§ 1. Biskupstvo sv. Dacija, spisi, milosrđe prema siromasima.
Dacije, kod drugih Dacius i Dasius, muž izvrstan pobožnošću i učenošću, potjecao je iz Milana (kako se prenosi u djelu Acta Ecclesiæ Mediolanensis i kod Ivana de Deisa u djelu Catalogus successorum S. Barnabæ, sabranom iz Vatikanske knjižnice i rukopisa kardinala Sirleta) iz osobito ugledne obitelji Aliati. Ono što je učinio prije biskupstva nije zapisano u knjigama: ono pak što je učinio poslije, razni su pisci usput dotaknuli. Ni samo vrijeme početka biskupstva ne može se sa sigurnošću odrediti. Ako je stolovao dvadeset i dvije godine, kako većina drži, moći će se dolje iz godine smrti zaključiti da je bio izabran oko 530. godine Kristove. Početci su mu u javnom pogledu bili mirni, jer su se gotske prilike vodile iznimnom razboritošću i pravednošću Amalasunte.
2 Prethodnikom Dacijevim, XXVIII. predstojnikom te Crkve, navode sv. Magna spomenuto djelo Acta te Crkve, Ivan de Deis, Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ na 14. siječnja i 5. studenoga na rođendan Magnov, te Josip Ripamonti u djelu Historia Mediolanensis, dekada 1, knj. 7, gdje piše ovo: „Nakon Eustorgija, kojega je biskupom učinio Feliks IV., a koji je preminuo osme godine svojega biskupovanja i bio pokopan u bazilici sv. Lovre, upravljao je ovim crkvenim prilikama i ovim stanjem vremena Magno iz roda Trincheria, ne dulje od tri godine. Njega je zatim naslijedio Dacije, zbog proučavanja mudrosti i iskustva u životnim prilikama prikladan za velike poslove. Naime, predavati djela potomstvu i bilježiti ljudske prijevare u spomenike bila mu je briga i trud. Tome su se pridruživali nebeski darovi čestitosti i iskrenosti, te se u narodu ubrajao među svete biskupe.” Toliko on. Jednako navode i spomenuti pisci. No za Eustorgija II. pokazat ćemo 6. lipnja da je stolovao prije vremena Feliksa IV. Erycius Puteanus u 1. knjizi djela Historia Insubrica i Klaudije Robert u dodatku djelu Gallia Christiana tvrde da je Magno naslijedio Dacija. To ćemo istražiti 5. studenoga.
3 Da je Dacije napisao povijest svojega vremena i životopise svojih prethodnika tvrdi Ivan de Deis. Da je sastavio knjige anala spominju Acta Ecclesiæ Mediolanensis, Puteanus i drugi. Naš Possevino naziva to ljetopisom (Chronicon), u kojem među ostalim u 1. knjizi, pogl. 10, svjedoči da su sveti oci Ambrozije i Augustin, odmah nakon krštenja samoga Augustina, dok je sav narod bio zapanjen, naizmjenično i iznenada ispjevali onaj hvalospjev TE DEUM LAUDAMUS, a odatle da ga je počela često pjevati sveopća Crkva. Toliko Possevino, a po njemu i Vossius u djelu De Historicis Latinis. Spominje i Dacijeve izvještaje (Relationes) Anastazije Bibliotekar u djelu De vitis Pontificum, u životopisu Silverija: „Tada su”, kaže, „Goti opsjedali grad i rimsku luku godinu dana, a patricij Belizar boreći se pobijedi Gote, te su poslije godinu dana Goti pobjegli u Ravennu. U isto vrijeme bila je tolika glad po cijelome svijetu da je Dacije, milanski biskup, u svojem izvještaju to očito pripovjedio, kako su u krajevima Ligurije žene zbog teške gladi jele svoje sinove, za koje je naveo da su pripadali obitelji njegove Crkve.” Isto o toj gladi i Dacijevu izvještaju nalazi se u 16. knjizi djela Historia Miscella, pogl. 13: „Osim ratne nevolje, Rim je povrh toga bio pritisnut oskudicom i glađu. Tolika je naime te godine po cijelome svijetu, a osobito u Liguriji, glad bila narasla da su, kako je prenio preblaženi muž Dacije, milanski predstojnik, mnoge majke jele udove svoje nesretne djece.” Ipak bi se ovi izvještaji mogli činiti možda pismovnim pripovijedanjima.
4 Ovdje je najbolji predstojnik izlio svoju milosrdnu nutrinu; i nije samo osobno ispraznio vlastite i crkvene žitnice i zalihe, nego je preuzeo zaštitu bijednika pred drugima te je izmolio i gotsku darežljivost. Svjedok je M. Aurelije Kasiodor, koji je sv. Daciju dao ovlast da iz kraljevskih žitnica prodaje žito siromasima po niskoj cijeni, bez sumnje umoljen od njega da pritekne u pomoć javnoj nevolji. Ovako mu dakle piše u 12. knjizi djela Variæ, pismo 27.
5 „Daciju, milanskom biskupu, Senator, pretorijanski prefekt. Manje koristi zapovjediti dobro, ako to ne želimo ostvariti po presvetim muževima. Dobročinstvo naime uvećava ispravna volja pravednika: i što god se čini bez prijevare, to se doista pripisuje zaslugama darovatelja. Dolikuje naime da vladarsku darežljivost provodi svećenička čistoća. Jer komu je stalo činiti dobro iz vlastitoga, taj će pohvalno ispuniti i tuđe želje. I stoga molimo vašu svetost (čija je nakana služiti božanskim zapovijedima) da iz žitnica u Paviji i Tortoni, kako je vladar zapovjedio, date pod našom odredbom izgladnjelom narodu prodati treći dio vrste prosa po dvadeset i pet modija za jedan solid: da nečijom podmitljivošću ne bi dospjelo onima koji se čini da mogu živjeti od vlastitoga. Neka onaj tko ima manje primi vladarsku darežljivost. Odlučeno je pomoći potrebitima, a ne bogatima: rasipa radije onaj tko ulijeva u puno: jer ono se bolje pohranjuje što se skuplja u prazne posude. Stoga neka vaša svetost službe milosrđa ne smatra uvredom: jer je vama dostojno sve gdje se nalazi pobožnost. Uistinu, vjerno izvršavati tuđe želje znači ostvariti vlastita dobra. Da se to uz Božju pomoć provede, pobrinuli smo se poslati toga i toga: koji će, pokoravajući se odredbama vaše svetosti, ne činiti ništa od sebe, nego se samo truditi pokoravati vama. Koliko se pak solida bude moglo skupiti od gore navedene količine prosa, obznanite nam svojim izvještajem, da se, pohranjeni kod blagajnika, uz Božju pomoć sačuvaju za buduća vremena radi obnove gore spomenute vrste žita, na način obnovljene odjeće kojoj se tkanje raspliće po nitima da bi se na novo lice satkalo još sjajnijim ukrasom.”
6 Toliko on, uz izvanrednu pohvalu Daciju zbog dobročinstva prema siromasima, vjernosti i pobožnosti. Ripamonti tvrdi da je naslov ovoga pisma bio: „Kasiodor presvetomu Daciju, milanskom nadbiskupu”; ali ne navodi u kojem ga je primjerku pročitao. Baronije u 7. svesku djela Annales smatra da je napisano 534. godine Kristove. Vilim Fornerius u djelu Notæ ad Cassiodorum drži da je napisano nakon konzulata Belizarova, u vrijeme kada se Belizar, držeći Rim silom, odupirao gotskom kralju Vitigesu. No to se dogodilo treće godine nakon konzulata Belizarova, 13. indikcije, 537. godine Kristove, koje godine nastavljač Marcelinova ljetopisa piše da je započela opsada Rima, a Prokopije u 2. knjizi djela De bello Gothico prenosi da je Rim oslobođen nakon opsade od jedne godine i devet dana oko proljetne ravnodnevice 538. godine. Puteanus kaže da je Kasiodor pisao Daciju prije nego što je Mundila zauzeo Milano, a Sigonije to pismo smješta tek nakon razorenja Milana.
§ II. Milano predan Belizaru: Goti ga ponovno zauzeli i razorili.
Nastavljač komesa Marcelina, 1. indikcije, za samostalnoga konzulata Ivanova, to jest 538. godine Kristove, kaže: „Dok je Vitiges još boravio u opsadi Rima, Ivan, vrhovni zapovjednik vojske, s Bazesom, Kononom, Pavlom i Remom, uglednicima, te s velikom opremljenom vojskom pohita u Italiju, utabori se kod rimske luke i pritekne u pomoć pritisnutomu Rimu. Vidjevši njihov dolazak, Vitiges sklopi s Belizarom primirje na tri mjeseca i pošalje svoje poslanike caru.”
8 Isto opširnije iznosi Prokopije, koji piše da je za vrijeme toga primirja sv. Dacije došao k Belizaru i zamolio pomoć protiv Gota: „Otprilike u isto vrijeme”, kaže, „milanski svećenik Dacije i neki od prvaka građana dođoše u Rim i usrdno zamoliše Belizara da s njima pošalje malobrojnu posadu: da bez ikakve muke mogu caru povratiti ne samo Milano nego i cijelu Liguriju, oduzevši je Gotima. Ovaj grad, koji nastanjuju Ligurci, smješten je otprilike na pola puta između Ravenne i Alpa koje su na granicama Galije: stoga se s obiju strana brzom putniku otvara put od otprilike osam dana. Prvi je među gradovima Zapada odmah poslije Rima, kako veličinom tako i brojnošću stanovnika i ostalim dobrima sreće.” Na te riječi, iako je Belizar obećao da će udovoljiti njihovim molbama, ipak je ostao na istome mjestu radi zimovanja.
9 Nemoj pak posumnjati da je presveti muž bio narodu nepromišljen začetnik ili pomagač prevrata. Okrutne nepravde nanesene građanima i gaženje ugovorene slobode pravovjernoga bogoslužja lako potvrđuju i nemilosrdna ćud barbara i uvijek vjerolomno krivovjerje. O tome poslanstvu ovako sudi Baronije pod godinom 538., posljednji broj: „Ovaj dakle Dacije, znamenit svetošću života, uložio je svu marljivost da od Gota, koji su ujedno bili arijanci, oslobodi narode povjerene njegovoj duhovnoj upravi. Iz toga primjera dovoljno shvaćaš da ne zaslužuju klevetu niti smiju trpjeti mržnju oni biskupi koji prevrću svaki kamen da ne bi živjeli pod krivovjernim vladarom.” Zbog toga je protiv Dacija još žešće planula mržnja bezbožnika, tako da je naposljetku, prognan zbog vjere, krenuo u Carigrad, kako svjedoči sv. Grgur kojega ćemo dolje navesti.
10 Ferrari pogrešno ovo poslanstvo smješta u sljedeću 539. godinu. Još više griješi Ivan de Deis, koji piše da je sv. Dacije, pretrpjevši mnoge nepravde od Gota, s velikim brojem milanskih građana otputovao u Carigrad k caru Justinijanu, od kojega je ishodio da vojskovođa Belizar bude poslan u Italiju kako bi pokorio gotski narod, te da mu je i sam bio od najveće pomoći u ostvarenju toga pothvata. No on miješa dva različita Dacijeva putovanja. Vratimo se rimskomu.
11 Kada je Rim bio oslobođen gotske opsade, a razni gradovi vraćeni Justinijanu, Belizar je u Milano, kaže Prokopije, poslao oko tisuću Izauraca i Tračana. Izaurcima je postavio na čelo Enesa, Tračanima Pavla, a vrhovno zapovjedništvo nad svima povjerio je Mundili. I odmah zatim: „Upute se u Milano te zauzmu grad zajedno s cijelom pokrajinom Ligurijom.” Tada se pak Dacije, kako piše Ripamonti, pošto je na taj način ishodio pomoć i grad bio oslobođen, bez sumnje smatrao ocem domovine. O tim događajima raspravlja i sv. Antun u 2. dijelu, pogl. 4, naslov 12, § 3.
12 No ova sreća i radost grada nije dugo potrajala. Tek što je naime primio grčku vojsku s Mundilom, već su ga opsjeli Goti. Vitiges je naime poslao Uraju, koji žestoko napada grad. Barbarima je u pomoć poslao i Burgundce franački kralj Teodebert. Više nije bilo dovoljno pomoći ni u biskupu Daciju (ako je u gradu bio opsjednut s ostalima, kako pišu Baronije i Ripamonti), ni u Mundili i Grcima. Vojsku koju su doveli iz Rima bili su naime rasporedili po gradićima oko Milana, zadržavši sa sobom samo tristo vojnika. Čim je Belizar doznao da su Goti opsjeli Milano, pošalje onamo vojskovođe Martina i Ulijara sa znatnim četama. Oni otežu kod rijeke Pada iz lijenosti i straha. Mundila (a možda i Dacije, ako je bio ondje) i milanski prvaci pošalju k njima Rimljanina Pavla: preplivavši rijeku, on potakne Martina i Ulijara da krenu naprijed. Čim se on vratio u grad, oni se opet vrate svojoj staroj ćudi; i da bi opravdali otezanje, pišu Belizaru da se Pad ne može prijeći jer Goti to sprječavaju. Nato on zapovjedi Narzesu da skupi čete i pritekne u pomoć opsjednutima. Narzes je, kaže Ripamonti, bio sklon i umu i svetosti biskupa Dacija te je zbog toga muža želio da grad bude spašen. Odmah dakle pošalje Justina i Ivana. Ovaj, čim je krenuo iz Emilije, padne u bolest, a vojska pod bolesnim vojskovođom nije napredovala.
13 U međuvremenu su opsjednuti, pošto su dugo podnosili silu, bili svladani glađu. U samim Dacijevim analima stoji, kaže Ripamonti (strašno je i reći), da je majčinskom brigom bilo ispečeno dojenče i pokopano u istu utrobu koja se još nije bila ni oporavila od poroda. Dovedeni tom zajedničkom nevoljom do krajnosti, Mundila i građani predadoše se. Ali nikakva zadana riječ nije zadržala okrutnost. Kao da su bili pobunjenici protiv ugovora, bjesnjelo se posve jadnim pokoljem protiv zidina, kuća i samih ljudi. Ubijeno je tristo tisuća muškaraca. Puteanus se zgrozio nad tim brojem i napisao trideset tisuća. Jao, i to bi bilo previše, da tristo nije zapisao Prokopije. Žene koje su preporučivale mladost i ljepota predane su Burgundcima u ropstvo i na blud. Reparat, glavni začetnik prijelaza na stranu Rimljana, bio je nasjeckan na sitne komade i bačen psima za hranu. Njegov drug Birgencije izmakao je bijegom i preko Dalmacije stigao u Carigrad.
14 Baronije i Ripamonti smatraju da je i Dacije potajno izbjegao okrutnost pobjednika. Ghinius u djelu Natalis SS. Canonicorum piše (s kakvom vjerodostojnošću?) da je na Dacijev nagovor grad Milano bio pošteđen gotskoga razaranja. Nastavljač ljetopisa komesa Marcelina prenosi da su u 2. indikciji, za samostalnoga konzulata Apionova, to jest 539. godine Kristove, Goti ušli u Milano, srušili zidine, prigrabili plijen, pobili sve Rimljane te vojskovođe Mundilu i Pavla odveli u Ravennu. Bit će onih koji će smatrati vjerojatnim da je i Dacije bio zarobljen, ali da je zatim zauzimanjem staroga prijatelja Kasiodora bio vraćen na slobodu. Sigonije svakako u 18. knjizi djela De Occidentali imperio pretpostavlja da je on preživio stradanje Milana; tvrdi da je u to vrijeme napisano prije navedeno Kasiodorovo pismo te da je tada u Liguriji i cijeloj Italiji vladala krajnja oskudica žita. Ako se to dogodilo, zasigurno se i Dacijevim nastojanjem onaj grad počeo dizati iz tolikoga pogreba. Bernardino Corio, koji sve tadašnje događaje ružno brka, prenosi da je nakon razorenja grada biskup s drugim svećenicima prvostolne crkve nastanio se u Noceti.
§ III. Putovanje sv. Dacija u Carigrad, zlodusi protjerani iz prenoćišta.
Belizar, kaže nastavljač ljetopisa komesa Marcelina, u 3. indikciji, za samostalnoga konzulata Justina Mlađega, to jest 540. godine Kristove, ulazi u Ravennu, uzima sa sobom kralja Vitigesa i kraljicu, sve blago i plemenitije Gote te se vraća caru. No Goti nastanjeni s one strane Pada odluče se pobuniti i postave sebi za kralja Heldebada, kod drugih Heldibalda i Ildibalda. Ubrzo u 4. indikciji, za samostalnoga konzulata Bazilijeva, 541. godine Kristove, ubivši Heldibalda, postave sebi za kralja Erarika, a kad je i on ubijen u 5. indikciji, nakon konzulata Bazilijeva, predadoše kraljevstvo Totili, oštroumnu i razboritu mužu, za kojega se prenosi da je većinu ratova sretno vodio ne toliko mačem koliko blagošću i dobrostivošću. No katoličkoj vjeri zasigurno nije bio sklon, a osobito je kao krivovjerac progonio biskupe. Ne male dokaze za to dat ćemo 1. ožujka kod sv. Herkulana II., biskupa Perugie; 21. ožujka kod sv. opata Benedikta; 22. svibnja kod sv. Fulgencija, biskupa Otricolija; 10. listopada kod sv. Cerbonija iz Populonije i drugdje.
16 Za ovoga vladara sv. Dacije je, kako pretpostavljamo slijedeći Sigonija, bio prognan zbog vjere oko 545. godine. Kako se tada uputio u Carigrad i što je učinio na putu, spominje sv. Grgur u 3. knjizi djela Dialogi, pogl. 4: „Također u vrijeme istoga vladara”, kaže, „naime Justinijana, dok je Dacije, biskup grada Milana, prognan zbog vjere, putovao u Carigrad, stigao je u Korint. Dok je tražio prostranu kuću za prenoćište koja bi mogla primiti cijelu njegovu pratnju, i jedva je nalazio, ugleda izdaleka kuću prikladne veličine i zapovjedi da mu je pripreme za boravak. A kad su stanovnici toga mjesta govorili da on u njoj ne može boraviti jer već mnogo godina u njoj stanuje đavao te je stoga ostala prazna, časni muž Dacije odgovori govoreći: Štoviše, upravo zato trebamo boraviti u toj kući ako ju je zaposjeo zli duh i iz nje otjerao ljudsko prebivanje. Zapovjedi dakle da mu je pripreme te bezbrižan uđe u nju, spreman podnijeti borbe protiv staroga neprijatelja. I tako u tišini gluhe noći, dok je Božji čovjek počivao, stari neprijatelj golemim glasovima i velikom vikom poče oponašati riku lavova, blejanje ovaca, revanje magaraca, siktanje zmija, roktanje svinja i ciku miševa. Tada se Dacije iznenada probudi na glasove tolikih životinja, ustade silno gnjevan i poče snažnim glasom vikati protiv staroga neprijatelja govoreći: Dobro ti se dogodilo, bijedniče! Ti si onaj koji je rekao: Postavit ću svoje prijestolje na sjever i bit ću sličan Svevišnjemu. Evo, zbog svoje oholosti postao si sličan svinjama i miševima: i ti koji si nedostojno htio oponašati Boga, evo (kako si i zaslužio) oponašaš životinje. Na te njegove riječi, da tako kažem, zli duh se postidio svojega poniženja. A kako se i ne bi postidio onaj koji u tu istu kuću više nikada nije ušao da bi pokazivao strahote kao što je bio navikao? I tako je ona poslije postala prebivalištem vjernika: jer čim je u nju ušao jedan istinski vjernik, iz nje je odmah odstupio lažljivi i nevjerni duh.” Isto pripovijedaju sv. Antun u 2. dijelu, pogl. 9, naslov 12, § 8, Petar de Natalibus u 11. knjizi, pogl. 99, Vinko iz Beauvaisa u 22. knjizi, pogl. 74, te Ripamonti nešto kićenije, no ovaj koliko odstupa od jednostavnosti sv. Grgura, toliko ponekad odstupa i od istine.
§ IV. Napori za katoličku vjeru.
Upravo u to vrijeme izbila je ona glasovita rasprava o Trima poglavljima. Teodor, biskup Mopsuestije, nekoć je napisao tumačenja o vjeri u kojima je tako zastupao dvije naravi u Kristu da se činilo kako je utro put nestorijanskom krivovjerju koje naučava dvije osobe. Nakon osude Nestorija njegove su ih pristaše proširile u javnost, te su nakon Efeškoga sabora održanoga 431. godine bili predmetom raznih prepirki, a osobito ih je pobijao Rabula, biskup Edese. Iba, Rabulin nasljednik, napisao je pismo Perzijancu Mariju u kojem Ćirila Aleksandrijskoga, najžešćega Nestorijeva protivnika, i svojega prethodnika Rabulu kudi jednako kao i Nestorija, a Teodora hvali. Ipak je na Kalcedonskom saboru 451. godine Iba bio primljen, pošto je prije toga izrekao anatemu Nestoriju i Eutihu. Na isti je sabor bio pripušten i Teodoret, biskup Cira, premda je protiv Ćirilovih anatematizama bio izdao oštro tumačenje. Smatralo se naime da tada, dok je još bio svjež razdor između istočnjaka i Egipćana, to treba oprostiti, osobito jer su Iba i Teodoret već mislili katolički.
18 Nakon cijeloga stoljeća ponovno je raspirivan oganj koji se skrivao pod pepelom. Naime, sam car Justinijan, na poticaj Teodora, biskupa Cezareje Kapadocijske i zaštitnika akefala, izdao je 546. godine spis kojim su osuđeni Teodor Mopsuestijski, Ibino pismo i Teodoretov spis protiv Ćirila. U početku su se katolici usprotivili, smatrajući da se time potkopava ugled Kalcedonskoga sabora. A nije ni bila carska stvar upuštati se u takvo što. On je ipak pobijedio te je carigradskoga patrijarha Menu i druge prisilio da potpišu. Tada je, kaže Baronije pod godinom 546., br. 45, usrdno zamolio i apokrizijara Apostolske Stolice koji je ondje boravio, đakona Stjepana, da to učini. No toliko je bio daleko od toga da ga uspije navesti na taj čin da je u njemu iskusio najvećega protivnika svojim nastojanjima, baš kao i u Daciju, milanskom biskupu, koji je tada također bio u Carigradu. Oni su pak o svemu obavijestili odsutnoga rimskoga prvosvećenika Vigilija. Štoviše, i Dacije, milanski biskup, kaže Fakundo iz Hermiane u djelu Liber contra Mocianum Scholasticum, s drugim svećenicima nije smatrao da treba podnositi zajedništvo s takvim prekršiteljima: stoga se, kako se ondje prenosi iz pisma pape Vigilija napisanoga Meni s puta, s drugim susvećenicima i mnogim sinovima Crkve povukao iz zajedništva s tim istim Menom.
19 U međuvremenu car poziva u Carigrad samoga rimskoga prvosvećenika. Vigilije žurno isplovi iz Rima na Siciliju i ondje prezimi. Onamo mu je Dacije izišao ususret i izvijestio ga o svemu što se dogodilo u Carigradu, kako sam Vigilije svjedoči u navedenom pismu. Što se u međuvremenu još dogodilo, izlažu isti Fakundo u 4. knjizi djela Defensio Trium capitulorum, pogl. 3, i drugi. Kad je Vigilije stigao u Carigrad, pritisnut, kaže Ripamonti, svom težinom prilika, imao je u milanskom biskupu najodlučnijega branitelja i sudionika svih savjetovanja. Nije potrebno ovdje spominjati sve što se ondje dogodilo. Dotaknut ćemo se tek nekoliko događaja u kojima je sigurno sudjelovao Dacije, premda sve do njegove smrti Vigiliju nigdje nije nedostajalo ni njegova marljivost ni njegova vjernost.
20 Sazvavši sinodu od trideset biskupa koji su bili u Carigradu, Vigilije je zapovjedio da svatko napismeno izloži što misli i kojim razlozima to potkrepljuje. Nakon ostaloga donio je dekret, u Dacijevoj nazočnosti, odobren od obiju strana, da se o prijeporu s obiju strana šuti sve do sabora koji se ima uskoro sazvati. Tako sam navodi u osudi kojom je Teodora Cezarejskoga, prekršitelja toga dekreta i začetnika svih zala, lišio svećeništva i zajedništva: „I to nam se”, kaže, „veoma svidjelo s preblagim vladarom, u nazočnosti također Mene, biskupa carigradskoga grada, i Dacija, milanskoga predstojnika, te drugih kako grčkih tako i latinskih biskupa, s kojima si svima zajedno i ti, Teodore, bio nazočan; kao i u nazočnosti sudaca, velikaša i cijeloga senata, da se sve do spomenute odluke sabora ne pokušava ništa poduzimati glede navedenih Triju poglavlja.” Ta je osuda protiv Teodora izrečena 14. kolovoza, za vladavine gospodina Justinijana, vječnoga Augusta, dvadeset pete godine, jedanaeste godine nakon konzulata presvijetloga muža Bazilija, to jest 553. godine Kristove. I tada je bio nazočan Dacije. „U ime”, kaže Vigilije, „i vlašću bl. Petra apostola, čije mjesto, premda neznatni, zauzimamo, zajedno s Dacijem milanskim, Ivanom marsikanskim itd., braćom i subiskupima, proglašenjem ove osude određujemo da je Teodor, negdašnji biskup grada Cezareje Kapadocijske, lišen kako svećeničke časti i katoličkoga zajedništva, tako i svake biskupske službe ili vlasti.”
§ V. Smrt i javno štovanje sv. Dacija.
Ako je Dacije preminuo 14. siječnja, pod kojim je nadnevkom upisan u crkvene popise, to se nužno moralo dogoditi 553. godine Kristove. Ne prije, jer je prethodne godine 14. kolovoza bio živ, kako je prije rečeno. Ne poslije, jer je upravo iste 553. godine, kada je Narzes poveo vojsku protiv Totile, Dacijev nasljednik, još neposvećen, bio pozvan u Ravennu. To je očito iz pisma pape Pelagija, koji je naslijedio Vigilija preminuloga na Siciliji od bolova kamenca 554. godine Kristove, to jest XIII. godine nakon konzulata Bazilijeva, 2. indikcije, upućenoga Narzesu, a navodi se i u 2. svesku sabora i u Gracijanovu Dekretu (Decretum Gratiani), pogl. Non vos 23, pitanje 3 na kraju: „Vaša Uzvišenost treba se prisjetiti”, kaže, „što je po vama Bog učinio u ono vrijeme kada, dok je tiranin Totila držao Istru i Veneciju, a Franci također sve pustošili, ipak niste dopustili da se postavi milanski biskup prije nego što ste o tome izvijestili preblagoga vladara i njegovim novim pismom doznali što treba učiniti; te su posred neprijatelja koji su posvuda bjesnjeli ipak u Ravennu providnošću vaše uzvišenosti dovedeni i onaj koji je trebao biti zaređen i onaj koji ga je trebao zarediti.”
22 Isto je jasno iz ljetopisa (Chronicon) Viktora Tununskoga: „Dacije”, kaže, „milanski biskup, dođe u Carigrad i, pristavši na osudu Triju poglavlja, istoga dana pogođen preminu. Eunuh Narzes, od prepozita patricij, u Italiji čudesno svlada i ubije gotskoga kralja Totilu te zaplijeni sve njegovo blago.” Toliko Viktor, uporni branitelj Triju poglavlja sve do raskola, bilježeći u istoj godini Dacijevu smrt i Totilinu pogibiju, premda tu godinu pogrešno naziva četrnaestom nakon konzulata Bazilijeva, to jest 553. godinom Kristovom. Baronije u djelu Annales Narzesovu pobjedu smješta u 553. godinu, a bolje u djelu Notationes ad Martyrologium u 553. godinu, koja je bila osamnaesta godina Gotskoga rata započetoga 535. godine: i tom godinom rat završavaju Prokopije i nastavljač Marcelinova ljetopisa, u XV. indikciji, kako ovaj bilježi, XI. godine nakon konzulata Bazilijeva.
23 Odatle najprije možeš pobiti one koji su napisali da je Dacije sudjelovao na V. ekumenskom saboru, započetom, kako imaju spisi, XXVII. godine vladavine gospodina Justinijana, XII. godine nakon konzulata Bazilijeva, na dan 4. svibnja, u I. indikciji, to jest 553. godine Kristove. Povod pogrešci pružen je onima koji su to napisali, sastavljaču djela Acta Ecclesiæ Mediolanensis, Ripamontiju, Puteanu i drugima, time što je prije sudjelovao na posebnim sinodama koje je sazvao Vigilije.
24 Drugo, očito je da griješe Ferrari i Ripamonti kada tvrde da se Dacije vratio u Milano i ondje preminuo. Osim toga, ti isti i drugi ružno se varaju u godini Dacijeve smrti. Ferrari navodi 543., proturječeći samomu sebi; Ripamonti 556., a drugi 561., čemu se pridružuju Acta Ecclesiæ Mediolanensis i Ivan de Deis, dok tvrde da je bio izabran za pape Vigilija (koji je 538. godine, nakon progonstva sv. Silverija, tek 540. godine zakonito počeo upravljati Crkvom), a da je ipak stolovao dvadeset i dvije godine. A Ivan de Deis izričito piše da je živio za Pelagija I. i Ivana III., od kojih je ovaj naslijedio onoga 560. godine. Klaudije Robert piše da je Dacije stolovao od 521. do 561. godine.
25 Njegovo je tijelo preneseno iz Carigrada u Milano i položeno u crkvi sv. Viktora; možda onda kada je Narzes obnovio taj grad. Ubrojen je također među svece. Da je upisan na mnogim mjestima u litanijama Milanske Crkve i u prastaroj rukopisnoj knjizi o svecima iste Crkve, poučava Galesini, koji ga u Martirologiju slavi ovom pohvalom: „U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca. On je, nakon što je dvadeset i dvije godine pobožno upravljao Milanskom Crkvom, slavan pohvalom biskupskih kreposti počinuo u Gospodinu.” Rimski martirologij: „U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca, kojega spominje blaženi papa Grgur.” O njemu govore i Molanus u djelu Additiones ad Usuardum te Njemački martirologij.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.