Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Veroniki iz Binasca, djevici, u Milanu

DE B. VERONICA DE BINASCO, VIRGINE, MEDIOLANI

Sadržaj (106)
  1. Djela neobjasnjivoga otajstva
  2. Bl. Veronike djevice
  3. Grada Milana,
  4. Uvod u životopis
  5. Bl. Veronike milanske,
  6. Bula lava X.
  7. Preporuka ove knjige
  8. O želji za nebeskim stvarima.
  9. O ukazanju Bl. Djevice.
  10. Prva knjiga životopisa.
  11. O njezinu vladanju.
  12. O podrijetlu i roditeljima djevice Veronike.
  13. a O priprostosti.
  14. O umjerenosti u hrani i kratkoći sna.
  15. O njezinu putovanju u grad Como.
  16. O revnosti za duše.
  17. O njezinu poslanstvu k a vrhovnom svećeniku Aleksandru VI., po Kristovoj zapovijedi.
  18. Druga knjiga.
  19. Uvod.
  20. O ukazanju raspetoga Isusa.
  21. O ukazanju sv. Augustina.
  22. O nebeskoj svjetlosti.
  23. O ukazanju anđela koji je odvraća od pustinje.
  24. O čestom ukazanju Blažene Djevice Marije.
  25. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  26. O ukazanju Isusa pod prilikom djetešca.
  27. O drugom ukazanju Isusa u liku djetešca.
  28. O tome kako ju je zloduh češće bičevao.
  29. O tome kako ju je zloduh bičevao.
  30. O razgovoru s nekom preminulom sestrom.
  31. Poglavlje XVIII.
  32. O udvostručenom anđeoskom kruhu radi sestre Tadeje.
  33. O tome kako je češće pobolijevala od demonskih udaraca i zdrava se vraćala nakon zanosa.
  34. O tome kako ju je Bog poučio psaltiru.
  35. Poglavlje XXIII.
  36. O tome kako ju je anđeo poučio časoslovu po običaju Rimske kurije.
  37. Poglavlje XXIV.
  38. O anđelu koji joj je pomagao u moljenju božanskih časova.
  39. Opis anđeoskoga lika.
  40. Poglavlje xxvii.
  41. Poglavlje xxviii.
  42. Poglavlje xxix.
  43. O Kristu koji je šetao u njezinoj ćeliji.
  44. Poglavlje xxxi.
  45. O razgovorima svetaca.
  46. O početku zanosa.
  47. O učinku zanosa.
  48. O grijesima ljudi, a osobito svećenika, koje je spoznala.
  49. O a pokazanim kaznama osuđenika.
  50. O pokazanom strašnom licu Kristovu dok svijetu prijeti bičevima.
  51. O spoznatim budućim Božjim bičevima koji će doći za ne mnogo godina.
  52. O otkrivenom nemaru sestara.
  53. O viđenoj sreći svetaca.
  54. O prijekoru koji joj je uputio anđeo.
  55. O pokazanim čistilišnim kaznama.
  56. O ukazanju demona pod raznim likovima životinja.
  57. Knjiga četvrta.
  58. O pokazanom Gospodnjem navještenju.
  59. O ukazanoj Gospodnjoj Nativnosti.
  60. O ukazanom Obrezanju Spasiteljevu.
  61. O ukazanom poklonu mudraca Kristu.
  62. O ukazanom Očišćenju Blažene Djevice.
  63. O ukazanom putovanju Blažene Djevice dok je nosila djetešce Isusa u Egipat.
  64. O ukazanom gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina.
  65. O ukazanom krštenju Spasiteljevu.
  66. O ukazanoj svadbi u Kani Galilejskoj.
  67. O ukazanoj Večeri Gospodnjoj.
  68. O ukazanom izvođenju Krista pred suce, smrtnoj osudi i nošenju Križa sve do brda Kalvarije.
  69. O ukazanom Salomonovu hramu.
  70. O ukazanom uskrsnuću Gospodnjem.
  71. O ukazanom Gospodnjem uzašašću.
  72. O ukazanom silasku Duha Svetoga.
  73. Peta knjiga.
  74. O ukazanim svetkovinama Tijela Kristova.
  75. O ukazanoj svetkovini svetoga Ivana Krstitelja.
  76. O ukazanoj svetkovini svetih apostola Petra i Pavla.
  77. O ukazanoj proslavi sv. Marte, Kristove gostoprimke.
  78. O ukazanom mjestu Svete Marije Snježne i svetkovini sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika.
  79. O ukazanom Uznesenju blažene Djevice.
  80. O ukazanom oslobođenju duša koje su učinili anđeli na Uznesenje blažene Djevice.
  81. O ukazanoj svetkovini svetoga Augustina.
  82. O ukazanoj proslavi sv. Jeronima.
  83. O ukazanoj svetkovini sv. Franje.
  84. O ukazanoj svetkovini Svih Svetih.
  85. O ukazanoj proslavi posvete Crkve.
  86. O ukazanoj proslavi subotama na čast preblažene Djevice.
  87. O ukazanoj svetkovini sv. Katarine mučenice.
  88. XVIII. Poglavlje.
  89. O ukazanoj svetkovini sv. Nevine dječice.
  90. O ukazanoj svetkovini svetoga Antuna opata.
  91. O viđenoj proslavi svijeća na dan Očišćenja.
  92. O ukazanoj svetkovini sv. Josipa.
  93. O ukazanoj svetkovini sv. Benedikta.
  94. O ukazanoj proslavi Navještenja blažene Djevice.
  95. O ukazanoj svetkovini sv. Marka evanđelista.
  96. O ukazanim svetkovinama sv. Petra mučenika i svete Katarine Sijenske koje su istoga dana proslavljene kod nebesnika.
  97. Šesta knjiga.
  98. O moralnom tumačenju haljina svetaca.
  99. Sedma knjiga.
  100. O sakramentu Euharistije obećanom Veroniki posebnim Božjim darom.
  101. O primljenoj Euharistiji po posluživanju anđela.
  102. O primljenoj Euharistiji iz ruke Spasitelja.
  103. De manifestatione prædictorum.
  104. Knjiga osma.
  105. O čudesima koja su se dogodila nakon ukopa tijela.
  106. O nekom dječaku izliječenom od rane na ruci.

O viđenoj sreći svetaca.

Veroniki koja je molila za sve sestre svoga samostana i bila oslobođena tjelesnih osjetila reče jednom Krist: „Sreću koju sam odlučio dati sestrama tvoga samostana i ostalim svojim izabranicima sada ti želim učiniti očitom.” Veronika je tvrdila da je vidjela nebrojena blaženstva svetaca, među kojima su bila izvrsnija ona koja je isti taj Bog odredio podijeliti pastirima svete Božje Crkve. Govorio je također Krist, nazivajući svećenike pomazanicima, a redovnice pomazanicama, koji nazivi prema običaju starih učitelja mogu pristajati svima koji su obdareni božanskom milošću: „Veća sam blaženstva nego ostalima odredio svojim pomazanicima koji se odlikuju djevičanstvom, a manja ženama. Meni su doista nadasve mili moji pomazanici ukrašeni djevičanstvom: njih toliko ljubim da sam ih, čak i ako bi počinili kakav god težak grijeh, odlučio čuvati od opakih usana i od prijevarna jezika. Jao pak onima koji budu gađali moje pomazanike bilo potajno bilo javno: jer ću ih uništiti i iščupati sa zemlje.”

13 Vidjela je također djevica nejednaka blaženstva pripravljena onima koji su dragovoljno prezreli svijet i onima koji su prisiljeni ušli u samostane, te naposljetku prisilu pretvorili u ljubav prema blagoj kreposti i nastojali pružiti Bogu dostojno služenje. A slavu koju će imati oženjeni proglasila je manjom od svih ostalih. Djevica je propovijedala da nijedna vrsta blaženstva ne može uzići u srce čovjeka niti se može izreći glasom. „Vidjela sam ja”, govorila je Veronika, „na nebesima svečanosti svetaca koji idu u povorci, o kojima ponešto mogu reći, ali o sreći pripravljenoj za svakoga od svetaca nijedan jezik uopće ne može izreći ništa. Sve je zemaljsko u usporedbi s tim posve beznačajno. Moramo se truditi da dobrim djelima dosegnemo neizrecive nagrade vječne sreće. Kad bi komu od vas, o predrage sestre, bilo dano promatrati slavu nebesnika, nikakav vas napor ni ikakva bdjenja ne bi odvratili od te odluke, a kamoli da bi vaš duh na bilo koji način omlitavio. Vjeran je besmrtni Bog, darežljiv i daje prevelike nagrade onima koji ga ljube: za bilo koje najmanje djelo učinjeno iz ljubavi prema božanskomu Veličanstvu uzvraća nezamislivim nagradama. Premda je svako dobro odozgo te silazi od Oca svjetlila, bez kojega ne možemo ništa ispravno činiti, ipak valja činiti ono što je u našoj moći i pripravljati duh za božanske stvari.”

14 „Čujte, predrage sestre: meni koja sam jednom molila božansko milosrđe za grešnike odgovori Krist: ‘Svojim se čestim zločinima sami čine nedostojnima moje milosti. Neka učine što je u njihovoj moći, i nebeski će im dar milosti biti spreman: jer ja, koji sam ih stvorio bez njih, neću ih spasiti protiv njihove volje.’ Čuvajte se, o sestre, svom brižljivošću da bilo kojim grijehom ne uvrijedite utrobu milosrđa Boga našega: rekao mi je naime jednom Gospodin i Spasitelj moj Isus Krist: ‘Ja težima sudim ona djela kojima protiv mene griješe opslužitelji svetih redova, s obzirom na primljeni veliki dar redovništva, negoli zločine koje čine ostali, pa bili oni i najteži: jer tko je više primio, dužan je više ljubiti i ostaje trajni dužnik čuvanja nevinosti.’ Stoga ćemo na dan suda položiti račun i podnijeti okrutne kazne za gubitak i kratkoga vremena te za svaku ispraznu riječ ili najlakši grijeh. Nadasve čuvajmo same sebe da iz neznanja ne sagriješimo protiv preljubljenoga Zaručnika, Gospodina Isusa Krista, i da na bilo koji način ne otpadnemo od neizrecivoga blaženstva koje mi je pokazano.” Tako Veronika.

O prijekoru koji joj je uputio anđeo.

Ispripovjedila je jednom sestrama Veronika, glasovita po čistoj jednostavnosti, govoreći: „Jednoga dana, dok je svećenik slavio misne svetinje, radoznalije sam pogledala sestru koja je klečala uz oltar, samo iz nepostojanosti uma: no kad se dogodilo da sam bila odvojena od tjelesnih osjetila, anđeo Gospodnji, koji mi je običavao biti prisutan, ukori me tolikom strogošću da bih bila završila svoj posljednji dan da mi je duh bio sjedinjen s tijelom dok sam to podnosila. Jao, koliki je bio onaj užas anđelova prijekora! Kako oštre riječi! Kako strašan pogled! Među ostalim pak riječima anđela koji me korio bile su ove: ‘Zar si tako postupila popustivši uzde srcu? Zašto si lutala očima? Zašto si radoznalije pogledala onu sestru? Doista nisi nimalo lako sagriješila protiv Boga.’” Vrativši se pak djevica k tjelesnim osjetilima, tijekom triju dana prolila je bezbrojne suze. Rekla je također da joj je Krist naložio nešto teško kako bi izvršila pokoru za tu nepostojanost očiju. Isto tako svevišnji Krist zapovjedio je djevici da taj nalog čuva u tajnosti, zbog čega je Veronika običavala tvrditi govoreći: „Kada prisustvujem svetoj misi, ne usuđujem se ni glavu pomaknuti, bojeći se osvete božanskoga Veličanstva.”

O pokazanim čistilišnim kaznama.

Doživjevši iznenadan zanos, Veronika je najprije prošla pokraj paklenih kazni, a zatim je pod vodstvom anđela zadivljena promotrila pojedine vrste muka kojima se duše čiste u podzemlju. Mjesto osuđenika i mjesto čistilišta činilo se doduše različitim, ali među kaznama nije bilo nikakve razlike. Bio je naime isti oganj i isti mučitelji. Mučili su se različitim kaznama prema različitoj bezbožnosti počinjenih zločina. Pokazao je također anđeo Gospodnji Veroniki prve ulaze čistilišta, te je ugledala bezbrojne duše Bogu posvećenih osoba i golemo mnoštvo obaju spolova pogođeno nevjerojatnim mukama. A anđeo Gospodnji reče: „Znaj, kćeri moja, da duše trpe ove muke za svaki laki neposluh prema poglavarima i za mlitavost u obavljanju božanskih stvari. Među njihovim se grijesima ističe isprazno mrmljanje protiv poglavara, te mrmljanje nekih redovnica protiv svoga ispovjedaoca: stoga su za taj isti grijeh sada ljuće mučene; jer budući da su nekoć sakramentom ispovijedi učinile Boga sebi milostivim, trpjet će dok se Bogu svidi. Oslobodile bi se pak molitvama, misama i milostinjom. Tolike je važnosti mrmljanje da bi, kad taj grijeh ne bi bile okajale svetom ispovijeđu, bile predane vječnim mukama.”

17 U međuvremenu opazi neku dušu koju je djevica poznavala dok je bila sjedinjena s tijelom, kako velikim naricanjem očituje najžešće boli. Taj je glas toliko prestrašio Veroniku da se dršćući odmah vratila tjelesnim službama. Posvjedočile su dvije sestre, Uršula i Magdalena, koje su tada pritekle Veroniki dok se vraćala k osjetilima, da je djevica udaranjem ruku, pokretima glave i plačnim glasom davala znakove silne žalosti, bojažljive boli i golemoga užasa. Rekla je pak djevica: „Jao! Jao! Kakve sam danas kazne i kakve vrste muka vidjela! Neka mi bude dopušteno govoriti o onome što sam spoznala i otkriti stvari uronjene u duboku tamu čistilišta.” Usred tih riječi Veronika se sruši na tlo: žestoka groznica zahvati djevicu, te se po čitavu djevičanskom tijelu pojaviše znakovi koji su blistali poput vatre, veličine dlana ruke. Djevica je potvrdila da je prepoznala neke duše za koje je, zbog njihovih zasluga i glasa svetosti dok su upravljale udovima, smatrala da već odavno uživaju božansko gledanje. Prešutjela je njihova imena, bojeći se da ne navuče krivnju božanske uvrede. Doista je nakon toga Veronika rekla prisutnim sestrama: „Potičem vas, o predrage sestre, da se svom revnošću duše čuvate mrmljanja: ono je naime veliko i Bogu mrskije negoli smrtnici misle. Pa čak i kad bi bilo istinito ono što mrmljajući govore ljudi obaju spolova posvećeni božanskomu štovanju, ipak bi trebalo prestati s mrmljanjem zbog uvrede božanskoga Veličanstva: mi smo naime iz svjetovnih poslova pozvani na božanske pohvale, a ne na bavljenje mrmljanjem. Nemojte sumnjati da su velike i nezamislive vrste muka pripravljene onima koji budu vezani u čistilišnom ognju.” Tako Veronika.

O ukazanju demona pod raznim likovima životinja.

Svakoga dana tijekom jedne godine Veronika je bila nadasve mučena ukazanjem demona, po prethodnoj Božjoj objavi. Prvo od tih ukazanja dogodilo se u noći svetkovine Tijelova. Opaki je pak demon tada uzeo lik vola koji je odasvud rigao vatru i strašno rikao. Djevica se silno prestrašila, osobito zato što je đavao bezbožnim glasom ponavljao: „Ja ću te posvema na ovim rogovima odnijeti u pakao.” I doista, prestravljena golemim užasom, bi zahvaćena oštrom groznicom, zbog koje joj je na tu svetkovinu bilo zapriječeno i primiti sakrament svete Euharistije. A djevici uznesenoj u višnja kraljevstva reče Krist: „Doista si se, o slatka kćeri moja, prestrašila odveć strašnoga lika demona: ali znaj da je moja volja da ti svakoga dana tijekom jedne godine pojedini demoni postanu vidljivi pod likovima okrutnih životinja i ptica: ne boj se, jer sam ja s tobom.” Vrativši se pak k tjelesnim osjetilima, osjetila je da je ozdravila po radosnu pogledu Spasitelja, čija se riječ do tančina ispunila, jer su se demoni svakodnevno ukazivali djevici pod odveć strašnim likom. Posljednjega napokon dana dođoše svi zajedno poput skupljene vojske, a neustrašiva ih je djevica promatrala. Kreposti i zaslugama sv. Antuna u djevici Veroniki doista se neće prestati diviti tko god se katoličkim srcem i dubokim umom potrudi upoznati djela obojice.

Knjiga četvrta.

O pokazanom životu svevišnjega Krista.

O pokazanom Gospodnjem navještenju.

Na svetkovinu Gospodnjega navještenja Veronika, uzdižući češće pod vodstvom anđela duh k višnjima, među ostalim ugleda anđela Gospodnjega neizrecive ljepote i moći. A anđeo, Veronikin vodič, reče: „Ovo je Gabrijel, Božji glasnik, koji je za ljudsko spasenje danas preblaženoj Djevici božanski navijestio Kristovo utjelovljenje. On je naime ušao k njoj te je, zatekavši Djevicu kako čita, prestraši velikim sjajem i reče: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama.’ Kad je ona to čula, smete se na njegovu riječ i razmišljaše kakav bi to bio pozdrav. I reče joj anđeo: ‘Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, začet ćeš u utrobi i rodit ćeš sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. I dat će mu Gospodin Bog prijestolje oca njegova, i kraljevat će u kući Jakovljevoj uvijeke. I ti ćeš biti najveća među ženama, jer ćeš se zvati Kraljica neba i Majka Božja.’ A Marija reče anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’ I odgovarajući anđeo izreče ono što se čita napisano u Evanđelju. A Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.’ Nakon toga odmah zače po Duhu Svetome Sina Božjega. I ustavši Marija nakon ne mnogo dana, pođe u gorje.” „Znaj pak”, reče anđeo Veroniki, „da je Gabrijel protumačio preblaženoj Djevici sva otajstva muke i radosti te čitav život i vladanje Spasiteljevo prije nego što je začela Krista, što su evanđelisti Božjom voljom prešutjeli.” Opazivši to i vrativši se k osjetilima, Veronika je prisustvovala svetim otajstvima i primila sveto tijelo Gospodnje. a Budući da su ona, kako hoće sholijast, otajstveno sadržana u anđeoskim riječima.

O ukazanoj Gospodnjoj Nativnosti.

Dva dana prije svetkovine Gospodnjega rođenja, kada je Veronika noću osjetilima uzletjela do zvjezdanih prebivališta, vidjela je nebesnike kako nebeski Jeruzalem kao da ukrašavaju za buduće radosti novoga trijumfa; premda, kad bi postojalo tisuću zemaljskih krugova i kad bi bili puni ljudi, ipak ljudski jezici ni neumorni tijek vječnoga govora nipošto ne bi mogli izreći veličanstvo višnjega doma. Ukrašavali su dakle predivne palače neba, želeći preblaženi duhovi na ljudski način označiti anđeoske radosti djevici Veroniki. Sav je onaj prilaz izgledao zlatan, posvuda blistajući, previše i nadasve krasan. Vrativši se pak osjetilima, Veronika je razumjela otajstvo.

3 A u noći bdjenja Gospodnjega rođenja, izišavši iz osjetila, ugledala je preblaženu Djevicu kako sjedi na magarčiću, velika trbuha, kao da će uskoro roditi. Bijaše božanska Djevica nježne dobi i skromna izgleda, tako da se činila djevojčicom. Uz nju je stajao Josip, njezin muž, imajući sluškinju kao pratilju radi trudne Djevice i slugu koji je vodio vola. Pošao je Josip da se popiše i da se a upiše njegovo ime s trudnom ženom Marijom Djevicom, no Veroniki se učinilo da carev pisar nije zabilježio ni ime sluge ni ime sluškinje. Tada Veroniku, koja se iznenada vraćala tjelesnim osjetilima, poziva majka samostana i zapovijeda joj da u pratnji druge redovnice po gradu Milanu traži milostinju; to je djelo obavljala cijeli dan, izuzevši vrijeme objeda.

4 Vrativši se dakle navečer, Veronika je odmah otišla na mjesto molitve. Bez odgode, zahvaćena zanosom, našla se duhom u Betlehemu, gdje je bila ostavila Djevicu s Josipom i ostalima. Lutali su blažena Djevica i Josipova obitelj po cijelom gradu tražeći konačište, pošto su se vratili s mjesta carskoga popisa, i nisu ga nalazili: toliko se naime mnoštvo muškaraca i žena radi te stvari onamo bilo sleglo da su se sve kuće posvuda činile punima. Zbog toga je Josip, prilično žalostan, lutao uokolo. No došavši do nekoga mjesta sa svih strana natkrivenoga, kojega nije doticalo nikakvo ljudsko prebivalište, reče preblaženoj Djevici: „Smatram prikladnim da uđemo u ovo mjesto, jer nam u mračnoj noći više nipošto ne dolikuje obilaziti ulice.” Pristavši, Djevica odmah siđe s magarca. A Marija reče: „Blizu je vrijeme poroda.” Njoj Josip reče: „Ići ću i potražit ću ti žene primalje.” Osmjehnula se Djevica. A Josip reče: „Ne smij se, jer će ti takve trebati”; i ode u tišini gluhe noći.

5 Tada je Veronika, vraćajući se osjetilima, spoznala da je blizu vrijeme za molitvu noćnih časova. Ustrajala je pak posvećena molitvi i razmatranju sve do početka jutarnje. A kad je izišla iz osjetila, našla je preblaženu Djevicu u onome svratištu gdje ju je i bila ostavila. Ugledala je pak Isusa, Otkupitelja svijeta, rođenoga od Djevice kao maleno djetešce; njega je Djevica i majka jednom rukom držala, a drugom skupljala sijeno kojim bi prostrla posteljicu djetešcu. Zatim je, uzevšib koprenu s glave, pokrila polovicu tjelešca djetešca, dok mu je uz drugu stranu prianjalo sijeno. Josip nipošto nije bio nazočan kada je Djevica rodila; vrativši se brzo s trima ženama, zatekao je mjesto obasjano izvanrednim sjajem. Zbog toga svjetla žene, kao prestrašene, nisu mogle ući, no Josip je ušavši poklonio se rođenomu djetešcu. Dvije su žene smionije slijedile Josipa i učinile to isto, a treća je, pavši pred vratima, vikala: „Ono što čujem neću vjerovati dok ne vidim.”c Ušavši napokon i približivši se preblaženoj Djevici, ispružila je ruku te je, kad joj se ona iznenada osušila, silno zajaukala od boli. No ženi koja je vikala od boli progovori anđeo Gospodnji govoreći: „Zamoli oproštenje od Djevice i dotakni djetešce, pa ćeš ozdraviti.” Žena je izvršila zapovijed i, ne lišena vjere, izišla zdrava. Odlazeći dakle, žene su naviještale onima koji su htjeli slušati: „Da se rodio Spasitelj svijeta.”

6 Ali neka se govor vrati k Isusu koji leži u jaslama, komu se božanska Djevica, prignuvši koljena i sklopivši oba dlana, poklonila. Vol i magarac grijali su ga dahom te su se ponizili kao da se klanjaju i velikim glasovima kao da ga hvale. Tada je došao anđeo Gospodnji, uzvišeniji od mnogih, i poklonio se malenomu Isusu. A s njime je nastalo mnoštvo anđela koji su se klanjali i govorili: „Slava na visinama Bogu.” Odasvud su odjekivali nebeski skladovi, koje slabašna prsa smrtnika nipošto ne bi mogla podnijeti niti bi i najmanji njihov djelić mogla glasovima izreći. Doista je jasle Gospodnje blistalo takvim svjetlom da je cijeli kraj postao svijetao i noć se rasvijetlila kao dan. I pastiri su u istom kraju bdjeli i čuvali noćnu stražu nad svojim stadom. Oni, prestrašeni novim svjetlom, padoše ničice na svoja lica: i gle, anđeo stade pokraj njih i sjaj ih Božji obasja, te se silno prestrašiše, i reče im anđeo: „Ne bojte se; evo vam naime javljam veliku radost koja će biti svemu narodu, jer vam se danas rodio Spasitelj svijeta u gradu Davidovu. Pođite dakle i poklonite mu se. I ovo vam je znak: naći ćete djetešce povijeno u pelene i položeno u jasle.” I dođoše žureći se, gledajući neprestano u nebo od zaprepaštenja i divljenja nad onim što bijahu vidjeli i čuli. Slijedila su ih i stoka i stada ričući kao da se dive tim novim događajima. A kada su stigli na mjesto odakle je izlazilo toliko svjetlo, pokloniše se. I nađoše Mariju i Josipa i djetešce položeno u jasle. Doista, dok se to događalo, anđeo Gospodnji opomenuo je Veroniku da obrati pozornost kako životinje zemlje, sva stabla, kamenje i počela, a i zvijezde neba daju znakove radosti u čast rođenoga Spasitelja. Ugledavši to duhom, Djevica je opažala da se nalazi pred djetešcem Isusom: klanjajući se Isusu, nije mogla ni govoriti ni dotaknuti djetešce. A pošto je Veronikin duh ugledao veoma mnogo toga što nam nije htjela pripovjediti, vratila se tjelesnim stvarima. Pošto je pak sudjelovala u slavlju triju misa, anđeo ju je uznio sve do sata primanja božanske Euharistije. Tvrdila je pak djevica Veronika da je tada spoznala božanske tajne koje smrtnicima nije dopušteno pripovijedati niti ih čovjek može riječima razložiti, a kamoli da bi smatrao kako ih umom može dokučiti ako bi takve stvari izlagao ljudskim riječima.

7 Primivši otajstvo Gospodnjega tijela, Veronika bi zahvaćena zanosom. Njoj je anđeo Gospodnji jasnije pokazao svad čudesa koja su se dogodila pri Kristovu rođenju. Promatrala je medonosna nebesa, kao da snijeg s neba pada po svim prostorima svijeta; a visoko na nebu ugledala je zlatni krug i u njegovoj sredini Djevicu kako na rukama nosi djetešce; vidjela je s neba kako u Rimu izbija izvor ulja i kako se ruši neki hram, čula je također kako tek rođeno djetešce govori, razumijevajući svaku riječ djetešca; jednako tako i neku pticu kako izgovara ljudske riječi; i Veronika je doznala da su se na Spasiteljevo rođenje dogodila veoma mnoga čudesa sada nepoznata smrtnicima, za koja je smatrala da ih valja štovati šutnjom. Ovaj je Veronikin zanos potrajao sve do sata večernjega oficija.

a Nipošto se ne drži pouzdanim ono što se ovdje natuknjuje, da su se Josip i Djevica zaručnica popisali prije njezina poroda, osobito jer je svjedočanstvom mnogih Otaca utvrđeno da je sam Krist bio upisan u taj popis.
b To su doduše prenijeli i drugi. No kakav bi to bio nemar božanske Majke da nije pripravila prikladne pelene? Doista nepodnošljiv ni kod obične žene. Da je priredila čiste i uredne, uvjeravaju razne objave i suglasje učenih muževa.
c Neki su Oci napisali to isto, za što Baronije smatra da je preuzeto iz apokrifa. U ovome se poglavlju, dapače i u cijeloj knjizi, pripovijedaju mnoge stvari koje su se ukazale Veroniki, a koje neće naći vjeru. Možda su ili pisac ili redovnica Benedikta, koja je prva pismom obuhvatila Veronikin život i objave, ne shvativši ono što se nejasnije pripovijedalo, to izmijenili ukrašavajući ili utkali iz vlastita zaključivanja. Ili radije, kada je Veronika bila u zanosu, dok su vanjska osjetila bila svladana i uspavana silinom božanskoga svjetla ili utjehe koja se ulijevala, a unutarnja su na neki način slijedila razum uznesen u promatranje nebeskih stvari bez ikakvih predodžaba, mašta je tih stvari

OD AUTORA vlastitim nekim načinom oblikovala slike čije je utisnute oblike otprije imala: odakle je, vrativši se k sebi, budući da je znala da je božanski doživjela čudesne stvari, a razum, više ne podložan predodžbama, nije ih mogao ni izložiti ni izričito zapamtiti, iznijela ono čega joj je sjećanje podmetala mašta. Skolijast zasigurno neprestano naglašava da se sve to dogodilo tako što su anđeli oblikovali slike tjelesnih stvari u Djevičinoj moći predodžbe.d O tim znamenjima pogledaj Baronija uz godinu Kristovu 1., koji neke od njih čvrsto pobija.

O ukazanom Obrezanju Spasiteljevu.

Za vrijeme svečane mise Gospodnjega obrezanja Veronika je, izišavši iz osjetila, ušla u prekrasno urešen a hram; a kako nije znala iz kojega je kraja, odmah je pristupio anđeo Gospodnji poučavajući Veroniku o svim mjestima hrama. U hramu je bio oltar iznimno urešen slavnom veličanstvenošću, pred kojim je stajao starac časna izgleda; bila je nazočna i časna udovica te mnoštvo obaju spolova. U međuvremenu je netko donio djetešce Isusa, kojega je starac primio na ruke. Isti je muž starcu priniob dva para golubica i dvije grlice. Doista su Majka Marija i Josip, kao žalosni, izdaleka promatrali Isusa. Napokon je starac razvio djetešce iz povoja te, uzevši kameni nož, obrezao kožicu i uzeo malo mesa. A djetešce je plačući i vičući najžešćom boli ražalostilo majku; prestrašena njezinim jednako plačnim glasom, Veronika se vraća osjetilima žalosna i oblivena suzama. Cijeli je dan ostala prilično žalosna, kao da u ušima čuje kako odjekuje glas djetešca. Suosjećala je naime s djetešcem Isusom i s Preblaženom Majkom, za koju je spoznala da je bila pogođena golemom boli pri obrezanju sina.

a Vjerojatnije je da je bio obrezan u samoj špilji, što prenosi sv. Epifanije u djelu Panarium, knj. 1, hereza 20.
b Otajstva Očišćenja i Obrezanja pomiješao je ili Isolani, ili prva spisateljica Benedikta, ili sama Veronika.

O ukazanom poklonu mudraca Kristu.

Na bdjenje Gospodnjega Bogojavljenja, dok je Veronika sudjelovala u svetoj misi, izišavši iz osjetila, anđeo ju je poveo u krajeve Istoka. Vidjela je pak anđela Gospodnjega kako kralju one pokrajine naviješta da se rodio Spasitelj svijeta i potiče ga da pođe pokloniti mu se. Bez odgode biva povedena u drugi kraj Istoka, čijemu je kralju anđeo Božji priopćio isto. Zatim je Veronika u pratnji anđela pošla u još udaljeniji kraj i ugledala kako anđeo Gospodnji kralju one pokrajine priopćuje isto. Pošto je Veronika prešla duga prostranstva zemalja, duh joj se vratio u tijelo. A kad je pala večer i sunce zašlo, predavši se molitvi, Veronika bi zanesena i anđeo je odmah odvede u kraj Istoka. Opazila je pak da su se tri kralja sastala na jedno mjesto: dok su međusobno razgovarali, svaki je pripovijedao što je vidio i čuo od anđela o rođenju novoga velikog kralja. Govorili su pak: „Tko će biti naš vođa?” Odlučiše napokon da zajedno pohite pokloniti se novome kralju. Zatim, pošto su pripremili razne stvari dostojne veličanstva kraljevskoga putovanja, Djevica promatra kako se kraljevi penju na dromedare, životinje golema rasta i divlja izgleda. I gle, zvijezda sjajnija od ostalih išla je pred njima, a kraljevi su je slijedili. Vidjevši pak zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom i govorahu: „Ovo je znak velikoga kralja.” Tvrdila je Veronika da je pod vodstvom anđela kroz duge udaljenosti zemalja slijedila tri kralja, koji su jednako žurili jašući na dromedarima. Kraljeve je pratilo veliko mnoštvo ljudi, imajući u svojoj pratnji mnoge vrste životinja. A dok su kraljevi nastavljali put, slušala ih je kako razgovaraju o onome što bijahu vidjeli i čuli od anđela, glasnika Gospodnjega rođenja.

10 U međuvremenu se Veronikin duh vratio tjelesnim osjetilima. Doista, kad je svanuo dan, neki je svećenik služio misu u crkvi sv. Marte, kojoj je nazočila Veronika; ona je nakon klanjanja Euharistiji, zahvaćena zanosom, stigla u jeruzalemsko kraljevstvo, gdje je vladao kralj Herod: i gle, zatekla je da su stigla tri mudraca, kojima je Herod izišao u susret; čuvši pak od mudraca da se rodio novi kralj, naduo se od oholosti i zavisti te je, prikrivajući duboko u srcu bol, pokazivao radost zbog rođenja novoga kralja. Zatim je Veronikin duh ugledao kako se uređuje kraljevska dvorana, pripravljaju stolovi i donose jela dostojna kraljevskoga dostojanstva, kako Herod i tri mudraca zajedno blaguju te kako blagujući iznose mnogo toga o novorođenome kralju.

11 Nakon toga, vraćajući se tjelesnim osjetilima, opazila je svećenika kako se sprema slaviti svetu misu. Po njezinu završetku, primivši sakrament Euharistije zajedno sa sestrama, ponovno bi zahvaćena zanosom te je anđeo odvede na mjesto gdje je Herod bio s kraljevima. A dok su mudraci odlazili, Herod reče: „Idite i pomno se raspitajte za dijete, pa kad ga nađete, javite mi da i ja dođem i poklonim mu se.” Saslušavši kralja, oni odoše. Zvijezda se pak nigdje nije pojavila dokle god su se kraljevi zadržavali kod Heroda. Opažala je Veronika kako Herod laska kraljevima i kako kraljevi Herodu pokazuju radost. No kada su mudraci krenuli na put, Djevica ih je čula kako govore: „Kamo ćemo poći kad smo izgubili zvijezdu vodilju?” Bez odgode, i gle, zvijezda koju mudraci bijahu vidjeli na Istoku išla je pred njima sve dok nije došla i stala iznad mjesta gdje bijaše dijete. Vidjevši pak zvijezdu, mudraci se obradovaše radošću veoma velikom. Bili su pak daleko od toga mjesta kada su ugledali zvijezdu kako stoji: sišavši s tovarnih životinja, uzevši darove i ostavivši svu pratnju iza sebe, sami su pošli na mjesto nad kojim su se divili što stoji zvijezda. U međuvremenu je anđeo Gospodnji navijestio Djevici Majci da su stigli kraljevi pokloniti se djetešcu Isusu. Učinilo se pak da je blažena Djevica tada silno zadrhtala. Kad su kraljevi ušli, Djevica i Majka je ustala, a kraljevi su joj iskazali poštovanje.

Zatim je Djevica ponovno sjela smjestivši u krilo djetešce Isusa zaodjenuto lanenom haljinicom. Goljenice djetešca činile su se golima, a bio je nazočan i Josip u pratnji sluge. Prije nego što su se kraljevi poklonili dotičući djetešce, triput su prignuli koljena i dugo se međusobno prepirali tko će se od njih prvi pokloniti: napokon je mlađi pristupio prvi, ljubeći noge djetešca i polažući na tlo pred noge djetešca krunu koju je nosio na glavi, a njega je djetešce Isus blagoslovilo. Tako su učinili i ostali. A dok su se pojedini klanjali, čula je Veronika kako su kraljevi dugo i mnogo govorili, no tvrdila je da ništa nije mogla razumjeti. Pošto su završili poklon, prinijeli su darove: zlato, tamjan i smirnu, koje je Josip primio. Anđeo je pak Gospodnji otkrio Veroniki cijelo otajstvo darova. A Veronika je govorila da su kraljevi bili izvanredne tjelesne ljepote, odjeveni u zlatne haljine do koljena, te je s divljenjem promatrala kako je mlađi kralj, koji se prvi poklonio, postao kao stariji i jednake dobi s ostalom dvojicom. Pošto su mudraci otišli, zadržali su se samo jednu noć u obližnjim svratištima. Vidio je pak Veronikin duh anđela Gospodnjega kako se u snu ukazuje kraljevima i zapovijeda im da se ne vraćaju Herodu. Primivši tu opomenu, drugim su se putem vratili u svoju zemlju. Nakon odlaska kraljeva anđeo Gospodnji poveo je Veronikin duh na mjesto gdje je bio Herod. Činio se silno gnjevnim zajedno sa svima koji bijahu nazočni zato što se mudraci na odlasku nipošto nisu vratili k njemu. Zapovjedio je također da se po glasnicima svima obznani kako će tko god pronađe kraljeve i dovede ih k njemu biti obdaren velikim darovima. Nakon toga, vraćajući se tjelesnim osjetilima, Veronikin je duh ustanovio da su sestre već većim dijelom otpjevale večernju.

O ukazanom Očišćenju Blažene Djevice.

Na svečani dan Očišćenja blažene Djevice Veronika je doživjela dva zanosa, jedan noću, a drugi nakon slavljenja mise i primanja posvećene hostije. U prvome je tvrdila da je vidjela veoma mnogo toga iznad ljudskoga shvaćanja, o čemu je po zapovijedi besmrtnoga Boga šutjela; no u drugome zanosu, koji je potrajao više od tri sata, anđeo ju je doveo u hram. Bijaše pak hram čudesne ljepote, u kojem je uz oltar stajao starac odjeven u laneno ruho s kapuljačom tamnije boje; zatim vidi kako roditelji donose djetešce Isusa te par grlica i dva golubića, a za njima idu Djevica Majka i Josip. Ušavši u hram, prikazali su Isusa starcu, koji ga je, prignuvši koljena, bojeći se i dršćući primio na svoje ruke, te je s golemom radošću plačući izljubio djetešce Isusa i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine, u miru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje.” A anđeo Gospodnji reče Veroniki: „Ovo je prorok Šimun.” Pošto je dakle dugo držao djetešce na rukama, činilo se da ga teško predaje Majci: visio je naime onaj starac o licu Spasiteljevu zbog Božje miline, za koju je riječima i kretnjama pokazivao da je prima. No pošto je Majci predao djetešce, reče: „I tvoju će samu dušu probosti mač.” I gle, Ana, žena veoma poodmakle dobi i časna izgleda, potaknuta proročkim Duhom, nadošavši istoga časa hvalila je Gospodina, naviještajući mnogo toga o djetešcu Isusu. A blažena se Djevica silno prestrašila Šimunovih riječi. I djetešce Isus činilo se pomalo žalosnim i lica zrelijega iznad svoje dobi. Veronika je vidjela da je Spasitelj od samoga rođenja uvijek imao takav ozbiljniji izgled. Veronika je ugledala Isusa odjevena u siromašnije pelenice kada je bio prikazan u hramu. Nakon toga promatrala je svečanost svijeća, o kojoj ćemo nastaviti u sljedećem svesku.

O ukazanom putovanju Blažene Djevice dok je nosila djetešce Isusa u Egipat.

Sljedeće noći nakon blagdana Bogojavljenja, zahvaćena zanosom, Veronika biva od anđela povedena u neku kuću gdje su bili Josip i blažena Djevica. Vidjela je pak anđela kako se u snu ukazuje Josipu (bijaše naime noć) i govori: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat: jer će gnjevni Herod tražiti dijete da ga pogubi.” Ustavši, on osamari magarca te na nj posjedne Djevicu zajedno s djetetom. Jednako tako Josip uze tri sluškinje kao pratilje, vodeći vola s trima magarčićima kojima su upravljali neki sluge. Magarci bijahu natovareni kućnim potrepštinama koje su obitelji potrebne za svakodnevnu prehranu. Krenuli su pak žurno putem kroz šumu, kojim je anđeo Gospodnji uputio Josipa da prođe.

14 Veroniki se doista činilo da je pratilja onoga božanskoga mnoštva, da hoda s onima koji hodaju, da sluša svaku pojedinu riječ i da pod vodstvom anđela promatra sve što se zbiva. Kada je naime nebeska pratnja ušla u šumu, nadošlo je golemo mnoštvo životinja različitih vrsta, kojega se blažena Djevica učinila prestrašenom; no pošto su se životinje pripitomile i poklonile djetešcu, svi su radosno nastavili put. Majka Djevica razgovarala je s Veronikom i otkrivala joj božanske tajne, zapovijedajući joj da ih nikome ne obznani. O koliko je puta Veronikin duh ugledao preblaženu Djevicu silno umornu od duljine puta, jer je Djevica i Majka ponajviše bila izmučena golemom vrućinom i oskudicom hrane. Sjeli su u sjenu palme, čiju je granu na mig djetešca ugledala kako se spušta izdaleka. Odmah je izbio izvor kojim je sva ona žedna pratnja i više nego dovoljno utažila prirodnu potrebu. Istom su vodom napunili i vrčeve koje su ponijeli sa sobom. A blažena Djevica, pošto je nakratko prepustila udove snu, prikupivši snagu napuni neku posudu vodom i opere pelenice kojima je povijala djetešce. Nakon toga, pospremivši stvari, dok su nastavljali put pod žarkim suncem, zamoli Djevica Majka Josipa da se odmore u sjeni lisnatoga stabla; pristavši na to, Josip je bio pri ruci Djevici dok je silazila s magarčića.

54 Nakon toga Veronika se vratila osjetilima veoma izmučena umorom, kao da je duhom i tijelom proputovala krajeve tako duga puta. Ono što smo rekli Veronika je vidjela samo noću; a kad je svanulo dnevno svjetlo, jednako bi zanesena na mjesto gdje je bila ostavila blaženu Djevicu s djetešcem Isusom i ostalom pratnjom. Dok su nastavljali put, išla je Veronika pokraj magarčića na kojem je sjedila blažena Djevica; kad su je Djevica i anđeo krijepili nebeskim riječima, nije mogla ništa odgovoriti. Riječi Kraljice nebesa ostale su pohranjene duboko u Veronikinu srcu, te je tvrdila da je po njima primila čudesne radosti. Pošto su prevalili tegoban put kroz šume, ušli su u neku kuću: u njoj su stanovali razbojnici, koji su svi pobjegli prestrašeni mnoštvom divljih životinja te se popeli na sigurna mjesta na stablima, osim jednoga koji je cijelo društvo primio najljubaznije. One koji bijahu pobjegli Josip je zamolio da siđu i vrate se u svoje prebivalište, na što razbojnici nikada nisu pristali. U međuvremenu se Veronikin duh vraća tjelesnim osjetilima. Veronika nikada nije htjela razlagati nebeske tajne koje je na cijelom putu doznala slušajući blaženu Djevicu, izuzevši samo ono malo što slijedi. Reče dakle preblažena Majka među ostalim Veroniki: „Vidiš, kćeri moja, s kakvim sam naporima prešla ovaj put: i veće sam od ovih podnijela za života, hodeći uvijek kroz različite nevolje. Znaj pak, o slatka kćeri moja, da smrtnici od besmrtnoga Boga ne mogu zadobiti nikakvu milost ako prije nisu duhom i tijelom izmučeni i ako se silno ne potrude.” Smatram pak da na ovome mjestu valja prešutjeti neke stvari koje je blažena Djevica dodala poučavajući Veroniku, kaneći ih prikladnije povjeriti pismu ako Bog dopusti.

O ukazanom gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina.

U treći noćni sat nedjeljnoga dana, kada se pjeva evanđelje o gubitku Isusa kad mu bijaše dvanaest godina, Veronika bi zanesena sve do ponoći. U tom je vremenskom razdoblju anđeo duhom dovede u neku kuću u koju bijahu tada stigli Marija, Majka Gospodnja, i Josip vraćajući se iz Jeruzalema sa svetkovine blagdana. Misleći pak majka da je sin s Josipom, a ne nalazeći dječaka Isusa, gorko se ražalostila. Reče pak Josipu: „Gdje je sin moj?” On odgovori: „Ne znam. Mislio sam da je s tobom.” Tada oboje duboko uzdahnuše: misleći pak da je dječak u pratnji, odlučiše da svatko zasebno potraži Isusa, te dođoše u isti sat dan hoda i tražahu ga među rodbinom i znancima. Djevica je najprije otišla u kuću Zaharijine Elizabete, koju je žalosnaa Elizabeta upitala nije li možda izgubila sina. Kad je ona odgovorila: „Jesam”, Elizabeta se pridružila ožalošćenoj Djevici. Otišle su pak zajedno u kućub Ane, majke preblažene Djevice, koja se jednako pokazala pratiljom kćeri. Žalosni su ga dakle tražili među rodbinom i znancima. Majka je pak bila pogođena tolikim tjeskobama da je od boli gotovo klonula. I Josip je trčao po cijeloj okolici, a to su činili i neki rođaci i susjedi. Premda je anđeo Gospodnji pratio Veronikin duh za blaženom Djevicom, ipak je ugledala i sve što je Josip činio dok je tražio Isusa.

17 Tada se, vraćajući se osjetilima, silno ražalostila jer je bila opazila koliko je preblažena Djevica bila izmučena tražeći sina. To je dan u koji bi, zbog goleme količine prolivenih suza, njezine oči nazvao tekućim izvorom. Demon je Veroniku izudarao bičevima, kako smo rekli u drugoj knjizi. Dok je tako Veronika ležala iznemogla, tako da u njoj nije ostalo ni daha, duh joj je izišao iz osjetila te ga anđeo povede na trg Salomonova hrama. Ondje je pak bila Isusova majka u pratnji mnogih žena koje su zajedno tražile Krista. A kako je bilo nazočno golemo mnoštvo muškaraca, preblažena je Djevica čula nekog čovjeka kako mnoštvu govori: „O stvari najdostojnije divljenja, da se jedan jedini dječak usuđuje raspravljati protiv tolikih zakonoznanaca, koje je tako zbunio da se čine nijemima jer ne znaju odgovoriti!” No božanska Majka, pristupivši bliže, pomnije ispita čovjeka te, razumjevši stvar u potpunosti, reče: „To je moj ljubljeni sin koji raspravlja u hramu.” Ušavši pak u prostor hrama gdje se vodila rasprava, nazočni su vidjeli dječaka Isusa kako na uzvišenu mjestu, kao na sudačkoj stolici, sjedi posred učitelja, sluša ih i ispituje. Čim je Isus ugledao majku, ustavši dade znakove poštovanja; zatim ponovno sjedne i nastavi dalje započetu raspravu. Završivši raspravu, Isus siđe s mjesta te, idući prema majci, iskazao joj je još veće znakove sinovskoga poštovanja; majka ga nježno zagrli i, obasuvši ga poljupcima dostojnima tako velikoga sina, uhvati ga za desnicu i reče: „Sine, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Tada majka, zašutjevši, uhvati sina za desnicu i povede ga, dok je ljevicu držala Elizabeta. Tako je dječak Isus, u sredini između blažene Djevice i Elizabete, radosno išao kući, dok je jednako klicalo cijelo mnoštvo koje je pratilo majku.

18 No na cijelom tom putu Veronika je neprestano pratila Djevicu; kad su se vraćali u Nazaret, bila je sasvim blizu blaženoj Djevici, kojoj je roditeljica višnjega Boga rekla: „Promotri, predraga kćeri, kakve sam boli i kakve sam tjeskobe podnijela zbog gubitka svoga ljubljenoga sina; stoga shvati da se od Boga ništa ne može dobiti bez podnesenih velikih napora duha i tijela. Tako se jednako dogodilo i meni, izuzevši samo moje posvećenje.” Dok je Djevica govorila, dječak je Isus blagim očima gledao Veroniku, pokazujući joj znakove ljubavi. Kada je sve ono mnoštvo ulazilo u Nazaret i u kuću, stigoše onamo jednako i Josip s rodbinom i znancima. Svi su se pak radovali i veselili plješćući zbog pronađenoga dječaka Isusa. Čim je to Veronika ugledala, vratila se tjelesnim osjetilima.

19 Ležala je pak Veronika bolesna od rana primljenih od demona; nju su sestre, koje su joj brižno služile, zamolile da im otkrije što je to vidjela u zanosu, a najljubaznija je Djevica udovoljila njihovim željama. Kad su je sestre također upitale kakav bijaše izgled dječaka Spasitelja i kakva njegova odjeća, odgovorila je: „Boja odjeće dječaka Isusa bijaše modra, veoma lijepa; izgled pak lica činio se posve dječačkim i radosnim, kosa mu bijaše kovrčava i bijela poput snijega.” A dječak Isus činio se takve ljupkosti koju ona nikada ne bi mogla izreći nikakvim riječima. No budući da je vidjela blaženu Djevicu i svu njezinu pratnju u onoj odjeći u kojoj je tada bila, Veronika je tvrdila da je preblažena Majka bila odjevena u haljinu modre boje. Elizabetina pak haljina bijaše svjetlije crnkaste boje, koju Milanci materinskim govorom nazivaju morello. Tvrdila je također da je svaku pojedinu riječ u Spasiteljevoj raspravi, bilo od njega samoga, bilo od zakonoznanaca, čula i razumjela, ali su joj posve ispale iz pameti čim se vratila tjelesnim osjetilima.

a Obično se smatra da je Elizabeta ranije preminula. Kedren (koji ipak piše da su djeca pobijena dvije godine nakon Kristova rođenja) kaže da je Elizabeta tada, uzevši Ivana, otišla u pustinju te, pošto se 40 dana skrivala u špilji, preminula; a da je Ivana u pustinji poučavao anđeo te da je ondje bio hranjen i boravio sve dok Krist nije izišao u javnost.
b Vjerojatno je i Ana prije umrla.

O ukazanom krštenju Spasiteljevu.

Dok je svećenik služio svečanu misu nedjeljnoga dana nakon osmine Bogojavljenja, Veroniku, izišlu iz osjetila, anđeo povede na obalu rijeke Jordana, gdje se činilo da stoji Krist. I gle, Ivan Krstitelj žurio je vičući: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!” A kad je došao do Spasitelja, poklonio se ničice do zemlje. Reče mu pak Isus: „Krsti me, Ivane.” Odgovori Ivan: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Njemu Gospodin reče: „Pusti sada, jer tako nam dolikuje ispuniti svaku pravednost.” No Ivan, pošto je pokazao znakove velike poniznosti i triput odbio položiti ruke na Spasitelja da ga krsti, napokon pristade te krsti Isusa koji je, skinuvši haljinu, već bio ušao u vode Jordana. Bijaše pak Ivan odjeven u devinu dlaku i kožnat pojas oko bokova, te je bojeći se i dršćući polijevao vodom glavu Spasiteljevu, a voda je tekla po cijelom njegovu tijelu. Spasitelj je pak usred valova što su tekli stajao nepomičan, i na nj siđe Duh Sveti u liku golubice koja je iznimno blistala snježnom bjelinom i nasred glave nosila križ, a glas odozgo zagrmje govoreći: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u kome mi je sva milina.” Nakon Očeva glasa golubica je neprestano razgovarala s Kristom a sve dok nije odletjela u nebo. Rekla je Veronika da je razumjela svaku pojedinu riječ golubice koja je razgovarala s Kristom, kojih se poslije nije sjećala. Bijahu nazočna i četiri anđela koja su na rukama držala Spasiteljevu odjeću, jer ono što su tada anđeli nevidljivo činili služeći Spasitelju, Veronika je vidjela jasnim duhom kao pred vlastitim očima. Izišavši iz vode uz pomoć anđela, Isus odjene svoju odjeću; zatim Isus uđe u rijeku i krsti Ivana. Nakon toga, vraćajući se osjetilima, Veronika je nazočila slavlju mise te je s ostalim sestrama sjela za objed. a Premda su se Kristu dogodila mnoga čudesa koja nisu predana pismu, ipak ne smatramo da je ovaj govor golubice bio takav da bi ga ljudi mogli čuti, a kamoli razumjeti.

O ukazanoj svadbi u Kani Galilejskoj.

Dok je dakle Veronika sjedila za stolom, anđeo joj zanese duh u Kanu Galilejsku: vidjela je pak prekrasnu blagovaonicu u kojoj je bio postavljen stol s raznim vrstama jela. Stajali su pak na istome mjestu Krist i majka njegova, zaručnik i zaručnica te veoma mnogi drugi. Najprije je Isus desnom rukom blagoslovio stol, dok su ostali pjevali psalme kako je običaj redovnika. Zatim, pošto su svi posjedali, Spasitelj je sjeo na čelu stola na stolici; s njegove desne strane sjela je preblažena Majka, za njom je slijedila zaručnica, a s lijeve se strane smjestio zaručnik, dok su ostali slijedili dalje. Na donjem pak kraju stola činilo se da stoji Veronika u pratnji anđela, promatrajući sve što se događalo. Govorila je Djevica, pripovijedajući ta viđenja, da je Spasitelj bio urešen izvanrednom odjećom i da je na glavi nosio nešto prekrasno. Preblažena pak Majka bila je odjevena u bijele haljine, a zaručnik i zaručnica u crvene. Onih koji su neprestano posluživali bilo je pet na broj: dvojica su donosila jela, dvojica su doneseno dijelila, a peti bijaše ravnatelj stola. Premda je on bio na čelu svima, ipak je osobito pazio na točenje vina. Među jelima bilo je pečenoga mesa začinjena različitim umijećem, a bile su tu i žlice kojima su uzvanici uzimali variva. Lomljenje kruha Spasitelj je činio rukama, dok su ostali to obavljali nožem. Pošto su se dugo gostili i ponestalo je vina, reče Isusu majka njegova: „Vina nemaju.” Reče joj Isus: „Što ja imam s tobom, ženo? Još nije došao moj čas.” Reče njegova majka poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite.” Bijaše pak ondje postavljeno šest kamenih posuda. Reče Isus poslužiteljima: „Napunite posude vodom.” I napuniše ih do vrha. Reče im Isus: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” I odnesoše. A kad ravnatelj stola okusi vodu koja postade vinom, a nije znao odakle je, dok su poslužitelji znali koji su zagrabili vodu, pozove ravnatelj stola zaručnika i reče mu: „Svaki čovjek najprije stavlja dobro vino, a kad se opiju, onda ono lošije; ti si pak čuvao dobro vino sve dosada.” Veronika je pak svjedočila da se ona voda pretvorila u crno vino. Kada su napokon jela bila uklonjena sa stola, vidjela je kako donose neke krasno izrađene drvene posude u kojima su se čuvale neke slastice spravljene od šećera, koje nazivamo a slasticama. Zatim su neki donijeli mnoga glazbala na kojima su odjekivali čudesni skladovi, a zaručnik i zaručnica te mnogi drugi poveli su i kola, dok su Spasitelj i blažena Djevica cijelo vrijeme sjedili. Tvrdila je Veronika da su skladovi i plesovi ove svadbe pobuđivali samo nebeske utjehe, jer je Spasiteljev izgled sve ispunjavao duhovnim radostima. Nakon toga, vraćajući se zemaljskim poslovima, na dugo moljenje sestara (jer je još sjedila u zajedničkoj blagovaonici), Veronika je razložila slijed ovoga viđenja. Premda je Djevica nevoljko udovoljavala željama sestara, ipak je iskrenom jednostavnošću i zapovijeđu majke samostana bila prisiljena javno otkriti tajne koje je običavala s velikim radostima čuvati u sebi. a Τρεγίμετα su poslastice drugoga slijeda.

O ukazanoj kušnji Kristovoj u pustinji.

Prve korizmene nedjelje, nakon primanja sakramenta Gospodnjega tijela, uzletio je Veronikin duh pod vodstvom anđela na pusto mjesto, gdje se zadržao sedam sati. Vidjela je pak ondje Krista kao zaodjenuta smrtnim tijelom, veoma blijeda i iscrpljena krajnjom mršavošću; i njegova su se odijela činila iznošenima. Reče pak anđeo Gospodnji: „Onaj kojega gledaš kako dolazi zaogrnut ljudskim likom jest demon, neprijatelj ljudskoga roda.” Lik muža bijaše nalik pustinjaku, lica koje je pokazivalo da se mnogo godina uzdržavao od jela; u ruci je nosio vjenčić, a u krilu kamenje; pošto ga je demon položio pred Krista, reče: „Vidim da silno gladuješ; ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” On odgovori i reče: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Božjih.” Tada ga đavao, promijenivši prijašnji lik, uze na visoko mjesto i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje. Pisano je naime da je Bog anđelima svojim zapovjedio za tebe i na rukama će te nositi da gdje nogom ne zapneš o kamen.” Reče mu opet Isus: „Pisano je: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga.” Ponovno ga đavao, uzevši još strašniji lik, odvede na veoma visoku goru, pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu te mu reče: „Sve ću ti ovo dati ako padneš i pokloniš mi se.” Đavao je tada, zaodjenut preko svake mjere strašnim izgledom, odasvud rigao oganj. Njemu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Pisano je naime: Gospodinu Bogu svomu klanjat ćeš se i njemu jedinomu služiti.” Tada ga đavao ostavi ispuštajući strašne zvukove, tako da se činilo kako se gora, postavši ognjenom, iz temelja ruši i raspada. I gle, okružen zborom anđela, Spasitelj bi odmah odveden na mjesto čudesne ljepote. Koje je to bilo mjesto, Veronika nikada nije mogla razabrati. Najprije su anđeli poslužitelji zaogrnuli Isusa prekrasnom haljinom, čije su krajeve držali uokolo radi časnoga božanskog veličanstva. Zatim su izveli različite skladove koje ni vječni tijek neumornoga govora ne bi mogao opisati. Vidjela je također kako se anđeoskom službom pripravlja stol i donose bijeli kruhovi. Zatim je Svevišnji Krist duljim govorom progovorio Veroniki. Nakon toga se Djevica vratila tjelesnim osjetilima.

O ukazanim nekim Spasiteljevim djelima.

Smatramo da valja prešutjeti neke stvari koje je Veronikin duh vidio djelovanjem anđela, jer nije opazila ništa drugo doli ono što izvješćuju evanđelisti. To su pak preobraženje Spasiteljevo na gori Taboru, ozdravljenje slijepca od rođenja, uskrsnuće Lazarovo i veoma mnogo drugoga.

O ukazanom obraćenju Marije Magdalene i nekim drugim stvarima.

U četvrtak prije Cvjetnice Veronikin je duh, zahvaćen zanosom, anđeo poveo na mjesto gdje je i vidjela i čula Krista kako izlaže prispodobu o pet talenata. Dok je govorio, bilo je nazočno golemo mnoštvo muškaraca i žena; usred mnoštva sjedila je žena smještena na višem sjedalu, čiji su ukras glave i haljina, nemirne oči te pokreti glave sad nalijevo, sad nadesno odavali bludnicu. Završivši pripovijedanje usporedbe, Spasitelj povika i reče: „O dušo opterećena grijesima! Ti koja si zakopala Gospodnji talent u zemlju, počinivši takva i tolika zlodjela, rado se vrati k meni, i ja ću te primiti.” Tada žena umilnije upravi bestidne oči prema Kristu, no Krist uperi u ženu strašan pogled svojih očiju takvom snagom da je žena sišla sa sjedala i sjela na tlo plačući i jadikujući. Odmah je skinula sve ukrase, koje je sestra Marta primila i sačuvala. Raspustivši napokon kosu, dok je iz dubine grudi uzdisala, svratila je na sebe oči svih nazočnih. Završivši govor, Isus ode silno izmučen znojem i trudovima. Tada Šimun Gubavac pozva Krista na objed; pristavši na to, odmah je ušao u Šimunovu kuću.

25 Magdalena se pak vratila u Martin dom. Veronika pod vodstvom anđela slijedi Magdalenu te je promatra zatvorenu u sobici kako oplakuje grijehe. Marta se pak, uz pomoć a Marcele, brinula oko mnogoga posluživanja, kličući od miline Božje što je sestru obratio od zablude. No Magdalena, doznavši da Krist blaguje u Šimunovoj kući, uze posudu dragocjene pomasti te, ušavši u Šimunovu kuću, dok je Veronikin duh to neprestano promatrao, pomaza najprije Isusovu glavu, a zatim noge, i kuća se napuni mirisom pomasti. Činilo se da je Krist silno izmučen od umora, a Šimun je neumornim očima promatrao ženu koja ga je pomazivala. Poče Magdalena i suzama prati Isusove noge, brisala ih je kosom svoje glave i mazala pomašću, izgovarajući naglas svaki pojedini grijeh koji je počinila tijekom cijeloga svoga života, kako je običaj onih koji se ispovijedaju. Teklo je pak toliko obilje suza da su se oči rasplakane Magdalene činile potočićima. Tvrdila je Veronika da je čula sve Magdalenine grijehe dok ih je ona plačući pred Kristovim nogama iznosila sa svim priloženim okolnostima koje prijestupe obično čine težima ili ih svrstavaju u drugu vrstu.

26 Nakon toga Magdalena je dodala ovakve riječi: „O mene sretne što sam stekla sestru Martu, koja me je kao začetnica moga spasenja istrgla iz ralja pakla! O Marta, najdostojnija sestro, koja si tolikom revnošću željela moje spasenje! Koju sam toliko puta prezrela dok me je korila, progoneći je klevetama! Ah, koliko sam ti puta oholim ustima rekla: Živi po svojim običajima, traži svoga Proroka, a mene pusti da slijedim svoje želje. Ali ti, Gospodine, Oče milosrđa, oprosti grešnici strašna zlodjela. Smiluj mi se, smiluj mi se, jer sam nesretnica radi požude katkad prezrela slijediti najpobožniju sestru Martu.” Isus je pak šutio, promatrajući tužnim licem ženu koja je plakala. I Šimun je, prevrćući zle misli u srcu, mrkim očima gledao Magdalenu. Opazivši to, Krist mu iznese prispodobu o dvojici dužnika. A nakon uzajamnih odgovora u duljem razgovoru, okrenuvši se ženi, Isus reče: „Opraštaju ti se grijesi tvoji, idi u miru”; Spasitelj ju je također podigao i blagoslovio, a ona, smatrajući se nedostojnom tolikoga dara oproštenja, podiže glas i još više zaplaka. Marta pak, misleći da joj je sestra koja plače u sobici, dođe onamo; ne našavši je, pomisli da je otišla u susjednu Šimunovu kuću, zbog čega Marta odmah pođe za sestrom, a kad je ondje doznala uzrok tolikih suza, sve se više i više obradovala. Nakon toga anđeo zapovjedi Veronikinu duhu da se vrati osjetilima. a O sv. Marceli, sluškinji sv. Marte, govorit ćemo 29. srpnja.

