Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Veroniki iz Binasca, djevici, u Milanu

DE B. VERONICA DE BINASCO, VIRGINE, MEDIOLANI

Sadržaj (106)
  1. Djela neobjasnjivoga otajstva
  2. Bl. Veronike djevice
  3. Grada Milana,
  4. Uvod u životopis
  5. Bl. Veronike milanske,
  6. Bula lava X.
  7. Preporuka ove knjige
  8. O želji za nebeskim stvarima.
  9. O ukazanju Bl. Djevice.
  10. Prva knjiga životopisa.
  11. O njezinu vladanju.
  12. O podrijetlu i roditeljima djevice Veronike.
  13. a O priprostosti.
  14. O umjerenosti u hrani i kratkoći sna.
  15. O njezinu putovanju u grad Como.
  16. O revnosti za duše.
  17. O njezinu poslanstvu k a vrhovnom svećeniku Aleksandru VI., po Kristovoj zapovijedi.
  18. Druga knjiga.
  19. Uvod.
  20. O ukazanju raspetoga Isusa.
  21. O ukazanju sv. Augustina.
  22. O nebeskoj svjetlosti.
  23. O ukazanju anđela koji je odvraća od pustinje.
  24. O čestom ukazanju Blažene Djevice Marije.
  25. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  26. O ukazanju Isusa pod prilikom djetešca.
  27. O drugom ukazanju Isusa u liku djetešca.
  28. O tome kako ju je zloduh češće bičevao.
  29. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  30. O razgovoru s nekom preminulom sestrom.
  31. Poglavlje XVIII.
  32. O udvostručenom anđeoskom kruhu radi sestre Tadeje.
  33. O tome kako je češće pobolijevala od demonskih udaraca i zdrava se vraćala nakon zanosa.
  34. O tome kako ju je Bog poučio psaltiru.
  35. Poglavlje XXIII.
  36. O tome kako ju je anđeo poučio časoslovu po običaju Rimske kurije.
  37. Poglavlje XXIV.
  38. O anđelu koji joj je pomagao u moljenju božanskih časova.
  39. Opis anđeoskoga lika.
  40. Poglavlje xxvii.
  41. Poglavlje xxviii.
  42. Poglavlje xxix.
  43. O Kristu koji je šetao u njezinoj ćeliji.
  44. Poglavlje xxxi.
  45. O razgovorima svetaca.
  46. O početku zanosa.
  47. O učinku zanosa.
  48. O grijesima ljudi, a osobito svećenika, koje je spoznala.
  49. O a pokazanim kaznama osuđenika.
  50. O pokazanom strašnom licu Kristovu dok svijetu prijeti bičevima.
  51. O spoznatim budućim Božjim bičevima koji će doći za ne mnogo godina.
  52. O otkrivenom nemaru sestara.
  53. O viđenoj sreći svetaca.
  54. O prijekoru koji joj je uputio anđeo.
  55. O pokazanim čistilišnim kaznama.
  56. O ukazanju demona pod raznim likovima životinja.
  57. Knjiga četvrta.
  58. O pokazanom Gospodnjem navještenju.
  59. O ukazanoj Gospodnjoj Nativnosti.
  60. O ukazanom Obrezanju Spasiteljevu.
  61. O ukazanom poklonu mudraca Kristu.
  62. O ukazanom Očišćenju Blažene Djevice.
  63. O ukazanom putovanju Blažene Djevice dok je nosila djetešce Isusa u Egipat.
  64. O ukazanom gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina.
  65. O ukazanom krštenju Spasiteljevu.
  66. O ukazanoj svadbi u Kani Galilejskoj.
  67. O ukazanoj Večeri Gospodnjoj.
  68. O ukazanom izvođenju Krista pred suce, smrtnoj osudi i nošenju Križa sve do brda Kalvarije.
  69. O ukazanom Salomonovu hramu.
  70. O ukazanom uskrsnuću Gospodnjem.
  71. O ukazanom Gospodnjem uzašašću.
  72. O ukazanom silasku Duha Svetoga.
  73. Peta knjiga.
  74. O ukazanim svetkovinama Tijela Kristova.
  75. O ukazanoj svetkovini svetoga Ivana Krstitelja.
  76. O ukazanoj svetkovini svetih apostola Petra i Pavla.
  77. O ukazanoj proslavi sv. Marte, Kristove gostoprimke.
  78. O ukazanom mjestu Svete Marije Snježne i svetkovini sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika.
  79. O ukazanom Uznesenju blažene Djevice.
  80. O ukazanom oslobođenju duša koje su učinili anđeli na Uznesenje blažene Djevice.
  81. O ukazanoj svetkovini svetoga Augustina.
  82. O ukazanoj proslavi sv. Jeronima.
  83. O ukazanoj svetkovini sv. Franje.
  84. O ukazanoj svetkovini Svih Svetih.
  85. O ukazanoj proslavi posvete Crkve.
  86. O ukazanoj proslavi subotama na čast preblažene Djevice.
  87. O ukazanoj svetkovini sv. Katarine mučenice.
  88. XVIII. Poglavlje.
  89. O ukazanoj svetkovini sv. Nevine dječice.
  90. O ukazanoj svetkovini svetoga Antuna opata.
  91. O viđenoj proslavi svijeća na dan Očišćenja.
  92. O ukazanoj svetkovini sv. Josipa.
  93. O ukazanoj svetkovini sv. Benedikta.
  94. O ukazanoj proslavi Navještenja blažene Djevice.
  95. O ukazanoj svetkovini sv. Marka evanđelista.
  96. O ukazanim svetkovinama sv. Petra mučenika i svete Katarine Sijenske koje su istoga dana proslavljene kod nebesnika.
  97. Šesta knjiga.
  98. O moralnom tumačenju haljina svetaca.
  99. Sedma knjiga.
  100. O sakramentu Euharistije obećanom Veroniki posebnim Božjim darom.
  101. O primljenoj Euharistiji po posluživanju anđela.
  102. O primljenoj Euharistiji iz ruke Spasitelja.
  103. De manifestatione prædictorum.
  104. Knjiga osma.
  105. O čudesima koja su se dogodila nakon ukopa tijela.
  106. O nekom dječaku izliječenom od rane na ruci.

Knjiga osma.

O prijelazu i čudesima djevice Veronike.

Kad god preprovidno Božje veličanstvo, koje po svojoj vlasti ravna djelovanjem svemira, izvede nešto iznad zakona prirode, sveti su nauci to običavali nazivati vlastitim imenom čuda. Zaustaviti naime krug sunca na zalasku, postaviti morske valove poput zida, četrdeset godina davati da ocima pada mana s neba, sravniti sa zemljom gradske zidine zvukom trubalja, dozvati mrtve u život, bolesnima smjesta vratiti zdravlje: sve se to smatra djelom jedinoga besmrtnoga Boga. Niti ikoje stvorenje u svemiru može činiti takvo što ako nije obdareno nekim posebnim božanskim darom po kojem postaje Božje oruđe. Ali ne dvojimo da besmrtni Bog čini čudesa radi potvrđivanja istine koja nadilazi umove smrtnika. Zbog toga su najveći Krist, apostoli i nebrojena vojska svetaca potvrdili pravovjernu vjeru čudesima. I po molitvama onih smrtnika koji provode život dostojan besmrtne hvale često se događaju čudesa. Takvim se naime djelima neizvjesnost ljudskih umova koji sumnjaju u nečiju svetost čini sigurnom. Stoga vjerujemo da je Bog po zaslugama djevice Veronike, nakon što je prispjela u zvjezdane stanove, učinio čudesa. Tko god se dakle divi najvećim darovima Veronikinim i ne drži ih beznačajnima, neka pročita i razmotri čudesa koja smo odlučili zapisati u ovoj posljednjoj knjizi, te prianjajući uz istinoljubivu tvrdnju ljudi neka se dragovoljno podloži kao zarobljenik duha pod velikim Veronikinim pobjedničkim znamenjima.

Preminula je djevica Veronika, slavna po nebeskim običajima, u pedeset i drugoj godini svoga života, a u tridesetoj od uzimanja svetoga redovničkog odijela. Naime, 13. siječnja godine od Spasiteljeva rođenja tisuću četiri stotine devedeset i sedme, nakon što je šest mjeseci ležala u postelji od groznice i raznih bolesti, predala je duh Bogu. Sat i dan odlaska unaprijed je petoga dana otkrila ispovjedaocu da će biti u petak, u sat povečerja. Kad se pak djevica već približavala smrti, svećenik koji je bio uz djevicu, pretvarajući se da će otići, zatraži od Veronike dopuštenje za odlazak; dok ona nije pristajala, oglasilo se zvono za povečerje. Već se lice djevice bilo promijenilo, a kad je zazvonio drugi znak zvona, ispustivši duh poslala ga je u nebesku domovinu, dok je tijelo pokazivalo mir duše. Kao da je naime utonula u najslađi san, oprostila se od smrtnih stvari. Reče pak svećenik nazočnim sestrama: „Ovo je sat u koji mi je Veronika prije pet dana otkrila da će napustiti svijet. Htio sam ovu tajnu zadržati kod sebe kako bih ispitao hoće li se tako dogoditi, zbog čega sam se pretvarao da ću otići. Evo, o sestre, spoznajte sada ovo radi štovanja tako velike djevice koja je sada napustila smrtne stvari.” Kad je svećenik pred svima iznio mnogo takvih riječi o djevici, sve sestre udariše u jecaje i suze. Kad se pak po običaju pralo mrtvo tijelo, vidjelo se da je sa svih strana silno pobijeljelo. To je uistinu dostojno golemoga divljenja, budući da je djevica dok je živjela bila tamnije puti, a i lice je zadobilo novu ljepotu. Voda pak od pranja, koju su neke sestre sačuvale, nekima je donijela zdravlje.

O proslavljenom sprovodu.

Kad je tijelo djevice preneseno u posvećenu crkvu, nagrnulo je nebrojeno mnoštvo puka da je počasti: zbog čega je sve do petoga dana ležalo nepokopano. Milanski je nadbiskup, budući bolestan, najprije poslao vikara da pohodi tijelo djevice, a zatim, odredivši sprovod, sazvao prve svećenike prvostolnice kako bi se tijelo tako velike djevice nakon pohoda puka što časnije položilo u grob. Trajala je sve do petoga dana navala puka koji je posjećivao Veronikino tijelo: u sumrak svakoga dana dok je ležala nepokopana bilo je naime veliko mnoštvo pred djevičanskim tijelom, štujući ga ništa manje negoli moći svetaca. Navečer su se pak crkvena vrata jedva mogla zatvoriti zbog pritiska mnoštva: a mnogi su izjavljivali da su primili nebeska dobročinstva. Napokon je petoga dana od smrti djevice, pošto su najprije obavljeni časni sprovodni obredi, tijelo predano grobu neraspadnuto i opipljivo kao što ostaju tijela živih.

O ruci koja se čudesno pomaknula dok je njezino tijelo ležalo na odru.

U noći koja je prethodila danu ukopa djevice bijahu nazočne majka samostana, njezina vikarica i nekoliko sestara, zajedno s plemenitom milanskom gospođom Antonijom de Stampis, diveći se novoj ljepoti na tijelu djevice koja kao da je svakoga dana rasla: čudile su se ružičastom licu oblivenom rumenilom, ljupkosti ruku, crvenilu noktiju i nebeskoj krasoti čitavoga tijela. No dok su se divile tijelu djevice, ona podigne lijevu ruku uvis i najprije je položi na prsa, a zatim u obliku križa spoji lijevu ruku s desnom. Prestrašiše se nazočne žene, a osobito vikarica koja je bila najbliža tijelu. Sretnim je slučajem osobitom milošću četvorici plemenitih i vrlo časnih muževa bilo dopušteno da te noći prenoće u prednjoj crkvi: njima je također bio otvoren prozorčić kroz koji su sestre običavale iz svećenikove ruke primati božansku Euharistiju. Ti su svjedoci ovo čudesno djelo mnogima razglasili, potvrđujući jednako da su vlastitim očima promatrali nepromijenjenu boju noktiju. Što su pak takvi znaci naviještali, sestre nisu nikada dovoljno shvatile. Ali ako ustvrdimo da su takve stvari unaprijed označavale slavu koju je djevica primila od Krista kod višnjih, potvrdit ćemo jednake nauke i vjeru starih o ovakvim čudesima.

O čudesima koja su se dogodila dok je tijelo ležalo nepokopano.

Dok je Veronika još živjela, neka je sestra imenom Darija, koja još nije bila položila zavjete, trpjela od silne boli u ruci i teške njezine otekline: čim je ona s punom vjerom dotaknula djevičansko tijelo, primila je dar ozdravljenja.

6 Neka žena, imajući muža koji je šest mjeseci bolovao od nepodnošljive boli živaca, zamolila je Veroniku, za koju je po komešanju puka doznala da je nedavno preminula, za muževljevo zdravlje: a sljedeće je noći muž počinuo najslađim snom, što mu se za vrijeme bolesti nikada nije bilo dogodilo. Ujutro je stoga žena kličući pristupila tijelu djevice i svima koji su bili nazočni obznanila što se dogodilo. Muž je pak iz dana u dan oporavljajući se primio dar potpunoga zdravlja.

7 Kristofor iz roda Lodi, građanin Milana, mučen žestokom boli u ramenu, u pratnji nekoga druga pristupio je sprovodu djevice kako bi molio Boga da mu po Veronikinim zaslugama udijeli zdravlje. Ali kako je u crkvu zbog pritiska mnoštva puka mogao ući tek s mukom, reče drug: „Zašto si, molim te, došao ovamo?” Njemu Kristofor reče: „Da ovu djevicu zamolim za svoje zdravlje.” Onaj ismije čovjekov zavjet govoreći: „Veoma se čudim što je to bio razlog tvoga dolaska na ovo mjesto, kad si, ostavivši svece koje uz odobrenje Crkve s pravom možeš moliti, došao nepoznatoj ženi.” Jedva je on izgovorio te riječi, a Kristofor, odmah opazivši da je zdrav, iznenada nasrne na druga koji je umanjivao djevičansku svetost. Zbog toga je među pukom nastala graja.

8 U dane sprovoda djevice Veronike u samostanu sv. Marte boravile su kao gošće dvije sestre iz samostana Navještenja istoga reda iz grada Tortone: jednoj, kojoj je ime bilo Honorata, pojavila se oteklina potkoljenice, zbog čije je boli bila spriječena u poslovima radi kojih je došla u Milano. Ona je, premda s velikim naporom, pristupila posvećenoj crkvi te s vjerom punom pouzdanja i ponizno moleći dotaknula djevičansku ruku: učinivši to, vratila se u postelju, a kad je svanuo dan, nestali su oteklina i bol, te nije osjetila nikakva traga one groznice.

9 Zapovjednik milanske tvrđave imao je kćer koja je dugo bolovala od neprekidne groznice, koju nikakva pomoć liječnika nije mogla ni na koji način izliječiti: čuvši ona da je Veronika preminula i da puk hrli da je počasti, s najvećom vjerom učini zavjet i zavjetova se da će crkvi sv. Marte darovati svilenu haljinu ako po molitvama djevice ozdravi; dodala je također da će se pobrinuti da svećenici u spomenutoj crkvi određenoga dana otpjevaju svečanu misu. Nisu njezine molitve otišle u prazno: odmah je naime bila oslobođena. Bolovala je ta ista žena i od sukrvice koja joj je tekla iz potkoljenice, te je, izliječena od groznice, kad se sukrvica polako osušila, u potpunosti zadobila dobro zdravlje.

10 Neka žena Trećega reda sv. Franje, imenom Jakobina de Oligio, veoma mučena teškim disanjem, čuvši da mnoštva puka hite k zavjetima djevice, uputi se prema posvećenoj crkvi sv. Marte: kad je onamo s velikim naporom stigla, zavjetova se Bogu da će istoj crkvi prinijeti voštanicu i javno obznaniti čudo ako molitvama djevice postigne zdravlje; izvršivši zavjet, vratila se kući zdrava, a zatim je događaj otkrila sestrama sv. Marte.

14 Dugo je vremena bila lišena uporabe ruke i žestoko se mučila zbog boli u njoj neka žena imenom Mafiola de Glusiano: ona je, počastivši tijelo djevice, svoju bolesnu ruku prislonila uz njezinu ruku; odmah je osjetila olakšanje bolesti, a sljedeće noći, opazivši da je zdrava, od te bolesti više uopće nije trpjela.

12 Dvojica plemenitih milanskih rođenih braće, pošto je među njima izbila zavada, odlučiše jednoga dana međusobno se sukobiti mačevima, te je jedan drugomu prijetio smrću. Nije bilo nikoga tko bi ih mogao odvratiti od toga nauma bratoubojstva: ali njihova sestra, imenom Lukina, pred Veronikinim je tijelom, obrativši se preblaženoj Majci Božjoj, ovako molila govoreći: „O premilostiva majko zalutalih, zaklinjem te, ako djevica Veronika ima pred licem tvoga Sina onoliku milost koliku pokazuje navala ovoga puka, odvrati, molim te, od moje braće bezbožnu kob koju su unaprijed smislili i uspostavi među njima pravi mir.” Čudesne li stvari! Srca braće tako su se međusobno složila da su sljedećega dana zajedno blagovali; jedan je od drugoga zatražio oproštenje i dobio ga: bacivši se pak u uzajamne zagrljaje, braća su dala znakove pravoga mira, i to upravo onoga dana kojega je svaki od njih prijetio smrću drugomu. To smo doznali od spomenute Lukine, koja je tvrdila da je po molitvama djevice Veronike primila od Boga i drugi dar, koji nipošto nije htjela otkriti.

13 Neka siromašna žena, mučena žestokom glavoboljom, kako zbog mnoštva nazočnih nije mogla dotaknuti tijelo djevice, dobaci rubac kojim je, opasavši sljepoočnice, odmah zadobila zdravlje. Taj je pak rubac žena otada toliko cijenila da, kad su je najuglednije gospođe molile da ga imaju kod sebe, nikada nije pristala. Bojala se naime da joj ga više neće vratiti.

14 Kad su svećenici trebali predati djevičansko tijelo grobu, i kad je već bilo položeno u drveni lijes, dok su sve sestre stajale unaokolo, neka sestra imenom Marcela, mučena žestokom zuboboljom, prislonila je prste djevice na svoje zube, i odmah je nestala sva bol, te je s vjerom punom pouzdanja primila zdravlje. Ova su se čudesa doista dogodila dok je tijelo djevice bilo nepokopano. Vjerujemo da su se tada zbila i još veća, koja su propala u zaboravu čudne nezahvalnosti.

O čudesima koja su se dogodila nakon ukopa tijela.

Tridesetoga dana od smrti djevice otvoren je grob u koji je tijelo bilo položeno, te su sve sestre vidjele da je sa svih strana neraspadnuto. Mučila se pak velikom boli u želucu Darija, koju smo spomenuli u gornjem poglavlju, te je, prislonivši ruku djevice na želudac, odmah zavrijedila potpuno zdravlje. Od te bolesti Darija odsada nikada više nije bila mučena.

16 Supruga grofa Borele, ugledna gospođa, zamolila je Veroniku za zdravlje svoga muža koji je bolovao od dugotrajne groznice; on je odmah ustao iz postelje, uzjahao konja i otišao od kuće. Gospođa se pak, da bi ispunila zavjet, pobrinula da se odsluži pet misa i da se na njezinu grobu naslika lik djevice.

17 Sin plemenite žene Elizabete de Crotis iznenadnom je bolešću izgubio moć govora, a kad se činilo da mu je smrt već blizu, žena je zamolila Veroniku da se njezinim zaslugama sinu vrati snaga govora kako bi prije smrti mogao ispovjediti svoje grijehe. Nakon izrečenoga zavjeta sin progovori te je nakon sakramenta ispovijedi, oporavljajući se iz dana u dan, naposljetku zavrijedio potpuno zdravlje. U potvrdu toga događaja Elizabeta je na djevičanski grob pričvrstila voštani lik.

18 Blanka Lucija, kći nekoga uglednoga grofa i supruga Gašpara Stanglhe, plemenitoga muža, nikada nije vjerovala u Veronikinu svetost: kad je ona često bila mučena boli u ramenu, dogodilo se da ju je, dok je u crkvi sv. Marte slušala večernju, mučila ista bol; podigavši pak oči prema Veronikinu grobu, pomolila se govoreći: „Ja doduše nikada, o Veronika, nisam vjerovala onome što se o tebi pripovijeda, ali ako me tvojim molitvama Gospodin oslobodi boli koja me i sada pritišće, povjerovat ću svemu što o tebi glas ljudi naviješta.” Ubrzo je pak ta bol nestala, te od nje ubuduće nije nimalo trpjela. Ta se ista žena Veronikinim molitvama u potpunosti oporavila i od glavobolje i groznice. Odsada je svima svjedočila da srcem pristaje uz ono što se pripovijedalo o svetosti djevice Veronike: zbog čega se pobrinula da se na njezin grob objesi njezin voštani lik.

19 Rođeni brat neke siromašne žene mučio se od preduge bolesti; kad je bio često opominjan da ispovjedi svoje grijehe, a nikada nije pristao, naposljetku je bio lišen moći govora: sestra se veoma mučila bojeći se da brat ne napusti ljudski život nepokajan. Zbog toga se žena zavjetovala Veroniki da će, ako se bratu vrati govor kojim bi mogao ispovjediti grijehe, prinijeti voštanicu na njezin grob. Odmah je pak taj čovjek progovorio i, ispovjedivši grijehe s najvećom pomnjom, ubrzo je kao preobilan dar primio i zdravlje tijela. Ovaj je događaj žena mnogima otkrila iz štovanja prema djevici Veroniki.

20 Blanka, supruga Lovre Marcellinija, milanskoga plemića, imala je nedoraslu kćer koja je bolovala od bolesti mnogih ožiljaka iz kojih je curila sukrvica, a kako su ti isti ožiljci prianjali uz obraze, ruke i noge, majka je, premda pobožna, željela kćerinu smrt, jer se bojala da kći ne bude lišena uporabe udova. Ali utekavši se Veronikinu zagovoru, majka je naposljetku isprosila potpuno zdravlje kćeri, jer je nakon izrečenoga zavjeta kći polako ozdravljala i time potvrdila vjeru u Veronikinu svetost.

O nekom dječaku izliječenom od rane na ruci.

Godine tisuću pet stotina sedamnaeste, 19. siječnja, Kamilo Falco, sin učitelja Dominika, nekoć rektora i ravnatelja škola gospodina Tome Crassa, u dvadeseti sat, dok je stajao kod oca pred vatrom čitajući Veronikina djela, uzevši nožić probio je lijevu ruku tako da je vršak nožića virio s gornje strane. Na bol i viku zbog te velike pogibelji dotrčala je majka, ali prestrašena veličinom rane nije mogla pomoći sinu, nego je samo dozvala muža: dječak je pak neustrašivo sam sebi izvukao nož, hrabreći oca i majku da ne plaču, te kako ga nije mučila nikakva oteklina ni bol rane, neprestano je pjevao. I premda se učitelj Dominik za sina sedam dana služio liječničkom pomoći, to je ipak učinjeno ne ljudskom, nego božanskom snagom i pomoću; jer se isti učitelj Dominik, dječakov otac, odmah obratio Veronikinoj moći i njoj preporučio sina, a dječak je govorio da je otac obuzet većom boli negoli on sam, tvrdeći da mu se to (kako je sam dječak govorio) dogodilo Veronikinom pomoću.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine