Singidunum je grad Gornje Mezije, prema Ptolemeju knj. 3, pogl. 9, tabla 9 Europe, na Dunavu; drugima Singidonum, u narodu sada Mađarima Zenderin. Ovdje su za vladavine Licinija mučeništvom okrunjeni sv. Hermil đakon i Stratonik komentarijensis. O njima Molanus u Addit. ad Usuardum: „Trinaestoga dana svetih mučenika Hermila i Stratonika.” Galesini: „U Grčkoj sv. Hermila i Stratonika.” Potpunije Romanum Martyrol.: „U Singidunu u Gornjoj Meziji svetih mučenika Hermila i Stratonika, koji su nakon okrutnih muka pod carem Licinijem bili potopljeni u rijeku Istar.”
2 Kristofor patricij i prokonzul mitilenski: „Himnima slavim mučenika Stratonika i druga u boju Hermila.” Iste navodi grčki Horologij; ali manje Menologij Maksima Kiterskoga, samo Hermila. Menologij koji je izdao Henricus Canisius: „Rođendan svetih mučenika Hermila i Stratonika pod kraljem Licinijem. A Hermil je bio u redu đakonata, koji za ispovijedanje Krista nakon udaraca i rastrganoga mesa i drugih vrsta muka biva zajedno sa Stratonikom bačen u rijeku Istar, gdje su obojica postigli blaženi svršetak.” Potpunije Mineji, koje ćemo uskoro iznijeti. U Antologiju se služba obavlja o osmini, samo se kanon pjeva o svetim mučenicima.
3 Galesini u bilješkama uz 12. siječnja: „U Grčkoj sv. Hermila i Stratonika mučenika.” Ali ovo je možda pogreška prepisivača. U 4. dijelu djela Sanctuarium Capuanum u prvom kalendaru samostana koludrica sv. Ivana, pod 16. siječnja stoji ovo: „I sv. Hermula M.” A opet grčki Menologij 1. lipnja: „Istoga dana svetih mučenika Hermila i Stratonika.” I Mineji: „Τῇ αὐτῇ ἡμέρᾳ τῶν ἁγίων Μαρτύρων Ἑρμύλου καὶ Στρατονίκου· τελεῖται δὲ ἡ αὐτῶν σύναξις ἐν τῷ εὐκτηρίῳ οἴκῳ τοῦ Ἀρχαγγέλου Μιχαὴλ ἐν τῇ Ὀξείᾳ, καὶ ἐν Φύρμου πόλει, καὶ ἐν τοῖς Σπουδαίοις πλησίον τοῦ ὀρφανοτροφείου.”
4 Djela ovih svetih boraca, koja je opisao anonimni autor, a prenio Metafrast, latinski su izdali Lipomanus i Surije, a mi smo ih, priređena prema vjernosti grčkoga kodeksa, razdijelili u četiri ispitivanja, koliko ih je održano o Hermilu. Njihov ovaj sažetak donose Mineji.
Mreža je lađa Hermilu i Stratoniku, zajednička luka, u dubinu bačenima.
Hermila i druga trinaestoga je ugušio Istar. Oni su živjeli u vrijeme cara Licinija. Hermil je po crkvenom redu bio đakon. Kad je pred carem ispovjedio Kristovo ime, najprije mu se nekim mjedenim šibama izudaraju čeljusti; zatim biva izranjen bezbrojnim udarcima. U međuvremenu svojega prijatelja Stratonika, potresena samilošću zbog njegova mučenja, potiče da slobodno ispovjedi vjeru. Jer dok su Hermila željeznim šibama tako okrutno tukli da su već trbuh i srce otvoreno zjapili, okrenuvši se i pogledavši ga, Stratonik zaplače. Odmah je bio izdan da je iste vjere. Ispitan dakle od cara, priznaje se kršćaninom. Stoga, kažnjen također udarcima, biva s Hermilom potopljen u rijeku Istar, gdje su obojica postigli blaženi svršetak. A njihov se spomen-skup slavi u crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Oksiji.
5 Dosad Mineji. Oksija je neki predio grada Carigrada. Iz onoga što smo prije iznijeli iz Mineja može se nagađati da je tim svetim mučenicima bilo više crkvica ili kapelica, naime u Firmopolu i u kući Spudeja pokraj sirotišta. Rekli smo 10. siječnja u životopisu sv. Marcijana, pogl. 3, br. 21, da je on obnovio crkvu sv. Stratonika, koja se, čini se, nalazila u Resiju, prigradskom mjestu: što smatramo da treba razumjeti o ovome Stratoniku.
6 O vremenu kada su sveti mučenici ubijeni može se ovako zaključiti. Nakon bitke kod Cibala, panonskoga gradića, u kojoj je (godine Kristove 314., za konzulata Konstantina IV. i Licinija IV., VIII. listopadskih ida, kako imaju Idatii Fasti) Licinije prvi put bio pobijeđen od Konstantina, Konstantin je, ovladavši cijelom Dardanijom, Mezijom i Makedonijom, zauzeo brojne pokrajine, kako ima Eutropijev Breviarium, knj. 10. A nakon druge bitke u Traciji, pošto je sklopljeno primirje, kaže Zosim u knj. 2, „učinilo se da između obojice treba biti savezništvo i uzajamni ugovor; tako naime da Konstantin vlada Ilirima i ostalim narodima koliko god ih se dalje prostiralo, a Licinije da ima Traciju i Istok i daljnje pokrajine.” I jasnije Sozomen u knj. 1, pogl. 7: „Nakon bitke zametnute oko Cibala, Dardanci, Makedonci i svi koji stanuju oko Istra, također Helada i cijela Ilirija, podvrgnuti su Konstantinovoj vlasti.” Singidunum dakle i Mezija otada su se pokoravali Konstantinu, tako da ondje Licinije nije mogao provoditi sudske postupke. Odatle slijedi da su iste godine Kristove 315. oni bili okrunjeni mučeništvom. Godine Kristove 313., za konzulata Konstantina III. i Licinija III., Konstantin je ovome dao svoju sestru za ženu. Zatim je Licinije vodio rat protiv Galerija Maksimina. Potom je Licinije počeo bjesnjeti protiv kršćana dok je spremao rat protiv Konstantina. Tako Pavao Orozije u knj. 7, pogl. 28: „Maksencije, često iscrpljen mnogim bitkama, naposljetku je kod Mulvijskoga mosta pobijeđen i ubijen. Maksimijan (zapravo Maksimin), najžešći poticatelj i izvršitelj progona kršćana, kod Tarza je, dok je pripremao građanski rat protiv Licinija, poginuo. Licinije, potaknut iznenadnim bijesom, zapovjedi da se svi kršćani protjeraju iz njegove palače. Ubrzo je buknuo rat između samoga Licinija i Konstantina. Ali Konstantin je Licinija, muža svoje sestre, najprije pobijedio u Panoniji, itd.”
Ipak je taj progon bjesnio samo ondje gdje je boravio Licinije, kako svjedoči Sokrat u knj. 1, pogl. 2. Kad je među njima ponovno uspostavljen mir, tada je Licinije, što isti piše, „povlađivao Konstantinu, himbeno s njim sklapao prijateljstvo i obvezivao se prisegom da nikada ništa neće poduzeti u čemu bi se pokazao ikakav znak tiranije.” Premda je malo poslije počeo okrutno bjesnjeti po cijelom Istoku, kako isti pripovijeda i Sozomen u knj. 1, pogl. 7, a uskoro će se reći i u životopisu sv. Glafire. Ipak je ovaj pokolj svetaca mogao biti počinjen prije nego što je Licinije sklopio prijateljstvo s Konstantinom, dok je bio samo cezar: ali u Djelima se izričito naziva carem.
Djela iz Metafrasta, po anonimnom autoru,
Nedavno uspoređena s grčkim rukopisom.
ISPITIVANJE I. Protiv Hermila: čeljusti mu izudarane.
Dok je vladao bezbožni Licinije i ulagao veliku revnost oko kumira da se časte obredima i žrtvama, prijetila je teška smrt svim kršćanima, te su se zbog njih pretraživali gradovi, a pokrajine, sela, polja i obitelji pomno su se izviđale; i tko god bi prijavio jednoga kršćanina caru, smatrao se njemu naklonjenim i dostojnim najvećih počasti. Stoga su se i on sam i svi koji su mu bili podložni u toj stvari služili velikom marljivošću: dok je on ugađao raznim bogovima, ovi su ugađali bezbožnomu i zločinačkom caru.
2 Ovome dakle Liciniju, dok je jednoga dana sjedio na uzvišenom sudištu, pristupi netko iz vojničkoga reda, prijavljujući božanskoga mučenika: „Postoji,” reče, „neki čovjek po imenu Hermil, koji ima red đakona; on već odavno štuje obrede kršćana, a bogove i tebe ismijava i drži za ništa, o care.” Kad je to čuo Licinije, nije odgodio niti odbacio, nego odmah zapovjedi onima koji bijahu nazočni da ga uhvate gdje god se nalazio i dovedu pred sudište. I oni, pretraživši svako mjesto, uhvatiše ga negdje kako moli i podiže svete ruke, te mu priopće carevu zapovijed. A on je odmah hitro pošao za hitrima, ne pokazujući na licu ništa kukavno ni mekušno, po čemu postaje očit osjećaj duše, nego se radije radovao i bio ispunjen velikim zadovoljstvom što će trpjeti za Krista. Stao je dakle pred cara.
3 A on reče: „Odgovori i otvoreno reci: Priznaješ li da si kršćanin, kao što smo čuli?” Ovaj pak reče: „Ne samo da to sa slavnom odlukom i glasom ispovijedam, nego i da sam posvećen Bogu koji ne pada pod pogled, i da stojim pred njim kao onaj koji je postao njegov đakon.” Car pak, želeći se pokazati uglađenim i vrlo domišljatim, reče: „Onda se pokaži bogovima kao đakon, to jest poslužitelj.” Mučenik pak, okrećući u smijeh njegov brzi i okretni odgovor, reče: „Činiš mi se gluh, o care, ili da se pak praviš lud. Rekao sam ti da služim Bogu koji ne pada pod pogled, a ne da sam đakon ovih koji se vide, ili radije niti vide; koje ti sam, kao zaveden, štuješ kao bogove, premda su kamenje i drvo posve bez duše i gluha djela ljudske ruke, te su onima koji su mudri više za ismijavanje nego za klanjanje.”
4 Nije car podnio slobodu govora, nego odmah zapovjedi da se nekim mjedenim spravama, izrađenima za izvršenje kazne, udaraju obrazi mučenika, a da glasnik viče ovo: „Nemoj biti odveć razuzdan jezikom, o Hermile, počasti cara, žrtvuj bogovima i oslobodi se kazne.” A on, premda je bio tako tučen, kao da ne podnosi ništa mučno, naprotiv je još i tiraninu predbacivao slabost, kao onomu koji je neodlučna i smetena duha te očito pobijeđen, i zato, ne drukčije nego oni koji su malodušna i niska duha, iz gnjeva nanosi kaznu. Zatim, služeći se još jasnijim glasom, reče: „Udarce koji nikada ne prestaju i božanske ruke iskusit ćeš zato što si, ostavivši onoga koji te stvorio, posvećen gluhim i nijemim bogovima, i, što je teže, kao da zavidiš spasenju drugih, nastojiš ih povući u istu propast.”
5 Pošto se pak caru učinilo da je kazna dovoljna i srdžba donekle popustila od prevelike žestine, predaje mučenika u tamnicu i zapovijeda da u njoj ostane tri dana, govoreći: „Možda će ga obuzeti kajanje zbog njegove isprazne tvrdoglavosti.” Mučenik je stoga, odlazeći u tamnicu, pjevao psalam: „Gospodin mi je pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek. Gospodin mi je pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti tijelo.” A već ulazeći u zatvor govoraše: „Ti koji paseš Izraela, počuj, koji kao ovcu vodiš Josipa. Ti koji sjediš nad kerubinima, očituj se i dođi da nas spasiš.” Tako je doduše činio mučenik i tako je ono što je bilo teško i mučno htio trpjeti za Krista. A kako se držao Krist? Zar je prezreo slugu? Zar je, dok je on trpio, sam zanemario utjehu? I kako bi to bilo dostojno našega Boga, dobrote i blagosti koja nadilazi svaku pomisao? Nije dakle propustio pružiti pomoć, nego je još potaknuo na hrabrost duše i k njemu šalje anđela tješitelja koji govori: „Hermile, budi dobra duha i ne boj se: govori i ne šuti: bori se i ne boj se. Uskoro ćeš naime pobijediti tiraninove spletke i odozgo ćeš ponijeti slavnu krunu mučeništva.” Tako Bog radije naoružava protiv tiranina koji se ne vidi. Tako opasuje snagom, i uči ruke za boj, a daje luk Ps 17.
ISPITIVANJE II. Tuče se šibama.
Nakon trećega dana zasigurno, kad je Licinije uzašao na sudište, čim je bio doveden božanski Hermil, reče: „Jesi li sada odlučio žrtvovati bogovima i osloboditi se prijetećih strahota, prijetnja i pogibelji? Ili te još,” reče, „nosi niz strminu i ponovno te obuzelo isto ludilo?” Na to vrlo hrabro Kristov vojnik, i dostojno onoga koji ga bijaše naoružao, reče: „Jednom sam ti rekao, o care, i treba da, zadovoljan prijašnjim, o istome više ne pokrećeš pitanje. Imam naime Boga na nebesima, komu jedinome živim i komu uskoro žurim prinijeti samoga sebe kao žrtvu, i od kojega se nadam da će mi doći najveća pomoć.” „Da vidim dakle,” reče car, „hoće li ti onaj koji prebiva na nebesima donijeti dovoljno pomoći.” I odmah zapovjedi, te šestorica ljudi hitro izvršavajući što im bijaše zapovjeđeno, ljudi snažnih ruku, nemilosrdni i okrutna duha, dišući pokoljem i bijesom, položivši mučenika na zemlju, najokrutnije su ga tukli šibama. I oni su doduše tako činili, služeći smrtnome kralju. A mučenik, kao da nema ništa zajedničko s tijelom koje je tako trpjelo, niti prima ikakav osjet boli, neustrašivo i mirno ustrajao je u molitvi i pazio na Boga. A ovo bijaše molitva:
7 „Gospodine Bože moj, koji si za mene pod Poncijem Pilatom podnio bičeve i udarce, ti sam mene, koji opet trpim za tebe, učvrsti da mognem dovršiti sadašnju trku, kako bih, pošto budem dionik trpljenja, bio dostojan i toga da postanem dionik sjaja.” I takva bijaše njegova molitva, a odmah se odozgo začuo glas koji je govorio: „Zaista, zaista, Hermile, nakon tri dana bit ćeš oslobođen sadašnjih muka; a primit ćeš slavne i veličanstvene nagrade za sadašnje napore.” I glas je mučeniku donio veliku smionost i hrabrost duše, a krvnicima je utjerao velik strah: i svi iznenada padajući na zemlju drhtahu i treptahu, toliko da ni sam car ni itko drugi nije bio pošteđen uzbuđenja duše, nego su svi podjednako bili potreseni: premda je on, zaslijepljen od bezbožnosti i silno bjesneći, „nije htio razumjeti da bi činio dobro, niti je zamrzio zloću”, da kažem s božanskim Davidom, niti je primio ikakvu, pa ni najmanju spoznaju o Bogu koji čini ova čudesa, nego je mučenika ponovno predao u mračnu i tamnu tamnicu lišenu svjetla.
8 Ali treba obratiti pozornost na izlaganje i razumjeti tajnu Božje mudrosti. Odavde naime polazi ono što je u pripovijedanju najugodnije i što će borcu pridružiti suborca. Onaj naime komu je svetac bio povjeren na čuvanje i koji je vodio brigu o tamnici bio mu je velik prijatelj i blizak znanac. Tko je to bio? Onaj mudri Stratonik, za kojega se doduše činilo da misli isto što i prijatelj i da je u vjeri istoga mišljenja, ali se još nije usuđivao slobodno ispovjediti pobožnost, niti je bio nadišao Josipov skriveni nauk; ipak je očima mnogih pokazao da žali prijatelja i da teško podnosi njegova mučenja. No o onom mudrom Stratoniku sada odgodimo govoriti, jer pripovijedanje prati ono što pripada božanskomu Hermilu i ne dopušta da se prekine njihov slijed.
9 Mučenik dakle Hermil, ulazeći u tamnicu, ovo je prikladno i razborito pjevao: „Gospodin mi je svjetlost i Spasitelj moj, koga da se bojim? Gospodin je zaštitnik života mojega, pred kim da strepim? Kad navale na me zlotvori da mi tijelo prožderu, mučitelji moji i neprijatelji moji sami posrnuše i padoše. Ako se protiv mene utabori vojska, neće se uplašiti srce moje. Ako plane rat protiv mene, i tada se uzdam.” Tako reče; i odmah čudesno svjetlo odozgo bljesnu na nj da potvrdi ono što se pjevalo, a odatle se ponovno začu glas koji je zapovijedao borcu da bude dobra duha, potvrđujući slično i psalam te da će, kao što mu bijaše obećano, nakon trećega dana doći svršetak.
ISPITIVANJE III. Ponovno se tuče; i zajedno s njim Stratonik.
Sljedećega pak dana, kad je Licinije najavio da će izići i zasjeo na sudište, zapovjedi da se po glasniku proglasi neka se dovede Hermil. A on bi doveden radosna duha, radosnih očiju i srca puna zadovoljstva, jer je vanjski izgled to otvoreno pokazivao. Smješkajući se pak i kimajući glavom, Licinije se kao otvoreno rugao svecu: „Hajde,” reče, „koliko ti je koristila ona mračna tamnica? Kako ti je ovo vrijeme koje je proteklo doista donijelo neku promjenu mišljenja i uvjerilo te da popustiš carevim zapovijedima i bogovima vratiš ono što im pripada? Ili će nam još trebati muke protiv tolike tvrdoće tvojega srca?” Mučenik pak reče: „Meni je doduše ono grozno i mračno boravište priskrbilo veliko svjetlo: i sada moja duša boravi u miru, zadovoljstvu i neizrecivom prosvjetljenju koje mi pruža dobru nadu u budućnost. Ja se pak silno čudim kako tama koja u tebi prebiva ne prima nikakvu promjenu, nego uvijek duboka i gusta sjedi na očima tvoje duše, koje nikako ne dopuštaju ugledati istinu.”
11 Kad je tako otvoreno predbacio caru bezbožnost, Licinije mu žestoko i s velikom gorčinom odgovori: „Ništa drugo,” reče, „kako se čini, nisi naučio nego jedino napadati pogrdama: što je doduše neobuzdanost jezika, drskost duše i, da kažem jednom riječju, ludilo. Ali ipak odgovori i reci otvoreno: hoćeš li žrtvovati bogovima i pokoriti se nama koji tako zapovijedamo, ili s tobom treba postupiti kako zaslužuješ?” Kristov pak mučenik Hermil reče: „Imaš odgovore, o care, i ništa više od toga nećeš čuti od nas: čini nadalje što hoćeš i izvrši ono što si odlučio.” Time razjaren Licinije zapovijedi da ga, polegnuta nauznak, trobridnim šibama tuku po trbuhu. I bila je to uistinu teška muka, ljudskim tijelima nimalo podnošljiva. Bridovi su naime šiba, ne drukčije nego kakvi mačevi, žestoko zasijecali meso. Ali borcu je, čak i kad su ga tako nemilosrdno tukli, bila jedna utjeha, naime uprijeti pogled u Krista: jedan blagotvoran lijek, molitve koje je k njemu upućivao i koje je radosno miješao s udarcima, govoreći: „Gospodine, u pomoć mi pohitaj.” A on mu je brzo pritekao u pomoć, i čineći da lakše podnosi boli, i navješćujući njegovo dovršenje. Car dakle, kao onaj koji je bio razdražen time što se ne pokorava i smatrajući da je ona izvanredna borčeva postojanost za pobožnost prezir prema njegovoj moći, ustrajao je i dalje u kažnjavanju, misleći da će ga silom uvjeriti. Stoga zapovjedi da mu se trbuh probode orlovskim pandžama: „Dok vlastitim,” reče, „očima ne vidi svoju utrobu.” Zbog čega mučenik reče: „Srce moje i tijelo moje kliknuše Bogu živomu. Kao salom i mašću nasitila se duša moja, i klicavim usnama hvalit će ga usta moja.” I to je doduše bilo tako. A kako se odvijalo ono što je zatim uslijedilo?
12 Tiranin je doduše imao na umu ponovno baciti borca u tamnicu kako bi ga zatim još okrutnije kaznio. Izvrsni pak Stratonik (jer pripovijedanje već zahtijeva da privedem kraju obećanje), vidjevši Hermila kako tako trpi, a ne mogavši mu nimalo pomoći, činio je ono što je mogao: žalio je prijatelja i osjećao gorku bol, lice mu se smrknulo, a iz očiju su mu kap po kap tekle suze. Zbog toga se dogodilo da, dok se tako držao, nije mogao ostati skriven: nego kad su ga neki od suboraca vidjeli tužna i žalosna te dokučili uzrok toga, pristupivši caru rekoše: „Stratonik, o care, Stratonik, čuvar tamnice, otvoreno pokazuje da s Hermilom dijeli zajedništvo zablude i kršćanstva. Čini se naime da ga žali i da zbog njega gaji veliku bol u duši.” A on, odmah pozvavši Stratonika, upita je li Hermilov prijatelj. Učenik pak istine nimalo nije slagao niti je podnio da u sebi skriva kukavnu pobožnost malodušna i niska srca. Nego, smatrajući da je vrijeme da ova besposlena spoznaja Boga iziđe na djelo i da mu ispovijedanjem pribavi velik plod, odmah prizna da je Hermilov prijatelj i kršćanin, te da one koji štuju kumire smatra bezumnima. „Bojim se naime,” reče, „ja jedinoga Boga koji je stvorio nebo i zemlju.”
13 Time potresen car zapovijeda da podnese najtežu kaznu. A to je bilo da po cijelom golom tijelu primi udarce od onih šiba, i to sve dotle dok ga i sam glas ne izda. I tako je doduše činio Licinije. Mučenik pak, premda bijaše zapleten u tolika zla, netremice je gledao prijatelja, zvao ga u pomoć i služio se njime kao zagovornikom kod Krista, govoreći: „Hermile, moli Krista za me, da, pošto prema njemu sačuvam čvrsto i postojano ispovijedanje, mognem lako svladati tiraninove zamke.” U međuvremenu se pak rugao i samomu Liciniju, zabranjujući da se žrtvuje slijepim bogovima i prijeteći mu osvetom pravoga Boga, u čije ruke upasti donosi uistinu strašnu, neizbježnu i potpunu propast.
14 Licinije pak, vidjevši da je sv. Stratonik dovoljno izranjen, odustaje od daljnjega kažnjavanja. Odustaje: ne iz osjećaja čovječnosti ili srca sklona milosrđu, nego da dade mjesta kajanju, pošto ga je najprije prestrašio mukom. I zato ga je zasad predao u zatvor. A on, premda je bio u zatvoru, smatrao je da mu je Isus utjeha i s njime je razgovarao molitvama, govoreći: „Gospodine, ne spominji se naših davnih bezakonja. Priteci nam u pomoć, Bože Spasitelju naš, radi slave imena svojega.” I istodobno je uslijedio božanski glas koji je govorio: „Trku ste dovršili, vjeru ste sačuvali. Uostalom, pripravljen vam je vijenac pravednosti koji ćete sutra primiti.”
ISPITIVANJE IV. Obojica se potapaju.
Kad je već svanuo dan, Licinije ponovno upita dovedenoga Hermila hoće li žrtvovati bogovima. A on reče: „Iste ti odgovore kao i prije, o care, sada dajem. Stoga pali, kažnjavaj, sijeci, čini sa mnom što god ti je sjelo na srce. Naučio sam naime ne bojati se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.” Kad je to čuo car i posve izgubio nadu da će sveca privesti drugom mišljenju, objesi ga na drvo i zapovjedi da ga okrutno sijeku. Ali premda mu se meso tako gorko sjeklo, nije mu bilo nepoznato odakle dolazi spasenje pravednika, naime da je od Gospodina i da je on njihov branitelj u vrijeme nevolje. I zato je neprestano govorio: „Budi mi pomoćnik, Gospodine i Otkupitelju”, i kao da se činilo da čuje nekoga odozgo kako govori: „Ne boj se: ja sam naime s tobom, i Bog tvoj jesam ja.”
16 Uplašivši se dakle Licinije i kao smeten od onoga što je čuo, skida mučenika s drveta i osuđuje ga da pogine u rijeci Istru, zapovjedivši da bude bačen u nju: ludo možda misleći da će tako trpeći Hermil posve nestati i da neće biti ni pronalaska njegova časnoga tijela. Kad mu je pak bio doveden Stratonik, činilo se da mu savjetuje i opominje ga na ono što bi bilo korisno: „Vjeruj mi,” reče, „o bijedniče, vjeruj i htjedni žrtvovati bogovima, da ne pretrpiš i ti isto što i prijatelj, te obojica ne podnesete istu kaznu tvrdoglavosti.” Odgovarajući pak Stratonik reče: „Uistinu bih bio bijednik kad bih, pokoravajući se tebi, dok je on umro za Krista, ja sam htio živjeti.” Licinije pak reče: „Što dakle? Želiš umrijeti s Hermilom?” „Najviše doista,” reče božanski Stratonik. „Doista,” reče, „ako prijatelji trebaju imati zajedničke nevolje, svakako trebaju zajedno uživati i u dobrima. A što bi nam moglo biti ugodnije ili časnije nego trpjeti za Krista?” Zbog toga, kad je car izgubio nadu da bi mogao uvjeriti Stratonika, izriče i protiv njega sličnu presudu i osuđuje obojicu na isti svršetak: koje je i uistinu dočekao jednak svršetak, te zajedničko blaženstvo i klicanje.
17 Vodili su dakle mučenike u smrt dok su govorili: „Slava na visinama Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja”: što je doduše himan koji dolikuje onima koji će postići neko dobro, a ne onima koje vode u smrt ili k nekom drugom uzroku žalosti. Pošto su pak već stigli do rijeke, bačeni u mrežu od onih kojima bijaše povjeren taj posao, bivaju spušteni u dubinu. Kad je pak rijeka primila tijela svetaca i bila posvećena koliko je trebalo vodenom strujom, ponovno ih predaje u ruke vjernika: kao ona koja takvo blago, kako mislim, nije mogla dulje skrivati kod sebe i kršćanima nanijeti gubitak tolikoga dobra, budući da se njihova prvotna dobrota još nije bila očitovala. Trećega dakle dana poslije viđena su tijela mučenika kako leže na pustom mjestu: kad su na njih naišli neki pobožni ljudi, čija je dužnost bila častiti tijela svetaca, te ih pobožno i bogobojazno prihvatili željnim rukama, otpjevali svete himne i izvršili sve što je u kršćana običaj, polože ih zajedno na nekom mjestu koje je osamnaest stadija udaljeno od grada Singiduna, da im sve bude zajedničko: i prijateljsko ispovijedanje vjere u Krista, boravak u tamnici, potapanje u rijeci, višnji počinak i polaganje tijela na jednom mjestu; milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, s kojim Ocu zajedno s Duhom Svetim slava, moć, čast i klanjanje, sada i u vijeke vjekova, Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.