Dvadeset sedmoga biskupa Triera spominju Claude Robert i naš Kristofor Brouwer sv. Agricija, koji je kod Democharesa dvadeset četvrti. Njegov rođendan za nebo Beda i Martyrologium Romanum 13. siječnja bilježe ovako: „U Trieru sv. Agricija, biskupa.” Raban ispušta mjesto: „Istoga dana sv. Agricija, biskupa.” Rukopis sv. Maksimina u većini se slaže s Rabanom: „Istoga dana sv. Agricija, nadbiskupa Triera.” No neki rukopisi Adonovi, a i drugi označeni Bedinim imenom: „U Trieru Agricija, ispovjedaoca.” Stari kölnski martirologij i briselska Viola SS., rukopisni Florarium, te veoma brojni rukopisi pod Usuardovim imenom: „U Trieru sv. Agricija, biskupa i ispovjedaoca, muža čudesne svetosti i učenosti, koji je, dok je bio predstojnik antiohijske Crkve, na molbu sv. Jelene poslan od pape sv. Silvestra da obrati stanovnike Triera, koji su se nakon vremena Euharija, Valerija i Martina većim dijelom bili vratili na nekadašnju bljuvotinu poganstva. Ondje je sveti muž poput drugoga Euharija istrgnuo narod iz drevne zablude idolopoklonstva i ondje u miru završio život.” Gotovo isto imaju kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum, Maurolico, Galesini, Molanus, Ghini i drugi. O njemu također na ovaj dan raspravljaju Miraeus u djelu Fasti Belgici i opširno Saussay; ovaj ipak pogrješno piše da je naslijedio Mauricija, jer je Mauricije I., petnaesti predstojnik one stolice, gotovo šezdeset godina prethodio Agriciju, a Mauricije II. naslijedio je sv. Feliksa II.
2 Devetoga siječnja u kölnskom se martirologiju spominje ispovjedalac Agecije, koji je kod kartuzijanaca u Additiones ad Usuardum na istome mjestu i u Florariumu Agecije, u njemačkom martirologiju Agrecije, kod Maurolica Agrecije. Čini se da je to ovaj naš, kojega mnogi u pučkom govoru zovu Agritije, a ispravno Agricije i Agrecije, kako se sam potpisao na Prvom koncilu u Arlesu; pogrješno ga na ovaj dan Maurolico zove Agnicije.
3 Životopis sv. Agricija napisao je, prema predaji, prije već gotovo 600 godina Lambert iz Liègea. Njega nismo vidjeli, osim ako nije upravo taj koji ovdje donosimo iz drevnoga kodeksa samostana sv. Maksimina. Njegov je sažetak izdao Antonius Liber iz Soesta, ili tko god bio autor drugoga dijela Legende, kako je naziva Molanus. O njemu opširno raspravlja naš Kristofor Brouwer u 4. knjizi Annales Trevirenses, i većinu onoga što se ovdje pripovijeda čvrsto potvrđuje. Raspravlja i rukopisni autor djela Historia Trevirorum, Lupo u rukopisnom životopisu sv. Maksimina, životopis sv. Paulina, biskupa trierskoga, kölnske kronike, Cratepolius itd.
4 O njegovu vremenu možemo ustvrditi samo to da je stolovao godine Kristove 314., jer se te godine, za konzulata Anijana i Voluzijana, potpisao na Prvom koncilu u Arlesu, a ne na Drugom, kako tvrde Miraeus, Ghini i neki drugi noviji pisci, budući da je ovaj održan više od 100 godina nakon Agricijeve smrti. Time se pobija ono o čemu s mnogo truda raspravljaju pisac životopisa i Brouwer, da su Agricija iz Antiohije pozvali Jelena i sv. Silvestar, i to nakon našašća Gospodnjega križa. Relikvije je Jelena možda kasnije poslala Agriciju, kojega je blisko poznavala. Ono pak što posvuda ponavljaju, da je prije toga bio antiohijski patrijarh, ni Brouweru nije dovoljno dokazano: on naime smatra da je bio tek izabran iz antiohijskoga klera, ili svakako imenovan za patrijarha Antiohije, te je Jeleninim nastojanjem premješten na jednako uglednu stolicu, ili se, ogorčen istočnim nemirima, dragovoljno povukao kad ga je nada u obilnu žetvu privukla drugamo. Saussay kaže da ga je, dok je u Rimu cvjetao velikom svetošću i isticao se izvrsnom učenošću, za biskupa zaredio papa sv. Silvestar; o podrijetlu šuti. Nije nam posve jasno koji bi bio razlog da se čak iz Sirije traži predstojnik, kad je tada u Galiji bilo mnogo muževa dostojnih svake hvale. Što više, moglo bi se smatrati da je ime Agrecija u istoj pokrajini bilo rašireno iz neke pobožnosti, kako se to danas posvuda događa. Jer osim Agricija ili Agrecija iz Sensa, koji se štuje 13. lipnja, Agrecije iz Antibesa potpisao se na Koncilu u Agdeu za konzulata presvijetloga muža Mesale godine Kristove 506., i na Četvrtom koncilu u Orléansu za konzulata presvijetloga muža Opiliona godine Kristove 524. u njegovo ime prezbiter Katafronije; te na Drugom koncilu u Mâconu, 24. godine kralja Guntrama, 385. godine Kristove, Agrecije, biskup crkve u Glandèvesu. Spominje i Grgur iz Toursa Agrecija, biskupa Troyesa. Auzonije u djelu Professores Burdegalenses, u 15. epigramu, hvali retora Cenzorija Atika Agrecija, za kojega ističe i da je slavna roda.
5 Drugo obilježje za određivanje vremena našega Agricija jest ovo: sv. Atanazija je časno primio sv. Maksimin, Agricijev nasljednik, kako piše sv. Jeronim u djelu Chronicon; a to se dogodilo godine Kristove 336., tridesete godine Konstantinove, kako je očito iz Teodoreta, 1. knj., 31. pogl. Odatle valja ispraviti rukopisni Florarium, u kojem se kaže da je sv. Agricije preminuo godine 344., te rukopisne Annales Trevirorum, koji prenose da je postao biskupom godine Gospodnjega utjelovljenja 368; no čini se da je pisac tih anala slijedio neki drugi način računanja godina. Smatramo dakle s Brouwerom da je Agricije preminuo oko godine 335. Da posumnjamo kako je sudjelovao na Nicejskom koncilu navodi nas pisac djela Chronicon Altisiodorense, koji piše ovako: „Pripovijeda se također da je sv. Agrecije, nadbiskup Sensa, prisustvovao spomenutom koncilu.” To radije primjenjujemo na trierskoga, koji je tada živio, jer je onaj iz Sensa stolovao 140 godina kasnije.
Iz rukopisa samostana sv. Maksimina.
Sv. Agricije imenovan je trierskim biskupom.
Kad se dakle žena pobožne uspomene Jelena, časna kraljica, nakon što je u Jeruzalemu proslavila našašće predragocjenoga Križa, vratila u Rim svome sinu, i dok se zbog spasenja mnogih naroda koji su se u to vrijeme obratili Gospodinu radovala doličnim zanosom ljubavi, ali je zbog tama nevjere svoga po tijelu srodnoga grada Triera ipak tugovala pravednom revnošću pobožnosti, kao ona koja je iz dubine milosrđa znala radovati se s radosnima i plakati sa zaplakanima, nije prije dopustila drijemež svojim vjeđama, ni san očima, ni počinak sljepoočnicama, niti je odustajala od neizrecivih uzdaha i neprestanih molitava, dok napokon kod Boga i svetoga pape Silvestra nije isposlovala pristanak da se njezinoj domovini uputi propovjednik.
2 Premda se pak zna da je slavna junakinja Jelena uložila nemalo vremena i veoma mnogo truda u pobožnost tako bogobojazne prošnje, ipak nije nepoznato da su s ništa manjom revnošću ljubavi i pobožnosti i ona sama i papa Silvestar dugo i mnogo bdjeli, dok napokon Božjim pogledom milosrđa ne bude pronađen dostojan i prikladan pohoditelj i propovjednik za mjesto tako slavnoga dostojanstva i tako glasovite starine. Prolistavši naime sveti prvosvećenik Silvestar anale koji su sadržavali najstarija djela istoga grada, oštroumno je istražio plemenitost njegove izvrsnosti i najdrevnije dostojanstvo, te je doznao da se on kako zbog najčvršće nadmoći svojih građevina, tako i zbog plemenitijih građana toliko ističe nad svim gradovima Galije i Germanije da je s pravom, po sudu samih Rimljana, dobio ime drugoga Rima. On je revnošću svoje oštroumnosti dozvao u sjećanje i to da je blaženi Petar nekoć toliko uvažio ugled toga mjesta da je tome narodu za propovjednika odredio nikoga drugoga doli Gospodinova učenika, naime Euharija, jednoga od sedamdeset dvojice.
3 Zbog toga je nesumnjivo bio uzburkan nemalim valovima promišljanja jer je, dok je želio tako ugledan grad podložiti Bogu, začetniku svega, strahovao da sam u nečemu ne umanji onaj položaj izvrsnosti koji je isti grad zadržao sve do njegovih vremena. Naposljetku je sveti muž sa svetom ženom, našavši se u tjeskobi tako pobožne želje, osjetio napokon preobilnu dubinu božanskoga milosrđa, kojim se nikada ne iznevjeruju želje pravednika. Iznenada se naime zaori jedan glas sviju koji je isticao antiohijskoga patrijarha imenom Agricija, i njega jedinoga, kao najizvrsnijega među svim biskupima onoga vremena, dostojnoga i prikladnoga za dostojanstvo grada Triera, te nadasve sposobnoga, kako je jednodušno oglasio, tako je postojano potvrdio zajednički pristanak sviju.
4 Bez odgađanja se u Antiohiju šalju poslanici koji odgovaraju ugledu tako velikoga muža, s poniznim pismima i opomenama savršene ljubavi, kako bi svetoga patrijarha Agricija doveli u Rim. Kad su dakle stigli svetomu patrijarhu, i kad su mu razlozi dolaska otkriveni kako ljubaznim riječima poslanika, tako i molbenim pismima pošiljatelja, premda je teško ispripovjediti, lako je ipak zamisliti koliko je snažnim strelicama očinske pobožnosti i bratske ljubavi bilo ranjeno srce tako dobrostiva oca: najsnažnijima doista, jer je ljubav jaka kao smrt; pobožnosti pak zbog sinova koje je Kristu rodio, a koje valja ostaviti; a ljubavi zbog onih koje valja roditi i izvesti na istinsko svjetlo, koje je Krist, a koji su, još uvijek u tami nevjere, tek trebali ugledati svjetlo istine. Pobijedila je ipak u svetoj duševnoj borbi savršena ljubav, koja se ne boji umrijeti za Krista, i stoga je spremna bez straha ostaviti domovinu i roditelje, također i djecu sa ženom, i, da tako kažem, svu imovinu čitavoga svijeta. Čemu mnogo riječi? Pod vodstvom svete ljubavi sveti muž Agricije pohodi predstojnika rimskoga grada. Primivši ga s doličnim poštovanjem zajedno sa slavnom caricom Jelenom, oni mu razlažu tajne svoje volje i iznose odredbe svoje ljubavi, naime službu propovijedanja u gradu Trieru, koja mu je zajedničkim sudom sviju, kao sudom jednoga čovjeka, bila povjerena.
Pohvala grada Triera.
5 Ovdje se pak on, premda se neko vrijeme ponizno ispričavao pod izlikom straha za svoje potomstvo koje mora ostaviti, i prigovarao im da je ponajprije dužan činiti dobro njima kao domaćima u vjeri, posredovanjem savršene ljubavi ubrzo oslobodio takva straha, dok su mu se prvosvećenik najviše Stolice zajedno sa svetom ženom, dostojnom podložnosti ne samo jednoga čovjeka nego i čitavoga svijeta, prostirali pred noge u poniznoj prošnji za tu stvar. Postigavši tako ovu želju, koliko je sveta žena klicala u hvalama Božjim i koliko u zahvaljivanju njemu, jasno se očituje iz one revnosti ljubavi koju je djelatno pokazivala i prema stranim narodima.
6 Dakle kraljica koja je stala zdesna Gospodinu u pozlaćenu ruhu, kao što pčela iz različitih cvjetova slaže nektarsko saće meda, tako je i ona od različitih relikvija svetaca sastavila škrinjicu u koju je položila blaženoga apostola Matiju, kojega je sama prenijela iz Judeje, također i čavao kojim je Gospodnje tijelo bilo pribijeno na križ, zajedno s nožićem kojim se sam Gospodin naš Isus Krist služio na presvetoj večeri, te ostale relikvije Gospodnje pohranila u istu škrinjicu. Tim je čudesnim i poželjnim dostojanstvom htjela zaštititi i odlikovati svoj kraj, kako bi ona koja je čitavomu svijetu bila stup obnove po našašću svetoga Križa bila donekle i poseban ures svojoj domovini. Te bi pak relikvije svetaca najradije sama osobno donijela u grad Trier, da je sin mogao makar i nakratko biti bez njezine tjelesne prisutnosti i razboritosti duha. Budući da se sin tako protivio njezinim željama, svetomu patrijarhu Agriciju, kojega je izabrala za propovjednika i primasa one domovine, pod svjedočanstvom Kristovim povjerava iste časne relikvije, te ga ujedno usrdno moli za pastoralnu brigu o istome gradu.
7 Spomenuti pak biskup Rimske stolice sv. Silvestar, koji mu je povjerio na upravljanje biskupiju tako iznimnoga ugleda, brižno se doista trudio pobrinuti da se položaj dostojanstva koji je taj grad dotad, kako je rečeno, neokrnjeno posjedovao, ne bi nemarom nekoga od njegovih nasljednika ili nepravednom moću bilo koga promijenio ili, ne daj Bože, ubuduće poljuljao: takvu je naime povlasticu, koju valja po rukama svetoga oca Agricija donijeti u ovo mjesto, napisao isti papa Silvestar, kojom je njegovo drevno dostojanstvo i izvanrednu plemenitost učvrstio trajnom postojanošću; njezin primjerak ne čini se suvišnim ovdje umetnuti, a zna se da sadržava ovaj slijed riječi: „Kao što si u poganstvu vlastitom krepošću zadobio, zadobij i sada, Triere, poseban primat nad Galima i Germanima, koji ti je pred svim biskupima ovih naroda u prvim učiteljima kršćanske vjere, naime Euhariju, Valeriju i Maternu, te po svome štapu označio da imaš glava Crkve Petar, umanjujući na neki način svoje dostojanstvo kako bi tebe učinio dionikom. Njega ja, Silvestar, njegov sluga, nedostojan nasljedstva, po antiohijskom patrijarhu Agriciju obnavljajući potvrđujem, na čast domovine gospođe carice Jelene, rodom iz te iste metropole, koju je ona blažena po apostolu Matiji prenesenom iz Judeje s čavlom i ostalim Gospodnjim relikvijama veličanstveno obogatila i posebno uzvisila. Zlonamjerni suparnici koji znaju za ovu povlasticu neka budu isključeni iz zajedništva, jer su okaljani anatemom.”
a To je ψχομαχία, što se obično naziva oštrom borbom do krajnjih granica. Ovdje se čini da se uzima za duševnu borbu.
b Ovo o relikvijama potvrđuje Brouwer; o sv. Matiji ponovno niže u 6. pogl., br. 26.
c O čavlima kojima je Krist bio pribijen na križ mnogo s velikom znatiželjom raspravlja Brouwer, te svjedočanstvima mnogih ozbiljnih pisaca dokazuje da je svako Kristovo stopalo bilo probodeno posebnim čavlom, tako da su ukupno bila četiri čavla. A spominje se da ih se više čuva na različitim mjestima: naime, neki od njih oblikovani su prema liku prvih, i možda posvećeni njihovim dodirom, te se slavni po učinjenim čudesima pobožno čuvaju.
d Nabraja ih Brouwer iz staroga dodatka Euzebijevoj kronici: zub sv. Petra, sandale sv. Andrije, glava sv. pape Kornelija.
e Isto navodi Brouwer iz najstarijih, kako kaže, listina; i dodaje prastare stihove koji upućuju na povelju:
„Primi primat iza Alpa, Triere, posvuda, Koji ti Rim daje novim i starim zakonom.”
Kakvu je Crkvu zatekao.
Primivši dakle ovu povlasticu iz ruke vrhovnoga prvosvećenika, a iz ruke slavne kraljice predragocjeno blago relikvija, Božji muž pohodi kraj Belgijske Galije. Kakav je stoga u dijeljenju Božje riječi i koliki u sjaju čudesa bio Bogom ispunjeni muž Agricije na tome putovanju, u to neće moći posumnjati onaj tko umije s dužnim štovanjem diviti se ili njegovoj prokušanoj svetosti ili slavnomu dostojanstvu relikvija koje je nosio. Jer kakvo je znanje imao u sijanju Božje riječi na njivi Gospodnjoj, poučeni smo samim značenjem njegova imena. Što se naime Agricije tumači ako ne znalac njive (podrazumijeva se: koju valja obrađivati), kad to ne kazuje ništa više sam sastav njegova imena nego što to svjedoči i samo najljepše obrađivanje te iste njive, koje se raduje nepresušnoj vršidbi vječnoga ploda? Nepresušnoj zato kažemo jer, premda se Stvoriteljica svega, osobno Trojstvo i bitno Jedinstvo, prvim sjajem svetoga Evanđelja, po vječno nagrađivanom trudu ove trojice radnika, naime Euharija, Valerija i Materna, udostojala pohoditi triersku metropolu te je nekom jednakošću apostolskoga ugleda toliko uzvisiti nad ostalim Crkvama sa svih strana da, dokle god se okreće stožasta kugla ovoga svijeta, trierski predstojnik očinskim pravom i djedovskom zaslugom, to jest u prethodnicima i nasljednicima, posebnim patrijarhatom prednjači svim biskupima Galije i Germanije, i zbog toga svi stanovnici istoga grada duguju beskrajnu zahvalnost najpravednijoj odredbi božanske providnosti; ipak je uređenje tako svete ljubavi u nama, nažalost, trpjelo manjak kad je drevni neprijatelj ljudskoga roda, neumorni radnik u remećenju crkvenoga mira, preko svojih udova, naime Dioklecijana i Maksimijana, kao i Rikciovara, podigao toliku oluju progona da je gdjegod se na kugli zemaljskoj vidio ili čuo neki čuvar kršćanske vjere, bez odgađanja bio ili prisiljen žrtvovati idolima ili ubijen različitim i biranim vrstama muka.
9 Kolika je bila okrutnost toga progona, dokazuje grad Rim veoma brojnim tijelima svetih mučenika. Svjedoči i Agaunum, gdje je u isto vrijeme pogubljen sv. Mauricije sa svojim drugovima. A koliko je tisuća bezbrojnih svetaca u gradu Trieru bilo ubijeno dok je bjesnjela oluja ovoga nasilja, jasno smo poučeni u mučeništvu svetih mučenika Fuscijana, Viktorika i Gencijana ovim slijedom riječi: „Rikciovar, pokrećući protiv svetaca svu težinu povjerene mu prefekture i žeđajući za njihovom krvlju, nije dopuštao da itko živi ako bi mu se slučajno pružila prilika da koga od njih pronađe. Ušavši tako u grad Trier, koji leži blizu obale rijeke Moselle, izvršio je u njemu toliki pokolj nad njima da su potoci krvi, slijevajući se u rijeku i pomiješavši se s vodom, promijenili je u svoju boju, tako da su, izgubivši prirodnu bistrinu, crvenjeli više tuđom nego vlastitom bojom”, gdje se i dodaje: „Neukopanim pak tada tijelima svetaca val je pružao grob, kako bi ih cjelovitoga sklopa udova predočio budućem sudu.”
10 Čitamo također u životopisu sv. Hidulfa, biskupa Triera, da je među mnogostrukim veličanstvenim djelima koja je isti blaženi Hidulf učinio, tijelo preblaženoga Maksimina iz kripte, kamo ga je bio pokopao prečasti predstojnik blaženi Paulin,
Tijela sv. Agricija, Nicetija, Maksimina i drugih prenio je sv. Hidulf.
prenijevši ga iz Akvitanije, u dom u kojem se sada štuje, a koji je i sam biskup Hidulf započeo od temelja i doveo do savršenstva, prenio 29. svibnja, s kojim je zajedno u istu baziliku veličanstveno položio tijela svetih biskupa Agricija i Nicetija, kao i tri stotine tijela spomenutih mučenika; to je mjesto obogatio i svojom opremom i svojim posjedima te ga napunio redovnicima ustanovivši broj od stotinu.
14 Nadalje, kako je predajom svih naših predaka doprlo sve do našega znanja, kršćani kojih je veoma malo izbjeglo olujama spomenute nepogode napunili su kostima tih istih svetaca neki zdenac goleme prostranosti, zapušten zbog starosti i presušio od vode, u kojem se također kaže da je boravio blaženi Atanazije, ugošćen kod blaženoga Maksimina, iz ljubavi prema tim istim relikvijama, i ondje sastavio pravilo katoličke vjere u psalmu kojemu je početak Quicumque vult; taj je psalam kasnije pročitan i odobren na Milanskom koncilu.
12 Također u čast ovih svetaca, kao i na slavu svete Bogorodice, nakon što je po blaženom Agriciju napokon obnovljena kršćanska vjera, blaženi Feliks, biskup te iste metropole, muž tolikoga dostojanstva pred Bogom da je veoma često razgovarao s anđelima i da ga je Bog, dok je još bio u tijelu, veličao činjenjem čudesa, sagradio je samostan uzvišene gradnje i preslavnoga dostojanstva, u kojem je kasnije, kad je s dužnom čašću bilo položeno tijelo svetoga oca Paulina preneseno iz Frigije, ono zadobilo čitavo prvenstvo toga mjesta.
a Ime je doista izvedeno od riječi ager (njiva), ali grčkoga podrijetla.
b O sv. Mauriciju i drugovima ubijenima u Agaunumu (koji se sada zove Vicus S. Mauricii, smješten nedaleko iznad Ženevskoga jezera) pisat ćemo 22. rujna.
c Djela ovih mučenika, iz kojih se ono navodi, donijet ćemo 11. prosinca.
d Životopis sv. Hidulfa donijet ćemo 11. srpnja.
e O ovom prijenosu raspravlja Brouwer u 7. knj. o Hidulfu, a mi 29. svibnja.
f Životopis sv. Nicetija donijet ćemo 5. prosinca.
g Tebanaca, kako stoji u životopisu sv. Hidulfa i kod Brouwera u 7. knj.
h To je preslavni samostan sv. Maksimina, gdje su u svetištu ispod oltara pohranjena ova tijela, s natpisom koji, kako kaže Brouwer, nije veoma star:
„Ovdje tijelom počivaju iznimni sveci, Predstojnik Agricije i blaženi Maksimin, Nicetije po zaslugama i redu pridružen svecima, Čijim se neprestanim molitvama čuva ovo mjesto.”
Čini se da je obavljen još neki prijenos sv. Agricija. Jer u nekom ne tako starom rukopisnom martirologiju, pod 18. listopada, stoji ovo: „Prijenos sv. Agricija, biskupa i ispovjedaoca.” Osim ako možda onaj prijašnji prijenos nije obavljen istoga dana kad i sv. Maksimina, premda na isto mjesto. i Tridesete godine Konstantinove, kako piše Teodoret u 1. knj., 31. pogl., isti je car zbog kleveta arijanaca prognao u Trier sv. Atanazija, te je ondje proveo dvije godine i četiri mjeseca, kako svjedoči isti Teodoret u 2. knj., 1. pogl. Nije dakle 7 godina ondje bio skriven u suhoj nakapnici, kako tvrdi Trithemius u djelu De illustribus Ecclesiae scriptoribus i neki trierski rukopisi. Štoviše, iz drugih starih pisaca očito je da su s njime dobrostivo postupali cezar Konstantin Mlađi i biskup Maksimin. Ono pak o nakapnici, u kojoj se skrivao 6 uzastopnih godina, dogodilo se kasnije pod Konstancijem na Istoku, kako ćemo reći uz njegov životopis 2. svibnja. k Svjedoči Brouwer da je u duše sviju ondje usađeno mišljenje kako se Atanazije sakrio ondje gdje se u tijesnim i unutarnjim svetištima ili kriptama samostana sv. Maksimina, punima tebanskih mučenika, pokazuje zdenac koji i sami redovnici sve do današnjega dana svečano štuju godišnjim prinosom cvijeća i svjetiljaka, bilo iz ovoga razloga koji smo naveli, bilo stoga što su stari nekoć možda pobožno slavili uspomenu na gostoljubivost zaštitnika bl. Maksimina i dolazak Atanazijev u Trier itd. Tako Brouwer, koji navodi neke, doista ne novije spomenike u kojima stoji da su kršćani zdenac zapuštene starine napunili kostima i pepelom mučenika, te da je ondje pohranjeno 300 glava tebanskih mučenika. Odatle je, kaže, među lakovjernima i nemarnima prihvaćena glasina da se Atanazije iz ljubavi prema relikvijama ondje skrivao. l Baronije u 3. sv. djela Annales, pod god. 340., br. 11 i sl; tvrdi da je ovo vjerovanje napisano u Rimu i predstavljeno na Drugom rimskom koncilu pod Julijem. A u br. 14 naziva tu triersku predaju pričicom. No razlozima koje iznosi ne dokazuje ništa drugo doli da se Atanazije ondje nije skrivao, nego samo bio u progonstvu te da su s njime cezar i biskup časno postupali. Brouwer, neodlučan u sudu, ovako izjavljuje: „Premda jedva vidimo ikoji dovoljno prikladan razlog da se to ispovijedanje vjere izloži u Trieru, te nas privlače oni koji tumače da je Atanaziju potreba za ispovijedanjem te vjere bila nametnuta radije u Rimu, kad je arijanac Euzebije pismom potajno napao njegovu čestitost pred rimskim prvosvećenikom Julijem, ipak se ne može poreći da, širenjem istinite ili lažne glasine, pisci posvuda već više od 400 godina tu slavu pripisuju jedino Trieru, dok za Rimljane jedva da stoji itko. Štoviše, ako kažemo da je Atanazije želio narodima Galije posvjedočiti svoju vjeru i ovim vjerovanjem protiv opakih mnijenja učvrstiti srca kolebljivih, neće nam se, mislim, nimalo protiviti ta ispraznost o skrovištu, s kojom se ovo Atanazijevo razmatranje bez sumnje može složiti, u što nijedan razborit čovjek neće posumnjati.” Tako on. A doista ni pisac životopisa koji donosimo ne spominje skrovište, samo kaže da je posjećivao to mjesto i ondje sastavio vjerovanje. A osim već navedenoga Trithemiusa, isto prenosi Oton Freisinški u 4. knj. djela Chronic; 7. pogl.: „Boraveći ondje u trierskoj Crkvi pod Maksiminom, biskupom te iste Crkve, neki kažu da je izdao Quicumque Vult.” m Čini se da se misli na onaj koncil koji spominje papa Liberije u 2. pismu Konstanciju, održan 8 godina ranije, jer onaj koji je proslavljen godinu dana nakon što je to pismo poslano, naime za konzulata Arbecija i Lolijana, bio je arijanski. No svi su spisi prijašnjega propali. n To je Feliks II., trideset drugi biskup Triera, o kojemu ćemo pisati 26. ožujka. o Životopis sv. Paulina, biskupa trierskoga, donijet ćemo 31. kolovoza. A 13. svibnja slavi se spomen njegova prijenosa.
Napor u obrađivanju vinograda Gospodnjega.
No mi smo, dok se divimo pobožnosti svetaca ili proklinjemo okrutnost tirana, ukratko bilježeći pojedinosti, nakratko skrenuli od započetoga govora, naime od svetoga Agricija. Naposljetku se moramo vratiti onamo odakle je očito potekao povod ovoga umetka. Rekli smo naime da će ovaj sveti otac Agricije biti neumorni ratar na njivi Gospodnjoj i pružati vršidbu božanskoga ploda svojim suslugama; stoga, kao što se zbog napretka vjere dolikuje radovati s radosnima, tako je zbog nedostatka te iste vjere pravedno plakati sa zaplakanima. Budući da se naime premnožila bezakonitost spomenutih tirana, ohladnjela je i nestala ljubav mnogih. Kako je pak žar svete ljubavi obilovao u blaženom Agriciju, pripravljao je neugasiv oganj na žrtveniku Gospodnjem, to jest trajno postojan plod ljubavi u vjernome narodu, kao na njivi. Sve je naime trnje nevjere što je ondje izraslo tijekom tako predugoga vremenskog razdoblja, poput snažna ratara vična obrađivanju njive, tako iz korijena iskorijenio da se ondje više nije pojavio nikakav korijen nevjerovanja. Kako smo naime pažljivim računanjem zaključili, doznajemo da je između slavnoga odlaska sv. Materna s ovoga svijeta i sretnoga ulaska bl. Agricija u ovaj grad protekla dvjesta i jedna godina: u kojem je međuvremenu biskupstvo ove stolice prestalo postojati, jer su samim gradom vladali pogani. S pravom je dakle Božje predznanje ovoga sveca nazvalo Agricijem, kojemu je namijenilo da obrađuje njivu, zbog dugotrajne zapuštenosti i prekida obrade veoma tvrdu i već posve zaboravljenu od lemeša. Ispravno je, kažem, nazvan Agricijem onaj komu je njiva Gospodnja bila povjerena te je njegovim umijećem ratarstva tako očišćena od svih drevnih izdanaka čička i trnja, to jest od najstarijih zapreka svih poroka i prljavština, da se na ovoj njivi poslije nije uzdigla nikakva vlast bezakonja. Lemeš je naime njegova propovijedanja upravljao Onaj komu psalmist vapi: „Upravi korake moje po riječi svojoj, Gospodine, da mnome ne zavlada nikakva nepravda.” (Ps 118)
14 I nije čudo ako ga je desnica Gospodnja upravljala, kad je vidjela da je tako spremni izvršitelj svih njezinih zapovijedi da je neustrašivo ostavio najplemenitiju stolicu, naime antiohijsku Crkvu, sa svim sinovima koje je u njoj Kristu rodio, kao i sa svim požudama čitavoga svijeta, te je poredak svete ljubavi usmjerio prema narodu lišenom ljubavi, koji se više uzdao u zloduhe nego u Gospodina; slijedeći u tome svoga prethodnika, uspoređuje se sa sv. Petrom.
Uspoređuje se sa sv. Petrom.
prvoga sjedatelja te iste antiohijske stolice, naime prvaka apostola; koji je, nakon što je antiohijsku Crkvu utemeljio u Kristu i umnožio u njoj obilan plod ljubavi, kad je napokon i po primjeru svoga Učitelja, naime Gospodina Isusa Krista, trebao pokazati vrhunac savršene ljubavi, kako je odredila božanska providnost, ušao u Rim da propovijeda Krista i ondje za njega trpi. „Veće ljubavi nitko nema od ove”, kako kaže Gospodin, „da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Ovoga je dakle svoga učitelja i prethodnika apostola Petra blaženi Agricije muževnim nasljedovanjem u svemu slijedio: dok je tu istu antiohijsku Crkvu, koju je sam prvak apostola prvi rodio Kristu, ovaj svetac kao u Gospodinu rađao u trudovima, kad joj je rado pružio utrobu majčinske pobožnosti, i kad ju je revnošću očinske brige odgojenu sve do dobi muževnoga duha preporučio Kristu, te je ušao u grad Trier, naime drugi Rim, kao Petar u prvi, da ga zadobije za Gospodina.
13 Da bi pak sv. Agricije najradije slijedio i primjer mučeništva samoga blaženoga Petra, da je to bila Gospodnja volja, nema nikakve dvojbe. Nadam se i uzdam, i najistinitije vjerujem da ima za svjedoka Onoga koji je vidio želju njegova srca i poznaje srca pojedinaca, da bi, da je među mnogima bio pozvan na mučeništvo, prvi dao svoje ime, pružio ruke, popeo se na mučilo i na ljubav Raspetoga, koja bijaše jaka kao smrt, odgovorio žarom tvrdim kao pakao; niti bi se pokazao inferiornim bilo kojemu mučeniku, kličući i radujući se prema vijencu kao prema zaručničkoj ložnici i svečanoj gozbi svadbene večere dragovoljno bi trčao, nestrpljivo hitao, rado bi prepustio tijelo da ga mučila razdiru, s tolikom radošću da bi i pod udarcima slavio te bi se na roštilju pečen i gotovo sagoren svečano veselio. No ispovjedaocu blaženom Agriciju nije nedostajao vijenac mučeništva, njemu koji je tegobe ovoga zemaljskog putovanja, napore, boli i nevolje čitavoga ovoga vijeka dragovoljno samim... mučeništva, koji se sveto i pravedno živeći toliko suobličio muci Gospodina našega Isusa Krista da je već želio razriješiti se i biti s Kristom, koji ga je samo zato prosudio takvim da bi ga za mnogostruku borbu pobjede napokon primio uz mnogostruku nagradu uzdarja. a Auzonije svakako u djelu Mosella ovako pjeva:
„Zdravo, rijeko, hvaljena od njiva, hvaljena od ratara, Kojoj zidine obdarene carskom vlašću duguju Belgi.” gdje Elias Vinetus ne smatra ispravno da se pod tim misli na Nivomagus, selo sada niže od Triera uz Mosellu, pučki zvano Neumagen. Jer iz Amijana Marcelina očito je da je Augusta Treverorum bila sjedište careva.b Čini se da nedostaje: „ljubavlju nadvladao”.
Relikvije koje je donio u Trier.
Bjelodano je naime da u to vrijeme nije bilo nikoga svetijega od njega, komu je pripalo da bude nositelj svetinja dragocjenijih od zlata i topaza, kojima čitav ljudski rod duguje neizrecivo klicanje: govorim pak o triput blaženom čavlu kojim su Bog i čovjek bili obješeni na drvo, na kojem je kao na vagi objesivši samoga sebe kao našu otkupninu isplatio naš dug, te umirući na samome drvetu Križa pomiješao svoje piće sa suzama, vječnim slavljem trijumfirao nad đavlom i svojom krvlju otkupio svijet. Ovaj dakle čavao, kad bi ga ovaj svetac nosio i samoga, bez pridruživanja drugih Gospodnjih relikvija, ne bi se bojao nikakvih zasjeda drevnoga neprijatelja, nikakvih barbarskih prijetnji njegovih udova, već bi ih, kao one koji su odavna satrti oštricom ovoga čavla u Gospodinu, ili brže od riječi natjerao u bijeg ili, ako bi možda pokušali s njime stupiti u dvoboj, lako po volji nadvladao. Uostalom, da je nosio i druge Gospodnje relikvije, ništa manje dostojne štovanja od samoga čavla, svjedoči i spomenuta povlastica, a Crkva u gradu Trieru, koju je on posvetio u čast prvaka apostola, diči se u Gospodinu što se one čuvaju u riznici njezina blaga. Kolika im se zadivljujuća veličina poštovanja duguje, jasno se, kako smatram, očituje ako se u sjećanje dozove jedan znak svoje svetosti koji su dale.
17 Najistinitijom smo naime predajom predaka doznali da je neki biskup te iste metropole, uvelike zabrinut dok je slušao različita ljudska nagađanja o tim Gospodnjim relikvijama, jer su jedni govorili da je to bešavna Gospodnja tunika, drugi pak grimizna haljina u koju je bio odjeven u vrijeme muke, a neki su mislili da je taj zalog ljubavi obuća Spasitelja svijeta, dok je, kažem, veoma želio istraživanjem istine razriješiti ta mišljenja, posavjetovavši se kako s narodom tako i s klerom, kao i s redovničkim staležom, proglasio je trodnevni post po čitavome gradu, ponizno moleći sve da jednodušno ištu od Boga kako bi po svome miru i dopuštenju nekome od njih udijelio gledanje tako velike svetinje. Nakon što je dakle obavljen post, kler i narod sazivaju se u dom sv. Petra, koji je čuvar ovoga blaga, gdje je jedan iz čitavoga mnoštva izabrani redovnik iznimne pobožnosti i bogobojaznosti, kako bi vidio Gospodnju tajnu i očitovao je predstojniku, otključao škrinju u koju je blaženi Agricije bio pohranio to blago; no čim je podigao poklopac da pogleda unutra, tajni Božji sud, protiv kojega nema nikakva savjeta, zatvorio mu je vid očiju. Odatle se dogodilo da su svi koji su kod njih bili razboritijega savjeta i oštrijega uma po sljepoći koja je snašla tako velika muža prosudili da je u tome Božja volja kako se nikada ne bi pripustio gledanju toga neki grješnik, kad pogled na to nije bio dopušten ni pravedniku. Nakon prolaska toga časa stoga se nitko nije usudio otvoriti tu škrinju. a O ovoj tunici, za koju se kaže da se čuva na različitim mjestima, učeno raspravlja Brouwer i sjajno pobija klevetnička usta Calvinova u 4. knj. Annales Trevirenses. A u 13. knj. ponovno raspravlja o našašću te iste tunike za predstojnika Ivana I. godine 1196; budući da je pisac ovoga djela ne spominje, a navodi mnoge druge stvari koje se manje tiču predmeta, dovoljno je očito da je živio prije toga.
Kristov čavao, proslavljen čudesima.
Da pak tko zbog zadivljenosti ovim čudom ne bi, ne daj Bože, nanio kakvo umanjenje Gospodnjem čavlu, razmišljajući u sebi ovako: „Ove su Gospodnje relikvije možda veće zasluge od samoga Gospodnjeg čavla. O njemu naime nisi rekao ništa takvo, jer niti oduzima vid očiju onima koji ga gledaju, niti izbjegava ruke grješnika koji ga dotiču.” Da nitko, kažem, ne bi bio nerazuman na ovaj način ludosti, želimo da svima dođe do znanja kako je, kao što su ove bilo koje Gospodnje relikvije tajnim sudom jednome jedinome oduzele vid, tako Gospodnji čavao očitim znakom Njegova milosrđa veoma mnogima bio i povratak vida, i izgon zloduha iz opsjednutih tijela, kao i najdjelotvornije ozdravljenje različitih bolesti: od čega smo nemalo toga mi sami osobno vidjeli, a nemalo smo od onih pobožnih muževa i redovnica koji su to ipak vidjeli doznali tako istinitim pripovijedanjem da smo u to ništa manje sigurni nego da smo mi sami to vidjeli. Nabrajanja pak tih događaja nismo se prihvatili stoga što smo rekli da je o njima bolje šutjeti nego reći premalo s obzirom na veličinu stvari.
19 Jedno ipak znamenje svoje dragocjenosti koje je dao isti Gospodnji čavao ne želimo prijeći šutnjom. Kad je naime brat cara Otona I. (bila su naime trojica) zvan Bruno u svojoj vlasti imao najbolje biskupije Lotaringije, naime triersku i kölnsku, kao i najveći dio toga kraljevstva, potaknut ne dobrim duhom, kako je očito, htio je ovaj isti čavao blagdanske uspomene i našega spasenja, o kojemu govorimo, prenijeti potajno, da ne kažem kradom, ne zna se kamo. Potkupivši dakle čuvara ovoga Gospodnjega blaga, dao je izraditi drugi toliko sličan ovome da se jedva ili nimalo istinski od lažnoga ne bi mogao razlikovati nikakvom pažnjom onih koji oba promatraju.
20 Kad je dakle čuvar, vođen nagradom, primio taj čavao iz ruke spomenutoga biskupa, i kad je pomislio da je našao zgodno vrijeme za bezbožnu krađu, dugo smišljanu prijevaru napokon uzalud pokušava izvršiti. Zamijenivši naime ovaj lažni čavao u kapeli prečasnoga Gospodnjeg čavla, sam je predragocjeni zavjet našega otkupljenja pažljivo umotao u čisto platno te ga stavio u svoja njedra i brzim korakom krenuo svome gospodaru biskupu. No, kako bi se jasno dalo razumjeti kakvom posebnom povlasticom ljubavi Krist grli triersku Crkvu koju mu je zaručio blaženi Agricije, Gospodin na samome čavlu našega otkupljenja pokazuje čudo koje s pravom valja ubrojiti među prva Gospodnja čudesa i kojemu se treba diviti čitav svijet. Dok je naime onaj najnevjerniji čuvar, poput najpodlijega bjegunca, pokvaren plaćom bezakonja, okrenuo leđa vjeri i spremao se iz krila trierske zaručnice odnijeti njezin dragocjeni zalog, (čudesne li stvari!), nemalo je krvi poteklo iz samoga čavla na platno, a zatim odatle u njedra košulje u tolikoj mjeri da se sva utroba onoga njegova najjadnijega nositelja sledila od straha. Zbunjen zbog toga te prisiljen javno priznati i svoj grijeh i biskupov, kad se ubrzo okupilo mnoštvo svih koje su mogli dozvati dugotrajna zvonjava zvona i neobičan te od pamtivijeka nečuven glas o tolikom čudu, dok je u sredinu bio postavljen isti bezbožni kradljivac, a pred svima razastrto okrvavljeno platno i sam presveti čavao, izvor te krvi, podigao se jedan glas sviju koji su hvalili Boga. Kad se taj glas češćim ponavljanjem dugo i mnogo puta orio, zajedničkim savjetom svih razboritijih koji su ondje bili prisutni izrečena je onome jadniku, da ne kažem čuvaru, presuda pokore koja odgovara tako teškome svetogrđu. Također je i sam dan u koji su ova djela Božjega milosrđa s nama božanski proslavljena odmah zabilježen u martirologij, naime 20. lipnja. Ako pak tko, ne daj Bože, oklijeva povjerovati ovomu premda nečuvenom Gospodnjem čudu, može još uvijek u domu sv. Petra (ako se dopusti) vidjeti i to isto platno s tragovima krvi i taj isti lažni čavao.
21 Također ne smatramo da valja prešutjeti i onaj glas uzvišenoga slavlja o ovom najistinitijem lijeku naše slabosti, premda smo ga primili od najopakijega svjedoka, neprijatelja našega spasenja, kroz usta žene koju je on opsjeo. Naime neka žena imenom Winiberga, rodom iz grada koji se pučki zove Reginsbyrch, bila je vezana tako tvrdim i nerazrješivim okovima drevnoga neprijatelja da, premda su je od onoga mjesta sve dovde vodili po veoma mnogim svetištima svetaca, ipak nije osjetila nikakvo olakšanje. Kad je dakle ova jadnica bila dovedena u ovaj grad Trier gotovo na samrti, i kad su svi koji su vidjeli muke koje je trpjela rekli da nikada nisu vidjeli tako bijedne patnje jednoga čovjeka, svim se zajednicama toga mjesta, koje su se sažalile nad tako okrutnim mukama te osobe, svidjelo da pojedinačno preuzmu redove molitava i egzorcizama pojedinih dana i noći za njezino oslobođenje.
22 Kad su pak kanonici i redovnici, uredno obdržavajući ovakve izmjene, dugo i mnogo uzalud radili, došao je red takvih bdjenja na samostan redovnica. A kad ni one, obavivši veoma mnogo čestih molitava i uputivši nemalo prijetnji po različitim relikvijama koje posjeduju, nisu ništa postigle, posavjetovavši se dadu da im se potajno donese Gospodnji čavao. Čim ga je dakle čuvar uzeo u ruke da ga onamo donese, zloduh iz žene veoma glasno povika: „Ah, nevjerne žene, ovom ste me odlukom pobijedile, jer mi se spremate primaknuti čavao Gospodnje muke.” Dok su ga pak neke od njih ispitivale, odgovori zloduh: „Evo, upravo se iz doma sv. Petra iznosi na moju muku.” Tada pak, uzevši pomoć prezbitera, mukama ga egzorcizama prisiljavaju da im što prije otkrije koji je dio Gospodnjega tijela bio uzrok posvećenja čavla. Tada on, premda je glava laži, budući da ipak nije imao moći prešutjeti istinu, reče: „Uistinu vam kažem da je ovaj čavao koji se donosi bio zabijen na križu kroz desno Gospodnje stopalo; i jer je ondje izvojevao pobjedu nada mnom, ne mogu mu se ovdje oduprijeti: znam naime da je onaj koji nosi ovo znamenje pobjede već stigao do kuća koje graniče s ovim samostanom.” Jedva je dakle isti nositelj predragocjenoga blaga dotaknuo prag istoga samostana, kad zloduh, ispustivši silan rik i snažno rastrgavši slabašno tijelo žene, napokon ga ostavi polumrtvo. Odatle je dovoljno vjerojatno da je tijelo te žene on opsjeo ponajviše zato da se pruži ovo svjedočanstvo Gospodnjem čavlu; osobito stoga što se niti prije nego što je dao ovo svjedočanstvo samome čavlu nije mogao nipošto otrgnuti od nje, niti se poslije makar i nakratko u njoj zadržao.
23 Niti stoga treba smatrati da je istina manje očitovana jer je izrečena iz usta protivnika, budući da nema nikoga tko ne zna da među prijateljima nikada ne nastaje nikakva rasprava o toj stvari kojoj i sam glas protivnika, premda nevoljko, ipak ne bi dao potporu istinitim svjedočanstvom pohvale; tako naime u Evanđelju slušamo da su mnogi zlodusi koje je Krist istjerao iz ljudi otišli govoreći: „Znamo da si ti Sin Božji.” Tako je i neka pitonisa, slijedeći blaženoga Pavla po ulicama, dotle propovijedala da je on istinski Kristov apostol dok je on sam, istjeravši iz nje duha pitonskoga, nije smirio. Tako je i veoma brojne kreposti blaženoga Nicetija, najrevnijega nadbiskupa trierske metropole, neki opsjednuti zloduhom spominjao u domu sv. Petra pred silnim mnoštvom klera i naroda, u nazočnosti kralja Teodeberta, dok je nasuprot tome ondje razotkrivao nemala zlodjela istoga kralja.
24 Ako pak ovoga blaženoga Nicetija želimo ukratko i istinito pohvaliti, možemo ga s pravom izjednačiti s blaženim Nikolom, biskupom Mire, po najvećoj sličnosti čudesa koja su obojica učinila za svoga života. Kao što je naime onaj prebogobojazni i svete uspomene Nikola, još dok je boravio na ovome zemaljskom putovanju, milosrdno oslobodio kršćane od morske oluje na zaziv svoga imena, tako se prepoznaje da je ovaj biskup Nicetije neizrecive zasluge na zaziv svoga imena oslobodio i pogane od slične morske pogibelji, potaknute opomenom nekoga kršćanina koji je jedini bio među njima, naime dok je još boravio u tijelu. Kad to, zajedno s drugim jednako velikim ili još većim čudesima njegova života, spominje blaženi Grgur, biskup tourski, u knjizi čudesa koju je napisao, potvrđuje da ovaj svetac ni u čemu nije manji od bilo kojega najsvetijeg ispovjedaoca.
a Ovu istu priču pripovijeda Brouwer u 10. knj., ali u 4. knj. čini se da upućuje kako je ovu krađu presvetoga čavla pokušao Teodorik, biskup Metza, Brunov suvremenik. Brunov životopis donijet ćemo 14. listopada.
b To je Regensburg, o kojemu je riječ 8. siječnja u životopisu sv. Erharda.
c Žene ne mogu primjenjivati svete egzorcizme nad opsjednutima, što pripada muškarcima, i to samo onima koji su posebnim obredom za to zaređeni. Mogu ipak i molitvama upravljenima Bogu ishoditi od njega da zapovjedi najgorem zloduhu da odstupi iz tijela jadnika, štoviše i s pouzdanjem primljenim odozgo zapovjednim ga riječima otjerati, kao što smo vidjeli 3. siječnja u životopisu sv. Genoveve i drugdje.
d Da ne opravdava jednostavnost, moglo bi se s pravom prekoriti takvo znatiželjno ispitivanje, jer se čini da ono ne vodi suzbijanju oholosti preuzetnoga zloduha, nego radije njezinu poticanju.
e Brouwer u 4. knj.: „Ovaj trierski čavao, za koji predaja predaka drži da je probio
Kristovo desno stopalo, glasovit je po znamenjima i čudesima rijetka primjera itd.” A u 10. knj.: „Među glavnim uresima svoje Crkve stanovnici Triera čuvaju presveti čavao kojim se vjeruje da je presveta desnica Gospodina našega Krista bila pribijena i probodena na križ.”
On je bio kralj Metza, sin Teodorikov, unuk Klodviga Velikoga, a vladao je od godine Kristove 534. do 547. Ono što se ovdje donosi o opsjednutome koji razotkriva njegova zlodjela donosi i sv. Grgur iz Toursa u životopisu sv. Nicetija, koji ćemo dati 3. prosinca, te Brouwer u 3. knj.
Vjera duboko ukorijenjena u Trieru po Agriciju.
Dok dakle na kakav god skroman način govora ukratko bilježimo ove stvari o osobitoj povlastici ljubavi, o samome čavlu preljubljenoga Gospodina, time ujedno, kako smatram, pripravljamo nemali obilje pohvale njegovu nositelju, blaženom patrijarhu Agriciju. Ta kakva bi se oluja bilo kojega vihora usudila grmjeti protiv onoga koji je jedini bio dostojan donijeti tako neusporedivo blago našega otkupljenja u metropolu Galija, naime u Trier?
26 Osim toga donio je kosti blaženoga apostola Matije: kada ih je, nakon što je proslavio pogrebne svečanosti kakve dolikuju tako velikom mužu, pridružio kostima svetih Kristovih ispovjedalaca Euharija i Valerija, uzvisio je Triersku biskupiju trajnom čašću apostolata. a Poznato je također da je blaženi Euharije u ovo mjesto donio štap prvaka apostola Petra, primljen iz njegove vlastite ruke kao utjeha u bratskoj smrti, a ujedno i kao znak apostolskoga dostojanstva. Zbog toga, kako svjedoči povlastica pohranjena u rimskom arhivu, nijedan nasljednik istoga prvaka apostola na Rimskoj stolici ne služi se potporom štapa.
27 Stoga je grad Trier, premda je neko vrijeme bio uprljan talogom staroga neprijatelja i neko vrijeme bio izobličen, ipak zaslugama i zagovorom svete carice Jelene po blaženom Agriciju tako očišćen od svih prljavština nevjere, tako po njemu preoblikovan na sliku Boga, svoga Stvoritelja, da od njegova vremena na ovome mjestu patrijarhata stanje svetoga kršćanstva u njemu nikada nije bilo poljuljano; nego je onaj pečat vjere, kojim ga je blaženi Agricije preoblikovao za Krista, sačuvao nepovrijeđenim sve dosad, i čuvat će ga bez kraja, dokle god u svojoj molitvi bez prestanka bude vapio: „Zasvijetlilo je nad nama svjetlo lica tvojega, Gospodine; jer ti si me, Gospodine, na osobit način učvrstio u nadi.” Nada naime, kako kaže Apostol, ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcu ove Crkve po Duhu Svetome koji joj je dan polaganjem ruku blaženoga patrijarha Agricija, doista najčvršće stijene vjere. Ta Trierska biskupija nikada nije pokleknula u građevini katoličke vjere otkako ju je Gospodin utemeljio na ovoj stijeni.
28 Kao što se dakle Trier naziva drugim Rimom zato što se negda s njime natjecao divnom vještinom gradnje materijalnih zdanja, tako se bez sumnje sv. Agricije na neki način može nazvati drugim Petrom, budući da se zna da ga je u najvećoj mjeri nasljedovao u izgradnji duhovnih građevina, to jest hramova Božjih. Kao što je također ovaj isti grad Trier po blaženom apostolu Petru, koji je među dvanaest zvijezda apostolskoga vrha zbog postojanosti prave vjere zaslužio prvenstvo, oslobođen iz ropstva drevne poganske zablude i premilostivim djelovanjem Duha Svetoga Tješitelja izbavljen od predrasuda staroga čovjeka, kada su ga naime po njegovu nalogu pohodila trojica vrsnih štovatelja Presvetoga Trojstva, tako ni sada rimski prvosvećenik nije tako velikome gradu poslao za propovjednika bilo kakva neuka čovjeka ili početnika, nego muža u svemu apostolskoga, koji je bio dostojan zastupati vrhovnoga od apostola, Agricija. Dolikovalo je naime da onamo gdje je onaj drevni pljačkaš ljudskoga roda već iznova bio sagradio najzamršeniji labirint idolopoklonstva, dobrostivi osloboditelj Bog pošalje najsnažnijega ratnika. Jer uzvišenome ne priliči ono što je najniže. Stoga je na svaki način dolikovalo da se neosvojivi zid trierske nevjere sruši pretvrdim rogovima tako velikoga ovna, da bi se, kao što je nekoć rimski vladar, kako stoji u povijestima, ukrotio njegovu oholost, tako sada po duhovnome poglavaru Rimske stolice njegovo svetogrdno praznovjerje spasonosno pobijedilo mačem Duha, što je riječ Božja. Nikome naime nije bilo dopušteno da trierski bojni red popusti, osim jedino rimskome veličanstvu. Jer kao što je bilo dosljedno da po prvaku apostola bude svladan vrhunac rimskoga gospodstva, tako se činilo prikladnim i da po njegovu nasljedniku Agriciju, naime antiohijskom patrijarhu, i njegovoj vjerom naoružanoj postojanosti trierska utvrda, kao manji Rim, preda samu sebe Kristu. A to što je puk istoga grada riječ Presvetoga Trojstva najprije primio od trojice, a poslije od jednoga propovjednika, slikovito označuje jedinstvo božanstva koje je u osobama istoga Trojstva, kako kaže Apostol: „Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje.” I kao što je prvi patrijarh Abraham kod hrasta Mamre vidio trojicu, a poklonio se jednome. Taj je dakle red svete ljubavi osobno Trojstvo i bitno jedinstvo proslavilo s nama kada nam je vjeru Presvetoga Trojstva poslužilo po blaženom Agriciju, koji je jedinstveno sačuvao stope svojih prethodnika, naime trojice propovjednika iste vjere u ovome gradu, dok je istoga Gospodina kojega su oni propovijedali, istu vjeru i isto krštenje na ovome mjestu učvrstio slogom najsnažnijega ugleda. a O ovome štapu govorimo 28. siječnja u životopisu sv. Valerija, sv. Materna 14. rujna, sv. Euharija 8. prosinca. Spominju ga Heriger u djelu Maternus, pogl. 6, Oton Freisinški, knj. 3, pogl. 13, Brower, knj. 2.
Njegova blagost, revnost i ostale kreposti.
Kolikim je pak pogibeljima tjelesnoga života, kolikim kopljima čudesa ovaj svetac, poput najvještijega borca, probio tako pretvrdi zid trierske nevjere, nije jasno zbog nemara naših prethodnika, kako je rečeno. Pa ipak, po onome dočeku za koji znamo da ga je ondje doživio blaženi Euharije sa svojim drugovima, možemo naslutiti kako je protekao i ulazak ovoga sveca. Čita se naime u životopisu blaženoga Euharija da su jednoga dana, kada je s drugovima ušao u grad Trier da propovijeda riječ života, kapitolski svećenici, raspaljeni revnošću protiv njih, pobunili najveći dio puka protiv njih te su ih, istjeravši ih izvan grada, počeli zasipati kamenjem. Protiv njih je sv. Euharije sa svojima pograbio oružje molitve te je nebeskom silom tako svezao cijelo ono razjareno mnoštvo da su jedni od njih stajali ukočeni s rukama ispruženim za bacanje, drugi su pak, sagnuvši se prema dolje da pokupe kamenje za isti čin, ostali prikovani uz zemlju pognutih vratova, i svi su, prema pokretu tijela u kojem se tko zatekao, tako dugo ostali nepomični dok, obećavši Božjemu čovjeku poslušnost vjere, od njega nisu primili prijašnje zdravlje. Oni su odmah od njega bili kršteni te su od onoga komu su malo prije bjesneći namijenili tjelesnu smrt primili i vječno spasenje duša.
30 Stoga se ne čini nevjerojatnim ako bi se reklo da je taj porod gujinji jednako tako prelio otrov drevne zloće i na ovoga blaženog Agricija te da se može smatrati kako je od njega, kao najvještijega liječnika duša, primio protuotrov slična lijeka. Osim ako možda ne obratimo pozornost na to da vjerujemo kako je to mnoštvo, kolike god okrutnosti bilo, ipak zadržalo ruke od ovoga sv. Agricija zato što nije ušao k njima s onom šibom stege s kojom je došao sv. Euharije, nego je u duhu blagosti i s nastupom poniznosti ponizno stišao sve pokrete okrutnosti i sve geste tvrdoglavosti mudrim savjetom blagosti, kako je pisano: „Mudrost pobjeđuje zloću, dopire snažno s jednoga kraja na drugi i sve blago uređuje.” I nije čudo ako je poniznošću pobjeđivao onaj koji ju je i u samome sebi neizrecivo posjedovao i u kostima blaženoga apostola Matije donosio, a i samo njegovo vlastito ime nosilo je potporu najkrotkije poniznosti, jer se dokazuje da je i imenom i zaslugom bio najdublje poniznosti, budući da se Matija tumači kao „maleni Božji”, to jest ponizan, i jer je zbog zasluge te poniznosti zadobio prijestolje apostolskoga dostojanstva. Uostalom, maleno je ono što bilježimo bilo o poniznosti apostola Matije, bilo o poniznosti patrijarha Agricija, ako promotrimo neizrecivu zaslugu relikvija samoga Gospodina i Spasitelja našega, kojima je on, tvorac i uzor prave poniznosti, ponizivši samoga sebe sve do smrti, smrti na križu, razriješio drevne krivnje ljudske oholosti.
31 Da dakle o ostalome šutimo, zasluženo je imao miroljubiv ulazak onaj koji je nosio svetinje Gospodnjega tijela, najdostojnije štovanja svega ljudskog roda, čijom smo pomoću nekoć, dok smo bili neprijatelji milosti Božje u zajedničkom sužanjstvu svijeta, odbacili đavolske okove i uzde kojima smo bili sputani te smo milošću posinjenja s neba zadobili slobodu sinova Božjih. Što još reći? Euharije je pohodio grad Trier naoružan štapom prvaka apostola Petra; dok je grad prema njemu bjesnio, udario ga je, kako je rečeno, dok je bio buntovan, da bi ga mogao izliječiti kada postane poslušan. Najprije je na nj primijenio šibu stege da bi poslije mogao primijeniti njegu spasonosnoga lijeka. Blaženi pak Agricije ušao je u isti grad obogaćen dragocjenim Gospodnjim relikvijama, kao i kostima blaženoga apostola Matije; ne čita se da ga je udario, nego se zna da ga je tako snažnom rukom liječenja izliječio od svih bolesti duša da od onoga prihvatljivoga vremena, djelotvornoga za naše spasenje, kada je sam sv. patrijarh Agricije, liječnik naše slabosti, ušao u nj divnim stopama navjestitelja evanđelja, više nema ni vike, ni tužaljke, ni ikakve boli od njega osuđene zablude nevjere u puku istoga grada.
32 Pa ipak se širina ljubavi koja bijaše u ovome sv. Agriciju nije zadovoljila kolibom jednoga jedinog grada, nego kao što se iz jednoga korijena stabla na sve strane širi golemo mnoštvo grana, tako se i ulje jedinstvene ljubavi i blagosti, nakon što ga je on izlio na ovu Crkvu, iz nje prelijeva i u čitavo prostrano krilo Belgijske Galije, kao i Germanije. Dok se ono s glave ove Trierske Crkve spušta na čitavu Galiju i Germaniju kao na kakvu bradu, kao što toj bradi daje trajnu svježinu vjere, tako svojoj glavi čuva prvenstvo trajnoga blagoslova. To se pokazuje sve do danas, dok je kuća blažene carice a Jelene, koju je na molbu te presvete žene blaženi patrijarh Agricije na čast prvaka apostola Petra posvetio za biskupsko sjedište metropole te je plemenito obogatio i osobito počastio blagom neusporedive vrijednosti, naime čavlom i ostalim Gospodnjim relikvijama, doista prvo sjedište Galije i Germanije te se tako i naziva.
33 U tome dakle što se sjeme propovijedanja ovoga patrijarha širilo među tolike narode poganstva, zasluženo se i on, poput prvoga patrijarha Abrahama, naziva ocem mnogih naroda. Nisu naime, kako kaže Apostol, sinovi Abrahamovi oni koji su po tijelu, nego oni koji su po duhu. Neka se dakle on sam usporedi s Abrahamom, a Trier sa Sarom: jer kao što je u nje zbog prevelike starosti već bio ohladio sav poticaj požude i krv sposobna za začeće sjemena, to je naime o njoj pisano da joj je već bilo prestalo ono što biva u žena, i kao što je u već oronuloj dobi više očekivala svršetak života negoli se nadala začeću potomstva, tako je i trierski narod bio ostario u dugovječnosti nevjere; i kao što je u Sari bila splasnula toplina začeća, tako je i u tijelu ovoga naroda bio ohladio žar ljubavi koji čuva život. Stoga zbog staračke, da tako kažem, dobi poroka nije ništa manje očekivao negoli novo rođenje duše, kao što je i Nikodem očajavao kada je upitao Gospodina: „Kako se čovjek može roditi kad je star?” Kao što je milosrđe svemogućega Boga, predraga braćo, zbog Abrahamove vjernosti Sari, premda oronuloj, ipak dalo plodnost, tako je zbog vjere i poniznosti blaženoga Agricija isti obzir Božjega milosrđa oplodio triersku, premda drevnu, neplodnost; i poput stabla koje je najrazboritiji ratar zasadio pokraj voda tekućica te čuva trajno zelenilo lišća i trajnu obremenjenost plodom, tako je i ovaj svetac, iz čije su utrobe potekle žive vode, duhovnu plodnost odozgo mu povjerene njive protegnuo na čitavo potomstvo. Poput prave loze proizveo je iz sebe veoma mnogo mladica, koje je, ispunivši ih okusom svoga medonosnoga soka, učinio obilnima za rađanje drugih iz sebe te je tako učinio da vječni sok života vječnoga trajno ostane u vinogradu Gospodnjem. a To potvrđuje Brower iz drugih autora i sačuvanih spomenika, te se priklanja mišljenju ovoga pisca o Jeleninoj domovini, naime da je bila iz Triera, za što kaže da se već odavna pjevalo u toj Crkvi i prenijelo u javnu uporabu brevijara. Slaže se Oton Freisinški, knj. 3, pogl. 45, ovim riječima: „Kažu da je ova Jelena bila rodom iz trierskoga kraja, odakle predaja veli da je tu istu Crkvu veoma uresila.” I Gotfrid iz Viterba u dijelu 45 djela Chronicon: „Neki tvrde da je ova Jelena bila rodom iz trierske domovine.” Drugi pak kažu iz perzijskoga kraljevstva, kamo je Konstancije bio poslan pobirati poreze, pa se čita da ju je ondje upoznao. Za isto mišljenje Brower navodi nimalo zanemarive isprave Bonske Crkve na starim pergamena. No Nicefor Kalist, knj. 7, pogl. 18, piše da se u Drepanu u Bitiniji Konstanciju rodio Konstantin od Jelene, krčmareve kćeri koju mu je otac ponudio za priležnicu. Kedren pak kaže: „Od Jelene, svoje prve žene, rodio je Konstantina, koji je prozvan Velikim, u gradu Daciji.” Eutropije, neprijateljski raspoložen prema Konstantinu i posvuda umanjujući njegovu čast, ipak ga u knj. 10 naziva samo Konstancijevim sinom iz neuglednijega braka, gdje isto navode i pisac djela Miscella, knj. 11, pogl. 2, te Pavao Đakon, knj. 10 djela Rerum Romanarum. Sv. Ambrozije u pogrebnom govoru za Teodozija prenosi da je rođen od majke gostioničarke. Justus Lipsius u knj. 4 djela De magnitudine Romana, pogl. 11, i u bilješkama pristaje uz Nicefora, ponajviše vođen ugledom Julija Firmika, koji još za Konstantinova života u knj. 1 djela Astronomicon, pogl. 4, ovako piše: „Gospodar i August naš te car cijeloga svijeta, pobožni, sretni i providnosni vladar, naime Konstantin Najveći, sin božanskoga Konstancija, vladara uzvišene i časne uspomene, koji je izabran naklonošću milostivoga veličanstva da oslobodi svijet od tiranskih obijesti i suzbije unutarnja zla, kako bi nam se po njemu, nakon što je odstranjena prljavština ropstva, vratili darovi sigurnije slobode, i kako bismo s već umornih i potlačenih vratova zbacili jarmove sužanjstva, njega koji se uvijek borio za našu slobodu i kojega u najneizvjesnijim ljudskim prilikama ratna sreća nikada nije iznevjerila, rođen u Tarzu itd.” Lipsius tvrdi da ovaj Tarz nije metropola Cilicije, nego grad u Bitiniji, i to sam Drepan, nazvan tako po zakrivljenosti obale (jer δρεπνως u Grka znači srp). Već smo gore 9. siječnja uz životopis sv. Eustracija zabilježili da je u tom kraju postojao grad Tarz.
Baronije tvrdi da je Konstantin rođen u Britaniji te Niceforovu tvrdnju ubraja među izmišljotine. Jedan mu je od glavnih dokaza iz panegirika izrečenoga samome Konstantinu: „Tvoj je otac”, veli, „oslobodio Britanije od ropstva, a ti si ih i proslavio time što si ondje potekao.” No taj Konstantinov početak i rođenje u Britaniji nije bio početak života, nego carske vlasti, kako izvrsno tumače Lipsius i Brower prema Hubertu Gifaniju. Matej Westminsterski uz godinu Kristovu 302., Henrik iz Huntingdona u knj. 1 djela Historiae, Ranulf iz Chestera u knj. 4, pogl. 26, Nikola Harpsfield i mnogi drugi noviji pisci čine Jelenu kćerju Koela, vojvode od Colchestera i potom kralja Britanaca. No to ćemo moći pretresti 18. kolovoza u životopisu sv. Jelene. Dokaz iz Firmika jest snažan, ali nije takav da bi, premda Konstantinovo rođenje smješta u Tarz, ujedno oteo Jelenu Belgiji. Mogla je onamo iz Belgije pratiti Konstancija zakonita supruga, iako ne jednake plemenitosti, jer je on sam bio unuk cara Klaudija. Da je, kako kaže Nicefor, bila priležnica, Eutropije to ne bi prešutio.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.