Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O sv. Honoratu, biskupu Arlesa

DE S. HONORATO EPISC. ARELATENSI

Sadržaj (10)
  1. O životu sv. Honorata govor sv. Hilarija, biskupa Arlesa. Predgovor.
  2. Rod sv. Honorata, sveta mladost.
  3. Vrstan ustroj Lérinaca. Honoratove kreposti.
  4. a Monaški život sv. Hilarija.
  5. Honoratove kreposti u biskupstvu.
  6. Bolest, smrt, pokop.
  7. Honoratov nasljednik, drugi ulomci pohvala.
  8. ČITANJA O SV. HONORATU, Iz staroga brevira marseilleske Crkve.
  9. O prijenosu sv. Honorata.
  10. POVIJEST PRIJENOSA. Prema Vincenciju Barralisu iz Salerna.

Honoratov nasljednik, drugi ulomci pohvala.

Više će dati Gospodin, koji je potičući vaša srca na izbor moje malenkosti dao da ne budem predaleko od njegova groba, i to će dati na vaše molitve da se ne udaljim mnogo od njegovih putova, nego da pohitam izvršiti bez ikakva propitivanja ili raspravljanja o djelima sve što saznam da je on činio. Jer za vas me je, kako vidim, već tada po njemu Bog rodio, za vas me, premda nedostojna, pripravio; za vas me je on, ne znajući, s tolikim trudom tražio; za vas me je tako sklonom brižnošću i skrbi nekako poučio, tražeći u meni žilu vjere kao svoje krvi; za vas me je s tolikim trudom u pismima, s tolikim obilaskom u svome pohodu nastojao privesti s otoka, kojemu sam se, od početaka njegova upravljanja biskupstvom, bio posvetio iz ljubavi prema osami, ne usuđujem se reći ne znajući, možda unaprijed znajući, kako bi mi pokraj sjedišta svoga groba u vašoj ljubavi smjestio domovinu. Ali što činimo kad je mene nezrela predao zrelu odlasku? Nije naše da ikojim, pa ni najblažim sudom kudimo tajnu vječnoga Kralja. Ne biste lako osjetili koliko ste dobra izgubili da vam je bilo vraćeno vaše dobro.

37 O velika i slavna, Honorate, tvoja slavo! Tvoja zasluga nije trebala biti potvrđena znakovima. Sam je naime tvoj način života, pun kreposti i uzvišen novinom divljenja, pružao neki trajan znak. Znamo doduše da ti je od Boga bilo udijeljeno mnogo toga u obliku znakova, svi mi koji smo ti bliže stajali; ali ti si u tome računao svoj najmanji dio, i veća ti je bila radost što tvoje zasluge i kreposti piše Krist nego što znakove opažaju ljudi. A ipak, koji znak kreposti može biti veći nego bježati od znakova, skrivati kreposti? I uistinu je tvoja molitva bila na neki način tako bliska Kristovim ušima da mislim kako je najusrdnijim molitvama isprošeno da znakovi ne razglašuju tvoju krepost. Ima i mir svoje mučenike: jer si ti bio trajni svjedok Kristov dokle god si boravio u tijelu. Ono je naime nekoć zadivljujuće snage tvoje mladosti, oslabljeno trajnom strogošću uzdržljivosti i svedeno na onu mršavost koju smo vidjeli, premda je sačuvalo ljupkost izgleda, svakako iscrpio svakodnevni križ; koji si ipak uvijek čuvao bez ikakva zamjetljivab praznovjerja, bježeći uvijek od svih pretjeranosti i od želje za slavom koja je srodna pretjeranostima. Nikada na tvojim ustima osim mira, osim čednosti, osim pobožnosti, osim ljubavi; nikada u srcu osim izvora svega toga, Krista: koji je tebi, i po tebi mnogima, pružio plodove ljubavi, radosti, mira, dugotrpljivosti, dobrote, dobrostivosti, vjere, blagosti i uzdržljivosti koji obiluju u višestruku puninu, na spasenje i radosti mnogih, tako da si mu ne bez razloga pjevao: „Koji se boje tebe, vidjet će me i radovat će se”; kojemu si uvijek pripisivao svako dobro svoga života, neprestano ponavljajući sebi i svojima: „Što naime imaš što nisi primio? Ili ako si primio, čime se hvališ kao da nisi primio?” Ali to je tim više bilo tvoje dobro života što si više nijekao da je tvoje.

38 U tebi je bila zajednička utjeha sviju koji žude za Bogom; ti si naprotiv poticao da se kliče u Bogu, mrmljajući ono što je odjekivalo tvojim osjećajem glasom blaga skladnog pjeva: „Neka se raduje srce onih koji traže Gospodina.” Nikakva ti nije bila veća naslada od one u molitvama i psalmima.c Toliko se Krist bio nastanio u tvojoj srži da je ponekad, govorim iz iskustva, kad su tvoji udovi bili povezani tihim snom, tvoj jezik i u snovima odjekivao uobičajenom službom. Često si spavajući izgovarao riječi najzdravije opomene, često najganutljivije molitve. Vršio se dakle na ležaju počinak tijela, a duha u Kristu. I to smo doduše iskusili, svatko od nas koliko nas je bio nazočan; ali ti, uvijek jedini počinak sviju, kako si poletno, kako si često pripovijedao snove, ne one koji išta predskazuju niti zabrinute ikakvom tjeskobom za budućnost, nego pobuđene nemirnim željama duha, naime mučeništvo koje si uvijek nosio u razmišljanju, vjerujem, dok se ponekadd poigravao i izazivao tvoju čežnju Gospodin, vršio si kao da je pokrenut progon u tvoju vjeru. I uistinu mislim da nitko ne niječe da tebi za mučeništvo nije nedostajao duh, nego vrijeme. Svakodnevno si naime u najiskrenijim raspravama bio svjedok ispovijedanja Oca i Sina i Duha Svetoga; niti je iko lako tako jasno, tako sjajno raspravljao o trojstvu božanstva, dok si ga razlučivao po osobama i združivao u slavi, vječnosti i veličanstvu.

39 Sjeti se dakle, svakako prijatelju Božji, sjeti se neprestano nas, stojeći neokaljan pred Bogom i pjevajući onu novu pjesmu te slijedeći Jaganjca kamo god pođe. Ti njemu pratitelj, ti nama zaštitnik, prihvatljiv tumač naših molitava i snažan zagovornik. Prinesi molitve učenoga stada izlivene na tvome grobu. Ishodi da u zajedničkoj slozi zajedno svećenik i narod zasluži barem donekle postići ono što si zapovjedio i što si naučavao; po Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji te je uzdigao u svoju slavu te sa svojim Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u sve vijeke vjekova. Amen. a Sidonije Apolinar u 16. zahvalnoj pjesmi upućenoj Faustu Riezskom osvrnuo se na ovo, pišući: slaveći također onim pohvalama put Enharija koji dolazi i Hilarija koji se vraća.

Nije se odrekao biskupstva Hilarije i ustupio mjesto Havenniju, povlačeći se ponovno na dragi Lérins, kako je napisao Miraeus u djelu Bibliotheca Ecclesiastica uz pogl. 69. Genadijeva, i nekoć Baronije, koji je to poslije povukao. Još nije bio biskup Hilarije kad se vratio u lérinsku pustinju; nego kad ga je biskup Honorat bio doveo u Arles, ubrzo poslije, dok je on još bio živ i na životu, odvraćajući se od gradskih nemira, ponovno je otišao na Lérins. O toj stvari Enharije piše istomu Hilariju, još monahu, u djelu De laude eremi: „Velika si duha doduše odavno izišao iz svoje kuće i iz svoga roda te prodro u skrovitosti pustinje koje se povlače sve do velikoga mora; ali s većom je kreposti pustinja ponovno potražena od tebe nego što je bila zatražena. Jer kad si u nju prvi put ušao kao gost, imao si vođu i kao prethodnika svoga puta, kojega si poslije slijedio kao učitelja nebeske vojske i kojega si tada slijedeći, ostavljajući roditelje, ipak slijedio kao roditelja; a sada kad si istoga, pozvanoga na vrhunac biskupske časti, smatrao da treba pratiti, ljubav te vratila u domaću skrovitost pustinje. Stoga si sada plemenitiji i veći primjerom: jer prije, kad si tražio pustinju, činilo se da te prati brat, a sada kad si ponovno potražio pustinju, ostavio si i oca.”

