem.” I reče joj: „Vjeruješ li u uskrsnuće tijela?” Odgovori: „Vjerujem.” I podignuta iz školjke, Jobija poče govoriti: „Uistinu Gospodin Isus Krist, kojega propovijeda bl. Kirijak, on je Bog.” Istoga sata bijahu kršteni svi njezini srodnici: i sam kralj bi kršten, a slično bi kršteno i drugih obaju spolova, na broj l četiri stotine i dvadeset. U isto je vrijeme kralj ponudio bl. Kirijaku mnoge darove i novac. Njemu sv. Kirijak reče: „Mi milost Gospodina našega Isusa Krista ne nudimo za cijenu, nego je cijenimo vjerom.” I ništa ne primi, nego se s Largom i Smaragdom služio samo kruhom i vodom. A nakon četrdeset i pet dana ukrcavši se na lađu, s preporučnim pismima kralja vratio se u Rim. Njega je s velikom čašću primio Dioklecijan august sa svojom suprugom i kćeri: i poče bl. Kirijak stanovati s Largom i Smaragdom u kući koju mu je bio darovao Dioklecijan pokraj Dioklecijanovih terma. a Drugi rukopisi: superveniendum (za dolaženje).b Sv. Serena štuje se 16. kolovoza.c Drugi rukopisi: expleta (dovršenoj), no čini se da terme nisu bile završene prije vladavine Konstancija i Galerija, od kojih su bile posvećene, kako smo gore rekli.e Drugi rukopisi: veredariis (s glasnicima), drugi: vehiculis et veredis (kolima i poštanskim konjima). Veredi su najbrži konji kako za lov, tako osobito za uporabu javnih listonoša, koji se odavde nazivaju veredarii. A takvim su se poštanskim konjima mogli služiti pratitelji sv. Kirijaka, kao oni koje je car poslao prijateljskomu kralju, bilo pridobivenomu u ratu s Narsejem, bilo možda suborcu Rimljana protiv njega.g Rukopis Rip.: confessus es (si ispovjedio).h Drugi čitaju: ipsa hora (istoga sata). i Drugi čitaju: salva (spašena). k Neki rukopisi imaju: Deposuit eam nudam in concham argenteam (Spusti je golu u srebrnu školjku). A concha je ovdje vrsta široke posude ili zdjele. l Neki rukopisi: quadringenti triginta (četiri stotine i trideset).
Pogubljenje sv. Kirijaka, Krescencijana, Artemije i drugih. Marcelova postojanost.
Nakon dva mjeseca a otputovao je Dioklecijan august u Dalmaciju, i ondje iscrpljen bolešću sastavi oporuku, učini sunasljednicimab svoje sinove ic umrije. Čuvši to, njegov sind Maksimijan august zapovjedi da se kršćani, gdje god budu pronađeni, kazne. I potaknut gnjevom zbog svoje sestre Artemije, posla i uhvati đakona Kirijaka, baci ga u zatvor i zapovjedi da se na dan njegove povorke, za primjer kršćanima, Kirijak gol i svezan lancima vuče pred njegovim kolima.
17 Jednom pak zgodom, došavši na dan povorke, biskup Marcel iziđe pred Maksimijana augusta govoreći mu: „Predlažem tvojoj blagosti: zašto kolješ Božje sluge koji mole za tvoje kraljevstvo i za državu?” Tada razgnjevljeni Maksimijan august zapovjedi da biskupa Marcela istuku batinama i otjeraju, a vikaru Karpaziju zapovjedi govoreći: „Čuj, Karpazije: svetogrdnoga Kirijaka, koji čarobnim pjesmama i vračanjima nagovara ljude da ispovijedaju Krista, muči različitim kaznama ako ne prinese lijevanice bogovima.”
18 U isto vrijeme vikar Karpazije, poslavši u zatvor, dovede đakona Kirijaka, Larga, Smaragda i Krescencijana te zapovjedi da mu se privedu u hramu Telure; njima reče: „Zašto ne slušate zapovijedi vladara i ne prinosite lijevanice besmrtnim bogovima?” Odgovori Kirijak s Largom, Smaragdom i Krescencijanom: „Mi same sebe prinosimo Gospodinu Isusu Kristu.” Vikar Karpazije reče: „Učinite što vam se zapovijeda. Tvoja je starost pobijeljela, Kirijače, ali sada ću je učiniti mladom.” I zapovjedi da se rastopi smola: a kad se rastopila, zapovjedi da je izliju na glavu bl. đakona Kirijaka. Tada bl. Kirijak poče vikati i govoriti: „Slava tebi, Gospodine, koji si nas svoje sluge udostojao uvesti na vrata nebeskoga kraljevstva.”
19 Reče Karpazije i drugima: „Prinesite žrtvu, ili ćete propasti kao nevjerni Kirijak.” Rekoše: „Mi grešnici same sebe prinosimo kao žrtvu Gospodinu Isusu Kristu.” Tada vikar Karpazije donese preda se mučilo i zapovjedi da objese Krescencijana i tuku ga batinama pred očima Kirijaka, Larga i Smaragda. I dok su ga dugo rastezali žilama, tukli batinama i derali željeznim noktima, vikao je jakim glasom govoreći: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, koji si nas udostojao pozvati k svojoj milosti.” Karpazije reče: „Stavite buktinje uz njegove bokove.” I dok je dugo gorio stisnut plamenom, ispusti duh. Njegovo tijelo zapovjedi baciti pred Medvjeđi uspon, na trgu pred hramome Palače. Iste noći dođe prezbiter Ivan, pokupi njegovo tijelo i pokopa na groblju Priscile, u pješčaniku na staroj Salarijskoj cesti,f 24. studenoga.
20 Nakon Krescencijanove smrti pak baci u zatvor Larga, Smaragda i Kirijaka. A nakon četiri dana ponovno sjede na isto mjesto u hramu Telure i zapovjedi da mu se privede đakon Kirijak, kojemu ovako reče: „Zašto dane svoje starosti s mukama odvodiš u podzemlje?” Odgovori đakon Kirijak: „Ja sam uvijek to želio.” Reče mu Karpazije: „Prinesi žrtvu besmrtnim bogovima i živjet ćeš.” Kirijak odgovori: „Neka im prinose žrtvu oni koji nisu spoznali svoga Stvoritelja, Gospodina našega Isusa Krista.” Kad je to čuo najbezbožniji vikar Karpazije, silno se razgnjevi te zapovjedi da ga rastegnu nag stratištu, rastežu žilama i tuku batinama. Kirijak je pak vikao govoreći: „Smiluj se meni grešniku, Gospodine Isuse Kriste.” Istoga dana javi vikar Karpazije Maksimijanu augustu sve što je učinio protiv Božjih svetaca. Tada razgnjevljeni Maksimijan zapovjedi da se svim sužnjima koji bijahu u zatvoru zajedno s Kirijakom odrubi glava. I pošto je izrečena presuda, odvedeni su s đakonom Kirijakom ljudi obaju spolova, na broj dvadeset i jedan, i pogubljeni su mačem na Salarijskoj cesti unutar Salustijevih terma izvan zidina. Njihova je tijela noću pokupio prezbiter Ivan i pokopao ih na istoj cesti: a svetoga je Kirijaka pokupio i pohranio ondje 16. ožujka, na slavu i hvalu Božju. U isto vrijeme Maksimijan august ubi svoju sestruh Artemiju. a Navršivši dvadesetu godinu vladavine, Dioklecijan ju je dragovoljno odložio, ponajviše zato što nije mogao iskorijeniti kršćansku vjeru kako je želio, kako se prenosi u Djelima sv. Mene i drugova 10. prosinca, te je naveo Maksimijana Herkulija, premda veoma teška srca, da učini isto.b Prirodnih sinova nije ostavio. Galerije Maksimijan bio je njegov zet, a Konstancije Herkulijev: oni su tada postali augusti.c Štoviše, kao privatna osoba proživio je gotovo devet godina, kako piše Aurelije Viktor.d Baronije smatra da u nastavku valja vratiti Maksencijevo ime ondje gdje se imenuje Maksimijan. Nama to nije dovoljno lako ustvrditi. U Rimu je zasigurno neko vrijeme bio Galerije, koji je za ženu imao Dioklecijanovu kćer, Artemijinu sestru. Jer Aurelije Viktor o Konstantinu piše: „Kad je on kao mladić bio držan kao talac od Galerija u gradu Rimu pod izlikom pobožnosti, pobjegavši itd.” A da nitko ne bi dvojio je li se to dogodilo nakon što je Dioklecijan odložio grimiz, dodaje: „stigao je k ocu u Britaniju”: i možda je istih dana ondje oca Konstancija stizala posljednja sudbina.e Surije i rukopis Audom.: Palladis (Palade). Postojalo je svetište Palače u 10. okrugu koji se nazivao Palatium, a hram Minerve ili Palade u 13., koji je Aventin. t Toga se dana, naime 24. studenoga, štuje sv. Krescencijan.g O različitom značenju riječi catasta posavjetuj se s Baronijem u bilješkama uz Martirologij 16. ožujka.h Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum piše da se 12. kolovoza u Rimu u crkvi sv. Silvestra štuje sv. Artemija djevica i mučenica, a da je ostalo nepoznato; u kazalu djela Catalogus Sanctorum Italiae prenosi da je bila Dioklecijanova kći, da se štuje 8. kolovoza i da se tijelo čuva u crkvi sv. Silvestra. Drugi martirologiji navode je 16. kolovoza s majkom Serenom.
Pobožnost sv. Lucine. Marcelovi napori i mučeništvo.
Nakon osam dana pak, došavši biskup Marcel s najkršćanskijom gospođom Lucinom, pomaza tijela svetaca miomirisima i platnima, te ih noću stavi u a dvokolicu sa svojim eunusima i odnese s mjesta gdje bijahu pohranjena. Prenesena su tijela sa sv. Kirijakomb na njezino imanje na Ostijskoj cesti, na sedmi miljokaz od grada Rima; gdje počivaju u kamenim sarkofazima koje je vlastitom rukom pohranila bl. Lucina u miru,c 8. kolovoza.
22 U isto vrijeme bl. Lucina učini darovnicu od svega svoga imetka svetoj Katoličkoj Crkvi. Čuvši to,d Maksimijan august, ogorčen, osudi je na progonstvo. Blažena pak Lucina zamoli biskupa sv. Marcela da njezinu kuću posveti u crkvu. To je biskup bl. Marcel učinio sa svom pobožnošću. A kad je u istoj kući usred grada na ulici Via Lata često slavio mise, čuvši to Maksimijan august, razgnjevljen posla u istu crkvu i svojom zapovijedi učini da se u istoj crkvi prostru daske za životinje javnoga katabula, te istoga biskupa Marcelae odredi za službu oko životinja, pod javnom stražom. Ondje je, nakon mnogo godina služenja, odjeven u kostrijetni ogrtač, ispustio duh 16. siječnja. Njegovo je tijelo noću uzeo prezbiter Ivan s bl. Lucinom, pomazao ga miomirisima i pokopao na groblju Priscile na staroj Salarijskoj cesti, nedaleko od grada Rima, na trećem miljokazu, gdje počiva u miru.
23 U isto vrijeme Maksimijan august zapovjedi da k njemu dođe vikar Karpazije, te ga upita o ispitivanju i pogubljenju svetaca. I kad je Karpazije vidio da mu je Maksimijan naklonjen, zatraži od njega kuću bl. Kirijaka. Njemu odmah darova kuću đakona Kirijaka. I kad je ušao u istu kuću koju je Dioklecijan august bio darovao bl. Kirijaku, nađe mjesto gdje je sv. Kirijak sagradio zdenac koji je posvetio biskup bl. Marcel, gdje je sv. Kirijak često krstio one koji su dolazili k vjeri. Tada najokrutniji poganski vikar Karpazije uđe u istu kuću, te kad je ušao i našao krstionicu, načini na istome mjestu kupalište, kao da bi se rugao kršćanskom zakonu. Ondje je čestof bludnicama i glumcima priređivaog kupke, radujući se sramotnom dobitku na posvećenom mjestu. I dok su se te stvari i gozbe sa zločincima često događale, jednoga dana, pošto su se okupali i priredili sebi gozbu, dok je Karpazije izlazio iz kupališta s mnogim zločincima, devetnaestorica s vikarom Karpazijem iznenada padoše i umriješe. Od istoga dana zatvoriše kupalište, i nasta velik strah u istom kraju sve do današnjega dana. Bogu hvala.
24 A tijela svetaca, to jest Kirijaka, Larga, Smaragda, Krescencijana,h Memije i Julijane, pokopana su na Ostijskoj cesti, otprilike na osmom miljokazu od grada Rima: gdje njihove molitve cvjetaju sada i uvijek, i dokle god bude stajao ovaj svijet, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
a Mombritije: pavimentum (pod), pogrešno. Pavo je kod Papije vrsta pokrivala i kola; i to, kako bilježi Martinius, s jednim kotačem; a kod drugih se naziva pabo.
b Ostijska cesta vodila je od Vrata Trigemina (koja su nazivana i Ostijska, a sada vrata sv. Pavla) u Ostiju. Ovo Lucinino groblje spominje Panciroli. Anastazije pod Honorijem I. veli: „Sagrađena je i crkva bl. Kirijaku mučeniku iz temelja na Ostijskoj cesti na sedmom miljokazu, gdje je prinio i dar.”
c Drugi čitaju: VII Idus (VII. ida). Taj se prijenos slavi 8. kolovoza.
d Čini se da ovdje i u nastavku svakako valja vratiti Maksencijevo ime.
e Već je tada bio izbavljen iz drugoga katabula od klerika, kako smo gore rekli iz knjižice o rimskim prvosvećenicima.
f Rukopis Rip.: lupanaribus, dakako pridjevski, umjesto samih bludnica, ili onih koji su s njima običavali bludničiti.
g Rukopis Audom.: exhibebat turpia, ludo gaudens (priređivao je sramotne stvari, radujući se igri).
h Sv. Memija (kod Mombritija: Meminia) i Julijana štuju se 8. kolovoza. Njihov se spomen nalazi u djelima sv. Antima i drugova 11. svibnja.
Druga djela
od autora Ursiona, opata u Hautmontu, iz triju starih rukopisa.
Uvodni proslov autora.
Svome gospodarua Libertu, uistinu biskupu, pozdrav i blagostanje želi brat Ursion, opat po imenu i štapu, ne po djelu ili zasluzi.
Biskupsko dostojanstvo, vrhovni Oče, kojemu je vlastito upravljati Crkvama i crkvenim dobrima i koristiti im, koliko neke žalosti uzvisivanjem svojih biskupa, toliko nas raduje uzdignućem tvoje poniznosti, pobožnosti ib plemenitosti. Ta Gospodin je odozgo pogledao na ova naša posljednja vremena; dok sinove Crkve, koje je pritisnula najgorac oluja i pustoš ratova, svakodnevno podiže medonosna utjeha tvoje opomene i molitve. Ti si naime Pastir ovaca, koji ne ulazi u ovčinjak od drugdje, nego na vrata: ti si štap podložnika, ti si u Kristovoj Crkvi i pastirsko oko tvojih. Donoseći plod, cvijet Crkve pomlađuje se u tvojoj starosti, koja, ukrotivši podbadanja, spava s trajnom šunamskom djevičanskošću, i prezirući raskoš, s Barzilajem je povjerava mladiću sinud Maatinu, niti želi prijeći Jordan. Stoga u srcu svome ustrojavaš uspone na mjestu koje je Bog odredio za borbu onima koji pobjeđuju, to jest u dolini suza; ondje gdje, jer kao otac koji ide naprijed upućuješ sinove na put pred njima, vidjet ćeš Boga nad bogovima i tijelo će tvoje klicati Bogu živomu.
2 Ne nedostaju ni zaštite Svetaca, čije su moći, mirujući pod tvojim krilima, sabrane trudom prethodnika, doduše neko vrijeme ostale skrivene zbog zlostavljanja vremena, ali su naposljetku na nekim mjestima sretno izašle na vidjelo u najnovija vremena; za zagovor svih njih moram se moliti; o svetom pak Marcelu, papi i mučeniku, treba ukratko pisati uz tvoje dopuštenje i blagoslov, čije je slavno očitovanje kod nas tvojoj Stolici nedavno donijelo neprocjenjivu slavu, a nama pak grešnicima u tren oka kod Boga neizrecivo pouzdanje.
3 Njegova opisa postavljam tebe za suca, kako bih, jer te zbog njega imam kao posrednika između sebe i Boga, u onome u čemu moj dar bude zaostajao za tvojim očekivanjem, imao i branitelja: branitelja, kažem, tolikog smionog pothvata, jer se usuđujem prihvatiti djelo koje nije doraslo mojim snagama, ako se ne udostojiš zasladiti moj neukusni govor solju svoga dara. Ta nastanjujem zemlju Naim; u Jošafatovoj dolini, gdje se sude grešnici, uvijek gledam Boga. Ali tko je bez krivnje, tko li je lišen grijeha? Nitko prvi, nitko posljednji, nitko srednji: svaki je čovjek krivac. Pa tko sam ja da pripovijedam Božje pravednosti i uzimam njegov savez u svoja usta? Svakako nije lijepa hvala u ustima grešnika: ali hvaliti Boga već je neki početak ljepote. Koja je pak veća Božja hvala i slava od veličine njegovih izabranika, koje se velikodušnost njegova udostojanja uzvisiti svojom naklonošću? Ovo je naime, ovo je pobožnost Crkava, urešenih različitim zaslugama Svetaca, onako kako se Kralju nebesa svidjelo urediti njihova prebivališta: jer kao što ima mnogo prebivališta u Očevu domu, tako ima mnogo prebivališta Svetaca na zemlji i mnogo objava, a pisanjem i objavljivača njihova sjaja. I ja, premda me ne veseli bavljenje pisanjem, nego se svakodnevno mučim u tamnici življenja, ipak, brinući se za naš domaći ugled, smatram potrebnim pojedinačno izdvojiti život našega zaštitnika, naime sv. Marcela, umetnut u djela svetih mučenika Saturnina, Sizinija, Cirijaka, Larga i Smaragda, te ostalih kojima je bio učitelj; i zatim smatram pravednim pismeno zabilježiti potomstvu kada i kako je k nama prenesen, a poslije u naše vrijeme očitovan. U svemu tome, najdostojniji Oče, nemoj gledati na komičnue prostotu, ni na kitnjast govor učvršćenf meandarskimg izlaganjem, jer se Kristov nauk ne steže pravilimah Donata. I neka sada bude mjera govorenju, da ne bih, dok želim biti uslužan, postao uvredljiv.
a Život bl. Lietberta, biskupa Kambraja i Arrasa, dat ćemo 23. lipnja. Mnogo o njemu ima Baldrik u djelu Chronicon, knj. 3.
b Baldrik, knj. 3, pogl. 61, podrijetlom iz brahantskog kraja, rođen od plemenita roda itd. Na drugom smo mjestu rekli da se onim područjem koje se prostire od Tournaija do Dendermondea s ove strane Šelde, a sada je najvećim dijelom obuhvaćeno Grofovijom Flandrijom, naziva Brachantum ili Bracbantum. Odatle su grofovi Leuvena, kako bi se mogli nazivati vojvodama Donje Lotaringije, cijelu svoju pokrajinu sjedinjenu s dijelom Brachanta nazvali Brabantom, koji je sada prvi od belgijskih pokrajina.
c Ponajviše je od kastelana Kambraja Huga okrutno zlostavljan Libert i njegovi podložnici.
d Tako dva rukopisa, ali rukopis sv. Gizlena ima Maacha, a opće izdanje ima Chamaan.
e U puku venilitas, umijeće ulagivanja. Kojim se obiljem odlikuju sluge, ovdje autor razumijeva onu uglađenost kojom su pisana komedijska djela, u kojima su u većini sluge.
f Periodičnim, metafora uzeta od vijugave rijeke Meandar u Frigiji. Osim ako tko ne čita Menandrico: jer je Menandar bio duhovit i uglađen komički pjesnik.
g Rukopis sv. Gizlena: syrmatum.
h Elije Donat bio je gramatičar, učitelj sv. Jeronima u Rimu.
Djela sv. Marcela.
Djela i odredbe sv. Marcela.
Lijepo je vidjeti polja usjeva sazrela sa zlatnim stabljikama klasja; ali je ljepše promotriti polja Crkve koja blistaju nasadom Mučenika, obojena grimizno svojom krvlju po Jaganjčevoj krvi: usjevi su naime Mučenika njihova mučenja, koja puštaju korijenje uz tokove voda na izvorima suza. Dolazeći dakle doći će s klicanjem noseći svoje snopove u blaženstvu, i koji su sijali u suzama, žet će u radosti kod stabla križa, gdje je najbliži izvor Spasitelja. Odatle je zasađena postojanost Mučenika počela ubirati svoje grimizne izbojke, nakon što je pobjedom Gospodnje muke slomljena snaga staroga neprijatelja, a protiv štovatelja Krista ponovno počela tinjati zaraza mučenja. Protiv nje izlazi vjera pouzdajući se u čvrstu zaštitu oružja, spremna boriti se prsa o prsa, staje u bojni red, sukobljava se i pobjeđuje, te mnoštveni zbor Mučenika šalje u nebeska kraljevstva. Tim se bojem potresa četverostrani predio svijeta: ali Rim, uzvišeniji od svih, gore se od sviju ruši; jer onaj koji je sve nadaleko i naširoko prisiljavao da mu služe, najgnusnijim je obredom služio idolima svih naroda, i onaj koji je smatrao ispod svoje časti imati zlato, nego zapovijedati onima koji ga imaju, sada se ne može oduprijeti samomu sebi. Odatle se dogodilo da je ondje jače buktjela okrutnost mučenja, gdje se potpunije slila nečistoća demona. Ali nije izostala uzvratnost: jer nakon što su u svojoj krvi pobijedili Petar i Pavao, mnoštvo Mučenika istrijebilo je mnoštvo demona, čiji su sljedbenici mnogi poslije bili ovjenčani pobjedničkim vijencima, a neki su nakon Apostolske Stolice bili ustoličeni u nebeskim kraljevstvima.
3 Među njima sv. Marcel, papa i mučenik, sjajeći poput zlatne zvijezde, svojim je naukom i krvlju plemenito proslavio rodno tlo: bio je naime Rimljanin po narodnosti, rođen od oca Benedikta, podrijetlom iz četvrti koja se zove Vita lata, a cvijet svoje mladosti učinio je mirisnim milošću starosti. To je naime bila nakana cijeloga njegova života, da se u ispovijedanju Boga triput očituje njegovo zvanje. Nije ga prevarila nada: uzvišen naime na Apostolsku Stolicu, prihvatio je blaženo borilište Crkve. Na čast svoga zvanja proslavio je svoju Stolicu i samu glavu svijeta, to jest Rim, onoliko koliko je dopuštala bjesnoća vremena. Naposljetku je načinio groblje na Salarijskoj cesti: i zbog krštenja i pokore mnogih koji su se obraćali od pogana, te zbog ukopa Mučenika, ustanovio je dvadeset pet naslovnih crkava u gradu Rimu: zaredio je također dvadeset svećenika i dva đakona; a i svoje odredbe, koje se nalaze u odredbama rimskih prvosvećenika, vjerodostojno je odredio. Ali nije bio na čelu Rimske Stolice više od pet godina, četiri mjeseca i dvadeset jedan dan. Pošto je to navršeno, apostolskom odlukom, između pravednosti i nepravednosti, između pravednosti i nepravde, zbio se dvoboj u javnom nastupu.
6 Vladali su žezlom Dioklecijan i Maksimijan,a u konzulatu Maksencije i Maksimin, koji su poslije, preuzevši grimiz koji su položili Dioklecijan i Maksimijan, pošto su se njime nesretno koristili, još nesretnije naslijedili. Surova okrutnost ove četvorice postala je slavna pobjeda jednoga Mučenika, to jest sv. Marcela: toliko je naime vijenaca bilo za jednoga, koliko je mučitelja po Kristu mogao podnijeti jedan čovjek. Znao je naime da se biva šiban za Krista, a ne klonuti u Kristu: i nije se mogao u borbi bojati mučitelja, jer je želio radovati se pobjedi: nimalo se nije bojao vremenite borbe, jer je nastojao zadobiti pobjedu vječnosti: niti je bio zabrinut samo za sebe, nego i za sinove Crkve kojoj je bio na čelu, koje je u istom borilištu pod istim mučiteljima pripravljala za vijence.
a Ne nalaze se u konzularnim popisima ova obojica zajedno kao konzuli, dok su carovali Dioklecijan i Herkulije. Maksimin je pak ovdje, kao često, stavljen umjesto Galerija Maksimijana.
Muke svetih. Mučeništvo Apfronijanovo.
Predigra toga borilišta počela se igrati nakon povratka cara Maksimijana iz krajeva Afrike. Želeći naime ugoditi Dioklecijanu, pod njegovim je imenom odlučio od temelja sagraditi terme u Rimu. I jer je zavidio kršćanima, nametnuo im je tegobu toga posla, odredivši jedne za dovlačenje kamenja, a druge za iskopavanje pijeska. Dok su oni radili sve do sažaljenja i nitko nije iskazivao milosrđa njihovoj bijedi, providio je Bog nekoga Trazona, vjerna životom i bogata imetkom. Vidjevši da se oni muče u tako teškom poslu, odlučio je preko Sizinija i Cirijaka, preko Larga i Smaragda, opskrbljivati ih hranom. I tako su Mučenici, okrijepljeni hranom, gradili ne carevima terme, nego sebi vijence u trudu i nevolji.
8 Sveti pak Marcel, tjeskobno zabrinut zbog klonuća sinova, svakodnevno je samoga sebe prinosio Kristu u molitvi sa suzama i poniznošću duha. A kad je saznao za Trazonovu uslužnost, zahvaljujući Bogu, posvetio je, kao što je gore navedeno, dvojicu đakona, Sizinija i Cirijaka, da i poslužuju Rimskoj Crkvi i onima koji su se našli u nevolji poslužuju hranu iz Trazonova imetka. Ovo je pak crkveno ređenje bilo radost cijele Crkve i olakšanje oskudice samih Ispovjedaoca u radu. Sretna poslužitelja, dobro odgojena kao sinovi naukom tolikoga oca, koja će jednoga dana preteći i samoga njega prema vijencu.
9 Radosno dakle prihvaćajući povjerenu im službu, dvostruko postaju dionicima Mučenika, jer se nijedna uslužnost nikada ne otpušta bez dara. Izlazeći tako jedne noći iz Trazonove kuće i odatle noseći drugovima hranu na svojim ramenima, okrutno stisnuti od poganskih vojnika, privedeni su prefektu Ekspuriju. Obradovan njihovim uhićenjem, on žuri da njihovom prijavom ugodi caru Maksimijanu. Maksimijan pak, bjesneći od okrutnosti, i ne samo okrutan, nego i sama okrutnost, određuje im javni stražarski nadzor i izriče osudu kopanja pijeska. Među njima je određen neki starac, imenom Saturpin, već slomljen starošću, iscrpljen prekomjernom mukom posla, a i sam muči mladiće koji su bili s njim prekomjernim sažaljenjem nad svojom dobi. Bio je ondje prizor gledati kako se susreću bijeda i milosrđe, kako priskaču u pomoć pobožnost i ljubav, kako sveti Mučenici preziru svoja dobra, kako mladići podižu starca koji jedva može samoga sebe osloboditi nametnuta tereta, a čuvari se čude i zapanjuju.
10 Nije to ostalo skriveno caru, kojemu su više bili po volji potkazivači Mučenika nego potkazivači kraljevstava. Kad mu je javljena ta pobožnost, žaleći što je ostalo toliko pobožnosti u njegovu kraljevstvu, predaje ih na kažnjavanje prefektu Laodiciju. Laodicije pak predaje da ih zatvore u tamnicu upravitelju tamnice Apfroniju. Apfronije pak, pohođen božanskim pogledom, padajući ničice pred Sizinijeve noge sa zaklinjanjem, reče: Zaklinjem te Kristom da me učiniš dionikom svoga predodređenja. Na to ga je on poučio u vjeri, poučenoga odveo k zdencu, odvedenoga ispitao o vjeri, ispitanoga spustio u zdenac, spuštenoga po običaju podigao, podignutoga odveo sv. Marcelu, od kojega je pomazan svetom krizmom i u potpunosti sjedinjen sa zajednicom Crkve. I nije prošlo mnogo vremena, a pozvan da podnese smrtnu kaznu, pretekao je svoje učitelje prema vijencu.
Pokolj sv. Papija, Maura, Cirijaka i drugih. Marcelova postojanost.
Saturnin pak i Sizinije, zatvoreni u tamnici, pridobivali su za svoju vjeru koliko su god mogli. Među njima, uvodeći u vjeru dvojicu vojnika, Papija i Maura, kad su snagom molitava smrvili tronžac koji im je bio prinesen za kađenje, obješeni u spravi za mučenje, bičevani bičevima s olovnim kuglicama, spaljeni plamenom i naposljetku odrubljene glave, poslani su naprijed u kraljevstvo. Papije pak i Mauro, kršteni od sv. Marcela, te nakon krštenja uhvaćeni i privedeni prefektu Flaminiju, u nizu mučenja nasljeđuju ih s palmom i kraljevstvom. Tijela svih njih, po nalogu bl. Marcela, pohranjuju se na Nomentanskoj cesti i na Salarijskoj cesti. Sam je pak bio ustrajan u molitvi da Sin Božji učini njegove sinove postojanima u borbi, jer se i sam imao ubrzo boriti za njega.
12 Ta Cirijak, kojega je sebi postavio za đakona, držan je s bl. Sizinijem već prepušten zaboravu u tamnici s Largom i Smaragdom. Ali kad je demon kroz usta Artemije, Dioklecijanove kćeri, posvjedočio njegovu krepost, izveden po nalogu istoga vladara, vratio je djevojku njezinoj slobodi, te je, očišćenu kupelji krštenja, u Kristu učinio slobodnijom. Zatim, pozvan od kralja Šapura u krajeve Perzije, očistio je od demona njegovu kćer Jobiju, a samoga kralja i kraljicu s cijelim kraljevstvom Perzijanaca oslobodio je od demonskoga ropstva. I tako se vratio u Rim, a kad je Dioklecijan pošaob putem svega svijeta, snažno je započeo svoju pobjedničku borbu protiv Maksimijana.
13 Maksimijan je naime, potaknut ljubomorom zbog svoje sestre Artemije, čovjek bijedna stanja, se nije postidio podvrgnuti mučenju samu sestru: Cirijaku je pak zapovjedio da klone u bijednim mukama. Njega je također, na sramotu kršćana na dan svoje povorke, dao vući gologa i svezanoga ispred svojihc kolnih zaprega. I kad su već ostali bili poslani naprijed prema vijencu osim njega, sv. Marcel ga slijedi sa suzama, kao otac sina. Ondje, spreman boriti se, ne nosi praćku s Davidom, nego, naoružan strpljivošću, suprotstavlja se tiraninu ovakvim riječima: Tvojoj novosti, najbolji od careva, dolazim iznijeti prijedlog da tlačenje poniznih ne postane potvrda tvoga uzdizanja. Uvijek je naime pravednost bila glasna kod rimskih upravitelja, štedjeti ponizne i pokoravati oholice. Evo, tlače se sinovi Crkve, koji neprestano mole za vaš položaj i za državu. Ne priliči rimskoj hrabrosti da protiv nenaoružanih i neratobornih izvede bojni red svoje okrutnosti. Kolje se mnoštvo nedužnih i kalja se rimska hrabrost ljagom ove sramote. Tako je starac završio govor, ali mu to nije prošlo nekažnjeno. Razgnjevljeni ga naime car obeščašćuje, te se, bez poštovanja prema svećeništvu i bez obzira na starost, bije batinama i s uvredom izgoni.
14 Nije sam osjetio razgnjevljenoga: jer odmah protiv Svetaca, za koje se papa zauzeo, đavolski sluga diktira osudu mučenja. Za mučitelja se bira vikar Karpazije, kojemu se nalaže da na Cirijaku, Largu, Smaragdu i KrescenCijanu iskuša sve vrste mučenja. Ali on je radosno prihvatio zapovijed, a ono što je naređeno, da se prije usudio, rado bi ispunio i bez naloga, kao što su poslije posvjedočile muke Mučenika: toliko je naime bjesnio protiv njih okrutnošću kao da je u njihovim mukama trebao sebi steći kraljevstvo. Sveti se dakle Mučenici muče, zalijevaju se rastopljenom smolom, vješaju u spravi za mučenje, polegnuti na mučilo katastu rastežu se, pale se vatrama i naposljetku im se nalaže da podnesu smrtnu kaznu. Tako združeni u muci, teže k nebesima u srodničkom zajedništvu. Službu pak ukopa, kao otac sinovima, ispunio je sv. Marcel očinskom pobožnošću i crkvenom skrbi.
a Rukopis u Clairemaraisu: Lobiam.
b Nije tada umro nesretni tiranin, nego je kao privatnik živio otprilike devet godina u Dalmaciji, kao što smo prije rekli.
c Epirhedia, kaže Papije, veća vozila.
Muke sv. Marcela u staji, smrt.
Pošto su oni poslani naprijed u život, dok njihovi vijenci rese vijenac svoga Pastira Marcela, i sam se pastir bez mnogo odgađanja pripravlja na žrtvu. Blažena napokon Lucina, ugledna gospođa, duhom prianjajući uz nebesko i prezirući zemaljsko, preko istoga je pape darovala sav svoj imetak svim Crkvama. Potaknut ogorčenjem zbog toga, car ju je osudio progonstvom. A ona je zamolila papu da posveti njezinu kuću u crkvu, kako bi mjesto tjelesnosti postalo mjesto posvećenja. Nije on oklijevao: posvetio je crkvu, u kojoj je i često slavio mise.
16 Ista je pak kuća poslije bila njemu tamnica i mjesto progonstva; ali nije prezreo progonstvo, jer je žudio za nebom. Tamnicu je smatrao pretorijem, jer je želio radovati se u raju. A ono što je bilo pretorij, ta se kuća Božja naređuje da bude konjušnica za životinje: u kojoj ubrzo pastir duša biva postavljen za pastira životinja. Određuje mu se i javni stražarski nadzor, da tolikom svećeniku ne bi nedostajala dvostruka uvreda. Vrijeđa se na sve načine: ne dopušta mu se nikakva hrana osim kruha, a ležaj i odjeća bijaše kostrijet. Tako prinoseći samoga sebe Bogu na žrtvu, u bdjenjima i postovima kroz dugo vrijeme, ispunjavao je naređenu službu moleći i pjevajući psalme. Ne radi se o privatnoj stvari, nego o zajedničkoj: biskup trpi ispovijedajući, a Crkva suosjeća moleći.
17 Ali kad je, odloživši grimiz,a Maksimijan slijedio svoga kolegu Dioklecijana, klerici, došavši noću, izveli su sv. Marcela iz konjušnice. Raduje se Crkva odjednom, kao ona kojoj je vraćena zaštita tolikoga Pastira. Ali iznenada slijedi žalost, nimalo manja od prijašnje: odmah, kakva je već ljudska nesigurnost, svjetlost koja je svanula pomračuje se i radosti svjetla se pomućuju. Već je svećenik bio pobjednik u svojoj borbi i prinio je žrtvu pobjede, samoga sebe naime u žrtvi ispovijedanja: već je sebi bio priskrbio vijenac i podložnicima isprosio oproštenje. Što se dakle novo dogodilo? Kakvo je zlo uslijedilo? Što se ispriječilo između prijašnjih? Maksencije, gori od prijašnjih, zadobivši vlast nesrećom kraljevstva, kao što je stekao baštinu vladanja, tako i baštinu okrutnoga postupanja prema kršćanimab. Kad je on prisiljavao svetoga papu da zaniječe ono što je bio, naime biskupa, a on, ispovijedajući Krista, ismijavao žrtve demonima, ponovno je uz bijes izrečenu osudu vraćen u konjušnicu uz javni stražarski nadzor. Prima službu svoga pastirstva, izvodi i uvodi životinje uz skrušenost srca. Crkva mu postaje konjušnica, ona zvjerska tamnica postaje kraljevski pretorij, jer se po tome pripravljao za kraljevstvo.
18 O muko različita od svih drugih i stoga svetom Mučeniku draža od svih ostalih! Svakako mu se ta osuda činila blažom od one koju je smatrao nepodnošljivijom zbog bezumlja mučitelja. Premda je naime bio obeščašćen tolikom uvredom u konjušnici, ipak jec kontemplativnom nakanom uvijek uzdisao za nebom. Dok se njega neprestano držao sa suzama, to odgađanje, koje mu se činilo težim, skraćuje milost Spasitelja i pravednost pravednoga nagraditelja. Jer dok Maksencije razmišlja o odgađanju kazne, Krist određuje da nagradi svoga vojnika. Odlučio je da mu otvori tamnicu, promijeni pastirstvo, prenese ga od životinja među anđele, umjesto konjušnice podari raj i za podnesene muke uzvrati dostojnu nagradu, da Mučenika uvrsti među Mučenike, da borcu pruži vijenac pripravljen svladavanjem neprijatelja i da vojnika više ne odgađa od kraljevstva. Tako, vojujući ondje kroz nekoliko godina, u gladi i žeđi, u naporima i nevoljama, u bdjenjima i postovima, gol, odjeven samo u kostrijet, ustrajući u služenju životinjama, naposljetku je u ispovijedanju Boga radosno ispustio duh. O snu mira! O počinku besmrtnosti!
19 Njegovo je tijelo pokupio bl. Ivan svećenik sa svećenicima i đakonima i bl. Lucina, te ga pokopao u Priscilinu groblju na Salarijskoj cesti 16. siječnja; kako se ni samim ukopom ne bi odvojio od đakona i učenika koje je poslao naprijed u kraljevstvo. O pobožna zajednico, kojoj nema rastanka ni na nebesima ni na zemlji! O nagrade i vijenci Mučenika, koji trajno cvjetaju cvijetom, naime besmrtnosti i vječnoga života! Ne znaju uvenuti jer se nisu bojali gorjeti u plamenu, one koje će Jaganjac odvesti na izvore voda života i otrt će svaku suzu s očiju njihovih, i cvjetat će kao ljiljan usred anđela.
a Čini se da se ovdje daje naslutiti da je sv. Marcela najprije uhitio Maksimijan; ne doduše Herkulije, koji je, kako se ovdje kaže, slijedeći kolegu položio grimiz, nego Armentarije, koji je i sam ubrzo nakon toga otišao iz Italije.
b Hæredium je imanje koje dolazi u nasljedstvo, ovdje se jednostavno uzima umjesto baštine.
c Kontemplativnom, od grčke riječi θεωρητικός, promatram.
Pripovijest o očitovanju i prijenosu sv. Marcela.
Moći sv. Marcela dugo skrivene.
ustanovio. Među njima je po zagovoru sv. Vincentija, i dopuštenju papee Martina, i pratnji kralja Dagoberta, udaljen odf osmoga miljokaza grada Rima, sv. Marcel, papa i mučenik, uz iskazivanje časti prenesen na spomenuto mjesto.
2 Ondje vrlo uslužno primljen nije bio lišen kroz dugo vrijeme uslužne službe monaha. Ali kad su se, opadajući zlatna i srebrna vremena, zaredala željezna, dok je sudbina tlačila zemaljski kuglu, maćeha sreće,g Rifejske gore su nad Galiju poslale oluje i munje Mađara i Huna; pošto su od njih opustošene crkve, a monasi, monahinje i klerici osuđeni na progonstvo, Aulne je, ponižen, među ostalim postao mjesto pustošenja: kad su naposljetku obrađivači bili protjerani, prepušten je tolikom nemaru da ničije znanje nije čuvalo ni spomen na moći. Kroz smjenjivanje dakle vremena, kroz podjele, dok su jedni druge nasljeđivali, monasi i klerici, kroz nesloge duhova i provale vojnika,h prihodi Crkve svedeni su kokošjim koracima na ništa. Ali kad se vratilo vrijeme da joj se smiluje, jer su slugama Božjim omiljeli njezini kameni,i pogledao je Gospodin na molitvu poniznih i nije prezreo njihove prošnje.
a Ondje kod Namura utječe u Meuse, kod Cezara nazvana Sabis.
b Njegov ćemo život dati 14. srpnja.
c Tada još nisu bile dobile to ime pokrajine koje su bile obuhvaćene Austrazijskim kraljevstvom.
d Iako su prije toga bili pokoreni od Klotara i Dagoberta Sasi, ipak im nije bio upravitelj Vincentije.
e Umro je kralj Dagobert godine Kristove 644., dok je u Rimu stolovao papa Teodor, kojega je naslijedio Martin. Čini se da se ovdje spaja to što je možda započet pod Dagobertom samostan u Aulneu, ali ovim moćima urešen oko godine 631. pod Martinom.
f Štoviše, samo tri milje od Grada bilo je udaljeno Priscilino groblje, kao što svjedoči Baronije u 2. svesku pod godinom 130., br. 2, gdje piše da je u njegovo vrijeme ponovno iskopano, nalik na velik grad.
g Drugi žele da su Huni i Mađari potjerani ne od Rifejskih gora, koje su smještene između Bijeloga zaljeva i rijeke Ob i gledaju prema Ledenom oceanu, uz samo usko područje Hiperborejaca u sredini, nego od Kaspijskoga mora ili od udaljenijih sjevernih predjela Azije. Vrlo su često oni u desetom kršćanskom stoljeću upadali u Njemačku, ali u Hainaut, u kojem je Aulne, osobito godine 934., dovedeni od Konrada, bivšega vojvode Lotaringije, protiv Raginera II., grofa Hainauta. Pogledaj Chronicon Mitræ i Baldrika, knj. 1, pogl. 74.
h Baldrik, knj. 2, pogl. 35: Zbog provala pogana, pa i zbog čestih pobuna domaćih, dok se ušuljavala oskudica, monaški je red sveden na kanonički itd. i Nastojanjem Gerarda I., biskupa Kambraja, uz suradnju Rikarda, opata sv. Vedasta, obnovljen je samostan u Aulneu i vraćen monasima, kojima je za opata postavljen Fulkuin. Baldrik, knj. 3, pogl. 6.
Pronađene i urešene moći.
Skrivala se ondje svjetiljka pod mjericom, naime sv. Marcel, papa i mučenik, bez ikakva naslova štovanja, po kojemu, providnošću božanske blagosti za to mjesto, njegovim očitovanjem željezna vremena milosrdno omekšavaju. Povod toga očitovanja, božanski providno određen, bio je dolazak opataa Ursiona na čelo uprave. Kad je on napokon preuzeo upravljanje tim istim samostanom po Božjem dopuštenju, u ono naime vrijeme kad je između cara Henrika i grofab Balduina bjesnjela oluja ratova, našao je stanje veoma oslabljeno, kao što je gore napisano, protokom vremena, gubitkom dobara i svakodnevnim prolaskom ili provalom pustošitelja. Bio je pritisnut tjeskobom jer je braću napadala oskudica, a njemu nije bilo pri ruci obilje da im pomogne. Što je dakle trebao učiniti? Kamo da se okrene? Kad je u duhu premetao i ponovno premetao sve svoje mogućnosti, ništa mu izvana nije padalo pred oči što bi moglo zapriječiti vrata tolikoj potrebi. Okrenuo se prema unutarnjim stvarima i, obrativši pogled, pronašao škrinjicu u kojoj su počivale kosti svetoga mučenika Marcela, doduše izrađenu od srebra, ali neukrašenu i bez ikakva reljefa. Kipio je u duhu jer je svima bilo skriveno što se nalazi u škrinjici; da se pak u njoj nalaze moći, nije bilo nikakve sumnje. Pobijedila je naposljetku ono što u tako teškim prilikama obično pobjeđuje, tjeskoba, naime, koja uvijek traži utjehe za potrebu: i po Božjem ustrojstvu, po vijeću samoga sebe i Braće, da bi poboljšao i obnovio, nevoljko preuzima srebro; tako je svoje, olakšavajući im oskudicu, štitio sv. Marcel kakvom-takvom providnošću.
4 Opat je pak, tjeskobna duha, dugo danju bio paljen žigom savjesti: nije naime znao što sadrži opljačkana škrinjica, i zato se bojao da nije upao u pogibelj ne male uvrede. Zbog straha od te uvrede žurio je da ne dugo nakon toga obnovi kovčežić. I jer onomu tko želi ništa nije dovoljno brzo, jedva skupivši srebro, pristupa izradi. Još nije bila dovršena, kad odlazi kambrajskom biskupu Libertu i počinje pripovijedati kako je stvar provedena.
5 Zatim, zatraživši i primivši dopuštenje da otključa kovčežić, kako bi ono što se krilo od smrtnika bilo izneseno u javnost na Božju slavu, vraća se u samostan s radošću i blagoslovom. I ne dopustivši da se prihvaćena stvar neko vrijeme odgađa, odredivši post Braći i sebi, odredi dan bez mnogo odgađanja: odgađanje dana bilo je jedini razlog da moli i usrdno moli Boga, kako ne bi tako velikomu blagu pristupili nespremni. Kad je taj dan svanuo, odjeveni u albe i štule pristupaju mjestu sa svom svečanošću koju mogu, sa svim štovanjem koje duguju, to jest sa suzama i litanijama te najvećom skrušenošću srca.
6 Kad je kovčežić otključan, suze se bez odgađanja udvostručuju od radosti: jer izlazi tolika slatkoća mirisa kao da stoje u raju miline. Pojavljuju se kosti, još se ne zna čije su: duhovi i oči svih napeto čekaju njihovo prepoznavanje. Kad se odmah pronašlo pismo, otklanja se nedoumica njihove neizvjesnosti: jer kad je pročitano da svi nazočni čuju, svjedoči da su ondje pohranjeni sveti mučenik Marcel, biskup Rimske Stolice, u vrijeme Dagoberta, kao što je prije rečeno, onamo prenesen, ali zbog promjene vremena zanemaren. Pošto su to primili, radost se obnavlja jecajima i suzama, a kovčežić se ponovno zatvara uz veliku pomnju čuvanja i pečaćenja. Odlazi se: opat se vraća biskupu, radosno traži blagoslov i ushićen redom izlaže ono što se dogodilo. Čudi se biskup, i zadivljen se raduje, i da ga opatov ugled nije priklonio, jedva bi se mogao navesti da povjeruje da se tako veliko blago krije na tom mjestu. Ali i samo svjedočanstvo pisma uklanjalo je svaku sumnju nevjerice.
7 Odmah se dakle među njima raspravlja što treba učiniti: određuje se polaganje svetoga Mučenika u novonastalu škrinju, a rođenje svete Bogorodice Marije, koje je 8. rujna, određuje se kao dan polaganja. Okupljaju se mnogi, jedni prateći biskupa, drugi grofac Balduina i groficu, a više njih zbog ljubavi prema sv. Marcelu; svi pak zajedno, da mole milosrđe Božje i svetoga Mučenika. Toga je naime dana bilo očitovati da je ondje nazočnost sv. Marcela po onomu koji sve providi i uređuje. Naposljetku, kad su sveti udovi položeni u kovčežić koji mu je pripravljen, narod zajednički moli da mu bude dopušteno štovati svetoga Mučenika izvan crkve molitvama i darovima na prostranijem mjestu. Iznosi se, prenosi se uz mnoštvo klera i puka i postavlja u atriju pred predvorjem crkve na četveronožac. Okružuje ga narod i pobožno posjećuje Mučenika: i premda jedva tko ima slobodna mjesta za odlazak i povratak, ipak ondje gdje može moli prosnjama i obdaruje darovima. Raste mnoštvo onih koji se tiskaju, zgušnjava se zbijeni red onih koji prilaze, jer atrij nikako ne može primiti navalu onih koji pristižu. Već naokolo stoji mnoštvo svega nazočnoga puka, i dok pobožnost primiče korak, s neba se smiješi proslava svetoga Mučenika.
a Gazej ga naziva Urtijanom.
b Ovaj Balduin V. imao je nadimak Otočki i Pobožni, čije ratove protiv cara Henrika III. opisuje Mejer, knj. 3., i Miraeus u djelu Chronicon.
c Balduin VI., Hasnonijski ili Monski, oženio je Rišildom, kćerju i baštinicom Raginera IV., grofa Hainauta; naslijedio je oca u Grofoviji Flandriji godine 1067., a umro 21. srpnja 1070.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.