Uvodni komentar.
Je li u Smirni u Aziji prvi poglavar bio sv. Bukol ili Stratej, sin Eunike, u dvojbi je. Pionije, naime, u Životu sv. Polikarpa, koji smo dali 26. siječnja, prenosi da je, nakon što je apostol Pavao otišao iz Smirne, službu naučavanja preuzeo Stratej i neki drugi s njim. Prethodnik je zasigurno bio Bukol Polikarpu. Tako meneji na istom mjestu koje smo mi iznijeli u Prolegomenima, § 1., br. 3: Bio je ovaj (Polikarp) učenik Ivana Teologa i Evanđelista, zajedno s Ignacijem Teoforom, i nakon Bukola, najsvetijega biskupa Smirne, koji mu je prorekao svećeništvo, posvećen je od biskupa. I Suda, na istom mjestu, § 2., br. 15., naveden, kaže: Polikarp, veli, slušatelj Ivana Evanđelista i Teologa, a nasljednik Bukola, prvoga biskupa Smirjana, koji je i nakon njega drugi držao biskupstvo.
2 Rođendan sv. Bukola za nebo ovako je zabilježio na ovaj dan Molanus u dodacima uz Usuarda: Šestoga dana, svetoga oca Bukula, biskupa Smirne, što je uzeto iz Grčkoga horologija. A Ferrari: U Smirni u Aziji sv.
Oko godine Kr 99. umro, Bukola, biskupa, učenika sv. Ivana Apostola. Galesini u Bilješkama uz 6. veljače: U Grčkoj sv. Bukola, biskupa Smirne, kako je napisano u Menologiju i Horologiju. Bio je on učenik Ivana Apostola i imao je u biskupstvu za nasljednika bl. Polikarpa.
3 Djela koja je sv. Bukol sjajno izvršio da je Pionije pismeno prenio, može se naslutiti iz onoga što isti piše u vita S. Polycarpi, pogl. 1., br. 3: Preuzeo je, kaže, službu naučavanja Stratej i neki drugi s njim, čija ću imena, koliko budem mogao pronaći, i tko su i kakvi su bili, izložiti. Postoji li igdje taj komentar, još nismo doznali. Donijet ćemo ovdje sažetak njegova Života iz novoga Antologija, koje je u Rimu godine 1198. dao otisnuti i Klementu VIII. posvetio Antun Arkudije, zatim ćemo pridodati ono što je u životu sv. Polikarpa na raznim mjestima o njemu rečeno.
4 Da je bio čuven po čudesima, bilo učinjenima u životu bilo božanski izvršenima kod njegova groba, pokazuje Nikifor Kalist, knj. 3., pogl. 34., pišući ovako: Sljedbenik apostola Polikarp umro je mučeništvom, koji je nakon Bukola Čudotvorca, ili tvorca čudesnih djela, upravljao Crkvom Smirjana. Tome ide u prilog ono što o njemu pjevaju u Menejima Grci: Svjetlošću svećeništva sjajeći prosvijetlio si narode, o hijerarhu, raspršio si tmine idola, te po sjaju ozdravljenja, raspršivši maglu strasti, prešao si u nepristupačni sjaj, mnogo zagovarajući za nas koji te častimo, blaženi Bukole. Ono što se čini da je rečeno o čudesima učinjenima u životu, to o onima koja su se dogodila kod groba pjevaju isti Meneji: Kao palma koja niče u dvoru Božjem, zaspao si snom dugovanim pravednicima, o Bukole, glasniče Božji. Jer pred tvojim božanskim spomenikom biljka pušta izdanak na čudo onima koji gledaju. Zemlja doduše pokriva tvoje blaženo tijelo, obilno izlijevajući ozdravljenja i milosti, o slavni Bukole, ali tvoju dušu zajedno s izabranicima, sjajnu uistinu božanskim sjajima, posjeduje nebo.
3 Koje je godine on preminuo i koliko je dugo držao Smirnsku Crkvu, nigdje nije izričito predano. Ali budući da je iz Života sv. Polikarpa očito da je već tada bio biskup kada je ovaj još sasvim mladić doveden u Smirnu, te da je toliko dugo potrajao u životu da je već posijedjeloga zaredio za svećenika, s pravom se u istom Životu kaže da je pretrčao dugo trkalište pobožnosti. Ako je, kako su neki napisali, sv. Ivan Evanđelist postavio Polikarpa za biskupa, nužno je da je Bukol preminuo najkasnije lxviii. godine nakon Muke Gospodnje, budući da je Ivan umro te iste godine, kako svjedoči sv. Jeronim u knj. De illustr. Ecclesiae scriptorib; pogl. 9. To je pak devedeset i deveta godina uobičajene ere, druga Trajanova. Ali je Bukol morao umrijeti i ranije, ako je uistinu onaj mladić, o kojem smo uz Život sv. Polikarpa, § 4., br. 32. govorili, bio od Ivana povjeren njemu, a ne kojem drugom biskupu oko Efeza, a još mnogo više ako je Polikarp onaj Anđeo Smirnske Crkve kojemu je Ivan pisao s Patma u Otkrivenju 2. Nama nije jasno ni jedno ni drugo, a mnogo se više priklanjamo tome da vjerujemo da je taj Anđeo bio Bukol.
6 Možda čak nije ni drukčije Polikarp postavljen za biskupa od Ivana nego time što je prorekao da će biti biskup, što je i Bukol, ako ne riječima, a ono samim činom na samrti označio, i sam poučen s neba, premda Grci tvrde da ga je on sam zaredio u Antologiju niže i u Menejima, gdje se, uz ostalo, sv. Bukolu pjeva ovo: Nakon što si odlično upravljao svetom katedrom Smirjana, o posve blaženi Bukole, Duh dovodi Polikarpa da ga poslije tebe kao pastira tvojom rukom zarediš. I: Spooznavši po Duhu svoj poziv, o mudri Bukole, svoga nasljednika, u milosti vođu razumnih ovaca, dovodiš k oltaru, blistava sjajem kreposti. To opovrgava
7 Neke se stvari u istim Menejima izriču o sv. Bukolu koje istinitije pripadaju sv. Polikarpu: Tvojim svetim propovijedima, o slavni Bukole, prokleti Marcion je pobijen i izbačen, bljujući poput bjesomučnika prljavštinu svake besmislenosti. Jer Marcion (kako piše sv. Epifanije u herezi 22., inače 42.) tek je oko vremena pape Higina i cara Antonina Pija skovao svoju herezu, i jedva da je bio još rođen kada je Bukol preminuo. Ipak se sv. Bukol borio protiv hereza, osobito Ebionove i Kerintove. Odatle se njemu ona pohvala u često navođenim Menejima pripisuje što je kao dobar pastir Gospodnje stado doveo na pašnjake pobožnosti i svaku herezu, poput okrutnih zvijeri, potjerao, te je svojim naukom iz ralja misaonoga vuka izbavio narode i začepio usta krivovjeraca, koja nemaju vrata, svojom božanskom učenošću.
Sažetak života
iz novoga Grčkoga Antologija.
Ovaj je od najranije dobi posvetio duh nevinosti i čestitosti te je postao prebivalište Duha Svetoga. Njega je onaj vrlo glasoviti i Kristu ljubljeni Ivan Teolog, našavši ga prokušana i obdarena dostojnim običajima, posvetio za biskupa i najkorisnijega pastira Crkve Smirjana. Taj je, posvećen i od Duha Svetogab poput javne svjetiljke uzdignut, one koji su sjedili u tminama zabluda prolio nebeskim svjetlom i po krštenjuc učinio sinovima svjetlosti, oslobođene od nebrojenih i okrutnih nemani donjih krajeva. A prije nego što je preselio iz života, zaredio je bl. Polikarpa u istom gradu za pastira i učitelja ovaca obdarenih razumomd, i naposljetku je i sam preminuo s ovoga svijeta. Kada je pak tijelo bilo pokopanoe, Bog je učinio da iznikne biljka koja sve do sada pruža ozdravljenje mnogim bolestima. a Isto se nalazi u Menejima., b Λαμπαδογούμενες: kojom se riječju često služe Meneji., c υιούς ἡμερας, sinove dana, tako i Meneji., d Drukčije to pripovijeda Život sv. Polikarpa, i o tome mi niže., e Mirtom ga naziva Pionije u istom Životu sv. Polikarpa, ili μορισην.
Drugi život
iz djela sv. Polikarpa, 26. siječnja.
Dok je u Smirni bio biskup Bukol, Polikarp, još dječačić, vukući podrijetlo s Istoka, doveden je u Smirnu, kojega je pobožna žena koja se boji Boga i neprestano se bavi dobrim djelima, imenom Kalista, po anđeoskoj opomeni, kupila i odvela kući, te se radovala odgajajući ga čestito i poučavajući nebeskim naukom: pogl. 1., br. 3.
2 Bukol je Polikarpa jedino ljubio i uvijek ga je od najranije dobi veoma cijenio, te je likovao u nadi koju je o njemu začeo, kao što se roditelji običavaju radovati čestitosti sinova jer su stekli razborite baštinike svojih dobara. I on je sam Bukolu uzvraćao uzajamnu naklonost: poštovao ga je kao roditelja, ne lažnim riječima, niti je nipošto odjednom i naglo sklopljena uzajamna ljubav, nego postupno i u tišini. Preziraše, naime, one koji govore: Poznavao je prikladna vremena, tako da nije donosio ni dosadu niti je smatrao da će uvijek iste stvari biti ugodne. Kuću doduše ili kakav drugi dar ni ovaj nije nastojao podijeliti onome, koji je i sam bio kadar pomagati drugima, niti Bukol primiti. Jer je ovaj vlastitim dobitkom smatrao spremnost mladića prema potrebitima, a onaj je dolično izvršavao zapovijed Gospodina Isusa, dijeleći onima koji ne mogu uzvratiti, dok neki nekom vještinom love čast i na neki način nastoje kupiti veću manjom. pogl. 3., br. 10.
3 Mnoga je također dobra djela njegova sam svojim očima vidio Bukol. Shvaćajući dakle da je on uistinu dostojan crkvenoga reda, zbog slabosti dobi još ne dovoljno poodmakle, najprije ga je postavio u red đakona, uz jednodušan pristanak cijele Crkve. Blažen je uistinu onaj koji je bio dostojan položiti ruku na onu svetu glavu i svojim ustima blagosloviti takvu dušu. Jer je ređenje onih koji su valjano izabrani prokušano i zakonito, pred ljudima neprekorivo, savjesti nevine, te uzrok spokoja i radosti, koje se vrši od onih koji su postavljeni u službu božanske dužnosti, po vjeri u Boga. ondje, br. 11.
4 Često ga pak opominjući i potičući Bukol, jedva ga je naposljetku uvjerio da javno naučava kršćansku vjeru i da u crkvi drži katehetske govore (jer je ovo od Krista predano, kao počelo pravoga nauka, crkveni katolički kanon) te da dostatno tumači otajstva koja su mnogima skrivena. ondje, br. 12.
5 Uostalom, dok je iz dana u dan Polikarp napredovao u dobi, tako da je već cvala i sijeda kosa kao vjesnica starosti, i bijele vlasi na sljepoočicama počele se smiješiti... videći Bukol i da je Polikarpu dob zrela i da je ustroj cijeloga života zreliji nego što odgovara broju godina, shvatio je da mu on može biti najbolji savjetnik u onome što se tiče Crkve i drug u nauku. A Gospodin je potvrdio i kao zapečatio taj njegov sud, nalažući mu to isto kroz viđenje. Stoga ga je zaredio za prezbitera, dok ga je cijela Crkva jednodušno primila s velikom radošću, premda se on sam silno opirao toj službi: govorio je, naime, da jedva dostaje da položi račun za jedno mjesto i za jednu službu, a kamoli za više njih. Zatim je dodao: Ako se tko nedostojan časti usuđuje primiti je, ima sud, a ako je dostojan, prima plaću prijašnjih, primajući kao neku nagradu dobročinitelja dostojanstvo svećeništva. Kad mu nije bilo dopušteno više govoriti, popustio je Božjoj volji i savjetu pobožnih, dopustivši da bude posvećen za svećenika, potaknut i božanskim viđenjem i mnogim poticajima. pogl. 4., br. 17.
6 Kada je Bukol pretrčao dugo trkalište pobožnosti i više puta bio poučen s neba kakva će nasljednika imati, radujući se i kličući te kao počivajući u mudrom upravitelju, tako je preminuo da je, već blizu smrti, uzeo Polikarpovu ruku i najprije je pritisnuo na svoja prsa, zatim na lice, pokazujući da su mu povjerene sve one službe i karizme koje se vrše tim osjetilnim moćima i oruđima, razumijevanjem srca, gledanjem očiju, slušanjem ušiju, udisanjem Krista nosnicama, naviještanjem Boga Oca i njegova Sina Isusa ustima. Kada je to učinio Bukol, rekao je: Slava tebi, Gospodine, i tako je usnuo. Polikarp pak ništa od toga tada nije mislio, jer mu je uvijek bila prisutna jedino nada i težnja za budućim. A oni koji su stajali uokolo i to gledali, privatno su među sobom izmjenjivali razgovore o tome, puni nade da će im pripasti takav Pastir.
7 Iznoseći pak tijelo bl. Bukola na groblje takozvane Efeške bazilike, smještene pokraj Smirne, ondje su ga položili gdje sada raste mirta, nakon prijenosa tijela sv. Traseja, mučenika, i pošto je sve obavljeno, prinijeli su kruh za Bukola i ostale, a bila je jednodušna odluka svih da prinese Polikarp. On je pak, kako se uvijek skromno i obazrivo vladao, nastojao ukloniti ono što se ticalo njegove časti, ali su oni već unaprijed učinili da ne bude drukčije. Popustio je dakle njihovoj volji i izvršio žrtvu. pogl. 5., br. 20.
A Halloix to ovako tumači: Prenijevši dakle u grad Smirnu tijelo Bukolovo (jer je u predgrađu podnio smrt i pokopan na groblju nedaleko od Efeških vrata. Odakle je doznao da je umro? Bili su zasigurno nekoć izvan gradova grobovi većinom i groblja., b O ovome je gore rečeno., c Časti se sv. Trasej, biskup i mučenik Eumeneje u Pacalijanskoj Frigiji, 8. listopada.
Trojicu nalazim koji nose ugledno ime među Španjolcima, Vitale. Prvi je onaj za kojega se čita da je sa sv. Zenonom i Felikulom podnio mučeništvo u Rimu 14. veljače. Drugi, koji je od sv. Sebastijana u Rimu, s Trankvilinom i drugima, poučen u Kristovoj vjeri, zatim okrunjen mučeništvom u Kampaniji ui. srpnja: za njega žele da je bio otac sv. Justa i Pastora. Treći je bio sluga sv. Agrikole i drug u mučeništvu, i časti se s njim 4. studenoga, ali da su njihove relikvije prenesene u grad Nájera i da se ondje slave 27. studenoga piše Ivan Marijeta u knj. 2., De SS. Hispaniae, pogl. 98.
2 Časti se u Ávili 6. veljače, dvostrukim obredom, sv. Vital, mučenik, kao što se vidi iz Ordinis recitandi officium Divinum, tiskanoga u Madridu godine 1635. Je li ili nije jedan od one trojice, ne bih lako izrekao. Klement vii. vrhovni svećenik poslao je njegovo tijelo godine 1585. Sančiju od Ávile, tada biskupu Kartagine Spartarijske, koji je zatim uzdignut na jaénsku, poslije na sigüenzsku i naposljetku na placencijsku biskupsku čast. On je, budući da je rodom iz Ávile i ondje najprije bio kanonik, počastio Ávilsku Crkvu tim zalogom godine 1599., kao što svjedoči Egidije González Dávila u sv. 2., Theatri Ecclesiastici Hispaniarum, u katalogu placencijskih biskupa, i ponovno ga spominje kada govori o tijelima svetaca koji počivaju u Ávili. Sam Sančije od Ávile u knj. 3., De veneratione sanctarum Reliquiarum, pogl. 8., br. 3. svjedoči da mu je tijelo sv. Vitala, mučenika, darovao Klement vii; te da će ga ostaviti Ávilskoj Crkvi, kao i vrlo mnoge relikvije svetaca koje je imao u svome oratoriju, da budu smještene u kapelici koju je dao sagraditi.
. o sv. Vitalu, mučeniku, u ávili u hispaniji.
3 Ovoga Vitala biskup Sančije i drugi Španjolci, nagađam, drže onim koji je, kako je prije rečeno, bio drug Zenona i Felikule. Jer, kako svjedoči Franjo Bivarije u Commentario in Dextri Chronicon, isti Sančije, urešen ne manje učenošću i spisima nego sjajem krvi, dok je boravio u Jaénu, objavio je poseban spis o životu i mučeništvu sv. Vitala, prvoga nadprezbitera Toledana. Taj spis još nismo mogli vidjeti. Ipak naslućujemo da je Sančije htio proslaviti djela i spomen onoga Vitala čije je tijelo primio iz Rima.
4 Dodaje Bivarije da on u toj knjižici svjedočanstvom Dekstra potvrđuje svoje pripovijedanje. Dekster pak, kako uz godinu 10.5, br. 6. piše da se sv. Eugenije obratio za savjet Vitalu i drugim svetim muževima o prvenstvu Hispanije, tako uz godinu 110, br. 6. donosi ono: Sv. Vitala, prvoga nadprezbitera Toledana (od onih za koje znamo da su došli), koji su sa Zenonom i Felikulom došli u Toledo i, vrativši se iz Herzoneza u Rim, bila je čudesna borba, koja se opisuje Crkvama svega Zapada. To ovako tumači Bivarije: On je, pošto je neko vrijeme boravio u Toledu, isplovivši iz Herzoneza (to jest poluotoka, ili Peñíscole u Valenciji), krenuo u Rim s drugovima, gdje su primili palme mučeništva.
5 Više toga o sv. Vitalu donosi naš Jeronim de la Higuera u Diptycho Toletano, i naposljetku ovo: Vjerujem (i tako pripovijeda povijest) da je sv. Marcel poslao Eugeniju brata imenom Vitala, svoga arhiđakona, da njih (naime Nereja i Ahileja) utješi, okrijepi i ohrabri: u toj službi pobožnosti proveo je neko vrijeme sv. Vital, brat sv. Marcela i nadprez飞iter, a kad je to završilo, vratio se bratu i biskupu sv. Marcelu. Poslije je zbog vrlo važnih poslova poslao istoga u Pariz da se sastane sa sv. Dionizijem, odatle mu je naložio da pođe papi Klementu kako bi mu podnio račun o svome poslanstvu i o napretku pokrajine u vjeri i pobožnosti. U međuvremenu sv. Klement biva poslan u progonstvo, pratilac progonstva bio je Vital, a kad je on umro, vratio se u Rim i pod Trajanom trpi s đakonicom Felikulom i drugim drugom preslavno mučeništvo za vjeru. Sve to niti imam volje niti vremena potvrđivati ni pobijati, stoga to prepuštam pouzdanosti navedenih pisaca.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.