O ukazanoj Večeri Gospodnjoj.
Pošto je Veronikin duh ugledao sve što se zbilo u Martinoj kući, pod vodstvom anđela odmah dođe k Kristu koji je išao u Jeruzalem. Bijaše pak tada s Isusom kao pratnja mnoštvo učenika, premda je Veronika vidjela da je iz Martine kuće otišao sam Krist. Kada je Spasitelj ušao u Jeruzalem, čula je Djevica kakve je riječi izgovorio poučavajući učenike te je među ostalim zapovjedio govoreći: „Idite i pripravite nam da blagujemo Pashu. Kad uđete u grad, susrest će vas neki čovjek koji nosi vrč vode; slijedite ga u kuću u koju uđe i recite domaćinu kuće: Učitelj ti veli: Gdje je svratište u kojem bih blagovao Pashu sa svojim učenicima? I on će vam pokazati veliku prostrtu blagovaonicu, pa ondje pripravite.” Tvrdila je Veronika da je vrč bio posuda nimalo osrednje ljepote. Ugledala je jednako tako i blagovaonicu u kojoj su neki učenici bili zaokupljeni pripravljanjem večere, dok su ostali stajali uz Krista koji ih je poučavao. Svi bijahu silno žalosni. Slušali su od Spasitelja neke nove riječi i ono što je zapovijedao da se učini promatrali su obuzeti tužnim mislima, nimalo dovoljno ne razumijevajući. Doista, pošto je sve bilo pripravljeno, sjede za stol Krist, a s njime i učenici. I za večerom ustane od stola, odloži svoje haljine, uzme ubrus i opaše se; zatim ulije vodu u praonik i poče prati noge učenicima i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan. Dođe tako do Šimuna Petra, a Petar mu reče: „Gospodine, zar ti meni pereš noge?” i ostalo što pripovijeda evanđelist Ivan. Opranih nogu svakoga pojedinoga Spasitelj ih je cjelivao. Govorila je Veronika da je ona blagovaonica bila izvanredne ljepote; u jednom njezinu dijelu bio je pripravljen stol četvrtasta ruba, ne mnogo uzdignut od zemlje, a na drugoj strani blagovaonice vidjeli su se postavljeni praonici kojima se Spasitelj služio pri pranju nogu. Pošto im dakle opra noge, uze svoje haljine, i kad ponovno sjede za stol, uze kruh i blagoslovi, prelomi te dade učenicima govoreći: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.” Slično i čašu govoreći: „Ovo je čaša novoga zavjeta.” Zatim reče Isus: „Zaista, zaista kažem vam da će me jedan od vas izdati.” Učenici su se dakle zgledali među sobom u nedoumici o kome to govori. Pobožno se mnoštvo čudilo i zapanjilo, a neki su i suze lili. Sav je Gospodnji govor čula Veronika i učenike kako razgovaraju s jedne i druge strane. Završivši Gospodnji govor, Spasitelj je zagrlio svakoga pojedinoga učenika; odlazeći pak, poučavao ih je o kraljevstvu
Božjem. A Veronikin je duh anđeo Gospodnji pratio za Spasiteljevim stopama. Iziđe pak Isus s učenicima preko potoka Cedrona, gdje bijaše vrt, u koji uđe on i učenici njegovi; i uzevši Petra, Jakova i Ivana, vidjela je Veronika Krista kako prigiba koljena i moli, te anđela Gospodnjega kako mu pokazuje kalež buduće muke. Nakon trostruke Spasiteljeve molitve, gle, vidi Judu kako dolazi s četom, a Isusa kako mu ide u susret i govori: „Koga tražite?” Odgovoriše: „Isusa Nazarećanina.” Reče im Isus: „Ja sam.” Pošto se to dogodilo treći put, četa, tisućnik i židovski sluge uhvatiše Isusa i svezaše ga. A Veronika je tvrdila da je Spasiteljevo uhićenje opazila na ovaj način: Židovi i njihovo bezbožno mnoštvo činili su se sasvim poput izgladnjelih vukova kada navale na janje; najprije su Isusa bacili na zemlju, udarajući šakama njegovo lice i cijelo tijelo. Zatim su mu željezni lanac stavili oko božanskoga vrata, vukući ga, i svi su vrijeđali Isusa dok je stajao. Potom su onim dijelom mačeva kojim se drže rukom udarali Isusa dok su ga vukli i tukli ga kamenjem sve dok nisu došli do potoka Cedrona, gdje su ga strmoglavili u potok te ga dugo vukli lancem, vičući bezbožnim glasovima.
O ukazanom izvođenju Krista pred suce, smrtnoj osudi i nošenju Križa sve do brda Kalvarije.
Kad su Židovi vodeći Krista ušli u Jeruzalem, Veronika ugleda kako Isusa vode pred Anu i Kajfu. Također je promatrala sve pojedinosti koje je Spasitelj pretrpio pred sucima. Veronika je tvrdila da je čovjek koji je udario Krista u lice imao ruku prekrivenu željeznom rukavicom, te da je taj udarac bio toliko žestok da je krv kapala i slijevala se na Spasiteljevu bradu i vrat. Kad su Židovi bičevali Isusa privezana uz stup, pljusak krvi potekao je iz svetoga tijela. Zatim su mu glavu okrunili trnjem dok se krv zgrušavala te su ga ogrnuli grimiznom haljinom. A ta je haljina bila silno poderana i dolična prijezira. Odmah su mu povezom zatvorili oči, prigibali koljena, rugali mu se i pljuvali mu u lice. Isus je pak, poput krotka janjeta, šuteći stajao. Kad je Pilat naposljetku izrekao smrtnu osudu, Veronikin je duh ugledao Židove kako uz silnu viku stavljaju križ na Isusova ramena, vojnike kako zvekeću oružjem i viču, te galamu svjetine. Nastojali su naime najvećom brzinom dovesti Krista na mjesto pogubljenja. A Isus, neokaljano janje, stajao je polumrtav, a udovi su mu klonuli izgubivši snagu. Tolike je težine bio strašni Križ za nebeska ramena, izranjavana okrutnim mukama. Govorila je Veronika da je Krist izišao iz Pilatove sudnice i ponio Križ u onaj sat dana u koji su se sestre običavale okupljati na molitvu pohvala prvoga časa. Zbog toga je Veronika ubuduće uvijek običavala silno tugovati kad god bi se dogodilo da čuje kako samostansko zvonce zvoni na prvi čas.
32 I dok je Krist noseći križ nastavljao put gradskim ulicama, gle, Veronika ugleda Majku kako žuri oblivena suzama, a pratili su je Ivan, Magdalena i mnoge žene. Trudila se Djevica i Majka dotaknuti Sina, ali ju je svjetina odbijala. Reče pak Marija Ivanu: „Molim te, ti koji poznaješ gradske ulice, provedi me prečacem nekim zaobilaznim putem, da napokon mognem dotaknuti svoga Sina.” Poslušavši zapovijed, Ivan povede mnoštvo pratilaca do raskrižja gdje je stajao uspravan kamen; prolazeći onuda, Spasitelj opazi Majku kako mu u pratnji izlazi u susret te reče: „Dodala si, o Majko, moje boli.” Pohrliše pak jedno drugomu u zagrljaj i umjesto riječi oboje proliše suze. A bijaše tolika obilnost suza u oboje da su se majčine suze miješale sa Sinovim suzama. U međuvremenu Križ koji je prianjao uz Spasiteljevo rame sklizne na tlo, a neki ga čovjek prihvati i pridrža dok Krist nije bio istrgnut iz Majčina zagrljaja. Kad su pak pakleni sluge prisilili Krista da nastavi put, onaj opaki čovjek stavi križ na nebeska ramena. No kako je Spasitelj koračao prilično sporo, pritisnut golemom težinom grede, natovariše križ Šimunu da ga nosi. Premda smo mi ono što je djevica Veronika vidjela saželi u kratak govor, njoj su ipak sve pojedinosti bile pokazane upravo onako kao da su se tada događale u Jeruzalemu.
O ukazanom pribijanju na Križ i Kristovoj smrti.
Pošto se Spasitelj, okružen bezbožnom svjetinom, uspeo na brdo Kalvariju, svučen od odjeće pojavio se gol. A dok su Sina svemogućega Kralja svlačili, iz strašnih je rana potekla nova krv, jer se haljina bila slijepila s ranama zbog zgrušane krvi. Nakon što su se dakle sokovi uzburkali, tekli su potoci krvi iz rana koje su šikljale; od glave naime do pete nije bilo zdrava mjesta na Sinu Božjemu. Tome je nazočila Djevica i Majka pomiješana sa svjetinom, promatrajući svaku pojedinost i lijući suze poput silna vihora; kad je ugledala božansko tijelo Sinovo golo, skinula je veo s glave i bacila ga Sinu, a Isus ga je uzeo i opasao se njime. Rekla je djevica Veronika da je vidjela križ, koji je bio goleme težine, položen na zemlju pokraj Spasitelja, na koji se Spasitelj ispružio priljubivši leđa uz drvo i dragovoljno raširio ruke. Tada su ga opkolili mnogi psi, a tusti bikovi otvarahu na njega svoja usta. Uzevši pak čavle, budući da su rupe na Križu koje je načinio tesar bile predaleko jedna od druge tako da ih se rukama i nogama nije moglo dosegnuti, užetom su mu svezali ruke i šake te ih dugo vukući iščašili razdvojivši sklop tijela, a osobito su se kosti spojene s ramenima smrskale i pomaknule sa svoga prirodnog mjesta. Čavlom su najprije pribili na križ desnu ruku, zatim lijevu, dok su čekići udarali kao da se spajaju grede. Isto su tako učinili s nogama, zbog čega su svi Spasiteljevi udovi bili istrgnuti sa svojih prirodnih mjesta. Kad su to najokrutnije obavili, nečuvenom su divljačnošću sotonine sluge podigle sveto tijelo uvis, kako bi prisutni što lakše vidjeli neizrecivu bol raspetoga Krista. Ugledala je Veronika kako je podignuti Križ voljom slugu pao na zemlju, što je preblagomu Spasitelju neizmjerno nagomilalo boli. A kad su ponovno podizali križ, nastojali su da naginje čas nadesno, čas nalijevo, zbog čega su rane postajale sve šire i šire, a boli su se silno povećavale.
34 Naposljetku, kad je Križ bio učvršćen, božanska Majka i Djevica, vidjevši u zraku Sinovo tijelo iscrpljenih snaga, sa svom prolivenom krvlju i posvuda izubijanim žilama, tužnim glasom zavapi: „Jao meni, o Sine moj, evo nesretnoga ishoda tvojih riječi! Evo, došli su vrijeme i mjesto koje si mi unaprijed navijestio, u kojima te gledam, a ne mogu te dotaknuti. Sada priznajem da su se na meni ispunile Šimunove proročke riječi: 'I tvoju će', reče, 'dušu probosti mač.' O preslatki Sine, kako li je probadan, kako li je oštar ovaj mač kojim te gledam kako u tolikim mukama visiš na križu!” Tako je ustrajno naricala preblaga Majka, padajući češće na zemlju od veličine žalosti; podizala ju je Magdalena uz pomoć skupine žena koje su je pratile. Gledala je katkad Djevica i Majka u Spasiteljevo lice, kličući uvijek neke proročke riječi, a zatim je padala na tlo od veličine boli. Tako je pak ustrajala sve dok Sin nije predao dušu Ocu. Govorila je Veronika da je pod vodstvom anđela opazila svaki pokret Krista Isusa koji je visio na Križu, osobito dok ga je pritiskala trnova kruna, jer nije imao kamo nasloniti glavu, koju je zatim pustio da klone prema prsima. Doista, kad je Krist rekao: „Žedan sam”, pobožna Majka zavapi: „Jao meni, o Sine moj, ja sam te nekoć hranila mlijekom, a sada ti ne mogu pružiti pića!” I usred tih riječi padne na tlo bez svijesti. Promatrala je Veronikina duša kako se, dok se približavao čas smrti Isusa koji je visio na Križu, on preobražava i kako mu se obrazi orošeni obilnim suzama vlaže; no Veronika je rekla da Spasitelj usred suza nije ispustio nikakva glasa ni krika osim onoga što kažu evanđelisti. A Majka, prateći božanskoga Sina svom pobožnošću, kad je opazila da je sve bliže smrti, približivši mu se još više, reče: „Već te, o Sine moj, gledam na umoru. Želiš li išta reći svojoj Majci pogođenoj svakovrsnim bolima?” Njoj Krist reče: „Ženo, evo ti sina!” Zatim podigavši oči prema Ivanu, reče: „Sine, evo ti majke!” A Majka kličući reče: „Sada znam, o Sine moj, da mene Majku otpuštaš. Kakva li je ovo zamjena, o božanski Sine?” Pošto je Djevica i Majka puna suza izrekla takve riječi, lice Krista Isusa, Sina svemogućega Kralja, postalo je još bljeđe, a oči su mu se zamutile. Naposljetku, preobražen čitavim tijelom, Spasitelj zaviknu jakim glasom i reče: „Dovršeno je!” I rekavši to, ispusti duh. a Ništa tada najhrabrija junakinja nije učinila što ne bi dolikovalo njezinu dostojanstvu, kao što običavaju neke izbezumljene majke od nestrpljivosti boli čupati kosu, grebati obraze i činiti slične stvari, kako protiv nekih čvrsto raspravlja naš Petar Kanizije u 4. knj. djela De Maria Deipara, 27. i 28. pogl. Ipak je njezina bol bila takva da bi mogla donijeti ne samo klonuće snaga nego i smrt da nije bila ojačana odozgo.
O ukazanim čudesima koja su se dogodila pri Kristovoj smrti i o njegovu ukopu.
Kad je Spasitelj umro, bez svijesti je Djevica i Majka ostala ležati na tlu, a ostale su je žene jedva uspjele povratiti k svijesti. Rekla je Veronika da je u onaj sat u koji je Krist predao dušu Ocu ugledala kako se sunce zaodjenulo tamom, stijene su se raspukle, grobovi otvorili, nastao je silan potres i mnogi su se vraćali bijući se u prsa; vidjela je Longina kako kopljem probada Spasiteljev bok, te kako su voda i krv obilno potekle iz Kristova boka, a Longin se, primivši istodobno svjetlost očiju, obratio Bogu. Vidjela je povrh toga kako se blažena Djevica, koja se već bila uspravila, ponovno srušila na zemlju kad je Longin kopljem probo bok Krista Isusa. Govorila je također da su se, kad se to svršilo, svi vratili svojim kućama, izuzevši jedino Ivana i blaženu Djevicu, Magdalenu i žene za koje se u Evanđelju čita da nisu napustile Gospodnji grob. Bila je ondje nazočna i Veronika u pratnji anđela.
36 Svi su pak naricali i plakali gledajući u Kristovo lice, te su željeli mrtvoga skinuti s križa, ali nisu mogli. Dođoše Josip i Nikodem, ugledavši koje se preblažena Majka najprije prestrašila, a zatim dala znak radosti. Bili su naime odjeveni u crne haljine, s kapuljačama spuštenima sve do očiju, te su također naricali pokazujući silnu bol. Oni su najprije zagrlivši iskazali poštovanje blaženoj Djevici, zatim Ivanu, te su isto tako glasnije izgovarali riječi pune plača. Tada su se poklonili Kristu i, promatrajući njegovo tijelo, sve su više naricali. Uspenjući se pak prislonjenim ljestvama, izvukavši čavle dok je Josip u međuvremenu pridržavao mrtvo tijelo, položili su ga u krilo Majke koja je to nadasve željela: kad ga je Majka primila, ranjena novom boli, triput je zazvala Sina. Glas uplakane Roditeljice učinili su još žalosnijim prisutni, dodajući naricanja naricanjima. Sve je nadmašivala pobožna Majka vičući i lijući preobilne suze. Nakon toga položili su Isusovo tijelo u grob i velikim kamenom zatvorili ulaz u grob. Premda pobožna Majka nije dopuštala da joj se Sinovo tijelo istrgne iz krila niti je htjela ostaviti pokopanoga, ipak je nevoljko pristala na Ivanovu zapovijed. Naposljetku je Ivan otišao prateći Majku te su zajedno uzišli na brdo Sion. Uvijek je pak Veronika bila nazočna kao pratilja, pod vodstvom anđela, koji je, kad su blažena Djevica i ostali ušli u neku kuću, odmah poveo Veroniku da vidi Salomonov hram. a Je li vjerojatno da je slijepi Longin služio u vojsci i zadao određenu ranu, te da mu golijeni nisu bile prebijene kao drugima, reći ćemo 13. ožujka uz njegov životopis. Neki su drugi pisci to prenijeli.
O ukazanom Salomonovu hramu.
Veroniki, koja je u zanosu ušla u veličanstveni hram, reče anđeo Gospodnji: „Mjesto koje vidiš jest Salomonov hram.” Potvrdila je Veronika da nikada nije vidjela hram takve veličine i ljepote, niti je dovoljno znala s čime bi ga usporedila, jer se činilo da neusporedivo nadmašuje glavnu crkvu grada Milana: smatrala je pak da se na čitavome svijetu nipošto ne može naći građevina ukrašena takvim uresima. Posvuda su u njemu stajali uspravni stupovi zlatne boje koji su blistali i bili najumješnije izrađeni. Razgledavajući također mjesta Svete Zemlje, dok je svevišnji Krist podnosio okrutne muke Muke, Veronika se poslije jasnije sjećala svake pojedinosti, upravo kao da je bila nazočna tjelesnim osjetilima. Vidjevši Salomonov hram, odmah je Veronikin duh u pratnji anđela sišao u Limb otaca, gdje je bila Kristova duša. Promotrivši pak oslobođenje svetih duša, Veronikina se duša vratila u smrtno boravište.
38 Valja primijetiti da je, premda smo mi otajstva muke svevišnjega Krista saželi što je kraće moguće, djevica Veronika to vidjela tijekom triju noći: srijede, petka i subote, pri čemu joj je svake noći anđeo pokazao ponešto. Govorila je isto tako Veronika da je strašna muka Krista Isusa bila tolike okrutnosti da je dosad nijedan jezik smrtnika niti ikakva vrsta pisanja nije mogla dovoljno iscrpno objasniti. Doista je golemoga divljenja vrijedno ono što je Veronika svjedočila: tijekom jedne godine svakoga su joj petka bila pokazana tri otajstva, naime uhićenje, vezanje uz stup i pribijanje čavlima. A svih petaka mjeseca ožujka te godine vidjela je kako su joj redom pokazani svi događaji u Spasiteljevoj muci. Rekao joj je pak jednom Gospodin Isus da je to učinio stoga što je trpio u petak mjeseca ožujka. Htio je pak da redni broj toga petka u mjesecu ostane neodređen, kako bi smrtnici sve te dane pratili jednakim štovanjem. a Skolijast kaže: „Kao što su oni koji se nalaze u Lateranskoj bazilici u Rimu.”
O ukazanom uskrsnuću Gospodnjem.
Na sveti dan Uskrsa, primivši božansku Euharistiju, Veronika je pala u zanos sve do sata objeda. To je bio početak njezinih zanosa pred očima sestara: prije se naime skrivala, izlazeći iz osjetila samo noću. U trajanju toga zanosa Veronikin je duh pod vodstvom anđela najprije došao u kuću smještenu na brdu Sion, u kojoj je preblažena Majka ustrajno plakala. Bez odgađanja, gle, Magdalena moli otpust od Djevice Majke kako bi pošla na Kristov grob. Dok je ona odlazila, ugleda kako se lice Djevice Majke mijenja novom radošću, a kako je veselje postepeno raslo, naposljetku je blažena Djevica briznula u smijeh. Tada je iznenada Krist, uskrsnuvši od mrtvih, blistajući nebeskim sjajem i odjeven u bijelu haljinu, ušao u to mjesto; Majka mu je izišla u susret te je nakon uzajamnih pozdrava najradosnije zagrlila Sina. Zbog toga je
Veronika poslije spoznala da je veselje blažene Djevice bilo vjesnik dolaska Sina Božjega. Odmah je Veronikina duša, napustivši tu kuću, pod vodstvom anđela slijedila Magdalenu koja je išla na grob, te je opazila sve što prenose Evanđelja. Vidjela je Krista u liku vrtlara, zatim kako se ukazuje apostolima te kako, uzevši lik putnika, prilazi učenicima koji su išli u Emaus. Zadivljena je također pomno upamtila svaki razgovor Krista, žena i učenika. Naposljetku, pošto je na dan Uskrsnuća vidjela Krista kako se ukazuje četirima ženama, čija je imena anđeo prešutio, vratila se tjelesnim osjetilima.
40 No shvativši djevica da su sestre opazile kako je u zanosu, silno se zacrvenjela, i toliko se zacrvenjela da je istodobno zadrhtala čitavim tijelom. Tješila je pak Kristovu službenicu riječ koju je nekoć primila od Spasitelja kad je rekao: „Ja ću, kćeri moja, darove koji su ti dani očitovati kad budem htio, a tajne ću također rado čuvati.” Na ovome se mjestu nipošto ne smije prešutjeti da je Veroniki tijekom svih nedjelja jedne godine bilo dano vidjeti djelić otajstava Gospodnjega uskrsnuća, te da joj je svevišnji Krist ponekad govorio: „Znaj, kćeri moja, da ću sve što se od mene zaište na čast moga uskrsnuća i na dan nedjeljni bez sumnje udijeliti, samo ako je zamoljeno korisno duši molitelja. Stoga zapovijedam da moleći preklinješ na ovaj način: 'Gospodine, na čast tvoga presvetog Uskrsnuća udijeli mi to, ako je tvoja volja i ako je korisno za spasenje moje duše.'”
O ukazanom Gospodnjem uzašašću.
U noći Gospodnjega uzašašća, nakon noćnih bdjenja, Veronika je potražila skrovitije mjesto: moleći pada u zanos, a anđeo njezinu dušu odvodi u veliku blagovaonicu, u kojoj su bili Krist koji je uskrsnuo od mrtvih, blažena Djevica i apostoli. Čula je pak Krista kako govori: „Došao je čas u koji ću uzaći k svome Ocu.” Pogledala je Veronika uokolo i vidjela preblaženu Majku i sve koji su se okupili obuzete žalošću; njima je Spasitelj pružio utjehu rekavši: „Neka se ne uznemiruje vaše srce, neću vas ostaviti siročadi. Evo, ja ću uvijek biti s vama i poslat ću vam Duha Branitelja, koji će vas ispuniti neizrecivom radošću. Jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama.” I kad je to i mnogo sličnoga rekao i učinio, bi uzdignut, i oblak ga ote očima njihovim, okružena nebrojenom vojskom anđela. A Veronika se odmah zatekla pomiješana s anđeoskim korovima, te je također uzlazila dok je Krist uzlazio, kao da ga prati. Doista, dok je Krist prolazio kroz pojedine nebeske krugove, u susret su mu izlazile nove legije anđela pjevajući nebeske hvalospjeve uvijek novim pjesmama. Veoma su mnogi nosili mirise tamjana i različite vrste kada, kojima se svakoga trenutka svečanijim činio trijumf Sina Božjega koji je uzlazio. Kad je naposljetku svevišnji Isus ušao u empirejsko nebo, ona promatra Oca i Duha Svetoga kako mu takoreći izlaze u susret. Na najvišem vrhu neba bilo je postavljeno prekrasno ukrašeno prijestolje zdesna Ocu, na kojem je Krist sjedio i blistao okružen neizrecivom slavom. Vidjele su se doista tri osobe, Oca i Sina i Duha Svetoga, a također i jedna narav i jedan Bog. Promatrajući s neba takve i tolike stvari sve do jedanaestoga sata po milanskom računanju, Veronikina je duša razgledavala nebeske radosti.
O ukazanom silasku Duha Svetoga.
U noći preslavnoga dana Pedesetnice, boraveći u višnjim kraljevstvima, Veronika je na najvišem vrhu neba vidjela Krista kako pred Bogom Ocem prigiba koljena i govori: „Znaš, o moj presveti Oče, da sam, dok sam bio među smrtnicima, svojoj Majci i svojim učenicima obećao da ću im poslati Duha Svetoga. A budući da je današnji dan prikladan za taj silazak, odobri, molim te, da to izvršim.” Njemu vječni Otac reče: „Budući da ti je, predragi Sine, sve od mene predano, pošalji obećanoga Duha Svetoga kako ti je drago.” A odmah se Veronika vratila u zemaljsko boravište. Ustrajala je pak u molitvama i razmatranjima sve do primanja sakramenta svete Euharistije; primivši ga i izišavši iz osjetila, Veronikin duh anđeo odvodi u veliku blagovaonicu punu ljudi, među kojima bijahu Marija, Majka Gospodnja, svi apostoli, Marta, Magdalena, Marcela i veoma mnogi obaju spolova koji su se okupili moleći: „I iznenada nasta šum s neba i ispuni svu kuću u kojoj su sjedili, i pokazaše im se razdijeljeni jezici kao od ognja, te siđe po jedan na svakoga od njih. I svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im je Duh Sveti davao govoriti.” Kad se pak razlegao taj glas, skupilo se mnoštvo; tada apostoli i oni koji su se okupili, izišavši kao pijani, propovijedahu riječ Gospodnju narodima. Svi su pak bili zapanjeni i čudili se, a drugi su rugajući se govorili: „Ovi su se napili.” Sve što se dakle dogodilo pri silasku Duha Svetoga Veronika je vidjela upravo onako kako se zbilo u Jeruzalemu. Niti je ovo viđenje bilo bez čuda: jer vraćajući se k osjetilima, kad su sestre već bile ručale, Veronika je dušom i tijelom gorjela onim ognjem božanskoga Duha, a srce joj se topilo od čudesne slatkoće. Kad je već izišla iz crkve, Veroniku susretne sestra Tadeja, koja joj poleti u zagrljaj jer ju je nadasve ljubila i štovala Božje darove koje je u njoj opažala, te osjeti kako čitavo tijelo djevice Veronike silno gori. A kako se od uzajamnoga dodira i sama ugrijala osjetivši u sebi dotad nepoznati plamen božanske ljubavi, smatrala je da je Veronika toga dana s neba primila nešto veliko.
Peta knjiga.
O ukazanim svetkovinama svetaca kod nebesnika.
O ukazanoj svetkovini svetih Jakova i Filipa.
1. svibnja, za vrijeme svečane mise, anđeo odvodi Veronikinu dušu u zvjezdane stanove. Ondje je vidjela kako građani višnjega Jeruzalema idu u ophodu podijeljeni po korovima ovim redom. Dva su muža išla pred nebrojenim mnoštvom, odjevena u haljine sjajnije od zvijezda i sunca, noseći na glavama krune najljepše ukrašene jednakim sjajem. Smrtnicima je neizrecivo riječima kolikom su jasnoćom, slavom i veličanstvom blistali ti vođe čitave nebeske vojske. Uz njihove su bokove stajala po dva anđela šireći miris tamjana iz zlatnih kadionica; opazila je također i druge anđele kako isto tako stoje u sredini ophoda, dok su posvuda odzvanjali preslatki skladni napjevi zbog nepojmljivih radosti višnjega Jeruzalema. Doista su te muževe slijedile nebrojene vojske anđela. Nakon njih apostoli, zatim veliko mnoštvo mučenika, potom rimski vrhovni svećenici zajedno s nadbiskupima, biskupima i nižim svećenicima pridruženima mnoštvu svetaca svake vrste; svi su oni bili odjeveni u zlatne haljine protkane biserima i dragim kamenjem, okrunjeni zlatom i blistavim draguljima, kličući od božanskih radosti. Nijedan se ljudski sjaj doista ne može usporediti s ovim nebeskim, koji ne možemo ni mišlju dokučiti niti ikakvom vrstom govora dostojno opisati. To je naime neizmjerna jasnoća koju naše oči ne mogu vidjeti niti se riječima može objasniti. No anđeo Gospodnji, koji je stajao uz Veroniku, reče: „Dva muža koja idu pred ostalima jesu sveti apostoli Jakov i Filip.” Jednako joj je tako rastumačio koje su pojedine skupine. Ugledala je pak Veronika Boga neizmjerne slave kako sjedi na prijestolju koje na sve strane isijava zrake najljepše svjetlosti, komu su se svi sveci prilazeći klanjali. Vedra lica i kao vjesnik božanske radosti, besmrtni je Bog promatrao svakoga, blagoslivljajući ih visoko ispruženom desnicom. Nakon toga Jakov i Filip uziđoše na sudačko prijestolje okruženo neizmjernom svjetlošću i podijeljeno na dva sjedala, uzvišenije od ostalih sjedala; kad ih je čitavo mnoštvo svetaca pojedinačno počastilo, svatko je otišao na svoje sjedalo, koja su se po božanskoj odredbi pojavljivala raspoređena po čitavome prostoru rajskoga kraja. Nakon toga Veronika, napustivši nebesnike, dobi zapovijed da se služi tjelesnim osjetilima.
O ukazanom blagdanu svetoga Križa.
Na svečani dan Našašća svetoga Križa, zanesena u višnje stanove, Veronikina je duša prenijela da je opazila ovakve stvari. Pokraj božanskoga sudačkog prijestolja bilo je mjesto koje je na sve strane isijavalo zrake najčišće svjetlosti. Ondje je stajao uspravan velik zlatni Križ; na Križu su blistali dragi kameni veličine ljudske šake. A taj je sjaj bio prodoran takvom blistavošću s kojom se ne može usporediti ništa ljudsko. Bez odgađanja, gle, dolaze pokloniti se Križu preblažena Kraljica neba i sveta Magdalena, koje su pratile vojske djevica. Tada sretna Kraljica prva prignuvši koljena počasti sveti Križ; a Križ se prignuo i učinio dostupnim Djevici koja ga je željela cjelivati. Djevica je najprije poljubila mjesto gdje je Kristova desnica bila pribijena čavlom, zatim mjesto nasuprot, potom mjesto glave, poslije dio boka iz kojega su potekli krv i voda, a naposljetku je ljubeći mjesta nogu i pokazujući radosti velike ljubavi iskazala poklon. Isto je učinila Magdalena. A kad su se one poklonile, dođe Spasitelj u sredini između Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista, koji su isto tako počastili Križ. Nakon toga, dok su Spasitelj i preblažena Majka sjedili na nekom nebeskom mjestu, svi su nebeski građani jednakim obredom iskazali poklon Križu; započele su djevice, koje su po dvije prigibajući glave davale znakove najvećega poštovanja. U međuvremenu, dok su se oni klanjali svetomu Križu, dva su anđela stojeći pokraj njega širila miris tamjana iz zlatnih kadionica; a kad su se svi vraćali u nebeske domove, i Veronikin se duh vratio u zemaljsko boravište.
O ukazanoj svetkovini svete Monike i nekih svetaca.
Na dan kada Crkva slavi rođendan za nebo svete Monike, majke najizvrsnijega učitelja Augustina, razgledavajući nebeska kraljevstva, Veronikina je duša vidjela građane višnjega grada kako njoj u čast koračaju u neizrecivu sjaju, čineći isto ono što smo nabrojili u prvom poglavlju ove knjige; a sveta je Monika zajedno sa sinom, odjevena u haljine koje dolikuju besmrtnoj slavi, išla pred svima, kao što smo rekli da su prethodila dvojica apostola Jakov i Filip. Slične je stvari vidjela Veronikina duša na blagdane koji su se nizali tijekom cijele godine. Bili su doista različiti predvodnici i vođe ophoda, prema različitim svetkovinama svetaca; jer na blagdan obraćenja bl. Augustina sv. Ambrozije, koji je Augustina priveo vjeri, zajedno s tim istim preblaženim Augustinom išao je pred ostalima, sjajniji po uresu i blistavosti haljina; a na svetkovinu sv. Bernardina iz Reda manje braće predvodnici bijahu sv. Franjo i Bernardin, koje su slijedili sv. Ljudevit, kralj Sicilije, Antun Padovanski, Ljudevit, kralj Francuske, i preslavni učitelj Bonaventura. Premda je djevica Veronika svakoga dana tijekom godine, opuštajući duh prema nebesnicima, gledala kako se to slavi na čast svetaca koje katolici štuju po različitim krajevima svijeta, mi ćemo to ipak izostaviti i prepustiti pobožnom čitatelju na razmatranje, da ne bi ponavljanje istih prizora, koje je smrtna Veronika već dotičući postojano stanje blaženoga života promatrala s najvećim radostima, izazvalo zamor. No ako budemo smatrali da na neki dan treba iznijeti nešto posebno, potrudit ćemo se učiniti to što je kraće moguće.b Sv. Ljudevit, biskup Toulousea, bio je sin sicilskoga kralja Karla II; štuje se 19. kolovoza.
O ukazanim svetkovinama Tijela Kristova.
Dok je Veronika ovoga dana promatrala kako se kod nebesnika obavljaju velike i neizrecive stvari, reče joj anđeo Gospodnji: „Znaj, kćeri, da je današnja svetkovina tolikoga dostojanstva da je valja pratiti svom revnošću smrtnika, zbog klanjanja dostojnoga veličanstva božanske Euharistije, upravo onako kako vidiš da u nebeskom Jeruzalemu čine nebeski građani.” Naime Prijestolja, Gospodstva, Poglavarstva i Vlasti, Kerubini i Serafini, okružujući božansko sudačko prijestolje u obliku kotača, bili su odjeveni u naizmjenične haljine bijele i grimizne boje. Među njihovim korovima bilo je nebrojeno onih koji su zlatnim kadionicama kadili tamjanom i onih koji su u visinama podizali skladne napjeve. Nakon tih redova, pred anđelima i arkanđelima, preblažena Kraljica neba, u sredini između Marte i Magdalene, u pratnji apostola, patrijarha, proroka i ostaloga mnoštva svetaca, triput se prignuvši poklonila Bogu Sinu. Ustajući pred njom, Sin je uzvraćao počasti Majci. Tada se Djevica uspela na Kristovo sudačko prijestolje i sjela zdesna Sinu: jer Ivan Krstitelj, kojega je Veronika uvijek viđala kako sjedi zdesna Kristu, ustao je s prijestolja i prepustio mjesto s desne strane Kraljici, pokraj koje su sjele Marta i Magdalena. Pošto se naposljetku čitav nebeski dvor poklonio besmrtnomu Bogu, složili su se kotači nebeskih duhova. Svi su pak sveci iščezavali nakon što su bili uvršteni u božanske kotače, tako da se u kotaču pokazivala jedino anđeoska vojska. Naposljetku je Kraljica svijeta, ustavši s božanskoga prijestolja nakon trostrukoga poklona, otišla u pratnji velike skupine nebeskih duhova i svetaca. Odlazeći, nikada nije okretala leđa božanskomu licu, nego ih je neprestano promatrala, budući da u božanskoj sreći blaženi uvijek gledaju lice Božje. Nakon toga se Veronikina duša vratila u zemaljsko boravište.
O ukazanoj svetkovini svetoga Ivana Krstitelja.
Dok je na svečani dan rođenja Ivana Krstitelja Veronika obilazila nebeske domove, čula je anđela koji ju je vodio kako govori ove riječi: „Budi pažljivija, kćeri, jer kod nebesnika sada započinju blagdani Krstiteljevi, kojima će nazočiti svevišnji Krist u pratnji čitavoga nebeskog Jeruzalema.” Odmah Veronika ugleda Krista kako silazi s visokoga prijestolja: imao je zlatnu haljinu protkanu zelenom bojom, koju su anđeli pridržavali radi većega štovanja božanskoga Veličanstva. Na glavi je nosio ukras čiju slavu nikada nije mogla dovoljno dokučiti. Nitko među nebeskim građanima nije blistao tim ukrasom glave, premda su pojedinci bili urešeni najizvrsnijim darovima. Krstitelj i Ivan Evanđelist, odjeveni u bijele haljine koje su isijavale zlatne zrake, držali su u rukama ljiljane sjajnije od sunca. Marija, Kraljica svijeta, pošto je sišla s prijestolja, koračala je u sredini između Marte i Magdalene, iza patrijarha i proroka, koji su se isticali posebnim ruhom. Kraljica neba bila je odjevena u bijelu haljinu, a okruživali su je anđeoski korovi pridržavajući joj odjeću. Premda su haljine Marte i Magdalene bile poželjnije od zlata i dragoga kamenja, Veronika ipak nikada nije mogla razabrati koje je boje bila Magdalenina haljina. Iza anđeoskih vojski koračala je Elizabeta, Krstiteljeva majka, zajedno s Anom, majkom blažene Djevice; slijedilo ih je mnoštvo djevica koje nitko nije mogao izbrojiti, a pred njima su išle Marija Jakovljeva i Marija Saloma. Svi su pak sveci imali različita znamenja slave prema zaslugama: jedni su nosili zlatne krune, neki ogrlice, a neki su ispred sebe nosili srebrne darove najljepše ukrašene mozaičkim radom. Dok je pak čitav nebeski dvor odzvanjao preslatkim skladnim napjevima, pristupali su pojedinci da se poklone svevišnjemu Kristu, smještenom u sredini između Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista na preblaženome prijestolju, onako kako je Veronika uvijek običavala promatrati Krista. Nakon toga se Veronikin duh pod vodstvom anđela vratio zemaljskim poslovima.
O ukazanoj svetkovini svetih apostola Petra i Pavla.
Veronikina je duša, božanskom pomoći uznesena u nebesku palaču, vidjela kako se svetkovine apostola slave jednakim redom. Odjeća je svetih apostola bila bijele boje koja je isijavala zlatne zrake, smrtnicima posve neizreciva. Petar, noseći u rukama palmu i ključeve, bio je odjeven u prvosvećeničko ruho. Pavao je držao zlatni mač, palmu i ljiljane. Obojica su, koračajući u neizrecivu sjaju, najprije iskazala poklon veličanstvu besmrtnoga Boga, a zatim je čitav nebeski dvor, slijedeći ih, iskazao počasti božanstvu.
O ukazanoj proslavi sv. Marte, Kristove gostoprimke.
Dok je razgledala svetkovine svete Marte, djevici je Veroniki bilo pokazano golemo mnoštvo redovnica koje su, odjevene u bijelo, neposredno slijedile Martu dok je koračala u nebeskom sjaju. Reče pak anđeo Veroniki: „Ovo su Bogu posvećene žene iz samostana koji je Marta ustanovila za života.”
O ukazanom mjestu Svete Marije Snježne i svetkovini sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika.
Triput je ovoga dana Veronikin duh pod vodstvom anđela uzletio k zvijezdama: u prvom je zanosu pod vodstvom anđela doveden u Rim; ugledavši neko mjesto prekriveno obilnim snijegom, opazila je da je ondje nazočna preblažena Majka Božja okružena anđelima. Tada anđeo reče: „Ovo je mjesto gdje je s visine pao snijeg na zapovijed Kraljice neba, kako bi potaknut ovim čudom patricij Ivan sagradio crkvu u njezinu čast.” Bez odgađanja Veronika s divljenjem ugleda baziliku čudesne veličine. Njoj anđeo Gospodnji reče: „Ova je crkva sagrađena na štovanje blažene Djevice.” U drugom je zanosu po pouci anđela Veronika čula nebeske skladne napjeve i vidjela kako se događaju neke veoma velike stvari na čast Majke Božje, koje nije podrobnije prenijela. U trećem je pak zanosu anđeo pokazao Veroniki svetoga Dominika odjevena na propovjednički način, komu se pridružio drugi drug istoga zavjeta: njihove su haljine čudesno blistale, slijedili su ih veoma mnogi anđeli, zatim su iza njih koračale tisuće tisuća braće Reda propovjednika, dok su ih slijedile sestre istoga reda u nebrojenom broju. U nebeskom su sjaju svi iskazali poklon svevišnjemu Bogu i svetomu ocu Dominiku, onim obredom za koji smo gore spomenuli da je Veroniki bio pokazan na ostalim svetkovinama.
O ukazanom Uznesenju blažene Djevice.
Pala u zanos ovoga svečanoga dana, Veronikina duša promatra Kraljicu svijeta kao da izdiše dušu, te ju je jednako tako vidjela kako uskrisava oslobođena tijela. I tako je već Kraljica nebesa oživjela, a njezino je tijelo odmah vidjela kako ga anđeli nose uvis. Posvuda je bilo prekriveno zlatom, dajući sjaj uzvišeniji od svake ljudske misli. No prije nego što je dosegla višnje stanove, blažena je Djevica provedena posred Čistilišta: nije pretrpjela nikakve kazne, štoviše, duše koje su se čistile ispunila je svojom nazočnošću velikim radostima. Uskoro, napredujući prema najvišem vrhu nebesa, blažena je Djevica susrela svevišnjega Krista u pratnji čitavoga nebeskog Jeruzalema. Posvuda su odzvanjale božanske pjesme, tako da je Djevica nakon uzajamnih zagrljaja od Boga Sina obdarena dvostrukom krunom te je smještena na veoma visoko prijestolje. Nedaleko od Kraljice nebesa sjedile su uokolo Marta, Magdalena i njezina majka Ana, zajedno sa sestrama koje su okruživali korovi anđela pružajući nebeske radosti. Nakon toga se Veronikina duša vratila ljudskim poslovima. a Ispravno kaže skolijast: „Ovo se ne smije odnositi na prvi dan Uznesenja, nego na godišnjicu.”
O ukazanom oslobođenju duša koje su učinili anđeli na Uznesenje blažene Djevice.
Ovoga dana, čim je Veronika primila sakrament Euharistije, odmah joj je za vrijeme svečane mise duša otišla, uputivši se u predjele Čistilišta. Ugledala je pak nekog muža božanskoga izgleda, odjevena u haljinu čudesne ljepote, čije ime Veronika nikada nije doznala, a slijedio ga je golem broj anđela. Ušlo je stoga to mnoštvo, s kojim je bila pomiješana i Veronika, u boravišta Čistilišta. Tada je pred muža dovedeno toliko duša koliko ljudi ne stane ni u polovicu grada Milana, a svaku su pojedinu preuzeli pojedini anđeli, i to one koje su čuvali kod smrtnika. Duše su se doista činile pocrvenjele od požara dok su izlazile iz čistilišnoga ognja, a čim su bile istrgnute iz vatre, postajale su bjelje od snijega. Okrunjene stoga zelenim granjem, anđeli su ih sve postavili pred prijestolje besmrtnoga Boga; a duše su položile krune pred Božje prijestolje, koje je isti besmrtni Bog vedra lica te blagim i milostivim očima blagoslivljao i prinosio preblaženoj Majci. Kad je to vidjela, Veronikina se duša vratila u tijelo, obuzeta tolikim radostima da je smatrala kako neće moći dugo živjeti u tijelu. Tvrdila je Veronika da je veoma mnogo toga vidjela na toj proslavi Uznesenja, obuzeta najsilnijim radostima u pojedinim zanosima; no najugodniji od svih bio je onaj kad je gledala kako se duše izbavljaju iz čistilišta.
O ukazanoj svetkovini svetoga Augustina.
Ovo je posebno opazila Veronika na proslavi svetoga Augustina kad joj je duh izišao iz osjetila. Sveti je naime otac Augustin, najljepše urešen prvosvećeničkim ruhom i imajući donju haljinu crvene boje, koračao u sredini između svetih Nikole Tolentinskoga i Vilima, odjevenih na svećenički način i okrunjenih, dok mu je mitra silno blistala zlatom i dragim kamenjem, a u ruci je nosio zlatnu kapelicu nevjerojatna uresa. Ljudski um ne može shvatiti kakva je bila ta ljepota, izniman sjaj i preslavna veličanstvenost. Njih je najprije slijedio obilan broj pustinjaka, zatim regularni kanonici odjeveni u bijele haljine, a iza njih veliko mnoštvo redovnika tamnosive boje, kakvom se odijeva većina redova koji vojuju pod Augustinovim pravilom. Odmah iza mnoštva muškaraca opazila je kako slijede sestre onoga reda pod kojim je živjela Veronika. Reče joj pak anđeo Gospodnji: „Ovo su sestre tvoga samostana i tvoga reda. Ona je naime Mihelina iz Riminija, bliža je Majka koja ti je darovala odijelo svetoga reda, a koja se također zvala Mihelina. Ona koja slijedi jest Margareta; a ona koja poput mučenica nosi palmu jest Justina.” Anđeo nije prešutio ni imena veoma mnogih drugih. Prepoznala je među njima Veronika dvije Majke koje su umrle u njezinu samostanu u njezinoj nazočnosti, koje su joj se smiješile vedra pogleda. No kako su haljine nekih bile sjajnije od drugih, shvatila je Veronika da su sestre odjevene u svjetlije ruho savršenije prezrele svijet. Nakon toga opazila je nebrojene sestre kako slijede; jedne su bile odjevene u crne, a veoma mnoge u bijele haljine. a U razdoblju od sedam sati, koliko je trajao zanos, čitav je onaj skup jedva dovršio višnju svetkovinu oca Augustina, dok je čitav nebeski Jeruzalem odzvanjao znakovima nebeskoga veselja. a Skolijast kaže: „Sate valja odnositi na djevičinu dušu, tijekom kojih je prešla slike koje je oblikovao anđeo (ili radije koje su bile unaprijed prihvaćene vlastitom maštom, ali ih je sada ili pokrenuo anđeo, ili su iz sućuti, uz božansko dopuštenje razumu i volji, same od sebe bile pobuđene). Dulja je naime posebna svetkovina nebesnika, niti se kod njih dijeli ikoji sat dana kao što se događa smrtnicima.”
O ukazanoj proslavi sv. Jeronima.
Dok je razgledajući nebeska kraljevstva Veronika kod nebesnika promatrala svetkovinu svetoga Jeronima, vidjela je Jeronima, komu je drug bio Augustin, a slijedili su ih Grgur i Ambrozije. Svi su bili odjeveni u bijelo, dok je Jeronim u ruci držao ljiljane i na glavi nosio šešir na način kardinala. Šešir je bio okružen zlatnom krunom ljepote nepoznate smrtnicima. Prethodila je silno velika skupina svećenika i uglednih muževa, iza koje je išlo veoma obilno mnoštvo redovnika; jedni su bili odjeveni u haljine crne boje, veoma mnogi tamnosive, a najviše ih je bilo odjeveno u bijelo. Svi su klicali pokazujući božanske radosti, te su nebeski dvor ispunjavali neizrecivim skladom zbog štovanja svetoga oca Jeronima.
O ukazanoj svetkovini sv. Franje.
Po Franjinim zaslugama vidjela je Veronika, dušom zanesena u višnje stanove, kako službom anđela neke duše bivaju izbavljene iz čistilišnih kazni. Njegova je odjeća bila bijela haljina koja je prekrivala ruho njegova reda. Doista je bilo nebrojeno mnoštvo propovjednika, svećenika, laika i muževa trećega reda koje je slijedilo Franju dok je koračao u nebeskom sjaju. Pred svim sestrama istoga zavjeta išla je sveta Klara, a pratila ju je sv. Uršula.
O ukazanoj svetkovini Svih Svetih.
Veronika je prenijela da je današnja svetkovina kod nebesnika bila tolikoga veličanstva da su korovi svetaca jedva prošli u ophodu tijekom dvadeset sati. Smatrali smo pak da valja zapisati samo ovo. Sveti je naime Franjo išao pred svim redovnicima zbog istinskoga siromaštva koje je za života uvijek grlio. Franju je slijedio sveti Dominik okružen velikom skupinom svoje braće. Zatim preblaženi otac Augustin, čiji su sljedbenici iz različitih redova po broju nadmašivali sve ostale redove. Potom sveti Bazilije, a naposljetku Benedikt časne svetosti, oko kojih su koračala mnoštva monaha. Svi su u rukama nosili neko znamenje slave; redovnice su u ruci nosile ili brevijare ili vjenčiće čudesne ljepote. Najukrašenije su bile knjige i najljepši vjenčići nekih od njih. Reče pak anđeo Gospodnji Veroniki: „Izvrsniji ures knjiga ili vjenčića darovan je od višnjega dvora onim ženama koje su u moljenju božanskih časova bile pažljivije i gorljivije.” Premda je čitav onaj višnji Jeruzalem klicao uz različite skladne napjeve anđela, nitko ipak nije skretao očiju s Božjega lica: tolike je radosti bilo ušima čuti makar i jednu jedinu riječ koja je izlazila iz Božjih usta; nadmašivala je naime sve slasti i nadilazila svako veselje onaj božanski glas. a Skolijast kaže: „Valja najopreznije paziti na ovaj red svetaca koji prethode ili slijede. Ovdje se naime ne izražava jednostavno stupanj njihove slave, nego samo s obzirom na sadašnju potrebu; štoviše, možda samo prema djevičinoj mašti.”
O ukazanoj proslavi posvete Crkve.
Četvrtoga dana prije studenih ida, dok su se po godišnjem običaju slavile svečanosti posvete crkve, djevica je, iznenada obuzeta zanosom, razgledala kod nebesnika nevelik hram neizrecive ljepote. Njegovi su zidovi bili sagrađeni od dragoga kamenja smaragda i safira; a ures kamenja bio je takav kakav smrtnici ne mogu opisati. U hramu su odzvanjali nebeski skladni napjevi, potaknuti kojima su u hram ulazili muževi carskoga i kraljevskoga veličanstva te najizvrsnijih dostojanstava, okrunjeni zlatom, da se poklone. Svi su pak polagali svoje krune pred Božje prijestolje, koje je bilo smješteno u sredini hrama. Nakon što je promotrila nebrojena mnoštva kako najveličanstvenije koračaju, Veronikina je duša vraćena među smrtnike, silno obuzeta nebeskim radostima. Tvrdila je pak da je na ovoj svetkovini povrh ostaloga opazila nešto carsko i dostojno kraljevskoga sjaja.
O ukazanoj proslavi subotama na čast preblažene Djevice.
Anđeo je uzdizao Veroniku svake subote tijekom čitave jedne godine u kraljevstva nebesnika; ondje je, razgledajući nebeske svetkovine, vidjela sve nebesnike kako idu u ophodu na čast Majke Božje, nakon čega je preblažena Djevica s tolikom radošću upravljala oči na Veroniku da se Veronika nije uopće sjećala da je ikada bila povezana sa smrtnim tijelom. Govorila je također: „Ja sam, dušom nazočna u božanskim skupovima, zaboravljala sve smrtne stvari, niti bih mogla zamisliti išta žalosnije nego vratiti se propadljivim stvarima.”
O ukazanoj svetkovini sv. Katarine mučenice.
Smatram da sada valja zapisati samo ovu posebnost: da je na slavnoj svetkovini iste Katarine mučenice Veronika vidjela pridruženu Katarini mučenici, kako korača u neizrecivoj slavi, neku djevicu odjevenu u bijelo, koja nije bila mučenica, a blistala je jednakim veličanstvom, čije je ime anđeo prešutio. Ja pak s pobožnom odanošću smatram da je to bila Katarina Sijenska iz našega Propovjedničkog reda, koju je svevišnji Krist također odlikovao naslovom zaručnice u vlasti vojujuće Crkve.
XVIII. Poglavlje.
O ukazanoj svetkovini sv. Nevine dječice.
Govorila je Veronika da su nebesnici ovoga dana proslavili poseban blagdan: dušom naime zanesena vidjela je nebrojene malene odjevene u bijelo, koji su imali donje haljine grimizne boje. Svi su u rukama nosili ljiljane i palmine grane, dok su im glave blistale novim uresom među nebesnicima. Mnoštvo mučenika, koje nitko nije mogao izbrojiti, okruživalo je malene. Visokim su glasovima pjevali novu pjesmu pred Božjim prijestoljem. Zatim su u krugu svi okruživali Božje prijestolje koje je blistalo neizmjernom jasnoćom: zbog čega je božansko sudačko prijestolje sa svih strana postajalo još sjajnije ljepotom malenih. Nakon toga se djevičina duša vratila u ljudsko boravište.
O ukazanoj svetkovini svetoga Antuna opata.
Na proslavi svetoga Antuna opata Veronika je, oslobođena tjelesnih spona, višnjom pomoću uznesena u nebeske stanove: i dok su nebesnici prema običaju išli u ophodu, razgledala je i vidjela da su u redu onih koji koračaju prvi sveti Antun i Pavao, prvi pustinjak. Oni su bili odjeveni u bijelo, noseći u ruci ljiljane u čast djevičanstva. Izniman je i neizreciv bio njihov ures i sjaj, a iza njih je išao golem broj pustinjaka. Na samome pak kraju reda vidjela je kako koračaju neki redovnici ogrnuti crnim haljinama i noseći birete na glavama: Veronika je tvrdila da nikada u višnjem Jeruzalemu nije vidjela muževe u takvu odijelu; premda ih je bila velika skupina, ipak nisu dostizali broj ostalih redova. Tako su skupovi nebesnika na štovanje svetoga Antuna činili ono za što smo često spomenuli da su činili na ostalim svetkovinama.
O viđenoj proslavi svijeća na dan Očišćenja.
Na slavni dan Očišćenja blažene Djevice, Veronikina je duša, iznenada obuzeta zanosom nakon razmatranja prikazanja djeteta Isusa u hramu, koje smo opisali u prethodnoj knjizi, odmah dovedena u baziliku nepojmljive ljepote. Ondje je bio najukrašeniji oltar, pokraj kojega je svećenik nekoga božanskog izgleda oblačio sveto ruho, kao da će slaviti sveta otajstva; a Veroniki, koja se divila svećeniku okruženom tolikim brojem duhova, reče anđeo: „Ovo je svevišnji Krist, koji će obaviti božansku službu.” Odmah anđeoski zbor započinje ulaznu pjesmu. Smrtnicima je neizrecivo to svećeničko ruho Spasiteljevo: posvuda su drago kamenje i biseri davali nebesku ljepotu. Bio je to zlatni amikt protkan safirnim križevima i najljepše ukrašen nekim umijećem. Štola i manipuli imali su isti ures. Haljina pak koju nazivamo misnicom činila se neprocjenjive slave zbog prevelika sjaja zlata, dragoga kamenja i bisera. Bilo je nazočno deset đakona odjevenih u preslavne haljine na đakonski način. Deset je također podđakona posluživalo đakonima. Oni su stajali po dva i imali su različitu boju odjeće: prvi su naime bili odjeveni u bijele haljine, oni koji su slijedili u grimizne, zatim najbliži njima u bijele, a ostali u grimizne. Vidjela su se dva roga oltara, šest je đakona držalo zlatne kadionice, četvorica su se isticala anđeoskim ruhom, a dvojica su blistala. Od početka mise sve do kraja, dok su đakoni kadili tamjanom, neprestano se uzdizao dim tamjana. Tko bi se usudio opisati Spasiteljev glas dok je pjevao svečanu misu? On je jasniji i razgovjetniji pružao blažene radosti te ispunjavao nebeski dvor neizrecivim skladom, nadmašujući svojom slatkoćom preko svake mjere skladne napjeve anđela. Premda je veoma ugodan bio glas podđakona koji je pjevao poslanicu, ipak je još ugodnije đakon pjevao Evanđelje. U međuvremenu, dok je Krist, vrhovni svećenik, molio darovnu molitvu, dva su anđela dijelila bijele svijeće puku koji je bio ispunio hram. Tada su anđeli pred oltarom razastrli veo radi primanja prinosa. Kad je Spasitelj okrenuo lice prema puku, gle, preblažena Djevica, u pratnji dviju najizvrsnijih žena, prinijela je svijeću Spasitelju i poljubila mu ruku. Tako su učinile Djevičine pratilje, tako pojedini poslužitelji oltara, i tako sav puk koji je bio nazočan. O kakvim je željama duše poželjela Veronika, gledajući to, držati svijeću čijim bi prinosom mogla poljubiti Spasiteljevu ruku! Kad je naposljetku Krist sve blagoslovio, Veronikin se duh vratio tjelesnim potrebama. Tugovala je pak i mučila se dok su joj tekle suze što nije bila dostojna poljubiti Spasiteljevu ruku, pripisujući to svojim grijesima, zbog čega je zabrinuta nakratko zaspala. U tome je snu primila čudesnu utjehu od dugoga Spasiteljeva govora. Prešutjela je pak ista djevica rekavši: „Nije dopušteno čovjeku o tome govoriti.”
O ukazanoj svetkovini sv. Josipa.
Na dan kada s osobitom svečanošću štujemo svetoga Josipa, zaručnika preblažene Djevice, boraveći u kraljevstvima nebesnika, Veronikin je duh ugledao Josipa odjevena u bijelo kako u ruci drži ljiljane, znakove djevičanstva, i u najvećoj slavi ide pred svim građanima neba. Vidjela je Veronika također kako se kod nebesnika slavi više blagdana, a osobito na čast dvojice mučenika čija imena nije znala.
O ukazanoj svetkovini sv. Benedikta.
Dok je na rođendan za nebo svetoga Benedikta pod vodstvom anđela sudjelovala u korovima nebesnika, Veronikina je duša ugledala istoga svetoga Benedikta odjevena u bijelu haljinu i okružena neizrecivom slavom. U jednoj je ruci nosio dragi kamen, čijim je prevelikim sjajem i zrakama bila spriječena da razgovjetnije razabere što bi to bilo. Rekla je pak: „Pomislila sam u jednom trenutku da je taj kamen imao oblik ljiljana: ali njegova je ljepota bila velika i meni neshvatljiva.” Bio je velik broj opata i monaha, koje su prekrivale crne i bijele haljine, a koji su dolično slijedili svetoga Benedikta u nebeskom sjaju.
O ukazanoj proslavi Navještenja blažene Djevice.
Ono što je na dan kada slavimo Gospodnje navještenje vidjela da se od svečanosti obavlja u nebeskom Jeruzalemu, Veronika je tvrdila da je bilo osobitoga veličanstva. Ponajprije je tolikim sjajem blistao svevišnji Krist koračajući u sredini između Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista, dok ga je otac Josip slijedio i klicao u čudesnoj slavi koju nijedna ljudska prsa ne bi mogla obuhvatiti. Silno se radovala i veselila Veronika spominjući se Spasiteljeva lica; čitav je pak nebeski dvor, koračajući kličući u naizmjeničnim skupinama muškaraca i žena, odzvanjao nebeskim radostima.
Odjeća svakoga pojedinoga blistala je osobitim uresom. A preblažena je Djevica bila zaodjenuta bijelom haljinom u koju su od ruku do ramena i od ramena do ruku bile utkane zlatne zrake. Nasred prsiju i nasred ramena zlatne su zrake blistale božanskom svjetlošću: rub haljine sprijeda i straga bio je veoma lijepo ukrašen dvostrukim tkanjem zlatnih zraka, kao što vidimo na lanenim haljinama svećenika koji služe misu. Okrunjena također dvostrukom dijademom od blistavih dragulja, koračala je preblažena Djevica. Njezinu su pak haljinu pridržavali anđeli radi većega štovanja Majke Božje. Naposljetku, pošto su se poklonili prijestolju Svevišnjega i pošto su svi nebesnici iskazali poštovanje Majci Božjoj, Veronika je napustila svečanosti nebesnika nakon što je proteklo razdoblje od sedam sati koliko je u zanosu to promatrala.
O ukazanoj svetkovini sv. Marka evanđelista.
Vidjela je ovoga dana Veronikina duša, uzišavši na nebesku svetkovinu, kako sveti Marko pod likom bijeloga lava, puna zlatnih očiju, čija je ljepota i dostojanstvo bilo nepojmljivo, korača kod nebesnika. Marku su bila pridružena trojica evanđelista: Matej je nosio lik čovjeka, Luka teleta, a Ivan orla. Njihova su se krila međusobno doticala, ispunjavajući korove nebesnika božanskim skladnim napjevima. Što je naime nebu i zemlji slađe odzvanjalo od glasova Evanđelja? Marko, noseći palmu i okrunjen zlatnom dijademom, isijavao je sjaj nepojmljiv slabim smrtnicima. U takvu je sjaju kličući prošao Marko kroz korove višnjega Jeruzalema, dok su svi nebesnici iskazivali božanske radosti i uobičajene počasti Svevišnjemu.
O ukazanim svetkovinama sv. Petra mučenika i svete Katarine Sijenske koje su istoga dana proslavljene kod nebesnika.
Trećega dana prije svibanjskih kalenda, po objavi svevišnjega Krista, Veronika je shvatila da će tijekom sljedeća tri dana na nebesima gledati samo blagdane svetaca; u tome je razdoblju na nebu sudjelovala na mnogim proslavama svetaca, ali gotovo čitavu noć svetkovine sv. Petra mučenika iz Propovjedničkog reda Veronika je, oslobođena tjelesnih osjetila, višnjom pomoću uznesena na nebo: ondje je ugledala svetoga Petra iz Propovjedničkog reda pridružena ocu Dominiku kako među nebesnicima korača u slavi nepoznatoj zemaljcima. Obojica su blistala u propovjedničkom ruhu, obojicu je čitav Jeruzalem pratio osobitim štovanjem, uz pratnju velikoga mnoštva u propovjedničkom ruhu. Među njima promatra svetu Katarinu Sijensku, kojoj je pratilja bila Domitila, mučenica i djevica, kako korača u jednakoj slavi. Smrtnicima je neizreciv sjaj i veličanstvo tih djevica, koje su, poklonivši se najprije Božjemu prijestolju okruženom neizrecivom svjetlošću, od svih nebesnika primile nebeske počasti. Ovaj je zanos potrajao mnogo sati, budući da je trajao od slavlja mise pa sve do otpjevanih večernjih časova. Tvrdila je Veronika da je u tome zanosu duha opazila kako su nebesnici uvijek zajedno posvećeni slavljenju svetkovine svetoga Petra mučenika i svete Katarine Sijenske.
26 Doista je neizrecivo kojim je sve pobjedničkim slavljima Veronika nazočila na štovanje nekih svetaca i svetica tijekom čitavoga sljedećeg dana sve do nastupa noći. Te je dakle svetkovine tijekom godine Veronika, zanesena u sjaju svetaca, vidjela; premda smo ih mi izložili kratkim govorom, ipak će onima koji ustraju u božanskom razmatranju donijeti golem svezak. Tolikoga je naime veličanstva bila ta slava svetaca, kako je ponekad tvrdila Veronika kad bi ponešto otkrila sestrama, da je radije valja štovati šutnjom nego je otkrivati slabim i promuklim nesavršenostima smrtnika. Potaknula je pak Veronika sestre rekavši: „Tek sam vam ponešto, o predrage sestre, po božanskoj zapovijedi ispripovjedila, kako biste, prezrevši stvari ovoga svijeta, nastojale potaknuti svoje duše na radosti vječne svetkovine. Neka vas ne uplaši nikakav trud, niti obuzete zamorom dopustite da se vaša srca ohlade od plamena božanske ljubavi. Vidjela sam prevelike nagrade koje su nam pripravljene kod nebesnika, a koje moj duh povezan s tijelom ne može objasniti. O, kad bi vam bilo darovano odozgo ugledati božanske počasti makar samo jedne duše koja živi u Bogu, doista biste priznale da su ti darovi nepoznati smrtnicima, jer nikakve prilike vidljivih stvari ne mogu izraziti oblik onoga višnjega dostojanstva. Mnoge vam stvari također, o sestre, prešućujem po Kristovoj zapovijedi.” Tako Veronika.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.