Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 14. siječnja

O sv. Fulgenciju, biskupu Écije i Kartagene

DE S. FULGENTIO EPISCOPO ASTIGITANO ET CARTHAGINENSI

Sadržaj (5)
  1. § I. S. Fulgentii natalis, ætas, episcopatus.
  2. § II. Eruditio, scripta, virtutes.
  3. Prijenos, druge počasti.
  4. Dokaz onoga što je ispripovijedano.
  5. Epigram sv. Ildefonsa o sv. Fulgenciju, koji prenosi Julián Pérez.

§ I. S. Fulgentii natalis, ætas, episcopatus.

Brat svetih biskupa Seville Leandra i Izidora bio je Fulgencije, za kojega jedni prenose da je umro prvoga, a drugi osmoga siječnja. Štuje se u različite dane u raznim Crkvama: naime, Seviljci ga nekoć osmoga, a sada četrnaestoga siječnja časte dvostrukim obredom drugoga razreda. U biskupiji Piacenza devetnaestoga siječnja dvostrukim drugoga razreda s osminom, a u Berzocani, gdje su dugo počivala njegova tijela i tijela njegove sestre sv. Florencije, slavi se petnaestoga siječnja; u biskupiji Cartagena šesnaestoga, obredom prvoga razreda s osminom. Ferrari u općem katalogu svetaca pod osmim siječnjem ima ovo: U Éciji u Španjolskoj sv. Fulgencija biskupa, a pod šestim veljače: U Sevilli u Španjolskoj sv. Fulgencija, biskupa Cartagene. Je li se ondje običavao slaviti njegov blagdan toga dana, nama je nepoznato, a sada se zasigurno slavi četrnaestoga siječnja. Isti Ferrari pod šesnaestim siječnjem: U Cartageni u Španjolskoj sv. Fulgencija biskupa i zaštitnika.

2 Fulgencija su spomenuli svi koji izlažu djela Leandra i Izidora, a neki i posebno. Donijet ćemo životopis koji je u knjizi o svecima Seville na španjolskom objavio naš Antonio Quintanadueñas. O Fulgencijevoj dobi, biskupstvu i spisima može se ipak pokrenuti pitanje, jer se među piscima ne slaže dovoljno. Navodi Francisco de Padilla u historiæ Ecclesiast. Hispaniæ, 7. stoljeće, 13. poglavlje, i pobija Rodriga de Yepesa koji u životu sv. Florencije tvrdi da je sv. Leandro bio mlađi od Fulgencija: ostali ga po redu rođenja smještaju između Leandra i Izidora. Koje je pak godine rođen ili umro, stari pisci ne iznose. Potpisao je dekret kralja Gundemara, ere 648., odnosno godine Kristove 610., te II. seviljski koncil, održan 13. studenoga, devete godine Sisebuta, ere 637., odnosno godine Kristove 619. Odande je očito da griješe, prvo Tomás Trujillo, koji u 1. svesku Thesauri concionum pod 8. siječnjem piše da je umro oko godine Kristove 600; drugo Francisco de Tarafa i Lucio Marineo Sículo, koji pišu da je na samrti bio nazočan brat Leandro; Marineo povrh toga da ga je liječio kralj Rekared: ali Leandro i Rekared umrli su najmanje 18 godina prije toga seviljskoga koncila. Quintanadueñas kaže da je umro godine 638., a da se rodio, kako piše u životu sv. Leandra, kad su roditelji od kralja Agila bili prognani u Sevillu: i tako, budući da je pouzdano da je Agila ubijen godine 534., Fulgencije je morao živjeti oko 86 godina. Isti ipak u Bilješkama navodi Máxima koji piše da se Fulgencije rodio godine 560.: ali što ćemo reći da je tada njegovim roditeljima radi vjere bilo naređeno progonstvo, dok je vladao Atanagild, naklonjen katoličkoj stvari, ako joj nije bio i privržen? Napokon piše da je umro dok je još bio živ brat Izidor: ali po svjedočanstvu njegova učenika Redempta Izidor je umro ere 674., godine Kristove 636. A zasigurno je Honorat, Izidorov nasljednik, sudjelovao na šestom toledskom koncilu ere 676., Kristove 638., 9. siječnja. Juan de Marieta hoće da je sv. Fulgencije umro godine 620.: sigurno je da nije prije, ako je to bilo u mjesecu siječnju. Isti tvrdi da je živio 66 godina, što i Maridolanus, te da je položen u crkvi sv. Viktora; tada možda kad je taj grad obnovio Narzes. Uvršten je također među svece. Da je upisan na više mjesta u litanijama Crkve u Milanu i u vrlo staroj rukopisnoj knjizi o svecima iste Crkve, poučava Galesini, koji ga u martirologiju slavi ovom pohvalom: U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca. Kad je on pobožno upravljao Milanskom Crkvom dvadeset i dvije godine, slavan pohvalom biskupskih kreposti počinuo je u Gospodinu. Martyrologium Romanum: U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca, kojega spominje bl. papa Grgur. O njemu govore također Molanus u Addit. ad Usuardum i Martyrologium Germanicum. neus, Vaseus, Tarafa: ali Pablo de Espinosa s Ambrosiom de Moralesom 60. Padilla nagađa da nije dugo nakon II. seviljskoga koncila bio na životu, jer se poslije toga o njemu nigdje ne govori.

