U Vienni u Galiji prenosi se da je kao XXXIIII. biskup stolovao sv. Kadeold. O njemu Adon u martirologiju, tiskani Beda, Molanus i kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum, Galesini, Ferrari: U Vienni biskupa Kadeolda. Wion i Hugo Ménard dodaju: i ispovjedaoca, muža divljenja vrijedne svetosti i štedljivosti. Navodi ga također u benediktinskom martirologiju Dorgan. Različito se navodi njegovo ime: u tiskanomu Adonu je naime Caëldus; u rukopisu sv. Lovre u Liègeu Caocoldus; u rukopisnom Florariumu i bavarskom rukopisu Bede Caeoldus; kod kölnskih kartuzijanaca Eoldus; kod Molanusa i u Martyrol. Germanico Caldeoldus; kod Claudea Roberta Caldeolus, Cadeolus, Edaldus; kod Jeana Chenua i Jeana de Boscia u Bibliotheca Floriac. Edaldus, Evaldus, Cadeoldus, Cadeolus; kod Wiona Cadeoldus, Cadoldus, Caldeolus; kod Antoinea Démocharèsa Caldeolus i Landalenus; a kod ostalih Cadeoldus.
2 Pogreška se uvukla u katalog biskupa Vienne kod Démocharèsa, Chenua, Roberta i de Boscia, gdje se prenosi da je Sindulfa naslijedio Edikt, ovoga Kadeold, a zatim Dadolen, Bobo i Georgije. Sindulf je sudjelovao na koncilu u Reimsu pod Sonnacijem oko godine Kristove 630; na onomu u Châlonu Landalen oko 630. Ediktu se prenosi da su papa Agaton i njegov nasljednik Leon uputili pismo početkom godine 682., kao što smo gore rekli uz njegov životopis 10. siječnja, br. 3. Odande bi zaključio da Landalen, kako je htio Démocharès, nije Kadeold, ili zasigurno nije naslijedio Edikta, nego radije Dadolen, koji je kod drugih Dolinus, Dolomus, Dodolinus, te da ga treba smjestiti prije Edikta. I Saussay uistinu u Supplemento Martyrologii Gallicani pod 1. travnja smatra da su isti Dadolen i Landalen, kao što ćemo reći za taj dan, a pod 14. siječnjem piše da je Kadeold naslijedio Edikta.
3 Dok je Kadeold upravljao Crkvom u Vienni, da je vlast prigrabio na Istoku Justinijan, a kod Franaka Klodovik, sin Dagobertov, i Teodorik, piše de Bos; te da je sv. Vilibrord posvećen za biskupa od pape Sergija, a i Justinijan lišen carstva. Ali u Klodoviku se čini da griješi: jer je Klodovik, sin Dagobertov, umro godine 660., kad Kadeold, nasljednik Ediktov, još nije bio zadobio biskupstvo. Radije je morao napisati Klodovik III., sin Teodorikov: jer je ovaj godine Kristove 690. stupio na prijestolje, 6. godine Justinijana Rinotmeta, i držao ga do 694., 7. godine pape Sergija, kad je Justinijan odrezana nosa prognan. Sljedeće je pak godine biskupskim znakovima bio urešen od istoga Sergija Vilibrord.
4 Donosi de Bos ovo pismo pape Ivana V., koji je stolovao od 22. srpnja 685. do 2. kolovoza 686., upućeno Edaldu ili Kaldeoldu: Biskup Ivan Edaldu, nadbiskupu Vienne. O misnim obredima, o kojima ste se raspitivali u svome pismu, neka zna vaša ljubav da se različito vrše u raznim Crkvama: drukčije naime čini Aleksandrijska Crkva, drukčije Jeruzalemska, drukčije Efeška, drukčije Rimska: njezin običaj i ustanove mora čuvati tvoja Crkva, koja je od nje primila temelj svetoga načina života. Uporabu časnoga palija poslali smo ti po vašemu svetomu prezbiteru Feliksu, ne želeći da budeš lišen drevnoga dara bl. Petra, šaljući ujedno od vlasi sv. Pavla da bi tvoja Crkva imala utjehu po njegovu zagovoru, po čijemu je učeniku primila prvu čast vjere. Blagoslov apostola neka vas čuva od pljuska zlonamjernih. Koga ovaj prvosvećenik spominje kao učenika sv. Pavla i prvoga navjestitelja Evanđelja kod stanovnika Vienne, to je sv. Krescencije, o kojemu ćemo govoriti 29. prosinca i 27. lipnja. Jean Chenu kaže da je papa Ivan poslao Kadeoldu dragocjene darove, naime moći sv. Pavla apostola. A to što kaže da je potpisao koncil u Châlonu, kao i Wion, već smo rekli da se čini manje vjerojatnim. Ferrari pod 19. siječnja u Bilješkama hoće da ovo pismo bude od pape Ivana IV., koji je stolovao od godine 639. do 2. listopada 641.
5 Od redovnika, kaže Wion, i opata Grimanensea, kako se nalazi u životu sv. Klara opata kod Surija, 1. svezak, postao je biskup Vienne. Chenu također: Redovnik reda sv. Benedikta i opat Grimonensea u Vienni, postavljen je na mjesto sv. Edikta u biskupstvu Vienne. Isto prenosi Saussay. U životu sv. Klara, 1. siječnja, 2. poglavlje, br. 3, nalazi se ovo: Bio je u to vrijeme srčan i Bogu mio poglavar Vienske Crkve Kadold. Samostane kako muževa tako i redovnica koji žive pod svetim zavjetom, uz pobožnu strogost, kako u gradu tako i izvan gradskih zidina, ovo su osobito bili oni kojima je upravljao: samostane Grinijanaca, koje su utemeljili sveti poglavari grada, u najvećemu od kojih su se častile pohranjene kosti preblaženoga mučenika Fereola; samostan redovnica blažene djevice Kolumbe koji je imao trideset redovnica. I pošto je nabrojeno još mnogo drugih, dodaje se: I druga časna prebivališta svetaca koji žive u zajednici, oko šezdeset njih, smještena pod skrbi poglavara, bila su prilično uredno raspoređena u vienskoga biskupiji. Iz toga nitko neće zaključiti da je on bio redovnik, osim ako to nije posvjedočeno od drugud, a još manje opat Grinijanaca radije nego sv. Petra, sv. Marcela, sv. Vincencija ili kojega drugoga od ondje nabrojenih samostana. A to što Saussay piše da je neke od tih samostana sagradio Kadeold i sve ih uzdržavao, to se ne može izvući iz života sv. Klara, ali može ono što dodaje, da ih je sve podupirao i njima upravljao s najvećom pobožnošću i osobitom razboritošću.
6 Jean de Bos piše da je sv. Kadeold umro 19. siječnja; na koji dan Ferrari: U Vienni u Galiji sv. Edalda biskupa. Ostali ga navode 14. siječnja. Drugi Eoald ili Evold bio je biskup iste Crkve, o kojemu ćemo govoriti 7. srpnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.