Ib To jest, nepriličnom težnjom za prevelikom pobožnošću.c Rukopisi Preudhomija i Barralisa: volja.d Kod Surija: koji potiče.

ČITANJA O SV. HONORATU, Iz staroga brevira marseilleske Crkve.

Honorat je dakle, prvi stanovnik Lérinsa, preuzevši brigu o stadu, u samome sebi pokazivao svakome pojedincu kako da živi i iskazuje iskrenu poslušnost Isusu Kristu. Bio je naime uistinu ponizan, čedan i krotak, ništa ne zapovijedajući, nego blago moleći, da ne bi mogao uzbuditi ničiji duh, te je kao sluga svakoga pojedinoga priređivao gozbe i usluge.

2 Brižno je ugađao mladićima te je hrabrio jake i okrepljivao starije, koje je poštovao kao braću, gospodare i oce, brižno ih poučavajući da nose bremena Isusa Krista i njeguju savršenu ljubav:

3 da izbjegavaju brige i ugodnosti svijeta, isprazne priče i dokolicu, da čiste zaraze tijela, ukroćuju buntovna tijela, opiru se napastima i predaju se jedino Bogu;

4 da pobožno i brižno mole Boga i od njega s pouzdanjem traže što god žele, ako se žele bojati i izbjeći pravi čas strašnoga suda te željeti jedino vječnu slavu Gospodnju.

5 Ukratko, sve što je činio bilo je nauk, poticanje i primjer nebeskoga života. Dok je dakle tko zanemarivao učiniti nešto, prije nego što bi to naložio,

Honorat je to izvršavao; i tako je žarom svoje poniznosti postajao revan onaj koji je prije zanemarivao raditi.

6 I dok je tko od đavolskoga poticaja u nečemu bio sklon poroku i sagriješio u sličnome, tražio je od grešnika savjet kako bi mogao odskočiti od takva poroka; i tako je zabrinut podizao grješnika koji je sagriješio iz zločina.

7 Čitanje iz Evanđelja: „Neki čovjek...”

8 Premda je dakle njegova hrana bila suh kruh i voda, dodajući samo o svetkovinama posoljeno zelje ili namočeno povrće radi poštovanja, ipak je nastojao svakoga dana priređivati jelo braći, kako bi slobodno nosili jaram Kristov i jaki i slabi.

9 Pokrivala su mu dakle kostrijet i kruta te čista odjeća tijelo, a glavu tijesna a melota, ab zemaljskec cipele od palmina lišća široke noge. Blijedo mu je naime lice i otežala mršavost od klonulosti te tjelesno mrtvljenje toliko krijepilo pogled da je, ako je bio grješnik, odmah čeznuo za spasenjem, a ako pravednik, za slavom nebesnika.

a Među monaškom odjećom ubraja se melota, ili melotes, kako se može vidjeti u knj. 4 djela De vitis Patrum, pogl. 13. Ondje vlastito pokrivalo za glavu, kukula, o kojoj 5. siječnja nakon životopisa sv. Šimuna Stilitnika, kad o njegovim ostacima iz Evagrija. Izidor u knj. 19 djela Etymologiae, pogl. 34, kaže da je melota koža koja visi od vrata i opasana je sve do slabina. O meloti raspravlja Kasijan u knj. 1 djela Institutiones, pogl. 8, i Gazaeus na tome mjestu.
b Možda tkane.
c Scarpa i scarpetta kod Talijana znači obuću.

O prijenosu sv. Honorata.

Antun Vincencije Domenecco u knjizi o svecima Katalonije piše da se u Perpignanu u crkvi karmelićana s velikim poštovanjem čuva tijelo sv. Honorata, biskupa arleškoga, i da se ondje njegovim pokroviteljstvom događaju mnoga čudesa, a osobito se u vrijeme suše s neba isprosuje kiša. Ali ili ondje nije cjelovito tijelo sv. Honorata, nego samo neke relikvije, ili je tijelo nekoga drugoga, a ne arleškoga, budući da se Lérinčani hvale kako posjeduju tijelo ovoga svoga svetog oca, koje je onamo bilo preneseno iz Arlesa, iz predgradske crkve posvećene njegovu imenu.

2 Zbio se taj prijenos oko godine Kristove 1391., 20. siječnja, kako piše Barralis, premda se osobito slavi 13. svibnja. Ali 20. siječnja ovo ima du Saussay u djelu Martyrologium: „Istoga dana na Lérinsu prijenos sv. Honorata, biskupa arleškoga i ispovjedaoca.”

3 Običaj je pak 15. svibnja, zajedno s prijenosom sv. Honorata, slaviti svetkovinu svih svetaca Lérinsa, kako je jasno iz govora održanoga toga dana, koji navodi isti Barralis, gdje se među ostalim nalazi ovo: „Ali jer je krepost učenika hvala i slava učitelja, budući da se muževi koji se ističu sjajnije odlikuju borbama učenika nego svojima, smatramo prikladnim pridružiti svečanom slavlju preblaženoga Honorata štovanja vrijedne svetkovine svih njegovih učenika i svetih nasljednika, kojih je broj gotovo beskonačan i poznat jedino onomu koji broji mnoštvo zvijezda, a koji su ovaj otok posvetili svojim molitvama i posvetili ga prolijevanjem vlastite krvi za Krista.” I poslije: „Stoga svetih mučenika, biskupa, opata i ispovjedaoca te svih izabranika Lérinsa, koji su od samoga početka osnutka ovoga samostana zaslužili biti dionici vječnoga života i koji su, slijedeći njihove primjere, stigli do istoga vječnoga života pod Kristovim vodstvom, te kojih tijela ili relikvije počivaju u ovome samostanu, slaveći spomen pod jednom svečanošću i radošću dana, nastojmo i svim naporom duha poradimo da ono što smo u blagdanima pojedinaca tijekom kruga godine, ili zbog nemara ili ljudske krhkosti, izvršili manje potpuno, ovdje u sadašnjem njihovu slavlju, zajedničkom i pobožnom marljivošću, u poniznosti duha i čistoći srca nadoknadimo. I jer ne možemo zbog nebrojena mnoštva za nas slaviti pojedinačno blagdane svih njih, u ovome barem općem njihovu blagdanu iskažimo dužne pohvale svemogućemu Bogu, koji je kruna svih svetaca, za njihove zasluge; da on, uslišan njihovim neprestanim molitvama, udijeli nama željeno obilje svoga pomilovanja po umnoženim zagovornicima, i po njihovu pobožnom zagovoru dopusti da u ovome svome presvetom samostanu u naše dane i zaslugom i brojem raste narod koji mu služi; neka ondje raste žar redovničkoga obdržavanja, snaga razmatranja, i neka ondje djelotvorno cvate plodonosno vršenje dobrih djela. U tako velikom dakle i tako preslavnom blagdanu zavjeti, srca i usne svih Kristovih vjernika neka uzvrate himne spasonosne radosti. Neka pjeva vjera, neka poskakuje nada, neka kliče ljubav, neka plješće pobožnost, neka radosno pjeva zbor, neka se veseli čistoća; neka se svi okupe poletna duha i spremne volje te hvalevrijedno izvršavaju svoja pobožna i predana nastojanja slaveći svečane blagdane tolikih svetaca: čijom se svetošću raduje nebo, čijim se pokroviteljstvom veseli zemlja, čijim se pobjedama ovjenčava sveta Crkva, čije spasonosne pouke i presvijetli primjeri resi katoličku Crkvu, ukrašavaju krepostima i oblikuju običajima, jer po njima, kao po sjajnim i gorućim svjetiljkama postavljenima na svijećnjacima u domu Gospodnjem, ovaj sadašnji otok Lérins, štoviše i cijelo tijelo Crkve, sjaji kao jutarnja zvijezda. Mi dakle, predraga braćo, tražimo svom nakanom duha pokroviteljstva tolikih zagovornika o kojima smo govorili, da bismo po vremenitim blagdanima koje slavimo, uz posredovanje njihovih zasluga, mogli stići do vječnih.”

4 Nadalje se relikvije sv. Honorata čuvaju u lérinskoj kapeli Svetoga Križa, na čijem se ulazu vidi mramorni spomenik, a na njemu ovaj natpis: „Ovo je kapela Svetoga Križa koja se zove Svetinja nad svetinjama zbog relikvija svetaca koje su ondje pohranjene, naime Honorata, Kaprasija, Venancija, mučenika Ajgulfa, Antuna i veoma mnogih drugih svetaca.” Škrinjicu vješto izrađenu od srebra za pohranu relikvija sv. Honorata posvetio je Ivan Andrija Grimaldi, čiji je ovaj natpis: „Ovu je škrinju velečasni u Kristu otac gospodin Ivan Andrija de Grimaldis, doktor kanonskoga i građanskoga prava, biskup grasseški, referendar našega presvetoga gospodina pape i potlegat i upravitelj Avignona i susjednih zemalja te komendator ovoga svetoga samostana, za pohranu kostiju blagotvornoga oca sv. Honorata, iz pobožnosti o svome trošku posvetio godine Kristove 1491.”

5 Mnogo je pak prije neki monah rodom iz pokrajine Nice dao izraditi srebrnu glavu uzdignutu od prsa s biskupskom mitrom, ukrašenu zlatom i dragim kamenjem, u koju su položene kosti lubanje sv. Honorata, te je dodan natpis sa znakom istoga monaha, naime zlatnom sjekirom u crvenome polju: „Ovu je glavu bl. Honorata dao izraditi Ivan Laugerii iz Nice, prior Vallis-auree, oko godine Gospodnje 1399. dok je opat bio Rostagno peti toga imena.” Drugdje Barralis piše da je taj Laugerii bio generalni vikar opata Rostagna i samostanski prior.

6 Kosti ruku također su pohranjene u otmjenim, vješto pozlaćenim škrinjicama; obje su vješto izrađene u obliku ljudske ruke, prva godine 1385., 10. svibnja, a druga, koja prikazuje lijevu ruku, god. 1521.

POVIJEST PRIJENOSA. Prema Vincenciju Barralisu iz Salerna.

Nakon duga protoka vremena od preminuća našega presvetoga oca Honorata, koje je bilo oko godine Gospodnje 430., želeći da kler i narod grada Arlesa onoga kojega su, dok je udisao gornji zrak, ispunjenoga najvećom dobrostivošću, svetošću i svakovrsnim naukom pobožno častili, i pošto je preminuo, s poštovanjem štuju, donijeli su odluku da na hvalu Bogu i Bogorodici Djevici Mariji te preblaženomu ispovjedaocu Honoratu utemelje a crkvu pokraj njegova groba, koji je bio na groblju Elizijskih polja, što se sada pučki zove Aliscamps, pod njihovim naslovom: nju su dovršili prilično časnim slaganjem kamenja. Pošto je poslije pretrpjela rušenje, bila je obnovljena u vrijemeb Kavilana, biskupa arleškoga, kao što je jasno iz njegova pisma upućenoga biskupima i Kristovim vjernicima radi obnove iste crkve, u kojem se među ostalim nalazi ovo: „Dajemo dakle svima na znanje da je izvan zidina grada Arlesa, na poljima koja se pučki zovu Elizijska, utemeljena crkva koja se smatra crkvom sv. Honorata, a koju su naši prethodnici predali pobožnim muževimac sv. Viktora u Marseilleu, da sveto pripadne svetima. Ondje je tijelo bl. Honorata položeno u svoju škrinjicu. Ondje se pokopane čuvaju relikvije najrječitijega Hilarija, biskupa spomenutoga grada. Ondje preblagi udovi blaženih biskupad Aurelija,e Konkordija,f Eonija,g Virgilija,h Rolanda i drugih biskupa posvećuju spomenuta mjesta, kao što su ondje smještena i tijela i bl. Genezija mučenika i k Doroteje djevice i mučenice i mnogih drugih jednako presvetih.”

2 Toj je crkvi nakon drugih bio na čelu neki pobožan muž čestita života, monah i prior samostana Gréoux, koji, vidjevši da je gotovo cijela pokrajina uzburkana ratnim vihorima i da se neprijateljskim naletom, iznenadnim napadima gradovi, mjesta i mjesta posvećena Bogu izlažu svetogrdnoj i pohlepnoj pljački, zabrinut da se ratni bijes ne razmaše te da razbojnici i ratnici, u kojima nema nikakve vjere ni pobožnosti, iznenada ne oskvrnu samu crkvu i tajnim otimanjem ne odnesu tijelo bl. Honorata, prosuđujući da je nepravedno dati sveto psima i bacati biserje pred svinje, uzevši sa strahom Božjim ostatke časnoga tijela, pobožno ih prenese u svoj spomenuti samostan Gréoux da se ondje sačuvaju, na kojem su mjestu bili čuvani kroz neke krugove godina.

3 Po odredbi pak božanske blagosti, da bi sveti otok Lérins jednom u svome krilu grijao svoga dobrostivoga zaštitnika i utemeljitelja, dogodilo se da je, budući da je isti prior bio povezan krvnim srodstvom sa sakristanom Lérinsa i istoga doma, odlučio njega pohoditi i otkriti da se čuvanje rečenoga tijela bl. Honorata nalazi kod njega. On, upravljajući svoje korake prema Lérinsu, otkri tajnu svome rođaku sakristanu, obećavajući da će, ako bude upisan u zajednicu lérinskih monaha, predaiti samo tijelo bl. Honorata samostanskoj zajednici Lérinsa na čuvanje. Kad je to po samome sakristanu bilo preneseno gospodinu opatu Lérinsa, l naime Ivanu Turnafortu, bivšem monahu i opatu sv. Poncija iz Nice, i monasima, spremna srca obećaše da pristaju na njegovu molbu i da će ga primiti za monaha ako obećano potvrdi djelima. On je to jamčio te, pridruživši sebi svoga rođaka sakristana i nekoga drugoga čestita monaha iz lérinske zajednice, krenuvši na put, stigoše u spomenuti samostan Gréoux; i zadržavši se ondje vrlo malo dana, jednoga subotnjeg jutra ustavši u svitanje, uzevši tijelo bl. Honorata, povjeriše se putu u ime Gospodnje te svoje neprestane i žurne korake upraviše prema otoku Lérinskih.

4 Dok su pak zajedno putovali, a onaj je lérinski monah u tajnosti svoga duha dvoumio i kolebao se je li uistinu tijelo bl. Honorata ono koje nose, te je manje vjerujući na putu ispod utvrde Podii Moishoni počeo biti jadno mučen bolovima udova, osobito goljenica, i grčenjem zglobova, stoga su pratitelji, potreseni tako nepovoljnim i iznenadnim događajem, pripravljali da bolesnika pošalju u spomenutu utvrdu radi pružanja kakve pomoći. Ali u međuvremenu bolesnik otkriva nevjeru svoga duha i, kajući se zbog učinjenoga, zaziva pomoć blaženoga Honorata govoreći: „O blagotvorni ispovjedaoče Honorate presveti, kojega je život ukrašen krepostima zablistao i koji si, uživajući u sadašnjem vijeku životni duh, uvijek prianjao uz Krista, od kojega si svojim presvetim molitvama isprosio zdravlje onima koji su klonuli i bili zadržani različitim bolestima; usrdno zaklinjem da se, ako su ove kosti koje nosimo kosti tvoga preblaženoga tijela, udostojiš zauzeti za mene, svoga nedostojnoga slugu, kod onoga koji se udostojao obdariti te tolikim zaslugama, kako bih po ozdravljenju i oporavku mogao spoznati da su ovo uistinu kosti tvoga tijela, objaviti istiniti prijenos i u Božjoj Crkvi iznijeti pohvale.” Dovršivši molitvu i postavši zdrav, zahvaljujući Bogu koji ga je po zaslugama svoga ispovjedaoca Honorata izliječio, dovršio je s drugovima ostatak puta.

3 Kad su pak stigli do luke utvrde m Cannes, pošto su opremili veslača i preplovili vrlo uzak tjesnac, prispješe na obale svetoga otoka Lérinsa. Tada opat zajedno sa svom sabranom zajednicom u svečanoj povorci i s hvalospjevima pobožno iziđe njima u susret; te primivši udove samoga tijela bl. Honorata u klicanju i glasu radosti, iskazuju Bogu neizmjernu zahvalnost za tako velik primljeni dar. Otvorivši pak kovčežić u kojem su bile zatvorene blažene kosti, nađoše n listić ispisan sljedećim riječima, naime: „RELIQUIE ET CORPUS BEATISSIMI HONORATI ARELATENSIS ARCHIEPISCOPI.” Zatim, radi veće sigurnosti istine, primičućih dio goljenične kosti, koji su prije imali u spomenutome samostanu, preostalome dijelu od kojega je bio odvojen, tako se odmah savršeno spojio da se nije pojavljivao nikakav prijelom, kao da nikada nije bio odvojen. Iz toga je bilo očito da su to uistinu relikvije i i kosti slavnoga ispovjedaoca Honorata; koje su s koliko su god mogli većim poštovanjem svečano položili u samostan i unutar kule utvrde, u o kapeli Svetoga Križa, godine Gospodnje 1391., 20. siječnja. Na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. a Još uvijek sv. Honorat ima predgradsku crkvu, kako piše Kl. Robert.d Njegova imena nema u popisu arleških biskupa kod Kl. Roberta, osim ako je to Gibellin, za kojega kaže da je stolovao godine 1103. Ali Ivan Chenu u drugom popisu navodi i Kavilarija i Gibillina.e O ovome najplemenitijem samostanu češće će biti spomena niže, 28. veljače uz životopis sv. Ivana Kasijana i 21. srpnja uz životopis sv. Viktora.d Sv. Aurelije, ili Aurelijan, štuje se 16. lipnja.e Sv. Konkordija navodi du Saussay u dodatku francuskoga martirologija među onim svecima kojih rođendan nije znao.f O sv. Eoniju, ili Eoniju, biskupu arleškom, raspravljat ćemo 3. kolovoza.g Sv. Virgilije se štuje 5. ožujka.h Sudjelovao je Rodland, kod drugih Roland, ovdje Rothland, na saboru u Valenceu godine 835., a umro je kao zarobljenik na lađama Saracena 19. rujna. i Sv. Genezije mučenik arleški štuje se 25. kolovoza. k Du Saussay piše da su relikvije sv. Doroteje djevice i mučenice prenesene u Arles; o njoj ćemo raspravljati 6. veljače. i Prethodnik Rostagna V., o kojemu gore, bio je Ivan de Thornaforti, postavljen godine 1305., poslije postao biskup Nice. m To Barralis svjedoči da se drukčije zvalo Castrum Marcellinum i Francum. Ovdje je kulu dovršio Ivan de Turnaforti, kako isti piše. n Čini se da treba čitati: opnu ispisanu sljedećim riječima. o Ona je, po svjedočanstvu Barralisa, unutar kule lérinske utvrde, posvećena 14. rujna 1392. od istoga Ivana de Turnafortija, već biskupa Nice.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine