Merbeke je, kako piše Miraeus u Fastis Belgicis, selo u Brabantu, u Mechlenskoj nadbiskupiji, nedaleko od flamanskoga gradića Ninovea, gdje te tri djevice, Berlendis, Nona, Celsa, počivaju u župnoj i zbornoj vrlo staroj crkvi sedmorice kapelana. Isto ima Molanus u Indiculus i Natales SS. Belgii. Čini se da je to mjesto nekoć bilo glasovito: jer u Podjeli Lotarova kraljevstva, među mjestima dodijeljenima Karlu Ćelavomu, nalaze se Sunniacum, Antonium, Condatum, Merrebecchi, Siclinium (tako čitamo, što je obično tiskano Ticlivium) Luitosa: ta su mjesta, zborovima kanonika još i sada Koji su uvelike ugledni i glasoviti, Soignies, Antoing, Condé, Seclin, Leuze. blagdan sv. Berlendis i sv. None i Celse. Odakle je ovdje izdan Život sv. Berlendis? Kad je napisan? B 4 Da je sv. Berlendis cvala piše Wion godine Gospodnje 640. Gelenius u vremenima kralja Dagoberta, koji je preminuo početkom godine 644. Nešto kasnije smješta Berlendinu smrt pisac Florariuma: „Kod Merbekea”, kaže, „sela u Brabantu, sv. Berlendis, redovnica i djevica.” Otac joj je bio grof Odelard između Antwerpena i Condéa: majka pak bijaše sestra sv. Amanda, biskupa. Ova je zaslužila čuti glasove anđela koji uzdišu dušu njezina oca na nebo. Štoviše, zaslužila je promjenu ribe u meso i vode u vino jednoga svečanoga dana. I njezin je drveni grob pretvoren u kameni. Preminula je godine spasenja 677. Heribert Rosweyde o njoj govori u Historia Ecclesiae Belgii pod godinom 677. ANIMADV. CAP. 44. razbaštinjena od oca poslije god. 604 C 666. preminula je kad je ona imala četrnaest godina: sv. Itta, ili Iduberga, majka dvanaest godina nakon muža: Gertruda pak nekoliko godina nakon majke, u 33. godini života, u nedjelju, 17. ožujka, kad je nedjeljno slovo bilo F, što se dogodilo prijestupne godine 664. Odelard je pak nakon te učinjene darovnice poživio neko vrijeme, dok je Berlendis boravila u Moorselu: ona je zatim u Merbekeu navršila tri puta po petnaest godina s dvije, nakon očeve smrti, kako se kaže u br. 12: tako da se već odavde čini da nije preminula prije godine 690. 6 A možda i mnogo kasnije. Jer prije nego što se vratila u Merbeke da pokopa oca, samostan u Moorselu, kako se kaže u br. 9, Huni su bili iz temelja iskopali i spalili te je na siromašan način bio ponovno sagrađen. Ovdje ne istražujemo je li, dok se Galija potresala građanskim ratovima između majordoma Ebroina, Pipina itd., neka četa Huna bila pozvana u našu Belgiju, kao u 10. stoljeću, ili je to bio upad Frizijaca, ili drugih pirata sa Scheldta, koje su zatim mještani nazvali Hunima, kao što su se nekoć svi barbari nazivali Hunima ili Vandalima, a poslije Normanima i Saracenima. Ali taj pokolj, kojim god neprijateljima bio nanesen, dogodio se nekim godinama nakon smrti D sv. Gertrude. Što se čini da se može zaključiti na ovaj način. 7 Sv. Gudila, kako se pripovijeda u njezinu Životu, rođena je u ono vrijeme kad je bl. Gertruda živjela najčuvenija u Božjim stvarima, i ona ju je krstila, oko možda godine 655. Zatim je unutar samostanskih zidina od te iste svoje svete rođakinje i duhovne majke odgajana za pobožnost. Nakon smrti pak Gertrudine vratila se u roditeljski dom. Nakon nekog vremena, kad su se oba roditelja predala redovničkomu životu, majka sv. Amalberga u Maubeugeu, otac u Lobbesu, ona je već odrasla i svoja pošla u Lobbes sa sestrom sv. Reinildom da sva svoja imanja prinesu Bogu i sv. Petru. Kad ih nisu pustili ni u crkvu, udalji se Gudila; Reinilda, ušavši kad su se vrata otvorila božanskom snagom, prinese Bogu kraj Saines s pet sela i drugim posjedima. Odatle je pošla u Jeruzalem i na druga sveta mjesta s jednim slugom i sluškinjom: nakon sedam godina vratila se u Saines (drugo se ime tada čini da je bilo tom mjestu), nadilazeći ljudsku mjeru živjela je iznad sebe i sve do vremena Huna, kao već postavljena u zanosu duha, pogazivši sve zemaljsko i čeznući za nebeskim, postigla stanje kontemplativnoga života sjajeći čudesima i krepostima. Tako se pripovijeda u Životu sv. Reinilde 16. srpnja; i da je zatim bila ubijena od tih istih Huna. Tko god sve ovo ozbiljno procijeni, priznat će da se čini da se njezino ubojstvo nije dogodilo prije godine Kristove 680. Tada je pak još živio Odelard i možda još nije bio udaljio kćer od svoga zajedničkoga života, dok je bio živ i njegov brat Eligard, kojega su ubili ti isti Huni. 8 Pošto se sve to razmotri, smatramo da je sv. Berlendis preminula oko godine 700. Stoga je ono što se u br. 15 kaže da je njezino tijelo preneseno po biskupima Autbertu iz Cambraija i Florbertu iz Tournaija sramotna zabluda; premda ju nisu zapazili Molanus, Miraeus, Wion, Saussay. Preminuo je sv. Autbert god. 675. Iz čega bi slijedilo da je Berlendis preminula god. 664., a dobra koja je otac ponudio sv. Gertrudi 628., tri godine prije nego što se Gertruda rodila. Ali ni Florbert nije bio nikakav biskup Tournaija. Ovdje se javlja dvostruka pretpostavka: naime, da je ovaj pisac u starim ispravama našao da je tijelo svete djevice podignuto po biskupima iz Cambraija i Tournaija i nepromišljeno pripisao imena; ili da je našao imena Florberta i Adulfa, i umjesto ovoga vratio Autberta, a onoga, koji je bio napisan kao biskup Liègea, ili možda Maastrichta, ili Tunga, učinio biskupom Tournaija. Bili su zasigurno suvremenici sv. Adolf, ili Hadulf, biskup Cambraija i Arrasa, za kojega se kaže da je preminuo 19. svibnja god. 729., i sv. Florebert, za kojega se prenosi da je postavljen za nasljednika sv. Hubertu na lièškoj stolici god. 727., i imao je dvor u Foozu, gdje je njegov otac preminuo; tako da je mogao biti pozvan iz blizine na to podizanje, kao što je sv. Lambert, prethodnik sv. Huberta, po sv. Vindikijanu, također biskupu Cambraija, na posvećenje crkve u Hunsel, kako piše Baldrik u Chronicon knj. 1 pogl. 26. Ako se komu svidi ova potonja pretpostavka, utvrdit će to podizanje god. 727. Jer ni prije nije bio biskup Florebert, a Adolf je umro sljedeće godine, u mjesecu svibnju. 9 Zabilježena je u crkvenim kalendarima uspomena toga Podizanja na šesti nona svibnja, kojega dana Florarium ima ovo: „Kod Merbekea u Brabantu Prijenos sv. Berlendis, djevice, kćeri sv. Odelarda, grofa, koja je i sama potekla iz loze Karolinga.” Što ovdje pisac Odelarda čini svecem, to jasnije ima u Kazalu: „Odelarda, oca sv. Berlendis, vidi 3. veljače.” Neki rukopis bruxelleske kartuzije uz n. svibnja o Berlendi ovako ima: „U Meerbekeu, krajnjem selu Brabanta, sv. Berlinda, djevica, odatle rodom, ondje počiva.” Molanus u dodacima uz Usuarda: „U Merbekeu podizanje sv. Berlendis, djevice, i Celse te None, djevica.” Navode
A Navode i njihovo Podizanje toga dana Wion, Ménard, Dorganius, Ferrari, Saussay.
10 Trideset dvije godine prije nego što je tijelo sv. Berlendis zakonito podignuto iz groba od biskupa, naime sedam godina nakon njezine smrti, prijatelji i susjedi ponovno su iskopali sarkofag da bi, ako mogu, budući da je bio drveni, zamijenili kamenim: ali su božanskom snagom našli drvo pretvoreno u kamen. Da je tada bilo podignuto tijelo, smatrao je pisac Florariuma, i da se godišnja uspomena njegova Podizanja slavi 9. rujna, gdje ovako piše: „Istoga dana Podizanje tijela sv. Berlendis, djevice i redovnice, iz loze Karolinga. O čemu se veliko i očito čudo pojavilo pred očima svih. Jer dok je nekoć zbog oskudice kamenja bila pokopana u izdubljenu hrastu, sama je nađena pretvorena u kamen.” Ali nije to ono Podizanje koje se slavi toga dana, nego kasniji drugi Prijenos, ili premještanje relikvija u novu škrinju, koje je učinio opat sv. Ghislaina, vršeći službu bolesnoga biskupa, na pete ide rujna, kao što se spominje u knjižici Čudesa sv. Berlendis br. 8. Taj je Prijenos upisan uz taj dan u martirologijima. Molanus u dodacima uz Usuarda ovako ima: „U Merbekeu prijenos Berlendis, Celse te None, djevica.” Navode ga također kölnski kartuzijanci u dodacima uz Usuarda, Wion, Ménard, Canisius, Ferrari, Saussay i drugi.
B
11 Dalje, ona knjiga čudesa, koju ovdje izdajemo iz rukopisa Rouge-Cloîtra, napisao je netko iz Merbekea, možda župnik ili prepošt. To postaje očito iz pogl. 3 br. 12 gdje ovako govori: „I bila je neka mještanka našega mjesta.” I br. 16: „Postoji naša susjedna župa, imenom Wambeek.” Svjedoči u pogl. 1 br. 3 da je ono što pripovijeda doznao iz pripovijedanja mnogih vjernika i vidio. Ali nije stavio nikakvu vremensku oznaku niti je objavio imena biskupa ili opata,
12 Ostaje da istražimo o sv. Noni i Celsi, o kojima u Životu nema nikakva spomena. Ferrari u bilješkama uz 3. veljače kaže da je sv. Nona sama majka Berlendina, sestra sv. Amanda: ali, zaboravivši se, piše da se 2. svibnja i 9. rujna obavlja Prijenos svetih djevica Berlendis, Celse i None. I doista ispravno, jer tako čine mnogi drugi martirologiji i sama Crkva u Merbekeu. U knjižici Čudesa br. 14 kaže se: „utekao je u zaštitu tih istih Gospođa”, naime ovih triju svetih. I br. 17 nazivaju se „svete gospođe”. Ali br. 13 „svete djevice”. I br. 8: „Nalaze sa spomenutom Djevicom (Berlendis) još dva tijela ostalih djevica, tako zamotana u jednu jelenju kožu da se činilo da ne nedostaje ništa osim glave jedne: koje su, kako kažu, jedna nazvana Celsa, a druga Nona.” O njima se jednako pouzdano zna da su ponajviše u Duhu i istini štovale Boga: ostalo, jer je nama skriveno, povjerimo Bogu, kojemu je sve znati. U gore navedenom rukopisu bruxelleske kartuzije, ali ne starom, uz 9. rujna nalazi se ovo: „Berlendis, djevica, i njezine družice Celsa i Nona. Bile su njezine nećakinje: ova je bila kći Odelarda, gospodara ondje, i None, sestre sv. Amanda.” Čini se dakle da su bile kćeri Eligardove i da su, nakon ubojstva oca, zajedno živjele sa svojom svetom tetom. štuju naklonošću; ne smatram neprikladnim da uspomenu ove djevice Berlendis, čijim zagovorima kod Boga možemo biti zaštićeni, ponovno ispletem prema mjeri ponizna stila, i premda neuglađenim riječima, te preporučim dušama slušatelja kao uzor života obiju.
2 a Ova je dakle djevica, imenom Berlendis, premda po svjetovnom dostojanstvu rođena ne od najnižih, nego od plemenitijih roditelja čitavoga kraljevstva, bila dostojna spomena, ipak se treba slaviti s uzvišenijim poštovanjem; jer kod Krista sjaji čašću zasluga i slavnom čistoćom svetosti. Jer je i nebeskomu zaručniku u svome djevičanstvu sagradila nastambu i sebi, trudeći se u svetim djelima, položila na nebu temelj vječne kuće. Jer ne bez razloga ovu djevicu trebaju častiti oni s kojima je i ona u ovome životu bila povezana krvnim srodstvom i bliskošću, ili koji vuku rodoslovlje iz njezine rodbine, ili koji su, podložni službi njoj i njezinim precima, posluživali njihovim dužnostima. Naime, bila je rodom iz mjesta Merbekea i njegova gospodarica, i stoga je ono, zalijevano rosom božanske pomoći po njezinim molitvama, uvijek cvalo i cvast će. a Prijašnji dijelovi nedostaju u rukopisu iz Merbekea, u utrechtskome sav proslov,
Sv. Berlendis: rod, roditelji, razbaštinjenje.
U vrijeme dakle Dagoberta, kralja Franaka, otac te iste djevice, imenom Odelard, vojujući pod Lotarinškim vojvodom Witgerom (mužem sv. Amalberge, koja počiva u Lobbesu, a kćeri su im bile sv. Reinilda i sv. Gudila) upravljao je vojskom čitavoga Vojvodstva: i prianjajući više od ostalih uz samoga vojvodu te uživajući prisno prijateljstvo, upravljao je svim što je u kući i u njegovoj vojsci trebalo činiti razboritim i korisnim savjetom. Njegov su pak posjed bila dva kaštela, Humberch i Ascum: od kojih je jedan, naime Ascum, bio razoren od Huna, a drugi pak, utvrđen naravi i branjen mnoštvom vojnika, ostao neosvojiv. Budući da je dakle taj čovjek bio moćan podjednako plemenitim rodom kao i bogatstvima i posadama te uzdignut dostojanstvom časti, jer je upravljao grofovijom od luke Antwerpena sve do Condéa, uzeo je za ženu veoma plemenitu djevojku, sestru blaženoga biskupa Amanda, imenom Nonu. Bila je naime djevica veoma lijepa stasa, uređena čestitim običajima, čedne čistoće, katoličke vjere i u svem znanju evanđeoskoga nauka do tančina poučena. Od nje je dakle rodio sina, imenom Eligarda, koji je u razorenju gore spomenutoga kaštela bio ubijen od Huna. Rodio je također od iste supruge kćer, djevicu doduše prelijepa lica, istaknuta stasa i otmjena lika, ali sjajniju po svakoj čestitosti i marljivosti, imenom Berlendu.
4 Kad je pak četiri puta prošlo tri godine, nakon sjedinjenja prve noći, spomenuta Nona, njegova žena, preminula je u Gospodinu Isusu Kristu. Pošto je ona, prema dugu ljudskoga običaja, bila povjerena krilu prve majke da se sačuva za blaženo uskrsnuće, taj isti čovjek nije htio dalje se uplitati u svijet, želeći ispuniti ono što kaže apostol Pavao: „Odvezan si od žene, ne traži ženu.” Ali dok je kroz dugo vrijeme samo s kćeri, spomenutom djevicom, ustrajao u pobožnim djelima i iskazivao milostinje i dobra djela svima, a najviše domaćima vjere, iskazujući nutrine pobožnosti; Bog, nagraditelj svih dobara, koji sinove svjetla, još neiskuśane hrđom grijeha, bičuje i kažnjava bičevima svetoga kažnjavanja da bi, odbačivši pljevu, primio čisto žito na čisto gumno, želeći iskušati zlatof čisto pročišćeno u peći, istoga je čovjeka, kao sina, višestrukim očinskim udarcem bolesti
VITA AUCTORE ANONYMO, e sex codicibus MSS.
Prologus auctoris.
Dok vjerni štovatelji Krista svih naroda, pouzdajući se i zaštićeni pokroviteljstvom svih svetaca, štujući ih, po njihovim zagovorima mole pomoć s neba, a poštovanje prema onim svecima čije se relikvije čuvaju u njihovim mjestima kažnjava bičem veće ljubavi. Naime, i dugotrajna ga je bolest napala, i u samoj toj bolesti guba ga je teško pogodila.
3 Dok je dakle dugo bolovao kroz tijek godina, kada su se sluge pogođene mučninom razilazile, dogodilo se jednog dana da je u kući ostao sam samo sa svojom kćeri. Kad je od nje zatražio piće, ona je odmah ustala, brzo oprala pehar, ulila piće i donijela ocu, koji je popio i vratio joj pehar. Ali drevna zmija, uvijek zavidna ljudskom rodu i neuka poniznosti, donekle je zarazila Djevicu bojilom oholosti, korijena svih zala. Jer žedna, prezirući da pije poslije oca, prolila je čašu, ponovno oprala pehar, stavila piće i tako pila. Vidjevši to, otac joj nije rekao ni riječi, nego je šutke podnio čudesno ogorčenje i, uznemiren žestokim gnjevom, pozvao sluge i naredio da mu se odmah spremi kola. Popevši se na njih, krenuo je u Nivelles i ondje svetojg Gertrudi predao sve što je imao na imanjima, sa svim mnoštvom slugu i sluškinja, s busenom, granom i nožićem s bijelom drškom, a kćer je lišio svakog prava na očinsku i majčinsku baštinu.
6 U samom pak tom predanju dogodilo se nešto zapanjujuće i na nadljudski način divljenja vrijedno, na hvalu onoga koji je sve stvorio. Kad je naime taj isti čovjek pristupao lijesu, uporno je tvrdio da mu nikada neće dati imanje ako ga sama blažena Djevica ne primi vlastitom rukom. Kad je tri i četiri puta zavapio: „Sveta Gertrudo, primi ovaj mali dar iz moje ruke i nemoj prezreti mene grešnika koji pred tobom plače i jeca, osim ako radije želiš da odem i dam ga drugdje”, odmah se na znak svevišnjeg Gromovnika otvorio kovčeg u kojem je ležala blažena Djevica, a beživotno tijelo pružilo je ruku i, dok su gledala sva okupljena mnoštva naroda, primilo u kovčeg granu sh busenom i nožićem iz ruke onoga koji je pružao, te je ostalo zatvoreno i zapečaćeno kao što je bilo i prije. Tada se povik uzdiže do neba, slavi se Stvoritelj svega, koji nikada ne odvraća uši svoje dobrote od jauka svojih, a njegova službenica, po čijim je zaslugama udostojao očitovati tako neočekivano i tako ugodno čudo pred grešnicima, časti se s najvećom pobožnošću. Ali kad se spomenuti čovjek kroz neko vrijeme pročišćavao u ognju nevolja po uzoru na blaženog Joba, svidjelo se onome koji ništa ne ostavlja neuzvraćenim da nagradi njegovu strpljivost i da njegovu dušu, nakon podnošenja napora i boli, smjesti u vječni pokoj. a U Vita S. Reinildis pod 16. srpnja kaže se da je njegov otac bio grof po imenu Wiger, koji je vršio službu vojvode cijele Lotaringije. U Vita S. Gudilae pod 8. siječnja, pogl. 1, br. 3, kaže se da je njegov otac bio Wiger, za kojega smo saznali da je vršio grofovsku vlast. U drugom Vita S. Gudilae, br. 1, bio je neki grof po imenu Wiger u kotaru Brabantu. O bl. Wilgeru i sv. Amalbergi govori se 10. srpnja., b Rukopis iz Corsendonka imao je kao međurednu glosu Grimbergh. U izdanju iz Geraardsbergena stoji Ombergh, ili Hombergh, i Humbroeck. Je li to jedno od ovoga, nije bilo dopušteno istraživati., c Rukopis iz Merbekea: Aschie. Poznato mjesto i danas, između Bruxellesa i Aalsta., d Rukopis iz Corsendonka: praedis., e Rukopisi iz Lobbesa i Corsendonka: Condacum. Za sv. Reinildu se kaže da potječe iz utvrde Condacum koja leži na rijeci Šeldi. Neki učeni ljudi tumače kao Kontich, prostrani kotar smješten otprilike na pola puta između Antwerpena i Mechelena. I pripadao je nekada redovnicima iz Lobbesa, kako smatraju, po darovanju sv. Reinilde; svakako i danas zadržavaju neko pravo. Drugi žele da se pod tim razumije Condatum ili Condé, gradić u Hainautu, gdje se rijeka Haine ulijeva u Šeldu. Ali dug je uistinu put između toga mjesta i Antwerpena, niti u Condéu ima ikakvog prava samostana u Lobbesu. Naprotiv, naš brabantski Kontich udaljen je nekoliko tisuća koraka od Šelde i možda je nekada imao neku utvrdu podignutu na Šeldi, blizu ušća rijeke Rupel, udaljen oko devet tisuća koraka od luke Antwerpena, kako bi se sva ta obala preširoke rijeke, uz zaštitu grofa Odelarda, branila od upada barbara., f drugdje: nondum., g Život sv. Gertruda dat ćemo 17. ožujka., h O ovom obredu prijenosa posjeda po busenu ili travnjaku i grani govorili smo na ovaj isti dan uz Vita S. Hadelini uz pogl. 3, nap. 9.
S. Berlendis sanctitas, miracula.
Blažena dakle Djevica Berlindis, uočivši da je lišena očinskih dobara zbog krivnje zločina, malo cijeneći počasti ovoga svijeta i bojeći se gnjeva višnjega Suca jer se usudila prezreti oca (čula je naime često ono što je pisano: Tko ocu ili majci nanese uvredu, podlijegat će osudi vječne smrti), tolikom je promjenom uma stavila sve zemaljsko iza sebe da nije samo odbijala slasti jela i obilje odjeće, nego je odbijala imati i ono što je prosto i prezreno. Uskoro se izravno uz tijelo oblači u kostrijet, muči se oskudicom hrane i žestinom studeni žudeći za mučeništvom, te iscrpljuje tijelo postovima, molitvama i čestim bdjenjima, i često prolijevajući bujice suza, ne samo da je zaslužila očistiti se od grijeha, nego je našla i milost nebeskog Zaručnika. Njezine su ruke naime dijelile siromasima sve dobro što je mogla pronaći, tako da je jedva ili nimalo bila bez milostinje, i često, kad se ne bi našao siromah, trudila se u samoj svojoj ruci.
8 Dogodilo se pak da je ta ista Djevica na mjestu koje se zove Morsella a u samostanu blažene Bogorodice Marije primila koprenu svetoga zavjeta i kroz niz godina vodila djevičanski život. Kad je dakle ta Djevica bila u samostanu i u najvećem natjecanju bdjela nad svetim djelima, usred neke noći, kad je zazvonilo jutarnje zvono, čula je glasove svetih anđela koji na nebo nose dušu njezina oca uzb zvonko klicanje. Čudesnom je dakle svetošću i nebeskom milošću bila ispunjena ova Djevica, koja je, poput najslavnijegac Severina, nadbiskupa grada Kölna, kao što je on u ispraćaju duše bl. Martina zaslužio čuti zborove anđela. Uznesena slatkoćom tolikoga milja i blagošću napjeva kao u zanosu duha iznad sebe, okrijepljena radošću tako blaženog odraza ušiju uprtih u nebo, pitala je sluškinju koja joj je posluživala čuje li ono što ona čuje i razumije li ono što razumije. Kad je ova odgovorila da nimalo ne čuje ni ne razumije, blažena joj je Djevica povjerila da se duša njezina oca, oslobođena tjelesnih veza, ovjenčava za strpljivost u nevoljama i da je anđeli koji pjevaju nose u visine. Primivši dakle dopuštenje od majke samostana, pošla je u Merbeke pokopati svoga oca i u crkvici koju je on sagradio u čast bl. Petra pokopala ga je, kako je dolikovalo, prema običaju plemića, uz njegovu ženu, majku te iste Djevice.
9 A nakon smrti svoga oca, jer je samostan u kojem je bila zaredena, a koji su prije Huni iz temelja porušili i spalili te je na siromašan način bio obnovljen, oskudijevao prpadnostima i imutkom kojim bi se ondje mogle uzdržavati Kristove službenice, jer je na kruhu i vodi jedva mogla zadržati šest djevojaka, na nagovor službenica i zbog nužde ostala je kod kuće, te je, boraveći dan i noć u spomenutoj crkvici, predala samu sebe u službu Gospodnju. Nikada naime njezina noga nije mirovala od pohađanja bolesnika, nikada njezina ruka nije prestajala skrbiti za siromahe. Uvijek je u njezinu srcu bila postojana hvala Bogu, pjevanje psalama i hvalospjeva nikada nije izlazilo iz njezinih usta, dok je pjevala samoj sebi prema Apostolu u duhovnim pjesmama i hvalospjevima u Gospodinu. Nikada, ni zimi ni ljeti, nije dopuštala da se ispod nje prostre išta osim kostrijeti, koju je nosila na golom tijelu,d rogožice i kamena podmetnutog pod glavu. Tijelo je iscrpljivala bdjenjima, neprestanim molitvama i stalnim postovima. Okrepljivala se samo dvaput u tjednu, osim nedjelje i apostolskih svetkovina. Meso nije jela od dana svoga posvećenja, a ribu ili drugu hranu osim kruha i vode nije doticala, osim o velikim svetkovinama.
10 Toliku joj je milost Gospodin udijelio zbog zasluge blaženog života da je koga god od bolesnika ili onih u groznici dotaknula rukom, vraćala u prijašnje zdravlje.
Vraćala je. Kad je ona dakle napredovala iz dana u dan i uzlazila iz kreposti u krepost, pošto je već prošlo tri lustra u strogosti života, na dan uskrsne svetkovine dogodilo se da je pred nju dok je sjedila za stolom stavljen komadić ribe. Kad se on (što je čudesno reći i gotovo nevjerojatno) među njezinim rukama pretvorio u meso, to ju je veoma prestrašilo, te je u žestokom čuđenju, ljuteći se na poslužitelja, rekla: „Oprostio ti Bog. Zašto si me htio tako izigrati? Znao si da neću jesti meso, pa si mi ga stavio pred mene.” Kad je on to nijekao i čvrsto se zaklinjao, shvatila je da se to dogodilo po Božjem znaku, malo je okusila i uklonila od sebe, te je odmah ustavši od stola predala sebe crkvi i molitvi na hvalu svoga Stvoritelja.
11 Držim također da nije dostojno da se šutnjom potisne ono što je onaj koji nikada nije odgađao proslaviti i uzvisiti svoje sluge pretvorio u okus vina: čašu vode koja je pred nju stavljena nekog blagdanskog dana. a O Morselli se govori 8. siječnja uz Vita S. Gudilae, pogl. 2, br. 8. Bilo je pak na granici selo zvano Morzella, udaljeno od njihova boravišta za razmak od dvije milje, u kojem je bilo sagrađeno oratorij posvećen u čast Svetog Spasitelja. I u br. 26 kaže se da je uvijek s najpobožnijim zalaganjem pohađala baziliku Svetog Spasitelja u Morzeleu. I u br. 29: Preneseno je tijelo najblaženije Djevice u baziliku u Morzelu. Ali nema spomena samostana, osim ako je poslije, kad je ondje preneseno tijelo sv. Gudule, Karlo Veliki ondje okupio mnoštvo redovnica, kao što se kaže u br. 32 i u 2. Životu, br. 21. Ali možda su, kao i Berlindis, i druge redovnice otišle drugamo, ili su sve umrle, ili su tada bile lišene dobara od opakih ljudi, tako da su ono što je darovao Karlo Veliki poslije zauzeli Wenemar i njegov sin Ermenfrid, pa ni sam vojvoda Karlo to nije mogao povratiti, zadovoljivši se tijelom sv. Gudule koje je prenio u Bruxelles., b Rukopis iz Corsendonka: canore., c Tako se pripovijeda u Vita S. Severini pod 25. listopada., Matta ili Mattula, kako se čita, pletena je od rogoza. Vidi Rosweydeov Onomasticon uz Vitas PP.
S. Berlendis mors, Translatio, miracula.
Kad je dakle prošlo tri puta po pet godina i još dvije nakon očeve smrti, osjećajući po božanskoj objavi da joj se bliže posljednji časovi ovoga svjetla, pozvala je svećenike i zatražila sveto ulje. Primivši ga, posvetila je svoj odlazak tijelom i krvlju svoga Otkupitelja i tako predala svoj posljednji duh nebu.
13 Okupili su se dakle njezini rođaci i znanci, sluge i sluškinje te također uglednici ovoga kraja da je pokopaju, i na doličan način pohranili su je uz grob roditelja. Ali budući da nisu imali kameni sarkofag u koji bi je pohranili, jer je u ovom kraju toga oskudica, posjekli su velik hrast koji je stajao uz hram i od toga istog hrasta načinili kovčeg u koji je položena. Kolika je pak čudesa po njoj Gospodin udostojao učiniti na tom istom mjestu, ni naš um ne može iznijeti ni jezik iskazati. Mnogi su naime slijepci, vraćenoga vida, otišli kući bez vodiča, mnogi hromi su, učvrstivši se u a temeljima, uspravljeni, gluhima je vraćen sluh, jezici nijemih su odvezani, a zlodusi su pri njezinu ukopu potpuno istjerani iz opsjednutih tijela.
14 Kad je dakle njezina svetost, moćna tolikim i tako velikim čudesima, sjala nadaleko i naširoko, svidjelo se nakon sedam godina njezinim prijateljima i susjedima da vide sarkofag i, ako bi mogli, promijene ga na bolje njoj u čast. Na tom je mjestu nastala čudnovata stvar i neobično čudo, ljudskim ušima nečuveno. Kad su naime taj isti sarkofag u kojem je ležala sveta Djevica vadili iz zemlje, iako je prije bio drven, nađen je kamen. Kad se vijest o tome proširila ovim krajem i uzdigla srca svih slušatelja na hvalu Bogu i sv. Berlindi, neka žena iz susjedstva, ostajući nevjerna i tvrdeći da je to laž, došla je zlovoljno da vidi. Ali čim je ugledala sarkofag, opsjednuta zloduhom pala je na zemlju. Kroz tri dana ležala je ondje bez svijesti, ne čujući ni ne videći, dok je presveta Djevica, ganuta molitvama prisutnih, nije vratila u prijašnje zdravlje.
15 Potaknut tako ugodnim i tako čudesnim čudesima, sav se kraj radosno skupio i u čast blažene Bogorodice Marije i svete Djevice Berlindis sagradio crkvu u kojoj sada počiva. Tridesete dakle godine od njezina ukopa, sve mnoštvo susjednih krajeva, potaknuto božanskim nadahnućem, okupilo se s dvojicom biskupa, naime onim iz Cambraija po imenub Aubertom i onim iz Tournaija po imenuc Florbertom, koji su je podigli iz groba i položili u kovčeg u kojem sada počiva.
16 Kad je pak Bog htio umnožiti slavu, čast i ime svoje Djevice, dogodilo se u gradu Toulu da je neki redovnik samostana blaženog prvosvećenika i mučenika Stjepana u viđenju vidio prekrasnog mladića kako stoji uz njega i govori: „Ustani i pođi u pokrajinu Brabant, u mjesto koje se zove Merbeke, i nastoj pribaviti od relikvija svete Djevice po imenu Berlindis, kako bi u njezinu čast, na mjestu koje ti Bog pokaže, mogao sagraditi crkvu.” Došavši u spomenuto mjesto, biva primljen s velikom čašću, i ondje ostajući dugo uživa veliko poštovanje, te naposljetku postaje čuvar hrama. Jedne je dakle noći od Djevice uzeo koliko mu se svidjelo i u pogodno vrijeme otišao. Došavši pak po Božjem vodstvu u osamu na mjesto po imenud Timis koje mu je s neba pokazano, ondje je ostao i sagradio baziliku blaženoj Djevici, u kojoj, blistajući znakovima, moćima i čudesima, sjaji divno sve do današnjega dana. Naime i zajednica pobožnih redovnika ondje uspostavljena služi Gospodinu, i po zagovoru te iste Djevice taj kraj Gospodin uzdržava.
17 Boga dakle, koji tako velika i gotovo nebrojena čudesa slavno i hvale vrijedno čini u svojim Svecima, dolikuje da slave, proslavljaju i blagoslivljaju oni koji ga štuju, ljube, vjeruju u njega i služe mu. I da bismo mi sami zaslužili da nas on čuva i blagoslivlja, molimo po zagovoru ove Djevice, čiji Život uz Božju pomoć prelazimo iako neuređenim riječima, sa svom pobožnošću nakane, da zaslužimo stići u domovinu nebeske baštine. A Djevica sv. Berlindis preselila je iz ovoga svjetla i života sretno u Gospodinu m na nonije veljače i kliče sa Svecima zauvijek, kraljujući F s Kristom, kojemu je slava, hvala i čast s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova. Amen. a Rukopis iz Corsendonka: passibus., b Rukopis iz Merbekea: Auberto; iz Corsendonka: Ansberto. Gore smo pokazali da se čini da se to dogodilo više od 80 godina nakon smrti sv. Auberta, koja se zbila godine 675., kao što ćemo pokazati uz njegov Život 13. prosinca., c Rukopis iz Merbekea: Norberto; iz Corsendonka: Nortberto. Niti je ikakav Norbert, niti je Norbert bio biskup Tournaija. Gore smo pokazali da se vjerojatno čini da je to sv. Florbert, biskup Liègea., d Neki rukopisi imaju Tumnis.
Miracula s. Berlendis
auctore anonymo, ex MSS.
Merbeca a Danis vastata; S. Berlendis sepulchro et miraculis illustrata.
Za zasluge časne Djevice Berlindis, obznanjene po božanskom govoru po anđelu Božjem, potaknuti ponajviše njezinom dobrotom, budimo poduprti božanskom utjehom iskazujući hvale, bez koje je uzalud i pokušavati išta takvo i dovesti do učinka. Jer se naš um zapliće u ugodnosti tijela koje laska, u poslove A koji se ruše, s kojima svakodnevno posrćemo (o, žalosti) i u obmane: stoga, stavljajući na stranu ono najkorisnije, oslanjamo se na ono najbezvrijednije. Ali nužno je da se urazumimo kako bismo razbistrili svoj pomračeni duh, da više plamti ognjem ljubavi nego da obamro leži pod tamnom maglom zablude. Uistinu vidimo dvije stvari među sobom veoma različite, i bez ikakve sumnje prosudimo koja je od njih otmjenija. Stoga ono što je lijevo s pravom napustimo i težimo onomu što je desnije. Započnimo, a Bog će dati napredak. Sam on naime kaže: „Započni, a ja ću dovršiti.” I mi, ovdje razveseljeni milošću, okrenimo svoj tromi jezik prema namjeni.
2 Nakon što se milost svemogućega Boga očitovala svuda razlivena i obasjala mnoge različita roda obaju spolova, nije izostala ni blaženoj Djevici Berlindi, jer ju je prema predodređenju htio pridružiti kraljevstvu živih. To htijenje, kažem, od istoga je, da nitko prezirući ne pripisuje sebi Božji dar, a ne Bogu. Jer on kaže: „Smilovat ću se kome se smilujem i iskazat ću milosrđe kome se smilujem.” Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje. Odatle je dakle jasno da u ovom propadljivom životu blaženica malo cijeni ono što pripada svijetu i svim svojim naporom neprestano prianja uz Božje zapovijedi, da s razboritim drugaricama, sa svjetiljkama ispunjenim nepresušnim uljem, bdije iščekujući Zaručnikov povratak i da sa sobom uđe u ložnicu dvora trajnoga života, trajno se radujući među jednakima i pred Gospodinom prinoseći molitve svih koji joj pobožno služe i svih vjernika.
3 Jasno je onima koji imaju zdravu nauku da je njezina smrt dragocjena u Gospodnjim očima, a da tko neuk ne bi posrnuo, svjedoče znakovi njezinih zasluga. Jer se i njezin sarkofag, premda je iznimno težak, tako da bi gotovo otežao tri para volova, podupire Božjom rukom tako da se čini da jedva ikojim dijelom dotiče tlo. I dok često vidimo kako su čak i kameni obluci u zemlji utisnuti prema mjeri njihove težine, tako da se ponekad uz veliku muku iskopavaju, što se drugo ima razmotriti u toj tolikoj lakoći teške mase osim moći onoga kojemu je ono što je nama nemoguće, njemu pouzdano lako? Ali budući da je tako, vratimo se onome što smo saznali po kazivanju mnogih vjernika i što smo sami vidjeli.
4 Bio je neki Fridrik, pod čijim je nadzorom bio samostan u Nivellesu, osim opatice, jer je ona svima zapovijedala. Kad je on upravljao u svojoj prepozituri, u selu Merbekeu, uz pristanak gospođe opatice, i obnavljao to isto mjesto koje su bezbožni Danci razorili, u međuvremenu je u Merbekeu pripremio knjigu velike vrijednosti za djelo druge svoje crkve. Ali da ne bi proveo namjeru, Bog mu je postavio spoticanje. Kad je naime svitak poslan onamo kamo je odredio, napisan pravim i jasnim znakovima, čudesnim zaslugama sv. Berlinde preobražen je na grčki. Spoznavši to, razboriti je čovjek shvatio da knjiga nije ugodna blaženoj Djevici, te je, priznavši krivnju, dao da se vrati i ponovno ju je smjestio na sveto mjesto, i ona je iznenada zasjala prijašnjom prikladnošću.
8 U to je naime doba neki seljak po imenu Guyro, dok je u toj crkvi uzimao ječam radi sjetve, kako je običaj toga kraja, imao uza se dvojicu vojnika koji su ga molili da im da žito da nahrane konje. Kad je to odbio, uzeli su silom i nasuli konjima za pašu. Ali pri prvom zalogaju, obuzete zlim duhom zvijeri, uginule su ugušene. Stoga, bijesni, pritrčavši s isukanim mačevima, navaljuju na jadnog seljaka i žele ga pogubiti mačem, ali ipak, po Božjoj zaštiti i svetim molitvama Berlindinim, nisu mogli. Čudesna stvar: dok oštricu takve vrste ponekad ni željezo ne može otupiti sijekući, tijelo ju je, po Božjoj providnosti, otupjelo. Jer iako su udarili triput, pojavio se samo trag udarca, ali Božjom milošću nije bilo rane ni boli. Nakon toga obojica, grizeni savješću krivnje, ponizno su se prostrijeli i, pužući na koljenima i laktovima na zadovoljštinu, s velikim strahom predali oružje svetoj Djevici. I tako se dogodilo da je ono što je prije bilo za službu žalosti, poslije u Bogu bilo preobraženo u odoru slave.
Tako krepost pobjeđuje porok, tako ti, Kriste, nadvladavaš krivnju.
6 U mjesecu kolovozu dakle, kad je žetva već bila zrela za skupljanje, neki je pohlepnik za poslom poticao svu svoju čeljad da žanje, jer ni dan nije sjajio uobičajenom vedrinom, a bojao se da se približava deveti sat noći koja prethodi blagdanu Svetog Petra u okovima, prvaka apostola. Gle, dok su već posvuda znakovi naviještali kraj rada, svi su prestajali, ali jedini on nije prestajao raditi. Jedni ga izazivaju pogrdama, drugi ukorima, drugi prijetnjama, ali ni tako se nije mogao smiriti. Naposljetku, pogođen Božjom osvetom, prestao je: ruka naime kojom je skupljao snop zgrčila se u žilama, i nakon što je nastao razmak, uoči blagdana sv. Lovre zatražio je da ga odvedu k zagovoru blažene Djevice. Kad je ondje stigao, ono što je počinio po zavođenju izbrisala je zasluga posvećene Djevice. A ud koji je bio pogođen činom prijestupa biva izliječen milošću pobožnosti.
7 I ne treba prešutjeti ono što se dogodilo s njezinim sarkofagom. Ali već nam je očito da sva živa bića po naravi teže za dobrim, a izbjegavaju loše: da bismo ugasili žeđ žurimo na piće, da bismo uklonili hladnoću na pokrivač, da bismo ublažili žegu u sjenu, da bismo spriječili bolest k liječniku, tako žurimo k hrani da otjeramo glad. U ono su također vrijeme mnogi koji su bolovali od groznice, tražeći milost i hrleći k grobu Djevice, ozdravljali bilo spasonosnim ili nepromišljenim dodirom toga istog groba. Bio je pak neki koji je trpio od svakodnevnih groznica i koji je, tražeći ozdravljenje, molio neku redovnicu zvanu Rapburgis (jer su joj bile povjerene crkvene stvari) da mu dade nešto malo s groba Berlindina. Ona je doista, ne sluteći nikakvu uvredu, nepromišljeno pritrčala i ostrugala malo strugotine odozdo. Kad je to trebala pružiti bolesniku, otvorivši ruku nije našla ništa osim ugruška krvi, pa ipak nije dala, jer je po moćnoj Božjoj sili, da bi se očitovala njegova čudesa, kamen postao krv. Ali kad je Bog htio da ga dotakne žena koja je bolovala od krvarenja, zašto je ovo učinio kao opomenu od kamena? Vjerujem zato što nije odbio izliječiti, nego je obuzdao nepromišljenost, jer iako je tvar bila neživa, ipak je tu ruku Blažene po zaslugama Berlindinim posvetila božanska snaga. a O prodorima Danaca u ovaj kraj opširno se raspravlja u Vita S. Gudilae, sv. 2 Francicor. Scriptor. Duchesnea i u njegovim Normannicis., b Rukopis iz Corsendonka: confracta.
SS. Berlendis, Celsæ, Nonæ translatio, miracula.
Nije prošlo mnogo vremena kad je, već se približavajući času Božje odredbe, Bog htio očitovati svoje blago koje je još klijalo iz korijena, toliko da su se srca nekih vjernih žitelja ujedinila da ga odbace jer se kovčeg tako svetoga tijela činio izjedanim i dotrajalim od starosti, te da dolično pripreme nov, lijepo oblikovan od čvrstoga drva, sa zlatom i srebrom. Ali budući da bez savjeta biskupa to nipošto nije bilo dopušteno, šalju glasnike i savjetuju se s biskupom. On je, poslavši vrlo pobožnog opata sv. Ghislaina, zajedno s nekim čestitim dekanom toga kraja po imenu Bono (jer je i sam bio spriječen bolešću), naredio da rasklope staro sklopovlje kovčega i, uz pozvane vjerne svjedoke, bez odugovlačenja pohrane drugi. Kad su stigli na to mjesto i 9. rujna označavali grobnicu, iznenada je miris čudnog miomirisa ušao u nosnice prisutnih i okrijepio njihove duhove. Nalaze pak uz spomenutu Djevicu još dva tijela drugih Djevica, tako zavijena u jednu jelenju kožu da se činilo da ne nedostaje ništa osim glave jedne od njih, za koje, kako kažu, jedna se zvala Celsa, a druga Nona. O njima se također pouzdano zna da su ponajviše u duhu i istini štovale Boga, a ostalo, jer je nama skriveno, povjerimo Bogu kojemu je sve znano. Ali sada se vratimo na digresiju. Također u nekom kutu pronalaze škrinjicu koja je sadržavala neke udove djeteta na sisanju, osim glave, a kažu da je to tjelešce Nevinašca. Dakle, tijela Svetaca s hvalama, hvalospjevima i ostalim crkvenim počastima združenim u to isto, bez odgađanja se pobožno zatvaraju pod pečetom. A sveto tjelešce Nevinašca, jer je ovjenčano slavnim mučeništvom, dobilo je poseban kovčežić prema svojoj veličini.
9 Kad su dakle uglednici željeli ukrasiti kovčeg, kao što rekosmo, najdragocjenijom kovinom, a zbog oskudice novca to nisu mogli dovršiti, ponovno su s biskupovim dopuštenjem obilazili različita mjesta sa svetim gospođama kako bi povećali dopunu Svetaca. Gle pak, imajući u pratnji dvadeset i četiri laika i šest klerika, dolaze u posebno oskudno selo zvano Cymbersaca, i kad u popudbini nisu imali ništa osim pet ječmenih kruhova niti su mogli naći druge na prodaju, niti su se davali prinosi (vjerujem zato što je tako nepresušni Nagraditelj htio dati prednost svojim službenicama), pritisnuti glađu naposljetku su iznijeli te iste kruhove i ždrijebom ih razdijelili za svaku osobu. Čudesan je Gospodin u svojoj sili, po zaslugama blaženih Djevica, kao što običava, ondje pretvorio nebesku sirotinju u obilje. Jer svi koji su bili prisutni nisu nigdje bili raskošnije okrijepljeni nikakvim umijećima jela nego ondje tim kruhom, darom Svevišnjega Boga, i ne samo da im je bilo dovoljno, nego je i preteklo, tako da je bilo u izobilju i za siromahe i za one koji su ih posluživali.
10 Treba također znati da je božanska moć njegove svete štićenice Berlinde očito sklona i velikom i malom, malom stoga što je poznato da je ljudsko sposobno i nevidljivo i vidljivo. Kad je ona po djelu spomenute milosti neko vrijeme čekala Gertrudu kod preblažene službenice Božje, naime u jesensko doba, kada premilosrdnu Djevicu neki posebno pohađaju, dogodilo se da su došli seljaci s velikim kolima i posve nakrcanima te da su trebali žeti kod blažene Djevice Berlinde. Kad su kola prolazila, bila su toliko preteška da je vučom volova pukla veza jarma i ruda. Gle, naši su glasnici koji su ondje bili glasno pozivali da se zaprežna kola predaju štićenicama posvećenima Bogu. Ali oni, nimalo ne slušajući, nego jedni vukući za rudo, a drugi gurajući kotače, željeli su tako izvući kola. Međutim, uzalud su se trudili, jer kad su oni najviše navaljivali, a naši se uporno protivili, s a glavčina kotača ispadale su osovinice, i zaglavljenih kola stajali su zapanjeni, neodlučni što treba učiniti. Kad se to pročulo, u odsutnosti Prelatice naređeno je da se polovica dade nama, a da se ostalo zadrži za sebe.
11 Ne treba prešutjeti ni kako je neka žena, unaprijed opomenuta u duhovnom viđenju, primila vid u Merbekeu. U vrijeme štovanjab Geraardsbergena, gdje je gore smještena utvrda nac rijeci Dender, bila je neka žena dugo pogođena sljepoćom. Već su tada mnogi tražili uporabu lijeka, a ponajviše milost molitve, bilo ud Messinesu ili ue Roosbekeu, pa i na imanju bl. Stjepana. Zabrinuta zbog toga kojemu od ta tri mjesta da radije pođe, bila je tjeskobna. Bez oklijevanja, dok je kolebala u izboru, u viđenju joj je pristupio blaženi prvosvećenik i mučenik Stjepan, odjeven u krvavu odjeću, i unaprijed je opomenuo dok je tražila savjet: „Ako uistinu tražiš zdravlje ozdravljenja, poći ćeš u Merbeke i ondje ćeš ozdraviti.” Stoga, imajući pouzdanja, u noći Duhova preselila se na to mjesto i ispunila obećanje preblaženoga Kristova svjedoka. U ponedjeljak pak, u treći sat dana, kad je već bio izrečen Offerenda i počela se započinjati Secreta, otvorivši oči vidi upaljena svjetla i narod koji stoji uokolo, te je snažnim glasom uskliknula hvale Bogu. Pošto su uredno obavljeni misni obredi, nastala je radost dok su svi klerici zajedno pjevali hvalospjev i zvonili zvoncima, a laici slavilif Kyrieles. a Glavčina je središte kotača u koje se prema van utaknu paoci i u čiju se cijev uglavljuje osovina., b O podrijetlu, zakonima, svetim zgradama i području ovoga mjesta postoje tri knjige Ivana Wastergija., c Tko je ovdje Tener, češće Tenera, kod Vrientija u Sanctorum Dendra, a neki kažu Tenra? Carska rijeka Flandrije, koja se ulijeva u Šeldu kod grada Dendermondea, od nje tako nazvanoga, tko? Ušće rijeke Dender., d Možda želi označiti Messines, čuveni samostan plemenitih Djevica nedaleko od grada Ypresa, koji je osnovala Adela ili Ala, supruga grofa Flandrije Balduina Pobožnoga, kako piše Meyer pod godinom 1065., gdje ga naziva Messenas, a pod godinom 1062. Mescinas., e Roosbeke je selo u području Aalsta, pod baronijom Schorisse, kako pišu Wastergius i Sanderus, i uistinu (kako čujemo i vrlo često) glasovito po štovanju Bogorodice Djevice. Ali postoji i drugo Roosbeke koje je udaljeno tri naše milje od grada Ypresa, gdje je Filip Artevelde sa svojim Genteanima u čuvenoj bitci pao od Francuza koje je u svoju pomoć pozvao Luj Male, grof Flandrije. I u tom se također Roosbekeu snažno štuje ta ista Majka, tako da se ondje obično slijeva vrlo mnogo njih da počaste njezin kip, i pripovijedaju da se u naše vrijeme dogodilo ono znamenito da je put kojim se taj kip nosi u prošnjenoj ophodnji, u svako ono vrijeme dok je vladala hereza, dok su sva okolna mjesta zarastala u ružnu zapuštenost, iako prilično dug, bio oslobođen od trnja, kopriva ili grmlja. O kojem se od ta dva Roosbekea ovdje radi ne pogađamo, osim što se može vjerovati da je ono bliže Messinesu., f To jest litanije, koje započinju više puta ponovljenim Kyrie eleison.
Variæ ad S. Berlendis tumulum curationes.
Nije dakle namjera činiti digresiju od dobročinstava presvete službenice Božje i čuda koje je učinio Bog, jer Pismo kaže: „Svaka se hvala pjeva na kraju.” I bila je neka mještanka našega kraja, toliko zgrčenih obiju ruku da su joj se pri stisnutim prstima palčevi zarivali u meso sve do tvrdih kostiju. I sama je, budući da je običavala zarađivati za život radom ruku predući i tkajući te obavljajući druge ženske poslove, kad su joj već zakazivali potrebni udovi, bolovala čitavim ustrojstvom tijela, i ona koja je prije tvrdila da bez razloga vodi siromašan život ovoga svijeta, gle, ozbiljno je tvrdila da je u zdravlju bogata, a u oslabljenosti s razlogom slabija. Što više? Naposljetku, prilično iscrpljena i gotovo svedena na ništa, tjeskobno zaziva u molitvama svetu Berlindu da barem bude bez lijeve ruke, a da joj je za znak križa barem zdrava desnica. Kristova je službenica uistinu budno pazila na njezine usrdne molitve i sljedeće je noći ispunila ono što je tražila uobičajenim moćima, ali se u ostalim udovima očitije pokazuje to odgađanje. Suznim molitvama traži da je ponesu pred oči blažene Djevice. Ondje donesena, odmah se oslobađa ostalih sveza udova i, uspravljena, slavi Boga poniznim glasovima, još nemoćna zbog zgrčenosti lijeve ruke. Drugoga dana, kad se smanjivao sumrak i sunce se penjalo na stupanj prvoga sata dana, sav se puk slio na svetu službu, jer je bio blagdan Obraćenja apostola Pavla. Gle, dovode i nju, oslonjenu na ruke svojih, i prostire se pred oltarom, predajući se molitvi, te je usred misnih obreda postala kao mrtva. Odjednom je pritrčao crkvenjak i našao potok krvi koji već teče i na ruci veliku ranu. A on, zgrabivši vodu, poškropio ju je, i gle, vidio je ruku koja je prije bila zgrčena kako se mlohavo otvara.
13 Treba također iskazati događaje čudesnije od čuda, potvrđene svjedočanstvom nekih. Dogodila se dakle osmina dana Gospodnjega rođenja, što je i njegovo Obredanje, i ne malo mnoštvo puka slilo se na jutarnje hvalospjeve prema uobičajenom obredu. I dogodilo se dok je kler pobožno zajedno slavio psalmodiju prema mjeri svoje male zajednice, a pjevač po običaju započinjao antifonu u Evanđelju, iz ložnice svetih Djevica uzdiže se slatki miris i ispunjava one koji su bili u hramu. Stoga neki nisu oklijevali istražiti sve u skrivenom dijelu crkve da ne bi kakva podmetnuta stvar oponašala Božju moć. Ondje je tada nedostajao i tamjan, ali kao što je grad smješten na vrhu gore jasno vidljiv sa svih strana, tako se čudesna moć Gospodnja očituje i onima koji žele da nije skrivena. U međuvremenu se, sve više se šireći od Boga po čitavom prostranom hramu i prostoru hrama, razlijeva tako da od zida do zida, od poda do vrha krova nije bilo neokrijepljenog kuta, i tako, šireći se kroz cijelo jutro, iščezla je kad je došao prvi sat dana. Treba uistinu znati da je Bog svima otkrio zasluge svojih, kako, kolike su slave na nebesima, ne bi imali nikakve nepovjerljivosti na zemlji, i da će njihove molitve biti slatki mirisi za vjernike.
B da će njihove molitve biti slatki mirisi za vjernike.
14 Osim toga, neki dječak, mještanin gore spomenutoga sela, dok je u neko vrijeme iscrpljen bolešću pao u postelju, otežan bolešću, ostao je pognut i, nesposoban hodati vlastitom snagom, kretao se oslanjajući se na dvije štake. Kad je to dugo podnosio i nije se nadao oporavku ni od koga od smrtnika, naposljetku je pribjegao zagovoru tih istih Gospođa, ali ne pred očima onih koji su ondje stanovali. I dogodilo se dok je ondje pred Gospodnjim križem bio u molitvi, odmah se uspravio i, stojeći sam o sebi, posebno je veličao zasluge sv. Berlinde, te je poskočivši odbacio štake i izašao zdrav. Vrativši se sutradan, donio je svjetlo na sveto mjesto, slučajno tada bez mnoštva, i odatle je svima na koje je naišao ispričao tako sretan događaj.
15 Dok su se u puku isticala znamenja svetih kreposti, bio je neki čovjek izdvojenim prebivalištem u selu kojemu je ime Udenkhem, udaljenom sedam milja od našega mjesta, koji je trpio neprekidno izgaranje vatre na oba stopala. Kad je čuo spasonosni glas o ozdravljenjima, zatražio je da ga također onamo prenesu. Donesen dakle, smješta se s lijeve strane oltara onima koji dolaze, i po blagoj Božjoj providnosti, po molitvama blažene Djevice koju je zazvao s posebnim pouzdanjem, dok je došao dimljenih i zaudarajućih stopala, odmah je počeo krvariti, ugasivši se, i, oslobođen smrada požara, radosno se vratio kući. Također je neki drugi seljak često spominjanoga mjesta, po imenu Alsten, dok je dugo bio lišen sluha, pošto su mu izliječene ušne žile, ondje vraćen u prijašnju uporabu.
16 Postoji župa susjedna našoj, po imenu a Windeke, odakle je neki Erbenbert, malena rasta, zadržavan stezanjem mnogih svojih (jer je, nadut mahnitim duhom, osobito samoga sebe mučio), također onamo doveden, ali uz tako brzu naknadu od svetih Djevica, dok je došao bijesan i mahnit, vratio se oslobođen zdrava uma.
17 Što više? Dugo je i da se uzbuđuje vrhunac svetih gospođa nego da se pripovijedaju čudesa kojima se Bog očitovao svijetu, s ostalim nebeskim bićima kolike su im časti, jer iako su njihova tijela još povezana sa zemljom, duhovi bez sumnje, kako je očito, dobivaju udio u zboru Svetaca i pokazuju nam koliko mogu u molitvama kod našega vrhovnog Suca. I kad je Gospodin svoje učvrstio ovom postojanošću, neka nikome ne bude skriveno da se volja tih svetih Djevica na bilo koji način bez poteškoće, po Božjem znaku, može očitovati, što se kao u malim tako i u velikim, u većim i najvećim stvarima unaprijed pokazuje. Jer se često činilo da je stoka, zato što je dotaknula sveta mjesta, oslabjela po zaslugama Svetih. Istima su također udijeljena gašenja groznica, liječenja različitih bolesti i ponekad, što je najveće, istjerivanja zloduha, uz zahvaljivanja, po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Boga Oca, koji s njim u Duhu Svetom živi i kraljuje, jednako božanstvo u sve vijeke vjekova. Amen. a U puku Windeke i Denderwindeke, da bi se razlikovalo od druge Wendike, koja se, jer leži uz Šeldu, zove Scheldewindeke.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.