Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Veroniki iz Binasca, djevici, u Milanu

DE B. VERONICA DE BINASCO, VIRGINE, MEDIOLANI

Sadržaj (106)
  1. Djela neobjasnjivoga otajstva
  2. Bl. Veronike djevice
  3. Grada Milana,
  4. Uvod u životopis
  5. Bl. Veronike milanske,
  6. Bula lava X.
  7. Preporuka ove knjige
  8. O želji za nebeskim stvarima.
  9. O ukazanju Bl. Djevice.
  10. Prva knjiga životopisa.
  11. O njezinu vladanju.
  12. O podrijetlu i roditeljima djevice Veronike.
  13. a O priprostosti.
  14. O umjerenosti u hrani i kratkoći sna.
  15. O njezinu putovanju u grad Como.
  16. O revnosti za duše.
  17. O njezinu poslanstvu k a vrhovnom svećeniku Aleksandru VI., po Kristovoj zapovijedi.
  18. Druga knjiga.
  19. Uvod.
  20. O ukazanju raspetoga Isusa.
  21. O ukazanju sv. Augustina.
  22. O nebeskoj svjetlosti.
  23. O ukazanju anđela koji je odvraća od pustinje.
  24. O čestom ukazanju Blažene Djevice Marije.
  25. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  26. O ukazanju Isusa pod prilikom djetešca.
  27. O drugom ukazanju Isusa u liku djetešca.
  28. O tome kako ju je zloduh češće bičevao.
  29. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  30. O razgovoru s nekom preminulom sestrom.
  31. Poglavlje XVIII.
  32. O udvostručenom anđeoskom kruhu radi sestre Tadeje.
  33. O tome kako je češće pobolijevala od demonskih udaraca i zdrava se vraćala nakon zanosa.
  34. O tome kako ju je Bog poučio psaltiru.
  35. Poglavlje XXIII.
  36. O tome kako ju je anđeo poučio časoslovu po običaju Rimske kurije.
  37. Poglavlje XXIV.
  38. O anđelu koji joj je pomagao u moljenju božanskih časova.
  39. Opis anđeoskoga lika.
  40. Poglavlje xxvii.
  41. Poglavlje xxviii.
  42. Poglavlje xxix.
  43. O Kristu koji je šetao u njezinoj ćeliji.
  44. Poglavlje xxxi.
  45. O razgovorima svetaca.
  46. O početku zanosa.
  47. O učinku zanosa.
  48. O grijesima ljudi, a osobito svećenika, koje je spoznala.
  49. O a pokazanim kaznama osuđenika.
  50. O pokazanom strašnom licu Kristovu dok svijetu prijeti bičevima.
  51. O spoznatim budućim Božjim bičevima koji će doći za ne mnogo godina.
  52. O otkrivenom nemaru sestara.
  53. O viđenoj sreći svetaca.
  54. O prijekoru koji joj je uputio anđeo.
  55. O pokazanim čistilišnim kaznama.
  56. O ukazanju demona pod raznim likovima životinja.
  57. Knjiga četvrta.
  58. O pokazanom Gospodnjem navještenju.
  59. O ukazanoj Gospodnjoj Nativnosti.
  60. O ukazanom Obrezanju Spasiteljevu.
  61. O ukazanom poklonu mudraca Kristu.
  62. O ukazanom Očišćenju Blažene Djevice.
  63. O ukazanom putovanju Blažene Djevice dok je nosila djetešce Isusa u Egipat.
  64. O ukazanom gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina.
  65. O ukazanom krštenju Spasiteljevu.
  66. O ukazanoj svadbi u Kani Galilejskoj.
  67. O ukazanoj Večeri Gospodnjoj.
  68. O ukazanom izvođenju Krista pred suce, smrtnoj osudi i nošenju Križa sve do brda Kalvarije.
  69. O ukazanom Salomonovu hramu.
  70. O ukazanom uskrsnuću Gospodnjem.
  71. O ukazanom Gospodnjem uzašašću.
  72. O ukazanom silasku Duha Svetoga.
  73. Peta knjiga.
  74. O ukazanim svetkovinama Tijela Kristova.
  75. O ukazanoj svetkovini svetoga Ivana Krstitelja.
  76. O ukazanoj svetkovini svetih apostola Petra i Pavla.
  77. O ukazanoj proslavi sv. Marte, Kristove gostoprimke.
  78. O ukazanom mjestu Svete Marije Snježne i svetkovini sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika.
  79. O ukazanom Uznesenju blažene Djevice.
  80. O ukazanom oslobođenju duša koje su učinili anđeli na Uznesenje blažene Djevice.
  81. O ukazanoj svetkovini svetoga Augustina.
  82. O ukazanoj proslavi sv. Jeronima.
  83. O ukazanoj svetkovini sv. Franje.
  84. O ukazanoj svetkovini Svih Svetih.
  85. O ukazanoj proslavi posvete Crkve.
  86. O ukazanoj proslavi subotama na čast preblažene Djevice.
  87. O ukazanoj svetkovini sv. Katarine mučenice.
  88. XVIII. Poglavlje.
  89. O ukazanoj svetkovini sv. Nevine dječice.
  90. O ukazanoj svetkovini svetoga Antuna opata.
  91. O viđenoj proslavi svijeća na dan Očišćenja.
  92. O ukazanoj svetkovini sv. Josipa.
  93. O ukazanoj svetkovini sv. Benedikta.
  94. O ukazanoj proslavi Navještenja blažene Djevice.
  95. O ukazanoj svetkovini sv. Marka evanđelista.
  96. O ukazanim svetkovinama sv. Petra mučenika i svete Katarine Sijenske koje su istoga dana proslavljene kod nebesnika.
  97. Šesta knjiga.
  98. O moralnom tumačenju haljina svetaca.
  99. Sedma knjiga.
  100. O sakramentu Euharistije obećanom Veroniki posebnim Božjim darom.
  101. O primljenoj Euharistiji po posluživanju anđela.
  102. O primljenoj Euharistiji iz ruke Spasitelja.
  103. De manifestatione prædictorum.
  104. Knjiga osma.
  105. O čudesima koja su se dogodila nakon ukopa tijela.
  106. O nekom dječaku izliječenom od rane na ruci.

Šesta knjiga.

O mnogostrukom tumačenju objavljenom Veroniki.

Smatram da ovomu svesku valja unaprijed napomenuti kako u svetim knjigama koje odjekuju moralnim smislom i djela pobožnih ponekad unaprijed označuju zle, a bezbožnici nose pralik dobrih. Tko bi naime dvojio da kraljevstvo kralja Asuera označuje žezlo besmrtnoga Boga? A miline kralja Salomona opisane proroštvima Pjesme nad pjesmama? Ne očituju li, ne tumače i ne navješćuju li tim najblaženijim načinom govora Krista i Crkvu, božanske ljubavi najpravednije duše, nebeske predigre, zlima nepoznate utjehe te blagoga vrhovnog Tvorca smrtnicima koji uzdišu za vječnim radostima? Stoga se s tumačenjem božanskih Pisama slažu moralni smislovi koje otvara šesta knjiga; u njoj se iznosi mnogo toga čime se i najvećim muževima pruža izuzetna pouka.

O tumačenju nekih viđenja na Nedjelju muke Gospodnje.

Napisali smo u prethodnoj knjizi da je djevica Veronika, zanesena duhom, opazila koje je radosti i koje časti Spasitelj primio na Cvjetnicu; među njima su pak stabla palmi i maslina dala znakove poniznosti, dok su same trstike stajale nepomično. Spasitelj je pak rekao djevici: „Ovo označuje ljude u kojima ja prebivam po daru milosti, koji uvijek ponizno o sebi misle, ponizno djeluju, ponizno govore, prezirući ljudske pohvale. Uvijek prigibaju glave i šije ondje gdje se za klanjanje božanskom Veličanstvu dogodi da valja štogod činiti ili govoriti. Trstikama se pak slični nalaze oholice, željni ljudske taštine i naduti nepravednim mislima. Tolike je opačine zločin isprazne slave da sam, premda bi se čovjek čudesima proslavio, zbog te mane oholosti ipak prisiljen progoniti ga mržnjom. Neka se pak smrtnici čuvaju da ne pristupaju primanju maslinovih ili palminih grančica od svećenika Crkve, osim uz prethodnu ispovijed grijeha, činom ili odlukom. Neka svatko najprije odluči oprostiti uvrede bližnjemu i neka se nadasve potrudi pomiriti se s božanskim Veličanstvom. Ukrašen tim djelima, dostojno će nositi palmine grančice.” To reče Krist, Bog besmrtni.

O načinu pjevanja nekih psalama koji je objavio Spasitelj.

Istoga također dana Cvjetnice, nakon što je duhom promotrio večeru u Martinu domu, Spasitelj se obratio Veroniki ovim riječima: „Često si u prošlim vremenima preda mnom izlijevala molitve za sve sestre svoga samostana, ali im u moje ime priopći da su ove koje su predane pjevanju časoslova odviše lijene. U duši prevrću nekakve mržnje i srcem na čudan način lutaju. Prekorene se ne suzdržavaju, nego u spomenutoj pogrešci žestoko griješe. Ondje se okupljaju da moje ime prate pohvalama, a ne da služe ispraznim mislima. Njima također po mojoj zapovijedi reci: kada pjevajući započnu hvalospjev Benedicite omnia opera Domini Domino i protegnu stanku u sredini retka, neka se sjete da hvale i blagoslivljaju moje ime. Neka se istoga također spomenu u pojedinim stankama spomenutoga himna te psalama Laudate Dominum de cælis, Beati immaculati in via i Cum invocarem exaudivit me Deus justitiæ meæ.” Spasitelj je isto tako, premda je poučio Veroniku da se isto čini pri pjevanju mnogih psalama, ipak zapovjedio djevici da to čuva u tajnosti. Ovo je također pridodao Krist: „U moje ćeš ime ovo što brže razložiti sestrama, jer ti takvo što više neću naložiti priopćavati. Zapovijedam isto tako da se isto obznani svim budućim sestrama. Neka svaka smjelije pusti glas, predajući neprijateljstva zaboravu: to je naime moja volja.” Njemu Veronika reče: „Dobro znaš, o Gospodine Bože moj, da se krhkim grudima smrtnika ništa odozgo ne daruje ako ti sam ne podariš. Ti njihove duše raspali svojom ljubavlju, da začetim žarom tvoga Duha služe tebi, Gospodinu.” A Krist odgovori Veroniki: „Istinu doduše priznaješ, o kćeri moja, ali potrebno je da same sebi nanesu silu, odričući se vlastite volje: neka po mome primjeru uče trpjeti, i neka u umu i duši prebiru boli, rane i napore koje sam ja podnio. Time će sebi nametnuti uzde i pobijediti poticaje tijela.” Poslije toga Krist je raspravljao o nekim najuzvišenijim stvarima za koje je htio da ostanu skrivene smrtnicima. A duh djevice, vraćajući se tjelesnim dužnostima, po znaku zvona prepozna da je vrijeme noćnih bdjenja.

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo na posljednjoj večeri Kristovoj s Preblaženom Djevicom.

U danima Svetoga tjedna godine Gospodnje 1490., Veroniki božanskom pomoću oslobođenoj tjelesnih osjetila, Spasitelj Krist Isus razložio je sva otajstva svoje muke, govoreći na ovaj način: „Spomeni se, kćeri moja, da sam ja, blagujući posljednju večeru s Majkom, dok se ona raspitivala o uzrocima moje žalosti, nakratko zastao prije nego što sam dao odgovor. Govorila je naime Majka: ‘Znam doista, o Sine, da ćeš umrijeti u Jeruzalemu, ali vrijeme nimalo ne poznajem.’ Tako doista svatko treba postupati: jer valja brižljivije unaprijed promisliti hoće li odgovor koji se ima dati prouzročiti sablazan bližnjega, srdžbu duha ili uvredu Boga. Dovedi također u pamet, o kćeri, da se moja Majka, doznavši vrijeme moje muke, odmah napola mrtva srušila na tlo; a kad je povratila snagu, rekla je: ‘Jao, o sine moj, među nebrojenim bolima podnesenima iz ljubavi prema tebi, ova će doista probosti moju vlastitu dušu.’ To je način pokornika i onih koji oplakuju grijehe, jer zbog ljubavi prema takvim zločinima dolikuje da oštri mačevi probodu srca pokornika, poput muka moje Majke: premda se nijedna bol onih smrtnika koji dragovoljno za grijehe podnose nedaće ne može izjednačiti s bolima moje Majke, koje je ona podnijela u danima moje muke. I kada čovjek padne u smrtne grijehe da bi iz njih ustao, najprije se iznutra mora srušiti napola mrtav i dugo ustrajati u tjeskobama, kao što je to moja Majka unaprijed označila svojim bolima. Toliko se naime vremenskoga razdoblja barem valja zadržati u bolima zbog promišljenih zločina, koliko je moja Majka tada ležala prikovana za tlo. Na čudesan se pak način ta bol zbog grijeha u mojim očima pokazuje nadasve ugodnom.”

3 „Sjeti se također, kćeri moja, da je u onaj sat Magdalena, ušavši k nama, jakim glasom zavapila od boli zbog moje buduće muke, koju je razumjela dok sam je ja razlagao. Taj glas pokazuje plamen silne ljubavi kojom me pratila. I ja želim da me ljudi ljube jednakom ljubavlju. Netko će reći: ‘Nimalo se ne treba čuditi ako me Magdalena toliko ljubila, kada sam je na put spasenja pozvao bez ikakva prethodnog truda.’ Ali Marta, podnoseći vrlo mnogo radi sestre, zaslužila je Magdaleni dar božanske milosti. Nitko doista neće primiti duhovne darove koje Bog dijeli, ako se najprije ne potrudi svladati teškoće. Mnogi doduše žele unaprijed kušati plodove nebeske domovine, ali podnoseći znoj obuzima ih dosada, te postavši lijeni nikada ne postižu ono za čim žude.”

6 „Što pak označuje majčinski blagoslov, koji sam klečeći od nje zatražio, čuj, kćeri moja. Tko god se od smrtnika raduje živim roditeljima, neka ih poštuje: neka nikada, želeći izaći iz kuće, ne kreće na put bez njihova znanja, jer oni koji časte roditelje, bilo po tijelu bilo po duhu, čine manje grijehe ili se nedužni vraćaju kući. A moja je Roditeljica, kada je izmolila da je blagoslovim, dala primjer poniznosti svima koji žele razumjeti. Ali kada reče: ‘Tamne mi u ovaj sat srce i tijelo’, nosila je pralik tame onih ljudi koji, spoznajući da su sputani, dodaju zločine zločinima. A Magdalena, koja me slijedila da bi me odvratila od puta, znak je grešnika; kojemu je, dok slijedi moje stope, uvijek dopušteno zazivati dubine milosrđa Svevišnjega i vapiti. I kao što je Magdalena dugo ustrajala moleći, isto tako dolikuje da čine pokornici. Otkrio sam pak na jedinu utjehu Majke svoje buduće uskrsnuće trećega dana, kako bi grešnici barem trećega dana naučili uskrsnuti od smrti grijeha. Doista, kao što je najpobožnija Majka odgovorila Magdaleni koja je naviještala buduće uskrsnuće trećega dana: ‘Što će se, molim te, Magdaleno, dogoditi u ova tri dana koja teku?’, tako oni opterećeni zločinima ne znaju što im se može dogoditi; može ih naime preteći iznenadna smrt. Naposljetku, vjera koja je ustrajala u jedinoj mojoj Roditeljici uči onoga tko se obratio na put istine da čuva otajstva nepovredive vjere. Progoni li pak vječnom mržnjom počinjene prijestupe, neka nikada ne dvoji o obilnom daru Božjega milosrđa. Ja ću naime grešniku otpustiti sve zločine.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo na posljednjoj večeri Kristovoj s učenicima.

„Sjeti se također, o kćeri moja, da sam na posljednjoj večeri sa svojim učenicima rekao: ‘Onaj koji umače ruku sa mnom u zdjelu, taj će me izdati.’ To označuje da ja mogu učiniti javnima koliko god skriveni bili zločini. Nisam pak htio izdajicu Judu otkriti ostalim učenicima, da mu možda od stida ne otvrdne srce, nego sam htio da njegov zločin ostane skriven, očekujući ne bi li se možda obratio k meni i činio pokoru, on koji je, zlorabeći blagost, umro nepokajan. Judina je osuda također pravilo za sve grešnike. Samo se naime zbog tvrdokornosti svi koji lutaju predaju vječnim ognjevima, lišeni vječnoga smilovanja. Neka isto tako smrtnici po mome primjeru uče opraštati nepravde bližnjemu i ne razglašavati drugima zločine neprijatelja. Stoga sam, da bi zločin izdajice Jude ostao posve skriven, pružio mu svetu Euharistiju premda je bio nedostojan.” Reče također Gospodin: „Spomeni se, kćeri moja, da sam učenicima navijestio svoju smrt, zbog koje su silno tugovali. To slikovito pokazuje da se pokornik treba ispovjediti svećeniku iznoseći svoje smrtne grijehe, koje neka, čim ih po svećenikovu razjašnjenju shvati odijeljene od lakih, oplakuje svim srcem, poučen primjerom apostola. A kada sam, zapovijedajući učenicima mir, rekao: ‘Mir vam svoj dajem, mir vam svoj ostavljam’, tim se govorom poučava bratska ljubav. Neće naime ući u kraljevstvo nebesko onaj tko bude lišen mira s bližnjim; niti će se u broj izabranih moći ubrojiti onaj tko je lišen bratskoga zajedništva. Doista, zapovijedajući samim apostolima da drugima budu primjer u krepostima, sve sam poučio da zlim djelovanjem ne daju sablazan bližnjima; neka slute dobro u onome što vide da drugi čine, noseći uvijek pobožnu nutrinu. Kada smrtnici opaze kakav zločin, neka promisle u sebi govoreći: ‘Danas meni, sutra tebi.’ Neka naposljetku znaju da je lanac svezan oko moga vrata unaprijed označio sužanjstvo kod đavla svih onih koji su sputani smrtnim zločinima. Doista, svoje sam uhićenje označio na posljednjoj večeri kako bi oni koji me žele slijediti naučili podnositi prezir od ljudi. Nijedan naime jezik smrtnika neće moći razložiti koliko mi se sviđa taj prezir i koliko je koristan onima koji dragovoljno žele biti prezreni.”

O moralnom tumačenju nekih događaja nakon posljednje večere Kristove s učenicima.

Reče isto tako Gospodin: „Kada sam se ja udostojao oprati noge izdajici Judi, samim sam djelom poučio kolikom ljubavlju valja pratiti neprijatelje: koliko mi je naime doista najmilija ljubav prema neprijateljima. A kada sam s učenicima polazio na Maslinsku goru, dok su oni odviše tugovali zbog žalosti nad onim što sam im navijestio da će mi se dogoditi, naposljetku sam rekao: ‘Dajte već jednom, molim vas, o učenici moji, kraj žalosti.’ Te pak riječi označuju da se sve smrtno što se odnosi na tijelo završava krajem, a duša posjeduje trajnu besmrtnost, bilo da je obdarena vječnim radostima, bilo da je predana kaznama podzemlja. Mnogi govore da ljudske duše propadaju zajedno s tijelom; ali ti se silno varaju i silno lutaju s puta istine, neznalice, bezumnici, nezahvalnici i lišeni bistrine savjesti. Nimalo ne paze bijednici na moje darove koje sam im poslao s visine. Ja sam im naime darovao dušu na svoju sliku i priliku. Ja sam ih otkupio svojom predragocjenom krvlju. A oni, ludi zbog mišljenja o smrtnosti duša, pijani od naslada svijeta, čine bezbožne zločine protiv mene; ako se od njih ne obrate, trpjet će kazne vječne osude. Ali tuga učenika pokazuje ljubav kojom su me pratili svim srcem. To je ljubav koju očekujem od ljudi i koju predočuje ljubav učenika. Dovoljna mi je sama ljubav ljudi za tolike darove primljene od mene, koje sam vlastitom krvlju istrgnuo iz tame i sjene smrti, čije duše doista pratim tolikom ljubavlju da želim da se svi spase. Stoga čekam i iščekujem iznova i iznova da žive pravedno i sveto: što ako odbiju sve do posljednjega daha, prisiljen sam izvršiti prava pravde protiv njihovih zločina.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo Kristu dok je molio u vrtu.

Reče također Gospodin: „Mnogo mi se toga dogodilo, o kćeri moja, kada sam na Maslinskoj gori molio Oca da me mimoiđe kalež muke, što ti neću potanko razlagati jer se to nalazi zapisano na vrlo mnogo mjesta. Postade tada znoj moj kao kaplje krvi što teku na zemlju, čime se davalo razumjeti da jednakom boli dolikuje da bude pogođen onaj tko je počinio smrtni zločin. Bila je pak misao moga uma toliko žestoka da su, spoznavši volju Očevu kojom je odredio da ja svakako moram podnijeti okrutnu smrt, sve moje kosti dršćući promijenile mjesto koje im je narav odredila. Tijelo je također zaboljelo sve do srži srca, i činilo se da više ne prianja uz kosti; stoga su voda i krv umjesto znoja obilno potekle iz moga tijela. A kada mi je anđeo u ime moga Oca donio znak križa, na kojem je visjela spužva, položen na kalež, na koji sam ja sam imao biti pribijen, toliko sam se prestrašio da sam mislio kako se raspadam ud po ud. Premda se nijedna bol pokornika ne može usporediti s mojom boli, budući da je ona nadmašila sve muke, ipak zapovijedam da se svi grešnici tjeskobno žaloste, a osobito oni koji čine neizrecive zločine, među kojima su najnepravedniji oni posvećeni svetinjama, kao što si nekoć vidjela u zanosu duha dok sam ti ja pokazivao. Stoga neka se svatko od smrtnika potrudi svakodnevno razmatrati neko otajstvo moje okrutne muke. Krvavi je stoga znoj potekao dok se tijelo opiralo duhu, a ja sam nanio silu naravi kako bih udovoljio zapovijedi svoga Oca. Neka me nasljeduju oni koji svakodnevno čine bezbožne zločine, i neka se za očuvanje prava božanskoga zakona i konačno postizanje svoga spasenja bore protiv poticaja tijela, neka sebi nastoje nanijeti silu da izbjegnu grijehe, kao što sam ja sam, prihvaćajući Očeve zapovijedi, svladao opiruće tijelo. Neka također razmatraju da sam ja podnio strašne muke radi spasenja ljudskoga roda, a ne svoga vlastitog. Ima i drugo u čemu se ljudi poučavaju da me slijede: neka naime po mome primjeru moleći uče gasiti lijenost i isprazne misli. Onima pak koji se potrude moliti nepokolebljivim umom obećavam nebeske darove: poniznost, prezir sama sebe, ljubav i sjedinjenje srdaca s braćom. Smrtnici nikada ne bi mogli razložiti koliko mi je ugodan sveti mir koji se nalazi među braćom i koliko božanskoga ploda donosi. Otuda proizlazi da oni koji najpažljivije mole često bivaju poneseni u zanos i lišeni djelovanja osjetila, jer su tada ogromnom ljubavlju združeni sa mnom te se jednim usmjerenjem duše nose k meni jedinomu.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo pri uhićenju Spasitelja.

„A kada sam u vrtu molio Ocu, dođoše vojnici da me uhvate: njima sam ja, izlazeći ususret, među ostalim rekao: ‘Ja sam.’ Neka po ovom mome primjeru oni koji su opterećeni zločinima nauče otkriti ispovjedaocu sve svoje grijehe, pa i one najmanje. Jer ako se sakriju od lica ispovjedaoca, meni se nikada neće moći sakriti. Tko god pristupi da svetom ispovijedi očisti krivnje, neka ide žaleći, skrušena srca i čvrste odluke da će se posve kloniti zločina; tko pak ispovijedajući se zadržava sklonost prema grijehu, njegova mi je ispovijed neugodna i preda mnom se nalazi krivim, jer nedostojno zlorabi sakrament. Spomeni se, o kćeri moja, s kakvim su me bijesom i s kakvom mahnitošću bjesneći Židovi svezana vukli preko Maslinske gore: tada se naime meso odvojilo od noktiju mojih nogu. Kamo sreće da tu vrstu puta zapaze oni koji hrle u zločine, i da u umu prevrću govoreći: ‘Jao meni bijednomu i nesretnomu! Ja ovim nogama trčim po zločinima, a Krist, Bog moj, bio je prisiljen najokrutnije silaziti s Maslinske gore pješice, da ja više ne bih stupao putem opačina.’ A kada se dogodi da grešnik, misleći na takvo što, zažali zbog vlastitih grijeha, neka ne odgađa pristupiti svećeniku da zamoli sakrament ispovijedi.”

11 „Doista, to što sam, vučen na različite strane i odveden pred mnoge, uvijek šutio, označuje da čovjeku koji teži za nebeskim stvarima nikada nije dopušteno svađati se: premda bi ga netko smatrao krivim, a on jest nedužan, neka ipak šuti po mome primjeru, jer onaj tko teži za prepirkama boluje od mane oholosti, čini zločin i misli da nadmašuje one s kojima se prepire.

A ja zapovijedam da čovjek koji mene slijedi sebe smatra najmanjim od svih, privučen jedino ljubavlju moje naklonosti.”

O moralnom tumačenju trostrukoga Petrova zatajenja.

Reče također Gospodin: „Dovedi u pamet, o kćeri, da sam učenicima unaprijed navijestio kako će me Petar, koji me pratio tolikim žarom ljubavi, triput zatajiti prije nego što se pijetao dvaput oglasi. U domu pak a Aninu dvaput me zatajio; a treći put kada je Malho, kojemu je on sam odsjekao uho, tvrdio da je Petar iz broja mojih učenika. Poslije toga pogledao sam Petra dok su me iznutra pokretali bol i ljubav. I odmah zapjeva pijetao, i sjeti se Petar riječi koju sam mu bio rekao, te izišavši van gorko zaplaka, prebirući u umu da je on taj za kojega sam unaprijed rekao da će me triput zatajiti. Ovo označuje, o kćeri moja, one koji mi služe, a svojim me zločinima zatajuju, kao što je učinio Petar. To su također oni koji pokazuju da čeznu od ljubavi prema meni, među kojima se osobito nalaze oni posvećeni svetinjama, koji čine tako teške zločine kakve sam ti nekoć pokazao. O kamo sreće da oni koji po Petrovu primjeru griješe i slijede ga dok luta, slijede ga i dok se kaje! Jer ja im obećavam da ću im se smilovati. Ali jao, tvrdokorna srca, u kojem prebiva đavao, ustraju u bijedama svojih grijeha sve do posljednjega daha. A kada ja budem morao izvršiti osvetu pravde, bit će predani vječnoj kazni, satrveni većim mukama nego ostali. Njihove su pak muke neizrecive, kao što znaš da si nekoć vidjela po mojoj zapovijedi i dok sam ti ja pokazivao.” a Čini se da se trostruko zatajenje radije dogodilo u Kajfinu domu. Vidi Baronija, god. Kr 34, br. 71.

O moralnom tumačenju Ivana koji Preblaženoj Majci javlja uhićenje Kristovo.

„Spomeni se isto tako, o kćeri moja, da je, kada sam bio privezan uz stup, Ivan žurno otišao javiti mojoj Majci što mi se okrutno događa. Jer kada je stigao do praga one kuće u kojoj su tada boravile moja Majka i Magdalena, udario je u vrata, podižući silnu buku, potaknut žestokom ljubavlju kojom me pratio. Dođe Magdalena odgovoriti onomu koji kuca, i reče: ‘O Ivane, gdje je, molim te, moj Učitelj?’ Ivan pak od veličine boli mjesto glasa dade obilne suze, nimalo ne mogavši odgovoriti. Ovime se, o kćeri moja, ljudi poučavaju da se raspale mojom ljubavlju po Ivanovu primjeru, te da slušajući otajstva moje muke tuguju i muče se prolijevajući suze, kao što razumiju da je činio Ivan. Znam doista da nitko ne može biti pogođen tolikom boli iz ljubavi prema mojoj muci koliko su tugovali Ivan i Magdalena. A ni oni sami ne bi toliko tugovali da im to nisam podario svojim posebnim darom. Ali želim da se svi ljudi trude kako bi se u srcu žalostili iz poštovanja prema mojoj muci, kao da sa mnom suosjećaju: a ako proliju makar i jednu jedinu suzicu, neka smatraju da su učinili nešto veliko: nijedan naime jezik smrtnika ne može dokučiti koliko radosti meni i koliko koristi njemu donosi ta suzica.”

14 Reče također Gospodin: „Neka ti ne iziđe iz pameti, o kćeri moja, da je Ivan, otišavši k mojoj Majci, rekao: ‘Tvoj je Sin, o Gospođo, uhvaćen od Židova i svezan; ne kasni, molim te, i ne oklijevaj ako ga želiš vidjeti.’ Ovim se riječima ljudi poučavaju da, čim opaze kako su počinili kakav zločin, ne odgađaju otkriti ga svećeniku posredstvom sakramenta ispovijedi, ili se barem pokajati s odlukom da će se što prije ispovjediti. Tada je moja Majka odgovorila: ‘Brzo, o Ivane, pođimo zajedno u Jeruzalem.’”

„Pralikom ove riječi neka jednako tako bezbožnici nauče odmah uskrsnuti od grijeha. A kada je moja Majka ušla u Jeruzalem dok je bila noć, ugledala je izdaleka svjetlost vatre kako sjaji u nekoj kući: onamo je Majka pošla i zatekla drvodjelju; upita Majka čovjeka govoreći: ‘Znaš li možda gdje je moj Sin?’ Njoj drvodjelja reče: ‘Tvoga sina ja ne poznajem; ovo pak pouzdano znam, da su Židovi uhvatili nekoga čovjeka koji se zove Isus Nazarećanin. I na ovo će drvo a križa biti pribijen čim svane dan.’ Tada Majka, zavapivši, reče: ‘O križu, kakve će na tebi muke podnijeti moj Sin! O križu, koliko će puta na tebi umrijeti moj Sin!’ A jezik je Majčin prianjao uz nepce pri svakoj pojedinoj riječi. Poslije toga Majka, zagrlivši Magdalenu, reče: ‘Vidi, o Magdaleno, na kakav križ ima biti pribijen tvoj Učitelj i moj Sin.’ Ove riječi moje Roditeljice potiču krivca za smrtne zločine da iz svega srca zavapi ovako: ‘O Bože moj, ja sam doista dostojan da me pogubiš zbog prljavštine mojih zločina.’ Kada pak bude bliže vratima tjelesne smrti, neka moli svim željama duše govoreći: ‘O dobri Bože, kakva će nakon izlaska biti moja buduća sudbina? Premda sam se očistio sakramentom ispovijedi, ipak ne znam što će mi priteći u pomoć nakon smrti.’” a Je li se to tako dogodilo, nije jasno. Vjerojatno je da Djevica Majka, ako te noći nije bila u gradu, nego ju je Ivan pozvao iz Betanije, imala prijateljsku kuću kamo je svratila te je preko Ivana doznala kako stvari stoje. A da je križ već tada bio izrađen, u skladu je s bijesom Židova.

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo pri vođenju Krista od Pilatove sudnice sve do brda Kalvarije.

Reče također Gospodin: „Sjeti se, o kćeri moja, kako sam, izlazeći iz Pilatove kuće, bio vođen s nečuvenom okrutnošću: postao sam naime ruglo narodima i odmahivanje glavom među pucima. A Majka, pogledavši me izobličena lica, nije me prepoznala, zbog čega reče Magdaleni: ‘Znaš li, o Magdaleno, tko je moj Sin i tvoj Učitelj?’ Ovom se riječju pokazuje da ni ja neću pred licem svoga veličanstva nimalo poznavati one koji se među smrtnicima nisu potrudili prepoznati mene. Doista, kada je najpobožnija Roditeljica zamolila Ivana da je, budući da me nije mogla dotaknuti zbog mnoštva naroda, a nije poznavala jeruzalemske ulice, povede prečacem do mjesta kuda ću proći, to pokazuje da mi nitko tko je pritisnut teretom smrtnoga zločina nikada neće biti bliži. A ja, pogledavši Roditeljicu i rekavši: ‘Neizmjerno je umnožila moje boli, o Roditeljice, tvoja prisutnost’, poučavam sve koji u ispovijedi skrivaju zločine i nedostojno primaju sveta otajstva Euharistije, da ljudima doduše ponajviše ostaju skriveni, ali meni Bogu nikada; štoviše, da dodaju zločine zločinima, primajući sakrament moga tijela na svoju osudu. Doista, kada je uplakana Majka promatrala kako se s krajnjim naporom uspinjem prema brdu Kalvariji, rekla je: ‘Jao, o sine moj, kako ćeš se moći popeti na viši brijeg pritisnut tolikim teretom?’ A ove riječi poučavaju čovjeka podložna smrtnomu grijehu da u umu prebire krivnju i s velikom boli srca govori ovako: ‘Jao meni bijednomu! Jao meni nesretnomu! Kako ću doći do toga da vidim lice Stvoriteljevo?’ I ne predaj zaboravu da je Šimun Cirenac bio prisiljen na ramenima nositi moj križ kako bih brže stigao do krajnje kazne: što je grešnicima znak da ih nakon pepela neću pratiti nikakvim milosrđem.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo oko Krista nakon što je stigao na brdo Kalvariju da bude raspet.

Reče također Gospodin: „Nakon što sam se uspeo na brdo Kalvariju, dok je gledala Majka, koja se odvojila od mnoštva poput siromašne ženice, bezbožni su mi vojnici pripremili muke okrutne smrti. A Majka, sa svih strana uplakana i žalosna, reče: ‘Već mi se srce i cijelo tijelo i haljine pretvaraju u tamu: i tko će mi dati mjeru tolikoga mraka?’ Taj govor označuje tamu grešnika. Ona je pak tolike sljepoće da ju je dopuštenije otkriti šutnjom smrtnika negoli riječima. A kada su Židovi, koji su me okruživali poput pasa, ispuštali strašne glasove spremajući se pribiti me na križ, dušu najpobožnije Majke probo je mač boli. Nakon što su me pak pribijena na križ podigli uvis, Majka, najžešće mučena, reče: ‘Jao meni, o sine moj, kojega sam toliko puta gledala kako te mnoštva po ulicama i trgovima časte, sada te promatram najsramotnije podignuta u zrak!’ A kako nisam imao gdje nasloniti glavu, pridoda: ‘Nemaš, o sine, gdje nasloniti svoju glavu.’ Neka ovim riječima oni koji traže naslade tijela nauče češće razmatrati da sam se ja uvijek nadasve mučio. A koje sam tjeskobe podnio na križu, tko će ispripovjediti? Doista, bliže smrti rekoh Majci: ‘Ženo, evo ti sina!’ I od toga časa uze Ivana za svoga. Njemu se, premda je znala da će biti Kraljica svijeta, ipak pokoravala, ostajući mi uvijek najponiznije poslušna. Neka po ovom primjeru moje Majke oni koji imaju vlast i prednjače drugima po dostojanstvima nauče biti pri ruci nižima i, ako bude potrebno, ponekad se pokoriti. Naposljetku, opazivši pobožna Roditeljica da ću predati duh Ocu, zagrlila je križ na kojem sam visio, pogođena onim bolima koje se ljudskim govorom ne mogu izraziti.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo oko mrtvoga Krista.

„Nakon što sam viseći na križu predao duh Ocu, dođoše mnogi vojnici nošeni bijesom, a osobito Longin, koji mi je kopljem najokrutnije ranio bok. Predragocjena je pak krv, tekući niz koplje, dotaknula ruku vojnika, koji je odmah pomazavši oči primio svjetlo očiju kojega je bio lišen, te ujedno odagnao tamu uma. Eto, onaj koji me pogodio teškom ranom, na kome sam ja sam zbog njegovih zločina mogao izvršiti osvetničku ruku, jedino je mojom dobrotom obdaren zdravljem duše i tijela. Vođeni ovim primjerima, neka ljudi opraštaju krivnje svakomu tko im nanosi zlo, vraćajući dobro za zlo: to mi je naime nadasve ugodno. Neka također od mene očekuju velike darove oni koji zaboravljaju nepravde, jer će primiti dostojne nagrade. A čim je pobožna Roditeljica ugledala okrutnu ranu koju mi je zadao Longin, gotovo se beživotna srušila na tlo. Isto se tako dogodilo dok je promatrala Josipa iz Arimateje kako dolazi u pratnji skupine ljudi. Bojala se naime da ne bi smislio kakvo zlo protiv moga tijela. Njoj Ivan reče: ‘Ne boj se, o Gospođo, jer mnoštvo koje dolazi prijateljsko je, a ne neprijateljsko.’ Tada Djevica prignu koljena zahvaljujući Bogu Ocu koji joj se udostojao poslati pomoć. Ovo pak poučava svakoga da, kada nakon nedaća osjeti pomoć od Gospodina, to najprije prepozna i nipošto nezahvalan zahvali meni, vrhovnom Tvorcu.” Reče isto tako Gospodin: „Spomeni se također da je Josip iz Arimateje, čim je stigao do mjesta križa na kojem sam ja mrtav visio, među ostalim zavapio: ‘Jao! Jao! Naš je Učitelj zbog zavisti Židova preminuo odviše, odviše okrutnom smrću.’ Tim je riječima pokazao i da me nadasve ljubi, i da se zbog zavisti čine mnogi zločini zbog kojih mnogi potpadaju pod osudu vječnoga prokletstva, kao što si nekoć naučila dok sam te ja poučavao.”

18 „A dok se Nikodem uspinjao na križ i vadio čavle kojima bijah pribijen, Josip je pridržavao moje tijelo. Pobožna me pak Majka promatrala neumornim očima i pružala ruke, kao da će me, dok klizim, primiti u svoje krilo. Ovo, o kćeri moja, pokazuje da je svakomu dopušteno najpažljivije se posvetiti proučavanju i razmatranju moje muke, uklonivši sve misli koje bi mogle odvratiti duh. A to razmatranje neka plamti ognjevima ljubavi, po primjeru moje Majke: jer tko mnogo ljubi, silno tuguje zbog nedaća ljubljenoga; a tko malo ljubi, ne muči se mnogo. Ali budući da je bol ostalih, preuzeta radi moje muke, neusporediva s bolima Božanske Roditeljice, neka se ljudi potrude probuditi iz sna nemara, da se ne bi pokazali nezahvalnima za primljeni dar moje muke; a ja ću im darovati više negoli su sami tražili. Meni su naime veoma dragi oni koji se najbrižljivije trude razmatrati moju muku. Naposljetku sam ja sam, skinut s križa, bio primljen na koljena Majke. Dok je pak Magdalena močila moje noge suzama, pobožna je Majka moje lice prala još obilnijim mnoštvom suza; poslije toga zavapila je trostrukim glasom zazivajući Sina. Tada je, ponavljajući pojedina proroštva proroka koja su o meni unaprijed navijestila, u prežalosnom govoru izrekla neizrecive jadikovke. Neka po ovom primjeru pokornici nauče silno plakati nad sobom i za pojedine zločine puštati žalosne glasove. Skrušena srca naime ja nipošto ne prezirem, štoviše pratim ih silnom ljubavlju.”

O moralnom tumačenju onoga što se dogodilo oko Kristova ukopa.

„Dok je Majka duljim govorom pratila moj sprovod, rekoše Ivan i Josip: ‘Sadašnji je sat već bliži noći: stoga dopusti, uplakana Majko, da tijelo tvoga Sina i našega Učitelja namažemo miomirisima za ukop.’ Odgovori najpobožnija Roditeljica: ‘Misliš li, Ivane, da Sina možeš bez Majke predati grobu?’ Između riječi pak izvlačila je jecaje iz dubine grudi. Naposljetku je pobožna Majka omotala moje tijelo platnom, uz pomoć onih koji su bili nazočni. A kada je pogledala unaokolo upaljene svjetiljke, u čast dostojna sprovoda još je glasnije zavapila. Doista, kada su stigli do grobnice, Majka se prostrla nad mojim tijelom, prežalosnim glasom vapijući: ‘Jao meni! Gdje te, o sine moj, ostavljam?’ Dok su pak nazočni plakali, reče Ivan: ‘Dopusti već, Majko, da se tijelo položi u grob, jer se već spušta večer i dan je nagnuo.’ Mnogi doista s tolikom naklonošću slijede zemaljsko s kolikom je moja Majka slijedila mene samoga. Govore srcem i ustima: ‘Komu mi ostavljamo ova naša zemaljska dobra?’ Misle samo na vremenito, upropaštavajući sreću duše. Nimalo se ne sjećaju posljednjih stvari i kakva će im biti buduća sudbina nakon pepela. Naposljetku, odlazeći od grobnice, najpobožnija je Majka jadikujućim glasom ponavljala: ‘Jao meni! Kako ću bez tebe, o sine moj, moći voditi život?’ Takvo što dolikuje govoriti onima koji lutaju s puta spasenja i koji su umotani u prljavštinu grijeha. Neka stoga onaj tko luta s puta spasenja zavapi skrušena srca i žalosnim glasom govoreći: ‘Jao meni! Kako ću živjeti bez nebeskoga dara božanske milosti, ja koji sam počinio tolike i tako velike zločine! Što će biti ako me pretekne iznenadna smrt? Neće li moja duša zbog tolikih počinjenih zločina biti predana vječnim ognjevima?’ Čim to izgovore glasom srca, neka ne očajavaju, nego vjerom i ljubavlju uzdignuti k nebu neka iščekuju dubine moga milosrđa. Tako će moći zaslužiti dar milosti i ustrajati vjerni sve do kraja.” Reče isto tako Gospodin: „Pobožna je Majka uvijek čuvala vjeru nepovrijeđenom, s kojom se ne smije usporediti nijedna vjera smrtnika. Tko god dakle poput Božanske Roditeljice bude sve do kraja čuvao najneokrnjeniju vjeru u božanske stvari, trudeći se prihvaćati moje zapovijedi, prebirući mene u umu i uređujući svoje osjećaje, taj je uvijek sa mnom i ja s njim; te okružen božanskim svjetlom naposljetku će zadobiti vječna dobra.”

O moralnom tumačenju pokazanoga pranja nogu prije ustanovljenja sakramenta Euharistije.

Budući da je cijele godine promatrala pojedina otajstva Spasiteljeve muke, Veronika se tjeskobno mučila i neodlučno kolebala u umu zašto je uvijek vidjela Krista kako pere noge učenicima prije večere, dok evanđelisti izvješćuju da se to dogodilo nakon što je Isus večerao: zbog čega je djevica često molila vrhovnoga Tvorca, zaklinjući ga da dozna razlog te stvari. Petoga dana prije listopadskih kalenda godine Gospodnje 1490., nakon okrutnih udaraca koje je đavao zadao djevici, dok je ona duhom boravila u višnjim sjedištima, Gospodin joj je otkrio vrlo mnogo toga, čime je primila i zdravlje tijela i neizrecive radosti duha. Poslije toga Veronika se obraća Gospodinu ovim riječima: „Zašto si mi, o moj Gospodine Bože, pranje nogu i svoju posljednju večeru pokazao obrnutim redom prema nepobitnom nauku evanđeoske istine?” Njoj Gospodin reče: „Priznajem, o kćeri moja, da sam pranje nogu izvršio nakon obavljene večere, kako bi bezbožni Juda, opazivši djela tolike poniznosti, odustao od započeta zločina; ja sam ga naime puštao da djeluje po slobodi volje, premda sam znao da je usmjeren na zasjede moje izdaje. Ali zanemarivši pokajanje, tvrdokornim je duhom proveo u djelo ono što je bio zamislio. Tebi su pak obrnutim redom bili pokazani večera i pranje nogu zbog ovoga otajstva koje ti sada otkrivam: naime, oni koji pristupaju sakramentu božanske Euharistije trebaju najprije oprati obojega čovjeka, jer trebaju sjati nutarnjom i vanjskom čistoćom. A mnogi, okaljani sramotom zločina, polaze primiti svetinje moga tijela nepokrenuti nikakvim poticajima savjesti: zbog čega griješe opterećeni velikim zločinom, na povod svoje vječne osude. Njima sam dopustio da se služe slobodnom voljom, kao što se dogodilo Judi. To je dakle razlog, to otajstvo obrnuta pokazivanja večere i pranja nogu.”

O moralnom tumačenju boja Kristovih haljina.

Veroniki, dok je jednom opuštala duh prema višnjima, anđeo Gospodnji reče: „Spomeni se, o kćeri, da si opazila Krista Gospodina kako nosi haljine različitih boja: ponekad si ga vidjela odjevena u bijele, katkad u zelene, gdjekad u crvene, a često u haljine modre boje. Bijela haljina označuje nedužnost i čistoću uma, kojom ljudi trebaju sjati pred licem Gospodnjim: a osobito oni koji su posvećeni svetinjama. Znaj pak, kćeri moja, da onaj tko je lišen čistoće nikada neće primiti milost od Boga. Nepostojana su doduše ljudska srca i ne mogu izbjeći zle misli: ali oni koji ljube čistoću uma moraju se truditi da što brže ugase isprazne misli, žaleći u srcu što su takvima pogođeni. Neka se čuvaju i svega ostaloga što se običava protiviti čistoći uma: njima će se s nebesa dati darovi, jer su Bogu nadasve ugodni. Znaj pak, kćeri moja, da u Crkvi ima vrlo mnogo prelata, a kamoli onih vezanih redovničkim zavjetima, koji ne drže mnogo do čistoće uma. Oni se upleću u svjetovne poslove i u vrlo mnogo toga što se ne tiče njihove službe, na sablazan bližnjih i vlastitu osudu. Oni pružaju građu nepravednim mislima, te one koje bi trebali zatrti u sjemenu još većom revnošću gaje: naposljetku će otići u paklene domove ako se obraćeni ne urazume.”

22 „Doista, Kristove haljine zelene boje, koje blistaju zlatom i smrtnicima su neizrecive ljepote, pokazuju buduću slavu kod višnjih onih koji slijede zapovijedi moje volje dok duh upravlja ovim udovima. Nikomu doduše nije pouzdano je li dostojan mržnje ili ljubavi. Ako pak takvih ima, malo ih se nalazi, jer Bog tako hoće kako bi se ljudi sve više i više čuvali zločina; kako bi se s većom revnošću posvetili stjecanju kreposti, priklonili duh njegovanju uma i iz korijena iščupali nezahvalnost za primljena Božja dobročinstva. Taj je način življenja besmrtnomu Bogu nadasve ugodan, a oni koji ga slijede sjat će kod višnjih kao što si vidjela da blistaju neizrecivo lijepe zelene Kristove haljine.”

23 Reče također anđeo Gospodnji: „Crvene haljine pokazuju muku koju je Krist, zaodjenut smrtnim tijelom, podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Inače, haljina modre boje nosi pralik poniznosti. Onaj tko je posjeduje blista vrlo mnogim krepostima, među kojima će biti ljubav i mir, iz kojih će kao iz bistra izvora poteći revnost u molitvi. Bogu je veoma ugodna molitva, posredstvom koje smrtnicima s neba dolaze neizrecivi darovi. Ima onih koji govore: ‘Ne možemo biti ponizni ako Bog ne dadne.’ Istinu doduše priznaju, ali oni sami sebi trebaju nanijeti silu boreći se protiv samih sebe, ne držeći mnogo do sebe i uvijek se slažući s poniznima.”

O moralnom tumačenju haljina svetaca.

Reče također anđeo Gospodnji: „Ja sam ti, o kćeri moja, pokazao blagdane svetaca koji se nižu tijekom cijele godine, onako kako se slave kod višnjih. Svece si doduše promatrala odjevene u one haljine kojima su se odijevali kao smrtnici, kako bi razumjela kakav je stalež pojedinih i kakvo blaženo stanje: ali znaj pouzdano da se građani višnjega Jeruzalema ne odijevaju nijednom haljinom osim haljinom slave. Bijele stoga haljine djevica, s ljiljanima koje su nosile u ruci, označuju slavu najčišćega djevičanstva. Palme koje su neke djevice nosile pokazuju krunu mučeništva. Pokazao sam ti također velike ispovjedaoce odijeljene slavom od manjih; jednako tako vidjela si braću iz Reda manje braće koja slijede vođu sv. Franju, od kojih se jedan činio izvrsnijim od drugoga, u habitu svoga reda, kako bi pouzdano znala tko je od njih savršenije prezreo svijet i sama sebe. Promatrala si također one koji vojuju pod sv. ocem Augustinom, koji su, premda su bili različitih habita, ipak bili opslužitelji svoga redovništva. Opazila si isto tako sv. Dominika s njegovim sljedbenicima odjevena u habit toga reda. Promotrila si sv. Benedikta i sv. Bazilija u različitim odijelima njihovih redova kako bi ih prepoznala u nebeskom Jeruzalemu po habitu koji je znak smrtnoga života; samo se naime po milosti božanskoga dara razlikuju kod višnjih, a ne po ikakvoj razlici u odjeći. Stoga tijekom godine, dok si promatrala pojedine svetkovine svetaca, nimalo nisi vidjela višnje odjevene u takvo što. Nauči dakle da su ti haljine svetaca pokazale njihovo blaženstvo. A kada si promatrala otajstva Kristove muke ili Preblažene Djevice Marije, znaj da su ti pokazana upravo onako kako su se tada u Jeruzalemu dogodila. Ali ono šarenilo haljina Svevišnjega Krista predočavalo je ono što je gore razjašnjeno. Bog je naime posve nepromjenjiv, nepodložan nikakvoj promjeni haljina ili bilo koje druge stvari. Ponavljam ti naposljetku da među višnjima postoji jedino razlika u slavi. Nadmašuju pak blaženstva svetaca svaki presjajni oblik dostojanstva koji ti je bio pokazan.”

Sedma knjiga.

O čestom primanju Božanske Euharistije.

Sakrament Božanske Euharistije nadnebeski je, valja mu se klanjati vrhovnim štovanjem i pratiti ga neprestanim molitvama. On je naime naš Bog, koji nas hrani anđeoskom hranom. Stoga smo nakon pojedinih poglavlja ove knjige a dopisali različite molitve na katolički način, želeći svim željama duše iskazati veću čast ispripovijedanim djelima. a Njih smo izostavili da opseg knjige uzalud ne raste, jer ništa ne pridonose povijesti.

O sakramentu Euharistije obećanom Veroniki posebnim Božjim darom.

Dosad sam se potrudio razložiti najveće Božje darove, koje ne valja pratiti osrednjim divljenjem, poslane Veroniki s neba; sada pak najsigurnijim pripovijedanjem pristupam čudesima nečuvenima kroz mnoga stoljeća i najvećima našega vremena, izvedenima u ženskom spolu. Godine dakle 1490. od Kristova rođenja, desetoga dana mjeseca lipnja, na koji se dan slavila svetkovina Tijelova, Krist se Veroniki, duhom ponesenoj k višnjima, obratio ovim riječima: „Znaj, kćeri moja, da će se dogoditi da svećenik za kojega preda mnom izlijevaš neprestane molitve sačuva djelić božanske hostije koju je posvetio na osobitu svetkovinu moga Tijela kako bi ti je pružio; a kada je pođe uzeti, nimalo je neće naći, jer ćeš je ti potajno primiti djelovanjem moje nebeske milosti.” Poglavarica samostana slučajno je čula djevicu obuzetu zanosom kako tiho mrmlja takve riječi, jer je tolikom slatkoćom u zanosu uma djevica, iz dana u dan svetija, bila privlačena da se nikakvom vještinom nije mogla probuditi. Imala je običaj tada ustima izgovarati mnogo toga po čemu se moglo opaziti kakve je tajne imala u nutarnjem razgovoru s Isusom, Svevišnjim Spasiteljem, i s Kraljicom svijeta Marijom. Ponekad su sestre pohranjivale u srce njezine, premda napola izgovorene, riječi te su, uhvativši priliku, ispitivale djevicu. Djevica bi ponajviše udovoljila onima koje su pitale i posve bi potajno sve otkrivala. Ponekad je doduše poniznim glasom odgovarala: „Ne dopušta mi moj Bog to reći. Vidjela sam naime prevelike stvari koje smrtnici nikada ne bi mogli objasniti nikakvim riječima.” Zbog toga se, dok je tekla godišnja svetkovina Tijelova, tjeskobno mučila i tugovala da se možda, ako joj se dogodi takvo što, njezini nebeski darovi ne otkriju sestrama. Otuda se kod besmrtnoga Krista često tužila ovim riječima: „Zašto, o Bože moj, hoćeš da se za mene, najmanju od svih sestara, dozna da si me obdario tolikim darom?”

O primljenoj Euharistiji po posluživanju anđela.

U subotnju noć a unutar osmine Tijelova sljedeće godine, djevica Veronika, posvećujući se nakon noćnih bdjenja razmatranju u ćeliji, ponesena duhom u nebesa, začu glas koji je milo zvučao: „Ustani, kćeri, i primi najdostojniji sakrament kojim će te obdariti tvoj Bog.” Tada djevica, silno se diveći i sve više i više raspaljena plamenovima božanskoga žara, odmah probudi duh k osjetilima. Dok je mjesto sa svih strana sjalo nebeskim svjetlom, ugledala je Božjega anđela, bjeljega od snijega, kako u desnici drži sveto tijelo Gospodnje; čim ga je anđeo prinio ustima djevice, sve je to viđenje iščeznulo. Primivši hostiju, djevica odletje u višnje miline, ostajući u zanosu sve do izlaska sunca.

4 Kad je svanuo dan, dođe svećenik da sasluša ispovijedi sestara i da im po običaju samostana podijeli sačuvani sakrament Božanske Euharistije. Doista, djevica se mučila da sestre, ako bude nedostajao broj hostija, ne bi shvatile što je učinio anđeo. Molila je pak Gospodina ovim riječima: „O moj Gospodine Bože, kojemu ništa nije nemoguće, učini svojom zapovijeđu da se nađe potpun broj hostija: onu koju mi je poslužio anđeo ti svojom moćnom snagom ponovno pridruži broju ostalih.” Postavši sigurnija nakon izlivenih molitava, uz prethodnu ispovijed, djevica radosno iziđe s ostalim sestrama primiti nebeski sakrament. Kad se pak našao potpun broj hostija, zadivljena, iskaza besmrtne hvale vrhovnom Tvorcu. Dvije su godine ispovjedalac i poglavarica samostana, poznavajući ovo presjajno djelo, čuvali tajnu u srcu. Takva božanski učinjena djela djevica je, izvršavajući Božje zapovijedi, činila poznatima ikomu jedino po Božjoj volji. To se dogodilo na blagdan sv. Barnabe godine 1491. a To se nije moglo dogoditi unutar osmine Tijelova, nego prve subote nakon osmine. Uskrs je naime te godine pao 3. travnja, blagdan Tijelova 2. lipnja, osmina 9., a blagdan sv. Barnabe, koji se slavi jedanaestoga, u subotu.

O primljenoj Euharistiji iz ruke Spasitelja.

Nakon osmine Tijelova, u noći odmah sljedećega petka godine 1493., djevici Veroniki, koja je boravila u nebeskom Jeruzalemu, obrati se anđeo Božji govoreći: „Kćeri, priopći svećeniku da ti sačuva djelić posvećene hostije”; bijaše naime svećenik odlučio toga dana podijeliti bolesnim sestrama sve dijelove božanskoga sakramenta. Djevica je, vrativši se k osjetilima, preko poglavarice samostana prenijela svećeniku anđeosku zapovijed. Svećenik je poslušao, misleći da će, po običaju djevice koja je svake subote običavala primati sveto tijelo Gospodnje, sutradan dati njoj sačuvani djelić. Djevica se pak iznova i iznova divila novim anđelovim zapovijedima, ne znajući što će se dogoditi. U noći dakle subote koja je protjecala, boraveći u ćeliji, Veronika bi ponesena k višnjim korovima i začu anđela kako joj govori: „Ustani, kćeri, i ulazeći u crkvu iskaži svetom tijelu Gospodnjem ono štovanje kojim si ga običavala pratiti kada bi se dogodilo da pristupaš pričesti. Nakon drugoga pak poklecanja ugledat ćeš presjajni oblak kako ti ide ususret, a što to naviješta znat ćeš poslije. Nakon što obaviš treće poklecanje, ono što ugledaš čuvaj u zahvalnom srcu.” Nakon tih riječi djevica se, vrativši se k osjetilima, zapanjila, prebirući u umu anđeoske riječi. Tada Veronika iznenada ustade i krenu prema crkvi, tiho mrmljajući otprilike ovakve riječi: „Kakav je, molim te, razlog, o Bože i Gospodine moj najljubljeniji, zbog kojega me u tišini gluhe noći siliš ući u crkvu?” A čim je djevica ušla u hram, ugleda dvije goruće svijeće, jednu na oltaru, a drugu pričvršćenu na neki svijećnjak što je stajao na tlu. Običaj je bio u sestara paliti te svijeće za štovanje Tijela Kristova, ali nakon što je obavila dvostruko poklecanje, promatra kako se kalež koji sadrži Euharistiju, kad su se otvorila vratašca svetohraništa, polaže na oltar, a da ga nitko uopće ne nosi. Kada se treći put prignula i počela savijati koljena, ugledala je oblačak kako blista tolikim sjajem da je postala napola zaslijepljena te od bljeskova toga oblačka nije mogla nikamo odvratiti oči. Zatim je vidjela kako se hostija iz kaleža polaže na patenu i kako se prostire veo kojim je kalež bio pokriven; tada je, gledajući i slušajući anđele odjevene u presjajne haljine različitih boja kako naizmjence pjevaju u nebeskom skladu, pokleknula treći put. Ustajući pak, pošla je ususret svetom tijelu Gospodnjem, jer je opazila kako božanska hostija leti prema njezinim ustima. I bez odgađanja: novi su skladni glasovi, složni s anđeoskima, odmah počeli odjekivati neizrecivom slatkoćom. A iz oblaka je izišao jasan glas koji je latinskim jezikom vrlo milo i slatko govorio: „Primi tijelo moje, o kćeri moja”; zatim je materinskim govorom pridodao: „Ja sam onaj u kojega si uvijek vjerovala.” Priznavala je djevica da je bila obuzeta neizrecivim radostima slušajući Božji glas pomiješan s anđeoskim skladovima, od kojih bi i tisuću puta izdahnula dušu, a kamoli da bi ljudsko tijelo, da ga Bog nije očuvao posebnim darom, moglo podnijeti toliko toga i takvo što, što je nebeska djevica tada primila tjelesnim očima i ušima. O neprocjenjiva ljubavi milosrđa! Da bi utješio djevicu, udostojao si se vlastitom joj rukom podariti svoje tijelo. O najmilostiviji Bože! O darovi nepoznati zlim smrtnicima! O anđeoska djevice, koja si živeći po ljudsku božanski zavrijedila sudjelovati u nebeskim radostima!

6 Običaj je bio u ove djevice da se, prije nego što bi progutala sakrament Euharistije, povuče na skrovitije mjesto, jer se njezina duša, spustivši se u grudi, odvajala od raspadljivoga, a užasavala se da je sestre ne vide u zanosu: stoga je, osjećajući sveta otajstva u ustima, tolikom brzinom otišla u ćeliju da je taj prostor prešla u trenu, misleći da nije dotaknula ni zemlju ni stube kojima se bila uspela. Ušavši u ćeliju, po zvonjavi zvona prepozna da je treći noćni sat. Djevica još nije bila progutala Euharistiju: nakon što je to učinila, odvojena od osjetila ostala je tako do izlaska sunca. Tvrdila je Veronika da je, dok je ona odlazila, onaj najbjelji oblak okružen anđelima, o kojem smo govorili, ostao u hramu. O neusporediva djevice Veroniko, koja si iskusila čudo Habakuka u tren oka prenesena na velike udaljenosti! O nebeska zaručnice Svevišnjega Krista, za koju se čini da je čudesnom prisnošću s besmrtnim Bogom Isusom Kristom dosegla slavu Katarine Sijenske! O dušo Bogu najmilija, koja si, primajući Euharistiju iz ruke Spasitelja, zadobila dar jednak sv. Dioniziju!

De manifestatione prædictorum.

Nebeska djevica Veronika, duboko zadubljena i previše zbunjena otajstvom događaja koji smo opisali, čudila se kako je besmrtni Bog nju, odbačenu i ništavnu, obdario tolikim darom. Stoga, kad ju je majka samostana upitala i zapovjedila joj da otkrije tajnu svoga srca, ispripovjedila je što se dogodilo, razotkrivajući sve iskrenom vjerom. Govorila je također žalosno: „Veoma se bojim da u kaležu ne nedostaje dio posvećene hostije, ali imajući pouzdanje u Gospodina, kojemu nije teško vratiti dio hostije u kalež, kao što svjedoči prijašnja pogibelj, obavivši ispovijed pristupila je po običaju toga subotnjeg dana pred svećenika da primi sveto tijelo Gospodnje. Tada svećenik, odjeven u sveto ruho, otvorivši vratašca ormarića u koji je dan prije bio pohranio Euharistiju, pogleda u kalež te nasred njegove patene nađe složen rubac koji je bio prostrt položio na nj. Zadivljen svećenik, jer je smatrao da nitko osim njega nije doticao kalež, prenese svetu posudu na sredinu oltara; ali ne našavši nimalo božansku hostiju, potrese ga toliki strah i drhtaj da je jedva mogao stajati na nogama. Pogledavši pak djevicu, prepozna da je zanesena u zanosu. Napustivši pak sveti obred, otišao bi žalostan da mu majka samostana nije izložila što se dogodilo. Zbog toga je, obuzet zaprepaštenjem, tako velik događaj izložio prečasnomu milanskomu nadbiskupu; čuvši to, pastir pusti suze, opažajući da je dubina Božjega milosrđa u djevici izvela tako velika i čudesna djela te da Bog nije pristran, nego na sve vjerne sluge i službenice, pa i one bez plemstva i časti, s neba izlijeva svoje darove. Doista je pak ponizna Veronika žalila što je taj događaj postao javan. Govorila je također da se njezinom nepromišljenošću dogodilo te se djelić hostije nije čudesno vratio na svoje mjesto; smatrala je naime da je to mogla postići molitvom.”

O svećeniku koji zapovijeda djevici da otkrije spomenute događaje.

Želeći ispovjedalac djevice razumjeti što se s Veronikom dogodilo, ispituje je, a ona, udovoljavajući zapovijedi onoga koji nalaže, dometne: „Nedavno uznesena k višnjima, potužila sam se Spasitelju i Gospodinu Bogu našemu Isusu Kristu zašto se svidjelo njegovu božanstvu mene, odveć ništavnu i posljednju među sestrama, učiniti poznatom, kad me je obdario tako velikim i silnim darom. Odgovorio mi je Bog moj riječi koje želi da pomnije čuvam, te zatim reče: 'Znaj, kćeri moja, da sam zato ostavio rubac složen na kaležu kako bi svećenik shvatio da ondje nema posvećene hostije.'” Tada svećenik, okupivši sestre zajedno, izloži preslavno djelo, potičući ih da žive pravedno i sveto te da zahvaljuju vrhovnomu Stvoritelju koji je djevicu tolike svetosti smjestio u njihov samostan. Bio je to naime neusporedivi blago kojim će, budu li se njime služile, postati dionice Božjega prijateljstva. Naložio je povrh toga sestrama, na Veronikinu molbu, da to nikomu ne govore dok ne završi svoj posljednji dan: jer je ponizna djevica to molila od Krista te je smatrala i tvrdila da joj je želja uslišana. U onom naime zanosu u kojem je izišla iz osjetila nakon što svećenik nije našao hostiju, majka samostana čula je djevicu kako to moli i izgovara mnoge riječi o najuzvišenijim stvarima, dok su ostale sestre u taj sat objedovale. No svećenik, prebirući u umu i duši darove djevice Veronike, uzvišenije od svake ljudske misli, katkad se bojao da se to ne događa đavolskom lukavošću: što djevici, jer joj je Bog to objavio, nije ostalo skriveno, te reče Bog Veroniki: „Doći će vrijeme kad će tvoj ispovjedalac odbaciti svaku sumnju i najčvršće vjerovati da ja to činim.” A tim kolebljivim duhom sve dotada nije počinio nikakva grijeha.

O nekoj anđeoskoj objavi.

Trećega dana nakon što je iz Kristove desnice primila sakrament, anđeo Gospodnji obrati se djevici koja je bila izišla iz osjetila, govoreći: „Znaj, kćeri moja, da ti je božanske riječi koje si čula kako izlaze iz presvijetloga oblaka, naime: 'Ja sam onaj u kojega si uvijek vjerovala', Bog izrekao majčinskim govorom kako bi razumjela da je to Bog, a ne anđeo od kojega si primila sveta otajstva. Shvati jednako, o kćeri moja, da je tu vrstu tjeskobe, drhtaja i straha svećenik Božjom voljom podnio kad nije našao posvećenu hostiju zato što je nekoć bio nevjeran, sumnjajući da su čudesa koja je na tebi iskusio od Boga.” Reče također anđeo Gospodnji: „Rubac koji si vidjela prostrt valja čuvati s golemim štovanjem, a svijeće doduše treba čuvati, ali s manjim poštovanjem. To sam ti pak, o kćeri, priopćio u ime svemogućega Boga.”

O razgovoru između Boga i Veronike.

Kad je otprilike u isto vrijeme duh djevice Veronike bio uznesen k božanskim stvarima, Bogu koji je s njom govorio ovako se obratila: „Koji je razlog, o moj Gospodine Bože, što si mene, ništavnu i nesposobnu službenicu svoju, zbog očitovanja višnjega dara primljenoga jedino tvojom dobrotom, oblio tolikim rumenilom stida da se ne usuđujem boraviti među sestrama? U umu naime prebirem svoju malenkost i nikakvu krepost, a zatim da sam postala poznata kao ona kojoj si udijelio toliki dar. O Bože moj, kakav je, molim te, razlog ove moje smetenosti? Znaš doista, preljubljeni Bože, što sam bila odlučila učiniti da se ne bi doznalo vrhovno otajstvo koje si se udostojao izvesti u meni lišenoj kreposti. Bojim se uistinu da si me tada učinio slijepom, nemoćnom išta učiniti ili reći, zbog čega sam ostala smetena jer su to zahtijevali moji grijesi.” Tada Bog djevici ovako odgovori: „Zašto se, o kćeri moja, zbog toga smućuješ? Sjeti se da sam ti rekao kako će ljudi spoznati moje darove kad ja budem htio. Razumi, kćeri moja, da sam ja bio onaj koji ti je oduzeo um i pamćenje da ne bi možda izvršila ono što si bila naumila. Meni se naime sviđa i hoću da se veliko otajstvo očituje narodima: to nije tvoja slava, nego sva pripada meni. Stoga neka i ti i svi koji takvo što opaze daju hvalu mojemu imenu, a ne tebi. Ja naime, besmrtni Bog, obdarujem svojim darovima one koje sam sebi izabrao, ne po njihovim zaslugama, nego po svojoj jedinoj dobroti. Zato ti radi moje slave zapovijedam, o kćeri moja, da se pobrineš kako bi se ono što ti se dogodilo kad si iz moje ruke primila svetu Euharistiju povjerilo pismu, da nakon tvoje smrti mnogima postane očito kako sam ja, svemogući Bog, u tebi izveo to uzvišeno otajstvo, jedino svojim darom i na moju, a ne na tvoju hvalu.” Zbog toga ponizna djevica, prihvaćajući božanske zapovijedi premda su se činile teškima, uhvativši priliku pozove sestru Benediktu, koju smo gore spomenuli, te je zamoli da zapiše čitav događaj i svaku pojedinu božansku i anđeosku riječ na hvalu i trajnu čast svemogućega Boga.

O tome kako je vrlo često s neba primala svetu Euharistiju.

Žarko je željela djevica Veronika, gojenica razmatranja, primati sveta otajstva Kristova tijela, a osobito u nedjelju, kako bi se, goreći čežnjom za višnjima i sjedinjena sa Sinom Božjim, njezino srce sve više i više rasplamsavalo. Ali da sestrama ne bi dala povoda pomisliti kako nadmašuje ostale dobrotom, te izbjegavajući da bude obilježena neobičnošću, nikomu nije otkrivala svoje želje niti je običavala pristupati primanju Euharistije osim kad bi je i ostale sestre prema običaju svoga redovništva primale na svečane blagdane. Mučila se pak veoma žestoko djevica zapaljena tolikom i takvom čežnjom. U to je vrijeme, kad god bi sudjelovala na svečanim misama, goreći željom da primi sveta otajstva, osjećala one utjehe koje je običavala osjećati kad bi sakrament uistinu primila. Zbog toga joj je besmrtni Bog, kako je rasla ljubav djevice, s neba i potajno pružao svetu Euharistiju na ovaj način: djevica je naime gledala kako djelić hostije koju je svećenik razlomio ulazi kroz prozorčić kora i dolijeće u njezina usta; primivši ga, najčešće bi uzletjela u zvjezdana prebivališta. Vidjele su doduše sestre da je djevica izišla iz osjetila, ali razlog toga nisu znale. A ovaj način primanja božanske Euharistije trajao je gotovo čitava vijeka djevice dok je živjela, a osobito kad je svećenik Tadej služio misu, a da on nikada nije primijetio manjak hostije. Doznalo se pak za ovo božansko djelo kad ga je sestra Tadeja, koju smo već često spomenuli, otkrila nakon Veronikine smrti. Napokon pak, udovoljavajući božanskoj zapovijedi, za koju je smatrala da nema ničega svetijega ni boljega, odluči javno pristupati božanskim otajstvima, i to onih dana koje je odabrala po posebnom Božjem nalogu. Čule su također sestre djevicu, zanesenu u zanosu, kako katkad izgovara ovakve riječi: „O moj Gospodine Bože, kojega mi dana, molim te, zapovijedaš da uistinu primim otajstva tvoga tijela?” Tada bi nakratko zašutjela, kao iščekujući božanski odgovor, te bi glasom ponavljala dan koji je odredio Spasitelj. Isto je tako, kad bi Bog prije zapovjedio, češće znala dan primanja Euharistije, jer je uznesena k višnjima glasom izgovarala ovakve riječi: „Tvojoj se dakle dobrohotnoj volji svidjelo da toga dana primim svetinje tvoga tijela.”

12 Naposljetku je sveta djevica Veronika uzdigla se do tolikoga stupnja savršenosti da se nikada nije ispovijedala svećeniku a da je prije toga Spasitelj nije poučio koliko je puta i na koji način pogriješila. Zanesenu su pak djevicu sestre najčešće čule kako govori: „O preljubljeni Bože moj, znaš da ću danas pristupiti sakramentima ispovijedi i Euharistije, stoga te molim da mi se udostojiš očitovati u čemu sam ti sagriješila, što trebam reći ispovjedaocu.” O čuda doista nečuvena kroz mnoge vjekove! Nikada djevica nije ispovijedala nikakav grijeh a da ga najprije nije doznala po Božjoj objavi, kao i način ispovijedanja.

O njezinu uzdržavanju na dan pričesti i o nekom primanju božanske Euharistije.

12 Tadeja, koja je po Božjoj zapovijedi bila Veronikina pouzdanica, češće je tvrdila da djevica Veronika nije običavala uzimati nikakvu hranu onoga dana kad bi primila Gospodnje tijelo. Premda je s ostalima sudjelovala na objedu, ipak je ostajala natašte, a da sestre to nisu opažale: jedino je Tadeja, koja je znala tajne djevice, to zapažala. Također bi svećenik najčešće dolazio radi dijeljenja Euharistije, ali je nije mogao dati djevici jer je Veronikin duh bio uznesen k višnjima. Njoj je sam Spasitelj, nakon svećenikova odlaska, pružao otajstva vlastitoga tijela. Ovaj način primanja božanske Euharistije djevica Veronika nazivala je imenom duhovne pričesti. To je Tadeja, Veronikina pouzdanica, riječju i pismom otkrila nakon što je djevica završila svoj posljednji dan.

O čudesnim viđenjima oko svetih otajstava i o tajnama srdaca koje je ona spoznala.

Otprilike u isto vrijeme, kad god je bila nazočna dok je svećenik vršio sveta otajstva, pri podizanju hostije Veronika je tjelesnim očima, nimalo u zanosu, gledala maleno djetešce iznimne ljepote, okruženo anđelima. Iznad kaleža pak vidjela je neke čudesne stvari i velik sjaj, od kojega nikada nije jasnije mogla razaznati što bi to bilo čemu se divila okruženomu tolikim svjetlom. Trajalo je pak čitavo to viđenje dokle god je Presveti Sakrament bio na oltaru.

13 Doista, dok su sestre primale sveta otajstva, Veroniki je s neba bilo dano da poznaje njihove duše, te koja s većom, a koja s manjom milošću pristupa svetomu tijelu Gospodnjemu. Promatrala je također dva anđela kako kade tamjanom svetinje sve do završetka pričesti, a jednako je tako zapažala veliko mnoštvo svetih anđela koji poslužuju svećeniku i nju osobito prate. Naposljetku, prešutjevši veoma mnogo toga, jedno ne bih prešutio jer je najdostojnije divljenja: jednoga je naime dana Veronika, prosvijetljena višnjim svjetlom, prepoznala da neki svećenik koji je slavio misu nedostojno vrši sveti obred, budući da je bio kriv za smrtni grijeh: u duši je naime gajio mržnju prema bližnjemu. Stoga je djevica pozvala svećenika k sebi i po božanskoj ga zapovijedi opomenula da ubuduće ne pristupa božanskim otajstvima ako se najprije ne pomiri s bližnjim. O anđeoske li Veronikine duše! O djevičanskih li grudi, uistinu božanskoga ormarića! O presretne li i prenebeske duše djevice Veronike, koja je, okružena smrtnim tijelom, zavrijedila tjelesnim očima i vidjeti i promatrati božanska otajstva!

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine