Glafira, italska djevica, uistinu γλαφύρα, to jest otmjena, više pobožnošću i čistoćom nego ljepotom, slavi se u kalendarima Rimske Crkve pod 13. siječnja ovom pohvalom: „U Amazeji u Pontu sv. Glafire djevice.” A Grci 26. travnja u Minejima: „Glafira u miru počiva”, i dodaju ovaj dvostih: Θεὸν Τλαφύρα ψυχινῶν δι δμμάτον. Ου γλαφυρώς νῶν, άλλα τηλαυγώς βλέπει. „Boga Glafira očima duše ne gleda sada duboko, nego jasno.”
Njezina je djela opisao Ivan, prezbiter Nikomedijske Crkve, u Djelima sv. Bazileja biskupa, s kojim svjedoči da je razgovarao prije smrti. Ta Djela, koja su izdali Lipomanus i Surije, donijet ćemo u cijelosti 26. travnja; ovdje samo ono što se odnosi na Glafiru. Budući da je pak iz Euzebijeve kronike poznato da je sv. Bazilej ubijen 14. godine Konstantinove, 324. Kristove, vjerojatno je da je iste godine 13. siječnja umrla Glafira.
Životopis iz djela sv. Bazileja.
Napisao Ivan, prezbiter nikomedijski.
Nakon pravedne Maksiminove kazne i odozgo poslanoga gnjeva, kada je Licinije pod sobom držao čitav Istok, došao je s velikim sjajem u grad našega kraja Nikomediju, zajedno sa svojom suprugom, kako bi boravio u kraljevskoj palači i upravljao Carstvom Istoka. U početku je doista, odlukom i djelovanjem Licinijevim, iznenada zavladao neki veliki mir po čitavome području našega kraja, nakon onih silnih previranja i borbi što ih je pokrenulo mahnito idolopoklonstvo. No neprijatelj dobrih djela, đavao, nije mogao dugo podnositi spokoj i radost onih koji pobožno žive. Liciniju naime nisu poslužili kao primjer propast i kazna onih tirana koji su bili prije njega, da i sam ne bude takav, nego da čini ono što je pravedno i u tome ustraje. Jer kad mu je sretno pošlo za rukom ono što je želio, i kad je u njegovu vlast došlo ono čemu se nadao, nedugo je zatim pokazao kakvu zapravo ima ćud i kakav je uistinu: naime, da se hinjeno i pod nekom maskom i plaštem lažne vjere družio s onim najvećim carem Konstantinom, u vrijeme dok je, promatrajući Konstantinova djela, prikrivao svoje nakane.
2 Tada dakle, budući da je bio posve opak i bezbožan te se u potpunosti prilagodio đavoljoj volji, odbacio je ispovijedanje jedinoga i istinitoga Boga, Stvoritelja svega, i to nakon one prisege koju je bogoljubnom caru Konstantinu češće polagao, da nikada ni u koje vrijeme neće otpasti od kršćanske vjere, nego da će biti njezin branitelj. Smatrajući ta svoja obećanja ništavnima, sam se sav revno predao grčkome bogoštovlju, ostajući u tim gnusnim stvarima s gorućim žarom i posvuda prinoseći žrtve samim idolima. On je i nasilno otimao žene senatorskoga staleža te naočigled ljudi činio sramotna i razuzdana zlodjela, ne štedeći ni majke ni kćeri, a da s njima razuzdano ne opći. Povrh toga, nije prestajao smišljati beskrajne nevolje po svim narodima.
3 Kad je to vidjela i čula rođena sestra velikoga Konstantina i nije to mogla podnijeti, potajno je poslala pismo pobožnomu mužu i Božjemu prijatelju Konstantinu, u kojem je izvijestila što se Licinije usudio činiti. Onaj pak praznovjernom ljudskom kultu odani, omraženi i samome Bogu mrski Licinije prognao je daleko iz svoje palače sve kršćane. Time je otvoreno pokazao da je lišen i napušten od božanske Kristove zaštite.
4 Kad je dakle on bez ikakve zapreke dulje vrijeme činio takva djela, jedna djevojka iz redova onih koje su s gorućom revnošću bile odane službi kraljici, podrijetlom iz roda kršćana, koja je resila ćudoređem i umjerenošću, doznavši to i budući da ju je Licinije izazivao na blud, zgrozila se nad tim da se s njime oskvrne; a ujedno, kako je zbog ljubomore i sumnjičavosti ne bi zlostavljala njezina gospodarica, usudila se tu tajnu otkriti samoj kraljici: „Evo što mi je”, reče, „car odlučio učiniti. Benignus naime, koji je predstojnik njegove ložnice, nadajući se da će mi time udijeliti neki velik dar, to mi je priopćio. Zaklinjem te stoga onim Bogom koji je Gospodar neba i zemlje, kojega se i ti sama bojiš i kojega car Konstantin štuje, ne dopusti da budem lišena svoga djevičanstva, oskvrnuta bezbožnim općenjem.”
5 Kad je kraljica to doznala i rado prigrlila pravednu misao i nakanu same djevojke, najprije ju je sakrila pod izlikom da je obuzeta bunilom i da se čini kako će umrijeti. Potom je, našavši zgodan trenutak, dala joj mnogo zlata i srebra, kraljevski nakit i svu opremu, kao i sluge, te ju je poslala u armenski kraj; a onim ljudima koji su je pratili zapovjedila je da nipošto nikome ne otkriju što se događa, tko je naime ili odakle je ta djevojka, dok sam Gospodin ne providi. Oni su je pak odjenuli u mušku odjeću i, davši kraljici čvrsto jamstvo glede čuvanja djevojke i dobrohotnosti prema njoj, krenuli su u ono mjesto kamo im je bilo naređeno. A ako bi ih tko upitao tko je on, odgovarali su da je neki tribun.
6 Božjom se pak providnošću dogodilo da su došli u grad Amaseju; a taj je grad bio metropola pokrajine Ponta. Glafira dakle (tako je naime bilo ime djevojci), vidjevši veoma utvrđen grad, obradovala se ljepoti toga mjesta i napomenula svojim slugama da ostanu u tome gradu ako ondje pronađu kršćane. Kad je pak neki mladić, koji je pripadao Kvinciju, osobito uglednomu mužu toga grada, čuo da su ti ljudi kršćani i da traže ima li u tome gradu koga iste vjere, prenio je Kvinciju što je čuo. On je bez oklijevanja otišao k njima i zamolio ih da izvole boraviti u njegovoj kući i, ako im je drago, ondje ostanu, rekavši da je i on kršćanin i da u tome mjestu imaju kršćanskoga biskupa, izvrsna muža i dostojna da se usporedi sa samim apostolima.
7 Poslušavši njegove riječi i uzevši jedan dio u njegovoj kući, ostali su kod presvijetloga muža Kvincija te se sastali sa samim biskupom, koji se zvao Bazilej. Taj je muž bio veoma rječit i ispunjen svakom krepošću i duhovnom razboritošću. Kad su pak samu Glafiru upitali tko je i odakle je, odgovorila je da je rodom Italka, da je kršćanka i od kršćanskih roditelja, te sluškinja one kraljice koja je bila sestra cara Konstantina i supruga kralja Licinija. Zatim je dodala i koji je bio razlog da dođe u to mjesto. Kad su oni to čuli, zapovjedili su da se ni ona niti itko od onih koji su joj pripadali ne druži s drugima, kako ne bi na neki način bili prijavljeni gradskomu prefektu, pa da im to postane uzrokom kakve nesreće. Blaženi pak biskup Bazilej reče da taj razlog odlaska pripada slavi Božjoj.
8 Upravo tih dana biskup je gradio crkvu za potrebe Crkve: jer sve do toga vremena unutar grada nije bilo nikakva sveta mjesta za same kršćane. Čedna je dakle ona djevica Glafira priložila mnogo zlata i srebra za gradnju crkve i gotovo je sva svoja sredstva davala za sve ono što bi blaženi Bazilej naredio. Štoviše, pisala je i svojoj gospodarici gdje se nalazi i kod koga je odlučila ostati, te ju je obavijestila o toj svetoj građevini, moleći da joj pošalje još novca kojim bi se mogla dovršiti sveta crkva za kršćane. To je najradije učinila sestra velikoga Konstantina, koja joj je poslala i veoma mnogo novca i mnoge darove. Napisala je i pismo biskupu, u kojem mu je preporučila djevojku.
9 Nakon nekog vremena, kažu da se lukavstvom pakosnoga zloduha dogodilo da je onaj Benignus, o kojemu smo govorili, pronašao Glafirina pisma. Pročitavši ih i doznavši da je djevojka živa i da se nalazi kod nekoga muža u Amaseji, otkrio je to kralju Liciniju. Kad se ovaj silno raspalio gnjevom, istoga je časa poslao namjesniku pokrajine naredbu kojom je zapovijedao da mu samoga Bazileja i sluškinju Glafiru pošalje okovane željeznim okovima. Prije nego što je dakle kraljevo pismo stiglo namjesniku, Božjom se providnošću dogodilo da je sama Glafira otišla s ovoga svijeta. Onaj pak pokvareni i nečovječni namjesnik, primivši kraljevu naredbu, uhitio je presvetoga biskupa Bazileja i okovana željeznim okovima poslao ga kralju. A za Glafiru je napisao da je umrla.
a Isto pišu Nicefor u 7. knj., 44. pogl., Euzebije u 1. knj. djela De vita Constantini, 1. pogl., i drugi.
b Baronije čita: „bude otjerana”.
c Ptolemej je smješta u Galatski Pont, 5. knj., 6. pogl., 1. karta Azije.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.