O ukazanom Kristovu ulasku u Jeruzalem na Cvjetnicu i o večeri održanoj u Martinoj kući.

U noći Cvjetnice, zahvaćenu zanosom, Veroniku anđeo povede u Jeruzalem. Ondje, promatrajući Krista kako sjedi na magarici, opazila je da su učenici na leđa magarice posložili haljine poput sedla. Okruživali su Krista učenici s preblaženom Djevicom, Martom i Magdalenom te mnogim ženama koje su išle podalje iza leđa. Uzbibao se pak sav grad i pritrčala su predgrađa, te su se raspitivali kakve su to tolike radosti. Isus je pak plakao govoreći: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, kad bi spoznao što ja znam, i ti bi plakao.” A prepobožna Isusova majka, ugledavši sina kako lije suze, zaplaka. Jednako su plakale i nazočne žene, a osobito Magdalena. No anđeo Gospodnji, pokazujući Veroniki dvostruki narod, reče: „Ovaj narod koji gledaš obuzet radošću jest narod pogana, a drugi, koji pokazuje tužna lica, jest hebrejski.” Dječaci pak hebrejski, uzevši maslinove grančice, prostirali su svoje haljine po putu i klicali govoreći: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” Tvrdila je Veronika da su stabla a palmi i maslina pokazivala znakove štovanja dok je Krist prolazio, a da se jedino grmlje koje se naziva trstikom nipošto nije prignulo; i da je bio velik broj dječaka u dobi od deset godina. Jedino su oni klicali Kristu, mjestom bliži poganima, a udaljeniji od Hebreja. Što je pak to naviještalo, anđeo je tada otkrio Veroniki, kao što će se jasnije protumačiti u šestoj knjizi. A kada je Spasitelj stigao na trg pred hramom, siđe s magarice uz pomoć učenika te, otišavši na uzvišenije mjesto, održa govor pred brojnim narodom. Kada je Isus završio riječi, činio se iscrpljenim od znoja i truda. Marta, koja je neprestano slijedila Krista, sjetivši se da Krist toga dana nije uzeo nikakve hrane niti ga je itko pozvao, potaknuta žarom Duha prođe posred naroda i zamoli ga da zajedno s učenicima dođe u njezinu kuću; njoj je Spasitelj blago kimnuo. Tada Marta brzim korakom požuri kući te se uz pomoć Marcele posveti pripravljanju večere i sve uredno pripremi.

28 U međuvremenu, dok je anđeo Gospodnji opominjao Veroniku da će sudjelovati na nekoj Gospodnjoj večeri, vratila se osjetilima. Bilo je pak podne Cvjetne nedjelje, i pošto su sestre otpjevale povečerje, Veronika je s ostalim sestrama ušla u zajedničku blagovaonicu, jer je dotad postila. Uzevši laganu hranu, potaknuta nutarnjim Duhom ustade te, ušavši u ćeliju, na početku molitve bi zanesena; njezin je duh anđeo Gospodnji poveo u Martinu kuću, smještenu u nekome gradiću, gdje je ugledala Spasitelja kako s učenicima blagoslivlja večeru. A kad je Gospodin sjeo, sjela je za stol i njegova majka dok je mnoštvo učenika stajalo. Majku su po svome redu s desne Kristove strane slijedile Marija Jakovljeva, Saloma i druge žene, a s lijeve je sjedio Ivan, dok je Magdalena bila smještena kod Isusovih nogu. Tvrdila je Veronika da u svim jelima, koja su bila probrana i raznovrsna, kako dolikuje najplemenitijem stolu, nije bilo ni mesa ni mliječnih jela, kako kršćanska vjera običava blagovati u korizmeno vrijeme. Među slugama i sluškinjama Marta se činila brižnijom, dok je Magdalena neprestano ostajala kod Isusovih nogu. Reče pak Marta Isusu: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra moja ostavila samu posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” A Gospodin odgovarajući vedra lica reče: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo. Marija je izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti.” Marta pak, radosno primivši Gospodnje riječi, još je obilnije klicala što je Bog njezinu sestru Magdalenu obdario darom istinskoga obraćenja, zbog čega se još radosnije i gorljivije posvetila mnogom posluživanju. Po završetku večere cijelo je ono mnoštvo, na Spasiteljev poticaj, zahvalilo Svevišnjemu. Nakon toga Spasitelj poziva Veroniku, nalažući joj neke stvari koje treba priopćiti sestrama. Dok je pak govorio, opazila je da apostoli sjedaju za stol da blaguju,b jer dok je Spasitelj večerao, od apostola je za stolom sjedio jedino Ivan.

a Skolijast opominje da ovo valja shvatiti kao prispodobu.
b To si je Djevica zamislila, možda iz osobite pobožnosti prema Ivanu.

O ukazanoj večeri Krista i blažene Djevice.

U noći Večere Gospodnje Djevica, zahvaćena zanosom, biva od anđela povedena u Betaniju u Martinu kuću: ugledala je pak postavljen stol u nekoj blagovaonici te kako sjede Krist i blažena Djevica, dok su ostali bili isključeni jer su imali razgovarati nasamo. Razgovor između majke i Sina bijaše o budućoj Sinovljevoj muci. Poticao je Sin roditeljicu da strpljivo podnese ono što dolazi kako se ne bi previše žalostila zbog njegove odsutnosti. „Meni je naime”, govorio je Sin, „potrebno poći u Jeruzalem i, pošto obavim posljednju večeru s učenicima, podnijeti smrt na križu radi obnove ljudskoga roda.” No pobožna je majka uzdisala iz dubine grudi i na mnogo načina plakala, odvraćajući sina od toga da krene na taj put. Tada je Sin iznosio proročanstva Božjih Pisama i poslušnost vječnomu Ocu, koji ga je zbog toga poslao na svijet. Činilo se pak djevici Veroniki da vidi božansku Majku kako visi o ustima sina koji pripovijeda i kako češće pada na tlo dok je razumijevala strašne muke za koje je sin izlagao da će ih podnijeti; Sin je pak podizao roditeljicu i nježno je tješio. Cijelu su noć majka i Sin proveli udubljeni u takve razgovore i nisu uzeli nikakve hrane. Kada su napokon ustali od stola, Veronika ugleda Krista kako pred majkom prigiba koljena i moli majčinski blagoslov, no ponizna majka jednako prignuvši koljena zaklinje Boga sina da joj udijeli to isto. Pošto se to pobožno nadmetanje prilično odužilo, dok su suze neprestano tekle iz očiju obojega, majka je prva blagoslovila Sina, a zatim Sin majku. Bez odgode prepobožna roditeljica povika snažnim glasom govoreći: „Nemoj, molim te, sine moj, otići.” Podignuti majčin glas čula je sva Martina kuća. Odmah pritrča Magdalena raspaljena ognjem ljubavi i upita za uzrok tolikih suza, a majka joj reče: „To pitaj moga sina, jer je odlučio poći u Jeruzalem da podnese strašne smrtne muke.” Magdalena pak, pristupivši k Isusovim nogama oblivena suzama, molila je govoreći: „Nemoj, Učitelju moj, ići u Jeruzalem, jer je bezbožna odluka naših Židova.” Njoj Gospodin reče: „Nipošto me takvo što ne moli, jer mi valja poći i podnijeti okrutne muke.” Pošto je zastao kratko vrijeme, odlazio je. A kad je majka briznula u još obilnije suze, reče Magdaleni: „Brže, o Magdalena, slijedi svoga Učitelja i a zamoli ga u moje ime da se vrati.” Ode Magdalena i prenese majčine riječi Sinu. Sin pak zapovijeda Magdaleni da se vrati i da riječima i društvom bude pri ruci majci. Vratila se Magdalena javljajući sve, te obje još više i više briznuše u plač. Tvrdila je Veronika da je sve vidjela po redu i čula veoma mnoge tužne riječi koje su tada majka i Magdalena plačući izrekle. A dok je Spasitelj odlazio, opazila je da mu se lice izmijenilo, dostojno goleme samilosti, te da je postalo veoma blijedo, tako da se činio drukčijim. a Riječi koje proizlaze iz osjećaja, a ne iz razuma, kaže skolijast; a budući da je Majka tugovala pod pritiskom naravi i Sinovljeva veličanstva, lišene su prijekora, a kamoli da ne bi bile pune i prepune zasluga. Tako on, što se može potvrditi i primjerom Krista koji je molio u vrtu, ako se to doista dogodilo, a nije samo Veronika o tome razmišljala.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine