Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 4. veljače

O sv. Lietfardu, biskupu i mučeniku, u Honnecourtu u Drugoj Belgiji

DE S. LIETPHARDO EPISC. ET MART. HUNNONIS-CURIÆ IN BELGICA II,

Sadržaj (6)
  1. Prethodni komentar.
  2. § I. Mjesto mučeništva. Štovanje. Napisani životopis.
  3. § II. Kraljevstvo Cadruelovo. Vrijeme mučeništva sv. Lietpharda.
  4. § III. Biskupstvo sv. Lietpharda.
  5. § IV. Sažetak životopisa iz djela Natales Sanctorum Belgii Ivana Molanusa.
  6. § V. Drugi sažetak života iz knjige čitanja koja se pjevaju u službi Metropolitanske crkve u Cambraiju.

Prethodni komentar.

§ I. Mjesto mučeništva. Štovanje. Napisani životopis.

Šuma Arida-Gamantia, nekoć razbojnička špilja, opisuje se u djelu Vita B. Heldemuri Eremitæ, utemeljitelja Aroasije, 13. siječnja. Ta se Aroasia nalazi na drugoj milji od grada Bapaumea u Artoisu, uključena u tu Arida-Gamantiju, koja se odatle neprekinuto protezala do rijeke Sabis, pučki Sambre. Neki dio te šume još uvijek postoji na granicama Artoisa, gdje se spaja s područjem Cambraia i Pikardijom, dobivši nadimke od susjednih sela: njezinu sjevernu stranu zauzima šuma Haurincourt, koju valja pripisati ubojstvu sv. Lietpharda, a onima koji od nje odlaze prema rijeci Scheldt nailazi najbliže selo Trescaltum, pučki Trecau, poznato po prvom grobu sv. Lietpharda. Na drugoj obali Scheldta, nakon što su onamo prenesene svete kosti sv. Lietpharda, postao je slavan Hunnonis-curia, odnosno Hunulfi-curtis (Honnecourt), u biskupiji Cambrai, ali podložan vlasti francuskoga kralja, smješten oko treće belgijske milje od Cambraia. Na tom je mjestu, kako svjedoči Balderik u 1. knjizi Chronici Cameracensis, pogl. 29, preslavni muž Amalfrid sa svojom suprugom Childdebertanom utemeljio samostan, koji je sv. Vindician, biskup Cambraia, zajedno sa sv. Lambertom, biskupom Liègea, posvetio na čast sv. Petra, te ondje postavio klerike i redovnice, a na čelo im je, kako dodaje u 2. knjizi, pogl. 10, postavio svoju kćer Aurijanu: nekoć je cvao pobožnošću i bogatstvom, a tada (oko 1070. godine Kristove, kada je Balderik pisao svoju kroniku, još ne bivši biskupom Noyona), nakon što je bio dan u nadarbinu vojnicima, sveden je na nekolicinu kanonika; nakon njihova uklanjanja naslijedili su ih benediktinci, koje su uveli monasi iz Saint-Bertina, te su neko vrijeme bili podložni njihovim upraviteljima, a zatim su dobili vlastite opate. Na tom su mjestu sa sv. Lietphardom počivale sv. Valerija i sv. Polena, sestre, čijim bratom noviji pisci smatraju sv. Lietpharda, bez ikakva spomena u starim spomenicima. One se zajedno časte crkvenim štovanjem 8. listopada. Kosti tih troje svetaca, kako bi bile sigurnije od ratnih nepogoda,

A prenesene iz toga samostana u Honnecourtu u grad Saint-Quentin, propale su pri njegovu osvajanju godine 1557. zajedno sa starim knjigama i vjerodostojnim spomenicima, tako da ondje nije ostao nikakav trag starine, kako prenosi Franjo le Bar u svojim još neobjavljenim raspravama Tractatus Monastici, svezak 6, dio 2. štuje se crkvenim časoslovom,
navodi se u raznim martirologijima:

2 Unatoč tome, da monasi iz Honnecourta svakodnevno u crkvenom časoslovu čine spomen sv. Lietpharda i dviju djevica, piše Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, prema pismu Eleuterija Pontana, prvoga rektora kolegija Družbe Isusove u Cambraiu, te Miraeus u djelu Fasti Belgici 8. listopada. A da se ovoga 4. veljače sv. Lietphard ne štuje svečanim bogoslužjem samo u crkvi u Honnecourtu, nego i u susjednom području Cambraia, pokazuju čitanja za Jutarnju koja se običavaju čitati u crkvenom časoslovu, a koja će se donijeti niže, te ih Molanus citira u djelu Natales Sanctorum Belgii na ovaj 4. veljače. Njega navode razni rukopisni martirologiji pod imenom Usuarda, prošireni za uporabu belgijskih crkava: alberški regularnih kanonika, utrechtski klerika sv. Jeronima, leidenski sestara kuće sv. Cecilije, martirologij iz Kölna tiskan godine 1490., te Herman Greven u djelu Auctarium istoga Usuarda, gotovo posvuda ovim riječima: Istoga dana sv. Lietpharda, engleskoga biskupa i mučenika; neki ga nazivaju nadbiskupom. Molanus u svome djelu Auctarium ad Usuardum dodaje mjesto Honnecourt, a Kanizije biskupiju Cambrai. No nadbiskupom Canterburyja čine ga Ferrari i Ménard, koji ga pripisuje Redu sv. Benedikta. Saussay u djelu Martyrologium Gallicum kaže: U gornjoj Pikardiji, sv. Liefarda, nadbiskupa Canterburyja i mučenika, kojega su u vrijeme pape Lava III., dok se nakon izvršenih zavjeta vraćao iz Rima u domovinu, bezbožnici opako ubili u šumi Trecault blizu Arrasa. Njegovo je sveto tijelo preneseno u Honnecourt i položeno u benediktinski samostan biskupije Cambrai, gdje je neko vrijeme počivalo, dok nije, blistajući slavom čudesa, preneseno u Saint-Quentin zajedno s dragocjenim posmrtnim ostacima sv. Valerije i sv. Polene, njegovih sestara. Toliko Saussay. Crkvom je upravljao Lav III. od godine 795. do godine 816., u drugom stoljeću nakon ubojstva sv. Lietpharda, niti na njegovo mjesto valja staviti Lava II., koji je obnašao vrhovnu crkvenu čast godine 683., oko četrdeset godina nakon mučeništva sv. Lietpharda. Nadalje, kada je tijelo sv. Lietpharda bilo preneseno u Honnecourt, ondje još nisu boravili benediktinski monasi, nego redovnice s njima podređenim kanonicima, kako nakon Molanusa dobro primjećuje Konstantin Ghinius, koji ga slavi na ovaj dan u djelu Natales Sanctorum Canonicorum. Napokon, sveto tijelo nije preneseno u Saint-Quentin zbog slave čudesa, nego da se izbjegne bijes i mahnitanje bijesnoga rata, te je ondje pohranjeno dok mir ne vrati spokoj selu: što također navode Raissius u djelu Hierogazophylacium Belgicum, Miraeus u djelu Fasti Belgici i Balduin Willot u dodatku djelu Martyrologium Romanum prevedenom na francuski; on mjesto ubojstva smješta između spomenutoga Saint-Quentina i grada Châteleta, dok ga Saussay bolje pripisuje šumi Trecault, za koju smo gore napomenuli da se naziva šumom Haurincourt, ali je nekoliko milja udaljena od grada Arrasa. Njegova se uspomena slavi u djelu Martyrologium Anglicanum, u djelu Catalogus Sanctorum diœcesis Cameracensis kod Vilima Gazeja, te u djelu Calendarium Sanctorum Belgii s pobožnim uzdasima katolika koje je izdao Dauroutius, i drugima.

B da pod pravilom sv. Benedikta služi zajednica monaha. D A u br. 2 nagovješćuje da ondje stanuje ovim riječima: Znamenita djela njegovih posljednjih zbivanja kod nas mogu biti dokazom nekadašnje svetosti. Ta je čudesa obuhvatio u drugoj knjizi, do koje još nismo uspjeli doći, a spominje je pri kraju: Valja nam, kaže, prijeći na ona djela kojima je Gospodin proslavio ovoga svoga sveca iznutra i izvana, nakon što se počeo štovati predragocjeni biser njegova tijela položen u spomenutu baziliku sv. Petra. Ta čudesa u predgovoru kaže da je čuo od onih koji su ih vidjeli ili ih je primio od očevidaca. To ne pada u vrijeme mučeništva niti prijenosa tijela u Honnecourt za Fulberta, biskupa Cambraia, koji je stolovao od godine 934. do godine 956. Čini se da pisac, inače marljiv, nije dovoljno dokučio kakve je sporove kralj Dagobert imao s kraljevima Brita, pa su ovdje manje dobrohotno objašnjeni; njih nastojimo izložiti iz drugih pisaca, a zatim pokazati kako se sv. Lietphard naziva biskupom Canterburyja.

§ II. Kraljevstvo Cadruelovo. Vrijeme mučeništva sv. Lietpharda.

Ménard u 2. knjizi djela Observationes ad Martyrologium Monasticum priznaje da je nejasno tko je bio Carduelis, kralj Engleske, te nagađa da je bio neki kraljić u tom kraju. No to je kralj Brita vrlo poznat po ratovima vođenima sa sv. Edvinom i drugim kraljevima Nortumbrije, o kojem uz Bedu pišu pisci iz Malmesburyja, Chestera, Westminstera, Monmoutha, Capgrave, Sigebert, Harpsfield, Polidor Vergilije i drugi; oni ga različito nazivaju Caedwalla, Cadwalla, Cedwalla, Cedualla, Ceduala, Caduallo, Cadouallo, Cadoualla, Carduela. Prema piscu iz Monmoutha, u 11. knjizi djela Historia Britonum, bio je sin Kadvana. Ovaj dakle kralj Brita, po svjedočanstvu Bede u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Anglorum, pogl. 20, pobunio se protiv Edvina, dok je ovaj preslavno vladao istodobno narodom Angla i Brita, a pomoć mu je pružao Penda, kralj Mercije. Zametnuvši tešku bitku, Edvin je ubijen godine 623., a cijela mu je vojska ili pobijena ili raspršena; u tom je ratu pao i njegov sin Osfrid, ratoborni mladić. U to je vrijeme nastao golem pokolj u Crkvi odnosno narodu Nortumbrije, ponajviše zato što je Penda bio poganin. A Cadwalla, premda je nosio ime i ispovijedanje kršćanina, bio je ipak duhom i običajima toliko barbarski da nije štedio ni ženski spol ni nevinu dob male djece, F nego ih je sve zvjerskom okrutnošću predavao smrti u mukama: dugo je vremena bjesneći prolazio svim njihovim pokrajinama i naumio izbrisati sav rod Angla s granica Britanije. I u 3. knjizi, pogl. 1: Nakon ubojstva Edvina, kraljevstvo Deire preuzeo je Osrik, a Bernicije Eanfrid. Obojica su otpadništvom izgubila sakramente nebeskoga kraljevstva u koje su bili uvedeni. Bez odgađanja obojicu je kralj Brita Ceadwalla pogubio bezbožnom rukom, ali pravednom osvetom. Njega je, kad je naišao kralj Osvald, Eanfridov brat, s malom vojskom, ali utvrđenom vjerom u Krista, ubio zajedno s onim neizmjernim četama za koje se hvalio da im se ništa ne može oduprijeti. Toliko ondje. Sv. Edvin štuje se 12. listopada, a sv. Osvald 5. kolovoza. Bedu prepisuju gore navedeni pisci.

3 Zašto se sv. Edvin naziva kraljem Brita, ovako objašnjava Gotfrid iz Monmoutha: Kad je nastala nesloga između Edvina i Kadvalona, ovaj je u sukobu izgubio mnogo tisuća ljudi te je, prepustivši pokrajine Brita Edvinovoj vojsci, pobjegao u Irsku; napokon, kad je gotovo pao u očaj glede povratka, obratio se Salomonu, kralju armoričkih Brita, svome rođaku (jer prenosi da obojica potječu od istoga pradjeda Malgona), te ga zamolio za pomoć i savjet kako da se vrati u svoje kraljevstvo; kralj Salomon povjerio mu je deset tisuća vojnika, a kad se zametnula bitka, Penda, kralj Mercije, bio je zarobljen te se, davši taoce, podložio Kadvalonu i pružio mu pomoć protiv kralja Edvina. Ti armorički Briti (za koje Grgur iz Toursa u 4. knjizi djela Historia Francorum, pogl. 4, prenosi da su nakon smrti Klodviga I. bili pod vlašću Franaka i nazivani vojvodama, a ne kraljevima) vrlo su često poduzimali neprijateljske provale protiv Franaka, od kojih neke nabraja isti Grgur, kao protiv kralja Hilperika u 5. knjizi, pogl. 27, 30 i 32, protiv njegova sina Klotara II. i Guntrama u 9. knjizi, pogl. 18 i 24, te u 10. knjizi, pogl. 9. Te Brite Fortunat u 3. knjizi djela Poemata, pjesma 8, naziva zasjednicima.

6 Što se ovoga tiče, da je u vrijeme Dagoberta kralj Brita bio Judikael, izvješćuju Fredegar u djelu Chronicon, pogl. 78, monah iz Saint-Denisa u djelu Gesta Dagoberti, pogl. 38, te slijedeći njih Aimoin u 4. knjizi djela Historia Francorum, pogl. 29, Sigebert pod godinom 648., opat Anzelmo u djelu Vita S. Judoci brata, 13. prosinca, koji ga naziva Rodihaelom, sinom Rethaelovim, kraljem Brita. A Baud u djelu Historia Britanniæ i Argentré u djelu Historia Britanniæ opširnije izlažu da je izbio rat između Dagoberta, kralja Franaka, i Judikaela, kralja Brita, što Argentré potvrđuje u 2. knjizi, pogl. 3, iz rukopisne kronike samostana Marmoutier, a Baud u pogl. 12 iz rukopisne kronike kaptola u Saint-Brieucu: u čijem se ulomku priloženom na kraju djela kaže da je u bitci započetoj pod tim kraljevima Gvido, grof Chartresa, bio zarobljen od Brita. Svakako je Dagobert kod Fredegara

C Sin se u Djelima naziva istim imenom kao i otac, Cadruelis, a kod Gotfrida Cadualadrus, rođen od sestre Pende, kralja Mercije: njega ipak, dok opisuje njegovo rimsko putovanje, zamjenjuje sa sv. Ceadwallom, kraljem Zapadnih Sasa. Cadualadrus, kaže, odbacivši svjetske stvari poradi Gospodina i vječnoga kraljevstva, dođe u Rim i bi potvrđen od pape Sergija, a zahvaćen i iznenadnom bolešću, 20. travnja od godine Utjelovljenja Gospodnjega 688., oslobođen zaraze tijela, uđe u dvor nebeskoga kraljevstva. Kod Bede pak u 4. knjizi, pogl. 12, Ceadwalla, kralj Zapadnih Sasa, potaknut ljubavlju prema višnjem kraljevstvu, ostavi vlast te otišavši u Rim ondje dovrši život. Godina putovanja određuje se kao 688. u djelu Epitome Bede i u kronici pisca iz Worcestera, u kojoj se prenosi da je preminuo sljedeće godine 20. travnja, kršten na sveti dan Vazmene subote za pontifikata Sergija, od kojega je prema djelu Chronicon Saxonicum bio kršten, prozvan Petrom i otprilike tjedan dana poslije preminuo: sin Coenbirhtov, unuk Cadin. Drugi kod Gotfrida, Cadualadrus, sin je Kadvalonov, unuk Kadvanov: njemu se dodjeljuje vladavina dulja od dvanaest godina, primljena od roditelja Kadvalona, koji je, pritisnut starošću i nemoći, 17. studenoga otišao s ovoga svijeta nakon što je Vulfher, njegovim darovanjem, primio kraljevstvo Mercije. To se ne slaže. Jer prema Bedi Vulfher je uzdignut za kralja godine 662., a Cadwalla, kralj Brita, ubijen je od sv. Osvalda godine 623.: što se više slaže s djelima sv. Lietpharda i ratovima koje je Judikael vodio s Dagobertom. Vjerojatno je dakle da je Cadruelis pošao u Rim nekoliko godina nakon očeve smrti, a da je sv. Lietphard na povratku ubijen prije nego što je godine 642. sklopljen mir između Dagoberta i Judikaela. Da je tada u Belgiji živjelo mnogo idolopoklonika koji su iz mržnje prema Kristu ubili biskupa sv. Lietpharda, reći ćemo 6. veljače u djelu Vita S. Amandi i drugdje. O Vulfheru, kralju Mercije, raspravljamo 12. veljače uz djelo Vita S. Ermenildæ Reginæ, njegove supruge. Sv. Ceadwalla, kralj Zapadnih Sasa, štuje se 20. travnja. Njegov nadgrobni natpis, postavljen u Rimu po zapovijedi pape Sergija, donosi pisac iz Worcestera pod godinom 689., a Argentré ga u 1. knjizi, pogl. 28, primjenjuje na spomenutoga Cadualadra, kralja Brita. Baud ga također uvrštava u katalog svetaca. To će se opširnije pobiti rečenoga 20. travnja. Ponešto se dotiče 6. veljače u djelu Vita S. Inæ Regis, nasljednika ovoga sv. Ceadwalle kod Zapadnih Sasa.

§ III. Biskupstvo sv. Lietpharda.

A Djela u br. 2 prenose da je sv. Lietphard bio biskup Canterburyja, rođeni brat bl. Onastancija, biskupa Londona. Ono pak što Francuzi nazivaju Cantorby jest Cantuaria (Canterbury), nekoć Dorovernum ili Dorovernia, prijestolnica kraljevstva Kenta, koja je pod sv. Etelbertom kraljem (čiji životopis donosimo 24. veljače) postala nadbiskupskim sjedištem početkom 7. stoljeća Kristova. Prije dolaska Anglosasa vjeruje se da su kod Brita postojale tri nadbiskupije: londonska, yorška i caerleonska; o ovoj posljednjoj govorili smo 3. veljače uz djelo Vita S. Wereburgæ, a o yorškoj i londonskoj govorit ćemo 7. veljače, na blagdan sv. Angula, biskupa i mučenika. Kako je pak u 7. stoljeću Kristovu, u vrijeme Dagoberta, kralja Franaka, i sv. Lietphard bio biskup Canterburyja i bl. Onastancije Londona, i po svjedočanstvu Ménarda ne od Anglosasa, u Kentu,
biskupi Canterburyja nisu se postavljali osim iz benediktinskoga reda. Ovo je Ménardovo nagađanje o monaštvu i biskupstvu sv. Lietpharda, koje se, kako je oslonjeno na preslabe temelje, tako još lakše obara. I najprije, po svjedočanstvu Bede, od obraćenja kralja sv. Etelberta nabrajaju se ovi prvi nadbiskupi Dorovernije odnosno Canterburyja: sv. Augustin, koji je u 2. knjizi, pogl. 4, kako Crkva ni na čas ne bi ostala bez pastira, još za života zaredio nasljednika sv. Lovru, o kojem smo govorili 2. veljače. Ovaj pak u pogl. 7, nakon što je sv. Melit, prije biskup Londona,

A preuzeo stolicu dorovernske Crkve, uziđe u nebesko kraljevstvo, pokopan u crkvi sv. Petra. Melitu zatim, koji je godine 624. preminuo na nebesa, odmah je nasljednikom postao sv. Just, biskup rochesterske Crkve, kako se kaže u pogl. 8 i pogl. 18: U međuvremenu nadbiskup Just bi uznesen u nebesko kraljevstvo 10. studenoga, a umjesto njega za biskupa bi izabran Honorije, peti predstojnik od Augustina. Ovaj pak Honorije, kako se kaže u 3. knjizi, pogl. 20, preminu s ovoga svijeta godine 652., a nakon što je biskupstvo bilo upražnjeno godinu dana i šest mjeseci, izabran je Deusdedit: dok je sv. Lietphard bio okrunjen mučeništvom dok je kralj Dagobert već davno bio preminuo, tako da nije mogao popuniti tu prazninu. Stoga neka radije benediktinski monasi štuju sv. Lietpharda zato što su njegove relikvije tako dugo počivale u benediktinskom samostanu, kao što smo mi to češće opazili o drugim svecima. Što reći o tome da ukorijenjena neprijateljstva između Anglosasa i Brita ne bi dopustila takvu engleskom biskupu Canterburyja da bude pratitelj kralju Brita na tolikom putovanju? Napokon, kod Londončana, osim sv. Melita koji je odande bio protjeran, za života sv. Lietpharda ondje nije bilo nijednoga biskupa, tako da ovu poteškoću moramo razjasniti na drugi način.

B

9 Budući da su kršćanski Briti pod Anglosasima, neprijateljima prave vjere, bili sve više i više tlačeni, tada godine Kristove 586., prema piscu iz Westminstera u djelu Flores Historiarum, nadbiskupi Teon londonski i Tadiok yorški, kad su vidjeli sve sebi podložne crkve razorene do temelja, pobjegoše u Wales s mnogim zaređenima (ponajviše biskupima drugih Crkava) koji su preživjeli u tolikoj pogibelji i s relikvijama svetaca, bojeći se da bi provalom tolikih i tako okrutnih barbara svete kosti starih bile izbrisane iz ljudskoga sjećanja ako ih ne bi uklonili prijetećoj opasnosti. Slično prenosi Gotfrid u 11. knjizi, ali bez razlikovanja vremena. Da su i dorovernski biskupi zajedno s nadbiskupima londonskim i yorškim te drugim biskupima zadržali svoju stolicu pod Anglosasima sve do toga vremena, zaključujemo iz Godwina u djelu Commentarius de Præsulibus Angliæ kod sv. Oudoceja, trećega biskupa Llandaffa, za kojega prenosi da je nakon smrti sv. Teliaja, svoga ujaka i prethodnika, izabran suglasnošću kneza, velikaša i cijeloga puka te posvećen u Doroberniji, koja je sada Canterbury, od tamošnjega nadbiskupa. Kad se odande vratio, dočekao ga je kralj Mouric zajedno s kraljicom, velikašima, klerom i golemim mnoštvom puka, koji su mu izišli u susret i u svečanoj ga procesiji uveli u crkvu. To navodi Godwin iz rukopisa Codex Landavensis, kako smatra Spelman u djelu Apparatus ad Concilia Britanniæ, gdje prenosi da je sv. Oudocej bio biskup oko godine 560. te na stranicama 62 i 63 donosi razne sabore održane pod njim u to vrijeme. Sv. Oudocej štuje se 2. srpnja, a njegov prethodnik Teliaj 9. veljače, uz čiji ćemo životopis reći da je on bio posvećen u Walesu od nekoga tko se ondje za prognanike izdavao za dorovernskoga biskupa. i dorovernskom,

C

10 Ovi dakle biskupi, protjerani sa svojih stolica oko spomenute godine 586. (prije koje je osnovano kraljevstvo Mercije upotpunilo anglosasku heptarhiju), nikada nisu s Velšanima, po svjedočanstvu istoga pisca iz Westminstera, odstupili od Kristove vjere: jedino su u tome vrijedni prijekora što uvijek progone engleski narod smrtnom mržnjom kao da su po njima protjerani iz vlastitih granica, niti žele s njima općiti radije nego sa psima. Zbog te mržnje među narodima, i nakon dolaska sv. Augustina i drugih apostola koje je papa sv. Grgur poslao Anglima i Sasima, ovi su protjerani Briti zadržali svoje vlastite biskupe koji su bili na čelu njima podložnim prognanicima iz njihovih pokrajina; takvima vjerujemo da su bili sv. Lietphard i njegov brat Onastancije, koji su u progonstvu u Walesu upravljali londonskim i dorovernskim odnosno kanterberijskim Britima ponajviše u isto vrijeme kada su anglosaskim stanovnicima istih pokrajina D nakon sv. Augustina upravljali sv. Lovro, Melit, Just i Honorije, svi nadbiskupi Dorovernije, dok je nakon sv. Melita londonska stolica bila upražnjena. A to što se gore kod Godwina i Spelmana kaže da je sv. Oudocej bio zaređen od nadbiskupa Canterburyja, i što se sv. Lietphard u raznim martirologijima naziva nadbiskupom, dogodilo se ili iz nekadašnjega pobožnoga natjecanja Velšana, kojim su ih, da ne bi u naslovima zaostajali za Englezima, prozvali nadbiskupima, ili su ih zacijelo pisci, koji su obojicu prosudili prema kasnijim engleskim biskupima, zavedeni pogreškom nazvali nadbiskupima. Ti su pak biskupi živjeli u Walesu poput mnogih apostolskih biskupa u tom stoljeću, nevezani ni za jednu stolicu, bdijući nad često veoma raspršenim prognanicima svojih biskupija. Ovo je naše nagađanje o Cadruelovu kraljevstvu i biskupstvu sv. Lietpharda, izvučeno iz guste tame najstarije Crkve Brita; sud o tome prepuštamo učenijima.

§ IV. Sažetak životopisa iz djela Natales Sanctorum Belgii Ivana Molanusa.

U Honnecourtu rođendan sv. Liepharda, engleskoga nadbiskupa i mučenika. Bio je on biskup Canterburyja u Engleskoj, rođeni brat bl. Onastancija, biskupa Londona, koji je u vrijeme kralja Dagoberta s kraljem Carduelom odlučio poći u Rim poradi dobročinstava sv. Petra. Vraćajući se odande nakon izvršena zavjeta svoga hodočašća, bio je zaklan u šumi Arida-Gamantia i pokopan od seljaka u Trescaltu; ali kad su uslijedila čudesa, prenesen je na dostojnije mjesto. Budući da se pak kod seljaka njegova uspomena zanemarivala, Fulbert, biskup Cambraia, odlučio je prenijeti svete zaloge u svoj grad, ali nije mogao. Jer božanska je objava govorila da ga valja prenijeti u crkvu bl. Petra koja je u Honnecourtu: ondje su Bogu služile redovnice pozvane na svadbu Jaganjčevu i njima podređeni kanonici, koji su obavljali ono što crkveni red ne dopušta ženskom spolu. Ipak, nakon što su se oni kasnije dragovoljno povukli, sve do današnjega dana ondje je zajednica benediktinaca: oni su tijela sv. Lietpharda i njegovih sestara Valerije i Polene prenijeli u grad Saint-Quentin da budu sigurnija od ratnih nepogoda, gdje su ipak propala pri osvajanju grada.

§ V. Drugi sažetak života iz knjige čitanja koja se pjevaju u službi Metropolitanske crkve u Cambraiju.

U vrijeme dok je Dagobert držao vlast nad Galijom, kralj Cadruel davao je zakone engleskim narodima. Protiv njega je pomahnitali kralj Galije toliko kipio od bijesa da nije odgađao izvršiti nad njim svu okrutnost koju je mogao. Taj Cadruel rodio je sina, baštinika svoga imena, koji je ispovijedao kršćansku vjeru. Odabravši hodočašće pod štovanjem Krista, odlučio je otići u Rim kako bi zatražio blagodati svetoga Petra apostola. Poslao je stoga unaprijed poslanike kralju Franaka, za kojega je znao da žudi za njegovom smrću, jer je morao proći kroz njegove krajeve. Premda su se oni vratili ne samo ne isposlovavši zatraženi mir, nego i donoseći prijetnje po kojima je, kao unaprijed upozoren, mogao biti na oprezu, ipak je on, stavljajući strah Gospodnji iznad straha ljudskoga, radije izabrao poći u obećanu smrt nego odustati od želje za određenim hodočašćem. Njemu je bio pratitelj u vjeri i pogibelji čovjek časna života Litfard, brat blaženoga Onastancija, biskupa Londona (kojega Englezi smatraju dostojnim najvećega štovanja), sam biskup Canterburyja, na ovom kraljevu putovanju poslužitelj božanskoga časoslova i svete opomene, čiji raniji životni put slave njegovi sunarodnjaci. Ali zašto bih dotaknuo ono što nam nije potpuno poznato, a poznato ne bih potpuno izložio? Njegova posljednja djela, izvršena i poznata kod nas, mogu biti dokaz znamenite prijašnje svetosti. Oni su pak s neizmjernim mnoštvom vjernika prevezeni u krajeve neprijateljskoga tiranina i prošli su prije nego što je glas o tome dotaknuo bezbožne uši. Bijes pak, srljajući u propast, uzdiše zbog odgode i govori: „Iako su nas pri odlasku prevarili, pri povratku ih neće osloboditi ni naša nepromišljena tromost ni njihova izbjegavajuća pronicavost.” Poslavši stoga posvuda sluge bezakonja, zapovijeda da se motri kuda god budu prolazili. Kad su se pak, ispunivši zavjet, već vraćali u domovinu, čim su stigli do šuma oholosti, ustaju sluge bezakonja i pobiju sve redom; među njima su mučeništvom dovršili život blaženoga Božjega biskupa Litfarda, koji je zazivao Boga u čijem je ispovijedanju ostao. Njegovo tijelo stanovnici nekoga sela koje se zove Trescalt pokopaše u vrtu pod jednim stablom. Ondje se poslije dogodilo da je gospodar vrta, ne znajući za dostojanstvo svetoga tijela, dok je čistio staje, donosio gnoj. Odatle je proizašlo da je ono što je bilo nedostojno blaženoga tijela bilo kažnjeno kaznom koja je priličila. Naime, njegove su životinje, premda nikakva pošast nije škodila susjedima ni cijelomu kraju, ugibale od teške bolesti, a onaj koji među svojima nije bio najmanji u posjedovanju dobara i koji je sve svoje nadmašivao pravednošću i pohvalnim vladanjem, postao je siromašniji kao da je Bogu mrskiji. Svi se čude i suosjećaju; on sam s cijelom kućom neprestano lijeva jadikovke, ispituje savjest može li pronaći krivnju koju bi trebalo kazniti tolikom nesrećom i pobožnim molitvama te prihvaćenim postovima nastoji ublažiti božansku opomenu. Kad je pak, umoran od dnevnih napora, noću predao udove snu, božanskom objavom spoznao je uzrok svoje nevolje i opomenut je da sveto tijelo prenese u crkvu i položi ga na desnu stranu oltara. Čim je dakle zora oslobodila svijet od tame, on saziva susjede, pripovijeda što je vidio i preklinje njihovu pomoć za prijenos blaženoga čovjeka. Što je mnoštvo odmah radosno ispunilo. Otada je onaj čovjek, koji je zbog nepoznate uvrede izgubio sav svoj imetak, iskazujući dolično štovanje neprestanim svjetlom, povratio više nego što je izgubio. (Napomena: Radije Arrasu, kako je rečeno u Vita i gore.)

Autor benediktinski redovnik, iz rukopisa Nikole Belfortija.

Našim je ocima bila briga predati pamćenju hvalevrijednu vojnu službu svetih ljudi i slavni svršetak završene vojne, kako bi potomci naučili i hvaliti Boga koji čudesno djeluje u krhkoj tvari, i imati primjer blaženoga nasljedovanja. Mi se stoga, premda životom i znanjem daleko različiti od njih, ne usuđujemo uskratiti poslušnost, moleći u međuvremenu i zaklinjući da onaj koji može dati uporabu govora i bešćutnom kamenu, udostoji se progovoriti preko stvorenja koje je usavršio dostojanstvom govora, te da onaj koji ne prima ispovijed onečišćenih usta, milosrdno opere našu bezbožnost. Neka pak nitko ne posumnja da ono što je dvojbeno želimo slušateljima preporučiti kao sigurno. U nama je naime svaka nevjera pobijena; mi smo napadali one koji su pripovijedali i ismijavali ih kao da su napojeni bajkama, dok naposljetku oni, dijelom tvrdeći ono što su vidjeli, dijelom navodeći ono što su vidjeli neisprazni roditelji, a dijelom i suprotstavljajući svjedočanstvo starih koji su stvar vidjeli vlastitim očima, donekle predano pismu, nisu zbunili našu nevjeru, tako da nam je sada draže učiti nego napadati, i štovati nego izrugivati. Neka dakle upiju nepovjerljive uši, neka pobožna naklonost mirno prihvati; neka se proslavi čudesni Bog u djelu, neka se hvali djelo u Bogu štovanja dostojnom.

2 U vrijeme dakle dok je Dagobert držao vlast nad Galijom, kralj Cadruel davao je zakone engleskim narodima; protiv njega je kralj Galije toliko kipio od srdžbe da je i izvršavao svu okrutnost koju je mogao i spremao dušu na veću, ako se ikada ukaže prilika. Kadli se željenoj namjeri pruža željena mogućnost. Naime, onaj Cadruel rodio je sina istoga imena, koji, ne polažući srce u bogatstva kraljevstva, nego pod štovanjem Krista odabravši hodočašće, odlučio je otići u Rim kako bi zatražio blagodati svetoga Petra. Poslao je pak unaprijed kralju Galije (kroz čije je krajeve trebao proći) poslanike; kad su oni donijeli ne mir nego prijetnje, ipak je taj Bogu predani čovjek, stavljajući strah Gospodnji ispred straha ljudskoga, radije izabrao poći u obećanu smrt nego se odreći određenoga hodočašća. Njemu je bio pratitelj čovjek časna života Litfard, brat blaženoga Onastancija, biskupa Londona (kojega Englezi smatraju dostojnim najvećega štovanja), sam biskup Canterburyja, na ovom kraljevu putovanju poslužitelj božanskoga časoslova i svete opomene. Njegov raniji životni put slave njegovi sunarodnjaci, a njegova posljednja djela izvršena kod nas mogu biti dokazi prijašnje svetosti. Oni su dakle s neizmjernim mnoštvom vjernika prevezeni u krajeve protivnika ipak neće osloboditi nikakva ni naša tromost ni njihova izbjegavajuća pronicavost.”

3 Poslavši stoga posvuda sluge koji bi motrili njihov povratak, kad su se, ispunivši zavjet, već vraćali u domovinu, čim su stigli do šuma Arrasu, ustaju sluge bezakonja i pobiju sve redom; među njima su mučeništvom dovršili život i blaženoga biskupa Litfarda, koji je zazivao Boga (u čijem je ispovijedanju ostao). Njegovo tijelo stanovnici nekoga sela koje se zove Trescalt pokopali su u vrtu pod jednim stablom.

4 Gospodaru toga vrta, koji nije znao za dostojanstvo svetoga Tijela, dogodilo se poslije da je onamo donosio gnoj kako bi se očistile staje. Odatle se ubrzo dogodilo bolesti, a onaj koji među svojima nije bio najmanji u posjedovanju dobara, štoviše i pohvalnim je vladanjem nadmašivao sve, postao je siromašniji kao da je Bogu mrzak. Susjedi Kadli je, umoran od dnevnih napora, noću predao udove snu, Božanskom objavom spoznao pomoć za prijenos blaženoga čovjeka, što je mnoštvo odmah radosno ispunilo. Otada je onaj čovjek, koji je zbog nepoznate uvrede izgubio svoja dobra, iskazujući dolično štovanje neprestanim svjetlom, povratio više nego što je izgubio. Taj je glas odmah ispunio cijelo susjedstvo i privukao susjedne stanovnike; oni su mnogim iskustvima potvrđujući da iz štovanja proizlazi dobitak, sve više i više ustrajali u molitvama i radovali se što su zaštićeni pokroviteljstvom Sveca.

5 Nakon što je pak mnogo dana već gotovo zamračilo spoznaju o prvom prijenosu i stvar nije nalazila među seljanima

A među seljanima vjeru kakva je priličila, Bogu (kojega se ne dotiče nikakav zaborav svojih) svidjelo se očitovati zasluge svoga vojnika ne samo seljanima i neukima, nego i knezovima i svemu kleru te samomu biskupu, kojemu je ime bilo Fulbert. Naime, u crkvi Honnecourta (u kojoj, po Božjem uređenju, sada pod pravilom sv. Benedikta služi zajednica redovnika, dok su kanonici koji su prije služili dragovoljno odstupili) mnoge su redovnice bile posvećene od prvoga osnutka, a ono što se u božanskom časoslovu ne dopušta ženskom rodu izvršavali su njima podređeni kanonici.

B zaslužio je vidjeti Sveca.

7 Vidjevši to čudo, biskup je, tvrdeći da njemu pripada pravo u svemu što se dogodilo u cijeloj župi, namjeravao povesti sa sobom pronađeno tijelo. Ali tko će se oduprijeti Božjoj volji? Tko bi poništio očitovanje učinjeno redovnici? Dok su nosači po zapovijedi biskupa okretali put prema gradu, odjednom se sunce, koje je maločas sušilo, zakrilo kišnom gustoćom oblaka i navuklo tminu kao u noći; voštanice se gase; svatko tko je upravio put prema gradu, umoran, ne može napredovati; iznenada podignut vjetar, kao i tuča i snijeg nošen vjetrom, ometa i zadržava koliko god tko bio snažan. Osim toga, oni koji su preuzeli lagan teret, nesnosno otežani, zazivaju drugove u pomoć, ali ga, koliko god ih je pristupilo, nisu mogli pokrenuti dok je ne htio, tako da se činilo da ih ne drži težina nego Božja volja. Ubrzo je biskup, spoznavši iz iskustva ono što je naučio iz knjiga, da nema mudrosti protiv Boga, obrnuo svoj naum prema Božjem znaku i nastojao više ne određivati, nego slušati Božje određenje. Njegovim prisilnim dopuštenjem put nosača se okreće, i odmah voštanice, koje su ljudskim djelovanjem izgubile dani oganj, sada iz snijega primaju čudesno osvjetljenje. Nikakva težina ne pritišće nosače, nikakva oluja ne usporava mnoštvo koje ih prati, nego nastaje ljetna toplina, i snijeg koji je bio zapreka prvomu putu postaje pomoć drugomu, naime ublažavanje žeđi.

8 Već dok je razigrani zbor pjevajući pratio Božjega Sveca i naraštaj svakoga spola i staleža pjevao hvale Bogu, Božanska je pobožnost očitovala veću radost. Čuvši naime posvuda za ova čudesa, došla su dva slijepca i, odmah stavši uz nosila, svim snagama duše traže svjetlo očiju. U njima raste dvostruko klicanje: raduju se što su potpuni ljudi jer im je vraćeno svjetlo, i dirnuti su čudesnim Božjim djelovanjem koje je, čim se čulo na tom mjestu, bilo razlog radosti svakomu vjerniku. Evo opet građe za novu hvalu, evo opet hvalevrijedne Božje moći. Dok se još nisu stišali glasovi onih koji hvale, donosi se netko lišen svake službe udova, i govori: „I ti, koji si danas udijelio mnoga dobročinstva, nemoj mi zatvoriti uho svoje pobožnosti, nego da se, svezan zbog svojih grijeha, oslobodim tvojim zagovorom i zaslugama.” Prije nego što je dakle završio takve riječi, osjetio je da se u udove uvlači nova snaga, i, ostavivši službu nosača, skačući dotrči k nosilima, pa je onaj koji je došao nošen preuzeo nošenje svetoga tijela. Narod dakle koji još nije završio hvale zbog ozdravljenja slijepaca ponavlja ih, i podigavši drvo Križa na mjestima pojedinih djela, posvećuje uspomenu na događaj koja traje do današnjega dana. Tako znamenit takvim djelima Litfard biva doveden od radosnoga mnoštva i smješta se u neku crkvu blaženoga Lovre, gdje su, uz udvostručeno pokroviteljstvo, mnogi obuzeti nemoćima zadobili zdravlje.

9 Već će možda nekoga potaknuti pitanje zašto je blaženi Litfard, tako velik i takav čovjek, izabrao ovo mjesto Honnecourt, ni po čem poznato i dotad neukrašeno nikakvom povlasticom dostojanstva; ali ako pažljivije promotriti ono što je gore sadržano, vrlo brzo će se smiriti od toga duševnoga pokreta. Rečeno je naime da je on pošao u Rim sa svojim kraljem kako bi prinio svoje zavjete kod tijela blaženoga Petra, i da je na povratku, kod Trescalta, nedaleko naime od Honnecourta (u kojem je i tada sjalo i još sjaji svetište posvećeno svetomu Petru), mučeništvom završio sadašnji život. Nije stoga protivno kršćanskoj vjeri ako vjerujemo da je Petar, zaslađen medenim zavjetima ovoga čovjeka, htio (kad se dogodila ova prilika) kod Honnecourta posebno prionuti uz njega u spomenutoj bazilici svoga imena. Koliko je naime Petru blizak i prisan zbor mučenika, svjedok je Rim, purpurno obojen krvlju tolikih Kristovih štovatelja koji su slijedili samoga Petra stope. Ali dosta je već toga. Moramo prijeći na ono čime je Gospodin čudesno proslavio ovoga svoga Sveca, iznutra i izvana, nakon što se počelo štovati najdragocjeniji biser njegova tijela položen u spomenutoj bazilici svetoga Petra. I da se ne bismo pokazali nezahvalnima, zahvalimo Bogu za ono što je unaprijed spomenuto, kako bismo ojačali i za ono što slijedi. Neka je dakle hvala i klicanje u sve vjekove nerođenomu Ocu, koji po djelima svojih slugu udostojava proslaviti svoga jedinorođenoga Sina, koji s njime i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog, trojedini i jedan, u vjekove vjekova. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

4. veljače Kalendar godine