Tri stotine i osamnaest svetih Otaca koji su sudjelovali na Prvome nicejskom saboru povijesnim je govorom pohvalio kako nepoznati pisac kod Metafrasta 10. srpnja, tako i Grgur, prezbiter Cezarejske Crkve (ili, kako stoji u grčkome, Juraj), koji pokazuje da je živio početkom sedmoga stoljeća ovim riječima: „I sada se kod svih onih slavi i spominje Niceja kod kojih je čašćena sinoda ovih tristo osamnaest svetih Otaca. Koliko su pak oni za nju trudili i koliku su brigu za nju vodili, može se zaključiti iz onoga divnog događaja koji se zbio u naše doba. Kada su naime Asirci bili nezahvalni te su opustošili i izmučili Rimsko Carstvo, po kojem im je bilo pribavljeno spasenje, i sve (ta što drugo reći?) uništavali barbarskom obiješću, ona je ostala netaknuta od svake babilonske uvrede itd.” Govori o Hozroju Mlađem, kojega je car Mauricije vratio na prijestolje, a poslije je Rimljanima nanio mnoge poraze, dok ga naposljetku nije svladao Heraklije. Ovu je pak pohvalu svetih Otaca Grgur napisao na molbu nicejskoga biskupa Teofila.
2 Nadalje, neki od ovih Otaca uživaju osobito štovanje u Crkvi: Leoncije, biskup Cezareje u Kapadociji, koji bijaše jedan od prvaka, 13. siječnja. Na taj dan u djelu Martyrologium Romanum stoji ovo: „U Cezareji u Kapadociji, sv. Leoncija, biskupa, koji se pod Licinijem protiv pogana i pod Konstantinom protiv arijanaca veoma mnogo borio.”
3 Mnogi su njegovi znojevi, kaže prezbiter Grgur, potekli za vjeru i prije negoli je došao na Nicejsku sinodu; mnogi su pak po njemu mučenici i pobjedonosni borci oborili protivnika; a mnogi su, služeći se učiteljstvom njegova života, postali građani neba: među njima bijaše i onaj veliki među pobjednicima Grgur, koji je i pronašao relikvije svetih mučenica Ripsime i Gajane te je neobuzdanoga Tiridata najprije ponizio, a poslije i priveo k vjeri.
4 Životopis sv. Grgura Armenskoga donijet ćemo 30. rujna; u njemu se govori kako o pogubljenju, našašću i štovanju sv. Ripsime i njezinih družica, koje Latini slave 29. rujna, a Grci 30., tako i o ređenju sv. Grgura. Nakon što mu je otac Anak sa svom obitelji bio ubijen, bio je odveden u Cezareju, gdje je i upio kršćansku vjeru; poslije se s Tiridatom vratio u Armeniju, mnogo je od njega pretrpio zbog vjere, te je mnogo godina u dubokoj jami bio uzdržavan čudesnom Božjom providnošću; zatim je, da bi Tiridata i njegove velikaše oslobodio mahnitosti poslane s neba zbog pokolja Ripsime i njezinih družica, bio izveden te je i njega i gotovo cijelo kraljevstvo poučio otajstvima vjere. Stoga ga je kralj napokon poslao u Cezareju k Leonciju da ga on posveti za biskupa, priloživši pismo koje je napisao s velikom poniznošću duha. Primivši to pismo, kaže pisac životopisa sv. Grgura, Leoncije je velikoga Grgura i poslanike časno primio te ga je, pošto ga je posvetio zajedno s drugim nazočnim biskupima, otpustio s jednakom ljubaznošću i čašću.
Kada se to dogodilo, može se zaključiti iz toga što je Ripsima, da bi izbjegla požudu cara Dioklecijana, pobjegla u Armeniju, a čini se da do Tiridatova obraćenja nije prošlo mnogo godina. Možda se to zbilo u ono vrijeme kada je Licinije iz naklonosti prema Konstantinu dopustio kršćanima nešto mira. Baronije to stavlja u godinu Kristovu 311., gdje u br. 23 i sljedećima govori o Grguru.
5 U isto vrijeme, možda i od samoga sv. Leoncija, a zasigurno u Cezarejskoj Crkvi, Ortan i Arostan, koje je Grgur nekoć u mladosti imao sa zakonitom suprugom, bili su poučeni do pune savršenosti kršćanske kreposti: stariji je već bio prezbiter po stupnju i propovjednik po službi, a drugi je prigrlio samački život i posvetio se Bogu; obojicu je Tiridat doveo u Armeniju poslavši po njih trojicu uglednih poslanika. Arostan je poslije sudjelovao na Nicejskom saboru; čini se da je on onaj koji se u potpisima naziva Aristej, diospontski biskup u Velikoj Armeniji, kod drugih Akrit i Aristarh.
6 Odsada je, kao što je od Leoncija bio posvećen Grgur, biskup Velike Armenije obično bivao posvećen od nadbiskupa Cezareje u Kapadociji. Tako piše grčki pisac Nikon (kojega Baronije u sv. 3, uz god. 311., br. 24, i drugi nazivaju svecem te smatraju da je onaj sveti monah koji se slavi 26. studenoga) u ulomku knjige o zabludama Armenaca: „Nadalje, premda je veliki Grgur, koji bijaše biskup Velike Armenije, odredio da armenskoga biskupa ne smije rediti nitko drugi doli ondašnji nadbiskup Cezareje u Kapadociji, gdje je i on sam bio zaređen, te su izrečena strašna prokletstva i anateme protiv onih koji čine drukčije, oni to ipak krše: njihova sveopćega biskupa redi sirijski Ameran. Ako pak tvrde da veliki Grgur to nije odredio, neka nam pokažu njegove odredbe sinovima, i usta će im se začepiti.”
7 Godine Kristove 325., za konzulata Paulina i Julijana, održana je u Niceji prva ekumenska sinoda. Kad je na nju putovao Leoncije, prošao je s drugim biskupima kroz Nazijanz (koji je gradić Druge Kapadocije) te se čini da je svratio k roditeljima Grgura Bogoslova, i da je u njegovoj nazočnosti bio kršten ili katekizmom pripravljen za krštenje sv. Grgur, otac Bogoslovov, poslije biskup toga mjesta. Tako kaže sin u pogrebnom govoru 1. siječnja, br. 13: „I stoga, kada su se prilike tako razvile da su mnogi biskupi hitali u Niceju kako bi suzbili nedavno nastalu bezumnu Arijevu nauku kojom se cijepalo božanstvo, predao se Bogu i navjestiteljima istine te ispovijeda svoju želju i od njih moli pomoć zajedničkoga spasenja; među njima bijaše i slavni Leoncije, koji je tada upravljao našom metropolom.”
8 Kakve je dokaze svoje učenosti Leoncije iznio na saboru, može se razabrati iz samih djela toga sabora, kakva god su sačuvana, gdje se nalaze njegove izvrsne rasprave o najuzvišenijim otajstvima naše vjere u knj. 2 izdanja našega Alfonsa Pisana. A u knj. 4, u popisu svetih biskupa po kojima je sveta i velika opća Nicejska sinoda ono što je u njoj po Duhu Svetome odlučeno prenijela svim Božjim Crkvama na zemlji, među prvima se navodi Leoncije iz Cezareje u Kapadociji, ures Crkve Gospodnje, za Crkve po istoj Kapadociji i Galaciji, Pontu, Diospontu, Paflagoniji, Polemonijskom Pontu, Maloj i Velikoj Armeniji.
9 Čini se da je, kao što je s velikim aleksandrijskim biskupom na saboru sudjelovao arhiđakon iste Crkve Atanazije, a s jeruzalemskim Makarijem Euzebije, poslije cezarejski biskup, tako i Hermogen pratio Leoncija. Jer Bazilije, nasljednik obojice na cezarejskoj stolici, u 82. pismu biskupu Patrofilu ovako piše: „Najprije su slijedili Arija, a poslije su promijenili mišljenje i priklonili se Hermogenu, koji je bio izravni protivnik Arijeva odbačenoga mišljenja, kao što je očito iz vjeroispovijesti koju je taj muž prvi izrekao u Niceji.” Bio je pak Hermogen, kako isti pokazuje u 74. pismu, biskup u Cezareji nakon Leoncija. I ovdje se ne slažemo s Baronijem uz god. 323., br. 33, koji smatra da je Bazilije ovdje pogriješio po pamćenju: ta kako se ne bi sjećao što su njegovi prethodnici učinili u stvari kojom se on sam svakodnevno bavio?
10 Da je Leoncije poživio još priličan broj godina, može se zaključiti iz govora prezbitera Grgura, koji ono što neodređeno piše o nicejskim Ocima čini se da ponajprije želi ustvrditi o predstojniku Crkve u kojoj je sam živio. Ovako dakle veli: „Oni su pak, poput bistrih rijeka podijeljenih iz jednoga nicejskog izvora, svaki stigli svome stadu, donoseći kao plod blaženoga putovanja spasonosno vjerovanje svijeta. I pošto su časnom starošću i napretkom života u kreposti proslavili tijek svoje biskupije, postigli su blaženu sudbinu.”
11 „Dobrostivi pak i blagi Bog, dobrotvorni ljubitelj svojih slugu, koji proslavlja one koji njega proslavljaju, pošto je njihove duše prosudio dostojnima da uživaju radosti pohranjene na nebu, nije bez dara i nagrade ostavio ni njihova prečista tijela, nego je čudom koje nadilazi svako očekivanje i po njima proslavio svoje službenike. Običnu im je smrt naime uveo kao prirodan san. Stoga su tijela koja su primila te Oce ostala u biskupijama svakoga od njih nimalo raspadnuta. Za to pak možda ima i mnogo drugih svjedoka koji su na tim mjestima vidjeli ono o čemu se govori i koji su same svece, kao da su obuzeti nekakvim snom, kada bi se kadgod otvorili njihovi grobovi, u njima zagrlili. Štoviše, i mi smo sami svjedoci toga nepatvorenog prizora. Jer dragocjene relikvije anđelima ravnoga Leoncija, presvetoga predstojnika Cezarejske Crkve” (umeće u zagradi ono što smo gore naveli o njegovim trudovima prije Nicejske sinode), „njegove, velim, dragocjene relikvije mnogi su zajedno s nama vidjeli; nisu bile izgubile ni vlasi ni nokte, a bile su pune svakoga miomirisa pomasti.”
12 Odatle je očito ponajprije da je to tijelo svetoga predstojnika ostalo neraspadnuto oko 300 godina, jer toliko kasnije piše Grgur, te da nije preminuo odmah čim se s Nicejske sinode vratio kući. Pokopan je pak u bazilici sv. mučenika Hezihija. Tako se naime kaže u životopisu sv. Bazilija 14. lipnja: „I ujedno se okupivši dvanaest biskupa i mnoštvo grada, položiše ga u mramorni sarkofag u hramu svetoga i slavnoga mučenika Hezihija, gdje i Leoncije, biskup prije njega, s ostalima počiva.” Smatramo da je to antiohijski mučenik Hezihije, kojega Latini štuju 18. studenoga, a Grci 10. svibnja. Ghini sramotno bunca kada piše da je preminuo oko godine 311. i kada kaže da je krstio oca: možda je htio reći oca sv. Grgura Bogoslova, ali ni njega Leoncije nije krstio, nego je bio nazočan ili njegovu krštenju ili katekizmu, kako rekosmo. Naposljetku ga Ghini prema riječima prezbitera Grgura, kako izjavljuje, naziva „anđelom mira”, no Grgur ga naziva σάγγελον, odnosno ravnim anđelima.
13 Relikvije sv. Leoncija, kako piše Saussay, prenesene su s Istoka u Italiju, a iz Vicenze za vladavine Otona prenesene su u Galiju te pohranjene u Metzu u crkvi sv. Vincenta, gdje se časte doličnim štovanjem. No Sigebert u djelu Chronicon uz god. 970. piše da je biskup Teodorik prenio tijelo sv. Leoncija, biskupa i mučenika, u Metz. U Vicenzi se 20. kolovoza štuje drugi mučenik Leoncije, ali on nije biskup.
14 Čini se da je Leoncije napisao neka djela, kako svjedoči sv. Atanazije u 1. govoru protiv arijanaca: „Kad bi ti spisi potjecali od pravovjernih, kakvi su spisi onoga velikoga i ispovjedaoca Hozija, Maksimina Galskoga ili njegova nasljednika, ili Filogonija i Eustacija, istočnih biskupa, ili Julija i Liberija, rimskih prvosvećenika, ili Kirijaka Mezijskoga, ili Pista i Aristeja, grčkih biskupa, ili Silvestra i Protogena Dačkoga, ili Leoncija i Eupsihija, kapadocijskih biskupa itd., ne bi bilo ničega sumnjivoga u tim spisima: iskrene su naime i jednostavne naravi apostolskih muževa.” Kakvi su pak bili ti spisi, nismo doznali.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.