3 Ovo o dobi, slabo razjašnjeno. Sada o biskupstvu, onom u Éciji i onom u Cartageni. Écija je, pučki sada Écija, drevni grad Betike, naime rimska kolonija (kao što se može vidjeti u Hispania uglednoga Luisa Nuñeza, 18. poglavlje), nazvana Augusta firma, smještena na rijeci Singulis, koja se sada naziva Genil i nedaleko odatle utječe u Guadalquivir. Nekoć je imala vlastite biskupe: među njima su, osim Fulgencija te njegova prethodnika Pegazija i nasljednika Abencija, o kojima niže, sedmom toledskom koncilu ere 684. i osmom ere 691. potpisao Stjepan; dvanaestom ere 719. i trinaestom ere 721. Teodulf; petnaestom ere 726. Nasidarbo po prezbiteru Dezideriju; a šesnaestom ere 728. Arvidije. Sada Écija nema vlastitoga biskupa, nego je arhiđakonat Seviljske Crkve, kako piše isti Nuñez.

4 Nova Kartagena, koja se naziva i Spartarija, djelo Kartažana, nekoć smatrana među prve gradove Španjolske, s glasovitom lukom sposobnom primiti bilo kakvo brodovlje, predaje se da su je razorili Vandali i Goti, ali je u spomen naših otaca obnovio i izvrsno utvrdio španjolski kralj Filip II. Imala je vlastitoga biskupa i u doba samih Gota, bilo da je on stolovao u Cartageni ili, kako neki žele, u Murciji (koja je sada na velikom glasu i glavni grad kraljevstva, između Cartagene i Valencije, na rijeci Segura ili Júcar). Jer osim Hektora, koji je tarragonskom koncilu ere 534., odnosno godine Kristove 516., potpisao kao biskup metropole Cartagene ili, kako imaju drugi rukopisi koje navodi Loaysa, u Kristovo ime biskup, hvali se kod sv. Izidora, 29. poglavlje de viris illustribus, Licinijan ili Lukinijan, biskup spartarijske Cartagene, koji je u vrijeme cara Mauricija u Carigradu, kako se pripovijeda, otrovan od suparnika.

5 Biskup Écije bio je Fulgencije, kao što je očito iz španjolskih koncila i iz Izidorove pohvale po Brauliju. Je li bio i u Cartageni, o tome se raspravlja. Sasvim to niječe Prudencio de Sandoval i drugi, koji smatraju da su to prenijeli noviji pisci zato što je rođen od oca Severijana iz kartagenske pokrajine Španjolske, kao što pišući o Leandru navodi Izidor. Vidjeli smo iz knjižnice uglednoga Lorenza Ramírez de Prada rukopisne Chronicon i Adversaria koji se pripisuju Liutprandu iz Pavije, i u njima se nalazi ovo: Sv. Fulgencije dvaput je bio biskup Cartagene, odatle premješten u Éciju, i naposljetku u Cartagenu. Ondje je živio nekoliko godina (naime dvije) u tom biskupstvu. Ali kakav je autoritet tih Adversarija, nije nam dovoljno poznato. Više novijih pisaca, koji barem prenose da je stolovao u Cartageni, navodi malo niže pisac životopisa.

§ II. Eruditio, scripta, virtutes.

Da je Fulgencije ostavio razna djela svoga uma, tvrde noviji pisci, a o njima ne govore ni njegov brat Izidor ni Ildefons ni drugi stari pisci. Mariana, 6. knjiga, 1. poglavlje: Napisao je Fulgencije, kaže, knjigu o vjeri utjelovljenja i o nekim drugim pitanjima, koja se čuva do našega vremena. Nabrajaju Juan Vaseo, Sandoval i Quintanadueñas Fulgencijeve komentare na Evanđelja, Izaiju, XII. malih proroka, Petoknjižje i knjige o Kraljevima: Quintanadueñas i Sandoval dodaju komentar na Psalme. Pablo de Espinosa u 2. knjizi Antiquitatum Hispalensium kaže da je ostavio neka djela napisana hebrejski. Čudno je da ta djela nisu iznesena na svjetlo; o njima uostalom, jer nemamo nikakva starijega svjedoka, ne želimo da budu potvrđeno naše mišljenje niti su odbačena kao isprazna.

7 Drugi pak vjerojatnije smatraju da je on sastavio tri knjige Mythologiarum, koje kruže pod imenom Fabija Furija Fulgencija Plancijada. Pisac je zasigurno bio kršćanin, jer posvuda ismijava poganske basne koje tumači; a izričito pri kraju uvoda prve knjige: Stoga sada najprije iznesimo o prvoj naravi bogova, odakle je u ludim umovima nikla tolika kuga zla lakovjernošću. I u basni o Merkuru: Kad bi bogovi upravljali krađama, ne bi bio potreban sudac za zločine, budući da bi krivnje imale nebeskoga začetnika. Štoviše, navodi i svjedočanstva svetih knjiga, kao u 2. knjizi, u basni o Herkulu i Omfali, te o Parisovu sudu, 1. basna, 2. knjiga, gdje dodaje ovo: Prvi je dakle (život) kontemplativni, koji su kod nas vodili biskupi, svećenici i redovnici, a kod njih filozofi. Sigebert sumnja je li pisac tih knjiga sv. Fulgencije iz Ruspe: Jer ako je, kaže, to onaj isti Fulgencije koji je napisao tri knjige Mythologiarum upućene Katu, prezbiteru Kartage, ovdje zasigurno svaki čitatelj može zadrhtati pred oštrinom njegova uma koji je čitav niz basni, protumačenih prema filozofiji, prenio ili na poredak stvari ili na smrtnost ljudskoga života.

8 Tim se više priklanjamo tome da ove knjige pripišemo biskupu Écije nego onomu iz Ruspe. Ono naime da je pisac živio među barbarima zajedničko je oboma. To naznačuje u predgovoru: Ne strahuješ, kaže (Kaliopa), primiti glazbeni nauk u svoje kućne bogove, kad sam čuo da je običaj barbara tako posve odbaciti književne poslove da su one koji su prvim slikovnim znakovima slova zapisali makar vlastito ime, prekinuvši istragu, odvukli na mučenje. Ali ovo se čini više svojstvenim onomu što stoji u istom predgovoru: Tomu se dodavalo i to da su i ratni upadi često zapovijedali učvrstiti korijen noge kod kuće, kako nitko ne bi vidio zasune naših vrata ispunjene mrežama paukova. I poslije: Promatramo polja na kojima su još utisnute noge ratnika zapečatile, kako kažu, trnovite korake: i dok strah još nije bio izbrisan iz uma, strepjeli smo od neprijatelja u tragovima. Jer je neprijateljski vojnik kao uspomenu na sebe ostavio baštinika straha. Ali na način Trojanki pokazivali smo jedni drugima mjesta kojima je spomen činilo znamenitijim ili pokolj ili plijen. Naposljetku među trnovitim šikarjem šumaraka, koje je nekoć bila napustila seljačka ruka itd. Niti prešućuje koji su to bili ratovi, naime između Franaka i Gota ili među samim Gotima u Narbonskoj Galiji, koja je bila njihova: Smatrao sam da ću kao seljak bezbrižno steći mir, da bih, dok se skrivaju oluje briga u koje se bila izvrnula gradska bura, poput ptića alkiona mirniji proživio ugodnu vedrinu seoske osame: i kad su u pepelu šutnje bili utišani promukli ratni rogovi svađa kojima su me potresali nasrtaji Gala, vjerovao sam da ću voditi život pročišćen šutnjom, da me ondje također nije pratila bezočnija tjeskoba žalosti i da me kao pratilja nije slijedila sudbina, maćeha sreće, koja ljudskim poslovima uvijek umeće nešto gorko. I naposljetku, govoreći možda o kralju Leovigild ili Rekaredu: Ali budući da kod smrtnika nijedno zlo nije besmrtno, napokon je sreća gospodara kralja, poput svitanja sunca koje dolazi, dok se razilaze tmine svijeta, izbrisala strahove. Naposljetku, osim toga što se po stilu djela Fulgencija iz Ruspe i ove knjige Mythologiarum veoma mnogo razlikuju, predajom Crkve u Cartageni, Murciji i drugih Crkava Španjolske doznali smo iz svjedočanstva uglednih muževa da se one pripisuju Fulgenciju, bratu Leandrovu.

9 Nije ipak njegovo ono čudesno djelo, odnosno 24 knjige uglednoga Fabija Klaudija Gordijana Fulgencija, u kojima se u svakoj pojedinoj ispušta po jedno slovo prema abecednom redu. Da pripada onomu iz Ruspe, izričito tvrdi Sigebert. Napisao je knjige, kaže, kojima je stavio naslov Sine litteris, to jest knjigu o Adamu bez A, o Abelu bez B, o Kajinu bez C, i ostale po slijedu slova. Četrnaest prvih knjiga toga djela iz staroga rukopisa svoga samostana prepisao nam je Christian le Roy, redovnik iz Liessiesa u Hainautu, muž ponajprije učen i pobožan te marljiv pomagač našega djela o životopisima svetaca, i nama tim žalosnijim sprovodom pokopan 8. rujna 1637. jer su zbog ratnih nemira, kad su Francuzi već bili zauzeli Landrecies i Maubeuge, redovnici iz Liessiesa bili prisiljeni skloniti se u grad Mons. Uostalom, u tom rukopisu iz Liessiesa nedostaje devet posljednjih knjiga. Da je to djelo Fulgencije iz Ruspe sastavio prije svoga biskupstva, smatra ugledni Aubert Le Mire. Pisac zasigurno na više mjesta priznaje da je Libijac i da je to djelo poduzeo oponašajući grčkoga pjesnika Ksenofonta. Mogao bi tko nagađati da je to bio Klaudije, sin Gordijanov, Fulgencijev otac, koji se, vrativši se iz Italije, kamo je Gajzerikova jarost bila potjerala njegova oca, i lišen djedovskih posjeda i kuće, s pravom u 1. knjizi, obrušivši se na javne grabeže, mogao potužiti: U njima se ne pojačava tugovanje ožalošćenih, ne suosjeća se s uzdasima bijednika, nego se svu noć vodi račun samo o tome kako će se na bilo koji način zgrnuti novac.

10 Priložit ćemo neke odabrane crtice o krepostima sv. Fulgencija. Pomno je prisiljavao svoje da se pokoravaju odlukama koncila i svetim kanonima; a i sam je, veoma strog prema sebi, iscrpljivao se nejednakošću u hrani, bdjenjem i drugim tjelesnim pokorama. Tako Marieta i Espinosa. Lucio Marineo među ostalim o njemu piše ovo: Uostalom, kad je arijansko krivovjerje nastojalo odvratiti kršćane od štovanja Boga, sazvavši u Toledu sabor mnogih biskupa i španjolskih knezova, Fulgencije je svojim govorima i čudesnim djelima snažno svladao sve arijance, a kršćane koji su se bili donekle otuđili od Kristove vjere najvećom je razboritošću i primjerima vratio na štovanje Boga. Sažetije Vaseo: Sudjelovao je na toledskom koncilu na kojemu je osuđeno arijansko krivovjerje i svaka nevjera pogana. Čini se da oba pisca misle na III. toledski koncil, ere 627., godine Kristove 589., održan u 4. godini kralja Rekareda, na kojemu se osobito istaknula marljivost i učenost sv. Leandra, a osuđeno je arijansko krivovjerje. Je li Fulgencije sudjelovao, nama nije poznato: zasigurno tada još nije bio biskup Écije niti se nalazi među potpisnicima. Tarafa, ne spomenuvši toledski koncil, kaže da je, budući da je bio najučeniji muž, svojim čudesnim djelima snažno svladao sve arijance. Mogao je ipak sudjelovati na tom koncilu, bilo već kao prezbiter bilo još kao svjetovnjak, i steći velik ugled, jer je kao čovjek rođen od ugledna roda, ujak kralja Rekareda, koji je podnio progonstvo za vjeru pod šurjakom Leovigildom, povrh toga cvjetao na glasu učenosti.

11 Gleda se još i danas u Éciji kuća u kojoj se vjeruje da je stanovao Fulgencije, pretvorena u samostan redovnica. Ali Mariana piše da se u Éciji pokazuje kuća njegove sestre Florencije.

Na španjolskom napisao Antonio Quintanadueñas IZ DRUŽBE ISUSOVE.

Životopis prije biskupstva.

Rodio se Fulgencije od Severijana, vojskovođe ili zapovjednika vojske hispanske Kartage, ia Teodore, kćeri ostrogotskoga kraljab Teodorika, koju smo gore spomenuli u povijesti njegove braće Leandra i Izidora. Kad su pobožni roditelji zbog katoličke vjere bili prognani uc Sevillu, primili su od blagonaklonoga Božanstva ovaj plemeniti zalog, Fulgencija, kažem, te su ga domaćim odgojem oblikovali za svako dobro ponašanje, čestitost i ures junačkih kreposti. Pridružila se i pouka Eterija, biskupa, kako držim,d Baze, koji je sudjelovao na toledskom koncilue prve godine kralja Flavija Gundemara, ili biskupa Euterija, kojemu postojif poslanica pape Vigilija.

2 Odatle je Fulgencije izvrsno izobražen u književnosti, a ponajprije u ne običnoj vještini raznih jezika: grčkoga, sirijskoga, hebrejskoga, gotskoga, latinskoga,g talijanskoga ih arapskoga, ali osobito u razumijevanju božanskih knjiga. Dokaz su svesci koje je objavio, premda je mnogima izbrisalo spomen vrijeme: spominju se njegovi najučeniji komentari na Petoknjižje, knjige o Kraljevima, proroštva Izaije i dvanaest malih proroka, Psalme i Evanđelja. Njegov rukopisni svezak čuva kraljevski samostani Oña, benediktinskoga reda. Drugi kodeks, prepisan prijek najmanje dvjesto godina gotskim pismom, nalazi se u knjižnici svete Crkve u Córdobi i nosi naslov Liber de fide. Sastavio ga je Fulgencije dok je bio u progonstvu iz Cartagene i posvetio ga Eskarili, opatu samostana sv. Leokadije. Knjiga pak de Verbi incarnatione, koja se navodi na drugom seviljskom koncilu, djelo jel sv. Fulgencija, biskupa Ruspe, podrijetlomm iz Toleda, kojega neki brkaju s našim, zavarani sličnošću imena te samih njih i Crkava kojima su upravljali, jer je onaj bio poglavarn afričke Kartage, a ovaj hispanske. Da pak ovaj nije pisac one knjige, očito je već odatle što se na onom koncilu, na kojemu je sudjelovao ovaj naš, navodi s naslovom sveca, koji se naziv nikako ne bi pridavao nekome tko je ondje nazočan. Knjige Mythologiarum obično se njemu pripisuju. Po tim i drugim preslavnim djelima te govorima o katoličkoj vjeri održanima puku zadobio je nadimak glasovitoga naučitelja i naučitelja čuvena po čitavu svijetu, kojim ga navodi sv. Julijano na petnaestom toledskom koncilu.

3 Učenosti mu je bila ravna revnost duha kojom je nošen branio dogme katoličke vjere. Izvrstan plod njegovih proučavanja bile su česte rasprave s arijancima kojima je pobijao njihove zablude. U ta vremena dogodio se rat koji jep sv. Hermenegild vodio protiv svoga oca Leovigilda. Fulgencije je imao istu sudbinu kao i veoma mnogi drugi biskupi i ugledni muževi: iz Seville je protjeran u rodnu Kartagenu, gdje je podnio najteže napore i nevolje. Boraveći u tijesnu prebivalištu, neprestano je i pobijao krivovjerce i bodrio katolike. Sv. Hermenegildu, sinu svoje sestre, koji je bio u zarobljeništvu, uputio je više pisama kojima ga je poticao na neustrašivo ispovijedanje vjere i na borbu mučeništva.a Kod drugih se naziva Turtura, a kod drugih Teodozija.b Isti ovaj pisac prije u životu sv. Leandra, kao i drugi, ne čine Teodoru, nego samoga Severijana sinom kralja Teodorika od Sancije. Slaže se Luka iz Tuyja pod erom 549. i 610. Ali ako je to istina, zašto su Goti, nakon smrti kralja Teodorika, za kralja izabrali kćer Amalasuntu, a ne sina Severijana? Sandoval čini Severijana sinom Teodorika II., kralja Gota u Galiji: ali on nije bio, kako smatra, skrbnik ili stric Amalarika, od kojega je djeda Eurika bio ubijen.c Od kralja Agila, kako ovaj pisac piše u životu sv. Leandra, i to prije godine Kristove 534., kad je ubijen Agila.d Basti, pučki Baza, nekoć biskupski grad u bližoj Španjolskoj, sada podliježe biskupu Guadixa.e Era 648., odnosno godina Kristova 610. Ipak još nije bio biskup kad je poučavao Fulgencija, budući da je njegov prethodnik Teudor ere 627., godine Kristove 589., potpisao III. toledski koncil.f Izdana kad je konzul bio Ivan V. C., kojemu se ondje dodaje kolega Voluzijan, koji nedostaje u Kuspinijanovim fastima i drugima. A to je bila godina Kristova 338.g Četiri su glavna naroda u to vrijeme bila u Italiji koji su se služili vlastitim govorom (osim Franaka, koji su katkad onamo provalili zbog rata): Rimljani, Grci, Goti, Langobardi: iz miješanja njihovih jezika nastao je talijanski; ali nije posve vjerojatno da je već tada, kad je Fulgencije bio mladić, on bio tako prihvaćen u uporabi ili razvijen da bi ga oni koji su poznavali one prve jezike smatrali vrijednim učenja.h Mnogo se još više dvoumimo oko ovoga: jer što ćemo reći da je on kao mladić imao dodira s Arapima? Vjerojatnije bi bilo dopušteno posumnjati o punskom, koptskom, maurskom ili galskom. O arapskom ipak svjedoče i Marineo Sículo, Juan Vaseo i Sandoval. Ali Tomás Trujillo, kad govori o ovome Fulgenciju, hvali jedino onoga iz Ruspe, za kojega kaže da je bio vješt kaldejskomu, arapskomu i hebrejskomu jeziku, ali to ne dokazuje.i Utemeljenje ovoga glasovitoga samostana pripovijeda Antonio de Ypes u Annalium Benedictin; 6. stoljeće, br. 1011., 1. i 2. poglavlje, te Mariana, 8. knjiga, 11. poglavlje.k Padilla, 7. stoljeće, 13. poglavlje, piše da se taj svezak čini starijim od 800 godina. Isto prenosi Martín de Roa. Istu knjigu spominje Mariana, 6. knjiga, 1. poglavlje.l To je jasnije od podnevnoga svjetla ako se pročitaju same riječi koncila, 13. poglavlje, koje su iz 2. poglavlja djela sv. Fulgencija iz Ruspe de Incarnatione et gratia.m Tako veoma mnogi drugi španjolski pisci. Pisac njegova životopisa, rođak, pod 1. siječnja prenosi da je rođen u gradu Telepti u pokrajini Bizaceni, a da mu je djed bio kartaški senator. Je li podrijetlom iz Španjolske, ni u jednoga od starih pisaca dosad nismo pročitali. Sv. Izidor u lib. de scriptorib. jednostavno ga naziva Afrikancem, kao i Padilla, 7. stoljeće, 13. poglavlje.n Velike je doduše on u Kartageni podnio borbe za katoličku vjeru, ali nije bio biskup te stolice, kao što je očito iz životopisa.o To je održano ere 726., godine Kristove 688., pod predsjedanjem Julijana, metropolita Toleda. Ali mislimo da je ondje riječ o sv. Fulgenciju iz Ruspe. Tako naime glasi: Promatrajući treće i četvrto poglavlje, pokazali smo da smo unaprijed iznijeli ne samo smisao nego i gotovo same riječi iz knjiga bl. Ambrozija i Fulgencija, kojima znamo da su spomenuti muževi naučavali. Budući da njih kao čuvene naučitelje po čitavu svijetu nabrajaju blagdanski zavjeti Božjih Crkava, ne treba im se suprotstavljati, nego se radije pokoriti, jer se sve što se misli protiv njih smatra da se protivi pravilu prave vjere.p 13. travnja donijet ćemo životopis sv. Hermenegilda. Opsjednut je od oca u Sevilli godine 582., a sljedeće godine, kad je bilo osvojeno više drugih gradova i utvrda, zarobljen je u Córdobi Hermenegild, te godinu dana poslije ubijen. Tako Ivan iz Biclara.

POGLAVLJE II. Djela u biskupstvu, preminuće.
Sva se ta bura stišala smrću Leovigildovom, a uslijedila je promjena i države i vjere u čitavu kraljevstvu. Kamo sreće da bi sve promjene koje se događaju smrću kraljeva uvijek slijedilo takvo obraćenje duhova! Kormilo je preuzeo Rekared ia vratio prognanea biskupe i druge. Vratio se dakle u Sevillu Fulgencije, sjajeći uvijek slavnim sjajem svetosti i nauka. Odatle je ponovno otišao u Cartagenu da pomogne biskupu Dominiku u upravljanju biskupijom, kojega je ubrzo nakon njegove smrti naslijedio na biskupskoj stolici. Upravljao je oko osam godina uz jednaku pohvalu svetosti i mudrosti, jer je i običaje klera vezao strožom stegom, i promicao duhovni napredak puka, i iskorjenjivao krivovjerja. Crkvom u Éciji tada je upravljaob Pegazije: u njoj je nastalo ne znam kakvo komešanje, pa je da ga smiri kralj prosudio da na čelo te Crkve treba postaviti Fulgencija, držeći da se njegovom razboritošću i svetošću i tako velika stvar može riješiti i mir sigurno učvrstiti. I tako se dogodilo. Jer je Fulgencijevu brigu pratio i sretan ishod i slavan dobitak, uz porast te Crkve, propast arijanske nevjere i širenje katoličke vjere. Često je govorio puku i bdio nad vremenitim i duhovnim probicima svoje Crkve, koliko naime znači nazočnost i briga marljiva biskupa. Godine Kristove 610. sudjelovao je na toledskom koncilu koji je sazvao kralj Flavije Gundemar; godine 619. na seviljskom kojemu je predsjedao Izidor: i ondje suc izglancane neke rasprave između Crkava Écije, Córdobe i Malage.
3 Već otežao od starosti i bolesti Fulgencije, jedino iz toga razloga, kako se vjeruje,d postavio je biskupiju u Éciji i otišao u Cartagenu, smatrajući da će mu ondje biti zdravija klima. Ili uistinu, kako je prenio arhiprezbiter sv. Juste, drugi je put izabran za biskupa te Crkve, ali ne da bi više učvrstio stolicu u Cartageni, nego u Murciji, kamo je, nakon što je Cartagena bila razorena u dugotrajnim ratovima, bila prenesena: a ta je promjena potvrđena dekretom kralja Gundemara. Proveo je pak Fulgencije, bilo u Murciji bilo u Cartageni, oko šest godina, osobitom revnošću i vježbanjem duha pripravljajući se za kraj, koji mu je bio jedini cilj neprestano postavljen kroz sav tijek života, a takav bi morao biti i onima koji su možda postavljeni na sjajan stupanj dostojanstva pa, laskajući sebi zbog sadašnje sreće, manje misle da su podložni nasilnu dugu smrti.

Biva izabran za biskupa u Cartageni, zatim u Éciji:
b
c
d
vraća se u Cartagenu:
priprema se za smrt:
podložni misle. Razmišljanje o smrti pratile su usplamtjele čežnje za vječnim blaženstvom.

6 Nadalje, kad je predosjećao da će ubrzo prijeći, zamolio je sv.e Braulija if Laura, biskupa Cádiza, kojega je jedincato ljubio kao rođenoga brata, da budu uz njega kad bude ispuštao dušu. Bila je to dragocjena smrt pred licem Božjim: jer je, okrijepljen svetom popudbinom i zaštitom drugih sakramenata, dok su biskupi pobožno molili psalme i obilno prolijevali suze, ispustio dušu, koju su ubrzo anđeli u pratnji odnijeli k prijestolju slave. Dogodio se taj njegov slavni prijelaz, kako je napisao Marco Máximo, godine 938., dok su Rimskim carstvom vladali Heraklije, Apostolskom Stolicom Honorije, seviljskom stolicom sv. Izidor, a kraljevstvom Španjolske Cintila. Dovoljno se svi slažu da je preminuo u mjesecu siječnju: o danu se pisci razilaze, jer jedni iznose prvi njegov dan, drugi 16., stari brevijari imaju osmi, a sada se slavi četrnaestoga.a Rodrigo Toledski piše (i slaže se Mariana, 3. knjiga, 13. poglavlje) da je Leovigild, dok je bio žestoko mučen bolešću, ondje zapovjedio Rekaredu da opozove biskupe iz progonstva, te da Leandra Seviljskoga i njegova brata Fulgencija iz Écije, koji je sjajno blistao crkvenim naukom, sluša kao oce i pokorava se njihovim opomenama. Ali da Fulgencije još nije bio biskup Écije, očito je iz onoga što slijedi o prethodniku Pegaziju. U čemu griješi i Trujillo, koji piše da se nakon Leovigildove smrti Fulgencije vratio svojoj Crkvi (u Éciji) i u njoj najsvetije završio život.b Godine Kristove 389., ere 627., 4. godine Rekareda, trećemu toledskom koncilu potpisao je u njegovo ime đakon Servand.c U 1. i 2. zasjedanju.d To se dogodilo prije ere 671., odnosno godine Kristove 633., kad je četvrtomu toledskom koncilu potpisao Abencije, biskup Crkve u Éciji. Ali teško se vara pisac kad piše da je tu promjenu potvrdila vlast kralja Gundemara, budući da je on umro sedam godina prije seviljskoga koncila.e Sv. Braulio ili Braulije štuje se 26. ožujka.

I Kod drugih se naziva Laureano, a Laura kod Mariete.

Prijenos, druge počasti.

Položeno je njegovo tijelo od biskupa u prvostolnoj bazilici u Cartageni: ali trideset i četiri godine nakon njegove smrti preneseno je ua Sevillu i smješteno zajedno s moćima njegove braće i sestre Leandra, Izidora i Florencije u crkvu sv. Rufine i Juste, koju je u tu svrhu bio sagradio sv. Leandro, u onom dijelu grada gdje se sada posjećuje njegov pustinjački samostan kod Kordobskih vrata. Nad grobom je podignut srebrni križ na kojemu je uklesan njihov natpis. To je plemenito blago posjedovala Sevilla sve do provale Maura. Tada su naime u goreb blizu grada Guadalupe bila prenesena tijela sv. Fulgencija i Florencije te lik Bogorodice iz Guadalupe. Ondje su ostala skrivena i nepoznata sve do vremena Alfonsa XI., kad su tijela Fulgencija i Florencije pronađena kod sela Berzocane. Dio je zatim prenesen u Cartagenu i Murciju, dio u prvostolnu Crkvu u Ávili i u samostan Guadalupe.

8 Osobitim je štovanjem od kršćana čašćen Fulgencije već od prvoga stoljeća nakon svoga odlaska te proslavljen mnogim čudesima s neba. Postoji spomen njegova blagdana u najstarijim brevijarima Seviljske Crkve. Ta je pobožnost dugo zadržana, zatim nekoliko godina prekinuta, a naposljetku obnovljena godine 1527. i određeno da se slavi obredom o naučitelju, dvostrukim drugoga razreda. Svečanost prvoga razreda s osminom iskazuje mu se kao zaštitniku u Cartageni i Piacenzi: ovdje zato što se u Berzocani u biskupiji Piacenza nalaze njegove moći, a ondje zato što je nekoć upravljao tom Crkvom. Časti ga također, kao pitomca svoje ustanove, kako su prenijeli ugledni pisci, red sv. Benedikta. Écija, proslavljena njegovim naukom, primjerima i biskupskom stolicom, posvojila ga je sebi kao glavnogaa zaštitnika među svecima: te je odredila da se kolegij Družbe Isusove, koji je započet iznimnom darežljivošću i pobožnošću, a dovršen postojanošću u podnošenju troškova veličinom duha, posveti sv. Fulgenciju, i da se raduju okrilju i zaštiti toga vrsnoga naučitelja glasovite škole ondje podignute, djelo dostojno tako slavnoga grada, u kojima se mladež poučava svakoj kreposti i znanosti: gramatici, retorici, filozofiji i teologiji. Slavi se dan koji je njemu posvećen javnom procesijom klera, redovničkih redova i kaptola, a isti sudjeluju i u svečanosti koja se obavlja u istom kolegiju.

9 Sv. Fulgencija spominju staric brevijari Seviljske Crkve,d sv. Ildefons,e Primo, biskup Châlonsa,f nadbiskup Toleda Rodrigo,g Marineo Sículo,h Francisco de Tarafa,i Maurolico,k Julián Pérez, Marco Máximo, Liutprand,l Juan Vaseo,m Juan de Mariana, Ambrosio de Morales, Lorenzo in Francisco de Padilla,o Prudencio de Sandoval,p Rodrigo Caro, Rodrigo de Yepes, Emiliano,q Christoph Brower i drugi koji su napisali životopise svetaca te povijesti Seville, Cartagene, Piacenze, Guadalupe i gotskih kraljeva, a osobitor Martín de Roa iz Družbe Isusove, ugledan i rječit pisac.a Njegov prijenos spominju Marineo, Tarafa i Primo, biskup Châlonsa. O njemu opširnije raspravlja Padilla.b Zidine ovoga grada oplakuje rijeka Guadalupe (kod Maura Guada znači vodu ili rijeku), koja se zatim ulijeva u Guadianu. Povijest lika Djevice Bogorodice, kojega je sv. Grgur poslao sv. Leandru, ovdje zajedno s drugim moćima pohranjena od nekih seviljskih svećenika u mramornom grobu, uz dodane natpise za spomen događaja, zakopana u zemlju, a zatim pronađena u vrijeme Alfonsa XI., oko godine Kristove 1330., ukratko spominje ugledni Luis Nuñez u svojoj Hispania, 61. poglavlje, a opširnije Gabriel de Talavera, prior samostana Guadalupe (koji je hijeronimitskoga reda), u Historia Guadalupensi. Da je Berzocana udaljena dvije ili tri milje od Guadalupe, prenosi Franc. Padilla, 7. stoljeće, 14. poglavlje. Berzocanum je nazivaju drugi. Odavde su moći sv. Fulgencija i njegove sestre sv. Florencije prenesene u Murciju od kartagenskoga biskupa Sancha de Ávile godine 1394., piše Marieta.c Objavljeni, kako na rubu naznačuje pisac, godina 1310., 1351., 1353., 1358.d Nigdje u objavljenim Ildefonsovim djelima ne nalazimo Fulgencijevo ime: spominje ga sv. Braulio u pohvali Izidoru.e U Topographia sanctorum Martyrum, objavljenoj s Maurolycovim Martyrologio, pod natuknicom Carthago nova.f De reb. Hispan; 2. knjiga, 14. poglavlje.g De reb. Hispan; 3. knjiga.h Kanonik iz Barcelone, lib. de Regibus Hispaniæ kod Luybe II.i U Martyrologio uz 1. siječnja, gdje govoreći o sv. Fulgenciju iz Ruspe dodaje ovo: Bio je i drugi Fulgencije, biskup Nove Kartagene i brat seviljskih biskupa Leandra i Izidora.k U Adversariis, br. 462.l U Chronico rer. Hispanic. pod godinom 591.m 3. knjiga, 13. poglavlje i 6. knjiga, 1. poglavlje.n Historiæ Ecclesiast. Hispan; 6. stoljeće, 30. poglavlje i 7. stoljeće, 13. poglavlje.o U životu sv. Leandra, gdje prenosi da je bio benediktinski redovnik. Ali to ne potvrđuje nijednim svjedočanstvom staroga pisca, kao ni Costantino Gaetani, koji u životu sv. Izidora naziva Fulgencija najsjajnijim svjetlom benediktinskoga reda.p 2. knjiga Antiquitat. Hispal; 11. poglavlje.q U Bilješkama uz životopis i pravilo sv. Leandra.r 2. knjiga de SS. Astigitanis, 3. poglavlje. Tu smo knjigu, dugo prije toga traženu, neočekivano dobili kad je dio ovoga životopisa već bio otisnut.

Dokaz onoga što je ispripovijedano.

Da je Fulgencije rođen u Sevilli svjedoči Máximo pod erom 598. Fulgencije se rađa u Sevilli dok je otac u progonstvu u tom gradu, nakon što je razorena Kartagena. Liutprand, br. 226. Fulgencije i Izidor rođeni su u Sevilli.

Da je prije bio biskup u Cartageni tvrde biskup Châlonsa, Marineo Sículo, Tarafa, Vaseo, Lorenzo de Padilla, Emiliano, Seviljski brevijar objavljen godine 1310. i 1351., i to se smatra pouzdanom predajom. Ali da je prije stolovao u Éciji tvrde o. Roa i drugi.a Máximo, gotovo suvremenik Fulgencijev, potvrđuje prijašnje mišljenje pod godinom 598. Fulgencije, od biskupa hispanske Cartagene, postaje biskup Écije u Betici, da bi se pobuna koja je izbila stišala biskupom. Smatram da drugi prenose da je prije upravljao Crkvom u Éciji zato što je umro u Cartageni, iako je prije bio biskup Écije, ili možda zato što je uistinu drugi put postao biskup Cartagene, kao što prenosi Julijan advers. br. 563. Sv. Licinijan, kaže, prethodio je na stolici Dominiku i Fulgenciju, dvaput biskupu Cartagene. I isto ponavlja pod br. 370. i 371.

O njegovu preminuću u Cartageni i prijenosu tijela u Sevillu, navedeni brevijari i pisci. Stihovi uklesani na križu jesu ovi:

Ovaj križ nosi krilo, tijela blizanaca braće Leandra i Izidora, prvih po redu proroka, treća je Florencija, Bogu trajno posvećena. O kako skladno i složno počiva ovaj časni pokoj! Izidor u sredini razdvaja udove dvojice. Kakvi su bili, čitatelju, istraži u knjigama: spoznat ćeš da su i oni sve dobro izrekli. S kojima ovdje počiva Fulgencije. Promotri ovu trojicu ispunjenu sigurnom nadom i povrh svega slavnu vjerom: mogao bi opaziti da su po njihovim naucima rasli vjernici i da su se Gospodinu vraćali oni koje je držala bezbožna briga. I da bi povjerovao da uzvišeni muževi uvijek žive, gledajući ih naslikane gore nastoj vidjeti.

Epigram sv. Ildefonsa o sv. Fulgenciju, koji prenosi Julián Pérez.

Fulgencije, kojega je Nova Kartagena dala zvucima, i tebi je poslije bio odveć sretan otac: odatle tebe kao oca radosno prima val Écije, kojim se diči Guadalquivir, a još se više diči tobom. Ispravljaš neukrotive ćudi i život svojih poučavaš primjerom, učiteljem i rječitošću. Sama Sevilla združuje tvoj pepeo s braćom: istu trojicu braće sadrži ujedno ista urna.a Ondje već od njega navedeni Tarafa, Marineo, Vaseo.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

14. siječnja Kalendar godine