O nebeskoj svjetlosti.
Dok je Veronika na skrovitijem mjestu razmatrala Spasiteljevu muku i lijevala obilne suze zbog svojih grijeha, u ponoćnoj tami ukazala se božanska svjetlost i Božja ju je jasnoća obasjala. I kad je treće noći ugledala tu svjetlost, pobojala se da joj zloduh ne sprema zasjede: jer, najponiznija, smatrajući se nedostojnom takvih stvari, mučila se i molila da se nikada nad njom ne obraduje neprijatelj. U međuvremenu, otišavši iz Milana po Majčinoj zapovijedi, pošla je u gradić Rosate nedaleko od grada, da moli milostinju. Dok je molila, ponovno je nad njom zablistala ona nebeska svjetlost. Djevica je govorila da se od te svjetlosti najprije prestraši, a zatim biva ispunjena neizrecivim radostima i izbija u nove ljubavi prema Spasitelju. Pošto je mnogo dana molila Vrhovnoga Stvoritelja da ne bude prevarena tom svjetlošću, naumila je otići u pustinju i pusta mjesta kako bi u najslađem miru samoće ugodnije služila Bogu.
O ukazanju anđela koji je odvraća od pustinje.
Zapaljena najžarčom željom da pođe u pustoš, Veronika je odlučila, zadobivši pristanak svećenika i Majke samostana, otići bez znanja ostalih. Sutradan pak nakon Blagovijesti godine tisuću četiristo osamdeset sedme, Djevica je cijelu noć provela besano, moleći i razmatrajući na nekom skrovitijem mjestu gdje je bila pričvrstila sliku Blažene Djevice. Nakon izmoljenih pak časova preblažene Majke, izmolila je pokorničke psalme s litanijama, a i časoslov za mrtve dvaput. Tada je, ugasivši svjetiljku, predala duh razmatranju. Odmah joj se ukazao anđeo Gospodnji, bjelji od snijega i blistajući velikom svjetlošću, rastjerujući s toga mjesta tmine duboke noći. Prestraši se Djevica od svjetlosti. Njoj će anđeo: Ne boj se, jer ja sam Božji glasnik: svjetlost koju si toliko puta ugledala bila je božanska. Nipošto nemoj otići radi odlaska u pustinju, jer je takva Božja volja. Znaj također da se pustinjački život protivi spasenju tvoje duše. I rekavši to, uzdigne se u nebeske visine, ostavivši Djevicu ispunjenu nebeskim radostima. Premda je Djevica bila čudesno obradovana prisutnošću preblaženoga duha, ipak je tugovala što nije duljim govorom razgovarala s nebeskim glasnikom. Stoga je tugujući produljila bdjenja sve do svitanja.
O čestom ukazanju Blažene Djevice Marije.
Upitana ponekad u povjerenju (što je htjela da ostane tajnom dok je živa), Veronika je ustvrdila da je vrlo često, dok su sestre pjevale večernju ili jutarnju, tjelesnim očima ugledala Kraljicu nebesa okruženu anđelima, predivno urešenu iznimno bijelom haljinom, a ponajčešće modre boje. Stajala je Carica svijeta nedaleko od oltara, okružena anđelima. Na svetkovinu Pohođenja Bl. Marije i Elizabete ukazale su joj se obje. To je viđenje češće trajalo sve do završetka božanskih pohvala, a ponekad bi odlazilo brže. Promatrajući takve i tolike prizore, Djevica je doživljavala novu promjenu srca, nove osjećaje i nove radosti o božanskim stvarima. Kad je to po zapovijedi starijih u povjerenju otkrila, oni bi to doista prosudili ispraznim da nisu posve pouzdano znali kako se djevica Veronika odlikuje čistom priprostošću i nebeskom razboritošću. a Izvrsno ovdje bilježi komentator: Pouzdan znak buduće sreće imaju one koje pravim osjećajima duše časte Kraljicu svijeta.
O tome kako ju je zloduh bičevao.
Kad je u gradiću Binascu, po nalogu Majke samostana, Veronika prosila milostinju, jednoga se dana nakon objeda popela na skrovitije mjesto kuće žene koja je Djevicu primila na konačište. Dok je pak molila, neprijatelj ljudskoga roda odmah ju je izudarao udarcima i otišao bučeći, te je, proizvodeći zastrašujuće zvukove, rastavio drvene ljestve bacajući prečke amo i tamo. Zapanjili su se oni koji su čuli neobičnu buku, a osobito domaćica kuće, ne znajući da je to učinjeno silom đavla koji je progonio Veroniku. Pripovijedala je također Djevica da ju je zloduh jednom bacio u iskopanu jamu, dok je redovnica pratiteljica mislila da se to dogodilo slučajno.
O ukazanju Isusa pod prilikom djetešca.
Svakoga dana osmine Tijelova godine tisuću četiristo osamdeset devete od rođenja Spasiteljeva, prisustvujući božanskim službama, na onom mjestu gdje se čuvalo sveto tijelo Gospodnje, Veronika je tjelesnim očima ugledala Isusa odjevena u bijelo, u liku djetešca, praćena anđeoskim posluživanjem. Isus se pak ponekad viđao kako hoda po oltaru, ponekad kako ulazi u svetohranište, a češće kako iz njega izlazi.
O drugom ukazanju Isusa u liku djetešca.
Posljednjega dana spomenute osmine došao je svećenik, praćen klerikom, da oko zidina hrama sv. Marte ponese sveto tijelo Gospodnje; dok su prisutne sestre u rukama držale upaljene voštanice, pošto je iz svetohraništa iznesena sveta Euharistija, Veroniki koja se služila osjetilima ukazao se Isus u liku prelijepoga djetešca, okružena četom anđela. I dok je svećenik nosio Kristovo tijelo, činilo se da njega samoga nose anđeli. Oni su mu naime sa svih strana pomagali. U međuvremenu je anđeosko pjevanje odjeknulo u Veronikinim ušima: stoga je odmah, izišavši iz osjetila, pala u zanos. Niti je pak, zanesena duhom, prestala promatrati Isusa skrivena pod slikom djetešca, dok je to viđenje trajalo sve dok svećenik nije pronio presveti a kruh. Nakon toga Djevica, ponesena od anđela više u zvjezdana boravišta, naučila je neke najuzvišenije stvari. a Pazi da ovdje ne posumnjaš na luteransku impanaciju. Svetom posvetom uništava se supstancija kruha, a umjesto nje i pod njezinim prilikama uspostavlja se pravo Kristovo tijelo, koje se ipak i u Iv 6 naziva kruhom, ali mističnim.
O tome kako ju je zloduh češće bičevao.
Ne podnoseći tolike darove, opaki je neprijatelj počeo protiv Djevice upotrebljavati oružje svoga bezbožnog bijesa. Navaljivao je naime vrlo često na nju poput ričućega lava i izmučio je udarcima. Ponekad bi Veronikine oči pocrnjele nakon otekline od okrutnoga zloduhova udarca. Čim su to sestre ugledale, raspitivale su se koji je uzrok tolike unakaženosti očiju. No po zapovijedi Majke samostana Djevica je, premda nevoljko, otkrila stvar. Ah, koliko je puta drevna zmija napala Veroniku topotom nogu, struganjem i čestim dahtanjem nalik volu. Jednom je zloduh legao pred vrata mjesta gdje je Djevica razmatrala Spasiteljevu muku, ričući strašne prijetnje, i naposljetku bijesnim ustima jasnije govoreći: Što ćeš to učiniti sa svojim Kristom? Nipošto se nemoj nadati da nećeš biti osuđena. Jednom prilikom skočio je na Veronikina ramena i glavu, pritišćući Djevicu, koja se mučila kao prignječena težinom velika kamena. A kad je Djevica ustrajala nepomično, udario je njezinu glavu mnogim udarcima, zbog čega je trpjela od silne glavobolje. Ta pak bol nije trajala dulje od jednoga prirodnog dana. Također joj je vukao ogrtač i tvrdio da će ubiti Djevicu. Proizvodio je vrlo mnoge tutnjave, čas udaranjem vrata, čas uspinjanjem i silaženjem po nekim stubama, te je davao mnoge znakove bjesnila, kojima je pokušavao odvratiti Veroniku od njezinih nakana.
11 No Djevica, ne klonuvši duhom, bojala se jedino da nije zbog krivnje svojih grijeha Bog dao tu vlast drevnomu neprijatelju. Stoga je vrlo često molila Boga i prolijevala obilne suze, kucajući na uši božanskoga smilovanja. To je mnogo puta ostalo skriveno sestrama, jer je Djevica za molitvu odabrala udaljenije mjesto u kojem se čuvalo mahunasto povrće, za čije je dijeljenje ona bila zadužena. Kad je ono bilo srušeno radi obnove samostana, Djevica je također promijenila skrovitije mjesto molitve. Đavao ju je, još je žešće progoneći, toliko izmučio udarcima da je stvar izišla na vidjelo. Pojavili su se pak strašni znakovi udaraca, a najžešće su boli nastajale dok su joj pojedini udovi tijela crnjeli. Pošto je božanskom pomoću duh Djevice počeo bivati uznošen k nebeskim stvarima, zloduh ju je, ostavivši buku, okrutnije mučio. Veronika je govorila da su zloduhovi udarci previše okrutni, kao da najtvrđe udara željezni malj ili kamen, te da to ne može izraziti nitko osim onih koji su to iskusili. Tvrdila je pak da se božanskom providnošću događa da se bolesnici brže oslobađaju tih bolesti i nastalih boli. Sve do ovih vremena tjelesnim očima nije ugledala nikakav lik zloduha: a da će se to dogoditi, doznala je po anđeoskoj objavi. No tri se godine Veronika borila u ovom ratu protiv zloduha i uvijek nepobjediva odnosila pobjede božanske utjehe.
O tome kako ju je zloduh bičevao.
Na svetu nedjelju unutar osmine Bogojavljenja, nakon što je Veronika, uznesena duhom od anđela, vidjela preblaženu Majku Božju kako silno tuguje zbog gubitka dječaka Isusa, kao što ćemo opširnije izložiti u četvrtoj knjizi, ujutro u ćeliji predavši duh molitvi, dok je neki svećenik u hramu služio misu, osjetila je kako dolazi zloduh: on je, napavši Djevicu, izmučio je tolikim udarcima kolikima je nikada prije nije bio pogodio: niti je prestao udarati sve dok nakon završenih otajstava neka redovnica slučajno nije došla k Djevici. Zapanji se žena ugledavši Veroniku kako leži na tlu, sva crna u licu, ne mogavši ni govoriti ni disati; činilo se naime da su popustili svi zglobovi Djevičina tijela i da joj klone svaki ud. Toliko je pak bezbožni zloduh koji ju je mučio pritiskao Djevicu da nije mogla izgovoriti ni presveto Isusovo ime. Naposljetku je uz božansku pomoć progovorila i rekla: Gospodine Bože moj, po ugodnosti tvoje volje, evo rado ću umrijeti. Kad je to rekla, Sotona ju je ostavio polumrtvu i kako drhti cijelim tijelom. Stoga je žena koja je došla briznula u plač, sažalivši se nad bijednom Veronikinom nevoljom. Tada se raspita koji je bio uzrok toga najnesretnijeg događaja. Odgovara Veronika: Bio je to zloduh kojega je narodnim imenom običavala zvati a Malatasca. Uz pomoć dakle redovnice s krajnjim se naporom popela na postelju. Dotrče ostale sestre i plačući žale Djevičine nevolje. Bez odgađanja, Veronikin je duh, obuzet zanosom, odletio u zvjezdana boravišta. Vrativši se pak tjelesnim osjetilima, nađena je gotovo zdrava: jer je istoga dana ustala iz postelje i uzela hranu u zajedničkoj blagovaonici, a sutradan se nije bojala podnijeti vrlo mnoge poslove oko samostanskih službi. a Ova riječ znači zla torba ili vrećica.
O razgovoru s nekom preminulom sestrom.
Sestru redovnicu imenom Liberatu, koja je bolovala od posljednje bolesti i za čije se srce, raspaljeno velikom revnošću za Boga, vjerovalo da vodi svet život, Veronika je uz pristanak majke samostana zamolila ovim riječima: „Najdraža moja sestro, zaklinjem te svim željama duše da, kad prijeđeš iz ovoga svjetla, izmoliš od Gospodina da mi se možeš ukazati i obavijestiti me u čemu sam najviše sagriješila protiv božanskoga Veličanstva; također se potrudi da mi Bog udijeli da prva među sestrama pođem za tobom nakon tvoje smrti. A kad taj dar dobiješ, obavijestit ćeš me mjesec dana prije posljednjega časa koji će prethoditi mojoj smrti. U to ću naime vrijeme primanjem sakramenata, molitvama i prolivenim suzama nastojati pomiriti Boga sa sobom kako bih odložila tjelesno breme. Takvo ćeš što uvijek moliti za mene po ugodnosti svevišnjega Boga.” Liberata pristade na Veronikinu molbu te preminu 20. studenoga godine od Gospodnjega rođenja tisuću četiristo osamdeset i sedme, dajući strašne znakove smrti: izobličenjem lica, kolutanjem očiju, grizenjem jezika sve do prolijevanja krvi, hropcima i golemom oteklinom čitava tijela; no mrtvo se tijelo vratilo u prijašnji oblik. Sestre se prestrašiše velikim strahom da to možda nisu predznaci vječne osude.
14 No na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika sljedeće godine usnulu je Veroniku probudio glas nalik glasu Liberate dok je bila živa. Djevica je smatrala da joj je glas pokojnice navijestio dan smrti, ali nakon tri dana, pošto je Veronika na skrovitijem mjestu u tišini gluhe noći izlila molitvu Gospodinu, začula je Liberatin glas kako je zove. Od toga glasa silnim užasom potresena, djevica je ostala gotovo bez svijesti. Njoj Liberata reče: „Ja sam doista, o Veronika, sestra Liberata. Znaj pak da si u mnogim stvarima pogriješila, a osobito u ovoj stvari”, i razjasni vrstu i oblik grijeha. „Sve ti je oprostilo božansko milosrđe posredstvom svete ispovijedi. Budi opreznija ubuduće i znaj da ćeš pretrpjeti mnoge nevolje. Također ćeš odmah obavijestiti majku samostana da opomene okupljene sestre neka se čuvaju mrmljanja, jer je to velik grijeh kojim nerijetko griješe protiv Boga. Zahvali joj također, a neka i sama majka u moje ime zahvali sestrama na molitvama koje su mi prikazale kako bi me istrgnule iz čistilišnoga ognja. Potičem majku da mirna duha podnosi buduće nesreće, jer će kod Boga biti obdarena većom krunom.” U međuvremenu djevica, prikupivši snagu i postavši odvažnijom, reče: „Zašto si, o sestro, izdišući dušu pokazala tako strašne znakove smrti?” Njoj Liberata odgovori: „Vidjela sam đavla u užasnu liku kako me sili da se odreknem Krista Boga. Doista mi je po Spasiteljevoj zapovijedi odmah uslijedila smrt koja me usmrtila gušenjem. Stoga su me strašan lik demona, teška borba s njime i silovita smrt prisilili da dam odveć strašne znakove. Zbogom, sestro, jer više ne mogu ostati s tobom.” Njoj Veronika reče: „Je li dobro s tobom?” Liberata odgovori: „Dobro je.” A kad je svanula zora, Veronika je začula zvono koje je zvonilo za pozdrav preblaženoj Djevici, i Liberatin glas posve umuknu.
O tome kako je čula nebeski glas koji je zapovjedio da se učine neke stvari.
Svećenika Tadeja, koji je vodio brigu o samostanu sv. Marte, pobožna i bogobojazna muža, zlobnici su progonili oštrim riječima i prijetnjama: zbog toga je svećenik silno tugovao, a jednako su bile uznemirene i sestre, neprestano moleći svevišnjega Boga da pastira njihovih duša izbavi od opakih usana i udostoji mu se priteći u pomoć. A Veronika, dirnuta u nutrini bolju srca, sa suzama u očima, prigibajući koljena i pružajući obje ruke prema zvijezdama, češće je ovako molila: „Preljubljeni Bože, zaštiti od zasjeda zlobnika svoga pomazanika, svećenika i službenika, dobroga pastira naših duša, nas koje ti služimo i tvojim se (o kamo sreće dostojnim imenom) zaručnicama nazivamo, smilovavši se našim pogreškama. Pomozi onomu koji se u tebe uzda i spasi ga od neprijatelja.” Nakon dugih dakle molitava i obilnih suza, Veronika je jedne noći, nakon što je obavila bdjenje, začula glas koji je posve jasno govorio: „Idi sada brže, Veronika, i javi sestri Tadeji da, nakon što najprije izmoli molitvu Blažene Djevice, izmoli Bogu stotinu i sedamnaesti psalam, kojemu je početak Confitemini Domino quoniam bonus”: što je Tadeja i učinila, moleći većinu sestara da to isto čine toga dana, štoviše kroz mnoge godine. Tom su molitvom začepljena usta onih koji su govorili nepravdu, i krvoloci su prestali s bezakonjem.
O nekom ukazanju Isusa u liku djetešca.
Dok su dvije sestre samostana sv. Marte, Klara i Serafina, bolovale od posljednje bolesti, dođe svećenik da im podijeli popudbinu: kad je dakle rukama podigao sveto tijelo Gospodnje odlazeći od oltara, Veronika ugleda djetešce Isusa okruženo anđelima: preblaženi duhovi pjevali su nebeske pjesme. Čuvši to, Veronika odmah izgubi osjetila tijela. A svećenik, podijelivši svetinje, ode. Čim se Veronika duhom vratila u zemaljsko boravište, reče sestrama: „Ja sam uvijek u duhu pratila svećenika i bila prisutna svemu što se događalo kad se bolesnim sestrama dijelio sakrament Euharistije.” Kao najjasniji dokaz toga nabrojila je svaku pojedinost.
O viđenoj smrtnoj borbi umiruće sestre.
Umirućoj Serafini bila je prisutna Veronika, gledajući tjelesnim očima žestoke borbe staroga neprijatelja kojima je mučio dušu dok je izdisala. Anđeo je pak svjetla stajao spreman pomoći umirućoj. S druge je strane demon predbacivao Serafini neke teške stvari, pa čak i lakoumne riječi, neobdržavanje šutnje i ono što smrtnici smatraju beznačajnim: nabrajao je to s prijekorom. Ali anđeo svjetla odgovarao je da je Serafina sve ispovjedila. Tada je bezbožni Sotona iznosio druge stvari; no dobivši odgovor o ispovijedi, posramljen je odlazio. Kad je dakle Serafina predala posljednji duh, Veronika je jasno ugledala anđela Gospodnjega kako se raduje: stoga je shvatila da Serafinina duša nipošto nije predana vječnoj osudi, što je isto tako sljedeće noći, obilazeći nebeska kraljevstva, djevica još pouzdanije spoznala, jer joj je Gospodin objavio da je Serafinin duh vezan u čistilišnom ognju.
O viđenoj smrtnoj borbi druge umiruće sestre.
Šestoga dana nakon Serafinine smrti preminula je Klara: Veronika je rekla da je njezina smrtna borba, premda je trajala dulje, ipak bila blaža: vidjela je naime da je ondje bila prisutna Kraljica svijeta. No dok su sestre mislile da je Klara umrla jer nije davala nikakve znakove života, Veronika primaknu svoja usta uhu sestre Tadeje i tihim glasom reče: „O kad bi ti vidjela ono što ja vidim! Ne bi mislila da je Klara već ispustila duh.” To je potvrdio i sam ishod: odmah je naime otvorila oči, pomaknula glavu i poslužila se svim osjetilima. Nakon toga, došavši do kraja, izdahnula je dušu. Tada Veronika reče Tadeji: „Sada je Klara bez sumnje umrla”, jer je opazila da se preblažena Djevica uzdigla u visine nebesa.
19 Kakva je sudbina zadesila Klaru nakon smrti, djevica je spoznala u zanosu, po Gospodinovoj objavi. Doznala je naime pouzdano da je predana čistilištu. Veronika je tvrdila da joj je posebnim Božjim darom poznato kako vrlo malomu broju ljudi apostolska pisma koriste tako da ne budu prisiljeni na neki način iskusiti čistilišne kazne. Tolika je naime strogost božanske pravde, a tolika nepripravljenost smrtnika. Veronika je pak u smrtnoj borbi spomenutih sestara opazila da demon silovitom žestinom napada umiruće kako bi ih prestrašio, te da biva otjeran škropljenjem blagoslovljenom vodom. Jao, što će u posljednjim časovima pretrpjeti oni koji su opterećeni teretom velikih zločina, što ubojice, što preljubnici i tašti ljudi, kada su djevice od najranijega djetinjstva (kako se kaže) posvećene Gospodinu, koje su sve do smrti provodile djevičanski život, pretrpjele tako žestoke bitke? Neka se takvi, molim, sjete kakvi su plodovi svete ispovijedi. Tim se naime sakramentom začepljuju usta protivnika demona. Ovoga su svijeta preminule spomenute djevice Serafina i Klara na izmaku mjeseca listopada godine tisuću četiristo osamdeset i osme.
O tome kako ju je demon okrutno izbičevao i kako je ozdravila samim Spasiteljevim pogledom.
1. ožujka sljedeće godine djevici koja je boravila u višnjim visinama anđeo Gospodnji navijesti govoreći: „Budi hrabra duha, jer ćeš uskoro pretrpjeti odveć okrutne udarce od demona.” Nakon dva dana pak, dok je u sobici molila o prvoj noćnoj straži, napade je okrutni demon i izudara je okrutnim udarcima biča. Silnim se strahom zgrozi Veronika vidjevši demona kako dolazi nošen bijesom, i potrese se njezina nutrina. Djevica zahvali svevišnjemu Stvoritelju na primljenim bičevima, smatrajući se ujedno nedostojnom da takvo što podnosi za Spasiteljevo ime: nakon što je na postelju položila udove izmučene udarcima, ubrzo bi prisiljena ustati i, premda s mukom, sići niz stube. A kad se, udovoljivši naravi, vraćala, čim je dotaknula dno stuba, demon je još ljuće izmuči; i povećavši udarce četverostruko, opaki duh ostavi djevicu polumrtvu. Tada Veronika izreče još veće pohvale besmrtnomu Bogu za učetverostručene bičeve. Potom se velikodušna djevica, prikupivši snagu, uspe uz stube te, legavši na postelju, probdje čitavu noć bez sna. Boljela ju je naime svaka strana i odasvud je bila mučena. A kad je svanuo dan, dođoše sestre pohoditi djevicu, bolesnu doduše po čitavu tijelu, ali u glavi izranjeniju negoli u ostalim udovima.
21 Dok su sestre žalile odveć tešku Veronikinu sudbinu, zazvoni zvono za slavljenje mise: stoga, kad one odoše, Veronika sjedeći sama odmah bi uznesena u nebeske visine. A vrativši se u zemaljsko boravište, posvjedočila je da ju je Spasitelj ohrabrio ovim govorom: „Znaj, kćeri moja, da si u ovim satima pretrpjela udarce u kojima sam ja, kad se približilo vrijeme moje muke, blagovao posljednju večeru s prepobožnom Majkom. Tada je nama koji smo plakali u dvoranu ušla Magdalena da pita za uzrok tolikih suza.” Njemu djevica, oponašajući Antuna, reče: „Gdje si bio, dobri Isuse, gdje si bio? Zašto u početku nisi bio prisutan da mi pomogneš?” Krist odgovori: „Ja sam, kćeri moja, bio ovdje; niti bi mogla podnijeti okrutne udarce da nisam bio prisutan. Po ugodnosti moje volje bezbožni te demon izudarao bičevima, i rado sam mu oduzeo snagu: Sotona naime ne može ništa protiv mojih zapovijedi. Ovdje sam dakle bio, o kćeri moja. Ja doduše, dok sam privezan uz stup bio bičevan, nisam našao nikoga tko bi me utješio; ti si pak imala mene spremna da ti darujem pomoć, hrabrost i snagu. Premda nisam počinio nikakva grijeha, ipak sam okrutnom ranom podnio bodljikavu trnovu krunu, bičeve i strašni križ. Zašto ne bi i ti sama trpjela, ti koja si toliko puta sagriješila? Tajne svoje muke učinio sam ti poznatima upravo onako kao što su se tada zbivale u Jeruzalemu, da bi trpeći naučila sa mnom suosjećati. Ali ja sam trpio nepravedno, a ti si pravedno kažnjena za svoje grijehe.”
22 Njemu Veronika reče: „Zašto si se meni, bijednoj i odveć prezrenoj ženici, opterećenoj mnogim grijesima, udostojao otkriti najuzvišenije tajne?” Gospodin odgovori: „Počinila si doduše mnoge prijestupe koji te čine nedostojnom ovih darova; ali ti si obdarena tolikim nebeskim darovima jedino darivanjem moje dobrote. Stoga to nipošto nemoj pripisivati svojim zaslugama, nego jedino mojoj dobrostivosti, koja uopće ne gleda na lica ili dostojanstva ljudi. Sve naime ovisi o mojoj volji, iz nje izvire i po njoj se daruje. Mogao sam te također ispuniti svakim znanjem kojim bi nadmašila sve mudrace svijeta i kojim bi razriješila sve čvorove ljudske i božanske mudrosti: ali mi se nadasve sviđa što sebe smatraš nedostojnom i nezaslužnom takvih stvari, te što želiš da tvoji nebeski darovi ostanu skriveni smrtnicima. Poniznost naime, nepoznata zlima, a poznata svakomu od pobožnih, uvijek mi je bila mila.” Tako reče Krist, besmrtni Bog. Veronika reče da je tada od Spasitelja čula vrlo mnogo toga iz čega je primila goleme utjehe i što je smatrala grijehom otkriti; govor je naime svevišnjega Krista bio podulji. Od njegova vedra lica i odveć blagih očiju božanske prisutnosti vrativši se tjelesnim službama, nađena je posve zdrava. Svaka bol i svaka bolest ustuknuše pred lijekom božanskoga pogleda, a ostala je jedino crnina po čitavu tijelu.
O palmi koju je donio anđeo.
Dok je sestra Tadeja bolovala od pogibeljne bolesti, Veroniki koja je neprestano molila za njezino zdravlje Kraljica nebesa spustila je s visine palmu koja će biti znak duljega života što joj ga je Gospodin udijelio. Taj je dar Veronika primila na Cvjetnicu, a već je ranije znala da će joj biti poslan. Ta je palma srebrna, nalik stablu masline, ukrašena različitim bojama, prema različitim darovima koje je Bog udijelio Tadejinoj duši, kako je Veronika doznala po objavi preblažene Djevice. Ima pločicu pričvršćenu kao uz deblo, na kojoj su bila upisana božanska imena: Isus Marija. Ta se ista palma i danas s osobitim štovanjem čuva po zapovijedi svete Majke i djevice u samostanu sv. Marte, a i mi smo je vidjeli i rukama dotaknuli.
Poglavlje XVIII.
O kruhu koji je donio anđeo.
Na blagdan sv. Marte dođoše neke žene znamenite po plemstvu pohoditi djevicu Veroniku; ona, posvećena razmatranju i zazirući od ljudskoga društva, te žarko želeći da je nitko ne vidi, namjerno pobježe u udaljeniji dio kuće i čitav dan osta skrivena pod hrpom drva. Tražena, a nigdje pronađena, nahrani se kruhom koji joj je donio anđeo Gospodnji. O neizrecive li Spasiteljeve dobrostivosti! O neizmjerne li utrobe milosrđa Boga našega, koji je najnevinijoj djevici dok se skrivala i postila s visine poslao obrok kruha, kao ocima manu! Također i na slavni dan Gospodnjega rođenja iste godine djevica, ustrajući u postu, jednako primi kruh od anđela. Nakon toga pak Veronika nipošto nije bila obdarena tim darom sve dok nije proteklo vrijeme od tri godine.
O tome kako se u dane posta hranila jedino kruhom koji je donio anđeo.
Veronika je imala običaj postiti ponedjeljkom, srijedom i petkom, i to takvom strogošću da je uzimala jedino kruh i običnu vodu. Stoga se, nakon što su protekle tri godine poslije onoga što smo napisali u prethodnom poglavlju, hranila jedino kruhom koji je donio anđeo. Počeo je pak anđeo Gospodnji donositi djevici ovu nebesku hranu na slavni blagdan mučenice Katarine godine od Kristova rođenja tisuću četiristo devedeset i treće. U pojedine dane posta djevica se zadovoljavala jednim jedinim najbjeljim i svježim kruhom osrednje veličine koji je donio anđeo, te je zazirala od svake druge hrane. Tako je činio anđeo Gospodnji u sve dane njezina života u kojima se ubuduće hranila kruhom i običnom vodom. Ovo je razdoblje prethodilo smrti djevice tri godine. Veronika je svjedočila da je jednim jedinim anđeoskim kruhom, premda osrednjim, bila sve više i više zasićena negoli da je pojela četiri obična kruha.
O udvostručenom anđeoskom kruhu radi sestre Tadeje.
Za Tadeju koja je veoma teško bolovala, prečista je djevica nepokolebljivom vjerom i nadom mnogim molitvama izmolila i zadobila dulji život. Primivši pak nakon toga udvostručeni kruh, drugi je dala bolesnoj Tadeji: jedući ga, ona odmah poče ozdravljati te je ubrzo bila vraćena najpotpunijemu zdravlju, a svoje je ozdravljenje pripisala djevičinim zaslugama. Nakon što je zadobila zdravlje, Tadeja je tvrdila da je i ona, kad bi joj ga Veronika davala, mnogo puta blagovala anđeoski kruh. Doista, da bi potvrdila vjerodostojnost tako velike stvari, Tadeja je komadić toga kruha ponudila svećeniku da ga pojede. Ovo veliko čudo kruha donesenoga anđeoskom rukom Tadeja je na Veronikinu pogrebu posvuda otkrila onima koji su se raspitivali. U to je vrijeme naime bila poglavarica samostana sv. Marte. Sestre su doduše pouzdano znale da Veronika tri dana svakoga tjedna posti uzimajući jedino kruh i vodu; ali nisu znale da se hrani anđeoskim kruhom. Stoga bi djevica, žarko želeći da ta stvar ostane posve skrivena, uzevši komad kruha koji je običavala uzimati u zajedničkoj blagovaonici sestara, ulazila u ćeliju, glumeći da zatvorena jede kruh, a potajno ga je dijelila siromasima. O anđeoska djevice Veronika! O nebesko srce! O neusporediva ženo, koja si, živeći među bolesnim smrtnicima, zavrijedila hraniti se i krijepiti nebeskim jelom anđeoskoga kruha!
O tome kako je češće pobolijevala od demonskih udaraca i zdrava se vraćala nakon zanosa.
Doznali smo da je neprijatelj ljudskoga roda češće bičevao Veroniku, koja se, zadobivši u zanosu nebeske radosti, vraćala zdrava. Stoga je među sestrama samostana sv. Marte prešlo u poslovicu, kad bi vidjele da je Veronika bolesna od demonskih udaraca (što se vrlo često događalo) i da je, istrgnuta iz osjetila, odletjela u nebeski dvor: „Pošla je”, govorile su, „sestra Veronika k liječniku”, jer se gotovo uvijek vraćala zdrava. Tom su se poslovicom sestre veselile i sve se više radovale kad bi gledale anđeosku djevicu kako je božanskim čudom zadobila najbolje zdravlje.
O tome kako ju je Bog poučio psaltiru.
djevice, te se svom snagom trudila odvratiti ljude od takva mišljenja. To je naime djevica, ukrašena nevjerojatnom poniznošću, željela svim željama duše: jer ne nalazeći u sebi nikakva dobra djela, nastojala je pred svima izgledati bezvrijedna i silno je tugovala zbog glasa o svojoj svetosti. No njoj koja se smatrala posve nedostojnom tolikih darova svakoga su dana s neba darivani još veći.
Poglavlje XXIII.
O tome kako ju je anđeo poučio časoslovu po običaju Rimske kurije.
Mjeseca veljače godine od rođenja svevišnjega Krista tisuću četiristo devedeset i četvrte, koja je bila druga godina u kojoj je Bog hranio Veroniku anđeoskim kruhom, anđeo Gospodnji, došavši obasjan velikim svjetlom, u roku od osam dana poučio je djevicu čitavomu časoslovu Rimske kurije i različitim običajima redovnika koji slijede Rimsku kuriju u obavljanju božanskih pohvala. A Tadeja, koja je bila upućena u tu stvar, reče sestrama: „Ja sam, doznavši od djevice da će je anđeo poučiti božanskim stvarima, predala njoj brevijar koji mi je bio dodijeljen: a tražeći svakoga dana knjigu natrag, nalazila sam vrpce kako označuju listove na kojima su bili napisani časoslovi tih dana: stoga sam postala još sigurnija u anđeosko služenje.” Tako ona. Tadeji pak valja pokloniti najpouzdaniju vjeru, jer je sama bila najpomnija očevidka Veronikinih djela.
Poglavlje XXIV.
O anđelu koji joj je pomagao u moljenju božanskih časova.
Djevici Veroniki, koju je anđeo najpotpunije poučio božanskim časovima, isti je nerijetko bio spreman pomoći i u njihovu moljenju. Psalme su naizmjence anđeo i djevica uvijek govorili klečeći, kao i responzorije i antifone. A šesti dan mjeseca ožujka bio je prvi u kojem je Veronika uz anđelovu pomoć pjevala psalme. Anđeo je okretao listove knjige, poučavajući djevicu na koji način da u cijelosti izmoli svaku pojedinu stvar. Nakon toga su zajedno naizmjence govorili mnoge psalme. Kad bi to završili, anđeo Gospodnji govorio bi: „Ti sama dovrši ostalo.” Tada bi se, uputivši se u nebeska kraljevstva, vraćao Bogu koji ga je poslao.
Opis anđeoskoga lika.
Tvrdila je Veronika da je anđeo Gospodnji običavao dolaziti okružen takvim svjetlom da njoj, kad je u najgušćim tminama ponoći željela čitati božanske molitve, nije trebala ni vatra ni naočale. Tim istim svjetlom, nepoznatim smrtnicima, djevici je bilo zapriječeno da dugo ili dovoljno promatra anđeoski lik. Opazila je da anđeosko lice nasred čela nosi malen rog, da mu štola visi s vrata i da ima krila, upravo onako kako kršćanski slikari običavaju slikati anđele koji nadilaze sva tijela. Odasvud je isijavao zrake najčistijega svjetla, osobito u najsvečanije dane, a ponajviše su krila sve jače i jače blistala. Krila označuju uzdizanje duha u božansku ljubav i pohvale: koje kod onih koji su posvećeni kršćanskoj vjeri, po nasljedovanju građana nebeskoga Jeruzalema, običava biti žarče i uzvišenije. „Doista ništa”, govorila je Veronika, „ne vidimo što bi smrtnici mogli usporediti s anđeoskim sjajem. Niti taj sjaj valja smatrati ispraznim, jer kad bi anđeo svjetla odlazio, nastavljala bi mi se još tamnija noć te me prisiljavala da se služim svjetlom vatre i naočalama ako bih slučajno htjela dovršiti započete božanske časove.” Tako Veronika.
O knjizi koju je sastavila dok joj je anđeo diktirao.
Knjiga koju je sastavila Veronika dok joj je anđeo diktirao.
Sastavila je Veronika preslavno djelo dok joj je anđeo diktirao, za koje se vjeruje da je božanskim gnjevom uklonjeno od očiju smrtnika dok je djevica još bila živa. Potvrdila je pak da će u budućnosti ta sama knjiga po najprovidnijem Božjem daru jednoga dana biti vraćena samostanu sv. Marte. Kamo sreće da to bude dano našemu vremenu, kojemu su anđeoski nauci bez sumnje i na čudesan način potrebni. A zlatnim perom koje je primila od anđela koji ga je donio Veronika je napisala spomenutu knjigu; to pero uz palmu s osobitim poštovanjem čuvaju sestre samostana sv. Marte. I mi smo sami vidjeli to pero, sve se više diveći u toj stvari anđeoskim službama i Veronikinoj svetosti.
Poglavlje xxvii.
O anđeoskoj utjesi koja joj je pružena dok je bolovala.
Dok boluje, anđeo je krijepi.
Veronika je vrlo često bila mučena bolovima u utrobi, a izmučena od opakoga demona težim bičevima, silno je trpjela. K njoj bi pak u tišini gluhe noći dolazio s neba anđeo i krijepio je svjetlom svoga sjaja. Tada bi zajedno molili jutarnje časove. Kad bi dovršili dio božanskih pohvala, govorio bi anđeo Gospodnji: „Odmori se malo, kćeri, jer si odveć iznemogla i izmučena preoštrim bolima.” A djevici koja je klečala najčešće je zapovijedao da stoji na nogama. Nakon toga bi preblaženi duh otkrivao Veroniki tajne višnjega Jeruzalema nepoznate smrtnicima: razgovarali su također o pokojnima po anđeoskoj ugodnosti. Isto tako bio je običaj božanskomu glasniku dodati: „Hajde, kćeri, nastavimo božanski časoslov.” Tako je činio anđeo Gospodnji kad god bi Veronika bila veoma izmučena.
Poglavlje xxviii.
O tome kako se posebnim božanskim darom sjećala svega što je napisano u rimskom brevijaru.
Na preslavni dan Gospodnjega rođenja godine tisuću četiristo devedeset i pete, Veroniki koja je bila u zanosu i obilazila nebeske korove svevišnji Krist objavi govoreći: „Danas te, kćeri moja, želim obdariti preslavnim darom.” Doista je sam ishod pokazao što će to biti. Naime, kad se djevica vratila k osjetilima, spoznala je da se sjeća svega što se čita u rimskom brevijaru. Stoga joj nikada više nije bilo potrebno služiti se knjigom, ni pri promjenama časoslova ni u bilo kojoj dvojbi koja se ticala božanskih časova. I sestrama koje su se raspitivale Veronika je to isto potvrdila. Nijedna pak od sestara nije kolebala nesigurna duha u djevičinu govoru, jer su znale i očito opažale da se čudesa koja su se u njoj događala zbivaju Božjim djelovanjem, dok je On potvrđivao njezinu riječ znacima koji su slijedili.
Poglavlje xxix.
O tome kako joj je pokazano otajstvo Gospodnjega uskrsnuća.
Noćnom bdjenju Gospodnjega uskrsnuća godine tisuću četiristo devedeset i pete Veronika je prisustvovala ne u koru, nego u kutu crkve, pjevajući tišim glasom: ponizna naime, nikada se nije htjela miješati s ostalim sestrama koje su pjevale, kako bi sačuvala svoje zvanje. A dok se pjevao posljednji psalam, anđeo Gospodnji, kojega je djevica svake nedjelje gledala s desnoga ramena, a na glavne blagdane kako blista još većim svjetlom, reče joj: „Ustani, kćeri, i pođi u svoju ćeliju.” A Veronika, odmah poslušavši anđeosku zapovijed, brže pođe u ćeliju, i premda je opažala da su obližnja mjesta obasjana nebeskim svjetlom, njezina je ćelija blistala još obilnijim sjajem. Ušavši pak, zakračuna vrata. Doista, ugledavši tjelesnim očima Isusa, Sina Božjega, okružena mnoštvom anđela, bi podignuta sve do svoda prostorije. Dobivši pak zapovijed, najslađe zapjeva povišenim glasom antifonu Regina cæli lætare, Alleluia. Tada Spasitelj pod tjelesnim slikama pokaza djevici sva otajstva izvršena na sveti dan Uskrsa. Također i pojedina ukazanja svevišnjega Krista, a ponajprije kad se vjeruje da se ukazao preblaženoj Majci: to se dakako najprovidnije Božje Veličanstvo udostojalo pokazati budnoj Veroniki pred njezinim tjelesnim pogledom.
O Kristu koji je šetao u njezinoj ćeliji.
Sutradan nakon svetkovine Duhova godine tisuću četiristo devedeset i šeste, prije nego što su sestre u crkvi otpjevale psalmodiju Devetoga časa, Tadeja je, radi okrepe duha kao što je običavala, pošla u ćeliju djevice Veronike. Kucajući pak više puta na zatvorena vrata, nije dobila nikakva odgovora. No Tadeja, pomno provirivši kroz pukotinu, vidje mjesto blistavo od nebeskoga svjetla i sa svih strana zatvoreno. Usred svjetla šetala je Veronika pjevajući povišenim glasom, kako je običaj onomu tko pjeva: niti se Veronikin glas činio ljudskim, nego nebeskim skladom zbog miline ugodno zvučećega sklada. Tako je radosna djevica dugo i mnogo koračala pjevajući; naposljetku se Tadeja zadivi djevičinu licu koje je postalo vedrije, nalik licu koje se smije, i kako govori: „Bože moj, ne znajući to, sada to ne mogu izreći.” Zastavši pak nakratko, nastavila je psalmodiju sve do svršetka Devetoga časa. Tadeja pak nije htjela prisustvovati časoslovu Devetoga časa, privučena vrhunskom milinom neprekidne psalmodije. Tadeja je tvrdila da je glas Veronike dok je tada pjevala bio tolike miline da, prekomjerno se radujući nebeskim radostima, uopće nije mogla razumjeti koje riječi djevica izgovara.
37 Kad je završilo pjevanje psalama i božansko svjetlo otišlo, Veronika otvori vrata: nju Tadeja odmah zagrli govoreći: „Neka ti Bog oprosti, sestro moja, što mi, dok sam dugo kucala, nisi htjela otvoriti.” Njoj Veronika reče: „Znaš li što mi je Spasitelj rekao? Znaj da si danas obdarena velikim darom, kad ti je s neba bilo dano da opaziš ono što si vidjela i čula.” Njoj Tadeja reče: „Reci mi zašto si tako produljila božanske pohvale.” Veronika odgovori: „Svu sam psalmodiju Devetoga časa izmolila zajedno sa Spasiteljem.” Njoj Tadeja reče: „Zašto si rekla: ‘Bože moj, ne znajući to, sada to ne mogu izreći’?” Njoj djevica odgovori: „Spasitelj mi je bio zapovjedio da kažem neke stvari koje nisam znala. A poučio me njima sam besmrtni Bog.” Potvrdila je nerijetko Tadeja, istražiteljica Veronikinih djela, govoreći: „Ja sam češće, dok je djevica Veronika u zanosu obilazila višnja kraljevstva nebeskoga Jeruzalema, gledala kako njezina ćelija blista neizmjernim sjajem; ipak nikada nisam mogla jasnije vidjeti djevicu negoli kad je pjevala šetajući s Kristom.” Tko god da jesi koji se ovome diviš, čitaj preslavna djela sv. Katarine Sijenske, kojima ćeš se lako potaknuti na štovanje svetosti djevice Veronike, izabrane između tisuća. Imala su također Veronikina vremena po gradovima Italije vrlo mnogo djevica koje je svevišnji Stvoritelj obdario takvim i tolikim neizrecivim darovima. Valja se doista diviti čistoći tih djevica i njihovu preziru prema svim nasladama, kao i njihovu najneporočnijemu i nebeskomu životu, koje su poput najsjajnijih svjetlila zasjale da svojom svetošću obasjaju čitav svijet.
Poglavlje xxxi.
O razgovorima svetaca.
Nakon viđenih svetkovina svetaca na nebesima, koje će otkriti peta knjiga, Veronika je na pojedine blagdane što su prolazili tijekom čitave godine zavrijedila nebeske razgovore svetaca. Započela je pak ova božanska utjeha na rođendan bl. Ivana Krstitelja. U one dane koji su posvećeni većem broju svetaca, ti su sveti duhovi zajedno ukazivali djevici, najslađe su razgovarali, a nebeska je djevica čeznula za višnjim bujicama izvora života. Ti su razgovori nadilazili umove svih smrtnika; niti ljudski umovi, pa makar i najslavniji, mogu dovoljno shvatiti otajstva koja su izložili nebesnici. Mjeseca kolovoza Crkva slavi rođendan sv. Zefirina, pape i mučenika: toga je dana Veronika iskusila utjehu uzvišeniju od svakoga ljudskog uma. Naime, nakon nebeskoga razgovora Zefirin je najslađe zapjevao anđeosku pjesmu. Ta su se ukazanja nebesnika djevici Veroniki dogodila pred tjelesnim pogledom, a sveci su dolazili zaodjenuti nebeskim svjetlom. Stoga je Tadeja, upućena u Veronikine tajne, običavala tvrditi: „Ja sam iste godine, bolujući od duge bolesti, mnoge noći i dane imala djevicu za družicu, te sam gledala kako k njoj s neba silazi svjetlo i slušala zvukove djevice koja govori; ali riječi nipošto nisam mogla razabrati.” Također je tijekom čitave jedne godine Veronika podnosila prijekor od pojedinih svetaca i anđeoskih korova za sve grijehe koje je počinila protiv Boga: stoga je, obuzeta silnim strahom, najprije bila posramljena, a zatim je opjevala milosrđa Gospodnja, koja su joj sve oprostila.
O zanosu djevice Veronike i mnogim stvarima koje su joj pokazane.
Odvajanje ljudskoga uma od tjelesnih osjetila, koja se nazivaju i jesu vanjska, dijelom je naravno, slijedeći mjeru i red naravi, a dijelom se nalazi iznad naravi. Ono što nazivamo naravnim proizvodi snažno usmjerenje duše na bilo što um razmatra prirodnom darovitošću i razumnim prosuđivanjem. Premda naime duša ima vrlo mnogo moći, ipak je jedna pozornost, pa kad se ona posveti promatranju ljudskih ili božanskih stvari, oštrina očiju, sluh i djelovanje ostalih osjetila ostaju neaktivni; no laganim se pokretom vraća tjelesnim službama, jer se pozornost duše vrlo lako poziva natrag k djelima osjetila. To je učenjacima vrlo dobro poznato i događa se svakodnevno. Ono pak odvajanje koje je iznad naravi u Svetom pismu naziva se zanosom. Taj zanos dolazi ili od bolesti, ili od zloga duha, ili od božanskoga božanstva. Postoje naime mnoge bolesti kod kojih sokovi koji teku živčanim putovima tjelesnih duhova tim istim duhovima zatvaraju prolaz, zbog čega tijelo leži bespomoćno i nepomično. Opsjednuti pak trpe otuđenje od osjetila djelovanjem zloga demona. A svete knjige prenose da su božanstva višnjih pozvala iz osjetila vrlo mnoge mudrace. Prorok naime Ezekiel govoreći o sebi kaže: „Duh me podiže između neba i zemlje i dovede me u Jeruzalem u viđenju Božjem.” Isto tako apostol Pavao kaže: „Znam čovjeka u Kristu koji je bio uznesen sve do trećega neba.”
2 Sokrat je (kako piše Platon) od izlaska sunca pa sve do izlaska drugoga sunca stajao ne trepnuvši, nepomičan, na istim stopama, s licem i očima uprtima u isto mjesto, zamišljen i odvojen od tijela. Platon se često snagom razmatranja daleko povlačio iz tijela. Njegov učenik Ksenokrat svakoga se dana čitav sat odvajao od tijela. Porfirije, Plotinov učenik, piše da je Plotin često običavao mijenjati izraz lica odvojen od tijela; tada bi otkrivao neke čudesne stvari koje bi poslije zapisao: a tvrdi da je četiri puta bio prisutan tim Plotinovim čudima. Za sebe pak tvrdi da ga je, kad je navršio šezdeset i osmu godinu života, jednom tijekom razmatranja obuzelo božanstvo. Čitamo da su mnogo godina prije njih to isto činili Heraklit i Demokrit. Spomenuli smo ih premda a dvojimo jesu li bili uzneseni djelovanjem dobrih duhova, smatrajući ipak da su doživjeli istinski zanos. Ali zašto navodimo filozofe, kada preslavnija djela naših ljudi potvrđuju istinitost božanskoga zanosa? Zar naš sv. Toma Akvinski, čije pohvale sada smatramo da valja mimoići šutnjom, nije još za života preslavnim Božjim darom bio uznošen u višnje stanove? Zar Katarina Sijenska, čiji život po zapovijedi Svete Rimske Crkve častimo, štujemo i slavimo, nije kao smrtnica, odvojena od osjetila, istraživala nebeske domove?
3 Doista pak oni koji su iskušali razboritost i običaje djevice Veronike nipošto ne pripisuju njezin zanos bolesti. A tko smatra da je djevicu u zanos dovodio demon, neka dozove u pamet njezina božanska djela, svetost i nevinost. Tko bi se naime zdrava uma usudio tvrditi da je djevica koja se nakon zanosa vraćala u zemaljsko boravište odišući božanskom ljubavlju, proričući buduće događaje, otkrivajući tajne uma, opisujući nebeske domove i sve više prezirući sve zemaljsko, bila u zanosu od demona? Vjeruje se da je Sotona najokrutniji neprijatelj svevišnjega Krista, protiv čijih nebeskih nauka uvijek smišlja bezbožnosti. A djevica Veronika, spoznajući u zanosu pojedina Spasiteljeva djela, i nakon svoje smrti smrtnicima izlaže, propovijeda, ispovijeda i štuje kult Krista, besmrtnoga Boga. Stoga bih te, plemeniti čitatelju, zakleo Kristovim svetinjama da ono što smo napisali u sljedećim knjigama ne čitaš lišen vjere, jer ćeš spoznati ono što te može obdariti vječnim pobjedama. a S pravom doduše dvoji; osobito jer je poznato da se Plotin bavio magijom i služio domaćim demonom. Ono pak Sokratovo otuđenje od osjetila možda je bilo naravno.
O početku zanosa.
Kad je djevica Veronika navršavala četrdeset i drugu godinu života, nakon što je izvojevala mnoge pobjede protiv demona, bilo joj je darovano da bude uznesena u višnje palače. Na početku zanosa doduše, samo bi noću iskočila iz osjetila i boravila u nebeskom Jeruzalemu. Zatim je, dok bi neki svećenik u njezinoj prisutnosti slavio misne svetinje, a osobito nakon primanja božanske Euharistije, običavala padati u zanos. Također bi, moleći i predajući se razmatranju, vrlo često uzlijetala u nebeske visine. Kad bi se duh uzdigao gore, tijelo bi ostajalo nepomično, niti se ikakvom vještinom moglo postići da se duh vrati u osjetilne organe; što god bi bilo koji nevjernici pokušali da je vrate k osjetilima, ona se nije micala ništa više od mrtva tijela. Sestre su zatjecale djevicu u zanosu prignutih koljena i u stavu moliteljice, vrlo često pred oltarom, katkad kako leži na postelji, a ponekad kako stoji. Odvojena od osjetila katkad je ispuštala tihe glasove; po njima se nekako moglo razabrati gdje se nalazi djevičin duh. Najčešće je ostajala nepomična, osim kada je oponašala pokrete trpećega Spasitelja ili kada je božanskom zapovijeđu bila prisiljena nasljedovati kretnje preblažene Djevice. U zanosu je boravila u višnjim kraljevstvima u trajanju od mnogo sati.
O učinku zanosa.
Vraćajući se k tjelesnim osjetilima nakon što je obišla nebeske krajeve, Veronika je silno plamtjela božanskom ljubavlju: katkad se vraćala oblivena suzama, a ponekad se vraćala vedra, prekomjerno se radujući i kličući. Bolesna, i to toliko bolesna da se zbog zadobivenih rana nije mogla pomaknuti, nakon zanosa odmah bi bila nađena zdrava. Otuda je među sestrama samostana sv. Marte, kad bi Veronika pobolijevala i izišla iz osjetila, prešlo u poslovicu: „Pošla je sestra Veronika k liječniku.” U zanosu bi najčešće sjedila teško izmučena, te je, kao da je svladala dug put, bila slabe snage. Ništa joj nije bilo toliko mučno koliko kad bi je tko zatekao u zanosu. Njezin duh katkad ne bi mogao ostati u tijelu (obuzeta naime nebeskim radostima, prezirala je sve ljudsko), da nije posebnim Božjim darom, vrativši se, probudio i oživio ukočene i umrtvljene udove.
O grijesima ljudi, a osobito svećenika, koje je spoznala.
Djevici Veroniki kad bi bila u zanosu Krist je često pokazivao kakve zločine čine bezbožni smrtnici, kojima se božanska dobrota potiče na gnjev. Govorio je pak Krist Veroniki: „Promotri, kćeri moja, kolikim zločinima griješe protiv mene moji svećenici, koji zatim, odbacivši svako poštovanje, drska čela pristupaju mome oltaru da prinesu božansku žrtvu. Promotri također, kćeri moja, kolikom se strpljivošću prema njima služim. Ja sam najstrpljivije podnosim svoje pomazanike, koji me onečišćena srca te nečistih usana i ruku dotiču pod prilikama sakramenta. Zbog takvih bi bezbožnih zločina zacijelo zaslužili da ih proguta otvorena zemlja. Ja ih pak strpljivo očekujem otvorene utrobe milosrđa, da se popravljeni vrate k meni: ako se pak ne pokaju, bit će im sud bez milosrđa. Stoga tebe i one koji mi služe čista srca potičem na suze te, po nagovoru moga Duha, usrdno pozivam da preda mnom izlijevate neprestane molitve za sve koji lutaju s puta istine, a osobito za moje grešne pomazanike.”
O a pokazanim kaznama osuđenika.
Boraveći u višnjim kraljevstvima, Veroniku Krist, besmrtni Bog, kojega je tada okruživao kor anđela, vodi u mračne tamnice podzemlja. Vidjela je pak pod Kristovim vodstvom vrlo mnoga mjesta osuđenika. Prvo je doduše bilo užasno zbog odveć duboke provalije. A Gospodin, obrativši se djevici, reče: „Ovo je nesretno mjesto knezova i gospodara koji su bili predani vječnim mukama: spilja koja slijedi jest mjesto plemića, ili onih koji su, naduti ohološću, prezreli vječna dobra. Treće mjesto koje gledaš jest ono gdje se muče duše lihvara; njihov se broj ondje činio toliko velikim koliko Veronika uopće nije mislila da ima ljudi na čitavome svijetu.” Njima je bila najbliža tamnica siromaha, i bilo ih je manje negoli ostalih. Zatim je vidjela golemu spilju gdje su duše redovnika bile mučene težim mukama. A Krist reče: „Ovo su, kćeri moja, oni koji su, ispovjedivši božanska pravila redovništva, poslije zaboravili vlastito spasenje i najviše se meni protivili.” Spominjući to, Spasitelj je pokazivao žalostan i strašan izraz lica. Anđeli su također pokazivali veoma žalosna lica. Isto tako Veronika je obišla mnoga mjesta muka nezamislive rugobe te različite vrste kazni dosuđene za različite zločine. Njihovoj bijedi i nesreći pridolazilo je to što su djelovanjem najokrutnijih demona podnosili strašne muke. Doista, kad je ugledala neku dušu koja se mučila zatvorena kao u posudi kipuće vode, Gospodin reče: „Ova je duša pripadala onoj nesretnoj redovnici koju si nekoć poznavala: takve i tolike muke trpi zbog grijeha mrmljanja, zbog svađa koje je svojom zlobom posijala među sestrama, a osobito zato što je raspustila jezik protiv poglavara. Nesretna pak žena nije htjela te zločine izbrisati sakramentom ispovijedi, pa je stoga umrla nepokajana.” a Bilježi sholijast da je ovo razlikovanje mjesta i kazni anđeoskim služenjem bilo utisnuto u Veronikinu maštu, što je način spoznavanja koji najviše odgovara naravi ljudskoga uma još sjedinjenoga s tijelom.
O pokazanom strašnom licu Kristovu dok svijetu prijeti bičevima.
Na dan kada se slavi blagdan sv. Tome apostola, uzdigavši duh k višnjima, Veronika je vidjela Krista kako sjedi na visoku prijestolju, pred čijim se rasrđenim licem činilo da sve drhti: čula je također Gospodina Veličanstva kako svijetu prijeti odveć strašnim bičevima zbog bezbrojnih zločina koje bezbožni smrtnici posvuda čine. Ali pobožna Majka, Kraljica svijeta, molila je Sina Boga ovim riječima: „Nemoj, molim te, Sine moj, tolikim mukama satrti ljudski rod: poštedi grešnike: smiluj se prijestupnicima, ti koji radije biraš smilovati se negoli rasrditi.” Njoj Sin odgovori: „Dosta sam i previše, o prepobožna Roditeljice, čekao ne bi li ljudi napustili zločine: više ih ne mogu podnositi, jer svakodnevno tonu u još gore zločine; bez ikakva straha i bez ikakva stida ne odvraćaju se od svojih najgorih putova. Pogledaj, Majko, kolikim me djelima izazivaju na srdžbu. Pusti me sada da plane moj gnjev i da ih istrijebim sa zemlje.” Tada je Majka davala mnoge znakove dobrote, moleći Boga Sina da se smiluje ljudskomu rodu. Bog je stajao nepokolebljiva uma, niti se rasrđen dao ganuti Majčinim molbama. Naposljetku pobožna Majka završi moleći ovako: „Želim, Sine moj, da zadržiš ove bičeve sve dok ne protekne vrijeme od jedne godine, u kojem bi smrtnici mogli napustiti svoje bezbožnosti i obratiti se k tebi, Bogu.” Sin pristade na molbu Roditeljice, čijim je željama uvijek običavao udovoljiti, te reče: „Tijekom jedne godine, štoviše kroz mnoge godine, smilovat ću se zločinima ljudskoga roda zbog tvojih molitava i tvoje dobrote, štedeći ih od bičeva.” I umilostivi se Gospodin od zla koje je rekao učiniti smrtnicima.
9 Nakon toga se Veronika dršćući vratila tjelesnim službama, tvrdeći da su razgovori Krista i Majke dok su jedan drugomu govorili trajali dulje od dva sata. A kakve je suze, kakve jecaje i kakve uzdahe ispustila djevica Veronika, noseći pobožnu sućut prema onima koji lutaju i vidjevši Spasiteljevo lice strašnije negoli se može izreći, ne bih mogao lako opisati. No kroz suze reče sestrama koje su dolazile: „Čuvajte se, o predrage sestre, zločina, da vas ne bi zateklo odveć strašno lice rasrđenoga Spasitelja. Jao! Jao! Koliki će užas smrtnicima donijeti pogled na rasrđenoga besmrtnoga Boga, svevišnjega Krista! Što će, pitam, učiniti grešnici na strašni dan suda? Ah, Gospodine Bože, čuvaj nas i upravljaj nama, da na posljednji dan velikoga suda zavrijedimo čuti: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega.’ Nemoj, molimo te, gledati na bezbožnost naših zločina.” Tako Veronika. Djevica je tvrdila da je slično vidjela i na blagdan Očišćenja Blažene Djevice.
O spoznatim budućim Božjim bičevima koji će doći za ne mnogo godina.
Na sveti dan Velikoga petka godine tisuću četiristo osamdeset i devete, među mnogim stvarima koje su joj s neba bile pokazane, Veronika je ugledala vrlo mnoge Božje a bičeve koje je odlučio za ne mnogo godina poslati na bezbožnu ljudsku zajednicu. Bili su pak oni odveć okrutni i nepoznate presude. Spoznala je da nijedna vrsta ljudi ni ikoji stalež neće umaći ruci Boga koji udara. Stoga je preobilno plakala, žaleći sudbinu sviju. Ali anđeo Gospodnji zapovjedi joj da nikomu ne otkriva bičeve koji su joj bili pokazani. a Dopisuje sholijast da se boji kako će ljudski rod pretrpjeti mnogo toga od godine 1524., i doista je pretrpio, dok je u sjevernim krajevima postupno jačalo krivovjerje. No smiješan je ovaj pisac, inače ozbiljan i pobožan, kad uzrok tih zala traži u zvijezdama, premda dodaje i druge razloge iz kojih je to s pravom mogao naslutiti; kaže naime: „Ne bojim se pak toga poučen proročkim duhom, nego jer na to upućuju zvijezde, raskol kršćanskih vladara te nevjera, nezahvalnost i slabo poštovanje kršćanskoga imena kod ostalih.” Tako on.
O otkrivenom nemaru sestara.
Dok je djevica Veronika jednom molila za zajednicu sestara svoga samostana, nakon uzdignuća duše iznad tjelesnih službi, reče joj preblažena Kraljica svijeta: „Ove tvoje sestre, za koje neprestano moliš besmrtnoga Boga, nalaze se veoma nemarnima u obavljanju božanskih stvari. Žele doduše biti obdarene višnjim darovima, ali odbijaju podnositi napore. Posve je nužno da trpe ako žele biti dionice Božjih darova.” Njoj Veronika reče: „O slatka Majko i Gospodarice, poznato ti je krhko stanje ljudske naravi: nitko zacijelo ne može činiti nikakva dobra djela osim po milosti tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista.” Njoj Majka Božja odgovori: „Priznajem da govoriš istinu: ali, o kćeri moja, sjeti se tijeka čitava moga života, koji sam ti već odavno izložila. Pohrani, velim, u pamtljivo srce da, izuzevši moje a posvećenje (jer ja sam bila posvećena u majčinoj utrobi), nikada ništa nisam primila od svoga Boga osim uz prethodne napore tijela i duše.” U međuvremenu je zajednica sestara u koru počela pjevati litanije Blažene Djevice i antifonu Salve Regina, jer je bila subota, dan u koji sestre toga samostana imaju običaj to moliti na čast Bogorodice. Reče dakle božanska Majka: „Ovaj mi je sklad mojih litanija i antifone Salve Regina nadasve ugodan.” Isto tako Kraljica svijeta izloži djevici Veroniki koje su izvrsnije pohvale sadržane u litanijama i antifoni Salve Regina, a također i doličan način njihova pjevanja. No ista djevica po zapovijedi preblažene Majke to nije htjela otkriti. a Veći dio teologa danas tvrdi da je Bogorodica bila posvećena darom božanske milosti u samome začeću, tako da ni na trenutak nije bila okaljana nikakvom ljagom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.