Neki su grčki pisci, zavedeni sličnošću imena, smatrali Marcelina i Marcela jednom te istom osobom, kao i Kleta i Anakleta. Proturječe im svi Latini i smatraju ih različitima. Marcelin se štuje 26. travnja, a Marcel 16. siječnja; i na ovaj ga dan Usuard ovako slavi: „U Rimu na Salarijskoj cesti rođendan sv. Marcela pape, koji je zbog obrane katoličke vjere po zapovijedi tiranina Maksimina najprije bio tučen batinama, zatim određen za službu oko životinja pod javnom stražom, te je nakon mnogo godina služeći ondje, odjeven u kostrijetni ogrtač, preminuo.” Isto ima i Martyrologium Romanum, osim što stavlja da je Marcel podnio mučeništvo pod Maksencijem; no Molanus u dodacima Usuardu, Bellini i veoma mnogi rukopisi navode pod Maksimijanom. O Marcelu na ovaj dan raspravljaju i općeprihvaćeni Beda, Adon, Raban, Notker, Maurolico, Galesini, Felicije, Ghini i drugi: budući da su pohvale pojedinih sastavljene iz njegovih Djela ili iz knjige o rimskim prvosvećenicima, ovdje ih nije potrebno donositi. Rukopisni Martyrologium S. Hieronymi: „U Rimu na Salarijskoj cesti na groblju Priscile ukop biskupa sv. Marcela.” Razni stari rukopisi: „U Rimu Marcela pape”; neki dodaju „mučenika”; jedan prastari irski čak i „ispovjedalaca”, pogrešno, jer je preminuo u naporima koje mu je tiranin nametnuo radi mučenja. Wandelbert:
„Sedamnaesti dan blista zaslugama i imenom Marcela mučenika i vrhovnoga prvosvećenika.”
U trima starim martirologijima sv. se Marcel navodi 4. listopada: je li toga dana izabran, posvećen, ubijen ili prenesen, ne navodi se, niti mi nagađamo. Općeprihvaćeni dakle Beda: „U Rimu Marcela pape.” Raban: „U Rimu Marcela biskupa.” Rukopis sv. Jeronima: „4. listopada u Rimu, Balbine, Marcela biskupa.”
Marcellinum ac Marcellum Græci quidam scriptores, vocis similitudine decepti, unum eumdemque existimarunt, uti Cletum atque Anacletum. Refragantur Latini omnes, diversosque statuunt. Colitur Marcellinus XXVI Aprilis,
Marcellus XVI Januarii; atque hoc die ita eum celebrat Usuardus: Romae via Salaria natalis S. Marcelli Papæ, qui ob Catholicæ fidei defensionem jubente Maximino tyranno, primo fustibus cæsus, deinde ad servitium animalium cum custodia publica deputatus, deputatus, post multos annos ibidem serviendo, amictu indutus cilicino, defunctus est. Eadem habet Martyrologium Romanum, nisi quod sub Maxentio passum poni Marcellum; at Molanus in addit. ad Usuardum, Bellinus, plurimaque MSS. sub Maximiano. Agunt quoque de Marcello hoc die, Beda vulgatus, Ado, Rabanus, Notkerus, Maurolycus, Galesinius, Felicius, Ghinius, aliique: singulorum elogia cum sint ex Actis ejus aut libro de Romanis Pontificibus concinnata, hic dare nihil attinet MS. Martyrologium S. Hieronymi: Romæ via Salaria in cœmiterio Priscillæ depositio S. Marcelli Episcopi. Varia antiqua MSS. Romæ Marcelli Papæ; addunt quædam Martyris; unum pervetus Hibernicum, et Confessoris, perperam, cum in laboribus a tyranno in cruciatum illi impositis extinctus sit. Wandelbertus:
Septima post decimam Marcelli Martyris atque Pontificis summi meritis et nomine fulget.
In tribus veteribus Martyrologiis refertur S. Marcellus 4 Oct. an eo die electus, consecratus, occisus, translatus sit, non proditur, nec nos divinamus. Beda ergo vulgatus: Romæ Marcelli Papæ. Rabanus: Romæ Marcelli Episcopi. MS. S. Hieronymi: IV Non. Oct. Romæ, Balbinæ, Marcelli Episcopi.
2 Njegova smo Djela, za koja Molanus smatra da su ih zapisali bilježnici Rimske crkve, usporedili sa starim rukopisima sv. Martina i sv. Maksimina u Trieru, sv. Audomara, sv. Marije de Ripatorio i veoma mnogim drugima. Ona trebaju ispravak, kako ćemo reći, jer se njihov prvi dio odnosi na sv. Marcelina. Ista Djela i povijest pronalaska njegovih relikvija napisao je Ursion, opat u Hautmontu u Belgiji, koji je živio prije gotovo šest stotina godina. Taj su nam njegov spis pružili stari kodeksi samostana Hautmont, sv. Ghislaina i Clairmaraisa. Najprije ćemo donijeti ono što ima knjižica o rimskim prvosvećenicima, koja i pod Marcelinom kaže: „Zaklinjući bl. Marcelin prezbitera Marcela, dok je išao na svoju muku, da ne ispuni Dioklecijanove zapovijedi. I nakon toga čina ležala su sveta tijela (Marcelina, Klaudija, Kirina i Antonina) na trgu za primjer kršćanima 36 dana, po Dioklecijanovoj zapovijedi, i odatle je prezbiter Marcel noću pokupio tijela s prezbiterima i đakonima uz himne, te ih pokopao na Salarijskoj cesti na groblju Priscile itd.”
2 Acta ejus, quæ per Roman E cclesiæ Notarios conscripta censet Molanus, cum veteribus MSS. S. Martini et S. Maximini Treviris, S. Audomari, S. Mariæ de Ripatorio, aliisque permultis contulimus. Egent ea correctione, ut decimus, quod eorum pars prior ad S. Marcellinum pertinet. Eadem Acta historiamque inventarum ejus reliquiarum scripsit Ursio Altimontensis in Belgio Abbas, qui ante sexcentos fere annos vixit. Hunc ejus commentarium exhibuere nobis vetusti codices cænobiorum Altimontensis, S. Gisleni, Claremarescani. Præmittemus quæ habet libellus de Romanis Pontificibus, qui et in Marcellino: Conjurans B. Marcellinus Marcellum Presbyterum, dum pergeret ad passionem suam, ut præcepta Diocletiani non impleret. Et post hoc factum jacuerunt corpora sancta (Marcellini, Claudii, Cyrini, Antonini) in platea ad exemplum Christianorum diebus 36, ex jussu Diocletiani, et exinde Marcellus Presbyter collegit noctu corpora cum Presbyteris et Diaconibus cum hymnis, et sepelivit via Salaria in cœmiterio Priscillæ etc.
3 Vrijeme Marcelova pontifikata ne može se tako jasno odrediti, jer u knjižici o rimskim prvosvećenicima koja se pripisuje Damazu nisu pokvareni samo brojevi godina, mjeseci i dana koliko je ili svaki od starih prvosvećenika stolovao, ili je Stolica bila upražnjena, niti se u različitim primjercima međusobno podudaraju, nego su i imena konzula pomiješana. O Marcelu se čini da se može utvrditi ovo. Ubijen je sv. Marcelin 304. godine, u posljednjim vremenima Dioklecijana i Maksimijana. Potom je Stolica neko vrijeme bila upražnjena, ne sedam godina, kako se kaže u navedenoj knjižici, nego nekoliko mjeseci. Izabran zatim Marcel u prvim vremenima Galerija Maksimijana i Konstancija Klora, svi mu pripisuju pet godina i nekoliko mjeseci, tako da je nužno doživio 310. godinu, ili barem 309., kako tvrdi Baronije, koji smatra da je obje te godine konzul bio Maksencije, ali da je poslije izbrisano ime njega i njegova sina Romula, pa je u popise upisano samo P. C. X et VII, to jest nakon desetoga konzulata Herkulija i sedmoga Galerija.
3 Tempus Sedis Marcelli haud ita liquido definiri potest, quod in libello de Romanis Pontificibus qui Damaso tribuitur, non solum numeri annorum, mensium, dierum, quibus aut quisque antiquorum Pontificum sedit, aut Sedes vocavit, vitiati sunt, nec in diversis exemplaribus sibi constant; sed et Consulum nomina confusa. De Marcello ita videtur statui posse. Occisus est S. Marcellinus anno 304, extremis Diocletiani et Maximiani temporibus. Ex in Sedes aliquandiu vacavit, non annis septem, ut in citato libello dicitur, sed mensibus aliquot. Creatus inde Marcellus primis Galerii Maximiani et Constantii Chlori temporibus, annos ei quinque, menses aliquot, omnes tribuunt, ut necesse sit cum ad an. 310, pervenisse, aut saltem 309, ut vult Baronius, qui utroque eo anno Consulem fuisse Maxentium censet, sed postea eraso ejus filique Romuli nomine, solum inscriptum tabulis P. C. X et VII, id est, post consulatum Herculei X et Galerii VII.
4 U rukama su dva Marcelova pisma, jedno biskupima Antiohijske pokrajine, a drugo tiraninu Maksenciju, iz kojih je ponešto u svoje djelo Decretum prenio Gracijan. No jesu li posve neupitne vjerodostojnosti, neka istraže drugi. Zasigurno niti su obilježena prikladnim konzulima, niti se stvari napisane u kasnijemu međusobno dobro slažu, kako priznaje Baronije pod 308. godinom, br. 24, odakle sudi da je ono pismo primilo neki dodatak izvana.
4 Sunt in manibus epistolæ duæ Marcelli, una ad Episcopos provinciæ Anthiochenæ, altera ad Maxentium tyrannum, ex quibus in Decretum suum quædam transtulit Gratianus. Verum an omnino indubitatæ sint fidei, alii disquirant. Certe nec aptis consignatæ sunt Consulibus, et res in postoriore scriptæ parum sibi coherent, ut fatetur Baronius ad an. 308, nu. 24, unde judicat epistolam illam additamentum aliquod extrinsecus accepisse.
5 Oktavije Panciroli u knjizi koju je naslovio Thesauri absconditi almae Urbis, raspravljajući o sedmoj crkvi trećega okruga, koja je crkva sv. Marcela, svjedoči da se ondje tijelo sv. Marcela čuva u glavnom oltaru s tijelom sv. Poke, o kojemu ćemo raspravljati 3. ožujka. Antun Vinko Domènec u djelu Historia Sanctorum Catalauniae pod 11. kolovoza piše da se u župnoj crkvi pokraj samostana koji nazivaju Arles, u biskupiji Elne, s drugim tijelima svetaca nalazi tijelo sv. Marcela pape, ali ne cijelo. Nepoznati autor početaka samostana u Windbergu, u 6. svesku djela Antiqua lectio Kanizija, nabraja među ostalim relikvijama svetaca i relikvije sv. Marcela pape i mučenika. Monasi iz Hautmonta pokraj gradića Maubeugea na rijeci Sambri u Belgiji diče se da posjeduju tijelo istoga svetoga Prvosvećenika već oko tisuću godina.
5 Octavius Pancirolus in libro quem inscripsis Thesauros absconditos almæ Urbis, agens de tertiæ regionis ecclesia septima quæ est S. Marcelli, testatur isthic S. Marcelli corpus asservari in ara majore cum corpore S. Pocæ, de quo 3 Martii agemus. Antonius Vincentius Domeneccus in historia SS. Catalauniæ ad XI Aug. scribit in parochiali ecclesia juxta monasterium quod Arles vocant, diæcesis Helenensis, cum aliis Sanctorum corporibus extare corpus S. Marcelli Papæ, sed non integrum. Auctor anonymus originum monasterii Windbergensis to. 6, antiquæ lectionis Canisii, recenset inter alias Sanctorum reliquias etiam S. Marcelli Papæ et Martyris. Ascetæ Altimontenses juxta Malbodium oppidum ad Sabim fluvium in Belgio gloriantur se corpus ejusdem sancti Pontificis a mille circiter annis possidere.
6 Ono je najprije bilo pokopano na groblju Priscile na Salarijskoj cesti: kada je preneseno u Grad, nije poznato. Panciroli nagađa da se to dogodilo u vrijeme Paskala I., za vladavine Ludovika Pobožnoga; naime, o Paskalu piše Anastazije: „Ovaj je preblaženi Prvosvećenik, tražeći mnoga tijela svetaca, njih pronašao: i pomnjivo ih je unutar grada časno pohranio na čast i slavu Božju.” Čini se doista da je ostalo u prijašnjem grobu barem preko 530. godine, budući da pod Vigilijem isti autor ovako prenosi: „Njegovo je tijelo doneseno u Rim i pokopano kod sv. Marcela na Salarijskoj cesti na groblju Priscile.” Ako je pod Paskalom preneseno u Grad, isti je možda dopustio da se neki dio odnese u biskupiju Elne, budući da Domènec navodi Ludovikovu povlasticu danu 821. godine, kojom se potvrđuju svi posjedi toga samostana, na molbu opata Kastelana, koji je i od Prvosvećenika o istima isposlovao neku apostolsku potvrdu i relikvije.
6 Sepultum id primo fuit in cœmiterio Priscillæ via Salaria: quando in Urbem translatum, non constat. Suspicatur Pancirolus id Paschalis I temporibus contigisse, Ludovico Pio imperante; nam de Paschale scribit Anastasius: Hic beatissimus Præsul multa corpora Sanctorum perquirens, invenit: quæ et diligentius intra civitatem ad honorem et gloriam Dei honeste recondidit. Videtur sane ultra annium saltem 530 in priore tumulo permansisse, cum in Vigilio sic tradat idem auctor: Cujus corpus ductum est Romam, et sepultum est ad S. Marcellum via Salaria in cœmiterio Priscillæ. St in Urbem sub Paschale deportatum, idem fortassis in Helenensem diæcesim partem aliquam dævehi siverit, cum Domeneccus Privilegium Ludovici citet datum anno 821, quo omnes illius cænobii confirmantur possessiones, rogatu Castellani Abbatis, qui et a Pontifice de iïsdem sanctionem aliquam Apostolicam et reliquias impetrarit.
7 Relikvija koje su u Hautmontu spominju se Martyrologium Gallobelgicum i Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici na ovaj dan; te Molanus u dodacima Usuardu 9. rujna ovim riječima: „U Hautmontu našašće sv. Marcela pape i mučenika.” O njima raspravlja i Vilim Gazet u djelu Historia Ecclesiastica Belgii, a opširnije Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, gdje ovako piše:
7 Reliquiarum quæ in Altomonte sunt, meminere Martyrologium Gallobelgicum, et Autbertus Miræus in Fastis Belgicis, hoc die; ac Molanus in Additionibus ad Usuardum 9 Septembris his verbis: Altomonte inventio S. Marcelli Papæ et Martyris. Agit de iïs quoque Guilielmus Gazæus in historia Ecclesiastica Belgii, et plenius Molanus in Natalibus SS. Belgii, ubi ita scribit:
8 „U Rimu, na Salarijskoj cesti, rođendan sv. Marcela pape, kojemu je Maksencije zapovjedio da u onoj crkvi koju je bio posvetio čuva životinje katabula: gdje je zbog nečistoće mjesta, iscrpljen smradom, usnuo u Gospodinu. Tijelo ovoga mučenika čuva se u Hautmontu, prastarom samostanu u Hainautu pokraj Maubeugea. Ono je u vrijeme ugarskoga pustošenja bilo skriveno u zemlji, na onome mjestu gdje sada leži prastari kamen s natpisom: 'Ursion opat.' No pod spomenutim Ursionom, prvim opatom nakon ugarskoga pustošenja, u vrijeme ratova između cara Henrika i grofa Balduina, očitovano je i pronađeno oko 1054. godine, 9. rujna. Na taj se dan u istoj crkvi čita pripovijest o očitovanju koju je zapisao spomenuti Ursion.”
8 Romæ, via Salaria, natale S. Marcelli Papæ, qui catabuli bestias in ea ecclesia, quam dedicarat, a Maxentio custodire jussus est: ubi propter loci fœditatem, pœdore confectus, obdormivit in Domino: Hujus Martyris corpus, habetur in Altomonte, Hannonia pervetusto juxta Malbodium monasterio. Quod tempore vastationis Hungaricæ reconditum fuerat in terris, eo loci ubi nunc jacet vetustissimum saxum, cum inscriptione Ursio ABBS. Sed sub dicto Ursione primo Abbate post Hungarorum vastationem, tempore bellorum inter Henricum Imperatorem et Balduinum Comitem, est manifestatum et inventum, circa annum millesimum quinquagesimum quartum, V Idus Septembris. Quo die narratio manifestationis in ecclesia eadem legitur a prædicto Ursione descripta.
9 Slave također klinijevci 6. siječnja prihvat sv. Marcela pape. Odakle se zaključuje da se njegove relikvije posjeduju i drugdje. A mučeništvo stoji pod šesnaestim danom siječnja, čiji su autori, kako se čini, bilježnici Rimske crkve.
9 Celebrant etiam Cluniacenses VIII Idus Januarii Exceptionem S. Marcelli Papæ. Unde colligitur reliquias ejus etiam alibi haberi. Martyrium autem exstat ad diem decimum sextum Januarii, cujus auctores esse videntur Romanæ Ecclesiæ Notarii.
10 Slika se u Hautmontu kako sjedi s dvjema crkvama u rukama i dvojicom careva prostrtih pod sobom. O carevima je dovoljno jasno: to su naime Dioklecijan i Maksimijan, ili radije Maksimijan i Maksencije, koje je pobijedio svojim mučeništvom: ali o crkvama je manje jasno. Ipak ne dvojim da se ovima označava Lucinina kuća koju je sv. Marcel posvetio u crkvu, u kojoj je često slavio mise; i Kirijakova kuća, u kojoj je spomenuti papa posvetio krsni zdenac. Ta su naime mjesta bila crkve, ne kakve sada imamo, nego kakve su dopuštala ona vremena u najtežem progonu. Ima napokon i onih koji smatraju da je ime Marcilije iskvaren oblik od Marcel.
10 Pingitur in Alto-monte, sedens cum duabus ecclesiis in manibus, et duobus Imperatoribus sub se prostratis. De Imperatoribus satis constat: ii enim sunt Diocletianus et Maximianus, vel potius Maximianus et Maxentius, quos martyrio suo superavit: sed de ecclesiis minus clarum est. Non dubito tamen quin his significetur domus Lucinæ a S. Marcello in ecclesiam consecrata, in qua frequenter Missas celebrabat; et domus Cyriaci, in qua dictus Papa fontem consecravit. Hæc enim loca erant ecclesiæ, non quales nunc habemus, sed quales ea tempora in gravissima persecutione admittebant. Sunt denique qui Marcilii nomen a Marcello corruptum judicent.
11 Toliko Molanus. O relikvijama sv. Marcela donesenim u Cluny ovo donosi Andrija Saussay u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani: „U Clunyju primanje relikvija sv. Marcela pape i mučenika, danas okrunjena u Rimu: zbog čijih se primljenih presvetih zaloga, kad se u Clunyju počela često slaviti svetkovina njegova rođendana, opat Petar, nadimkom Časni, održao njemu u čast blistav govor, koji se i danas ističe među njegovim djelcima.” Toliko on, no taj govor nije objavljen s ostalim djelima bl. Petra Časnoga u djelu Bibliotheca Cluniacensis; i Andrija du Chesne žali što još nije pronađen.
11 Hæc Molanus. De reliquiis S. Marcelli Cluniacum allatis ista habet Andreas Saussaius in Supplemento Martyrologii Gallicani: Apud Cluniacum receptio reliquiarum S. Marcelli Papæ et Martyris, hodie Romæ coronati: cujus ob suscepta sacratissima pignora, cum apud Cluniacum frequentari coepisset natalis celebritas, Petrus Abbas, cognomento Venerabilis, ejus in honorem sermonem luculentum habuit, qui etiamnum inter ejus opuscula insignis est. Hæc ille, at sermo ille cum ceteris B. Petri Venerabilis operibus in Bibliotheca Cluniacensi editus non est; restauraturque Andreas du Chesne nondum repertum.
SAŽETAK ŽIVOTOPISA SV. MARCELA iz knjige o rimskim prvosvećenicima.
EPITOME VITÆ S. MARCELLI ex libro de Romanis Pontificibus.
Marcel, rodom Rimljanin, od oca Benedikta, iz okruga Via Lata, a stolovao je pet godina,b šest mjeseci, 21 dan. Bio je pak u vremenac Konstancija, Galerija id Maksencija, ode četvrtoga konzulata Maksencija i Maksima, sve dof nakon konzulata...g On je uredio groblja na Salarijskoj cesti i ustanovioh 30 naslova u gradu Rimu, kao župe, radi krštenja i pokore mnogih koji su se obraćali iz poganstva, te radi ukopa mučenika. On je zaredio i 26 prezbitera u gradu Rimu tijekom mjeseca prosinca, dva đakona, k i 21 biskupa za različita mjesta.
Marcellus natione Romanus, ex patre Benedicto, de regione Via Lata, a sedit annos quinque, mensesb sex, dies 21. Fuit autem temporibusc Constantii, et Galerii, etd Maxentii, ae consulatu Maxentii quarto, et Maximi, usquef post consulatum...g Hic fecit cœmiteria Via Salaria, eth xxx Vitulos in urbe Roma constituit; quasi Dioceses, propter baptismum, et poenitentiam multorum, qui convertebantur ex paganis, et propter sepulturas Martyrum. Hic ordinavit i 26 Preshyteros in urbe Roma per mensem Decembris, Diaconos duos, k et Episcopos per diversa loca 21.
2 On je bio pritisnut i uhvaćen zato što je uređivao Crkvu, uhićen od Maksencija da bi zanijekao da je biskup i ponizio se žrtvama demona; prezirući uvijek l i ismijavajući riječi i zapovijedi Maksencijeve, bio je osuđen na m katabul, te dok je mnogo dana služio u katabulu, nije prestajao služiti Gospodinu molitvama i postovima. A devetoga mjeseca noću dođoše svi njegovi klerici i n izbaviše ga iz katabula.
2 Hic coarctatus est, et tentus, eo quod Ecclesiam ordinaræt, comprehensus a Maxentio, ut negaret se esse Episcopum, et sacrificiis se humiliaret dæmoniorum; qui semper l contemnens, deridens dicta et præcepta Maxentii, damnatus est in m catabulo, qui dum multis diebus serviret in catabulo, orationibus et jejuniis Domino servire non cessabat. Mense autem nono, nocte venerunt Clerici ejus omnes, et n exemerunt eum de catabulo.
3 A neka gospođa po imenu o Lucina, koja je sa svojim mužem Markom proživjela 15 godina, a u svom udovištvu imala 19 godina, primi bl. Marcela, p te svoju kuću posveti kao naslov q pod imenom bl. Marcela, gdje je danju i noću himnima i molitvama ispovijedala Gospodina Isusa Krista. Čuvši to, Maksencije posla i ponovno uhvati bl. Marcela, te zapovjedi da se u istoj crkvi ponovno prostru r daske kako bi ondje stajale sakupljene životinje katabula s i da im sam bl. Marcel služi. On je napokon u službi oko životinja, gol i zaogrnut kostrijeti, preminuo. Njegovo je tijelo pokupila bl. Lucina i pokopala na groblju Priscile na Salarijskoj cesti, 16. siječnja: i biskupstvo je bilo upražnjeno 20 dana. A Lucina je bila kažnjena progonstvom. a To je u starom opisu Grada sedmi okrug, od Marsova polja prema Kapitoliju. Ulica i danas zadržava ime, kako svjedoči Panvinio.b Abon Floriacensis, Liutprand, bertinski rukopis: sedam. Baronije: jedan mjesec, 25 dana.c Godine Kristove 304. Konstancije Klor i Galerije Maksimijan Armentarije od cezara su postali augusti i carevi. Iste se godine čini da je ubijen sv. Marcelin, kako ćemo vidjeti na njegovu mjestu, budući da se kaže kako je stolovao od šestoga konzulata Dioklecijana i drugoga Konstancija sve do devetoga Dioklecijanova i osmoga Maksimijanova, koji su obnašali 304. godine, te ga odložili zajedno s vlašću.d Maksencije, sin Maksimijana Herkulija, nakon što su u Rim donesene slike Konstantina Velikoga, od pretorijanskih je vojnika iznenada proglašen carem.e Ovdje je pogreška, jer se četvrti Maksencijev konzulat bilježi 312. godine Kristove, a Marcel je postao prvosvećenik 304. godine, no kojega mjeseca ili dana, nije sigurno.f Bertinski rukopis: usque post consulatum Constantii (sve do nakon konzulata Konstancija); tiskana su izdanja imala: usque ad consulatum (sve do konzulata), a nisu dodavala čijega: i u tom se rukopisu sumnja na pogrešku. Naime, godina koja se bilježi P. C. VI, nakon šestoga konzulata Konstancija i Galerija, bila je 307. godina Kristova, čijim konzulima drugi navode Konstantina i deveti put Herkulija; no te godine nije umro Marcel. A 309. godina bilježi se P. C. X et VII, odnosno nakon desetoga konzulata Herkulija i sedmoga Galerija, te ponovno 310. godina P. C. X et VII. Možda je autor ove knjižice o prvosvećenicima napisao ovako: usque post consulatum X et VII, što prepisivači, ne razumijevajući, izostaviše, a drugi dodaše Constantii. gospođu po imenu Priscila, i učini. Gore kad smo raspravljali o sv. Priscili Starijoj, rekli smo da nam je ova Mlađa manje uvjerljiva, premda je noviji pisci prihvaćaju na temelju vjerodostojnosti ove jedne knjižice, koja nije dovoljno sigurna, kako je odavde razvidno. Bilo je i drugih groblja na Salarijskoj cesti, kako smo ondje rekli prema Panciroliju, koja je možda Marcel sagradio ili obnovio; u onome starom Priscilinu sam je Marcel pohranio tijela sv. Marcelina i drugova: je li i ono trebalo popravak koji je on poduzeo, nama nije poznato. Abon ima samo: Hic fecit coemeterium via Salaria (On je uredio groblje na Salarijskoj cesti). Neki Adonovi primjerci i Notker: Hic fecit coemeteria via Salaria (On je uredio groblja na Salarijskoj cesti).h Naslov (Titulus) se upotrebljava za crkvu ili kuću predanu božanskom bogoslužju; jer kao što se na kuće ili imanja koja su se prisvajala državnoj blagajni stavljao zastor obilježen carevim likom ili imenom, što se nazivalo i carskim zastorom, tako se na zgrade koje su se posvećivale Bogu i kršćanskim svetinjama običavao stavljati stijeg Križa, kao naslov. U Rimu su se samo uglednije crkve nazivale Naslovima, kojima su bili postavljeni prezbiteri ili đakoni, koji su poslije prozvani kardinalima. O njima opširno i učeno raspravlja Baronije u 2. svesku pod 112. godinom, br. 4 i sljedećima, u bilješkama uz Martirologij 26. srpnja i drugdje. Same naslove nabrajaju Galesini u bilješkama uz Martirologij na ovaj dan, Oktavije Panciroli, Andrija du Chesne u životopisima prvosvećenika pod Marcelom i drugi. i Bertinski rukopis: 15. Liutprand: 25. k Ovo nedostaje u bertinskom rukopisu.
3 Matrona autem quædam, nomine o Lucina, quæ fecerat cum viro suo Marco annos 15, et in viduitate sua habebat annos 19, suscepit B. Marcellum, p quæ domum suam q nomine B. Marcelli titulum dedicavit, ubi die noctuque hymnis et orationibus Domino Jesu Christo, confitebatur. Hoc audito Maxentius misit, et tenuit iterum B. Marcellum, et jussit in eadem Ecclesia iterum r plancas externi, ut ibidem animalia catabuli s congregata starent, et ipsis B. Marcellus deserviret. Qui tandem in servitio animalium nudus amictus cilicio defunctus est. Cujus corpus collegit B. Lucina, et sepelivit in cœmiterio Priscillæ, via Salaria, XVII Calendas Februarii: et cessavit Episcopatus diebus 20. Lucina vero proscriptione damnata est. a Est ea in veteri Urbis descriptione regio septima, a Campo Martio versus Capitolium. Via nomen etiamnum retinet, teste Panvinio.b Abbo Flor. Luithprand. MS. Bertinianum, septem. Baronius mensem unum, dies 25.c Anno Christi 304, Constantius Chlorus et Galerius Maximianus Armentariuse Caxsaribus Augusti et Imperatores facti. Eodem anno occisus videtur S. Marcellinus, ut suo loco videbimus, cum sedisse dicatur a consulatu Diocletiani VI, Constantii II, usque ad Diocletiani IX, Maximiani VIII, quem anno 304, gesserunt, et cum imperio deposuerunt.d Maxentius Maximiani Herculei filius, allatis Romam Constantini Magni imaginibus, a Prætorianis militibus subito Imperator acclamatus est.e Mendum hic est, nam quartus Maxentii consulatus consignatur anno Christi 312, at factus est Pontifex Marcellus anno 304, quo vero mense aut die incertum est.f MS. Bertin, usque post consulatum Constantii editi habebant, usque ad consulatum, nec addebant cujus: et suspicio etiam in illo MS. mendi. Nam qui P. C. VI, post consulatum sextum Constantii et Galerii notatur annus, fuit Christi 307, cujus Consules alii tradunt Constantinum et Herculeum IX ast eo anno non est mortuus Marcellus. Annus vero 309, notatur P. C. X et VII, sive post consulatum Herculei X, et Galerii VII, rursumque annus 310. P. C. X et VII iterum. Fortassis ita scripserat hujus de Pontificibus libelli auctor, usque post consulatum X et VII, quod cum librarii non intelligerent, omiserunt, alii addiderunt Constantii. matronam, nomine Priscillam, et fecit. Supra cum de S. Priscilla seniore egimus, diximus hanc juniorem minus nobis probari, licet a recentioribus statuatur, ex hujus unius libelli fide, haud sat certa, ut hinc patet. Alia fuere via Salaria cæmiteria, ut ex Pancirolo ibidem diximus, quæ fortassis a Marcello ædificata aut inslaurata, in veteri illo Priscillæ S. Marcellini et sociorum ab ipsomet Marcello condita corpora sunt: idne quoque reparationis eguerit, quam ipse adhibuerit, haud nobis constat. Abbo solum habet: Hic fecit comiterium via Salaria. Adonis quædam exemplaria, et Notkerus: Hic fecit cœmiteria via Salaria.h Titulus pro ecclesia usurpatur aut domo divino cultui mancipata, nam ut quæ Fisco vendicabantur domus aut prædia, iis velum imagine aut nomine Caxsaris insignitum, quod et cortina regia dictum, apponebatur; ita quæ Deo sacrisque Christianis consecrabantur ædes, Crucis vexillum, ceu titulus iis proponi solitum. Romæ non nisi præstantiores ecclesiæ Tituli sunt appellatæ, quibus Presbyteri aut Diaconi præfecti, qui deinceps Cardinales sunt appellati. De his agit fuse et erudite Baronius to. 2. ad an. 112, nu. 4, et sequentibus, in Notis ad Martyrol. 26 Julii et alibi. Titulos ipsos Galesinius in Notat. ad Martyrol. hoc die, Octavius Pancirolus, Andreas du Chesne in vitis Pontific. in Marcello, et alii recensent. i MS. Bertin. 15. Luithprandus 25. k Desunt hæc in MS. Bertin.
1 Isti rukopis: contendens contra dicta (protiveći se riječima). m Katabul (catabulum) je staja javnih teglećih životinja koje su služile za prijevoz tereta. Značenje riječi tumači Papias: „Katabola se”, veli, „vlastito kaže kad se nešto s visine baca dolje”, i odmah zatim: „Katabul je ograda za životinje, kamo se odozgo nešto baca.” Odavde su nazvani katabulenzi oni koji su vodili spomenute tegleće životinje; o njima Baronije u bilješkama uz Martirologij iz Kasiodorova djela Variae, 3. knjiga, 10. pismo, i 4. knjiga, 47. pismo, te iz drugih izvora. O veoma mnogim crkvenim poglavarima osuđenima na brigu o carskim konjima raspravlja Euzebije u 8. knjizi, 22. poglavlju. Umjesto catabulo Notker ima extabulum, neki rukopisi stabulum, neki cantabulum. Cuspinianus ima cataballum. n Tako se čini da valja čitati. Bertinski je rukopis imao exuerunt, a tiskana izdanja emerunt; ali da su otkupili slobodu svetoga Prvosvećenika novcem od stražara ili od upravitelja katabulenza, zašto noću? zašto svi? To se moglo prikladnije učiniti preko jednoga ili dvojice. o O ovoj Lucini raspravljat ćemo 30. lipnja. Bila je udana za Marka, kako se ovdje kaže, Falkonija Pinijana, koji se, dok je bio prokonzul Azije, obratio zajedno sa suprugom, kako se prenosi u Djelima sv. Antima 11. svibnja. p Bertinski rukopis: quae in domum (koja u kuću). q Naziva se i Lucinin naslov, kako se može vidjeti kod Galesinija. O ovoj crkvi mnogo toga pomnjivo skuplja Panciroli. r Papias: „Planca (daska) se naziva jer se ravno postavlja u nekoj zgradi.” s Bertinski rukopis: conligata (svezane), možda ispravnije.
1 Idem MS. contendens contra dicta. m Catabulum est stabulum publicorum jumentorum, quæ ad vehenda onera deservirent. Notionem vocis exponit Papias: Catabole, inquit, proprie dicitur cum quid de sublimi inferius jacitur, et mox: Catabulum clausura animalium, ubi desuper aliquid jacitur. Hinc Catabulenses dicti, qui prædicta oneraria jumenta ductabant; de quibus Baronius in Notis ad Martyrol. ex Cassiodori variarum lib. 3, cp. 10, et lib. 4, ep. 47 et aliis. De pluribus Ecclesiarum præsidibus ad equos imperatorios curandos damnatis agit Eusebius lib. 8, cap. 22. Pro catabulo habet Notkerus extabulum, quædam MSS. stabulum, quædam cantabulum. Cuspinianus cataballum. n Ita legendum videtur. Bertin. MS. habebat, exuerunt. editi, emerunt, at si pretio liberlatem sancti Pontificis a custodibus, aut Catabulensium præfecto redemerunt, cur noctu? cur omnes? poterat id per unum allerumve aptius fieri. o De hac Lucina, agenus 30 Junii. Nupta fuerat Marco, ut hic dicitur, Falconi Piniano, qui cum esset Asæ Proconsul, cum uzore conversus est, ut in Actis S. Anthimi XI Maii refertur. p MS. Bertin. quæ in domum. q Dicitur et Lucinæ titulus, ut videre est apud Galesinium. De hac ecclesia multa curiose congerit Pancirolus. r Papias: Planca dicitur quod plana collocetur in aliquo ædificio. s MS. Bertin. conligata, forte rectius.
a NADGROBNI NATPIS SV. MARCELA od autora sv. Damaza pape.
a EPITAPHIUM S. MARCELLI auctore S. Damaso Papa.
Istinoljubivi upravitelj, jer je nesretnicima prorekao da će oplakivati zločine posrnulih, svima je bio gorak neprijatelj. Odavde slijedi bijes, odavde mržnja, nesloga, svađe, buna, pokolj: raskidaju se savezi mira: zbog zločina drugoga koji je u miru zanijekao Krista,b okrutnošću tiranina prognan je iz granica domovine. Ovo je ukratko Damaz htio iznijeti što je doznao, kako bi puk mogao spoznati Marcelovu zaslugu.
Veridicus rector lapsos quia crimina flere Prædixit miseris, fuit omnibus hostis amarus. Hinc furor, hinc odium sequitur, discordia, lites, Seditio, cædes: solvuntur fœdera pacis: Crimen ob alterius Christum qui in pace negavit,b Finibus expulsus patriae feritate Tyranni. Hæc breviter Damasus voluit comperta referre, Marcelli ut populus meritum cognoscere posset.
a To je objavio Andrija du Chesne.
b Nigdje drugdje, koliko znamo, nema spomena o progonstvu sv. Marcela. iz raznih starih rukopisa.
a Id Andreas du Chesne edidit.
b Nulla alibi, quod sciamus, mentio exilii S. Marcelli. ex variis veteribus MSS.
Uhićenje sv. Kirijaka i Sisinija. Mučeništvo sv. Apronijana.
SS. Cyriaci et Sisinnii comprehensio. S. Aproniani martyrium.
U vrijeme kad sea Maksimijan august, vrativši se iz afričkih krajeva u grad Rim, želeći ugoditi Dioklecijanu augustu da bi u njegovo ime iz temelja sagradiob termec, iz mržnje prema kršćanima počeo prisiljavati sve rimske vojnike na težak rad, te je po raznim mjestima jedne osudio na kopanje kamenja, a druge na kopanje pijeska.
Tempore quo a Maximianus Augustus rediens de partibus Africæ ad urbem Romam, volens placere Diocletiano Augusto, ut in nomine ejusb thermasc a solo ædificaret, cœpit in invidiam Christianorum omnes milites Romanos ad afflictionem laboris compellere, et per varia loca alios ad lapides, alios ad arenam fodiendam damnavit.
2 U to je vrijeme bio neki kršćanin po imenud Trazon, muž moćan, bogat imetkom i vjeran životom. Kad je on vidio da se kršćani muče umorom i radom, počeo je od svoga imetka pružati hranu i okrepu svetim mučenicima preko kršćanskih muževae Kirijaka, Sisinija, Smaragda i Larga. Čuvši to,f bl. Marcel, biskup Grada, ispuni se velikom radošću zbog milostinje koju je
2 In ipso tempore erat vir Christianus, nomined Thrason, vir potens et facultatibus locuples, et vita fidelis. Hic cum vidisset affligi Christianos ad fatigationem et laborem, cœpit de sua facultate sanctis Martyribus alimoniam et victum ministrare, per viros Christianose Cyriacum, Sisinnium, Smaragdum, et Largum. Hoc audiensf B. Marcellus Urbis Episcopus, gaudio repletus est magno, de eleemosyna quam
Trazon pružao svetima. I pozvavši da k njemu dođu sveti kršćanski muževi i sluge Gospodina našega Isusa Krista Kirijak i Sisinije, Smaragd i Largo, propitao ih je: i oni obznaniše sv. Marcelu biskupu kako Trazon pruža živežne namirnice Božjim svetima. Tada on, ispunjen radošću i donijevši odluku, zaredi Sisinija i Kirijaka za đakone Rimske crkve.
Thrason Sanctis ministrabat. Et rogans ad se venire sanctos viroæ Christianos et servos Domini nostri Jesu Christi Cyriacum et Sisinnium, Smaragdum et Largum, inquisivit ab eis: et notum fecerunt S. Marcello Episcopo, quomodo Thrason Sanctis Dei victualia ministrabat. Tunc gaudio repletus ducens consilium, consecravit Sisinnium et Cyriacum Diaconos Ecclesiæ Romanæ.
3 Dogodilo se pak da su jedne noći, dok su na svojim ramenima nosili hranu koju je Trazon davao, bili uhvaćeni od poganskih vojnika i dovedeni pred tribunag Ekspurija. Primivši ih, tribun ih baci u javni zatvor. A nakon tri dana javi to Maksimijanu augustu. Kad je Maksimijan to čuo, zapovjedi da pod stražom i oni kopaju pijesak i nose ga na svojim ramenima sve do mjesta gdje su se gradile terme. Bijaše pak među njima neki starac po imenuh Saturnin, koji je već bio iscrpljen starošću, te mu počeše pomagati u nošenju. Kad su stražari vidjeli da se to događa, naime da đakoni Kirijak i Sisinije uz Kristovu pomoć nose i svoje i tuđe terete, zadiviše se i javiše tribunu Ekspuriju. Tada tribun javi Maksimijanu augustu govoreći da s himnima i hvalama Božjim i sa svakim poštovanjem iskazuju slavu Kristu.
3 Factum est autem, ut una nocte, dum deferrent humeris suis victum, quem Thrason ministrabat, tenti sint a militibus paganis, et perducti ad Tribunumg Exspurium. Suscipiens eos Tribunus, retrusit in custodiam publicam. Post diem vero tertium nuntiavit Maximiano Augusto. Hoc cum audisset Maximianus jussit, ut cum custodia et ipsi foderent arenam, et humeris suis portarent usque ad locum ubi thermæ ædificabantur. Erat autem vir senex inter eos nomineh Saturninus, qui jam senectue maceratus fuerat, et ceperunt eum ad portandum adjuvare. Hoc cum viderent custodes fieri, quia Cyriacus et Sisinnius Diaconi et suas et aliorum sarcinas cum adjutorio Christi portarent, mirati sunt, et nuntiaverunt Tribuno Exspurio. Tunc Tribunus nuntiavit Maximiano Augusto, dicens, quod cum hymnis et laudibus Dei et omni veneratione Christo gloriam reddebant.
4 U isto vrijeme posla Maksimijan august i zapovjedi da mu se privede Sisinije. Kad je bio priveden, reče mu Maksimijan: „Kako se zoveš?” Odgovori: „Ja, grešnik Sisinije, zovem se sluga slugu Gospodina našega Isusa Krista.” Maksimijan august reče: „Kakve su to pjesme među vama?” Odgovori đakon Sisinije govoreći: „Kad bi poznavao kakve su pjesme vjernika, zasigurno bi poznavao svoga Stvoritelja.” Odgovori Maksimijan govoreći: „A tko je Stvoritelj, ako ne nepobjedivi Herkul?” Odgovori đakon Sisinije: „Nama je sramotno i ili ga spominjati ili slušati.” Maksimijan reče: „Požuri izabrati jedno od dvojega: ili prinesi žrtvu bogu Herkulu, ili ću tvoje tijelo spaliti ognjem.” Đakon Sisinije reče: „I ja sam doduše uvijek to želio; dakako, ako budem dostojan da primim željenu krunu.” Razgnjevljeni Maksimijan august predade ga prefektu Laodiciju. Tada ga prefekt Laodicije baci u k Mamertinsku tamnicu, i bijaše ondje u zatvoru l sedamnaest dana.
4 Eodem tempore misit Maximianus Augustus, et jussit sibi Sisinnium præsentari. Qui cum præsentatus fuisset, dixit ad eum Maximianus: Quis vocaris? Respondit: Ego peccator Sisinnius vocor servus servorum Domini nostri Jesu Christi. Maximianus Augustus dixit: Quæ carmina sunt in vobis? Respondit Sisinnius Diaconus, dicens: Si cognosceres quæ sunt carmina fidelium, scires utique Creatorem tuum. Respondit Maximianus, dicens: Et quis est Creator, nisi invictus Hercules? Respondit Sisinnius Diaconus: Nobis turpe est i vel nominare vel audire illum. Maximianus dixit: Unum tibi e duobus eligere festina: aut sacrifica deo Herculi, aut carnes tuas ignibus cremabo. Sisinnius Diaconus dixit: Et ego quidem semper hoc optavi; verumtamen si meritus fuero, ut coronam desideratam accipiam. Iratus Maximianus Augustus, tradidit eum Laodicio Præfecto. Tunc Laodicius Præfectus retrusit eum in k custodia Mamertini, et fuit ibi in custodia diebus l decem et septem.
5 Nakon što su prošli ovi dani, zapovjedi prefekt Laodicije da mu se Sisinije privede pred oči. Kad ga je priveo tamničar Apronijan, iznenada zasja svjetlost s neba, a iz svjetlosti iziđe glas govoreći: „Dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, primite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.” Tada Apronijan, sav prestrašen, pade pred noge đakonu Sisiniju govoreći mu: „Zaklinjem te Kristom kojega ispovijedaš, ne oklijevaj krstiti me i učini da s tobom prispijem do krune.” Istoga sata bi donesena voda, te ga pouči u vjeri, blagoslovi zdenac, spusti ga gola u posudu i reče mu: „Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, i u Sina njegova jedinoga Gospodina našega Isusa Krista, i u Duha Svetoga?” A on odgovori: „Vjerujem.” I đakon Sisinije mu reče: „Neka te prosvijetli Krist.” I podiže ga iz posude te ga odvede sv. Marcelu biskupu, koji ga pomaza krizmom i posveti oltar: i tako se svi pričestiše tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista.
5 Post hos dies transactos jussit Laodicius Præfectus adspectibus suis Sisinnium præsentari. Qui cum præsentatus fuisset ab Aproniano Commentariensi, subito lux de cælo facta est, et vox de luce exiit dicens: Venite ad me benedicti Patris mei, percipite regnum, quod vobis paratum est a constitutione mundi. Tunc Apronianus tremefactus, cecidit ad pedes Sisinnii Diaconi dicens ei: Adjuro per Christum quem confiteris, ne tardes me baptizare, et facias me tecum pertingere ad coronam. Eadem hora allata est aqua, et catechizavit eum, et benedixit fontem, et deposuit eum nudum in pelvim et dixit ei: Credis in Deum Patrem omnipotentem, et in filium ejus unicum Dominum nostrum Jesum Christum, et in Spiritum sanctum? Et ille respondit: Credo. Et Sisinnius Diaconus dixit ei: Illuminet te Christus. Et elevavit eum de pelvi, et duxit eum ad S. Marcellum Episcopum, quem chrismate consignavit, et altare consecravit: et sic participati sunt omnes corpus et sanguinem Domini nostri Jesu Christi.
6 Istoga dana poslijepodne zapovjedi prefekt Laodicije da mu se privede đakon Sisinije. A dolazeći s đakonom Sisinijem, već kršteni tamničar Apronijan poče vikati i govoriti: „Što vas đavao prisiljava da činite tolika zla protiv Božjih slugu?” Tada prefekt reče tamničaru Apronijanu: „Kako te vidim, i ti si postao kršćanin.” Odgovori Apronijan: „Jao meni nesretniku, jer sam izgubio svoje dane.” Odgovori prefekt: „Uistinu ćeš sada izgubiti svoje dane”, i zapovjedi da podnese smrtnu kaznu govoreći: „Ako ovaj ne bude pogubljen, mnogi će propasti.” U isto je vrijeme odveden na Salarijsku cestu, na drugi miljokaz, te mu je odrubljena glava m 2. veljače.
6 Eodem die post meridiem jussit sibi Laodicius Præfectus præsentari Sisinnium Diaconum. Veniens autem cum Sisinnio Diacono Apronianus Commentariensis jam baptizatus, cepit clamans dicere: Quid vos coarctat diabolus in Dei servos tanta mala exercere? Tunc Præfectus dixit ad Apronianum Commentariensem: Quomodo te video, et tu Christianus es effectus. Respondit Apronianus: Væ mihi infelici, quia perdidi dies meos. Respondit Præfectus: Vere modo perdes dies tuos, et jussit eum capitalem subire sententiam, dicens: Si hic extinctus non fuerit, multi pereunt. Eodem tempore ductus in via Salaria, milliario secundo, capite truncatus est sub die m quarto Nonarum Februariarum.
a Četvrte godine Dioklecijana, kako ima Euzebije u djelu Chronicon, Kvinkvegencijani su uznemiravali Afriku, i to više godina, uz pridruživanje tiranina Julijana. Tako Aurelije Viktor: „U isto su vrijeme Istok teško potresali Perzijanci, a Afriku Julijan i narodi Kvinkvegentana.” No Perzijance je napokon četvrte godine Dioklecijana prema Euzebiju Pontacijeva izdanja, ili devetnaeste prema Scaligerovu izdanju, pobijedio Galerije, dok su, kako kaže isti Viktor, Afrika i Italija bile povjerene Herkuliju, koji je stvar uspješno obavio.
b Euzebije pod 15. godinom Dioklecijana, koja je 298. Kristova, ili, prema Scaligerovu izdanju, 18., 302. Kristova: „Sagrađene su Dioklecijanove terme u Rimu i Maksimijanove u Kartagi.” One su bile u šestom okrugu Grada, koji se naziva Alta Semita. Te su godine započete, ali su tek sedam godina poslije posvećene od Konstancija i Galerija augusta, te Severa i Maksimina cezara, kako iz staroga natpisa uči Onofrio Panvinio. Poslije ih je papa Pio IV. posvetio u crkvu sv. Marije i Anđela.
c Drugi čitaju: soli (tla), drugi: et solia (i kade). Solium je naime posuda uobičajena u kupalištima, u kojoj su se ljudi prali sjedeći. Svetonije u životopisu Augusta, 82. poglavlje: „A kad god bi zbog živaca morao koristiti morsku ili toplu albulsku vodu, zadovoljavao se time da sjedeći u drvenoj kadi, koju je on španjolskom riječju nazivao dureta, naizmjence pokreće ruke prema nogama.” A Plinije u 33. knjizi, 12. poglavlju, piše da su se žene u njegovo doba, kad su se prale, gadile svih kada osim srebrnih.
d On je poslije s Poncijanom, Pretekstatom i drugima podnio mučeništvo, a štuje se 11. prosinca. Slavne se stvari o njemu pripovijedaju u životopisu sv. Suzane djevice i mučenice 11. kolovoza.
e Njihov se rođendan slavi 16. ožujka, a prijenos 8. kolovoza.
f Štoviše, Baronije ispravno upozorava da ovdje i u nastavku valja čitati Marcelin, sve do vladavine Galerija i Konstancija.
g Surije: Spurium, možda Eksuperija.
h Sv. Saturnin i Sisinije štuju se 29. studenoga. i Drugi čitaju: ili njega spominjati, ili vas slušati. k O ovoj tamnici i Tulijanumu opširno i učeno raspravlja Baronije u bilješkama uz Martirologij 14. ožujka. U ovoj su Mamertinskoj tamnici bili zatvoreni sveti apostoli Petar i Pavao, kao i bezbrojni drugi sveci.
a Anno Diocletiani 4, ut habet Eusebius in Chronico, Quinquentiani Africana infestaverunt, idque annis pluribus, accedente Juliano tyranno. Ita Aurelius Victor: Eodem tempore Orientem Perse: Africana Julianus ac nationes Quinquegentanæ graviter quatiebant. At Perse anno demum Diocletiani 4 iuxta Eusebium Pontaci, aut juxta editionem Scaligeri 19 victi a Galerio. commissa, ut idem ait Victor, Africa Italiaque Herculio; qui rem feliciler gessit.
b Eusebius an. 15 Diocletiani, qui est Christi 298 aut, secundum editionem Scaligeri, 18, Christi 302. Thermæ Diocletianæ Romae factæ, et Maximianæ Carthagine. Fuerunt illæ Urbis regione sexta, quæ Alta semita dicitur. Eo anno ceptæ sed non nisi septenio post dedicatæ a Constantio et Galerio Augustis, Severo et Maximino Cæsaribus, ut ex veteri inscriptione docet Onuphrius Panvinius. Ex in ecclesiam deinde S. Mariæ et Angelorum a Pio IV Papa consecratæ.
c al. soli. al. et solia. Est enim solium vas balneis usitatum, in quo sedentes lavabant. Suctonius in Augusto cap. 82, At quoties nervorum caussa marinis Albulisque calidis utendum esset, contentus hoc erat, ut insidens ligneo solio, quod ipse Hispanico verbo duretam vocabat, manus ad pedes alternis jactaret. At Plinius lib. 33, c. 12, feminas, cum lavarentur, nisi argentea solia fastidisse sua xlate, scribit.
d Is deinde cum Pontiano, Prætextato et aliis, martyrium subiit, coliturque XI Decembris. Præclara de eo narrantur in vila S. Susannæ virginis et Martyris XI Augusti.
e Horum nalalis agitur 16 Martii, translatio 8 Aug.
f Imo Marcellinus hic et sequentibus legendum recte monet Baronius, usque ad imperium Galerii et Constantii.
g Sur. Spurium. forte Exuperium.
h Coluntur SS. Saturninus et Sisinnius 29 Novemb. i al. vel nominare illum, vel audire vos. k De hoc carcere et Tulliano fuse et docte disserit Baronius in Notis ad Martyrol, 14 Martii. In hoc Mamertini carcere detenti fuerunt sancti Apostoli Petrus et Paulus, alique innumeri Sancti.
1 Rukopis Audom.: Seducim (šesnaest). m Na koji ga dan Crkva štuje.
1 MS. Audom. Seducim. m Quo ab Ecclesia colitur.
Mučeništvo sv. Sisinija, Saturnina, Papije i Maura.
SS. Sisinnii, Saturnini, Papiæ, Mauri martyrium.
Tada zapovjedi da se u zatvor bace starac Saturnin i đakon Sisinije govoreći: „Ako ne prinesu žrtvu bogovima, pogubit ću ih različitim kaznama.” Dok je starac Saturnin bio u zatvoru zajedno s đakonom Sisinijem, dolazili su k njima mnogi pogani i krstili se sa svom smjelošću. Čuvši to, prefekt Laodicije zapovjedi da mu se u Gradu u hramua Telure pripravi sudište. I nakon četrdeset i dva dana posla i izvede preda se Saturnina i đakona Sisinija: i svezani lancima, dovedeni su pred lice Laodicija bosih nogu. Njima reče Laodicije: „Što je? Zar niste odbacili isprazna praznovjerja i ne klanjate se bogovima kojima se klanjaju carevi?” Odgovori đakon Sisinije: „Mi grešnici klanjamo se Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Jer demonima i kamenju nikada se ne klanjamo.” Laodicije reče: „Neka se donese tronožac i neka okade veličanstva.” Saturnin reče: „Neka Gospodin satre poganske bogove.” I odmah se mjedeni tronožac rastopi poput blata. Tada dvojica vojnika,b Papija i Mauro, vidjevši to, počeše vikati i govoriti: „Uistinu je Bog Gospodin Isus Krist, kojega štuju Sisinije i Saturnin.”
Tunc jussit retrudi in custodiam Saturninum senem, et Sisinnium Diaconum, dicens: Si non immolaverint diis, diversis eos pœnis interficiam. Tunc Saturninus senex cum esset in custodia una cum Sisinnio Diacono, veniebant ad eos multi gentiles, et baptizabantur cum omni fiducia. Audiens hoc Laodicius Præfectus, jussit sibi tribunal parari in Urbe in a Tellude. Et post dies quadraginta duos, misit et exhibuit sibi Saturninum et Sisinnium Diaconum: et vincti catenis, adducti sunt in conspectu Laodicii, nudis pedibus. Quibus dixit Laodicius: Quid est? non deposuistis vanas supertitiones, et adoratis deos, quos Imperatores adorant? Respondit Sisinnius Diaconus: Nos peccatores adoramus Dominum nostrum Jesum Christum, filium Dei. Nam daemonibus et lapididus numquam humiliamur. Laodicius dixit: Deferatur tripoda, et thurificent majestatibus. Saturninus dixit: Conterat Dominus deos gentium. Et continuo soluta est tripoda ærea velut lutum. Tunc videntes duo militesb Papias et Maurus ceperunt clamare, et dicere: Vere Deus est Dominus Jesus Christus, quem colunt Sisinnius et Saturninus.
8 Razgnjevljeni stoga prefekt Laodicije zapovjedi da ihc podignu na mučilo. I dok su ih rastezali, tukli su ih žilama, batinama id škorpionima. Oni su pak vikali govoreći: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, jer smo zavrijedili postati drugovi tvojih slugu.” Tada Papija i Mauro vikahu govoreći: „Zašto vas đavao tako prisiljava da ovo činite protiv Božjih slugu?” Razgnjevljeni Laodicije zapovjedi da im se kamenjem razbiju usta i dade ih baciti u tamnicu; a Saturninu i Sisiniju da se stave buktinje uz bokove. Oni pak, viseći na mučilu, vedra su lica zahvaljivali Bogu. Istoga im je pak dana izrekao smrtnu presudu. I skinuti s mučila, odvedeni su nae Nomentansku cestu, na drugi miljokaz, i ondje im je odrubljena glava. Njihova je pak tijela pokupio Trazon sf prezbiterom Ivanom, te ih pokopao na svom imanju na Salarijskoj cestig 28. studenoga.g
8 Iratus itaque Laodicius Præfectus jussit eos in eculeoc levari. Et cum traherentur, nervis, fustibus, etd scorpionibus cæsi sunt. Illi autem clamabant dicentes: Gloria tibi Domine Jesu Christe, quia meruimus socii fieri servorum tuorum. Tunc Papias et Maurus clamabant, dicentes: Ut quid vos sic coarctat diabolus in servos Dei ista exercere? Iratus Laodicius jussit, ut cum lapidibus os eorum contunderetur, et retrudi fecit in carcerem; Saturnino autem et Sisinnio flammas ad latera poni. Illi autem in eculeo pendentes, vultu alacri gratias Deo agebant. Eadem vero die dedit eis capitalem subire sententiam. Et depositi de eculeo, ducti sunte via Numentana, occiduntur:f mentana, milliario secundo, et ibi capite sunt truncati. Eorum autem corpora collegit Thrason cumf Joanne Presbytero, et sepelivit in prædio suo via Salaria sub dieg quarto Calendarum Decembr.g
9 Nakon dvanaest dana zapovjedi prefekt Laodicije da mu se uh Flaminijev cirk privedu vojnici Papija i Mauro, koje je bio krstio bl. Marcel biskup. Kad ih je vidio, reče im: „Sada sam spoznao da ste i vi kršćani.” Papija reče: „Uistinu kršćani.” Reče im Laodicije: „Odbacite i napustite ispraznu varku i poklonite se bogovima kojima se klanjaju vladari.” Odgovori Mauro i reče: „Neka im se klanjaju oni koji su očajali za svoje duše, da zauvijek propadnu.” Prefekt Laodicije reče: „Sada ćete očajavati za svoje duše ako ne prinesete žrtvu besmrtnim bogovima. Poslušajte i učinite što kažem, i živjet ćete.” Odgovori Papija: „Prinesi ti žrtvu, pa ćeš živjeti u vječnim mukama.” Tada zapovjedi da ih prostre po zemlji i tuče batinama. I dok su ih dugo tukli, nikakav se glas od njih nije čuo osim samo: „Kriste, pomozi nama svojim slugama.” Tada zapovjedi da ih podignu sa zemlje i tuku olovnim bičevima. I dok su ih dugo tukli, ispustiše duh. Njihova je tijela noću pokupio prezbiter Ivan i pokopao na Nomentanskoj cesti, 29. siječnja i kod Nimfa bl. Petra, gdje je krstio.
9 Post dies duodecim, jussit Laodicius Præfectus Papiam et Maurum milites, qui baptizati fuerant a B. Marcello Episcopo, sibi præsentari inh Circo Flaminio. Quos cum vidisset, dixit ad eos: Nunc cognovi, quod et vos Christiani sitis. Papias dixit: Vere Christiani. Dicit ad eos Laodicius: Deponite et absolvite vanam fallaciam et adorate deos, quos Principes adorant. Respondit Maurus, et dixit: Adorent eos, qui desperaverunt de animabus suis, ut in æternum pereant. Laodicius Præfectus dixit: Modo vos desperabitis de animabus vestris, si non sacrificaveritis diis immortalibus. Audite et facite quæ dico, et vivite. Respondit Papias: Sacrifica tu, et vives in tormentis æternalibus. Tunc jussit eos sterni in terram, et fustibus cædi. Et cum diu cæderentur, nulla vox ex eis audita est nisi tantum: Christe adjuva nos servos tuos. Tunc jussit eos levari de terra, et plumbatis cædi. Et cum diu cæderentur emiserunt spiritum. Quorum corpora collegit noctu Joannes Presbyter, et sepelivit in via Numentana, sub die quarto Calendarum Februariarum i ad Nymphas B. Petri, ubi baptizabat.
a To jest hram Telure, koji je bio u četvrtom okrugu, unutar Karina.
b Papija i Mauro štuju se 29. siječnja.
c Drugi rukopisni kodeksi imaju: suspendi (objesiti).
d Sv. Izidor u 5. knjizi djela Origines, 27. poglavlju: „Ako je gladak, naziva se šiba; ako je pak čvorast ili bodljikav, najispravnijim se imenom naziva škorpion, jer se u tijelo zabada svinutom ranom”, a Papias: „Škorpioni su vrsta dvostrukoga biča ili velike batine.” Vidi Baronija u bilješkama uz Martirologij 12. lipnja. Nomentanska cesta.
e Nomentanska cesta vodi od Viminalnih vrata (koja su se nekoć nazivala i Fikulnenska, a sada vrata sv. Agneze, po obližnjoj crkvi te svetice) u Nomentum, gradić Sabinjana, za koji kažu da se sada zove Mentana, XII tisuća koraka od Grada. Noviji pisci pišu Numentum umjesto Nomentum.
f Sv. Ivan i Krispo, prezbiteri i mučenici, štuju se 18. kolovoza; oni se često spominju u Djelima mučenika.
g No sada se štuju 29. studenoga, kako smo gore rekli. Flaminijev cirk.
h Tako je nazvan IX. okrug Grada, u kojemu je taj cirk, u koji se (ili u neku obližnju zgradu), kako iz starih pisaca uči Marliani u djelu Topographia Urbis, 3. knjiga, 9. poglavlje, Senat običavao češće sazivati. i Panciroli kaže da je ovo groblje udaljeno sedam tisuća koraka od Grada.
a Id est, ædes Telluris, quæ erat regione quarta, intra Carinas.
b Coluntur Papias et Maurus 29 Janu.
c Alii MSS. codices habent suspendi.
d S. Isidor lib. 5 Origin. cap. 27. Si lenis fuerit, virga est; si certe nodosa vel aculeata, scorpio rectissimo nomine vocatur, quia arcuato vulnere in corpus infigitur, at Papias: Scorpiones, genus duplicis flagelli, vel magni fustes. vide Baronium in Notis ad Martyrol. 12 Junii. Via Nomentana.
e Via Nomentana a porta Viminali (quæ et Ficulhensis olim, nunc S. Agnetis, a proxima ejus Divæ æde, appellatur) Nomentum ducit, Sabinorum oppidum, cui nunc Lamentano nomen esse volunt, XII ab Urbe millibus passuum. Numentum, pro Nomento, scribunt recentiores.
f Coluntur SS. Joannes et Crispus Presbyteri Martyres 18 Augusti, corum frequens mentio in Actis Martyrum.
g At nunc III Kal. Dec. coluntur, ut supra diximus. Circus Flaminius.
h Sic appellata regio IX Urbis, in qua is Circus, in quem, (aut vicinam quampiam ædem) sæpius cogi Senatum solere docet ex veteribus Marlianus in topographia Urbis lib. 3, cap. 9. i Pancirolus hoc cæmiterium ait septem millibus passuum ab Urbe distare.
Kraljevske djevice Artemija i Jobija po sv. Kirijaku oslobođene od demona.
Artemiæ et Jobiæ regiæ virgines a dæmone per S. Cyriacum liberatæ.
Nakon nekoliko dana ispripovjedio je prefekt Laodicije sve augustima Dioklecijanu i Maksimijanu o vojnicima i o svecima koje je bio pogubio: i obradovaše se Dioklecijan i Maksimijan augusti. Zatim nakon nekoliko dana bi javljeno Dioklecijanu augustu da njegovu kćer Artemiju muči zloduh. Zbog toga se ražalosti velikom tugom i toga dana nije htio jesti hranu. I dok je bl. Kirijak dugo vremena bio u zatvoru i već se na njega bilo zaboravilo, mnogi su kršćani odlazili k njemu u zatvor, te su slijepi progledavali, a bolesni ozdravljali od svojih nemoći. U međuvremenu poče zloduh mučiti Dioklecijanovu kćer Artemiju. Kad je to bilo javljeno Dioklecijanu augustu, uđe k njoj u ložnicu: i gle, sam demon poče vikati kroz Artemijina usta u nazočnosti Dioklecijana govoreći: „Ako ne dođe đakon Kirijak, ne izlazim.” Odmah pak posla Dioklecijan po njega u zatvor, gdje je bio zatvoren i svezan okovima s Largom i Smaragdom, te ga izvede iz zatvora. I kad je bio priveden pred Dioklecijana augusta, poče ga moliti da uđe k njegovoj kćeri.
Post non multos dies narravit omnia Laodicius Præfectus Augustis Diocletiano et Maximiano de militibus, et de sanctis quos interfecerat: et gavisi sunt Diocletianus et Maximianus Augusti. Deinde post paucos dies nuntiatum est Diocletiano Augusto, eo quod filia ejus Artemia vexaretur a dæmonio. Unde grandi afflictione contristatus est, et die præsenti noluit comedere cibum. Et dum multo tempore in custodia esset B. Cyriacus, et jam de eo oblivio esset facta, multi Christiani pergebant ad eum in custodiam, et cæci illuminabantur, et infirmi salvi flebant a languoribus suis. Interea cœpit urgeri Artemia Diocletiani filia a dæmonio. Hoc cum nuntiatum fuisset Diocletiano Augusto, intravit ad eam in cubiculum: et ecce ipse dæmon clamare cœpit per os Artemiæ præsente Diocletiano, dicens: Nisi venerit Cyriacus Diaconus, non exeo. Confestim autem misit Diocletianus ad eum in custodiam, ubi erat inclusus ac vinculis constrictus, cum Largo et Smaragdo, et ejecit eum de custodia. Et cum præsentatus fuisset Diocletianio Augusto, cœpit rogare eum, ut intraret ad filiam ejus.
11 I kad je Kirijak ušao k njoj, reče: „U ime Gospodina našega Isusa Krista zapovijedam ti da iziđeš iz nje.” Demon pak odgovori kroz Artemijina usta govoreći: „Ako hoćeš da iziđem, daj mi posudu u koju ću ući.” Reče mu Kirijak: „Ako možeš, evo uđi u moje tijelo.” Odgovori đavao kroz Artemijina usta: „U tvoju posudu ne mogu ući, jer je sa svih strana zatvorena i zapečaćena.” Reče mu Kirijak: „U ime Gospodina našega Isusa Krista raspetoga, iziđi iz nje, da postane čista posuda za a služenje Duhu Svetomu.” I reče Artemiji: „Kćeri, vjeruj u Boga Oca svemogućega i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega.” A onaj povika govoreći: „O Kirijače, ako me odavde istjeraš, učinit ću da dođeš u Perziju.” Reče mu Kirijak: „U ime Gospodina našega Isusa Krista iziđi”, i odmah iziđe.
11 Cumque intrasset ad eam Cyriacus, dixit: In nomine Domini nostri Jesu Christi præcipio tibi, ut exeas ab ea. Dæmon autem respondit per os Artemiæ, dicens: Si vis ut exeam, da mihi vas ubi ingrediar. Dicit ei Cyriacus: Si potes, ecce corpus meum ingredere. Respondit diabolus per os Artemiæ: In vas tuum non possum ingredi, quia undique clausum et signatum est. Dicit ei Cyriacus: In nomine Domini nostri Jesu Christi crucifixi, exi ab ea, ut fiat vas mundum ad a serviendum Spiritui sancto. Et dixit ad Artemiam: Filia, crede in Deum Patrem omnipotentem, et in Jesum Christum filium ejus unicum Dominum nostrum. At ille exclamavit, dicens: O Cyriace, si hinc me ejicis, in Persidam te faciam venire. Dicit ei Cyriacus: In nomine Domini nostri Jesu Christi exi; et continuo exivit.
12 Tada povika Artemija govoreći: „Samim te tim imenom zaklinjem da me krstiš: jer izdaleka vidim Gospodina kojega ti propovijedaš, bl. Kirijače.” Tada je bl. Largo i Smaragd uzeše za ruku i podigoše. Sutradan ju je pak prema običaju poučio u vjeri, a donesenu je vodu blagoslovio sv. Kirijak i krstio je u nazočnosti njezine majkeb Serene auguste, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od istoga je dana Serena govorila svojoj kćeri da vjerno ljubi kršćansku vjeru. A nakon deset mjeseci i dvije godine, pošto jec sa slavom dovršena gradnja terma, poče Dioklecijan august dobro postupati s đakonom Kirijakom, darova mu kuću i zapovjedi da bezbrižno živi u gradu Rimu, zauzimanjem Serene auguste, Dioklecijanove supruge.
12 Tunc clamavit Artemia dicens: Per ipsum nomen te contestor, ut me baptizes: quia video de longe Dominum, quem tu prædicas B. Cyriace. Tunc tenentes manum ejus B. Largus et Smaragdus, levaverunt eam. Altera autem die secundum consuetudinem catechizavit eam, et allatam aquam bendixit S. Cyriacus, et baptizavit eam præsente matre suab Serena Augusta, in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti. Ab eodem die dicebat Serena filiæ sua, ut fideliter amaret religionem Christianam. Post menses vero decem et annos duos,c explicata fabrica thermarum cum gloria, cœpit Diocletianus Augustus bene habere Cyriacum Diaconum, et donavit illi domum, et præcepit, ut securus viveret in urbe Roma, faciente Serena Augusta uxore Diocletiani.
13 Nakon kratka pak vremena dođe poslanstvo od kralja Perzijanaca k Dioklecijanu augustu da mu pošalje đakona Kirijaka, jer je njegovu kćer mučio zloduh. Tada Dioklecijan august, vidjevši toliku molbud Sapora, kralja Perzijanaca, zapovjedi svojoj supruzi Sereni da zamoli đakona Kirijaka da dođe k njemu. Kad je Kirijak došao k Sereni augusti, priopći mu ona poslanstvo Sapora, kralja Perzijanaca, kao što joj je bio rekao njezin muž Dioklecijan august. Reče i đakon Kirijak: „Uz pomoć Gospodina mojega Isusa Krista Spasitelja, poći ću bezbrižno.” U isto pak vrijeme prekršćanska Serena augusta dade svako prijevozno sredstvo i potrepštine koje su bile potrebne na lađi: i s njim Largo i Smaragd pođoše sve do Perzije. Vojnici su pak išli nae poštanskim konjima. A blaženi je Kirijak sa svojim štapom prvi stizao na prenoćište, sve dok nije stigao k Saporu, kralju Perzijanaca.
13 Post paucum vero tempus venit legatio a Rege Persarum ad Diocletianum Augustum, ut Cyriacum Diaconum ad se dirigeret: quia filia ejus a dæmonio vexabatur. Tunc Diocletianus Augustus videns tantam supplicationemd Saporis Regis Persarum, præcepit uxori suæ Serenæ, ut rogaret ad se venire Cyriacum Diaconum. Qui cum venisset Cyriacus ad Serenam Augustam, dicit ei legationem Saporis Regis Persarum, sicut dixerat ei Diocletianus Augustus maritus suus. Dixit et Cyriacus Diaconus: Cum auxilio Domini mei Jesu Christi Salvatoris, vadam securus. Eodem vero tempore Serena Augusta Christianissima dedit omne vehiculum, vel necessaria quæ opus fuerant in navi: et cum eo Largus et Smaragdus perrexerunt usque ad Persidam. Milites vero cume veredis ibant. Beatus autem Cyriacus cum baculo suo prius perveniebat ad mansionem, usque dum perveniret ad Saporem Regem Persarum.
14 Kad su pak kralju bili privedeni đakon Kirijak, Largo i Smaragd, reče im kralj: „Tko se od vas zove đakon Kirijak?” I čim je doznao tko je đakon, pokloni mu se i zamoli da uđe u ložnicu k njegovoj kćeri po imenuf Jobiji. Istoga sata povika đavao iz djevojčinih usta i reče Kirijaku: „Što je, Kirijače?” Odgovori Kirijak: „U ime Gospodina mojega Isusa Krista zapovijedam ti, nečisti duše, iziđi i više se ne vraćaj u nju.” Odgovori đavao: „Umoran si.” Odgovori Kirijak: „Ja sam pošao u ime Gospodina mojega Isusa Krista, čijom sam pomoću vođen i u svemu sam vođen, i nisam umoran.” Reče mu đavao: „Ipak sam te doveo onamo kamo sam htio.” Đakon pak Kirijak, vidjevši da se djevojka muči, baci se na pod, moleći i plačući te govoreći: „Zapovijeda ti Gospodin moj Isus Krist, kojegag sam ispovjedio, da iziđeš.” Odgovori đavao: „Daj mi posudu u koju ću ući.” Sv. Kirijak reče: „Gospodin Isus Krist, Bog od Boga, sam ti zapovijeda da iziđeš.” I gle, uz veliku riku i viku, pjeneći se i vičući, đavao govoraše uh zraku: „O strašnoga imena koje me prisiljava izići!” I od istoga sata Jobija ozdravi.
d Baronije ne odobrava ovu povijest u 3. svesku pod 309. godinom, br. 6. Budući da se naime spominju dvojica Sapora, kraljeva Perzijanaca, stariji koji je zarobio Valerijana i kojega je zatim pokorio Odenat, kralj Palmiraca, te mlađi, koji je oko početaka Konstantina preuzeo kraljevstvo i držao ga do 70 godina, čini se da to ne odgovara nijednomu: ne starijemu, kako je očito, jer je onaj za kojega se prenosi da je vladao poslije njega, Narsej ili Narses, kako ima Scaligerov Euzebije, 18. godine Dioklecijana, a prema Pontacijevu izdanju 15., bio pobijeđen od Galerija. Narseja je naslijedio Misdat i vladao 7 godina i 9 mjeseci, a napokon Sapor Mlađi, i to tako reći okrunjen još u majčinoj utrobi. Dakle, nije mogao on za vladavine Dioklecijana imati kćer, a da je bio upućen u kršćanske svetinje, kako bi ih poslije tako žestoko progonio? Kako nitko nije spomenuo njegovo otpadništvo? Mogao je ovaj Sapor biti neki knežić ili upravitelj pokrajine bliže Rimljanima, možda iz kraljevskoga roda. Premda povjesničari nisu sve zapisali: a mnogo je toga što bi se moglo prigovoriti Agatiji koji to pripovijeda u 4. knjizi, a ponajviše ono da je prema njegovu računu Narsej preuzeo kormilo kraljevstva tek 304. godine Kristove, posljednje Dioklecijanove.
14 Cumque præsentati fuissent Regi Cyriacus Diaconus, et Largus et Smaragdus, dixit ad eos Rex: Quis ex vobis dicitur Cyriacus Diaconus? Et ut cognovit, quis esset Diaconus, adoravit eum, rogavit que ut introiret in cubiculum ad filiam ejus, nominef Jobiam. Eadem hora exclamavit diabolus ex ore puellæ, et dixit ad Cyriacum: Quid est Cyriace? Respondit Cyriacus: In nomine Domini mei Jesu Christi præcipio tibi, immunde spiritus, exi, et jam non revertaris in eam. Respondit diabolus: Fatigatus es. Respondit Cyriacus: Ego exivi in nomine Domini mei Jesu Christi, cujus auxilio gubernatus sum, et in omnibus gubernor, et non sum fatigatus. Dicit ei diabolus; Tamen ego te perduxi, ad quod volui. Cyriacus autem Diaconus cum vidisset puellam fatigari, projecit se in pavimentum, orans et flens, et dicens: Imperat tibi Dominus meus Jesus Christus, quemg confessus sum, ut exeas. Respondit diabolus: Da mihi vas, ubi ingrediar. S. Cyriacus dixit: Dominus Jesus Christus, Deus de Deo, ipse imperat tibi ut exeas. Et ecce cum ululatu magno et cum clamore spumans et clamans dicebat inh aere diabolus: O nomen terribile, quod me coarctat exire! Et ab eadem hora salva facta est Jobia.
d Non probatur Baronio hæc historia, to. 3, ad an. 309 num. 6. Nam cum duo memorentur Sapores Reges Persarum, senior qui Valerianum cepit, victusque deinde est obedentia Odenato Palmyrenorum Rege; et junior, qui circa initia Constantini regnum capessivit, tenuitque ad annos 70, neutri id convenire videtur: non seniori ut patet, cum qui sectus ab eo regnasse traditur Narses, sive Narsæus, ut Eusebius Scaligeri habet, 18 anno Diocletiani, ut vero Pontaci editio, 15, victus sit a Galerio. Narseti Misdates successit, regnavitque annos 7, menses 9, ac denum Sapores junior, et quidem adhuc in matris utero quasi inaugiratus. Ergo non potuit hic imperante Diocletiano filiam habere, et si Christianorum sacris fuisset initiatus, quomodo eos deinde ita acriler persecutus? quomodo non apostasiæ ejus quispiam mentinit? Potuit regulus quispiam, aut provinciæ Romanis propinquioris Præfectus fuisse hic Sapores, ex regio fortassis genere. Quamquam non omnia ab historicis scripta sunt: et mulla sunt quæ in Agathia hæc narrante lib. 4, reprehendas, illudque cumprimis quod secundum ejus calculum non nist anno Christi 304, ultimo Diocletiani suscepit regni gubernacula Narsæus.
15 Tada joj bl. Kirijak reče: „Kćeri, vjeruj u Sina Božjega i uvijek ćeš biti i zdrava.” Odgovori Jobija: „Ja vjerujem u Gospodina Isusa Krista, kojega ti propovijedaš.” I učini je katekumenom po uobičajenom redu, pouči je u vjeri, te kad je donesena voda, k spusti je u srebrnu školjku; blagoslovi vodu i reče joj: „Jobija, vjeruješ li u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?” Odgovori: „Vjerujem.” I reče joj: „Vjeruješ li u uskrsnuće tijela?” Odgovori: „Vjerujem.” I podignuta iz školjke, Jobija poče govoriti: „Uistinu Gospodin Isus Krist, kojega propovijeda bl. Kirijak, on je Bog.” Istoga sata bijahu kršteni svi njezini srodnici: i sam kralj bi kršten, a slično bi kršteno i drugih obaju spolova, na broj l četiri stotine i dvadeset. U isto je vrijeme kralj ponudio bl. Kirijaku mnoge darove i novac. Njemu sv. Kirijak reče: „Mi milost Gospodina našega Isusa Krista ne nudimo za cijenu, nego je cijenimo vjerom.” I ništa ne primi, nego se s Largom i Smaragdom služio samo kruhom i vodom. A nakon četrdeset i pet dana ukrcavši se na lađu, s preporučnim pismima kralja vratio se u Rim. Njega je s velikom čašću primio Dioklecijan august sa svojom suprugom i kćeri: i poče bl. Kirijak stanovati s Largom i Smaragdom u kući koju mu je bio darovao Dioklecijan pokraj Dioklecijanovih terma. a Drugi rukopisi: superveniendum (za dolaženje).b Sv. Serena štuje se 16. kolovoza.c Drugi rukopisi: expleta (dovršenoj), no čini se da terme nisu bile završene prije vladavine Konstancija i Galerija, od kojih su bile posvećene, kako smo gore rekli.e Drugi rukopisi: veredariis (s glasnicima), drugi: vehiculis et veredis (kolima i poštanskim konjima). Veredi su najbrži konji kako za lov, tako osobito za uporabu javnih listonoša, koji se odavde nazivaju veredarii. A takvim su se poštanskim konjima mogli služiti pratitelji sv. Kirijaka, kao oni koje je car poslao prijateljskomu kralju, bilo pridobivenomu u ratu s Narsejem, bilo možda suborcu Rimljana protiv njega.g Rukopis Rip.: confessus es (si ispovjedio).h Drugi čitaju: ipsa hora (istoga sata). i Drugi čitaju: salva (spašena). k Neki rukopisi imaju: Deposuit eam nudam in concham argenteam (Spusti je golu u srebrnu školjku). A concha je ovdje vrsta široke posude ili zdjele. l Neki rukopisi: quadringenti triginta (četiri stotine i trideset).
15 Tunc B. Cyriacus dixit ei: Filia crede in filium Dei, et semper i sana eris. Respondit Jobia: Ego credo in Dominum Jesum Christum, quem tu prædicas. Et fecit eam catechumenam more solito, et catechizavit eam, et allata aqua, k deposuit eam in concham argenteam; et benedixit aquam, et dixit ei: Jobia credis in Deum Patrem et Filium et Spiritum sanctum? sanctum? Respondit: Credo. Et dixit ei: Credis carnis resurrectionem? Respondit: Credo. Et elevata de concha cœpit dicere Jobia Vere Dominus Jesus Christus, quem prædicat B. Cyriacus, ipse est Deus. Eadem hora omnes affines ejus baptizati sunt: et ipse Rex baptizatus est, et alii promiscui sexus, numero l quadringenti et viginti similiter baptizati sunt. Eodem tempore multa dona vel pecunias obtulit Rex B. Cyriaco. Cui S. Cyriacus dixit: Nos gratiam Domini nostri Jesu Christi pretio non offerimus, sed fide æstimamus. Et nihil accepit: sed tantum pane et aqua cum Largo et Smaragdo usus est. Post dies autem quadraginta quinque ascendens navim, cum commendationibus epistolarum Regis reversus est Roman. Quem cum grandi honore suscepit Diocletianus Augustus cum uxore sua, et filia: et cepit B. Cyriacus habitare cum Largo et Smaragdo in domo, quam ei donaverat Diocletianus juxta thermas Diocletianas. a Alii MSS. superveniendum.b Colitur S. Serena 16 Aug.c Alii MSS. expleta, at non videntur thermæ absolutæ ante imperium Constantii et Galerii, a quibus dedicatæ, ut supra diximus. e Alii MSS. veredariis, al. vehiculis et veredis. Sunt veredi equi celerrimi tum ad venatum, tum precipue ad usum publicorum tabellariorum, qui inde veredarii dicit. Et hujusmodi veredis uti S. Cyriaci comites potuerunt, ut qui ab Imperatore legarentur ad amicum Regem, vel Narsæi bello conciliatum, vel Romanorum commilitonem fortassis adversus eum.g MS. Rip. confessus es.h al. ipsa hora. i al. salva. k Quædam MSS. habent: Deposuit eam nudam in concham argenteam. Est vero concha hic genus patuli vasis, sive pelvis. l Quædam MSS. quadringenti triginta.
Pogubljenje sv. Kirijaka, Krescencijana, Artemije i drugih. Marcelova postojanost.
SS. Cyriaci, Crescentiani, Artemiæ, et aliorum cædes. Marcelli constantia.
Nakon dva mjeseca a otputovao je Dioklecijan august u Dalmaciju, i ondje iscrpljen bolešću sastavi oporuku, učini sunasljednicimab svoje sinove ic umrije. Čuvši to, njegov sind Maksimijan august zapovjedi da se kršćani, gdje god budu pronađeni, kazne. I potaknut gnjevom zbog svoje sestre Artemije, posla i uhvati đakona Kirijaka, baci ga u zatvor i zapovjedi da se na dan njegove povorke, za primjer kršćanima, Kirijak gol i svezan lancima vuče pred njegovim kolima.
Post menses duos a ambulavit Diocletianus Augustus ad Dalmatias, ibique ægritudine fatigatus, fecit testamentum, et coheredes fecitb filios suos, etc mortuus est. Hoc audiens filius ejusd Maximianus Augustus, præcepit ut Christiani, ubicumque inventi fuissent, punirentur. Et zelo ductus propter sororem suam Artemiam, misit et tenuit Cyriacum Diaconum, et misit eum in custodiam, et præcepit ut in die processionis suae, ad exemplum Christianorum Cyriacus nudus et catenis obligatus ante rhedam ejus traheretur.
17 Jednom pak zgodom, došavši na dan povorke, biskup Marcel iziđe pred Maksimijana augusta govoreći mu: „Predlažem tvojoj blagosti: zašto kolješ Božje sluge koji mole za tvoje kraljevstvo i za državu?” Tada razgnjevljeni Maksimijan august zapovjedi da biskupa Marcela istuku batinama i otjeraju, a vikaru Karpaziju zapovjedi govoreći: „Čuj, Karpazije: svetogrdnoga Kirijaka, koji čarobnim pjesmama i vračanjima nagovara ljude da ispovijedaju Krista, muči različitim kaznama ako ne prinese lijevanice bogovima.”
17 Uno autem tempore veniens in die processionis Marcellus Episcopus, obtulit se Maximiano Augusto, dicens ei: Pietati tuae suggero, servos Dei, qui orant pro regno tuo et pro republica, quare trucidas? Tunc iratus Maximianus Augustus; præcepit ut fustibus cæderetur, et expelleretur Marcellus Episcopus: et Carpasio Vicario jussit dicens: Audi Carpasi: Cyriacum sacrilegum, qui carminibus magicis et incantationibus suadet hominibus Christum confiteri, diversis poenis afflige, si non libamina diis obtulerit.
18 U isto vrijeme vikar Karpazije, poslavši u zatvor, dovede đakona Kirijaka, Larga, Smaragda i Krescencijana te zapovjedi da mu se privedu u hramu Telure; njima reče: „Zašto ne slušate zapovijedi vladara i ne prinosite lijevanice besmrtnim bogovima?” Odgovori Kirijak s Largom, Smaragdom i Krescencijanom: „Mi same sebe prinosimo Gospodinu Isusu Kristu.” Vikar Karpazije reče: „Učinite što vam se zapovijeda. Tvoja je starost pobijeljela, Kirijače, ali sada ću je učiniti mladom.” I zapovjedi da se rastopi smola: a kad se rastopila, zapovjedi da je izliju na glavu bl. đakona Kirijaka. Tada bl. Kirijak poče vikati i govoriti: „Slava tebi, Gospodine, koji si nas svoje sluge udostojao uvesti na vrata nebeskoga kraljevstva.”
18 Eodem tempore Carpasius Vicarius mittens ad custodiam, adduxit Cyriacum Diaconum, Largum, Smaragdum, et Crescentianum et jussit eos in Tellude præsentari; quibus dixit: Quare non obauditis præceptis Principum, et offertis libamina diis immortalibus? Respondit Cyriacus cum Largo, Smaragdo et Crescentiano: Nos ipsos Domino Jesu Christo offerimus. Carpasius Vicarius dixit: Quod vobis jubetur, facite, Senectus tua alba facta est, Cyriace, sed modo eam juvenem facio. Et jussit picem reliquari: et cum reliquata fuisset, præcepit ut in capite B. Cyriaci Diaconi funderetur. Tunc cœpit clamare B. Cyriacus et dicere: Gloria tibi Domine, qui nos servos tuos dignatus es portas coelestis regni introire.
19 Reče Karpazije i drugima: „Prinesite žrtvu, ili ćete propasti kao nevjerni Kirijak.” Rekoše: „Mi grešnici same sebe prinosimo kao žrtvu Gospodinu Isusu Kristu.” Tada vikar Karpazije donese preda se mučilo i zapovjedi da objese Krescencijana i tuku ga batinama pred očima Kirijaka, Larga i Smaragda. I dok su ga dugo rastezali žilama, tukli batinama i derali željeznim noktima, vikao je jakim glasom govoreći: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, koji si nas udostojao pozvati k svojoj milosti.” Karpazije reče: „Stavite buktinje uz njegove bokove.” I dok je dugo gorio stisnut plamenom, ispusti duh. Njegovo tijelo zapovjedi baciti pred Medvjeđi uspon, na trgu pred hramome Palače. Iste noći dođe prezbiter Ivan, pokupi njegovo tijelo i pokopa na groblju Priscile, u pješčaniku na staroj Salarijskoj cesti,f 24. studenoga.
19 Dicit et aliis Carpasius: Sacrificate, aut peribitis sicut perfidus Cyriacus. Dixerunt: Nos peccatores Domino Jesu Christo nosmetipsos sacrificium offerimus. Tunc Carpasius Vicarius adduxit in conspectum suum eculeum, et jussit suspendi Crescentianum, et fustibus cædi, in conspectu Cyriaci, Largi, et Smaradgi. Et cum diu attraheretur nervis, et fustibus cæderetur, et ungulis raderetur, voce magna clamabat dicens: Gloria tibi Domine Jesu Christe, qui nos ad gratiam tuam dignatus es evocare. Carpasius dixit: Date flammas ad latera ejus. Et cum diu incendio constrictus ureretur, emisit spiritum. Cujus corpus jussit jactari ante Clivum Ursi, in platea ante templum e Palatii. Ipsa nocte venit Joannes Presbyter, et collegit corpus ejus, et sepelivit in cæmiterio Priscillæ, in arenario via Salaria veteri, sub dief VIII Calend. Decembris.
20 Nakon Krescencijanove smrti pak baci u zatvor Larga, Smaragda i Kirijaka. A nakon četiri dana ponovno sjede na isto mjesto u hramu Telure i zapovjedi da mu se privede đakon Kirijak, kojemu ovako reče: „Zašto dane svoje starosti s mukama odvodiš u podzemlje?” Odgovori đakon Kirijak: „Ja sam uvijek to želio.” Reče mu Karpazije: „Prinesi žrtvu besmrtnim bogovima i živjet ćeš.” Kirijak odgovori: „Neka im prinose žrtvu oni koji nisu spoznali svoga Stvoritelja, Gospodina našega Isusa Krista.” Kad je to čuo najbezbožniji vikar Karpazije, silno se razgnjevi te zapovjedi da ga rastegnu nag stratištu, rastežu žilama i tuku batinama. Kirijak je pak vikao govoreći: „Smiluj se meni grešniku, Gospodine Isuse Kriste.” Istoga dana javi vikar Karpazije Maksimijanu augustu sve što je učinio protiv Božjih svetaca. Tada razgnjevljeni Maksimijan zapovjedi da se svim sužnjima koji bijahu u zatvoru zajedno s Kirijakom odrubi glava. I pošto je izrečena presuda, odvedeni su s đakonom Kirijakom ljudi obaju spolova, na broj dvadeset i jedan, i pogubljeni su mačem na Salarijskoj cesti unutar Salustijevih terma izvan zidina. Njihova je tijela noću pokupio prezbiter Ivan i pokopao ih na istoj cesti: a svetoga je Kirijaka pokupio i pohranio ondje 16. ožujka, na slavu i hvalu Božju. U isto vrijeme Maksimijan august ubi svoju sestruh Artemiju. a Navršivši dvadesetu godinu vladavine, Dioklecijan ju je dragovoljno odložio, ponajviše zato što nije mogao iskorijeniti kršćansku vjeru kako je želio, kako se prenosi u Djelima sv. Mene i drugova 10. prosinca, te je naveo Maksimijana Herkulija, premda veoma teška srca, da učini isto.b Prirodnih sinova nije ostavio. Galerije Maksimijan bio je njegov zet, a Konstancije Herkulijev: oni su tada postali augusti.c Štoviše, kao privatna osoba proživio je gotovo devet godina, kako piše Aurelije Viktor.d Baronije smatra da u nastavku valja vratiti Maksencijevo ime ondje gdje se imenuje Maksimijan. Nama to nije dovoljno lako ustvrditi. U Rimu je zasigurno neko vrijeme bio Galerije, koji je za ženu imao Dioklecijanovu kćer, Artemijinu sestru. Jer Aurelije Viktor o Konstantinu piše: „Kad je on kao mladić bio držan kao talac od Galerija u gradu Rimu pod izlikom pobožnosti, pobjegavši itd.” A da nitko ne bi dvojio je li se to dogodilo nakon što je Dioklecijan odložio grimiz, dodaje: „stigao je k ocu u Britaniju”: i možda je istih dana ondje oca Konstancija stizala posljednja sudbina.e Surije i rukopis Audom.: Palladis (Palade). Postojalo je svetište Palače u 10. okrugu koji se nazivao Palatium, a hram Minerve ili Palade u 13., koji je Aventin. t Toga se dana, naime 24. studenoga, štuje sv. Krescencijan.g O različitom značenju riječi catasta posavjetuj se s Baronijem u bilješkama uz Martirologij 16. ožujka.h Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum piše da se 12. kolovoza u Rimu u crkvi sv. Silvestra štuje sv. Artemija djevica i mučenica, a da je ostalo nepoznato; u kazalu djela Catalogus Sanctorum Italiae prenosi da je bila Dioklecijanova kći, da se štuje 8. kolovoza i da se tijelo čuva u crkvi sv. Silvestra. Drugi martirologiji navode je 16. kolovoza s majkom Serenom.
Pobožnost sv. Lucine. Marcelovi napori i mučeništvo.
Nakon osam dana pak, došavši biskup Marcel s najkršćanskijom gospođom Lucinom, pomaza tijela svetaca miomirisima i platnima, te ih noću stavi u a dvokolicu sa svojim eunusima i odnese s mjesta gdje bijahu pohranjena. Prenesena su tijela sa sv. Kirijakomb na njezino imanje na Ostijskoj cesti, na sedmi miljokaz od grada Rima; gdje počivaju u kamenim sarkofazima koje je vlastitom rukom pohranila bl. Lucina u miru,c 8. kolovoza.
20 Post mortem autem Crescentiani, retrusit in custodiam Largum et Smaragdum et Cyriacum. Post dies vero quatuor resedit in eodem loco in Tellude, et præcepit sibi præsentari Cyriacum Diaconum, cui sic dixit: Quare dies senectutis tuæ cum tormentis ad inferos deducis? Respondit Cyriacus Diaconus: Ego semper hoc optavi. Dicit ei Carpasius: Sacrifica diis immortalibus, et vives. Cyriacus respondit: Sacrificent eis, qui non cognoverunt creatorem suum Dominum nostrum Jesum Christum. Hoc cum audisset impiissimus Carpasius Vicarius, iratus est valde, et jussit eum ing catasta extendi, et attrahi nervis, et fustibus cædi. Cyriacus autem clamabat, dicens: Miserere mihi peccatori Domine Jesu Christe. Eodem die nuntiavit Carpasius Vicarius omnia Maximiano Augusto, quæ exercuerat in Sanctos Dei. Tunc iratus Maximianus jussit omnes vinctos, qui erant in custodia, una cum Cyriaco capite truncari. Et data sententia, ducti sunt cum Cyriaco Diacono promiscui sexus, numero viginti et unus, et decollati sunt via Salaria intra thermas Salustii foras muros. Quorum corpora collegit nocte Joannes Presbyter, et sepelivit eos in eadem via: sanctum vero Cyriacum collegit, et commendavit ibidem sub die XVII Calend. Aprilis, ad gloriam et laudem Dei. Ipso tempore Maximianus Augustus interfecit sororem suamh Artemiam. a Eracto imperii anno vicesimo, sponte id deposuit Diocletianus, ea præcipue causa, quod extirpare, ut cupiebat, religionem Christianam non posset, ut in Actis S. Mennæ et sociorum 10 Dec. traditur, ut idem faceret, Maximianum Herculeum, licet ægerrime, traduxit.b Filios naturales non reliquit. Galerius Maximianus ejus gener fuerat, Constantius Herculei: ii Augusti tum facti.c Imo privatus annos prope novem egit, ut Aurelius Victor scribit.d Baronius deinceps restituendum censet Maxentii nomen, ubi Maximianus nominatur. Id nobis haud satis expeditum est pronuntiare. Fuit certe homæ aliquamdiu Galerius, qui Diocletiani filiam, Artemiæ sororem, uzorem habuerat. Nam Aurelius Victor de Constantino scribit: Ilic, dum juvenculus a Galerio in urbe Roma, religionis specie, obses teneretur, fugam arripiens, etc. Et ne dubitel quis num post depositam a Diocletiano purpuram id contigerit, subdit: ad patrem in Britanniam pervenit: et forte isidem diebus ibidem Constantium parentem fata ultima perurgebant.e Surius et MS. Aud. Palladis, fuit delubrum Palatii in regione 10 quæ Palatium dicebatur: Templum Minervie, sive Palladis in 13, quæ Aventinus. t Colitur eo die, videlicet 24 November. S. Crescentianus.g De varia significatione vocis catasta consule Baronium in Notis ad Martyrol. 16 Martii.h Ferrarius in generali catalogo SS. scribit 12 Aug. coli Romæ in ecclesia S. Silvestri S. Artemiam virginem et Martyrem, cetera latere in indice Catalogi SS. Italæ, tradit Diocletiani filiam fuisse, coli 8 Aug. corpus in ecclesia S. Silvestri servari. Alia Martyrologia 16 Aug. cum matre Serena eam referunt.
S. Lucinæ pietas. Marcelli labores, martyrium.
Post dies autem octo, veniens Marcellus Episcopus cum Lucina matrona Christianissima, condivit corpora Sanctorum cum aromatibus, et linteaminibus, et imposuit noctu in a pavone cum eunuchis suis, et sustulit ubi commendati fuerant. Translata sunt corpora cum S. Cyriacob in prædio ejus via Ostiensi, milliario ab urbe Roma septimo; ubi requiescunt in sarcophagis lapideis, quos manu sua recondidit B. Lucina in pace,c VI Idus Augusti.
22 U isto vrijeme bl. Lucina učini darovnicu od svega svoga imetka svetoj Katoličkoj Crkvi. Čuvši to,d Maksimijan august, ogorčen, osudi je na progonstvo. Blažena pak Lucina zamoli biskupa sv. Marcela da njezinu kuću posveti u crkvu. To je biskup bl. Marcel učinio sa svom pobožnošću. A kad je u istoj kući usred grada na ulici Via Lata često slavio mise, čuvši to Maksimijan august, razgnjevljen posla u istu crkvu i svojom zapovijedi učini da se u istoj crkvi prostru daske za životinje javnoga katabula, te istoga biskupa Marcelae odredi za službu oko životinja, pod javnom stražom. Ondje je, nakon mnogo godina služenja, odjeven u kostrijetni ogrtač, ispustio duh 16. siječnja. Njegovo je tijelo noću uzeo prezbiter Ivan s bl. Lucinom, pomazao ga miomirisima i pokopao na groblju Priscile na staroj Salarijskoj cesti, nedaleko od grada Rima, na trećem miljokazu, gdje počiva u miru.
22 Eodem tempore B. Lucina fecit donationem de facultate sua ex omnibus sanctæ Ecclesiæ Catholicæ. Hoc audiensd Maximianus Augustus, indignatus proscriptione eam damnavit. Beata autem Lucina rogavit S. Marcellum Episcopum, ut domum ejus ecclesiam consecraret. Quod cum omni devotione fecit B. Marcellus Episcopus. At ubi frequenter in eadem domo Missas celebrasset in media civitate via Lata; audiens hoc Maximianus Augustus, iratus misit in eamdem ecclesiam, et fecit præceptione sua ut in eadem ecclesia plancæ sternerentur ad animalia catabuli publici, et eumdem Marcellum Episcopum ad servitium animaliume deputavit, cum custodia publica. Ubi etiam post multos annos serviendo, indutus amictu cilicino, emisit spiritum, sub die septimo decimo Calend. Februarii. Cujus corpus rapuit Joannes Presbyter noctu cum B. Lucina, et condivit cum aromatibus, et sepelivit in cemiterio Priscillæ via Salaria veteri, non longe ab urbe Roma, milliario tertio, ubi requiescit in pace.
23 U isto vrijeme Maksimijan august zapovjedi da k njemu dođe vikar Karpazije, te ga upita o ispitivanju i pogubljenju svetaca. I kad je Karpazije vidio da mu je Maksimijan naklonjen, zatraži od njega kuću bl. Kirijaka. Njemu odmah darova kuću đakona Kirijaka. I kad je ušao u istu kuću koju je Dioklecijan august bio darovao bl. Kirijaku, nađe mjesto gdje je sv. Kirijak sagradio zdenac koji je posvetio biskup bl. Marcel, gdje je sv. Kirijak često krstio one koji su dolazili k vjeri. Tada najokrutniji poganski vikar Karpazije uđe u istu kuću, te kad je ušao i našao krstionicu, načini na istome mjestu kupalište, kao da bi se rugao kršćanskom zakonu. Ondje je čestof bludnicama i glumcima priređivaog kupke, radujući se sramotnom dobitku na posvećenom mjestu. I dok su se te stvari i gozbe sa zločincima često događale, jednoga dana, pošto su se okupali i priredili sebi gozbu, dok je Karpazije izlazio iz kupališta s mnogim zločincima, devetnaestorica s vikarom Karpazijem iznenada padoše i umriješe. Od istoga dana zatvoriše kupalište, i nasta velik strah u istom kraju sve do današnjega dana. Bogu hvala.
23 Eodem tempore Maximianus Augustus præcepit ad se venire Carpasium Vicarium, et interrogavit eum de discussione et nece Sanctorum. Et cum vidisset Carpasius placatum sibi Maximianum, petiit ob eo domum B. Cyriaci. Cui confestim donavit domum Cyriaci Diaconi. Et cum introisset in eamdem domum, quam donaverat B. Cyriaco Diocletianus Augustus, invenit locum ubi S. Cyriacus fontem ædificavit, quem consecravit B. Marcellus Episcopus, ubi frequenter baptizabat S. Cyriacus venientes ad fidem. Tunc Carpasius Vicarius paganus crudelissimus ingressus est in eamdem domum, dum introisset et invenisset baptisterium, fecit in loco eodem balneum, quasi ad deridendam legem Christianorum. Ubi frequenterf lupanariis et scenicis lavacrag exhibebat, turpi lucro gaudens in loco sanctificato. Et cum frequenter ista fierent et epulæ cum sceleratis; quadam die cum se lavissent, et exhiberent sibi epulas, exeunte Carpasio de balneo cum multis sceleratis, decem et novem cum Carpasio Vicario subito ceciderunt, et mortui sunt. Ab eodem die clauserunt balneum, et factus est timor magnus in eadem regione usque in hodiernum diem. Deo gratias.
24 A tijela svetaca, to jest Kirijaka, Larga, Smaragda, Krescencijana,h Memije i Julijane, pokopana su na Ostijskoj cesti, otprilike na osmom miljokazu od grada Rima: gdje njihove molitve cvjetaju sada i uvijek, i dokle god bude stajao ovaj svijet, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
a Mombritije: pavimentum (pod), pogrešno. Pavo je kod Papije vrsta pokrivala i kola; i to, kako bilježi Martinius, s jednim kotačem; a kod drugih se naziva pabo.
b Ostijska cesta vodila je od Vrata Trigemina (koja su nazivana i Ostijska, a sada vrata sv. Pavla) u Ostiju. Ovo Lucinino groblje spominje Panciroli. Anastazije pod Honorijem I. veli: „Sagrađena je i crkva bl. Kirijaku mučeniku iz temelja na Ostijskoj cesti na sedmom miljokazu, gdje je prinio i dar.”
c Drugi čitaju: VII Idus (VII. ida). Taj se prijenos slavi 8. kolovoza.
d Čini se da ovdje i u nastavku svakako valja vratiti Maksencijevo ime.
e Već je tada bio izbavljen iz drugoga katabula od klerika, kako smo gore rekli iz knjižice o rimskim prvosvećenicima.
f Rukopis Rip.: lupanaribus, dakako pridjevski, umjesto samih bludnica, ili onih koji su s njima običavali bludničiti.
g Rukopis Audom.: exhibebat turpia, ludo gaudens (priređivao je sramotne stvari, radujući se igri).
h Sv. Memija (kod Mombritija: Meminia) i Julijana štuju se 8. kolovoza. Njihov se spomen nalazi u djelima sv. Antima i drugova 11. svibnja.
24 Sanctorum vero corpora, hoc est, Cyriaci, Largi, Smaragdi, Crescentiani,h Memmiæ et Julianæ, sepulta sunt in vita Ostiensi, milliario ab urbe Roma plus minus octavo: ubi orationes eorum florent nunc et semper, et quousque mundus iste steterit, regnante Domino nostro Jesus Christo, cui est honor et gloria in secula seculorum. Amen.
a Mombrit. pavimentum, mendose. Est pavo apud Papiam genus operimenti et vehiculi; et quidem, ut Martinius notat, rotæ unius; et dicitur aliis pabo.
b Via Ostiensis a porta Trigemina (quæ et Ostiensis dicta, nunc S. Pauli) Ostiam ducebat. Hoc Lucinæ cæmiterium memorat Panctrolus. Anastasius in Honorio I Fecit, inquit. et ecclesiam B. Cyriaco Martyri a solo via Ostiensi milliario septimo, ubi et donum obtulit.
c al. vu Idus. celebratur ea translatio 8 Aug.
d Omnino hñe et deinceps Maxentii nomen restituendum videtur.
e Jam inde ex alto catabulo ereptum a Clerticis, ut supra ex libello de Romanis Pontificibus diximus.
f MS. Rip, lupanaribus, adjective nimirum, pro lupis ipsis, sive meretricibus, aut qui cum its lupari soliti.
g MS. Audom. exhibebat turpia, ludo gaudens.
h Coluntur SS. Memmia (Mombritio, Meminia) et Juliana 8 Augusti. Earun mentio fit in actis S. Anthimi et sociorum n Maii.
Druga djela
Alia acta
od autora Ursiona, opata u Hautmontu, iz triju starih rukopisa.
auctore Ursione Abbate Altimontensi, ex tribus veteribus MSS.
Uvodni proslov autora.
Prologus auctoris.
Svome gospodarua Libertu, uistinu biskupu, pozdrav i blagostanje želi brat Ursion, opat po imenu i štapu, ne po djelu ili zasluzi.
Domino suo a Lieberto vere Episcopo, salutem et prosperitatem frater Ursio, Abbas nomine et baculo, non opere vel merito.
Biskupsko dostojanstvo, vrhovni Oče, kojemu je vlastito upravljati Crkvama i crkvenim dobrima i koristiti im, koliko neke žalosti uzvisivanjem svojih biskupa, toliko nas raduje uzdignućem tvoje poniznosti, pobožnosti ib plemenitosti. Ta Gospodin je odozgo pogledao na ova naša posljednja vremena; dok sinove Crkve, koje je pritisnula najgorac oluja i pustoš ratova, svakodnevno podiže medonosna utjeha tvoje opomene i molitve. Ti si naime Pastir ovaca, koji ne ulazi u ovčinjak od drugdje, nego na vrata: ti si štap podložnika, ti si u Kristovoj Crkvi i pastirsko oko tvojih. Donoseći plod, cvijet Crkve pomlađuje se u tvojoj starosti, koja, ukrotivši podbadanja, spava s trajnom šunamskom djevičanskošću, i prezirući raskoš, s Barzilajem je povjerava mladiću sinud Maatinu, niti želi prijeći Jordan. Stoga u srcu svome ustrojavaš uspone na mjestu koje je Bog odredio za borbu onima koji pobjeđuju, to jest u dolini suza; ondje gdje, jer kao otac koji ide naprijed upućuješ sinove na put pred njima, vidjet ćeš Boga nad bogovima i tijelo će tvoje klicati Bogu živomu.
Dignitas, summe Pater, Episcopalis, cui constat præesse, et prodesse Ecclesiis, et rebus Ecclesiasticis, quanto aliquos mœstificat suorum Episcoporum elatione, tanto nos lætificat tuæ humilitatis, religionis, etb nobilitatis prælatione. Respexit quippe Dominus ultima tempora nostra ex alto; dum filios Ecclesiæ, quos oppresserat pessimac bellorum tempestas et desolatio, quotidie relevat tuæ admonitionis, et oraminis melliflua consolatio. Tu es enim Pastor ovium, non aliunde ascendens in ovile, sed per ostium: tu subjectorum baculus, tu in Ecclesia Christi, et tui pastoralis oculus. Fructificando juvenescit flos Ecclesialis in tua senectute, quæ domitis stimulis dormit cum perpetua Sunamitis virginitate, luxuriamque contemnens cum Berzellai delegat eam adolescenti filiod Maatha, nec vult Jordanem transire. Proinde disponis ascensiones in corde tuo, in loco quem Deus posuit certamen vincentibus, scilicet in valle lacrymarum; ubi, quia prævius pater filiis insinuas iter prævium, videbis Deum Deorum, et caro tua exultabit in Deum vivum.
2 Ne nedostaju ni zaštite Svetaca, čije su moći, mirujući pod tvojim krilima, sabrane trudom prethodnika, doduše neko vrijeme ostale skrivene zbog zlostavljanja vremena, ali su naposljetku na nekim mjestima sretno izašle na vidjelo u najnovija vremena; za zagovor svih njih moram se moliti; o svetom pak Marcelu, papi i mučeniku, treba ukratko pisati uz tvoje dopuštenje i blagoslov, čije je slavno očitovanje kod nas tvojoj Stolici nedavno donijelo neprocjenjivu slavu, a nama pak grešnicima u tren oka kod Boga neizrecivo pouzdanje.
2 Nec desunt patrocinia Sanctorum, quorum reliquiæ quiescentes sub alis tuis, conquisitæ industria antecessorum, temporum quidem contumelia latuerunt diutius, sed tandem quibusdam in locis patuerunt feliciter novissimis temporibus, quorum omnium intercessionem milii est orandum; de Sancto autem Marcello Papa et Martyre, tua licentia et benedictione breviter scribendum, cujus gloriosa apud nos manifestatio, Sedi tuæ noviter contulit inæstimabilem gloriam, nobis vero peccatoribus momentaliter apud Deum indicibilem fiduciam.
3 Njegova opisa postavljam tebe za suca, kako bih, jer te zbog njega imam kao posrednika između sebe i Boga, u onome u čemu moj dar bude zaostajao za tvojim očekivanjem, imao i branitelja: branitelja, kažem, tolikog smionog pothvata, jer se usuđujem prihvatiti djelo koje nije doraslo mojim snagama, ako se ne udostojiš zasladiti moj neukusni govor solju svoga dara. Ta nastanjujem zemlju Naim; u Jošafatovoj dolini, gdje se sude grešnici, uvijek gledam Boga. Ali tko je bez krivnje, tko li je lišen grijeha? Nitko prvi, nitko posljednji, nitko srednji: svaki je čovjek krivac. Pa tko sam ja da pripovijedam Božje pravednosti i uzimam njegov savez u svoja usta? Svakako nije lijepa hvala u ustima grešnika: ali hvaliti Boga već je neki početak ljepote. Koja je pak veća Božja hvala i slava od veličine njegovih izabranika, koje se velikodušnost njegova udostojanja uzvisiti svojom naklonošću? Ovo je naime, ovo je pobožnost Crkava, urešenih različitim zaslugama Svetaca, onako kako se Kralju nebesa svidjelo urediti njihova prebivališta: jer kao što ima mnogo prebivališta u Očevu domu, tako ima mnogo prebivališta Svetaca na zemlji i mnogo objava, a pisanjem i objavljivača njihova sjaja. I ja, premda me ne veseli bavljenje pisanjem, nego se svakodnevno mučim u tamnici življenja, ipak, brinući se za naš domaći ugled, smatram potrebnim pojedinačno izdvojiti život našega zaštitnika, naime sv. Marcela, umetnut u djela svetih mučenika Saturnina, Sizinija, Cirijaka, Larga i Smaragda, te ostalih kojima je bio učitelj; i zatim smatram pravednim pismeno zabilježiti potomstvu kada i kako je k nama prenesen, a poslije u naše vrijeme očitovan. U svemu tome, najdostojniji Oče, nemoj gledati na komičnue prostotu, ni na kitnjast govor učvršćenf meandarskimg izlaganjem, jer se Kristov nauk ne steže pravilimah Donata. I neka sada bude mjera govorenju, da ne bih, dok želim biti uslužan, postao uvredljiv.
3 Cujus descriptionis te constituo judicem, ut quia gratia sui inter me et Deum te habeo sequestrem, in eo quod minus expectatione tua valebit ingenium meum, habeam et defensorem: defensorem, inquam, tantæ audaciæ, utpote qui ausim opus meis viribus haud æquum suscipere, nisi insulsum sermonem meum salsura ingenii tui digneris mellificare. Terram quippe inhabito Naym; in vallo Josaphat, ubi peccatores judicantur, semper Deum video. Sed quis immunis, quis alienus a peccatis? Nullus prior, nullus posterior, nullus medius: omnis homo reus. Et ego quis sum ut enarrem justitias Dei, et assumam testamentum ejus per os meum? Certe non est speciosa laus in ore peccatoris: sed laudare Deum jam aliquod est initium speciositatis. Quæ vero major laus Dei et gloria, quam electorum suorum magnificentia, quos suæ dignationis dignatur magnificare munificentia? Hæc est enim, hæc est devotio Ecclesiarum, diversis Sanctorum meritis honestarum, prout placuit coelorum Regi disponere mansiones eorum: quemadmodum enim multæ mansiones in domo Patris, ita multæ mansiones Sanctorum in terris, multæque revelationes, et scribendo revelatores eorum claritatis. Ego quoque licet non delecter dictandi studio, sed affligar quotidie vivendi ergastulo; famæ tamen consulendo domesticæ, vitam patroni nostri, S. Marcelli seilicet, gestis sanctorum Martyrum Saturnini, Sisinnii, Cyriaci, Largi, et Smaragdi, et ceterorum quorum magister extitit, insertam, necessarium sentio singillatim excerpere; et deinceps quando et qualiter ad nos sit translatus, et postea temporibus nostris manifestatus, æquum duco posteris litterare. In quibus omnibus, dignissime Pater, non attendas comicame vernulitatem, necf Mæandrico sermoneg firmatam florariam orationem, quia doctrina Christi non constringitur regulish Donati. Jamque fiat proloquendi modus, ne dum volo esse officiosus, fiam injuriosus.
a Život bl. Lietberta, biskupa Kambraja i Arrasa, dat ćemo 23. lipnja. Mnogo o njemu ima Baldrik u djelu Chronicon, knj. 3.
b Baldrik, knj. 3, pogl. 61, podrijetlom iz brahantskog kraja, rođen od plemenita roda itd. Na drugom smo mjestu rekli da se onim područjem koje se prostire od Tournaija do Dendermondea s ove strane Šelde, a sada je najvećim dijelom obuhvaćeno Grofovijom Flandrijom, naziva Brachantum ili Bracbantum. Odatle su grofovi Leuvena, kako bi se mogli nazivati vojvodama Donje Lotaringije, cijelu svoju pokrajinu sjedinjenu s dijelom Brachanta nazvali Brabantom, koji je sada prvi od belgijskih pokrajina.
c Ponajviše je od kastelana Kambraja Huga okrutno zlostavljan Libert i njegovi podložnici.
d Tako dva rukopisa, ali rukopis sv. Gizlena ima Maacha, a opće izdanje ima Chamaan.
e U puku venilitas, umijeće ulagivanja. Kojim se obiljem odlikuju sluge, ovdje autor razumijeva onu uglađenost kojom su pisana komedijska djela, u kojima su u većini sluge.
f Periodičnim, metafora uzeta od vijugave rijeke Meandar u Frigiji. Osim ako tko ne čita Menandrico: jer je Menandar bio duhovit i uglađen komički pjesnik.
g Rukopis sv. Gizlena: syrmatum.
h Elije Donat bio je gramatičar, učitelj sv. Jeronima u Rimu.
a B. Lietberti Cameracensis et Atrebatensis Episcopi vitam dabimus 23 Junii. Multa de eo habet Baldricus in Chronico lib. 3.
b Baldricus l. 3, cap. 61, ex Brachatensi patria, nobili ortus prosapia, etc. Alibi diximus Brachantum, vel Bracbantum, dici eam ditionem quæ a Tornaco Teneramundam usque cis Scaldim sita, nunc maxima ex parte Comitatu Flandriæ continetur. Unde Comites Lovanienses, ut inferioris Lolharingiae Duces dici possent, suam omnem provinciam cum Brachanti parte conjunctam Brabantiam vocarunt, quæ nunc prima Belgicarum provinciarum.
c Præcipue ab Hugone Castellano Cameracensi dire vezatus est Liebertus, ejusque subditi.
d Ita 2 MSS. at S. Gisleni MS. Maacha, vulgata edit. habet Chamaan.
e Yulgo venilitas, assentandi ars. qua verna pollent hic elegantiam Auctor intelligit, qua scripta comædiæ, in quarum plerisque vernæ.
f Periodico, a Mæandro Phrygiae fluvio sinuoso ducta metaphora. Nisi quis legat Menandrico: nam Menander poeta comicus fuit ingeniosus et elegans.
g MS. S. Gisleni: syrmatum.
h Ælius Donatus grammaticus fuit, S. Hieromyni Romæ magister.
Djela sv. Marcela.
Acta S. Marcelli.
Djela i odredbe sv. Marcela.
S. Marcelli opera ac decreta.
Lijepo je vidjeti polja usjeva sazrela sa zlatnim stabljikama klasja; ali je ljepše promotriti polja Crkve koja blistaju nasadom Mučenika, obojena grimizno svojom krvlju po Jaganjčevoj krvi: usjevi su naime Mučenika njihova mučenja, koja puštaju korijenje uz tokove voda na izvorima suza. Dolazeći dakle doći će s klicanjem noseći svoje snopove u blaženstvu, i koji su sijali u suzama, žet će u radosti kod stabla križa, gdje je najbliži izvor Spasitelja. Odatle je zasađena postojanost Mučenika počela ubirati svoje grimizne izbojke, nakon što je pobjedom Gospodnje muke slomljena snaga staroga neprijatelja, a protiv štovatelja Krista ponovno počela tinjati zaraza mučenja. Protiv nje izlazi vjera pouzdajući se u čvrstu zaštitu oružja, spremna boriti se prsa o prsa, staje u bojni red, sukobljava se i pobjeđuje, te mnoštveni zbor Mučenika šalje u nebeska kraljevstva. Tim se bojem potresa četverostrani predio svijeta: ali Rim, uzvišeniji od svih, gore se od sviju ruši; jer onaj koji je sve nadaleko i naširoko prisiljavao da mu služe, najgnusnijim je obredom služio idolima svih naroda, i onaj koji je smatrao ispod svoje časti imati zlato, nego zapovijedati onima koji ga imaju, sada se ne može oduprijeti samomu sebi. Odatle se dogodilo da je ondje jače buktjela okrutnost mučenja, gdje se potpunije slila nečistoća demona. Ali nije izostala uzvratnost: jer nakon što su u svojoj krvi pobijedili Petar i Pavao, mnoštvo Mučenika istrijebilo je mnoštvo demona, čiji su sljedbenici mnogi poslije bili ovjenčani pobjedničkim vijencima, a neki su nakon Apostolske Stolice bili ustoličeni u nebeskim kraljevstvima.
Pulcrum est videre campos segetum aureis maturatos calamis aristarum; sed pulcrius est attendere campos Ecclesiæ micantes plantatione Martyrum, per sanguinem Agni suo cruore purpuratorum: segetes enim Martyrum sunt passiones, secus aquarum decursus lacrymarum fontibus radicantes. Venientes igitur venient cum exultatione portantes manipulos suos in beatitudine, et qui seminarant in lacrymis, in gaudio metent juxta arborem crucis, ubi est proximus fons Salvatoris. Unde plantata Martyrum tolerantia, seminis sui germina cœpit colligere purpurata, postquam victoria Dominicæ passionis antiqui hostis elisa virtute, adversus Christicolas lues tormentorum iterato cœpit recalescere. Contra quam fides valido fidens armorum munimine, cominus pugnatura procedit, adstat in acie, congreditur, et vincit, et Martyrum gregalem chorum ad cœlica regna transmittit. Quo certamine quadripartita mundi plaga concutitur: sed Roma omnibus superior, deterius cunctis subvertitur: quia quæ cunctas longe lateque ad serviendum sibi coegerat, nefandissimo ritu cunctarum idolis gentium serviebat, et quæ dedignabatur aurum habere, sed habentibus imperare, nunc sibi ipsi non valet repugnare. Unde accidit ut ibi amplius ferveret immanitas tormentorum, ubi plenius confluxerat impuritas dæmoniorum. Sed non defuit vicissitudo: quia postquam triumphavit Petrus et Paulus in sanguine suo, dæmonum multitudinem exterminavit Martyrum multitudo, quorum sequaces extiterunt plurimi coronis victricibus postea laureati, necnon post Sedem Apostolicam aliqui cœlorum regnis inthronizati.
3 Među njima sv. Marcel, papa i mučenik, sjajeći poput zlatne zvijezde, svojim je naukom i krvlju plemenito proslavio rodno tlo: bio je naime Rimljanin po narodnosti, rođen od oca Benedikta, podrijetlom iz četvrti koja se zove Vita lata, a cvijet svoje mladosti učinio je mirisnim milošću starosti. To je naime bila nakana cijeloga njegova života, da se u ispovijedanju Boga triput očituje njegovo zvanje. Nije ga prevarila nada: uzvišen naime na Apostolsku Stolicu, prihvatio je blaženo borilište Crkve. Na čast svoga zvanja proslavio je svoju Stolicu i samu glavu svijeta, to jest Rim, onoliko koliko je dopuštala bjesnoća vremena. Naposljetku je načinio groblje na Salarijskoj cesti: i zbog krštenja i pokore mnogih koji su se obraćali od pogana, te zbog ukopa Mučenika, ustanovio je dvadeset pet naslovnih crkava u gradu Rimu: zaredio je također dvadeset svećenika i dva đakona; a i svoje odredbe, koje se nalaze u odredbama rimskih prvosvećenika, vjerodostojno je odredio. Ali nije bio na čelu Rimske Stolice više od pet godina, četiri mjeseca i dvadeset jedan dan. Pošto je to navršeno, apostolskom odlukom, između pravednosti i nepravednosti, između pravednosti i nepravde, zbio se dvoboj u javnom nastupu.
Inter quos S. Marcellus Papa et Martyr effulgens ut sidus aureum, doctrina sua et sanguine nobiliter illustravit natale solum: erat enim natione Romanus, patre Benedicto progenitus, de regione quæ dicitur Vita lata oriundus, florem suæ juventutis redolendum reddidit gratia senectutis. Ea quippe totius vitæ suæ fuit intentio, ut in confessione Dei ter minaretur sui professio. Nec spes eum fefellit: sublimatus etenim Sede Apostolica, laureolum Ecclesiæ palæstrandum suscepit. Ad cujus professionis títulum Sedem suam et ipsum caput mundi, Romam seilicet, nobilitavit quantum permisit rabies temporum. Fecit denique cœmiterium via Salaria: et propter baptismum et pœnitentiam múltorum, qui convertebantur ex paganis, et propter sepulturas Martyrum constituit viginti quinque Titulos in urbe Roma: viginti quoque Presbyteros et duos Diaconos ordinavit: decreta etiam sua quæ habentur in decretis Pontificeum Romanorum auctentice decrevit. Sed non plus quam annis quinque, mensibus quatuor, diebus viginti uno, Romanæ Sedi præfuit. Quibus expletis Apostolica sanctione inter æquitatem et iniquitatem, inter justitiam et injustitiam, duellum factum est publica statione.
6 Vladali su žezlom Dioklecijan i Maksimijan,a u konzulatu Maksencije i Maksimin, koji su poslije, preuzevši grimiz koji su položili Dioklecijan i Maksimijan, pošto su se njime nesretno koristili, još nesretnije naslijedili. Surova okrutnost ove četvorice postala je slavna pobjeda jednoga Mučenika, to jest sv. Marcela: toliko je naime vijenaca bilo za jednoga, koliko je mučitelja po Kristu mogao podnijeti jedan čovjek. Znao je naime da se biva šiban za Krista, a ne klonuti u Kristu: i nije se mogao u borbi bojati mučitelja, jer je želio radovati se pobjedi: nimalo se nije bojao vremenite borbe, jer je nastojao zadobiti pobjedu vječnosti: niti je bio zabrinut samo za sebe, nego i za sinove Crkve kojoj je bio na čelu, koje je u istom borilištu pod istim mučiteljima pripravljala za vijence.
6 Agebant in sceptris Diocletianus et Maximianus, a in consulatu Maxentius et Maximinus, qui postea purpuram a Diocletiano et Maximiano depositam suscipientes infeliciter usis successerunt infelicius. Horum quatuor immanis sævitia unius Martyris, S. Marcelli seilicet, gloriosa extitit victoria: tot enim coronæ extiterunt unius, quot tortores per Christum potuit ferre unus. Sciebat enim cædi pro Christo, et non deficere in Christo: nec poterat in certamine tortores formidare, quia volebat de triumpho gaudere: temporalem minime timebat pugnam, quia perpetuitatis studebat sortiri victoriam: neque sui solum solicitus erat, sed etiam filiorum Ecclesiæ cui præerat, quos eadem palæstra sub eisdem tortoribus, coronis aptabat. a Non reperiuntur in fastis Consularibus hi ambo una Consules, imperantibus Diocletiano et Herculeo. Maximinus autem hic, ut sæpe, pro Galerio Maximiano positus.
a Ne nalaze se u konzularnim popisima ova obojica zajedno kao konzuli, dok su carovali Dioklecijan i Herkulije. Maksimin je pak ovdje, kao često, stavljen umjesto Galerija Maksimijana.
Sanctorum labores. Aproniani martyrium.
Muke svetih. Mučeništvo Apfronijanovo.
Cujus palæstræ præludium cœpit proludi post Maximiani Augusti ab Africæ partibus reditum. Volens enim Diocletiano placere sub nomine ejus thermas Romæ instituit a solo ædificare. Et quia invidebat Christianis, super eos imposuit afflictionem hujus operis, aliis ad lapides deportandos, aliis ad arenam effodiendam destinatis. Quibus usque ad miserationem laborantibus, nec ullis eorum miseriæ misericordiam præstantibus, providit Deus Thrasonem quemdam fidelem vita, et locupletem facultatibus. Hic cum cerneret eos affligi tanto labore, per Sisinnium et Cyriacum, per Largum, et Smaragdum, constituit eis victum ministrare. Sicque Martyres relevati ciborum alimonia non Augustis thermas, sed sibi fabricabant coronas in labore et ærumna.
Predigra toga borilišta počela se igrati nakon povratka cara Maksimijana iz krajeva Afrike. Želeći naime ugoditi Dioklecijanu, pod njegovim je imenom odlučio od temelja sagraditi terme u Rimu. I jer je zavidio kršćanima, nametnuo im je tegobu toga posla, odredivši jedne za dovlačenje kamenja, a druge za iskopavanje pijeska. Dok su oni radili sve do sažaljenja i nitko nije iskazivao milosrđa njihovoj bijedi, providio je Bog nekoga Trazona, vjerna životom i bogata imetkom. Vidjevši da se oni muče u tako teškom poslu, odlučio je preko Sizinija i Cirijaka, preko Larga i Smaragda, opskrbljivati ih hranom. I tako su Mučenici, okrijepljeni hranom, gradili ne carevima terme, nego sebi vijence u trudu i nevolji.
8 Sanctus vero Marcellus filiorum suspensus defectione, seipsum pro eis mactabat Christo quotidie in oratione cum lacrymis et spiritus humilitate. Cumque sibi innotuisset Thrasonis obsequium, Deo gratias agens, duos, ut præscriptum est, Diaconos consecravit, Sisinnium et Cyriacum, qui et Ecclesiæ Romanæ deservirent, et in angustia constitutis victum ex Thrasonis facultatibus ministrarent. Hæc autem Ecclesialis ordinatio, totius Ecclesiæ fuit exultatio, et ipsorum in labore Confessorum necessitatis relevatio. Felices ministri tanti patris doctrina bene filiati, et ipsum ad coronam quandoque præcessuri.
8 Sveti pak Marcel, tjeskobno zabrinut zbog klonuća sinova, svakodnevno je samoga sebe prinosio Kristu u molitvi sa suzama i poniznošću duha. A kad je saznao za Trazonovu uslužnost, zahvaljujući Bogu, posvetio je, kao što je gore navedeno, dvojicu đakona, Sizinija i Cirijaka, da i poslužuju Rimskoj Crkvi i onima koji su se našli u nevolji poslužuju hranu iz Trazonova imetka. Ovo je pak crkveno ređenje bilo radost cijele Crkve i olakšanje oskudice samih Ispovjedaoca u radu. Sretna poslužitelja, dobro odgojena kao sinovi naukom tolikoga oca, koja će jednoga dana preteći i samoga njega prema vijencu.
9 Gratanter itaque creditum sibi suscipientes officium, dupliciter fiunt consortes Martyrum, quia numquam sine munere dimittitur obsequium. Nocte igitur quadam exeuntes de domo Thrasonis, et inde sociis victum deferentes humeris suis, a paganis militibus crudeliter arctati, Expurio Præfecto sunt præsentati. Quorum illelatatus comprehensione, Maximiano Augusto placere festinat eorum delatione. Maximianus vero crudelitate furens, nec solum crudelis, sed et ipsa crudelitas existens, publicam apponit eis custodiam, stodiam, et arenæ effodiendæ imponit sententiam. Inter quos deputatus senex quidam, Saturpinus nomine, jam senio fractus, maceratur nimia laboris afflictione, affligens et ipse juveniles, qui secum erant, nimia suæ ætatis miseratione. Erat ibi spectaculum videre miseriam et misericordiam convenire, pietatem et caritatem subvenire, Martyres sanctos fortunas suas contemnere, juveniles senem vix seipsum valentem ab onere imposito levare, custodes mirari et stupere.
9 Radosno dakle prihvaćajući povjerenu im službu, dvostruko postaju dionicima Mučenika, jer se nijedna uslužnost nikada ne otpušta bez dara. Izlazeći tako jedne noći iz Trazonove kuće i odatle noseći drugovima hranu na svojim ramenima, okrutno stisnuti od poganskih vojnika, privedeni su prefektu Ekspuriju. Obradovan njihovim uhićenjem, on žuri da njihovom prijavom ugodi caru Maksimijanu. Maksimijan pak, bjesneći od okrutnosti, i ne samo okrutan, nego i sama okrutnost, određuje im javni stražarski nadzor i izriče osudu kopanja pijeska. Među njima je određen neki starac, imenom Saturpin, već slomljen starošću, iscrpljen prekomjernom mukom posla, a i sam muči mladiće koji su bili s njim prekomjernim sažaljenjem nad svojom dobi. Bio je ondje prizor gledati kako se susreću bijeda i milosrđe, kako priskaču u pomoć pobožnost i ljubav, kako sveti Mučenici preziru svoja dobra, kako mladići podižu starca koji jedva može samoga sebe osloboditi nametnuta tereta, a čuvari se čude i zapanjuju.
10 Nec latuit Augustum, cui plus placebat delatores Martyrum, quam delatores regnorum. Quæ ut sibi relata est devotio, dolens tantum pietatis remansisse in regno suo, tradit eos puniendos Laodicio Præfecto. Laodicius autem retrudendos in carcere tradit Commentariensi Aproniano. Apronianus autem visitatus divina respectione, procidens ad pedes Sisinnii cum protestatione, Adjuro te, inquit, per Christum, ut me facias participem prædestinationis tuæ. Ad hæc eum ille catechizavit, catechizatum ad fontem deduxit, deductum de credulitate requisivit, requisitum in fontem deposuit, depositum ex more levavit, levatum ad S. Marcellum deduxit, a quo chrismate consecratus, Ecclesiæ pleniter communicavit. Nec multum temporis intercessit, et capitalem jussus subire sententiam, Doctores suos ad coronam præcessit.
10 Nije to ostalo skriveno caru, kojemu su više bili po volji potkazivači Mučenika nego potkazivači kraljevstava. Kad mu je javljena ta pobožnost, žaleći što je ostalo toliko pobožnosti u njegovu kraljevstvu, predaje ih na kažnjavanje prefektu Laodiciju. Laodicije pak predaje da ih zatvore u tamnicu upravitelju tamnice Apfroniju. Apfronije pak, pohođen božanskim pogledom, padajući ničice pred Sizinijeve noge sa zaklinjanjem, reče: Zaklinjem te Kristom da me učiniš dionikom svoga predodređenja. Na to ga je on poučio u vjeri, poučenoga odveo k zdencu, odvedenoga ispitao o vjeri, ispitanoga spustio u zdenac, spuštenoga po običaju podigao, podignutoga odveo sv. Marcelu, od kojega je pomazan svetom krizmom i u potpunosti sjedinjen sa zajednicom Crkve. I nije prošlo mnogo vremena, a pozvan da podnese smrtnu kaznu, pretekao je svoje učitelje prema vijencu.
SS. Papiæ, Mauri, Cyriaci, etc. cædes. Marcelli constantia.
Pokolj sv. Papija, Maura, Cirijaka i drugih. Marcelova postojanost.
Saturninus vero et Sisinnius retrusi in carcere, quotquot poterant lucrifaciebant fidei suæ. Inter quos milites duos initiantes, Papiam et Maurum, cum tripodam ad thurificandum sibi delatam comminuissent imperio orationum, a Laodicio Præfecto in eucleo suspensi, et scorpionibus cæsi, flammis exusti, et ad ultimum capite truncati, præmittuntur ad regnum. Papias autem et Maurus baptizati a S. Marcello, et post baptismum comprehensi, et apud Flaminium præsentati Præfecto, in successione tormentorum cum palma succedunt et regno. Quorum omnium corpora, B. Marcelli jussu, via Numentana reconduntur et via Salaria. Ipse autem assiduus erat in oratione, ut filios suos Dei filius constantes redderet in certamine, pro eo paullo post certaturus et ipse.
Saturnin pak i Sizinije, zatvoreni u tamnici, pridobivali su za svoju vjeru koliko su god mogli. Među njima, uvodeći u vjeru dvojicu vojnika, Papija i Maura, kad su snagom molitava smrvili tronžac koji im je bio prinesen za kađenje, obješeni u spravi za mučenje, bičevani bičevima s olovnim kuglicama, spaljeni plamenom i naposljetku odrubljene glave, poslani su naprijed u kraljevstvo. Papije pak i Mauro, kršteni od sv. Marcela, te nakon krštenja uhvaćeni i privedeni prefektu Flaminiju, u nizu mučenja nasljeđuju ih s palmom i kraljevstvom. Tijela svih njih, po nalogu bl. Marcela, pohranjuju se na Nomentanskoj cesti i na Salarijskoj cesti. Sam je pak bio ustrajan u molitvi da Sin Božji učini njegove sinove postojanima u borbi, jer se i sam imao ubrzo boriti za njega.
12 Etenim vero Cyriacus, quem sibi constituerat Diaconum, cum B. Sisinnio jam oblivioni traditus tenebatur in carcere cum Largo et Smaragdo. Sed dæmone protestante per os Artemiæ, filiæ Diocletiani, ejus virtutem, jussu ejusdem Principis eductus, puellam reduxit ad sui libertatem, et purificatam fonte baptismatis in Christo reddidit liberiorem. Deinde a Rege Sapora evocatus ad partes Persidæ, a Jobiam ejus filiam mundavit a dæmone, Regem ipsum et Reginam cum toto regno Persarum, liberavit a dæmoniaca servitute. Sicque reversus Romam, ingrediente Diocletianob universitatis viam, iniit contra Maximianum potenter victoriæ suæ pugnam.
12 Ta Cirijak, kojega je sebi postavio za đakona, držan je s bl. Sizinijem već prepušten zaboravu u tamnici s Largom i Smaragdom. Ali kad je demon kroz usta Artemije, Dioklecijanove kćeri, posvjedočio njegovu krepost, izveden po nalogu istoga vladara, vratio je djevojku njezinoj slobodi, te je, očišćenu kupelji krštenja, u Kristu učinio slobodnijom. Zatim, pozvan od kralja Šapura u krajeve Perzije, očistio je od demona njegovu kćer Jobiju, a samoga kralja i kraljicu s cijelim kraljevstvom Perzijanaca oslobodio je od demonskoga ropstva. I tako se vratio u Rim, a kad je Dioklecijan pošaob putem svega svijeta, snažno je započeo svoju pobjedničku borbu protiv Maksimijana.
13 Maximianus quippe zelo ductus Artemiæ scoris suæ, sororem ipsam homo miseræ conditionis non erubuit tormentis subjicere: Cyriacum vero jussit miseris cruciatibus deficere. Quem etiam opprobrio Christianorum in die processionis suæ, antec epirhedia sua protrahi fecit nudum et ligatum. Jamque ceteris ad coronam præmissis præter istum, S. Marcellus hunc sequitur cum lacrymis, ut pater filium. Ubi pugnaturus non sacciperium cum David defert, sed patientia obarmatus contra tyrannum talibus dictis confert: Novitati tuæ, Augustorum optime, suggestum venio, ne fiat humilium pressura, tuæ erectionis confirmatio. Vocalis quippe semper fuit æquitas apud Romanorum Rectores, parcere humilibus et debellare superbos. Ecce opprimuntur filii Ecclesiæ, qui pro statu vestro, et pro Republica orant assidue. Non decet Romanam virtutem contra inermes et imbelles producere feritatis suæ aciem. Trucidatur innocentium turba, et fœdatur Romanorum virtus hujus infamiæ nota. Ita senex peroravit, sed non impune licuit. Irato siquidem Augusto dehonestatur, et absque reverentia sacerdotii, et respectu senectutis, fustibus cæditur, et cum injuria expellitur.
13 Maksimijan je naime, potaknut ljubomorom zbog svoje sestre Artemije, čovjek bijedna stanja, se nije postidio podvrgnuti mučenju samu sestru: Cirijaku je pak zapovjedio da klone u bijednim mukama. Njega je također, na sramotu kršćana na dan svoje povorke, dao vući gologa i svezanoga ispred svojihc kolnih zaprega. I kad su već ostali bili poslani naprijed prema vijencu osim njega, sv. Marcel ga slijedi sa suzama, kao otac sina. Ondje, spreman boriti se, ne nosi praćku s Davidom, nego, naoružan strpljivošću, suprotstavlja se tiraninu ovakvim riječima: Tvojoj novosti, najbolji od careva, dolazim iznijeti prijedlog da tlačenje poniznih ne postane potvrda tvoga uzdizanja. Uvijek je naime pravednost bila glasna kod rimskih upravitelja, štedjeti ponizne i pokoravati oholice. Evo, tlače se sinovi Crkve, koji neprestano mole za vaš položaj i za državu. Ne priliči rimskoj hrabrosti da protiv nenaoružanih i neratobornih izvede bojni red svoje okrutnosti. Kolje se mnoštvo nedužnih i kalja se rimska hrabrost ljagom ove sramote. Tako je starac završio govor, ali mu to nije prošlo nekažnjeno. Razgnjevljeni ga naime car obeščašćuje, te se, bez poštovanja prema svećeništvu i bez obzira na starost, bije batinama i s uvredom izgoni.
14 Nec solus sensit iratum: statim enim in Sanctos, pro quibus Papa interpellaverat, minister diaboli dictat sententiam tormentorum. Carpasius Vicarius tortor eligitur, qui omnia tormentorum genera in Cyriacum, Largum, et Smaragdum, et Crescentianum experiri præcipitur. At ille gratanter suscepit imperium jussus, quod si prius auderet libenter supplesset et injussus, ut postea probavit Martyrum cruciatus: tanta enim in eos desæviit crudelitate, ac si in eorum tormentis regnum sibi debuisset acquirere. Martyres itaque sancti tormentantur, pice liquata perfunduntur, in eucleo suspenduntur, in catasta depositi extenduntur, ignibus exuruntur, et ad ultimum capitalem sententiam subire jubentur. Ita sociati in passione, coelos expetunt germana societate. Officium vero sepulturæ, ut pater filiis, S. Marcellus supplevit paterna pietate, et Ecclesiastica procuratione.
14 Nije sam osjetio razgnjevljenoga: jer odmah protiv Svetaca, za koje se papa zauzeo, đavolski sluga diktira osudu mučenja. Za mučitelja se bira vikar Karpazije, kojemu se nalaže da na Cirijaku, Largu, Smaragdu i KrescenCijanu iskuša sve vrste mučenja. Ali on je radosno prihvatio zapovijed, a ono što je naređeno, da se prije usudio, rado bi ispunio i bez naloga, kao što su poslije posvjedočile muke Mučenika: toliko je naime bjesnio protiv njih okrutnošću kao da je u njihovim mukama trebao sebi steći kraljevstvo. Sveti se dakle Mučenici muče, zalijevaju se rastopljenom smolom, vješaju u spravi za mučenje, polegnuti na mučilo katastu rastežu se, pale se vatrama i naposljetku im se nalaže da podnesu smrtnu kaznu. Tako združeni u muci, teže k nebesima u srodničkom zajedništvu. Službu pak ukopa, kao otac sinovima, ispunio je sv. Marcel očinskom pobožnošću i crkvenom skrbi.
a MS. Claremar. Lobiam.
b Non mortuus tunc est infelix tyrannus, sed privatus annos circiler novem in Dalmatia vixit, ut ante diximus.
c Epirhedia, inquit Papias, majora vehicula.
a Rukopis u Clairemaraisu: Lobiam.
b Nije tada umro nesretni tiranin, nego je kao privatnik živio otprilike devet godina u Dalmaciji, kao što smo prije rekli.
c Epirhedia, kaže Papije, veća vozila.
S. Marcelli in catabulo labores, mors.
Muke sv. Marcela u staji, smrt.
Quibus præmissis ad vitam, coronis eorum Pastoris sui Marcelli adornantibus coronam, et ipse pastor sine multa dilatione disponitur ad victimam. Beata denique Lucina matrona quædam ex nobilioribus, animo supernis hærens contemptis terrestribus, per eundem Papam fecit donationem facultatum suarum Ecclesiis omnibus. Cujus rei permotus indignatione Augustus, eam damnavit proscriptione. At illa petiit Papam ut domum suam consecraret ecclesiam, quatenus locus carnalitatis fieret locus consecrationis. Nec distulit ille: ecclesiam consecravit, in qua frequenter et Missas celebravit.
Pošto su oni poslani naprijed u život, dok njihovi vijenci rese vijenac svoga Pastira Marcela, i sam se pastir bez mnogo odgađanja pripravlja na žrtvu. Blažena napokon Lucina, ugledna gospođa, duhom prianjajući uz nebesko i prezirući zemaljsko, preko istoga je pape darovala sav svoj imetak svim Crkvama. Potaknut ogorčenjem zbog toga, car ju je osudio progonstvom. A ona je zamolila papu da posveti njezinu kuću u crkvu, kako bi mjesto tjelesnosti postalo mjesto posvećenja. Nije on oklijevao: posvetio je crkvu, u kojoj je i često slavio mise.
16 Eadem vero domus carcer sibi postea fuit, et exilii locus; sed non contempsit exilium, quia desiderabat coelum. Carcerem existimavit pro prætorio, quia jucundari desiderabat in paradiso. Et quod fuit prætorium, ea domus Dei jubetur animalibus esse catabulum: in qua mox animarum pastor, constituitur pastor animalium. Apponitur ei et publica custodia; ne tanto sacerdoti deesset duplex injuria. Injuriatur modis omnibus: nullus præter panem indulgetur ei cibus, lectus et vestitus saccus erat cilicinus. Ita seipsum offerens sacrificium Deo, in vigiliis et jejuniis per multum temporis, imperatum supplebat officium, orando et psalmodiando. Res non privata, sed communis agitur: Episcopus confitendo patitur, et Ecclesia orando compatitur.
16 Ista je pak kuća poslije bila njemu tamnica i mjesto progonstva; ali nije prezreo progonstvo, jer je žudio za nebom. Tamnicu je smatrao pretorijem, jer je želio radovati se u raju. A ono što je bilo pretorij, ta se kuća Božja naređuje da bude konjušnica za životinje: u kojoj ubrzo pastir duša biva postavljen za pastira životinja. Određuje mu se i javni stražarski nadzor, da tolikom svećeniku ne bi nedostajala dvostruka uvreda. Vrijeđa se na sve načine: ne dopušta mu se nikakva hrana osim kruha, a ležaj i odjeća bijaše kostrijet. Tako prinoseći samoga sebe Bogu na žrtvu, u bdjenjima i postovima kroz dugo vrijeme, ispunjavao je naređenu službu moleći i pjevajući psalme. Ne radi se o privatnoj stvari, nego o zajedničkoj: biskup trpi ispovijedajući, a Crkva suosjeća moleći.
17 Sed cum deposita purpura, a Maximianus fuisset secutus collegam suum Diocletianum, noctu venientes Clerici, de catabulo eduxerunt S. Marcellum. Lætificatur Ecclesia subito, utpote tanti Pastoris restituta patrocinio. Sed repentaliter subsequitur mœstitia, non impar priori: e vestigio, uti se habet hominum incertitudo, lux oborta tenebratur, et lucis gaudia perturbantur. Jam Sacerdos in sua victor extiterat pugna, et sacrificium obtulerat de victoria, seipsum scilicet in confessionis hostia: jam sibi me ruerat ruerat coronam, et subditis postulaverat indulgentiam. Quid ergo novi processit? Quid mali successit? quid prioribus intercessit? Maxentius pejor prioribus, regni infortunio sortitus imperium, ut regnandi, ita et sæviendi in Christianos obtinuitb hæredium. Qui cum cogeret sanctum Papam negare, quod erat, videlicet Episcopum; et ille Christum confitendo, sacrificia derideret dæmoniorum; iterum cum furore emissa sententia, restituitur in catabulo cum publica custodia. Recipit officium pastoralitatis suæ, educit et reducit animalia cum cordis contritione. Ecclesia fit ei catabulum, carcer ille bestialis fit regale prætorium, qui per hoc parabatur ad regnum.
17 Ali kad je, odloživši grimiz,a Maksimijan slijedio svoga kolegu Dioklecijana, klerici, došavši noću, izveli su sv. Marcela iz konjušnice. Raduje se Crkva odjednom, kao ona kojoj je vraćena zaštita tolikoga Pastira. Ali iznenada slijedi žalost, nimalo manja od prijašnje: odmah, kakva je već ljudska nesigurnost, svjetlost koja je svanula pomračuje se i radosti svjetla se pomućuju. Već je svećenik bio pobjednik u svojoj borbi i prinio je žrtvu pobjede, samoga sebe naime u žrtvi ispovijedanja: već je sebi bio priskrbio vijenac i podložnicima isprosio oproštenje. Što se dakle novo dogodilo? Kakvo je zlo uslijedilo? Što se ispriječilo između prijašnjih? Maksencije, gori od prijašnjih, zadobivši vlast nesrećom kraljevstva, kao što je stekao baštinu vladanja, tako i baštinu okrutnoga postupanja prema kršćanimab. Kad je on prisiljavao svetoga papu da zaniječe ono što je bio, naime biskupa, a on, ispovijedajući Krista, ismijavao žrtve demonima, ponovno je uz bijes izrečenu osudu vraćen u konjušnicu uz javni stražarski nadzor. Prima službu svoga pastirstva, izvodi i uvodi životinje uz skrušenost srca. Crkva mu postaje konjušnica, ona zvjerska tamnica postaje kraljevski pretorij, jer se po tome pripravljao za kraljevstvo.
18 O supplicium dissimile omnibus, et proinde sancto Martyri ceteris amabilius! Certe ea videbatur sibi remissior sententia, quam importabiliorem perpendebat tortoris insania. Licet enim tanta injuria dehonestaretur in catabulo, intentione tamenc theoretica semper suspirabat in cœlo. Cui hærendo assidue cum lacrymis, dilatio illa, quæ sibi videbatur gravior, breviatur clementia Salvatoris, et æquitate justi remuneratoris. Nam dum Maxentius cogitat de differendo supplicio, Christus disponit de remunerando milite suo. Statuit ei carcerem aperire, pastoralitatem mutare, ab animalibus inter Angelos transferre, pro catabulo paradisum conferre, et perlatis suppliciis dignam remunerationem referre, Martyrem Martyribus inferre, coronam inimicorum expugnatione paratam pugnatori proferre, nec amplius militem a regno differre. Itaque militando inibi per aliquot annorum, in fame et siti, in laboribus et ærumnis, in vigiliis et jejuniis, nudus amictus tantum cilicio, persistens in servitio animalium, tandem in confessione Dei, alacriter emisit spiritum. O somnium pacis! o requiem immortalitatis.
18 O muko različita od svih drugih i stoga svetom Mučeniku draža od svih ostalih! Svakako mu se ta osuda činila blažom od one koju je smatrao nepodnošljivijom zbog bezumlja mučitelja. Premda je naime bio obeščašćen tolikom uvredom u konjušnici, ipak jec kontemplativnom nakanom uvijek uzdisao za nebom. Dok se njega neprestano držao sa suzama, to odgađanje, koje mu se činilo težim, skraćuje milost Spasitelja i pravednost pravednoga nagraditelja. Jer dok Maksencije razmišlja o odgađanju kazne, Krist određuje da nagradi svoga vojnika. Odlučio je da mu otvori tamnicu, promijeni pastirstvo, prenese ga od životinja među anđele, umjesto konjušnice podari raj i za podnesene muke uzvrati dostojnu nagradu, da Mučenika uvrsti među Mučenike, da borcu pruži vijenac pripravljen svladavanjem neprijatelja i da vojnika više ne odgađa od kraljevstva. Tako, vojujući ondje kroz nekoliko godina, u gladi i žeđi, u naporima i nevoljama, u bdjenjima i postovima, gol, odjeven samo u kostrijet, ustrajući u služenju životinjama, naposljetku je u ispovijedanju Boga radosno ispustio duh. O snu mira! O počinku besmrtnosti!
19 Corpus ejus collegit B. Joannes Presbyter cum Presbyteris et Diaconibus, et B. Lucina, et sepelivit in cœmiterio Priscillæ via Salaria XVII Kal. Februarii; ut a diaconibus et discipulis, quos præmiserat ad regnum, nec ipsa sejungeretur sepultura. O pia congregatio, cujus nec in cœlis, nec in terris fit separatio! o Martyrum præmia et coronae, quæ perpetuo virescunt flore, immortalitatis scilicet et vitæ æternæ! Nesciunt marcescere, quia non timuerunt flammis ardere, quos Agnus deducet ad vitæ fontes aquarum, et delebit omnem lacrymam ab oculis eorum, et florebunt sicut lilium in medio Angelorum.
19 Njegovo je tijelo pokupio bl. Ivan svećenik sa svećenicima i đakonima i bl. Lucina, te ga pokopao u Priscilinu groblju na Salarijskoj cesti 16. siječnja; kako se ni samim ukopom ne bi odvojio od đakona i učenika koje je poslao naprijed u kraljevstvo. O pobožna zajednico, kojoj nema rastanka ni na nebesima ni na zemlji! O nagrade i vijenci Mučenika, koji trajno cvjetaju cvijetom, naime besmrtnosti i vječnoga života! Ne znaju uvenuti jer se nisu bojali gorjeti u plamenu, one koje će Jaganjac odvesti na izvore voda života i otrt će svaku suzu s očiju njihovih, i cvjetat će kao ljiljan usred anđela.
a Videtur innuere a Maximiano primo captum esse S. Marcelum; non quidem Herculeo, qui ut hic dicitur, collegam secutus purpuram deposuit; sed Armentario, qui et ipse ex Italia non multo post recessit.
b Hæredium prædium est, quod hæreditate venit, hic simpliciter pro hæreditate accipitur.
c Contemplativa, a 9ta pte, contemplor.
a Čini se da se ovdje daje naslutiti da je sv. Marcela najprije uhitio Maksimijan; ne doduše Herkulije, koji je, kako se ovdje kaže, slijedeći kolegu položio grimiz, nego Armentarije, koji je i sam ubrzo nakon toga otišao iz Italije.
b Hæredium je imanje koje dolazi u nasljedstvo, ovdje se jednostavno uzima umjesto baštine.
c Kontemplativnom, od grčke riječi θεωρητικός, promatram.
Narratio manifestationis et itineratio S. Marcelli.
Pripovijest o očitovanju i prijenosu sv. Marcela.
Reliquiæ S. Marcelli diu absconditæ. constituit. Inter quos S. Vincentii intercessu, et e Martini Papæ concessu, et Dagoberti Regis conductu, abf octavo urbis Romae milliario remotus, S. Marcellus Papa et Martyr ad prædictum locum cum honoris gratia est translatus.
Moći sv. Marcela dugo skrivene.
2 Ubi susceptus officiosissime non est privatus per multum temporis officioso monachorum famulamine. Sed cum decidentibus aureis et argenteis temporibus successissent ferrea, opprimente fortuna orbem terrarum, felicitatis noverca,g Riphæi montes super Galliam emiserunt Hungrorum et Hunnorum tempestates et fulmina, a quibus desolatis ecclesiis, monachis, et monialibus et Clericis postliminio damnatis, Altus mons humiliatus, inter cetera factus est locus desolationis: fugatis denique cultoribus tanta negligentiæ est relictus, ut neque memoriam Reliquiarum teneret notitia alicujus. Per successiones itaque temporum, per divisiones, dum sibi invicem succedebant, monachorum et Clericorum, per dissensiones animorum, et pervasiones militum,h reditus Ecclesiæ gallinaciis pedibus deducuntur ad nihilum. Sed cum redisset tempus miserendi ejus, quoniam placuerunt servis Dei lapides ejus, i respexit Dominus orationem humilium, et non sprevit precem eorum.
ustanovio. Među njima je po zagovoru sv. Vincentija, i dopuštenju papee Martina, i pratnji kralja Dagoberta, udaljen odf osmoga miljokaza grada Rima, sv. Marcel, papa i mučenik, uz iskazivanje časti prenesen na spomenuto mjesto.
a Ilic Namurci in Mosam influit, Sabis Cæsari dictus.
b Ejus vitam dabimus 14 Julii.
c Necdum id nomen provinciæ sortitæ tunc erant, quæ regno Austrasiæ continebantur.
d Etsi domiti antea erant a Clotario et Dagoberto Saxones; non tamen iis Vicentius præfectus.
e Mortuus est Dagobertus Rex anno Christi 644, cum Romae sederet Theodorus Papa cui Martinus successit. Videntur hic conjungi, quod inchoatum sil forte sub Dagoberto Altimontense cænobium, sed his reliquiis ornatum circa annum 631 sub Martino.
f Imo tribus tantum ab Urbe milliaribus distabat Priscillæ cæmiterium, ut testatur Baronius to. 2. ad an. 130, num. 2, ubi illud suo tempore refossum scribit, magnæ instar urbis.
g Alii non a Riphæis montibus, qui inter Album sinum et Obium fumen siti, glacialem Oceanum respiciunt, interjecta solum Hyperboreorum angusta regione; sed a Caspio mari, aut ulteriobus Asiæ ad Boream plagis projectos Hunnos atque Hungros volunt. Sæpius ii Germaniam seculo Christiano decimo incursarunt: sed Hannoniam, in qua Altus mons, anno præcipue 934, a Conrado Lotharingiæ Exduce contra Raginerum II, Hannoniæ Comitem conducti. Consule Chronicon Mitræ, et Baldrici lib. 1, cap. 74.
h Baldricus lib. 2, cap. 35: Per incursus Gentilium, imo et per crebras seditiones domesticorum, subripiente (forte, subrepente) inopia, ordo monachalis ad Canonicalem redactus etc. i Gerardi I Cameracensis Episcopi studio, collaborante Richardo Abbate S. Vedasti restauratum Altimontense cænobium, ac monachis restitutum, quibus præfectus Abbas Fulcuinus. Baldricus lib. 3, cap. 6.
2 Ondje vrlo uslužno primljen nije bio lišen kroz dugo vrijeme uslužne službe monaha. Ali kad su se, opadajući zlatna i srebrna vremena, zaredala željezna, dok je sudbina tlačila zemaljski kuglu, maćeha sreće,g Rifejske gore su nad Galiju poslale oluje i munje Mađara i Huna; pošto su od njih opustošene crkve, a monasi, monahinje i klerici osuđeni na progonstvo, Aulne je, ponižen, među ostalim postao mjesto pustošenja: kad su naposljetku obrađivači bili protjerani, prepušten je tolikom nemaru da ničije znanje nije čuvalo ni spomen na moći. Kroz smjenjivanje dakle vremena, kroz podjele, dok su jedni druge nasljeđivali, monasi i klerici, kroz nesloge duhova i provale vojnika,h prihodi Crkve svedeni su kokošjim koracima na ništa. Ali kad se vratilo vrijeme da joj se smiluje, jer su slugama Božjim omiljeli njezini kameni,i pogledao je Gospodin na molitvu poniznih i nije prezreo njihove prošnje.
Repertæ ornatæque reliquiæ.
a Ondje kod Namura utječe u Meuse, kod Cezara nazvana Sabis.
b Njegov ćemo život dati 14. srpnja.
c Tada još nisu bile dobile to ime pokrajine koje su bile obuhvaćene Austrazijskim kraljevstvom.
d Iako su prije toga bili pokoreni od Klotara i Dagoberta Sasi, ipak im nije bio upravitelj Vincentije.
e Umro je kralj Dagobert godine Kristove 644., dok je u Rimu stolovao papa Teodor, kojega je naslijedio Martin. Čini se da se ovdje spaja to što je možda započet pod Dagobertom samostan u Aulneu, ali ovim moćima urešen oko godine 631. pod Martinom.
f Štoviše, samo tri milje od Grada bilo je udaljeno Priscilino groblje, kao što svjedoči Baronije u 2. svesku pod godinom 130., br. 2, gdje piše da je u njegovo vrijeme ponovno iskopano, nalik na velik grad.
g Drugi žele da su Huni i Mađari potjerani ne od Rifejskih gora, koje su smještene između Bijeloga zaljeva i rijeke Ob i gledaju prema Ledenom oceanu, uz samo usko područje Hiperborejaca u sredini, nego od Kaspijskoga mora ili od udaljenijih sjevernih predjela Azije. Vrlo su često oni u desetom kršćanskom stoljeću upadali u Njemačku, ali u Hainaut, u kojem je Aulne, osobito godine 934., dovedeni od Konrada, bivšega vojvode Lotaringije, protiv Raginera II., grofa Hainauta. Pogledaj Chronicon Mitræ i Baldrika, knj. 1, pogl. 74.
h Baldrik, knj. 2, pogl. 35: Zbog provala pogana, pa i zbog čestih pobuna domaćih, dok se ušuljavala oskudica, monaški je red sveden na kanonički itd. i Nastojanjem Gerarda I., biskupa Kambraja, uz suradnju Rikarda, opata sv. Vedasta, obnovljen je samostan u Aulneu i vraćen monasima, kojima je za opata postavljen Fulkuin. Baldrik, knj. 3, pogl. 6.
Pronađene i urešene moći.
Latebat ibi lucerna sub modio, S. Marcellus scilicet Papa et Martyr, sine alicujus venerationis titulo, per quem providente loco divina clementia, ejus manifestatione ferrea misericorditer mollescunt tempora. Cujus manifestationis divinitus provisa occasio, Abbatis a Ursionis extitit in regimine successio. Idem denique cænobium Dei concessu suspiciens regendum, ea scilicet tempestate, qua inter Henricum Imperatorem et Comitemb Balduinum sæviebat tempestas bellorum, rem nimis attenuatam invenit, ut præscriptum est, processu temporum, decessu rerum, et quotidiano incessu vel incursu vastatorum. Angebatur angustia, quia fratres appetebat inopia, nec sibi suppetebat succurrendi copia. Quid ergo ageret? Quo se verteret? Volutis et revolutis animo suis omnibus, nihil oculis occurrebat extrinsecus, quod posset obstare tantæ necessitatis foribus. Vertit se ad interiora et circumductis oculis invenit scriniolum, in quo quiescebant saneti Martyris Marcelli ossa, argento quidem fabricatum, sed inculto et absque ulla cælatura. Æstuabat animo, quia latebat omnes quid contineretur in scriniolo; Reliquias tamen contineri nulla erat hæsitatio. Vicit tandem, quod vincere solet in rebus tam angustis, angustia, scilicet, quæ semper requirit solatia necessitatis: et disponente Deo, consilio sui et Fratrum, meliorando reparaturus paraturus suscipit, sed invitus argentum; ita suos, relevando ab inopia, S. Marcellus protegebat qualicumque providentia.
Skrivala se ondje svjetiljka pod mjericom, naime sv. Marcel, papa i mučenik, bez ikakva naslova štovanja, po kojemu, providnošću božanske blagosti za to mjesto, njegovim očitovanjem željezna vremena milosrdno omekšavaju. Povod toga očitovanja, božanski providno određen, bio je dolazak opataa Ursiona na čelo uprave. Kad je on napokon preuzeo upravljanje tim istim samostanom po Božjem dopuštenju, u ono naime vrijeme kad je između cara Henrika i grofab Balduina bjesnjela oluja ratova, našao je stanje veoma oslabljeno, kao što je gore napisano, protokom vremena, gubitkom dobara i svakodnevnim prolaskom ili provalom pustošitelja. Bio je pritisnut tjeskobom jer je braću napadala oskudica, a njemu nije bilo pri ruci obilje da im pomogne. Što je dakle trebao učiniti? Kamo da se okrene? Kad je u duhu premetao i ponovno premetao sve svoje mogućnosti, ništa mu izvana nije padalo pred oči što bi moglo zapriječiti vrata tolikoj potrebi. Okrenuo se prema unutarnjim stvarima i, obrativši pogled, pronašao škrinjicu u kojoj su počivale kosti svetoga mučenika Marcela, doduše izrađenu od srebra, ali neukrašenu i bez ikakva reljefa. Kipio je u duhu jer je svima bilo skriveno što se nalazi u škrinjici; da se pak u njoj nalaze moći, nije bilo nikakve sumnje. Pobijedila je naposljetku ono što u tako teškim prilikama obično pobjeđuje, tjeskoba, naime, koja uvijek traži utjehe za potrebu: i po Božjem ustrojstvu, po vijeću samoga sebe i Braće, da bi poboljšao i obnovio, nevoljko preuzima srebro; tako je svoje, olakšavajući im oskudicu, štitio sv. Marcel kakvom-takvom providnošću.
4 Opat je pak, tjeskobna duha, dugo danju bio paljen žigom savjesti: nije naime znao što sadrži opljačkana škrinjica, i zato se bojao da nije upao u pogibelj ne male uvrede. Zbog straha od te uvrede žurio je da ne dugo nakon toga obnovi kovčežić. I jer onomu tko želi ništa nije dovoljno brzo, jedva skupivši srebro, pristupa izradi. Još nije bila dovršena, kad odlazi kambrajskom biskupu Libertu i počinje pripovijedati kako je stvar provedena.
4 Abbas autem suspensus animo, longo interdiu conscientiæ urebatur cauterio: ignorabat enim quid spoliatum contineret scriniolum, et ideo non modicæ offensionis metuebat se incurrisse periculum. Cujus offensionis timore, loculum festinabat non post multum temporis renovare. Et quia volenti nihil satis festinatur, vix conquisito argento fabricam aggreditur. Nondum expleta, ad Episcopum Cameracensem Lietbertum egreditur, et qualiter res tractata sit narrare aggreditur.
5 Zatim, zatraživši i primivši dopuštenje da otključa kovčežić, kako bi ono što se krilo od smrtnika bilo izneseno u javnost na Božju slavu, vraća se u samostan s radošću i blagoslovom. I ne dopustivši da se prihvaćena stvar neko vrijeme odgađa, odredivši post Braći i sebi, odredi dan bez mnogo odgađanja: odgađanje dana bilo je jedini razlog da moli i usrdno moli Boga, kako ne bi tako velikomu blagu pristupili nespremni. Kad je taj dan svanuo, odjeveni u albe i štule pristupaju mjestu sa svom svečanošću koju mogu, sa svim štovanjem koje duguju, to jest sa suzama i litanijama te najvećom skrušenošću srca.
5 Deinde quæsita et accepta licentia reserandi loculum, ut quod mortales latebat, ad gloriam Dei proferretur in publicum, cum lætitia et benedictione redit monasterium. Nec passus aliquamdiu rem susceptam procrastinare, Fratribus et sibi indicens jejunium, diem constituit sine multa dilatione: dilatio autem diei sola fuit caussa Deum orandi et exorandi, ne ad tantum thesaurum accederent imparati. Quo superveniente, albis et stolis induti ad locum accedunt quanta possunt apparatione, quanta debent veneratione, seilicet cum lacrymis et litaniis, et maxima cordis contritione.
6 Kad je kovčežić otključan, suze se bez odgađanja udvostručuju od radosti: jer izlazi tolika slatkoća mirisa kao da stoje u raju miline. Pojavljuju se kosti, još se ne zna čije su: duhovi i oči svih napeto čekaju njihovo prepoznavanje. Kad se odmah pronašlo pismo, otklanja se nedoumica njihove neizvjesnosti: jer kad je pročitano da svi nazočni čuju, svjedoči da su ondje pohranjeni sveti mučenik Marcel, biskup Rimske Stolice, u vrijeme Dagoberta, kao što je prije rečeno, onamo prenesen, ali zbog promjene vremena zanemaren. Pošto su to primili, radost se obnavlja jecajima i suzama, a kovčežić se ponovno zatvara uz veliku pomnju čuvanja i pečaćenja. Odlazi se: opat se vraća biskupu, radosno traži blagoslov i ushićen redom izlaže ono što se dogodilo. Čudi se biskup, i zadivljen se raduje, i da ga opatov ugled nije priklonio, jedva bi se mogao navesti da povjeruje da se tako veliko blago krije na tom mjestu. Ali i samo svjedočanstvo pisma uklanjalo je svaku sumnju nevjerice.
6 Reserato autem loculo, lacrymæ sine mora duplicantur præ gaudio: tanta enim egreditur suavitas odoris, ac si starent in paradiso amænitatis. Apparent ossa, nescitur adhuc cujus: pendent animi et oculi omnium in agnitioë ejus. Cum repertis statim litteris excluditur suspensionis eorum scrupulus: recitatæ siquidem in auditu adstantium, commendant contineri sanctum Martyrem Marcellum Romanæ Sedis Episcopum, tempore Dagoberti, ut prædictum est, illuc translatum, sed temporum mutatione neglectum. Quibus perceptis, gaudium reficitur singultibus et lacrymis, et loculus iterum clauditur cum magna diligentia observationis et signationis. Disceditur: Abbas ad Episcopum regreditur, gratanter benedictionem petit, et rem gestam ex ordine lætabundus exponit. Miratur Episcopus, et stupendo gaudet, et nisi auctoritas Abbatis eum inclinaret, tantum thesaurum in eo loco latere, vix introduci ad credendum valeret. Sed et etiam attestatio litterarum, omnem submovebat incredulitatis scrupulum.
7 Odmah se dakle među njima raspravlja što treba učiniti: određuje se polaganje svetoga Mučenika u novonastalu škrinju, a rođenje svete Bogorodice Marije, koje je 8. rujna, određuje se kao dan polaganja. Okupljaju se mnogi, jedni prateći biskupa, drugi grofac Balduina i groficu, a više njih zbog ljubavi prema sv. Marcelu; svi pak zajedno, da mole milosrđe Božje i svetoga Mučenika. Toga je naime dana bilo očitovati da je ondje nazočnost sv. Marcela po onomu koji sve providi i uređuje. Naposljetku, kad su sveti udovi položeni u kovčežić koji mu je pripravljen, narod zajednički moli da mu bude dopušteno štovati svetoga Mučenika izvan crkve molitvama i darovima na prostranijem mjestu. Iznosi se, prenosi se uz mnoštvo klera i puka i postavlja u atriju pred predvorjem crkve na četveronožac. Okružuje ga narod i pobožno posjećuje Mučenika: i premda jedva tko ima slobodna mjesta za odlazak i povratak, ipak ondje gdje može moli prosnjama i obdaruje darovima. Raste mnoštvo onih koji se tiskaju, zgušnjava se zbijeni red onih koji prilaze, jer atrij nikako ne može primiti navalu onih koji pristižu. Već naokolo stoji mnoštvo svega nazočnoga puka, i dok pobožnost primiče korak, s neba se smiješi proslava svetoga Mučenika.
7 Statim itaque quid agendum foret, inter eos tractatur: depositio sancti Martyris in scrinio noviter fabricato ordinatur, et nativitas sanctæ Dei genitricis Mariæ, quæ est VI Idus Septembris, dies repositionis constituitur. Conveniunt multi, pars Episcopum, pars Comitemc Balduinum et Comitissam secuti, plures caussa amoris S. Marcelli; omnes vero in commune, Dei et sancti Martyris misericordiam oraturi. Ea enimvero die S. Marcelli præsentiam ibi adesse, illius qui cuncta providet et disponit, fuit manifestare. Denique repositis artubus sanctis in loculo sibi parato, communiter petitur a populo, ut extra templum sibi liceat sanctum Martyrem precibus et muneribus venerari capaciori interstitio. Effertur, cum frequentia Cleri et populi defertur, et in atrio ante porticum templi super quadripodem locatur. Circumfluit populus, et Martyrem cum devotione frequentat: et licet vix alicui vacet eundi et redeundi locus, precibus tamen ubi potest petit, et muneribus ditat. Crescit turba tumultuantium, densatur cuneus accedentium, nequaquam atrio capiente examina confluentium. Jamque circumstat totius præsentis populi multitudo, et admovente gradum pietate, cœlitus arridet sancti Martyris glorificatio.
a Gazej ga naziva Urtijanom.
b Ovaj Balduin V. imao je nadimak Otočki i Pobožni, čije ratove protiv cara Henrika III. opisuje Mejer, knj. 3., i Miraeus u djelu Chronicon.
c Balduin VI., Hasnonijski ili Monski, oženio je Rišildom, kćerju i baštinicom Raginera IV., grofa Hainauta; naslijedio je oca u Grofoviji Flandriji godine 1067., a umro 21. srpnja 1070.
a Gasæus hunc Urtianum vocat.
b Balduinus V hic fuit cognomento Insulanus et Pius, cujus adversus Ilenricum III Imperatorem bella describit Meierus lib. 3. et Miræus in Chronico.
c Balduinus VI, Hasnonius, sive Montensis, Richildem Ragineri IV, Hannonix Comitis filiam et hæredem duxit; patri in Flandrix Comitatu successit an. 1067, obiit 21 Julii 1070.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.