Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Veroniki iz Binasca, djevici, u Milanu

DE B. VERONICA DE BINASCO, VIRGINE, MEDIOLANI

Sadržaj (106)
  1. Djela neobjasnjivoga otajstva
  2. Bl. Veronike djevice
  3. Grada Milana,
  4. Uvod u životopis
  5. Bl. Veronike milanske,
  6. Bula lava X.
  7. Preporuka ove knjige
  8. O želji za nebeskim stvarima.
  9. O ukazanju Bl. Djevice.
  10. Prva knjiga životopisa.
  11. O njezinu vladanju.
  12. O podrijetlu i roditeljima djevice Veronike.
  13. a O priprostosti.
  14. O umjerenosti u hrani i kratkoći sna.
  15. O njezinu putovanju u grad Como.
  16. O revnosti za duše.
  17. O njezinu poslanstvu k a vrhovnom svećeniku Aleksandru VI., po Kristovoj zapovijedi.
  18. Druga knjiga.
  19. Uvod.
  20. O ukazanju raspetoga Isusa.
  21. O ukazanju sv. Augustina.
  22. O nebeskoj svjetlosti.
  23. O ukazanju anđela koji je odvraća od pustinje.
  24. O čestom ukazanju Blažene Djevice Marije.
  25. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  26. O ukazanju Isusa pod prilikom djetešca.
  27. O drugom ukazanju Isusa u liku djetešca.
  28. O tome kako ju je zloduh češće bičevao.
  29. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  30. O razgovoru s nekom preminulom sestrom.
  31. Poglavlje XVIII.
  32. O udvostručenom anđeoskom kruhu radi sestre Tadeje.
  33. O tome kako je češće pobolijevala od demonskih udaraca i zdrava se vraćala nakon zanosa.
  34. O tome kako ju je Bog poučio psaltiru.
  35. Poglavlje XXIII.
  36. O tome kako ju je anđeo poučio časoslovu po običaju Rimske kurije.
  37. Poglavlje XXIV.
  38. O anđelu koji joj je pomagao u moljenju božanskih časova.
  39. Opis anđeoskoga lika.
  40. Poglavlje xxvii.
  41. Poglavlje xxviii.
  42. Poglavlje xxix.
  43. O Kristu koji je šetao u njezinoj ćeliji.
  44. Poglavlje xxxi.
  45. O razgovorima svetaca.
  46. O početku zanosa.
  47. O učinku zanosa.
  48. O grijesima ljudi, a osobito svećenika, koje je spoznala.
  49. O a pokazanim kaznama osuđenika.
  50. O pokazanom strašnom licu Kristovu dok svijetu prijeti bičevima.
  51. O spoznatim budućim Božjim bičevima koji će doći za ne mnogo godina.
  52. O otkrivenom nemaru sestara.
  53. O viđenoj sreći svetaca.
  54. O prijekoru koji joj je uputio anđeo.
  55. O pokazanim čistilišnim kaznama.
  56. O ukazanju demona pod raznim likovima životinja.
  57. Knjiga četvrta.
  58. O pokazanom Gospodnjem navještenju.
  59. O ukazanoj Gospodnjoj Nativnosti.
  60. O ukazanom Obrezanju Spasiteljevu.
  61. O ukazanom poklonu mudraca Kristu.
  62. O ukazanom Očišćenju Blažene Djevice.
  63. O ukazanom putovanju Blažene Djevice dok je nosila djetešce Isusa u Egipat.
  64. O ukazanom gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina.
  65. O ukazanom krštenju Spasiteljevu.
  66. O ukazanoj svadbi u Kani Galilejskoj.
  67. O ukazanoj Večeri Gospodnjoj.
  68. O ukazanom izvođenju Krista pred suce, smrtnoj osudi i nošenju Križa sve do brda Kalvarije.
  69. O ukazanom Salomonovu hramu.
  70. O ukazanom uskrsnuću Gospodnjem.
  71. O ukazanom Gospodnjem uzašašću.
  72. O ukazanom silasku Duha Svetoga.
  73. Peta knjiga.
  74. O ukazanim svetkovinama Tijela Kristova.
  75. O ukazanoj svetkovini svetoga Ivana Krstitelja.
  76. O ukazanoj svetkovini svetih apostola Petra i Pavla.
  77. O ukazanoj proslavi sv. Marte, Kristove gostoprimke.
  78. O ukazanom mjestu Svete Marije Snježne i svetkovini sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika.
  79. O ukazanom Uznesenju blažene Djevice.
  80. O ukazanom oslobođenju duša koje su učinili anđeli na Uznesenje blažene Djevice.
  81. O ukazanoj svetkovini svetoga Augustina.
  82. O ukazanoj proslavi sv. Jeronima.
  83. O ukazanoj svetkovini sv. Franje.
  84. O ukazanoj svetkovini Svih Svetih.
  85. O ukazanoj proslavi posvete Crkve.
  86. O ukazanoj proslavi subotama na čast preblažene Djevice.
  87. O ukazanoj svetkovini sv. Katarine mučenice.
  88. XVIII. Poglavlje.
  89. O ukazanoj svetkovini sv. Nevine dječice.
  90. O ukazanoj svetkovini svetoga Antuna opata.
  91. O viđenoj proslavi svijeća na dan Očišćenja.
  92. O ukazanoj svetkovini sv. Josipa.
  93. O ukazanoj svetkovini sv. Benedikta.
  94. O ukazanoj proslavi Navještenja blažene Djevice.
  95. O ukazanoj svetkovini sv. Marka evanđelista.
  96. O ukazanim svetkovinama sv. Petra mučenika i svete Katarine Sijenske koje su istoga dana proslavljene kod nebesnika.
  97. Šesta knjiga.
  98. O moralnom tumačenju haljina svetaca.
  99. Sedma knjiga.
  100. O sakramentu Euharistije obećanom Veroniki posebnim Božjim darom.
  101. O primljenoj Euharistiji po posluživanju anđela.
  102. O primljenoj Euharistiji iz ruke Spasitelja.
  103. De manifestatione prædictorum.
  104. Knjiga osma.
  105. O čudesima koja su se dogodila nakon ukopa tijela.
  106. O nekom dječaku izliječenom od rane na ruci.

Binasco je gradić u Lombardiji, gotovo na pola puta između Pavije i Milana, koji Leandro Alberti naziva uglednim i napučenim kaštelom, te prenosi da ga Alciatus, koji je ondje imao veličanstvenu vilu, na latinskom naziva ad Bacinas, a drugi Binas. Odavde je oko godine 1445. potekla Veronika, koja je u dvadeset drugoj godini života prigrlila redovnički način života u Milanu u samostanu sv. Marte, te naposljetku godine 1497., 13. siječnja, u petak, sveto umrla, a dvadeset godina poslije, vlašću Lava X., počela se štovati u istom samostanu. Nje se spominje Ferrari u općem katalogu svetaca ovim riječima: „U Milanu u samostanu sv. Marte, preminuće bl. Veronike iz Binasca iz Reda propovjednika.”

2 Je li taj samostan sv. Marte nekoć bio uređen po ustanovi propovjednika, ne možemo tvrditi: ništa u Veronikinu životopisu ne nalazimo odakle bi se to moglo zaključiti; sv. Augustin i sv. Marta se kao posebni zaštitnici uvijek iznova spominju. Možda je Ferrariju za takvo pisanje bio pružen povod time što je Izidor Isolanus, propovjednik, od kojega postoje i neki drugi slavni spomenici, opisao Veronikin životopis. On je godine 1518. izdan u Milanu tiskom Gotarda Pontica.

3 Primjerak tiskan na pergameni do kojega smo došli bio je ukrašen bilješkama ispisanima zlatom, minijem i raznim bojama: koje smo, premda su odisale izvanrednom pobožnošću i poštovanjem prema svetim stvarima, ipak smatrali suvišnim sve dodavati. Knjižar od kojega je kupljen u Italiji tvrdio je da je pripadao kardinalu sv. Cecilije Sfondratu i da su te bilješke dodane njegovom marljivošću. Mislio je, kako smatramo, na Paola Emilija Sfondrata, a ne na njegova strica Nikolu Sfondrata, koji je kao vrhovni svećenik nazvan Grgur XIV.: obojica su inače bili kardinali naslova sv. Cecilije; jer je Franjo, otac Grgura XIV., bio kardinal naslova sv. Anastazije. No neke su od ovih bilježaka starije od doba svih njih, kao što će se reći uz knj. 3, pogl. 6. U istom je svesku bio rukom ispisan oficij o bl. Veroniki i misa, što smo smatrali da treba izostaviti.

4 Spominje se da je Veronika u zanosu vidjela mnogo toga što učeni muževi odbacuju kao sumnjivo zbog neistinitosti, glede otajstava Kristova života: no to je možda ona tamnije ispripovjedila, a pisac tako izložio; ili je ona sama iz predodžbi tih stvari u duhu prenijela slikama, budući da nije mogla izraziti neizmjernu snagu božanskoga svjetla i slatkoće, za koje nije imala nikakvih slika u mašti. A to će se moći opaziti i u zanosima i objavama drugih svetaca.

Djela neobjasnjivoga otajstva

Bl. Veronike djevice

PRESLAVNOGA SAMOSTANA SV. MARTE

Grada Milana,

POD OBDRŽAVANJEM PRAVILA SVETOGA AUGUSTINA.

Najkršćanskijim kraljevima Franaka, supružnicima Franji i Klaudiji, a i nepobjedivim vojvodama Milana, brat Izidor de Isolanis iz Milana, iz Reda propovjednika, želi sreću ljudskoga i božanskoga kraljevstva.

Tko god se od postanka svijeta, Franjo i Klaudijo, kraljevi najveće nade, velikim i izvrsnim umom potrudio upoznati pothvate smrtnika, bit će uvjeren, priznat će i najpostojanijim će duhom tvrditi da je ono čime su zasjali preslavni muževi, štovatelji katoličke istine, dostojno većega divljenja od svega ostaloga. Naime, ako pozoveš na jedan ispit najpravednijega prijestolja Židove, izabrani rod po Božjoj ustanovi, mudar i slavan; ako filozofe, izvanredne po plemenitosti duha; ako znamenite i ugledne zakonodavce; ako kraljeve, najviše po veličanstvu vladavine; ako najveličanstvenije utemeljitelje gradova; ako preslavne vojskovođe, munje ratova, kažem, i naposljetku najučenije muževe koji su se proslavili u svakom narodu pod nebom: naći će se da su sa svih strana neusporedivi s kršćanima. Samo se Židovima katkad vjerovalo da je poznat najsretniji Bog: oni su, prinoseći pobožne žrtve istomu Bogu neba, nadmašivali proročkim duhom. Filozofi, istražujući skrovitije tajne prirode više od ostalih smrtnika, učeni i otmjeni, dali su znakove besmrtne duše divljenja vrijednim djelima. Pravedni i razboriti zakonodavci, vješti ljudskim poslovima, ustanovivši tolike i tako velike države, čini se da su uvećali čitav svijet. Najpobožniji kraljevi, obdareni srcima velikih umova, bogati, slavni i postojani, stvorili su slavne povjesničare. A glasoviti vojskovođe koji su vodili ratove, plemeniti i slobodoumni, oružjem su čuvali mir i nastojali se velikim pobjednim znakovima među smrtnicima spominjati kao dobrotvorni i blagi. Naposljetku, najučeniji štovatelji književnosti dubokim su srcima sve njegovali, rasvijetlili i učinili besmrtnim. Ali, o Krista, besmrtnoga Boga! O čovjeka rođena doduše u vremenu, ali koji vječno upravlja uzdama svega! O svevišnjega Boga, čiji su božanski sljedbenici, učinivši židovske nauke jasnima nebeskim svjetlom, stavili ih pred oči smrtnika; i promijenivši paljenice na bolje dolaskom Duha Svetoga, ne dvojimo da su nadmašili proroke. Doista, književne ustanove filozofa, uspoređene s kršćanskim naucima, uz pravoga vođu i pogibelji koje se pokazuju, nalaze se ništavnima, neuglađenima, slijepima, ružnima i nakaznima. Već najveći kraljevi, postavši mudri kršćanskim svjetlom, žarko žele kod višnjih biti okrunjeni krunom nezamislivom smrtnicima, a veliki vojskovođe prinose oružje Kristu. U pohvalama zaista kršćanske obitelji obilje govora umorno malaksava, sjedi oblačno i teško: pa i kad pušu povoljni ili sretni istočnjaci, brzi i postojani izvor rječitosti koji teče presušuje, zastaje i vene. O božanskih li naroda kršćana! O čudesne li države, zapečaćene božanskom čestitošću, najizvrsnije i najbolje, koja ljudske duše ne smješta među zvijezde ispraznom izmišljotinom, nego ih ubraja među blažene duhove i svetim načinom života usrećuje nakon smrti!

2 Zbog toga, nepobjedivi kralju Franjo i velikodušna suprugo Klaudijo, od kojih je Italija naposljetku primila najpoželjniji mir nakon nečuvene vrste pobjedničkoga slavlja, odlučio sam vašem Visočanstvu prinijeti svezak koji sadrži nebeske tajne. Komu će naime biti doličnije promišljenije i časnije posvetiti djevičanska djela koja uzvisuju kršćansku vjeru nego najkršćanskijim kraljevima? Ti si naime onaj vojskovođa kršćanske vojske, o nepobjedivi kralju Franjo, kojega katolička vjera, označena zaštitom križa, iščekuje, zaklinje i sigurnom božanskom pomoći se nada da ćeš svladati neprijatelje Kristova imena. Već se čini da sve granice kršćanskoga carstva vide arkanđela Mihaela kako pred tobom nosi sveti znak križa, vičući jakim glasom i govoreći: „Ovo govori Gospodin pomazaniku mojemu Franji, kojega uzeh za desnicu da pokorim pred licem njegovim narode i okrenem leđa kraljeva: ja ću ići pred tobom i ponizit ću ti slavne zemlje.” Tebe pak, Klaudijo, najpostojaniju kraljicu, mnogi časte, štuju i primaju kao onu koja će posrnuloj pravovjernoj državi donijeti pomoć. No ipak podignite katkad oči uma k nebu, o kraljevi tolike nade, i razmotrite pravedne Božje sudove po kojima smo naučili da besmrtni Bog odbacuje nedostojne izabrane knezove, bilo dok gaze pravdu, bilo dok nimalo ne poštuju rimskoga prvosvećenika, bilo dok popuštaju uzde nasladama prirode. Vas dakle, na kojima počiva gotovo razrušeni dom Božji i nagnuto carstvo vojujuće Crkve, molimo da se bojite strašne volje velikoga Boga: zaklinjući vas milosrdnim srcem Boga našega da vam podari, potvrdi i učvrsti sretne uspjehe ljudskih i božanskih stvari sve do dana Isusa Krista.

3 Prisiljen sam isto tako svoje ma kako malene književne darove posvetiti Tvojemu Veličanstvu, o najveći kralju Franjo, da ne navučem na sebe mrski zločin nezahvalnosti. Prošlih si naime mjeseci svojim pismom naložio sa svih strana preslavnomu mužu Jeanu de Selvi, najpravednijemu predsjedniku tvoga Milanskoga senata, da me uzdržava tvojim milostinjama, premda sam po zapovijedi svojih poglavara često putovao po različitim kraljevstvima Italije. Primite dakle, kraljevi, svjetla kršćanske države, božanska djevičanska djela, i ubrojite djevicu Veroniku, svetosti nepoznate smrtnicima, među svoja božanstva zaštitnike. Zdravo i sretno. Iz samostana Svete Marije od Milosti, u Milanu, na svetkovinu sv. Mihaela Arkanđela 1517. a Malo prije bijaše zauzeo Milano i druge gradove Insubra Franjo I., kralj Francuske.

Uvod u životopis

Bl. Veronike milanske,

brata Izidora de Isolanisa iz Milana, Reda propovjednika i profesora redovničkoga života.

Iz nebeskih otajstava božanskih Pisama doznali smo da će u nesretnoj oluji koja se obrušava oko naših vremena nastati ljudi koji će čestitošću duše, vjerom i nepovredivom nadom, istaknuti pobožnošću, umjereni te izvanrednom svetošću bliski nebeskim građanima, priteći u pomoć ljudskome rodu što strmoglavo juri kroz ponore mana i poput najsjajnijih svjetala obasjati cijeli svijet. Premda će njihova preslavna krepost ostati skrivena većini smrtnika, ipak ih Vrhovni Stvoritelj prati tolikom ljubavlju da je tajanstvenom riječju obećao kako će večerati zajedno s njima. Ako mi tko, kaže, otvori, ući ću i večerati s njime. Da se to doista događa po najprovidnosnijem daru Krista, vladara najvećega carstva koji upravlja zakonima vojujuće Crkve, nimalo ne dvojimo i priznajemo, a jasnije od sunca postaje očito onima koji ne odbacuju najsjajnije svjetlo vjere zatvorenim očima.
3 Doista, kada je najokrutnija vojska zloduha vojevala mačem knezova protiv kršćanske zajednice ljudskoga roda, premilostivi je Bog nezasitnomu ubojici izložio vratove mučenika, a i preslavnih djevica, čijom se mliječnom krvlju opijao. Oni su izvojevali pobjedničke znakove nad najnepobjedivijim neprijateljem te, ovjenčani vlastitom krvlju, učinili zidine nebeskoga i zemaljskoga Jeruzalema veličanstvenijima i prostranijima. Okrenuvši leđa pobjednicima, Sotona bezbožnoj gomili svojih vojnika nalaže druge ratove u kojima će se boriti novim oružjem. Poražen, doduše, uzmiče s oružjem, ali nesretne duhove smrtnika poučava krivovjerjima. Otuda su Arije, Sabelije, Ebion i mnogi drugi bezbrojne ljude, zavedene lažnom slikom svetosti, strovalili u pakao. Ali Krist, blistav nebeskim oružjem, izabrao je muževe kojima je najobilnije darovao božanske darove Duha Svetoga. To bijahu bezbrojni naučitelji katoličke istine, koji su od Oca svjetlila primali usta i mudrost kojima se nisu mogli oduprijeti najstrašniji neprijatelji pravovjerne mudrosti. Naposljetku su uslijedili opaki licemjeri koji, odlikovani kršćanskim naslovom, sramotnim životom, nepravednim običajima i najopakijim riječima ne drže mnogo do zapovijedi najvećega Krista. Tko bi od nebesnika mogao strpljivo podnositi sumporni smrad gorućega zdenca njihove bezbožnosti? Njih Krist, svetošću ženskoga spola (da mimoiđem božanske muževe), preslavnim duhom i najpouzdanijim kušnjama božanskih stvari, razbija o sebe kao o stijenu, o koju se lome, satiru i jasnije od sunca pokazuju posve ispraznima.

6 U naše su doba doista procvale vrlo mnoge žene kršćanske vjere, čija se djela bezbožnicima čine nevjerojatnima, a pobožni, obasjani svjetlom vjere, tim istim Božjim čudesima se dive, vjeruju u njih, ustima ih propovijedaju i ispovijedaju. Tko se naime ne bi divio ženi koja svakoga tjedna proživljava boli Kristove muke? Tko ne bi ostao zapanjen pred onom koja na tijelu nosi rane najvećega Krista, proriče budućnost i uz pouku anđela najjasnije razumije vrhovna otajstva besmrtnoga Boga? Nimalo ne treba sumnjati da se anđeo tame često pretvara u lik anđela svjetla: ali ja doista vjerujem (i nije to isprazna vjera) da je od Boga, da njome Bog upravlja i da je poučava ona vrsta ljudi koji, razmatrajući uzvišenim duhom nebeske stvari, izbijaju u nove plamenove božanske ljubavi te, iskusivši iznad naravnih sila divljenja vrijedne stvari, poučavaju još divnije, i preziru sve što je na svijetu kako bi zadobili Krista. Ovo je zakon kušanja duhova jesu li od Boga, ovo je pravilo, ovo način. Kad ih prepoznamo, valja zarobiti naš razum na poslušnost Kristu.

7 Stoga pristupam pisanju djela neusporedive djevice Veronike, koja je preminula u godinama mladosti, ostavivši smrtnicima, a osobito Milancima, velik glas svoga imena. Najprije su ih, po zapovijedi najvećega Krista, sabrale Benedikta, vremešna redovnica samostana sv. Marte, po Veronikinoj objavi, i Tadeja iz Ferrare, iz obitelji Bonalio, iste redovničke zajednice (koju je Spasitelj htio imati Veronikinom povjerenicom), doista najpomnija istraživačica djela djevice Veronike. U tri ih je sveska napisala Benedikta na materinskom jeziku, a mi smo im, prenijevši ih u latinski jezik, dodali samo poredak. Niti svesci napisani Benediktinom rukom sadrže različite stvari, nego su dva izvornici, a treći je izvađen iz obaju i prepisan od riječi do riječi. Ima i danas među smrtnicima vrlo mnogo svjedoka djela Veronikine najprokušanije kreposti. Mi smo se pak prihvatili ovoga nebeskog djela po božanskom milosrđu, jer se ne smatramo dostojnima takve stvari zaodjenuti u latinski govor. No budući da neznatnost našega položaja ne može čistoj istini ništa ni dodati ni oduzeti, valja iznijeti evanđeosku izreku: Duh puše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide: tako je sa svakim koji je rođen od Duha. Ali budući da je plemenito i puno iskrene čednosti priznati po kome si napredovao, kao što je svojstveno ropskoj duši i znak je nesretna uma loviti sebi slavu ocrnjivanjem tuđega znanja, priznajemo da se Benedikta, pišući Veronikina djela, služila riječima koje odišu božanskom ljubavlju, što mi hladnih grudi ne možemo oponašati. Ono dakle što našim svescima nedostaje u skrivenoj snazi, premda su u tolikoj gomili pisaca u sjeni, tješim se ipak plemenitošću i veličinom opisanih stvari. Kako god bilo, ipak će koristiti što sam prema svojim snagama poslužio uspomeni na te događaje, a i samome sebi. Doista (da se ponovno poslužim riječima plemenitoga povjesničara), ako me ne vara ljubav prema preuzetom poslu, u poznavanju ovih stvari ovo će ti biti osobito spasonosno i plodonosno, jer ćeš promatrati pouke svakoga primjera postavljene na sjajnom spomeniku. Odatle uzmi sebi što ćeš nasljedovati, a odatle izbjegavaj što je sramotno u početku i sramotno na svršetku. Uostalom, ovo smo djelo podijelili na više dijelova, udovoljavajući plemenitom Čitatelju. Svesci naime podijeljeni na knjige i poglavlja povećavaju razumijevanje, a tromima stanke običavaju davati snagu.

Bula lava X.

Kojom se dopušta štovati blagdan bl. Veronike.

Papa Lav X., ljubljenim u Kristu kćerima Majci i koludricama samostana bl. Marte u Milanu pozdrav i apostolski blagoslov.

Budući da nam je časni brat a Dionizije, biskup Saint-Maloa, kod nas i Apostolske Stolice poslanik predragoga našeg u Kristu sina Franje, prekršćanskoga kralja Franaka, nedavno u vaše ime izložio kako vi nadasve želite da nekoć Veroniku, koja je, dok je boravila među ljudima, bila zavjetovana koludrica vašega samostana, zbog jedinstvenih kreposti uzornoga života, postova, molitava, bdjenja i vrlo mnogih drugih kreposnih te Bogu milih i ugodnih djela koja je još za života činila uz pomoć božanske milosti, tako da je pobožno vjerovati kako je uznesena na nebo; kako zbog čestih čudesa koja njezinim zagovorom Gospodin naš svakodnevno čini nakon njezine smrti, tako i zbog osobite pobožnosti koju prema njoj gajite; te da bi žar pobožnosti rastao i da biste svakoga dana sve više i više postajale nasljedovateljice dobrih djela, da vam bude dopušteno u vašoj crkvi i samostanu štovati je i častiti kao Blaženicu, te u vašim crkvama i kapelama dati naslikati njezinu sliku. Stoga nam je spomenuti biskup i poslanik Dionizije u vaše ime ponizno zamolio da bismo se, po dužnosti naše pastirske službe, iz apostolske dobrohotnosti udostojili udovoljiti ovoj vašoj tako pobožnoj i časnoj želji.

9 Mi dakle, koji sve vjernike, a osobito one ženskoga spola koji pod slatkim jarmom redovništva služe Gospodinu, rado potičemo koliko možemo na pobožnost i štovanje Božjih svetaca i svetica, te da bi mogle biti njihove nasljedovateljice rado pristajemo uz njihove pobožne želje koje proizlaze iz velika žara pobožnosti, priklonjeni ovakvim molbama, vama apostolskom vlašću i sadržajem ovoga pisma, iz punine apostolske vlasti jednako udjeljujemo i dopuštamo da za svoju osobitu utjehu istu Veroniku u svojim crkvama i kapelama možete i smijete častiti kao Blaženicu i dati naslikati njezinu sliku, bez upadanja u ikakvu krivnju, ili idolopoklonstvo, ili skrupul savjesti, unatoč svim suprotnim apostolskim odredbama i naredbama i svemu drugome. Time pak ne namjeravamo da bude upisana u popis svetaca sve dok se stvarno ne pristupi njezinoj kanonizaciji. Dano u Rimu kod sv. Petra, pod ribarevim prstenom, petnaestoga dana prosinca 1517., pete godine našega pontifikata.

Evangelista. Na poleđini:

Ljubljenim u Kristu kćerima Majci i koludricama samostana bl. Marte u Milanu. a Dionizije Briçonnet, LXIX. biskup Saint-Maloa, presveti muž, bio je također poslan kao poslanik Lavu X. za kanonizaciju sv. Franje Paulskoga, kako ćemo reći 2. travnja, te je ishodio beatifikaciju svoga prethodnika bl. Ivana de la Grille, o kojemu 1. veljače.

Preporuka ove knjige

Ocu samostana sv. Marte.

Rufin Belingerius, doktor obaju prava, arhiprezbiter crkve sv. Nabora i Feliksa u Pustinu u pavijskoj biskupiji, generalni vikar prečasnoga u Kristu oca i presvijetloga gospodinag. a Hipolita, božanskim smilovanjem kardinala đakona Svete Rimske Crkve naslova sv. Lucije in Silice, od Este, upravitelja nadbiskupije iste Crkve, časnomu u Kristu ocu g. Ivanu Antunu Borsanu, župniku crkve sv. Pavla u Milanu, pozdrav u Gospodinu i ljubav.

Ovo sadašnje djelce, poput prve ruže ispunjene svakim najslađim okusom, koja je iz svetoga samostana, uresa i nakita ovoga slavnog grada, časnih koludrica sv. Marte u Milanu, kao iz miomirisna ružičnjaka, natopljena rosom Duha Svetoga, sačuvana neokrnjena božanskom milošću i ubrana anđeoskom rukom, s pravom je trebalo posvetiti i darovati tebi radije nego komu drugom: njihovu si naime svetomu upravljanju, po sudu cijeloga grada, a ne slučajno, bio izabran za duhovnoga oca i najpravednijega upravitelja njihovih duša. Doista je dolikovalo da one svete koludrice, dostojne svake hvale, imaju tebe, izvrsnoga muža i dostojna jednake hvale, u potpunosti za takva oca i čuvara svojih duša: te da onda kada ih, kako dolikuje, potičeš (kao što vrlo često činiš) na strpljivo i ponizno nošenje vlastitoga križa, imaš samo ovu knjižicu, iz koje ćeš, uzimajući ne od drugdje nego iz njih samih najobilnije pouke, ako ih budeš htio potaknuti na poniznost, ako na poslušnost, ako na siromaštvo, čistoću i ljubav i druge tome slične kreposti, iz toga ružičnjaka imati najobilniji način i primjere.

11 A da bi to lakše spoznao, milo mi je ukratko proći životom ove Djevice, kako bi lakše mogao razmatrati njezine zasluge. Poučeni mnogim svjedočanstvima i sigurni smo da se preblažena Veronika rodila od skromnih roditelja, da se prije posvetila Bogu nego što je po dobi mogla spoznati Boga, te da je već starija po godinama posvetila svoje djevičanstvo Kristu, kojega je u čudesnom viđenju promatrala gdje sjedi u svome veličanstvu, i vidjela tajne nebeskoga dvora koje smrtni jezik ne može izreći. Habit pak sv. Augustina pobožno je izmolila u naprijed spomenutom samostanu, svjetovne Djevica Veronika učinila je divno Božje ime samom poniznošću svoga roda sjajnijim od slavnoga plemstva smrtnika.

O želji za nebeskim stvarima.

Snažno zapaljena bakljom božanske ljubavi, djevica Veronika, izvršavajući zapovijedi roditelja, češće se posvećivala plijevljenju polja u društvu mnogih žena. Bila je pak čudesno zamišljena, bježeći od družica i silno želeći raditi sama. A dok je radeći uživala u samoći, dok su je mnogi izdaleka gledali, obilno je prolijevala suze. Družice su se pak, ne znajući što se krije u Djevici, veoma čudile. Gledale su naime kako Djevica, koja se isticala svakom čestitošću vladanja, tijekom rada lije suze, gluhim ušima prelazi preko šaljivih riječi, ne uživa u pjevanju, umjereno jede, još umjerenije pije te u svemu sa svom poniznošću sluša roditelje. To Djevici nije bilo rijetko, nego neprestano. Noću pak i danju, kad su se vrlo mnogi divili što Djevica čini takve stvari iznad svoje dobi, smatrali su da se u njoj doista krije nešto veliko.

O ukazanju Bl. Djevice.

Začevši zavjet redovništva, Veronika je neprestanim molitvama usrdno molila od Majke samostana sv. Marte da bude odjevena u sveti habit. Njoj je ista Majka savjetovala da dobro nauči slova. Djevica se stoga svesrdno trudila izvršiti Majčine zapovijedi. Zato je, budući da ju je otac cijeli dan prisiljavao da se bavi kućanskim poslovima, noću bdjela i nastojala dobro naučiti slova. Molila je pak premilostivoga Boga i preblaženu Majku da joj budu na pomoć u stjecanju poznavanja slova, u čemu ju je priječio čest ručni rad. Naposljetku se Djevici ukazala Majka besmrtnoga Boga odjevena u najsjajnije haljine modre boje. Prestrašena tim prizorom, djevica Veronika od straha gotovo pade na zemlju. No premilostiva Majka, približivši se uplašenoj djevici, reče: Ne boj se, kćeri moja, niti se previše trudi upoznati slova. Moja je naime volja da imaš znanje samo triju slova: prvo će biti bijele boje, drugo crne, a treće crvene. Doista, povrativši hrabrost i snagu, Veronika postade smjelija i reče: Jesi li ti, blažena Djevice, Majka Gospodnja? Ona odgovori: Ja sam Majka svemogućega Boga. Njoj će Veronika: U to nikada ne bih povjerovala, jer sam ja sama bijedna ženica i nedostojna da k meni dođe Majka Božja. Radije mislim da si đavao, koji si došao da me prevariš i obukao lik ove uzvišene žene. Njoj Majka Božja reče: Ne sumnjaj, kćeri, da sam ja Kristova Majka: jer ja sam ona sama. Čuj pak značenja triju slova. Bijelo slovo označava čistoću srca, za čijim ti stjecanjem zapovijedam da težiš svim željama duše. Čuvaj se da ikada išta ne ljubiš nedopuštenom ljubavlju. Sva pak tvoja ljubav treba svom dušom biti usidrena u mome Sinu i meni. Crno pak slovo poučava da se nikada ne sablažnjavaš nad djelima bližnjega. Neka ljudi i čine zla djela, ti ipak uvijek suosjećaj s bezbožnicima i nastoj u mislima sve privoditi u red moje volje. Također izlijevaj neprestane molitve za one koji lutaju pred Bogom, mojim Sinom. Uvijek se čuvaj mrmljanja, bilo da je tebi bilo bližnjemu naneseno kakvo god zlo. Što se tiče crvenoga slova, zapovijedam ti da svakoga dana barem dio muke moga Sina što pažljivije razmatraš. Ako budeš mogla naučiti ostala slova, dobro; ako ne, neka ti ova tri nikada ne iščeznu iz pameti. Tko god zasja čistoćom duše, taj će blistati pred mojim Sinom. A tko se bude odavao mrmljanju, duša će njegova biti kao crnilom uprljana

Prva knjiga životopisa.

O njezinu vladanju.

O podrijetlu i roditeljima djevice Veronike.

Kod Insubra postoji gradić koji se zove Binasco, na pola puta između Pavije i Milana. Ondje je iz skromne obitelji Negri potekla djevica Veronika. Njezin se otac bavio obrađivanjem zemlje i trgovanjem nekim sitnim stvarima male vrijednosti. Stoga se Veronika od nježnih godina, po zapovijedi roditelja i zbog siromaštva, posvetila plijevljenju polja. Iako je oskudijevala zemaljskim bogatstvima, Veronikina obitelj nije bila lišena izvrsnosti kreposti. Mnogi naime tvrde da je njezin otac bio čovjek nemalene nevinosti, pravedan, priprost i katolik. Kad bi se dogodilo da prodaje konja ili kakvu tegleću životinju, kupcima je s velikom priprostošću običavao otkriti skrivene mane svoje životinje. Rođena dakle od takvih roditelja, uprljana i Bogu neugodna. No duša onoga tko razmatra okrutnu smrt moga Sina zarumenjet će se božanskom ljubavlju: i njoj će se s visine darovati božanski darovi (bezbožnicima doista nepoznati). I rekavši to, Majka Vrhovnoga Stvoritelja iščeznu.

4 Doista, nakon toga Veronika nije mnogo držala do slova, prebirući riječi Majke Božje u svome srcu i obdržavajući ih samim djelima. Stoga se potrudila obući habit sestara koje uopće nisu određene za pjevanje božanskih časova, te je u njemu i preminula. A to se dogodilo godine od Rođenja Kristova tisuću četiristo šezdeset treće, i to treće godine prije nego što je Veronika stupila u redovništvo.

O načinu života samostana sv. Marte u gradu Milanu.

Već je gotovo protjecala stota i pedeseta godina od godine Gospodnjega rođenja tisuću petsto sedamnaeste, kada je od nekih časnih žena započet samostan sv. Marte u gradu Milanu. Lišen zemaljskih bogatstava, smatrao se bogatim obiljem duhovnih dobara. Živjele su naime one prve sestre najnevinije, i to više na anđeoski nego na ljudski način. Po apostolskoj povlastici za ispovjednika biraju svjetovnoga svećenika, čijim se savjetom i vlašću upravljaju u duhovnim i vremenitim stvarima, osobito kada se dogodi da valja rješavati nešto od velike važnosti. Način života ovih sestara vojuje pod pravilom sv. Augustina. Izdanci ovoga reda također su sagradili samostane diljem mnogih dijelova Italije. Doznali smo po istinitoj tvrdnji da se sestrama ovoga samostana sv. Marte, dok su u početku ustanove u najvećem miru služile Bogu, među ostalim čudesima vrlo često događalo ovo. Kad bi naime neka sestra preminula, po otvaranju groba mrtva bi se tijela sama od sebe pomicala, ustupajući prostranije mjesto nedavno preminuloj. Da je to najjasnije vidjela, posvjedočila je Agneza de Fidelibus, nekoć majka spomenutoga samostana, žena izvrsnih kreposti. a Čini se da autor ovdje želi reći kako je ovaj samostan sagrađen oko godine Kristove 1367. Nije naime mogao misliti na 1667., koju riječi naizgled izražavaju.

O vladanju i životu sestre Miheline iz Riminija.

Neka plemenita žena iz Riminija, udana za veoma moćna muža, došavši u Milano zbog nekih hitnih poslova, odabrala je za konačište samostan sv. Marte. Ona je, potaknuta životom, vladanjem, svetošću i primjerima sestara, naumila u Riminiju osnovati samostan pod jednakim pravilom života. To je, vrativši se u domovinu, svim marom i ostvarila. Osnovanim pak samostanom upravljala je mnogo godina. Naposljetku se pripovijeda da je nakon smrti zasjala bezbrojnim čudesima. Vrlo mnogi navode i da je njezin muž vodio pustinjački život te napokon počinuo svetim svršetkom. To je Mihelina koju je Veronika ugledala među Nebesnicima na svečanu svetkovinu svetoga oca Augustina. Nje smo se zato spomenuli kako bi postao jasniji način života samostana sv. Marte.

O vladanju i životu sestre.

Smatram da na ovome mjestu nipošto ne valja mimoići kako je u samostanu sv. Marte bila neka divna sestra, imenom Justina, a rodom Milanka. Ona se proslavila osobitim darom neprestane molitve. Oboljela je pak od sušice, zbog čega je vrlo često povraćala krv. Od te je bolesti bolovala punih trideset godina. U tom je vremenskom razdoblju, stanujući u ćeliji odvojenoj od ostalih i gotovo uvijek zadubljena u molitvu, nimalo štedjela na postovima i uzdržljivosti. Sjedila je sama pred oratorijem koji je sama smjestila u toj istoj svojoj ćeliji. Ondje je bila pričvrstila sliku preblažene Majke Božje, koju je nadasve častila, silno se naslađujući njezinim češćim spominjanjem. Klicala je, radovala se i u srcu poskakivala razveseljena sjećanjem na Majku Vrhovnoga Stvoritelja. Stoga su se ovim primjerima svetosti sestre poticale na najgorljivije prihvaćanje ljubavi prema božanskim stvarima. Gotovo cijelu noć provodila je besano, posvećujući se molitvi; a svladana snom prepuštala bi se odmoru naslonivši glavu na prsa. Popuštajući pak naravi u krajnjoj nuždi, položila bi samu glavu na postelju radi počinka. Ovakvim načinom života provela je razdoblje od trideset godina. Ništa zemaljsko nije poželjela, uvijek žudeći za nebeskim. Svim se marom trudila da prezre samu sebe.

8 No kako se približavao Justinina smrt, i sestre su najjasnije čule pjevanje svetih anđela u visini. Nisu znale da se približava Justinina smrt: divile su se nebeskim skladovima, za koje su najprije pomislile da su glasovi dječaka. Ali kad je dan znak zvoncem za umiruću Justinu, dotrčaše sestre i nastojahu promatrati kako izdiše posljednji dah. Doista, oko Justinine ćelije češće se čulo pjevanje Nebesnika te je, postupno se uzdižući u nebeske visine, prestalo kad je Justina izdahnula. Dok su se pak sestre divile nebeskom skladu nakon Justinine smrti, neka je vremešna žena dugo ustrajala u molitvi, moleći od Gospodina i preblažene Majke da joj se objavi zašto su pri Justininoj smrti anđeoski skladovi odjeknuli smrtnicima. Ta je žena nakon neprestanih molitava čula glas koji govori: Sestra Justina nastava boravišta mučenika. Silno se ona zapanjila. Stoga je sve više i više molila govoreći: O Gospodine Bože moj, po kojoj bih zasluzi vjerovala da je Justina primila mjesto slave među mučenicima, kad sama nije pretrpjela nikakvo mučenje od tiranina? Veoma se bojim da taj glas nije bio varka đavla. Naposljetku je onoj koja je molila glas treći put ponovio: Sestra Justina nastava boravišta mučenika; i dodao: Jer je pretrpjela goleme muke, budući da je prestrašna bolest trajala punih trideset godina.

9 Ovo je Justina za koju je Veronika tvrdila da ju je jednom vidjela među Nebesnicima kako u ruci nosi palmu mučeništva. Nije nedostajalo onih koji su tvrdili da su po Justinim molitvama primili nebeske darove. No kada je mnogo godina nakon Justinine smrti trebalo u taj grob položiti tijelo neke sestre, odvojila se Justinina glava od ostaloga tijela: i odmah je iz nje potekla krv. Glava je pak bila položena na neko mjesto dok, završivši sprovod nedavno preminule sestre, ne odluče što valja učiniti. U međuvremenu je neka sestra, vođena priprostošću, uzela glavu i kišnicom ispirala krv. I kad je mnogo vode pocrvenjelo od te iste krvi, naišle su sestre. Došao je također svećenik, otac samostana, te su se silno ražalostili što je obilna krv Djevice uzalud prolivena. Bili su naime namjeravali samu glavu pohraniti na časniji način. Ta je ista glava, položena na neko manje dolično mjesto, češće pala a da je nitko nije gurnuo. Stoga se po zapovijedi oca samostana čuva među relikvijama svetaca.

O njezinu ispovjedaocu.

Budući da će se češće spominjati ispovjedalac djevice Veronike, smatrao sam da valja unaprijed zabilježiti nekoliko pojedinosti o njegovu vladanju. Bio je dakle rodom Milanac, iz plemenite obitelji muževa de Alzate, imenom Tadej. Kad je u svijetu vodio neoženjeni život, po savjetu nekoga pustinjaka bio je zaređen za svećenika. Muž doista velike pobožnosti, uvijek se najpobožnije posvećivao božanskim stvarima i štovanju svetinja. Nije mu nedostajalo ni znanje koje uvijek resi svećenika. Svećenik Tadej bio je izabran od sestara sv. Marte za ispovjednika, prema apostolskom dopuštenju, u mjesecu lipnju, dva mjeseca prije nego što je Veronika primila redovnički habit. Tadej je živio i nakon Veronikine smrti, a mnogi su istinitom tvrdnjom posvjedočili da je on napustio ovaj svijet kao djevac.

O nekim običajima Veronike nakon primljenoga habita svetoga redovništva.

Veronika je zasjala dvostrukim životom: nadasve se posvećujući kontemplaciji i marljivo obavljajući izvanjske poslove. Nije poznavala slova, osim čitanja časova Blažene Djevice, čemu se češće posvećivala. Budući da ju je na to prisiljavalo siromaštvo samostana i zapovijed Majke, Veronika je obilazila: tražeći kruh od vrata do vrata po ulicama grada Milana. Isto je tako ponekad bila prisiljena izlaziti izvan gradskih zidina i obilaziti sela, tražeći ono što je potrebno za uzdržavanje samostana. Vrativši se kući, posvećivala se neprestanom razmatranju Spasiteljeve muke i vlastitih grijeha. Toliko je pak obilje suza teklo iz njezinih očiju da su se činile poput nabujalih rijeka. Nikakvi glasovi, nikakvi šumovi, nikakvi pokreti nisu pratili suze. Stoga je mnogo godina ostala skrivena svetost Djevice. Premda su mnoge sestre opazile kako Veronika plače, ipak su smatrale da u njoj nema ničega osobitog. S tolikim je marom Veronika uvijek nastojala duboko u grudima skrovitije čuvati božanski dar. Kod kuće se uvijek pokazivala vedra lica i blagih očiju, te snažnija tijelom, nije izbjegavala nikakve poslove. U vrijeme berbe grožđa i žetve ponekad je, moleći milostinju, običavala odlaziti podalje od grada.

12 Premda je tri godine nakon primanja habita svetoga redovništva trpjela od bolova u glavi i želucu, ipak nepobjediva duha i žena umjerena iznad svega što se može reći, nije propuštala ni tjelesne poslove ni duhovna djela. Ako bi kada Majka samostana zapovjedila da se Djevica poštedi poslova kao da obolijeva, Veronika bi govorila: Ja sam sama snažna snagom: stoga bih smatrala grijehom ne podnositi poslove koje mogu. Moram raditi dok mogu, dok je vrijeme, dok dopušta dob. Sažalijevala je sudbinu svih nesretnika i željela svima biti pri ruci. Zdravlje svoga tijela, odmor i ostalo takve vrste smatrala je ništavnim, naslađujući se unutarnjom slatkoćom besmrtnoga Boga. Čineći takva i tolika djela, kroz dvadeset proteklih godina vodila je život kao uzor svakoga redovništva i silno zapaljena božanskom ljubavlju.

O obilnoj milosti suza.

Rekli smo, a neće biti suvišno ponovno ponoviti, da se Veronika proslavila izvanrednim darom suza, koje je bila prisiljena prolijevati i nasamo i javno. Ponekad se trudila zadržati suze koje su tekle, zbog čega je trpjela od silne promuklosti glasa. Misleći o sebi nisko i prezreno, Veronika se užasavala da se njezina nutrina na bilo koji način otkrije sestrama. Jednom je Majka samostana htjela da se Veronika, oboljela od nasilnoga zadržavanja suza, posluži liječničkom pomoću, a ona je smiješeći se rekla: Sasvim je lagana ova bolest. Sutra ću biti zdrava. Veroniki su, dok je molila, razmatrala i tugovala zbog svojih grijeha, suze uvijek bile nadohvat ruke. Sestre su se divile suzama koje su tekle u Djevice bez ikakvih pokreta, bez ikakva jecaja i bez ikakva puštenog glasa.

14 U vrijeme kada je prvi put počela biti uznošena u nebeske miline, čula je najvećega Krista kako govori:

Razumi, kćeri moja, da su mi suze koje zbog moje muke teku od onih koji je razmatraju nadasve mile. Ali budući da svoju Majku, Kraljicu nebesa, ljubim neizrecivom ljubavlju, još mi je milije pažljivo razmatranje boli koje je pretrpjela u mojoj muci.

15 Pripovijedala je Tadeja, Veronikina povjerenica, da je pri nekoj božanski ukazanoj svjetlosti prolila toliko obilje suza da je vidjela kako su joj haljine prekomjerno natopljene, a i tlo, kao da se ondje prolila posuda vode. Zbog novoga pak žara duha zbog razmatranih otajstava Krista Spasitelja nastao je taj silan izljev suza. Ponekad je Tadeja pomišljala u Djevičinoj ćeliji držati zemljanu posudu koju bi stavila pod oči Djevice uznesene u korove Nebesnika i skupljala suze koje su tekle. To je doista, uz posluživanje anđela, naposljetku i ostvareno. Posuda skupljenih suza bila je pak teška dvije milanske libre. Smatram da na ovome mjestu nipošto ne valja prešutjeti kako su neke sestre potvrdile da su suze rasplakane Veronike uznesene k Nebesnicima, koje je tada obilno prolijevala, stajale nepomično pred Djevičinim prsima; zatim, kad se Djevica vratila tjelesnim osjetilima, potekle su na sve strane, kao što vidimo da vode po svojoj naravi otječu.

O njezinoj poslušnosti.

Veronika nije htjela činiti ništa osim po zapovijedi poglavara, kojima je podlagala sve pojedinosti, unutarnje i izvanjske, smatrajući da ne može pogriješiti ako posluša starije. Stoga su nebeski darovi Veronikini vrlo lako izišli na svjetlo. Upitana naime od starijih koji su zapovijedali po svojoj vlasti, otkrivala je tajne. Duhovne utjehe, molitve, razmatranja, razgovore s anđelima, pa i grudi zapaljene čudesnom ljubavlju prema Bogu, stavljala je iza zavjeta poslušnosti. Djevica je govorila, prenoseći nebesku objavu, kako je Bogu nadasve milo ono što ljudi čine iz zavjeta iskrene poslušnosti. Zato je sve što se Djevici zapovjedilo odmah radosno i veselo izvršavala brzim ishodom. Premda je Veronika ponajčešće željela preteći noćna bdjenja, to se nipošto nije usudila bez savjetovanja sa starijima. Kad joj oni pak nisu dopustili, Djevici koja se jednom bavila nebeskim stvarima reče Isus, besmrtni Bog: Znaj, kćeri moja, da će mi biti milije ako, poslušna poglavarima, nipošto ne ustaješ prije noćnih straža. Meni se naime nadasve sviđaju djela zajedničkoga života, a osobito ona koja se čine iz zavjeta poslušnosti. O meni preugodni dare poslušnosti, po kojoj sam sišao s neba postavši poslušan do smrti. Tako Krist. Stoga je uz odobrenje poglavara Veronika odlazila u prošnju, ostajala zatvorena, marljivo se posvećivala djelima poniznosti, prebirući u mislima najveće plodove poslušnosti. Smatrala je bezbožnim i grijehom na bilo koji se način oprijeti i najlakšoj zapovijedi poglavara.

Preslavnim darom poniznosti Veronika je tako zasjala pred Bogom i svim ljudima koji su je upoznali među smrtnicima da su velika djela svete poniznosti činila još sjajnijima i pouzdanijima nevjerojatne Božje darove koji su u njoj blistali. Uvijek je o sebi mislila nisko i prezreno, i isto je govorila. Smatrala se nedostojnom ikakva Božjeg dobročinstva i tvrdila da je ženica opterećena bremenima grijeha. Stoga nigdje nije odbijala ponižavajuće poslove, nego je željela obavljati one najprezrenije. Otuda se mnogo godina, dok su sestre često negodovale, brinula za kokoši, našavši u toj službi prikladnije mjesto za samoću za kojom je silno žudjela. Blistajući ovom preslavnom poniznošću, htjela je jednom među sestrama pjevati psalme u koru, nakon što je od anđela naučila i svu psalmodiju te način pjevanja časoslova.

18 Čemu da duljim? Nikada Veronika nije učinila ništa što ne bi bilo najurešenije krasotom duboke poniznosti: riječi, vladanje, hod, uslužnost, smijeh, blago i tužno lice, napokon sve u njoj očitovalo je čudesnu poniznost. Sa svim se ukućanima ponašala toliko skromno da se činila sluškinjom sviju. Stoga je svakoga dana napredovala u milosti, krepostima i mudrosti pred Bogom i ljudima. O koliko je puta ova Djevica prolila obilne suze i izvukla uzdahe iz dubine srca, s jedne se strane smatrajući najbjednijom ženom, a s druge strane doživljavajući božanske nagovore i utjehe anđela! Mučila se, tugovala i silno se razapinjala čim bi posumnjala da itko o njoj visoko misli. Stoga je najžarkijim i svakodnevnim molitvama nastojala ishoditi od najvećega Krista i s velikim jecajima zaklinjala da nitko ne dozna koje joj je nebeske darove svetosti dalo najprovidnosnije Božje Veličanstvo. Svladana poniznošću, Veronika je vrlo mnogo toga prešutjela, užasavajući se glasa ili mišljenja o svetosti. Kad se Veronika čudesno mučila zbog toga što su neki doznali da biva uznošena u nebeske visine, odmah, odvojena od osjetila, biva uznesena i višnjom pomoću nošena na nebo. Tada ugleda Krista kako je gleda blagim očima i govori: Znaj, kćeri moja, da si nebeske milosti primila od mene, besmrtnoga Boga, ne samo radi sebe same: jer su mi jednako mile i duše ostalih. Tvrdiš da si najbjednija od svih stvorenja: ali znaj pouzdano, o kćeri moja, da ja ne gledam tko je tko: ostavivši po strani svaki stupanj spola, položaja, sreće, plemenitosti ili neplemenitosti, rado izlijevam svoje darove komu hoću. Razumi također da mi je nadasve milo što se smatraš nedostojnom. Stoga sam odredio da tijekom cijele jedne tekuće godine promatraš svetkovine svetaca u nebeskom Jeruzalemu. Kad to postane poznato smrtnicima, osobito će se potaknuti da svom dušom i iskrenim osjećajima časte svetkovine svetaca. Tako Krist.

a O priprostosti.

Veronika je po svojoj naravi blistala čistom priprostošću, tako da se činila uzorom svih kreposti. Lice, oči, usne, međusobni razgovori sa sestrama i ukućanima odavali su priprostu dušu nebeske Djevice. Na slavni dan osmine Tijelova godine tisuću četiristo osamdeset sedme, dok je svećenik služio svetu misu, Djevica je tjelesnim očima ugledala Isusa u liku djetešca odjevena u bijelo kako hoda u sredini između dvojice anđela po oltariću koji je stajao pred mjestom čuvanja Euharistije. Djetešce je također okruživalo vrlo mnogo anđela. To je pak viđenje trajalo od početka mise sve do kraja. I budući da je Veronika, obdarena ugodnom priprostošću, mislila da su sve sestre vidjele isto, reče majci samostana i njezinoj sestri zamjenici: Jeste li vidjele djetešce kako za vrijeme dok je svećenik služio misu neprestano hoda po oltaru? Kad su one odgovorile: Nipošto; Djevica se oblila rumenilom i odlučila svim silama ubuduće skrivati ono što je vidjela. Divile su se naposljetku sestre Djevičinoj čistoći, a i priprostom načinu života, kojim je sve slušala strpljivim i blagim uhom, svima popuštala i privlačila na ljubav prema sebi. a Komentator opominje da je ovo poglavlje od velike važnosti, budući da se to ponajprije traži u kanonizaciji svetaca, kao što je očito iz Glose uz poglavlje Gloriosus, o relikvijama i štovanju svetaca u 6. knjizi.

O umjerenosti u hrani i kratkoći sna.

Osim uobičajenih postova svoga reda i osim zajedničke strogosti života, Veronika je bila najumjerenija u jelu i piću: štoviše, toliko skromna da je to bilo dostojno divljenja. Obuzimala ju je najžarča želja da se hrani samo kruhom i običnom vodom, što je činila bezbrojne dane. Ponekad joj je bio još češći običaj cijeli dan ne uzeti ništa od hrane. Osobito se onoga dana gnušala svake hrane kada se hranila Kristovim tijelom. Gotovo bi pak cijelu noć provela besano u razmatranju božanskih stvari i upućivanju molitava Bogu da joj zapovijedi starijih nisu stajale na putu. To će postati očito onomu tko u sljedećim knjigama pročita duga trajanja njezinih zanosa. Imala je postelju od kostrijeti, koju je pokrivala plahtom od onih kojima su se sestre služile prema redovničkim ustanovama. Mi smo se pobrinuli nabaviti djelić toga njezina pokrivača od kostrijeti, bez ikakve sumnje vrjednijega od zlata i dragoga kamenja. Doista nimalo ne dvojimo da je Veronika vrlo često bila hranjena anđeoskim kruhom; a smatramo da tu stvar valja prikladnije objasniti na njezinu mjestu.

O njezinu putovanju u grad Como.

Uznesenoj k Nebesnicima Veroniki ponekad je zapovjedio Krist Isus rekavši: Hoću, kćeri moja, da pođeš u grad Como u pratnji sestara Tadeje i Simone, koju ću, premda je odsutna, ja sam na smrtnicima nepoznat način dovesti kući. Na put ćeš pak krenuti XVI. dana prije studenih Kalenda. Bijaše pak to godina tisuću četiristo osamdeset deveta. Stvar dostojna divljenja: odsutna Simona stigla je u samostan navečer uoči spomenutoga dana, te su s izlaskom sunca zajedno krenule u grad Como, potraživši konačište kod neke žene zatvorene radi obdržavanja samotničkoga života. Rekao je pak Krist Veroniki: U samostanu sv. Franje nalazi se neki starac imenom Ivan, najslavniji među svećenicima koji običavaju slušati ispovijedi svjetovnjaka: njega pozovi poimence i obavijesti ga o takvim stvarima koje su kod njega skrivene. To je Veronika najpomnije izvršila. Zapanjio se, divio i iz dubine grudi uzdisao starac Ivan nad Djevičinim govorom, u kojem je čuo kako se otkrivaju stvari poznate samo Bogu i njemu. Stoga je spomenuti brat Ivan iz Reda manje braće ubuduće uvijek pratio djevicu Veroniku osobitim štovanjem.

22 Isto tako godine tisuću četiristo devedeset četvrte, šestoga dana prije lipanjskih Nona, po zapovijedi Krista Spasitelja Veronika je otputovala u Como. Od istoga je naime Spasitelja doznala da u tom gradu postoji muž koji se, pritisnut kroz mnogo godina teretom smrtnoga grijeha, ima spasiti po Veronikinu zagovoru, a po Kristovu očitovanju Veronika je posve razumjela i vrstu grijeha, i izvor, i način ustajanja iz toga zločina. Stoga ga je, sastavši se s tim mužem, najdjelotvornije potaknula da se pomiri s Bogom, ostavivši taj grijeh. Taj je muž nadasve radosno poslušao Veroniku te je, udovoljivši njezinim savjetima, stupio na put spasenja. No Veronika, vođena božanskim Duhom, ušla je u većinu ženskih samostana grada Coma: ondje je, sijući riječ spasenja s vrhovnom poniznošću i nebeskom snagom, proizvela i donijela nebeske plodove.

O revnosti za duše.

Grad Milano ima a vrlo mnogo samostana posvećenih žena, od kojih je neke Veronika po zapovijedi Krista Boga vrlo često pohodila, dozivajući vlastitim imenom žene čije je grijehe korila i otkrivala tajne srdaca, govoreći: Ja bih ti, predraga moja sestro, po Božjoj zapovijedi htjela priopćiti da si odana takvu grijehu kojim nanosiš uvredu božanskomu veličanstvu. Čini pokoru, i bit će ti milostiv Stvoritelj svega. Meni je naime najprovidnosnije Božje veličanstvo to udostojilo učiniti poznatim kao nebesku pomoć tvome spasenju. Stoga nimalo ne dvojimo da se Veronika u gradu Milanu pobrinula za spasenje vrlo mnogih. a Primili smo od presvijetloga muža Erycija Puteana rukopisni popis crkava grada Milana, u kojem se nabraja 41 samostan koludrica.

O njezinu poslanstvu k a vrhovnom svećeniku Aleksandru VI., po Kristovoj zapovijedi.

Poslanstvo djevice Veronike, po zapovijedi Krista Vrhovnoga Kralja, obavljeno je ovim redom. Godine naime tisuću četiristo devedeset četvrte, Veroniki koja je duhom boravila u nebeskim kraljevstvima Krist reče: Hoću, kćeri moja, da otputuješ u daleku pokrajinu; ali isti Gospodin i Spasitelj nije naveo razlog. I kad se Veronika, ne znajući buduće događaje, čudila božanskoj zapovijedi, reče joj Gospodin: Moja je volja da ideš u Parmu. Nakon mnogo pak dana dodade Gospodin govoreći: Odlučio sam da otputuješ u Firencu, gdje ćeš razgovarati s nekim velikim crkvenim prelatom. Djevica je iz ovoga Gospodinova govora naslutila da će se naposljetku dogoditi da po zapovijedi najvećega Krista pođe u Rim radi obavljanja poslanstva kod vrhovnoga svećenika, koji je tada bio Aleksandar VI. Takvim pak uvodima premilostivi je Spasitelj pripravljao i uređivao duh svoje zaručnice kako bi lakše podnijela dugo putovanje. Zato je Krist ponekad mijenjao određeno vrijeme. Kod božanske je naime providnosti zakon drugotnih uzroka gotovo uvijek nepovrediv. Mogao je doduše Bog Djevici zajedno sa zapovijeđu uliti najpostojaniju krepost duha i snagu, ali je sam Krist, prvi od uzroka, poštovao način djelovanja drugotnih uzroka. Napokon, kad je proteklo razdoblje od jedne godine, Spasitelj reče Djevici: Hajde, kćeri moja, brižljivije se pripravi za dugo putovanje koje upravo trebaš obaviti. Nemoj se pak bojati, nego putuj sigurnije, jer u koje god gradove, utvrde i sela dođeš, ja ću uvijek biti s tobom. Ništa od onoga što služi za uzdržavanje neće nedostajati tebi i tvojima. Za pratiteljicu ćeš uzeti sestru Tadeju, koju sam htio imati tvojom povjerenicom.

25 Dobivši tako pratnju četvorice časnih muževa, djevica Veronika sa svojom družicom Tadejom odluči krenuti na put prema Rimu 13. rujna godine Gospodnje tisuću četiristo devedeset pete. Toliko je pak bilo obilje novca koji joj je bio darovan da je obilno hranio nju i cijelo društvo. Pripremivši dakle sve što je potrebno za put, dok su sestre slušale i dok su dolazili vrlo mnogi stranci koji su ljubili i častili Djevicu, reče Veronika: Ja po božanskoj zapovijedi putujem u Rim k vrhovnom svećeniku. Niti mi je ovo poslanstvo ikada bilo otvorenije naloženo, osim tek prošle noći. Osamnaestoga je pak dana djevica Veronika stigla u Rim i cijelo njezino društvo zdravo i neproživjevši nikakvu opasnost. U Rimu se zadržala osam dana; u Firenci jednako tako. A zatim su se vratili u Milano nakon što je proteklo osamnaest dana.

26 Kad je boravila u Rimu i nastojala doći k vrhovnom svećeniku uz potporu prvaka, mnogi su rekli: Ovo je stvar od velike važnosti, budući da su najplemenitiji muževi došli s najudaljenijih granica kršćanskoga carstva kako bi razgovarali s vrhovnim svećenikom, pa su sve dosad ostali uskraćeni u svojim željama. Doista, na dan koji je odredio Spasitelj Djevica je ušla u papinu palaču. Čim je Aleksandar to doznao, izašao je u pratnji velike svite, sjeo u kut neke dvorane i pozvao Djevicu. Ona je pristupila i, poljubivši svetu nogu, u najvećoj tajnosti izvršila Kristovo poslanstvo. Po završetku povjerljivoga razgovora papa poziva Djevičine pratioce: kad ih je blagoslovio, besmrtnomu su Bogu zahvalili besmrtnim zahvalama. Veronika je također od istoga presvetoga pape dobila potpuno otpuštenje grijeha i oproste postaja grada Rima za sve sestre samostana sv. Marte. Nakon toga, ustavši dok je Veronika odlazila, papa Aleksandar reče najuglednijim muževima koji su tada slučajno bili prisutni: Častite ovu ženu, jer je sveta žena. No užasavajući se vreve vrlo mnogih ljudi obaju spolova koji su dolazili pozdraviti Djevicu, ona je sljedećega dana nakon razgovora s vrhovnim svećenikom nastala. Djevica Veronika otišla je iz Rima. Nemalim su štovanjem Firentinci pratili Djevicu. Stoga, previše ožalošćena takvim iskazima, izostavila je započeto pohađanje crkava toga grada. Od stanovnika Piacenze Veronika je također primila slavne znakove štovanja: zato je, ugošćena mnogo dana u samostanu svoga reda, bila prisiljena saslušati vrlo mnoge. No kad je Djevica prešla rijeku Pad, pri sljedećem prijelazu pontonske su lađe doživjele brodolom pred Veronikinim očima. Prisutni su pak pripisali Djevičinoj svetosti to što ni itko od ljudi ni tegleće životinje, odagnavši strah, nisu pretrpjeli ništa loše. a On je stolovao od 11. kolovoza 1492. sve do 18. kolovoza 1503.

Druga knjiga.

O božanskim stvarima koje je Veronika iskusila po tjelesnim osjetilima.

Uvod.

Nakon opisanoga vladanja djevice Veronike, koja je zablistala poput najčistije zvijezde u noći ovoga svijeta, vidim kako mi se otvara neizmjerno more. Predmeću se naime za tumačenje one božanske stvari koje je iskusila osjetilima. One su pak tolikoga veličanstva da ih i sami sveti Oci mogu smatrati najdostojnijima divljenja. Čitamo naime u svetim knjigama Staroga zavjeta da je najveći Bog govorio Ocima pod različitim slikama osjetilnih stvari i da su im se anđeli pokazivali bliskima: ali nakon što je Krist Bog obukao narav naše smrtnosti, doznali smo da su se zlodusi otvorenim bojem sukobljavali s presvetim muževima te ih udarcima iscrpljivali i ranjavali. Divimo se također što su vrlo mnogi ugledali nebesku svjetlost pomiješanu sa smrtnim stvarima te su, zapaljeni ljubavlju prema besmrtnomu Kristu Bogu, učinili stvari nevjerojatne zlim ljudima. Što od toga, molim vas, nije zablistalo u Veroniki? Ona je naime, naslađivana svakodnevnim društvom anđela i zapaljena žarom uzvišenijega napretka, uživajući u razgovoru s Bogom, željom i težnjom za nebeskim stvarima blistala poput velike svjetlosti. Ona je od zloduha najokrutnije bičevana, ona je zadobila viđenje nebeske svjetlosti, ona je naposljetku, ugasivši sve mane i usavršivši sve kreposti, djelom, krepošću i svim marom naučila ispuniti onu izreku bl. apostola Pavla: Naša je domovina na nebesima. To ćemo izložiti u drugom svesku. Molimo željama i molitvama da Nebesnici dadu sretan uspjeh ovako velikom započetom djelu.

O ukazanju raspetoga Isusa.

Pošto se Veronika mnogo godina posvećivala neprestanom razmatranju Muke najvećega Krista, neke je noći nakon noćnih pohvala, dok su sestre odlazile, produljila boravak u svetom hramu: i tjelesnim joj se očima na oltaru ukazao Krist pribijen na križ, modar od udaraca, dok mu je trnova kruna pritiskala glavu, žalostan prizor. Nevjerojatnim pak sjajem ta je slika Raspetoga obasjala cijeli prostor crkve, i ubrzo iščeznula. To je viđenje mačem Kristove muke probolo Veronikino srce i dušu. Stoga se čudesno mučila, izgarajući od najžarče ljubavi prema Kristu Isusu. Malo prije toga oštar je mač Djevici bilo gorko sjećanje na njezine grijehe. No gonjena tolikim mislima, Veronika je zagrlila kameni stup uz koji je slučajno stajala. Mučena naime valovima misli, bila je izgubila svu snagu. U međuvremenu, dok su potoci suza tekli iz Veronikinih očiju, začula je glas koji je odjekivao velikim naricanjem, za koji je smatrala da nije pripadao nijednomu od smrtnika. Nimalo prestrašena tim glasom, Djevica se posvetila molitvi sve do izlaska sunca.

O ukazanju sv. Augustina.

Godine od djevičanskoga poroda tisuću četiristo osamdeset sedme, Veroniki koja se bavila noćnom molitvom ukazao se bl. Augustin tri puta, s mnogo dana razmaka između svakoga ukazanja. Bio je okružen takvom svjetlošću kojom je cijelo mjesto, u kojem se zatvorena Djevica skrivala, bilo obasjano kao dan. Augustin je bio ogrnut svilenim plaštem i purpurnom haljinom. Činio se nekakva božanska izgleda, noseći na glavi najsjajniju mitru. Najprije je Veronika zadrhtala od neizmjerne svjetlosti, a zatim je zaigrala od nebeskih radosti. Doista, kad je viđenje iščezlo u nebo, Djevica se mučila, tugovala i plakala što joj nije bilo dano razgovarati s njime, jer su to (kako je sama tvrdila) zaslužili njezini grijesi. Otuda je proizlazilo da je veoma oklijevala jesu li ovi preslavni darovi spušteni s neba od Boga ili od varavoga zloduha. Ali kad je duhom počela biti uznošena k božanskim stvarima, po očitovanju najvećega Krista doznala je posve sigurno da su oni potekli od Boga. Spoznala je također vrlo mnogo toga čime se sva žalost pretvorila u radost.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine