Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 14. siječnja

O sv. Daciju, milanskom biskupu

DE S. DATIO EPISCOPO MEDIOLANENSI

§ 1. Biskupstvo sv. Dacija, spisi, milosrđe prema siromasima.

Dacije, kod drugih Dacius i Dasius, muž izvrstan pobožnošću i učenošću, potjecao je iz Milana (kako se prenosi u djelu Acta Ecclesiæ Mediolanensis i kod Ivana de Deisa u djelu Catalogus successorum S. Barnabæ, sabranom iz Vatikanske knjižnice i rukopisa kardinala Sirleta) iz osobito ugledne obitelji Aliati. Ono što je učinio prije biskupstva nije zapisano u knjigama: ono pak što je učinio poslije, razni su pisci usput dotaknuli. Ni samo vrijeme početka biskupstva ne može se sa sigurnošću odrediti. Ako je stolovao dvadeset i dvije godine, kako većina drži, moći će se dolje iz godine smrti zaključiti da je bio izabran oko 530. godine Kristove. Početci su mu u javnom pogledu bili mirni, jer su se gotske prilike vodile iznimnom razboritošću i pravednošću Amalasunte.

2 Prethodnikom Dacijevim, XXVIII. predstojnikom te Crkve, navode sv. Magna spomenuto djelo Acta te Crkve, Ivan de Deis, Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ na 14. siječnja i 5. studenoga na rođendan Magnov, te Josip Ripamonti u djelu Historia Mediolanensis, dekada 1, knj. 7, gdje piše ovo: „Nakon Eustorgija, kojega je biskupom učinio Feliks IV., a koji je preminuo osme godine svojega biskupovanja i bio pokopan u bazilici sv. Lovre, upravljao je ovim crkvenim prilikama i ovim stanjem vremena Magno iz roda Trincheria, ne dulje od tri godine. Njega je zatim naslijedio Dacije, zbog proučavanja mudrosti i iskustva u životnim prilikama prikladan za velike poslove. Naime, predavati djela potomstvu i bilježiti ljudske prijevare u spomenike bila mu je briga i trud. Tome su se pridruživali nebeski darovi čestitosti i iskrenosti, te se u narodu ubrajao među svete biskupe.” Toliko on. Jednako navode i spomenuti pisci. No za Eustorgija II. pokazat ćemo 6. lipnja da je stolovao prije vremena Feliksa IV. Erycius Puteanus u 1. knjizi djela Historia Insubrica i Klaudije Robert u dodatku djelu Gallia Christiana tvrde da je Magno naslijedio Dacija. To ćemo istražiti 5. studenoga.

3 Da je Dacije napisao povijest svojega vremena i životopise svojih prethodnika tvrdi Ivan de Deis. Da je sastavio knjige anala spominju Acta Ecclesiæ Mediolanensis, Puteanus i drugi. Naš Possevino naziva to ljetopisom (Chronicon), u kojem među ostalim u 1. knjizi, pogl. 10, svjedoči da su sveti oci Ambrozije i Augustin, odmah nakon krštenja samoga Augustina, dok je sav narod bio zapanjen, naizmjenično i iznenada ispjevali onaj hvalospjev TE DEUM LAUDAMUS, a odatle da ga je počela često pjevati sveopća Crkva. Toliko Possevino, a po njemu i Vossius u djelu De Historicis Latinis. Spominje i Dacijeve izvještaje (Relationes) Anastazije Bibliotekar u djelu De vitis Pontificum, u životopisu Silverija: „Tada su”, kaže, „Goti opsjedali grad i rimsku luku godinu dana, a patricij Belizar boreći se pobijedi Gote, te su poslije godinu dana Goti pobjegli u Ravennu. U isto vrijeme bila je tolika glad po cijelome svijetu da je Dacije, milanski biskup, u svojem izvještaju to očito pripovjedio, kako su u krajevima Ligurije žene zbog teške gladi jele svoje sinove, za koje je naveo da su pripadali obitelji njegove Crkve.” Isto o toj gladi i Dacijevu izvještaju nalazi se u 16. knjizi djela Historia Miscella, pogl. 13: „Osim ratne nevolje, Rim je povrh toga bio pritisnut oskudicom i glađu. Tolika je naime te godine po cijelome svijetu, a osobito u Liguriji, glad bila narasla da su, kako je prenio preblaženi muž Dacije, milanski predstojnik, mnoge majke jele udove svoje nesretne djece.” Ipak bi se ovi izvještaji mogli činiti možda pismovnim pripovijedanjima.

4 Ovdje je najbolji predstojnik izlio svoju milosrdnu nutrinu; i nije samo osobno ispraznio vlastite i crkvene žitnice i zalihe, nego je preuzeo zaštitu bijednika pred drugima te je izmolio i gotsku darežljivost. Svjedok je M. Aurelije Kasiodor, koji je sv. Daciju dao ovlast da iz kraljevskih žitnica prodaje žito siromasima po niskoj cijeni, bez sumnje umoljen od njega da pritekne u pomoć javnoj nevolji. Ovako mu dakle piše u 12. knjizi djela Variæ, pismo 27.

5 „Daciju, milanskom biskupu, Senator, pretorijanski prefekt. Manje koristi zapovjediti dobro, ako to ne želimo ostvariti po presvetim muževima. Dobročinstvo naime uvećava ispravna volja pravednika: i što god se čini bez prijevare, to se doista pripisuje zaslugama darovatelja. Dolikuje naime da vladarsku darežljivost provodi svećenička čistoća. Jer komu je stalo činiti dobro iz vlastitoga, taj će pohvalno ispuniti i tuđe želje. I stoga molimo vašu svetost (čija je nakana služiti božanskim zapovijedima) da iz žitnica u Paviji i Tortoni, kako je vladar zapovjedio, date pod našom odredbom izgladnjelom narodu prodati treći dio vrste prosa po dvadeset i pet modija za jedan solid: da nečijom podmitljivošću ne bi dospjelo onima koji se čini da mogu živjeti od vlastitoga. Neka onaj tko ima manje primi vladarsku darežljivost. Odlučeno je pomoći potrebitima, a ne bogatima: rasipa radije onaj tko ulijeva u puno: jer ono se bolje pohranjuje što se skuplja u prazne posude. Stoga neka vaša svetost službe milosrđa ne smatra uvredom: jer je vama dostojno sve gdje se nalazi pobožnost. Uistinu, vjerno izvršavati tuđe želje znači ostvariti vlastita dobra. Da se to uz Božju pomoć provede, pobrinuli smo se poslati toga i toga: koji će, pokoravajući se odredbama vaše svetosti, ne činiti ništa od sebe, nego se samo truditi pokoravati vama. Koliko se pak solida bude moglo skupiti od gore navedene količine prosa, obznanite nam svojim izvještajem, da se, pohranjeni kod blagajnika, uz Božju pomoć sačuvaju za buduća vremena radi obnove gore spomenute vrste žita, na način obnovljene odjeće kojoj se tkanje raspliće po nitima da bi se na novo lice satkalo još sjajnijim ukrasom.”

6 Toliko on, uz izvanrednu pohvalu Daciju zbog dobročinstva prema siromasima, vjernosti i pobožnosti. Ripamonti tvrdi da je naslov ovoga pisma bio: „Kasiodor presvetomu Daciju, milanskom nadbiskupu”; ali ne navodi u kojem ga je primjerku pročitao. Baronije u 7. svesku djela Annales smatra da je napisano 534. godine Kristove. Vilim Fornerius u djelu Notæ ad Cassiodorum drži da je napisano nakon konzulata Belizarova, u vrijeme kada se Belizar, držeći Rim silom, odupirao gotskom kralju Vitigesu. No to se dogodilo treće godine nakon konzulata Belizarova, 13. indikcije, 537. godine Kristove, koje godine nastavljač Marcelinova ljetopisa piše da je započela opsada Rima, a Prokopije u 2. knjizi djela De bello Gothico prenosi da je Rim oslobođen nakon opsade od jedne godine i devet dana oko proljetne ravnodnevice 538. godine. Puteanus kaže da je Kasiodor pisao Daciju prije nego što je Mundila zauzeo Milano, a Sigonije to pismo smješta tek nakon razorenja Milana.

§ 1. S. Datii Episcopatus, scripta, in egenos pietas.

Datius, qui Dacius aliis, ac Dasius, vir pietate doctrinaque eximius, Mediolani (ut traditur in Actis Eccl. Medialan. et a Joanne de Deis in catalogo successorum S. Barnabæ ex bibliotheca Valicana et MS. Cardinalis Sirleti collecto) familia Aliatia, cumprimis illustri, ortus. Quæ ante Episcopatum gessit, haud sunt prodita litteris: quæ deinceps, varii obiter perstrinxere. Tempus quoque ipsum initi Episcopatus, definiri certo haud potest. Si duobus ac viginti, ut plerique volunt, annis sedit; electum esse circiter annum Christi 330, infra ex anno obitus deducere licebit. Principia publice pacata habuit: cum singulari Amalasuentæ prudentia et æquitate res Gothicæ regerentur.

2 Decessorem Datii S. Magnum, XXVIII, ejus Ecclesiæ Antistitem, statuunt citata ejus Ecclesiæ Acta, Joannes de Deis, Ferrarius in catalogo SS. Italiæ 14 Januar. et

5 Novemberis Magni natali, et Josephus Ripamontius Histor. Medialan. decade 1, lib. 7, ubi isthæc scribit. Post Eustorgium, qui factus Episcopus a Felice IV, decesserat octavo sui Pontificatus anno, atque in basilica Laurentiniana fuerat sepultus; rexerat has Ecclesiæ vices, atque statum hunc temporum Magnus e Trincheria gente, nec ultra triennium. Huic deinde successerat Datius, ob sapientiæ studia, peritiamque casuum qui versarentur in vita, magnis negotiis aptus. Quippe tradere gesta posteris, humanasque fraudes in monumenta referre, cura et labor illi. Accedebant cælestia dona probitatis et candoris, vulgoque sanctos inter Episcopos ferebatur. Hæc ille. Paria citati auctores. Ast Eustorgium II,

6 Junii ostendemus ante Felicis IV, tempora sedisse. Magnum vult Erycius Puteanus lib. 1, histor. Insubricæ, et Claudius Robertus in appendice ad Galliam Christianam, Datio successisse. Id 5 Novemberis disquiremus.

3 Historiam sui temporis scripsisse Datium et vitas prædecessorum suorum asserit Joannes de Deis. Annalium libros ab eo compositos memorant Acta Ecclesiæ Medialan. Puteanus, alii. Possevinus noster Chronicon appellat, in quo præter alia testetur lib. 1, cap. 10, a sanctis Patribus Ambrosio et Augustino, statim a baptismo ejusdem Augustini, toto populo obstupescente, canticum illud TE DEUM LAUDAMUS, alternatim et ex tempore cantatum fuisse, inde vero ab universa Ecclesia frequentari cæpisse. Hæc Possevimus, atque ex eo Vossius de Historicis Latinis. Meminit et Relationum Datii Anastasius Bibliothecarius de vitis Pontificum, in Sylverio. Tunc obsessa, inquit, est civitas annum unum et portus Romanus a Gothis, Patricius vero Belisarius pugnando vicit Gothos, et postmodum fugerunt Gothi Ravennam post annum unum. Eodem tempore tanta fames fuit per universum mundum, ut Datius Episcopus Mediolanensis relatione sua hoc evidenter narraverit, eo quod in partibus Liguriæ mulieres filios suos comedissent penuria famis, quas retulit ex Ecclesiæ suæ fuisse familia. Eadem de fame hac et Datii relatione habentur lib. 16, historiæ Miscellæ cap. 13. Præter belli instantiam angebatur insuper Roma famis penuria. Tanta siquidem per universum mundum eo anno, maximeque apud Liguriam fames excreverat, ut sicut vir beatissimus Datius Mediolanensis Antistes retulit, pleræque matres infelicium natorum comederent membra. Possint tamen hæ Relationes, videri fortassis epistolicæ narrationes.

4 Hic viscera misericordiæ effuderit optimus Antistes; nec penum îpse solum horreaque tum propria tum Ecclesiæ exhausit, sed miserorum apud altios patrocinium suscepit, Gothicamque etiam imploravit munificentiam. Testis est M. Aurelius Cassiodorus, qui S. Datio, ut ex horreis regiis annonam pauperibus vili pretio divenderet, potestatem tribuit, ab eo haud dubie exoratus ut publicæ calamitati succurreret. Ita ergo ad eum scribit lib. 12, variarum, ep. 27.

3 Datio Episcopo Mediolanensi Senator Præf. Prætor. Minus prodest bonum jubere, nisi hoc per viros sanctissimos velimus efficere. Auget enim beneficium voluntas recta justorum: et quidquid sine fraude geritur, hoc vero donantis meritis applicatur. Decet enim ut munificentiam Principalem Sacerdotalis puritas exequatur. Num cui est studium, bonum de proprio facere, laudabiliter post aliena vota complere. Et ideo sanctitatem vestram petimus (cujus propositi est divinis inservire mandatis) ut de horreis Ticinensibus et Dertonensibus panici speciem, sicut a Principe jussum est, tertiam portionem esurienti populo, ad viginti quinque modios per solidum distrahi sub nostra ordinatione faciatis: ne cujusquam venalitate ad illos perveniat, qui se de proprio videntur posse transigere. Accipiat minus habens munificentiam Principalem. Egentibus visum est, non divitibus subvenire: fundit potius qui mittit in plenum: nam illud potius reconditur quod vasis vacuis congregatur. Quapropter sanctitas vestra miserationis officia non putet injuriam: quia totum vobis dignum est, ubi pietas invenitur. Siquidem aliena desideria fideliter gerere, hoc est hona propria perfecisse. Ad quam rem Deo juvante procurandam, illum atque illum curavimus destinare: qui sanctitatis vestræ ordinationibus obsecuti, nihil ex se faciant, sed tantummodo vobis obedire contendant. Solidi vero quanti ex supradicta quantitate panici poterunt congregari, vestra nobis relatione declarate, ut apud Arcarium reconditi ad supramemoratam speciem reparandam futuris reserventur, Deo auxiliante, temporibus, more vestis redivivæ, cujus adunatio per fila resolvitur, ut in novam faciem splendido potius decore taxetur.

6 Hæc ille, cum insigni Datii commendatione a beneficentia in pauperes, fidelitate, pietate. Ripamontius hujus epistolæ eam vult fuisse incriptionem. Cassiodorus Datio Archiep. Med. sanctissimo; at quo eam in exemplari legerit, non indicat. Baronius to. 7, Annal. scriptam existimat anno Christi 534. Guilielmus Fornerius in Notis ad Cassiodorum, post consulatum Belisarii, quo tempore adversus Witigem Gothorum regem, Belisarius Romam vi obtinens resistebat. Verum id contigit post consulatum Belisarii anno tertio, Indict. 13, an. Christi 537, quo anno Romam obsideri cæptam scribit Marcellini continuator, et Procopius lib. 2, de bello Gothico, traditique hic post anni unius et novem dierum obsidionem circa æquinoctium vernum anni 538, liberatam. Puteanus, antequam Mundilas Medialanum occuparet, Cassiodorum ait Datio scripsisse, Sigonius non nisi post Medialanum eversum eam epistolam refert.

§ II. Milano predan Belizaru: Goti ga ponovno zauzeli i razorili.

§ II. Mediolanum Belisario traditum: a Gothis receptum et eversum.

Nastavljač komesa Marcelina, 1. indikcije, za samostalnoga konzulata Ivanova, to jest 538. godine Kristove, kaže: „Dok je Vitiges još boravio u opsadi Rima, Ivan, vrhovni zapovjednik vojske, s Bazesom, Kononom, Pavlom i Remom, uglednicima, te s velikom opremljenom vojskom pohita u Italiju, utabori se kod rimske luke i pritekne u pomoć pritisnutomu Rimu. Vidjevši njihov dolazak, Vitiges sklopi s Belizarom primirje na tri mjeseca i pošalje svoje poslanike caru.”

Continuator Marcellini Comitis, Indict. 1, Joanne solo Cos. id est, anno Christi 538. Adhuc, inquit, Vitige in obsidione Romæ morante, Joannes Magister militum, cum Batze, Conone, Paulo, Remaque inlustribus, magnoque exercitu apparato ad Italiam properant, castraque ad portum Romanum conlocant, laboranti Romæ subveniunt. Quorum adventum Vitiges cernens, trium mensium temporis cum Belisario pacta confirmat, suosque legatos ad Imperatorem transmittit.

8 Isto opširnije iznosi Prokopije, koji piše da je za vrijeme toga primirja sv. Dacije došao k Belizaru i zamolio pomoć protiv Gota: „Otprilike u isto vrijeme”, kaže, „milanski svećenik Dacije i neki od prvaka građana dođoše u Rim i usrdno zamoliše Belizara da s njima pošalje malobrojnu posadu: da bez ikakve muke mogu caru povratiti ne samo Milano nego i cijelu Liguriju, oduzevši je Gotima. Ovaj grad, koji nastanjuju Ligurci, smješten je otprilike na pola puta između Ravenne i Alpa koje su na granicama Galije: stoga se s obiju strana brzom putniku otvara put od otprilike osam dana. Prvi je među gradovima Zapada odmah poslije Rima, kako veličinom tako i brojnošću stanovnika i ostalim dobrima sreće.” Na te riječi, iako je Belizar obećao da će udovoljiti njihovim molbama, ipak je ostao na istome mjestu radi zimovanja.

8 Eadem pluribus Procopius, qui harum tempore induciarum scribit S. Datium ad Belisarium venisse, Contra Gothos auxilium rogat Datius. auxiliumque contra Gothos implorasse: Sub idem tempus, inquit, Mediolanensium Sacerdos Datius, civiumque primores nonnulli Romam venerunt, enixeque Belisarium orarunt, ut paucos secum præsidiarios mitteret: posse se nullo negotio, non Mediolana modo, sed et omnem Liguriam Gothis ademptam, Imperatori recuperare. Urbs hæc Liguribus habitata, medio fere inter Ravennam et Alpes, quæ in Galliarum confinibus sunt, sita est itinere: quare utrimque octo circiter dierum homini expedito via patet. Princeps inter Occidentis urbes secundum Romam, tam magnitudine quam incolarum frequentia et ceteris fortunæ bonis existit. His itaque orationibus cum Belisarius polliceretur, eorum se petitionibus satisfacturum, eodem tamen in loco hibernaturus permansit.

9 Nemoj pak posumnjati da je presveti muž bio narodu nepromišljen začetnik ili pomagač prevrata. Okrutne nepravde nanesene građanima i gaženje ugovorene slobode pravovjernoga bogoslužja lako potvrđuju i nemilosrdna ćud barbara i uvijek vjerolomno krivovjerje. O tome poslanstvu ovako sudi Baronije pod godinom 538., posljednji broj: „Ovaj dakle Dacije, znamenit svetošću života, uložio je svu marljivost da od Gota, koji su ujedno bili arijanci, oslobodi narode povjerene njegovoj duhovnoj upravi. Iz toga primjera dovoljno shvaćaš da ne zaslužuju klevetu niti smiju trpjeti mržnju oni biskupi koji prevrću svaki kamen da ne bi živjeli pod krivovjernim vladarom.” Zbog toga je protiv Dacija još žešće planula mržnja bezbožnika, tako da je naposljetku, prognan zbog vjere, krenuo u Carigrad, kako svjedoči sv. Grgur kojega ćemo dolje navesti.

9 Ne suspiceris autem virum sanctissimum rerum quo jure: novandarum temere populo vel auctorem fuisse vel adjutorem. Atroces injurias irrogatas civibus, pactamque sacrorum orthodoxorum libertatem violatam, facile et Barbarorum immitia ingenia, et numquam non perfida hæresis, persuadent. De hac legatione ita pronuntiat Baron. an. 538, nu. ultimo: Hic ergo Datius vitæ sanctitate insignis, ut vindicaret a Gothis iisdemque Arianis populos spirituali regimine sibi subditos, omnem adhibuit diligentiam. Quo exemplo satis intelligas, telligas, non mereri calumniam, neque invidiam Episcopos illos pati debere, qui ne sub hæretico Principe degant, omnem lapidem movent. Acerbius hinc quoque in Datium impiorum odium exarsit, ut tandem caussa fidei exactum ad Constantinopolitanam urbem perrexisse, testetur S. Gregorius infra citandus.

10 Ferrari pogrešno ovo poslanstvo smješta u sljedeću 539. godinu. Još više griješi Ivan de Deis, koji piše da je sv. Dacije, pretrpjevši mnoge nepravde od Gota, s velikim brojem milanskih građana otputovao u Carigrad k caru Justinijanu, od kojega je ishodio da vojskovođa Belizar bude poslan u Italiju kako bi pokorio gotski narod, te da mu je i sam bio od najveće pomoći u ostvarenju toga pothvata. No on miješa dva različita Dacijeva putovanja. Vratimo se rimskomu.

10 Ferrarius perperpam hanc legationem ad annum sequentem 539 refert. Magis aberrat Joannes de Deis, a quo scribitur S. Datius multas a Gottis perpessus injurias, magno civium Mediolanensium numero profectus ad Constatinopolitanam urbem ad Imperatorem Justinianum, a quo Belisarium Ducem in Italiam mitti impetravit ad Gottorum gentem debellandam. Cui etiam maximo adjumento fuit ad hoc præstandum. Sed duplicem Datii profectionem permiscet. Ad Romanam redeamus.

11 Kada je Rim bio oslobođen gotske opsade, a razni gradovi vraćeni Justinijanu, Belizar je u Milano, kaže Prokopije, poslao oko tisuću Izauraca i Tračana. Izaurcima je postavio na čelo Enesa, Tračanima Pavla, a vrhovno zapovjedništvo nad svima povjerio je Mundili. I odmah zatim: „Upute se u Milano te zauzmu grad zajedno s cijelom pokrajinom Ligurijom.” Tada se pak Dacije, kako piše Ripamonti, pošto je na taj način ishodio pomoć i grad bio oslobođen, bez sumnje smatrao ocem domovine. O tim događajima raspravlja i sv. Antun u 2. dijelu, pogl. 4, naslov 12, § 3.

11 Roma obsidione Gothorum liberata, variisque urbibus Justiniano assertis, Belisarius Mediolanum, inquit Procopius. Isauros Thracesque ad homines mille transmisit. Isauris Ennem præfecit, Paulum Thracibus; omnium tamen Mundilæ imperium demandavit. Et mox: Mediolanum contendunt, civitateque cum tota Liguriæ regione potiuntur. Tum vero Datius, ut Ripamontius scribit, in hunc modum suppetiis impetratis, ac urbe liberata, parens haud dubie publicus habebatur. Agit de his quoque rebus S. Antonius par. 2, cap. 4, tit. 12, § 3.

12 No ova sreća i radost grada nije dugo potrajala. Tek što je naime primio grčku vojsku s Mundilom, već su ga opsjeli Goti. Vitiges je naime poslao Uraju, koji žestoko napada grad. Barbarima je u pomoć poslao i Burgundce franački kralj Teodebert. Više nije bilo dovoljno pomoći ni u biskupu Daciju (ako je u gradu bio opsjednut s ostalima, kako pišu Baronije i Ripamonti), ni u Mundili i Grcima. Vojsku koju su doveli iz Rima bili su naime rasporedili po gradićima oko Milana, zadržavši sa sobom samo tristo vojnika. Čim je Belizar doznao da su Goti opsjeli Milano, pošalje onamo vojskovođe Martina i Ulijara sa znatnim četama. Oni otežu kod rijeke Pada iz lijenosti i straha. Mundila (a možda i Dacije, ako je bio ondje) i milanski prvaci pošalju k njima Rimljanina Pavla: preplivavši rijeku, on potakne Martina i Ulijara da krenu naprijed. Čim se on vratio u grad, oni se opet vrate svojoj staroj ćudi; i da bi opravdali otezanje, pišu Belizaru da se Pad ne može prijeći jer Goti to sprječavaju. Nato on zapovjedi Narzesu da skupi čete i pritekne u pomoć opsjednutima. Narzes je, kaže Ripamonti, bio sklon i umu i svetosti biskupa Dacija te je zbog toga muža želio da grad bude spašen. Odmah dakle pošalje Justina i Ivana. Ovaj, čim je krenuo iz Emilije, padne u bolest, a vojska pod bolesnim vojskovođom nije napredovala.

12 At non diuturna hæc urbi felicitas ac lætitia. Vix enim Græcum militem cum Mundila admiserat, cum obsessa est a Gothis. Nam missus a Vitige Urajas, urbem acriter oppugnat. Burgundiones quoque a Theodeberto Francorum Rege auxilio missi Barbaris. Neque jam aut in Datio Pontifice, (si in urbe cum ceteris obsessus est, ut Baronius et Ripamontius scribunt) aut in Mundila et Græcis opis sat erat. Quas enim Roma copias adduxerant, in circumjecta Mediolano distribuerant oppida; trecentis tantummodo secum militibus retentis. Belisarius ubi percepit Mediolanum a Gothis obsessum, Martinum eo et Vliarem Duces cum non spernendis copiis mittit. Ille ad Padum flumen moras nectunt, ignavia et metu. Mundilas, (forte et Datius, si adfuit) primoresque Mediolanensium Paulum Romanum ad eos ablegant: qui cum natatu trajecisset, Martinum et Vliarem ad progrediendum incitavit. Ut in urbem ille rediit, hi quoque ad ingenium revertuntur; utque moram excusent, Belisario scribunt, Padum non posse transmitti, impedientibus Gothis. Hic Narsetem jubet copias cogere et succurrere obsessis. Favebat Datii Pontificis, inquit Ripamontius, ingenio simul et sanctitati Narses, ac viri illius caussa salvam esse cupiebat urbem. Justinum ergo et Joannem continuo mittit. Hic cum ex Æmilia movet in morbum incidit: nec miles ægroto Duce progressus.

13 U međuvremenu su opsjednuti, pošto su dugo podnosili silu, bili svladani glađu. U samim Dacijevim analima stoji, kaže Ripamonti (strašno je i reći), da je majčinskom brigom bilo ispečeno dojenče i pokopano u istu utrobu koja se još nije bila ni oporavila od poroda. Dovedeni tom zajedničkom nevoljom do krajnosti, Mundila i građani predadoše se. Ali nikakva zadana riječ nije zadržala okrutnost. Kao da su bili pobunjenici protiv ugovora, bjesnjelo se posve jadnim pokoljem protiv zidina, kuća i samih ljudi. Ubijeno je tristo tisuća muškaraca. Puteanus se zgrozio nad tim brojem i napisao trideset tisuća. Jao, i to bi bilo previše, da tristo nije zapisao Prokopije. Žene koje su preporučivale mladost i ljepota predane su Burgundcima u ropstvo i na blud. Reparat, glavni začetnik prijelaza na stranu Rimljana, bio je nasjeckan na sitne komade i bačen psima za hranu. Njegov drug Birgencije izmakao je bijegom i preko Dalmacije stigao u Carigrad.

13 Interea obsessi cum vim diu sustinuissent, fame victi sunt. Est, inquit Ripamontius, in ipsius Datii Annalibus (horribile dictu) materna cura tostus infans, et eodem conditus utero, qui nondum ex puerperio esset refectus. Hac communi necessitate ad extrema redacti Mundilas ac cives, in deditionem venere. Sed nulla fides crudelitatem remorata est. Tamquam infra pacta rebelles essent, miserabili prorsus strage sævitum est in muros, ædes, ipsosque homines. Interfecta virorum trecenta millia. Horruit ad numerum Puteanus, et triginta millia scripsit. Heu, nimium id quoque, nisi trecenta scripsisset Procopius. Feminæ, quas ætas formaque commendaret, in servitutem libidinemque Burgundionibus data. Reparatus, defectionis ad Romanos auctor primarius, minutatim concisus est, et canibus in escam projectus. Birgentius ejus socius fuga elapsus, per Dalmatiam Constantinopolim pervenit.

14 Baronije i Ripamonti smatraju da je i Dacije potajno izbjegao okrutnost pobjednika. Ghinius u djelu Natalis SS. Canonicorum piše (s kakvom vjerodostojnošću?) da je na Dacijev nagovor grad Milano bio pošteđen gotskoga razaranja. Nastavljač ljetopisa komesa Marcelina prenosi da su u 2. indikciji, za samostalnoga konzulata Apionova, to jest 539. godine Kristove, Goti ušli u Milano, srušili zidine, prigrabili plijen, pobili sve Rimljane te vojskovođe Mundilu i Pavla odveli u Ravennu. Bit će onih koji će smatrati vjerojatnim da je i Dacije bio zarobljen, ali da je zatim zauzimanjem staroga prijatelja Kasiodora bio vraćen na slobodu. Sigonije svakako u 18. knjizi djela De Occidentali imperio pretpostavlja da je on preživio stradanje Milana; tvrdi da je u to vrijeme napisano prije navedeno Kasiodorovo pismo te da je tada u Liguriji i cijeloj Italiji vladala krajnja oskudica žita. Ako se to dogodilo, zasigurno se i Dacijevim nastojanjem onaj grad počeo dizati iz tolikoga pogreba. Bernardino Corio, koji sve tadašnje događaje ružno brka, prenosi da je nakon razorenja grada biskup s drugim svećenicima prvostolne crkve nastanio se u Noceti.

14 Datium quoque clam effugisse victorum crudelitatem Baronius et Ripamontius putant. Ghinius in Natalib. SS. Canonicorum scribit, (qua fide?) Datii persuasu Mediolani civitatem ab Gothorum devastatione liberatam. Continuator chronici Marcellini Comitis tradit Indict. II, Appione solo Cos. id est, anno Christi 539, Gothos Mediolanum ingressos muros diruisse, prædamque potitos, Romanos omnes interfecisse, Mundilam Paulumque Duces abduxisse Ravennam. Erit qui probabile existimet, captum quoque fuisse Datium; sed Cassidori veteris amici gratia libertati deinde restitutum. Sigonius certe lib. 18, de Occidentali imperio, eum a clade fuisse Mediolani supponit; quo tempore citatam ante Cassiodori epistolam scriptam, et summa tunc in Liguria totaque Italia annonæ penuria laboratum contendit. Id si factum est, certe et Dacii industria urbs illa a tanto funere resurgere cæperit. Bernardinus Corius, qui omnia tunc gesta fæde confundit, tradit urbe eversa Episcopum cum aliis summa ædis Sacerdotibus, Noxetæ domicilium fixisse.

§ III. Putovanje sv. Dacija u Carigrad, zlodusi protjerani iz prenoćišta.

§ III. S. Dacii iter Constantinopolim, fugati ex hospitio lemures.

Belizar, kaže nastavljač ljetopisa komesa Marcelina, u 3. indikciji, za samostalnoga konzulata Justina Mlađega, to jest 540. godine Kristove, ulazi u Ravennu, uzima sa sobom kralja Vitigesa i kraljicu, sve blago i plemenitije Gote te se vraća caru. No Goti nastanjeni s one strane Pada odluče se pobuniti i postave sebi za kralja Heldebada, kod drugih Heldibalda i Ildibalda. Ubrzo u 4. indikciji, za samostalnoga konzulata Bazilijeva, 541. godine Kristove, ubivši Heldibalda, postave sebi za kralja Erarika, a kad je i on ubijen u 5. indikciji, nakon konzulata Bazilijeva, predadoše kraljevstvo Totili, oštroumnu i razboritu mužu, za kojega se prenosi da je većinu ratova sretno vodio ne toliko mačem koliko blagošću i dobrostivošću. No katoličkoj vjeri zasigurno nije bio sklon, a osobito je kao krivovjerac progonio biskupe. Ne male dokaze za to dat ćemo 1. ožujka kod sv. Herkulana II., biskupa Perugie; 21. ožujka kod sv. opata Benedikta; 22. svibnja kod sv. Fulgencija, biskupa Otricolija; 10. listopada kod sv. Cerbonija iz Populonije i drugdje.

16 Za ovoga vladara sv. Dacije je, kako pretpostavljamo slijedeći Sigonija, bio prognan zbog vjere oko 545. godine. Kako se tada uputio u Carigrad i što je učinio na putu, spominje sv. Grgur u 3. knjizi djela Dialogi, pogl. 4: „Također u vrijeme istoga vladara”, kaže, „naime Justinijana, dok je Dacije, biskup grada Milana, prognan zbog vjere, putovao u Carigrad, stigao je u Korint. Dok je tražio prostranu kuću za prenoćište koja bi mogla primiti cijelu njegovu pratnju, i jedva je nalazio, ugleda izdaleka kuću prikladne veličine i zapovjedi da mu je pripreme za boravak. A kad su stanovnici toga mjesta govorili da on u njoj ne može boraviti jer već mnogo godina u njoj stanuje đavao te je stoga ostala prazna, časni muž Dacije odgovori govoreći: Štoviše, upravo zato trebamo boraviti u toj kući ako ju je zaposjeo zli duh i iz nje otjerao ljudsko prebivanje. Zapovjedi dakle da mu je pripreme te bezbrižan uđe u nju, spreman podnijeti borbe protiv staroga neprijatelja. I tako u tišini gluhe noći, dok je Božji čovjek počivao, stari neprijatelj golemim glasovima i velikom vikom poče oponašati riku lavova, blejanje ovaca, revanje magaraca, siktanje zmija, roktanje svinja i ciku miševa. Tada se Dacije iznenada probudi na glasove tolikih životinja, ustade silno gnjevan i poče snažnim glasom vikati protiv staroga neprijatelja govoreći: Dobro ti se dogodilo, bijedniče! Ti si onaj koji je rekao: Postavit ću svoje prijestolje na sjever i bit ću sličan Svevišnjemu. Evo, zbog svoje oholosti postao si sličan svinjama i miševima: i ti koji si nedostojno htio oponašati Boga, evo (kako si i zaslužio) oponašaš životinje. Na te njegove riječi, da tako kažem, zli duh se postidio svojega poniženja. A kako se i ne bi postidio onaj koji u tu istu kuću više nikada nije ušao da bi pokazivao strahote kao što je bio navikao? I tako je ona poslije postala prebivalištem vjernika: jer čim je u nju ušao jedan istinski vjernik, iz nje je odmah odstupio lažljivi i nevjerni duh.” Isto pripovijedaju sv. Antun u 2. dijelu, pogl. 9, naslov 12, § 8, Petar de Natalibus u 11. knjizi, pogl. 99, Vinko iz Beauvaisa u 22. knjizi, pogl. 74, te Ripamonti nešto kićenije, no ovaj koliko odstupa od jednostavnosti sv. Grgura, toliko ponekad odstupa i od istine.

Belisarius, inquit continuator chronici Marcellini Comitis, Indict. III, Justino juniore solo Cos. id est, anno Christi 540, Ravennam ingreditur, Regem Vitigem et Reginam, cunctasque opes, Gothosque nobiliores tollens secum, ad Imperatorem revertitur. Verum Gothi trans Padum residentes, rebellare disponunt, Regem sibi statuentes Heldebadum; aliis Heldibaldum, et Ildibaldum. Mox Indict. IV, Basilio solo Cos. anno Christi 541, Heldibaldo occiso Eraricum sibi ordinant Regem, quo etiam occiso Indict. V, post consulatum Basilii, Totilam in regnum manciparunt, virum acrem ac sagacem, qui plurimum bella non tam ferro, quam clementia et benignitate feliciter gessisse traditur. At religioni certe Catholicæ haud æquus fuit, præcipueque Antistites homo hereticus infestavit. Documenta haud levia dabimus 1 Martii in S. Herculano II, Episcopo Perusino;

21 Martii in S. Benedicto Abbate;

22 Maii in S. Fulgentio Episcopo Utriculano; 10 Octob. in S. Cerbonio Populoniensi, et alibi.

16 Sub hoc Principe S. Datium fidei caussa exactum, circiter annum 545 suspicamur, Sigonium secuti. Ut Constantinopolim tunc petierit, et quæ in itinere gesserit, commemorat S. Gregorius lib. 3, Dial. cap. 4. Ejusdem quoque, inquit, Principis tempore, nempe Justiniani, cum Dacius Mediolanensis urbis Episcopus, caussa fidei exactus, ad Constantinopolitanam urbem pergeret, Corinthum devenit. Qui dum largam domum ad hospitandum quæreret, quæ comitatum illius totum ferre potuisset, et vix inveniret, aspexit eminus domum congruentis magnitudinis, eamque sibi præparari ad hospitandum jussit. Cumque ejusdem loci incolæ dicerent, in ea hunc manere non posse, quia multis jam annis hanc diabolus inhabitaret, atque ideo vacua remansisset; vir venerabilis Datius respondit, dicens: Imo ideo hospitari in eadem domo debemus, si hanc spiritus malignus invasit et ab ea hominum habitationem repulit. In ea sibi igitur parari præcepit, securusque illam, antiqui hostis certamina toleraturus, intravit. Itaque intempestæ noctis silentio, cum vir Dei quiesceret, antiquus hostis immensis vocibus, magnisque clamoribus cœpit imitari rugitus leonum, balatus pecorum, ruditus asinorum, sibilos serpentium, porcorum grunnitus, stridores soricum. Tunc repente Datius tot bestiarum vocibus excitatus, surrexit, vehementer iratus, et contra antiquum hostem magnis cœpit vocibus clamare, dicens: Bene tibi contigit, miser tu ille es qui dixisti: Ponam sedem meam ad Aquilonem, et ero similis Altissimo. Ecce per superbiam tuam porcis et soricibus similis factus es: et qui imitari Deum indigne voluisti, ecce (ut dignus es) bestias imitaris. Ad quam ejus vocem, ut ita dicam, dejectionem suam malignus spiritus erubuit. An non erubuit, qui eamdem domum ad exhibenda monstra quæ consueverat, ulterius non intravit? Sicque postmodum modum fidelium habitaculum facta est: quia dum eam unus veraciter fidelis ingressus est, ab ea protinus mendax spiritus atque infidelis abscessit. Eandem narrat S. Antoninus par. 2, cap. 9, tit. 12, § 8. Petrus de Natal. lib. 11, cap. 99. Vincentius Bellovac. lib. 22, cap. 74, ac Ripamontius paullo ornatius, hic tamen ut a S. Gregorii simplicitate, ita et a veritate paullulum quandoque recedit.

§ IV. Napori za katoličku vjeru.

§ IV. Pro fide Catholica labores.

Upravo u to vrijeme izbila je ona glasovita rasprava o Trima poglavljima. Teodor, biskup Mopsuestije, nekoć je napisao tumačenja o vjeri u kojima je tako zastupao dvije naravi u Kristu da se činilo kako je utro put nestorijanskom krivovjerju koje naučava dvije osobe. Nakon osude Nestorija njegove su ih pristaše proširile u javnost, te su nakon Efeškoga sabora održanoga 431. godine bili predmetom raznih prepirki, a osobito ih je pobijao Rabula, biskup Edese. Iba, Rabulin nasljednik, napisao je pismo Perzijancu Mariju u kojem Ćirila Aleksandrijskoga, najžešćega Nestorijeva protivnika, i svojega prethodnika Rabulu kudi jednako kao i Nestorija, a Teodora hvali. Ipak je na Kalcedonskom saboru 451. godine Iba bio primljen, pošto je prije toga izrekao anatemu Nestoriju i Eutihu. Na isti je sabor bio pripušten i Teodoret, biskup Cira, premda je protiv Ćirilovih anatematizama bio izdao oštro tumačenje. Smatralo se naime da tada, dok je još bio svjež razdor između istočnjaka i Egipćana, to treba oprostiti, osobito jer su Iba i Teodoret već mislili katolički.

Hoc ipso tempore celebris illa de Tribus capitulis exorta controversia est. Scripti olim fuerant a Theodoro Mopsuestiæ Episcopo de fide commentarii, in quibus ita duas in Christo naturas asserebat, ut Nestorianæ hæresi duas personas statuenti præmonstrasse viam videretur. Ii post Nestorii damnationem ab ejus fautoribus sparsi in vulgus, variis post Ephesinam synodum anno 431, habitam altercationibus agitati, præcipue oppugnante eos Rabula Episcopo Edesseno. Ibas Rabulæ successor epistolam scripsit ad Marin Persam, in qua Cyrillum Alexandrinum acerrimum Nestorii adversarium ac Rabulam decessorem suum, æque ac Nestorium redarguit; Theodorum vero collaudat. Tamen in concilio Chalcedonensi anno 431 receptus est Ibas, cum prius Nestorio et Eutycheti anathema dixisset. Ad idem concilium admissus Theodoretus Cyri Episcopus, etsi contra ejusdem Cyrilli anathematismos aculeatum commentarium ediderat. Hæc enim recenti adhuc Orientales inter et Egyptios dissidio tum condonari visum est oportere; cum præsertim jam Catholice Ibas Theodoretusque sentirent.

18 Nakon cijeloga stoljeća ponovno je raspirivan oganj koji se skrivao pod pepelom. Naime, sam car Justinijan, na poticaj Teodora, biskupa Cezareje Kapadocijske i zaštitnika akefala, izdao je 546. godine spis kojim su osuđeni Teodor Mopsuestijski, Ibino pismo i Teodoretov spis protiv Ćirila. U početku su se katolici usprotivili, smatrajući da se time potkopava ugled Kalcedonskoga sabora. A nije ni bila carska stvar upuštati se u takvo što. On je ipak pobijedio te je carigradskoga patrijarha Menu i druge prisilio da potpišu. Tada je, kaže Baronije pod godinom 546., br. 45, usrdno zamolio i apokrizijara Apostolske Stolice koji je ondje boravio, đakona Stjepana, da to učini. No toliko je bio daleko od toga da ga uspije navesti na taj čin da je u njemu iskusio najvećega protivnika svojim nastojanjima, baš kao i u Daciju, milanskom biskupu, koji je tada također bio u Carigradu. Oni su pak o svemu obavijestili odsutnoga rimskoga prvosvećenika Vigilija. Štoviše, i Dacije, milanski biskup, kaže Fakundo iz Hermiane u djelu Liber contra Mocianum Scholasticum, s drugim svećenicima nije smatrao da treba podnositi zajedništvo s takvim prekršiteljima: stoga se, kako se ondje prenosi iz pisma pape Vigilija napisanoga Meni s puta, s drugim susvećenicima i mnogim sinovima Crkve povukao iz zajedništva s tim istim Menom.

18 Integro post seculo suscitatus est, qui sub cineribus latebat, ignis. Nam ipse Justinianus Imperator, Theodoro Caesareæ Cappadociæ Episcopo, Acephalorum patrono, instigante, anno 546 librum edidit quo Theodorus Mopsuestenus, Ibæ epistola, Theodoreti contra Cyrillum commentarius damnarentur. Intercessere principio Catholici, rati concilii Chalcedonensis convelli auctoritatem. Nec erat profecto Imperatoris rem ejusmodi moliri. Pervicit is tamen, et Mennam Patriarcham Constantinopolitanum aliosque coegit subscribere. Tum Apostolicæ quoque Sedis Apocrisarium, inquit Baronius an. 546, nu. 45, ibi degentem Stephanum Diaconum ut id faceret, vehementer rogavit. Sed tantum abest ut illum ad id præstandum impellere potuerit, ut eumdem maximum suis conatibus expertus sit adversarium, sicut et Datium Mediolanensem Episcopum, qui tunc item erat Constantinopoli. Iidem vero Vigilium Romanum Pontificem monuerunt absentem. Imo et Datius Mediolanensis Episcopus, inquit Facundus Hermianensis lib. contra Mocianum Scholasticum, cum aliis Sacerdotibus talium prævaricatorum communionem ferendam esse non duxit: ideoque ut ex epistola Vigilii Papæ ex itinere ad Mennam scripta ibidem refertur, cum aliis consacerdotibus, et multis filiis Ecclesiæ ab ejusdem Mennæ se communione subtraxit.

19 U međuvremenu car poziva u Carigrad samoga rimskoga prvosvećenika. Vigilije žurno isplovi iz Rima na Siciliju i ondje prezimi. Onamo mu je Dacije izišao ususret i izvijestio ga o svemu što se dogodilo u Carigradu, kako sam Vigilije svjedoči u navedenom pismu. Što se u međuvremenu još dogodilo, izlažu isti Fakundo u 4. knjizi djela Defensio Trium capitulorum, pogl. 3, i drugi. Kad je Vigilije stigao u Carigrad, pritisnut, kaže Ripamonti, svom težinom prilika, imao je u milanskom biskupu najodlučnijega branitelja i sudionika svih savjetovanja. Nije potrebno ovdje spominjati sve što se ondje dogodilo. Dotaknut ćemo se tek nekoliko događaja u kojima je sigurno sudjelovao Dacije, premda sve do njegove smrti Vigiliju nigdje nije nedostajalo ni njegova marljivost ni njegova vjernost.

19 Interca Imperator ipsum Romanum Pontificem evocat Constantinopolim. Propere ab urbe solvit Vigilius in Siciliam, ibique hiemavit. Isthuc ei Datius occurrit, deque omnibus quæ gesta Constantinopoli essent edocuit, ut ipse testatur in citata epistola Vigilius. Quæ alia interim acta sint, idem Facundus lib. 4, defensionis Trium capitulorum, cap. 3, atque alii prosequuntur. Ut Constantinopolim pervenit Vigilius, conflictatus, inquit Ripamontius, omni rerum veritate, propugnatorem acerrimum et participem omnium consiliorum habuit Mediolanensem. Quæ isthic gesta, omnia hic commemorare necesse non est. Pauca, quibus interfuisse Datium constat, perstringemus, etsi usque ad obitum nusquam illius aut industria aut fides Vigilio defuit.

20 Sazvavši sinodu od trideset biskupa koji su bili u Carigradu, Vigilije je zapovjedio da svatko napismeno izloži što misli i kojim razlozima to potkrepljuje. Nakon ostaloga donio je dekret, u Dacijevoj nazočnosti, odobren od obiju strana, da se o prijeporu s obiju strana šuti sve do sabora koji se ima uskoro sazvati. Tako sam navodi u osudi kojom je Teodora Cezarejskoga, prekršitelja toga dekreta i začetnika svih zala, lišio svećeništva i zajedništva: „I to nam se”, kaže, „veoma svidjelo s preblagim vladarom, u nazočnosti također Mene, biskupa carigradskoga grada, i Dacija, milanskoga predstojnika, te drugih kako grčkih tako i latinskih biskupa, s kojima si svima zajedno i ti, Teodore, bio nazočan; kao i u nazočnosti sudaca, velikaša i cijeloga senata, da se sve do spomenute odluke sabora ne pokušava ništa poduzimati glede navedenih Triju poglavlja.” Ta je osuda protiv Teodora izrečena 14. kolovoza, za vladavine gospodina Justinijana, vječnoga Augusta, dvadeset pete godine, jedanaeste godine nakon konzulata presvijetloga muža Bazilija, to jest 553. godine Kristove. I tada je bio nazočan Dacije. „U ime”, kaže Vigilije, „i vlašću bl. Petra apostola, čije mjesto, premda neznatni, zauzimamo, zajedno s Dacijem milanskim, Ivanom marsikanskim itd., braćom i subiskupima, proglašenjem ove osude određujemo da je Teodor, negdašnji biskup grada Cezareje Kapadocijske, lišen kako svećeničke časti i katoličkoga zajedništva, tako i svake biskupske službe ili vlasti.”

20 Coacta triginta Episcoporum, qui Constantinopoli aderant, synodo, jussit Vigilius quemque scripto quæ sentiret, et quibus rationibus sentiret, exponere. Post alia, decretum tulit, Datio, præsente, utrique parti probatum, ut de controversia usque ad proxime cogendam synodum utrimque sileretur. Ita ipse in libello sentiret, qua Theodorum Cæsareensem decreti illius violatorem, auctoremque malorum omnium, sacerdotio et communione privavit: Illud quoque, inquit, magnopere nobis cum clementissimo Principe, præsentibus etiam Mena Constantinopolitanæ civitatis et Datio Mediolanensis Antistite, aliisque tam Græcis quam Latinis Episcopis, cum quibus omnibus etiam tu, Theodore, pariter affuisti; nec non et præsentibus Judicibus, ac Proceribus, universoque Senatu convenit, ne usque ad memoratam concilii definitionem quidquam de præfatis tribus capitulis fieri intentaretur. Lata est ea adversus Theodorum sententia XIX Kalend. Septembris, imperante Domino Justiniano perpetuo Augusto anno vigesimo quinto, post consulatum Basilii V. CL. anno undecimo, id est, anno Christi 353. Adfuit tunc quoque Datius. Ex persona, inquit Vigilius, et auctoritate B. Petri Apostoli, cujus licet exigui locum gerimus, cum Datio Mediolanense, Joanne Marsicano, etc; fratribus et Coepiscopis, hac Theodorum Cæsareæ Cappadociæ civitatis quondam Episcopum sententiæ promulgatione, tam sacerdotali honore et communione Catholica, quam omni officio Episcopali seu potestate spoliatum esse decernimus.

§ V. Smrt i javno štovanje sv. Dacija.

§ V. S. Datii obitus, publica veneratio.

Ako je Dacije preminuo 14. siječnja, pod kojim je nadnevkom upisan u crkvene popise, to se nužno moralo dogoditi 553. godine Kristove. Ne prije, jer je prethodne godine 14. kolovoza bio živ, kako je prije rečeno. Ne poslije, jer je upravo iste 553. godine, kada je Narzes poveo vojsku protiv Totile, Dacijev nasljednik, još neposvećen, bio pozvan u Ravennu. To je očito iz pisma pape Pelagija, koji je naslijedio Vigilija preminuloga na Siciliji od bolova kamenca 554. godine Kristove, to jest XIII. godine nakon konzulata Bazilijeva, 2. indikcije, upućenoga Narzesu, a navodi se i u 2. svesku sabora i u Gracijanovu Dekretu (Decretum Gratiani), pogl. Non vos 23, pitanje 3 na kraju: „Vaša Uzvišenost treba se prisjetiti”, kaže, „što je po vama Bog učinio u ono vrijeme kada, dok je tiranin Totila držao Istru i Veneciju, a Franci također sve pustošili, ipak niste dopustili da se postavi milanski biskup prije nego što ste o tome izvijestili preblagoga vladara i njegovim novim pismom doznali što treba učiniti; te su posred neprijatelja koji su posvuda bjesnjeli ipak u Ravennu providnošću vaše uzvišenosti dovedeni i onaj koji je trebao biti zaređen i onaj koji ga je trebao zarediti.”

Si XIV Januarii, quo tabulis Ecclesiasticis inscriptus, diem obiti Datius, id anno Christi 353, contigisse necesse est. Non prius, cum anno superiori XIX Kal. Septemb. superstes fuerit, ut ante dictum est. Non posterius, cum eodem ipso anno 353, quo adversus Totilam Narses exercitum duxit, successor Datii necdum consecratus Ravennam evocatus est. Patet id ex Pelagii Papæ, qui Vigilio an. Christi 354, post consulatum nempe Basilii XIII, Indict. II, in Sicilia calculi doloribus exstincto, successerat, epistola ad Narsetem, et refertur tum in tomo 2 conciliorum, tum in Gratiani Decreto cap. Non vos. 23, quæst. 3 in fine: Recolere debet Celsitudo vestra, inquit, quid per vos Deus fecerit tempore illo, quo Istriam et Venetias tyranno Totila possidente, Francis etiam cuncta vastantibus, non ante tamen Mediolanensem Episcopum fieri permisistis, nisi ad clementissimum Principem exinde retulissetis, et quid fieri debuisset ejus iterum scriptis recognovissetis; et inter ubique ferventes hostes Ravennam tamen et is qui ordinabatur, et is qui ordinaturus erat, providentia culminis vestri deducti sunt.

22 Isto je jasno iz ljetopisa (Chronicon) Viktora Tununskoga: „Dacije”, kaže, „milanski biskup, dođe u Carigrad i, pristavši na osudu Triju poglavlja, istoga dana pogođen preminu. Eunuh Narzes, od prepozita patricij, u Italiji čudesno svlada i ubije gotskoga kralja Totilu te zaplijeni sve njegovo blago.” Toliko Viktor, uporni branitelj Triju poglavlja sve do raskola, bilježeći u istoj godini Dacijevu smrt i Totilinu pogibiju, premda tu godinu pogrešno naziva četrnaestom nakon konzulata Bazilijeva, to jest 553. godinom Kristovom. Baronije u djelu Annales Narzesovu pobjedu smješta u 553. godinu, a bolje u djelu Notationes ad Martyrologium u 553. godinu, koja je bila osamnaesta godina Gotskoga rata započetoga 535. godine: i tom godinom rat završavaju Prokopije i nastavljač Marcelinova ljetopisa, u XV. indikciji, kako ovaj bilježi, XI. godine nakon konzulata Bazilijeva.

22 Idem ex Victoris Tunnunensis Chronico liquet: Datius, inquit, Mediolanensis Episcopus Constantinopelim venit, et damnationi Trium capitulorum consentiens, eo die percussus occubuit. Narses Eunuchus ex Præposito Patricius Totilam Gothorum Regem apud Italiam mirabiliter superat ac perimit, et omnes ejus divitias tollit. Hæc Victor Trium capitulorum obstinatus usque ad schisma defensor; eodem anno Datii obitum cædemque Totilæ consignans, perperam tamen eum faciens annum decimumquartum post consulatum Basilii, Christi nimirum 353. Baronius in Annalibus Narsetis victoriam anno 353 refert, melius in Notationibus ad Martyrologium, anno 353, qui fuit decimusoctavus belli Gothici anno 353 cæpti: eoque bellum terminant Procopius et continuator chronici Marcellini, Indict. xv, ut hic notat, post consulatum Basilii xi.

23 Odatle najprije možeš pobiti one koji su napisali da je Dacije sudjelovao na V. ekumenskom saboru, započetom, kako imaju spisi, XXVII. godine vladavine gospodina Justinijana, XII. godine nakon konzulata Bazilijeva, na dan 4. svibnja, u I. indikciji, to jest 553. godine Kristove. Povod pogrešci pružen je onima koji su to napisali, sastavljaču djela Acta Ecclesiæ Mediolanensis, Ripamontiju, Puteanu i drugima, time što je prije sudjelovao na posebnim sinodama koje je sazvao Vigilije.

23 Hinc primum eos refellas, qui Datium scripserunt interfuisse concilio V acumenico, cæpto, ut habent Acta, imperii D. Justiniani anno xxvii, post consulatum Basilii anno xii, die IV Nonas Maias, Indict. I, id est, anno Christi 353. Errandi occasio præbita, qui id scripsere, Auctori Actorum Ecclesiæ Mediolanensis, Ripamontio, Puteano, aliisque, quod particularibus antea synodis a Vigilio coactis adfuerit.

24 Drugo, očito je da griješe Ferrari i Ripamonti kada tvrde da se Dacije vratio u Milano i ondje preminuo. Osim toga, ti isti i drugi ružno se varaju u godini Dacijeve smrti. Ferrari navodi 543., proturječeći samomu sebi; Ripamonti 556., a drugi 561., čemu se pridružuju Acta Ecclesiæ Mediolanensis i Ivan de Deis, dok tvrde da je bio izabran za pape Vigilija (koji je 538. godine, nakon progonstva sv. Silverija, tek 540. godine zakonito počeo upravljati Crkvom), a da je ipak stolovao dvadeset i dvije godine. A Ivan de Deis izričito piše da je živio za Pelagija I. i Ivana III., od kojih je ovaj naslijedio onoga 560. godine. Klaudije Robert piše da je Dacije stolovao od 521. do 561. godine.

24 Secundo liquet falli Ferrarium et Ripamontium, asserentis reversum esse Mediolanum Datium, isthique decessisse. Fede alioquim iðdem alique in anno obitus Datii hallucinantur. Ferrarius 543, statuit, secum ipse pugnans; Ripamontius 536 alii 361, quibus subscribunt Acta Ecclesiæ Mediolanensis et Joannes de Deis, dum sub Vigilio Papa (qui anno 538, relegato S. Silverio, legitime anno primum 540, regere Ecclesiam cœpit) electum volunt, sedisse tamen annis viginti duobus. Et diserte Joannes de Deis sub Pelagio I et Joanne III, scribit vixisse, quorum hic illi suffectus anno 560. Claudius Robertus ab anno 521 ad 361 sedisse Datium scribit.

25 Njegovo je tijelo preneseno iz Carigrada u Milano i položeno u crkvi sv. Viktora; možda onda kada je Narzes obnovio taj grad. Ubrojen je također među svece. Da je upisan na mnogim mjestima u litanijama Milanske Crkve i u prastaroj rukopisnoj knjizi o svecima iste Crkve, poučava Galesini, koji ga u Martirologiju slavi ovom pohvalom: „U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca. On je, nakon što je dvadeset i dvije godine pobožno upravljao Milanskom Crkvom, slavan pohvalom biskupskih kreposti počinuo u Gospodinu.” Rimski martirologij: „U Milanu sv. Dacija, biskupa i ispovjedaoca, kojega spominje blaženi papa Grgur.” O njemu govore i Molanus u djelu Additiones ad Usuardum te Njemački martirologij.

23 Ejus reportatum est corpus Constantinopoli Mediolanum, inque S. Victoris æde conditum; tunc fortassis, cum eam urbem Narses restauravit. Inter Sanctos quoque relatus. Adscriptum multis locis in Litaniis Ecclesiæ Mediolanensis, et in libro pervetusto MS. de Sanctis ejusdem Ecclesiæ, docet Galesinius, qui hoc eum in Martyrologio celebrat elogio: Mediolani S. Datii Episcopi et Confessoris. Is cum Ecclesiam Mediolanensem duos et viginti annos religiose administrasset, Episcopalium virtutum laude clarus quievit in Domino. Martyrologium Romanum: Mediolani S. Datii Episcopi et Confessoris, cujus meminit B. Gregorius Papa. Agunt de eo quoque Molanus in Addit. ad Usuardum, et Martyrologium Germanicum.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

14. siječnja Kalendar godine