Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Hadelinu, prezbiteru, u Viséu i Cellesu u Belgiji

DE S. HADELINO PRESBYTERO, VISETI ET CELLIS IN BELGIO

Sadržaj (9)
  1. Prethodni komentar.
  2. § III. Vita S. Hadelini i drugih, koju je napisao biskup Notger.
  3. § IV. Početništvo redovničkoga života sv. Hadelina.
  4. § V. Životna dob sv. Hadelina.
  5. Autor biskup notger.
  6. Predgovor autora.
  7. Dolazak sv. Hadelina u Belgiju.
  8. Sagrađen i osnovan samostan u Cellesu.
  9. Čudesa i smrt sv. Hadelina.

Prethodni komentar.

§ 1. Položaj Cellesa sv. Hadelina.

Od Dinanta, plemenita i drevna trgovačkog središta na rijeci Meuse u području Liègea, na sat i pol hoda udaljen je Celles, znamenito selo, u dolini koja se naslanja na šumovit kraj, kako se niže kaže u djelu Vita S. Hadelini, što leži uz rijeku Laetia. Izvire Laetia (ili Letia, kako naizmjence pišu Molanus i Miraeus, od našega Fisena nazvana Lessia, od drugih Lescia, pučki Lesch ili Les), izvire, kažem, u Ardenima nedaleko od Bouillona, te se spuštajući mnogim zavojima naposljetku gubi u raspuklini stijene, uz toliku tutnjavu da slušateljima

A ulijeva strah i pred oči stavlja nekakvu sliku pakla. Na udaljenosti od dvije milje odatle, kod sela Han, ponovno istječe iz iste stijene; je li ipak to ista rijeka ili druga, dosad se nije moglo istražiti: naime, mnogo puta je u vodu ubačena golema količina sitno nasjeckane slame i drugih sličnih stvari koje obično plutaju vodom na mnogo milja, pa se na mjestu gdje ponovno izbija nije mogao opaziti nikakav trag. Ipak ima isto ime i prije nego što se sakrije pod zemlju i ondje gdje ponovno izroni. Naposljetku se pola milje iznad Dinanta ulijeva u Meuse, posvuda duboka i, ako stanovnici žele njome ploviti, prikladna za brodove.

2 Gotovo milju od desne obale Lesse udaljeno je selo za koje smo rekli da se zove Celles, po ćeliji, odnosno samostanu sv. Hadelina. Kroz selo pak teče drugi potok, koji se ispod Cellesa ulijeva u Lessu. Cijeli taj kraj ovako u stihovanom djelu Vita S. Hadelini opisuje Hadelin Bietlotius, prezbiter iz Cellesa:

Postoji dolina jedna okružena četirima brdima, Zasađena mnogim stablima, puna divljači. Njezininom sredinom protječe bistar potok, Koji nije lišen mnogostruke koristi. Ne samo stoci, nego i samim ratarima, A i za druge potrebe može biti koristan. Nedaleko odatle teče ribom bogata rijeka Lessa, Čijim se dobrim vodama natapaju mnoge livade. A zatim, nakon više umetnutih stihova, ovako opisuje selo i njegovu crkvu posvećenu sv. Hadelinu:

Možda je to bio prvi početak sela Cellesa, Ovdje dakako, o kojem je ugodno reći nekoliko riječi. Dolinica je dakle okružena četverostrukim brdom, Koju drevni glas naziva imenom Celles. Premda je stara, ipak je časna crkva, Uz koju je spojen i veoma drevan toranj. Premda je narod bio srčan i vješt u ratu, Ipak ovaj cvate velikom pobožnošću. Kad god se naime dogodi da se Gromovniku prinose svečani zavjeti, Brojan puk hrli u crkvu. Ako ga tko poželi izbrojiti, možda ga Jedva mogne, a mnoštvo će biti veće od broja. Nepokolebljiva duha sačuvao je nauk pradjedovske Vjere i svete dogme starih otaca. Zamrzio je opake spletke krivovjerja, I omrznuo je sve nove zablude. Izbjegava štetne mamce prljavih stvari, I neprijatelj je svim lošim običajima. Premda je selo smješteno u sjenovitoj dolini, Ipak nije lišeno svakojake udobnosti. Jer dva bistra izvora s visokih brda Izlijevaju hladne vode po predjelima doline.

Jedan od njih zove se Potok sv. Hadelina, a drugi, koji se spušta sa susjednoga brda prema sjeveru, Limonijski izvor.

3 Nedaleko od sela na umjerenom brežuljku može se vidjeti prastara utvrda slavne obitelji de Celles, koja je, ukrašena naslovom barunije i orođena s više kuća belgijskih velikaša, budući da je možda još od onih junačkih vremena imala susjedne posjede ili ih je poslije stekla, odatle sebi uzela prezime. Slavno je ime Teodorika de Cellesa, koji je iz želje za redovničkim i samotničkim životom napustio kanonikat u Liègeu, osobito bogat i plemenit, te se s nekoliko pridruženih drugova uputio u Clarus-locus, gdje je bila kapelica sv. Teobalda, pokraj zidina grada Huya, ondje pobožno i hvalevrijedno živio, položio temelje regularne ustanove križara koja sada cvate u Belgiji, osobito uz tok Meuse, te naposljetku oko 1226. godine, 18. kolovoza, preminuo i ondje bio pokopan. Tako otprilike pripovijedaju ljetopisi križara iz Huya. Chapeaville u sv. 2. djela De Episcopis Leodiensibus, u bilješci uz 131. poglavlje Egidija iz Orvala, piše da je 1234. godine biskup Ivan osnovao samostan križara u Huyu, koji je prvi i početni za cijeli Red.

4 Uostalom, samo ime Celles dano je selu, kao što smo gore rekli, po ćeliji ili skromnoj kolibi koju je na tome mjestu podigao i u njoj živio sv. Hadelin; koji je poslije ondje osnovao samostan, uz koji je također prionulo ime Celles, kao i uz druge drugdje, ma koliko prostranije samostane. On je poslije pretvoren u kolegij kanonika (nismo doznali u koje vrijeme). Novi Breviarium Leodiense pod 3. veljače, 3. čitanje, čini se da nagovještava kako su tek kada se grob sv. Hadelina proslavio čudesima, njemu na čast ondje postavljeni kanonici. Tako naime stoji: Zaslugama i milošću čudesa njega ondje pokopanoga, poslije je u Cellesu nastao kolegij kanonika. No, kako je isti Chapeaville uz 2. knjigu, poglavlje 24. Ivana Hocsemiusa zabilježio iz djela Chronicon Gemblacense, crkva sv. Hadelina u Cellesu bila je jedna od opatija sv. Lamberta u Liègeu: što se ne može lako naći rečeno ni za koji kolegij svjetovnih kanonika, osim ako prije nije bio sastavljen od regularnih. Isto je prije Chapeavillea napisao Molanus u djelu Natales SS. Belgii, a nakon obojice Miraeus. A zar oni prostrani posjedi koje su Hadelinu darovali vojvoda Pipin, Guiza, Beon i drugi nisu pripadali uzdržavanju ne samo njega samoga, nego i drugih ondje predanih božanskom bogoslužju? Kako bi se, kaže pisac Životopisa, na istome mjestu povećala revnost za redovnički život. Osim ako možda tko može posumnjati kakve si je drugove pridružio, svjetovne li klerike odnosno kanonike, ili monahe, kad je on sam od najranije dobi, poput svoga učitelja Remakla, bio prožet monaškim ustanovama. Štoviše, kanonici sv. Hadelina u Viséu, kako piše Molanus, prema prvotnom utemeljenju vjerojatnijim drže da su bili benediktinci dok su boravili u Cellesu uz Laetiju, a i danas imaju svjetovnog opata, kanonika iz Liègea.

5 Srušen je, ili se od starosti urušio, taj samostan u Cellesu u kojem su ipak, čini se, stanovali sami kanonici. Stoji crkva, a u njoj naslov prepoziture. Na padini strmoga brežuljka, nedaleko od glavne crkve, nalazi se druga kapelica gdje je Hadelin najprije podigao ćeliju i provodio pustinjački život; u njoj se sve do danas vidi njegov grob, koji smo i mi jednom pohodili i častili. A u toj kapelici, na spomen njegova pustinjačkoga života, kako piše Molanus, stanuje pustinjak. Taj grob svetoga muža ovako opisuje Bietlotius:

Hladni se udovi predaju svetome grobu, Dok ih prati silno pobožno mnoštvo. Mjesto je sjenovito nalik zakrivljenom svodu, Koje puk običnim imenom naziva kriptom. Ona leži točno ispod često spominjane kapelice, Koja se puku sviđa po čudesnoj pobožnosti. Na tom se mračnom mjestu pokapa beživotno tijelo, Dok tužni puk oplakuje sprovod pobožnog oca. Ondje kosti nisu ležale mnogo godina, Nego se naposljetku sve podižu iz tvrde zemlje. Podiže se velik nadgrobni spomenik, kad su podignute prsi, Kojim je pokriveno sveto mjesto koje ostaje sve do danas.

6 Toliko o mjestu boravka i ukopa sv. Hadelina. Odatle možeš pobiti višestruku pogrešku Filipa Ferrarija u bilješci uz 3. veljače u djelu Catalogus generalis SS. On kaže: Ovaj je živio pod stegom biskupa Remakla. Umro je u Laetiae u Hainautu, za koji gradić jedni kažu da se sada zove Lessen, a drugi Leuze. O njemu govore Molanus u djelu Natales SS. Belgii i Trithemius u knj. 3., pogl. 319. Tijelo je dugo bilo u ćeliji sv. Gislena, gdje je bio na čelu samostana; poslije je preneseno u Visé, gdje se štuje. Tako on. I nije čudno što čovjek Talijan nije mogao posve točno pogoditi mjesta naše Belgije. Ono što Flamanci zovu Lessen, Francuzi Lessines, a na latinskom se kaže Lessinia, gradić je na rijeci Dender, između flamanskoga grada Geraardsbergena i grada Atha u Hainautu, a kojoj pak pokrajini sam pripada, već je mnogo stoljeća unatrag bilo sporno, kako u 2. svesku djela Flandria illustrata iz Meiera i Oudeghersta pokazuje slavni muž Antun Sanderus. A gradić koji se na francuskom zove Leuze ili Leuse, na latinskom Lutosa, smješten je dvije milje iznad Atha u Hainautu, bez zidina, te je ratovima i požarom gotovo sveden na selo, kako u djelu Natales SS. Belgii uz životopis sv. Badilona 8. listopada piše Molanus, koji navodi i djelo Chronicon Cameracense Baldrika iz Noyona, knj. 2., pogl. 43., gdje stoji ovo: Postoji također samostan kanonika, na čast apostola Petra i Pavla, u selu koje se zove Lutosa, koji je sagradio blaženi Amand: i to je bogata opatija, gdje počiva časni muž Božji Badilon. Naslov poglavlja je: De villa Lutosa. A Laetiae, pučki Liessies, selo je i vrlo pobožan samostan na rijeci Helpre u posve suprotnom dijelu Hainauta, nedaleko od granica Francuske: o tom se samostanu opširnije govorilo 7. siječnja uz Životopis časnoga oca Ludovika Blosiusa, opata istoga mjesta. Naposljetku, Cella S. Gisleni je gradić i prastar samostan na rijeci Haine, između Monsa, glavnoga grada Hainauta, i gradića Condéa, o kojem ćemo 9. listopada uz životopis sv. Gislena i drugdje govoriti. No niti se čita da je sv. Hadelin živio u tom samostanu, za koji se općenito smatra (možda ipak bez čvrsta dokaza) da se isprva upravljao po ustanovama sv. Bazilija ili drugim grčkim pravilima, niti u Laetiae, gdje je samostan osnovan tek oko vremena kralja Pipina, niti u Lutosi, nego u Cellesu uz rijeku Lessu u Ardenima; iz tih je imena tomu piscu dana prilika za pogrešku. Manje je oprostiva pogreška monaha iz Orvala, bilo Egidija bilo nekoga drugog, koji je uz 54. poglavlje Harigera dodao bilješku koja stoji kod Chapeavillea, a u kojoj se kaže: Iz Akvitanije Gislen, utemeljitelj samostana u Cellesu, u kojem je bio na čelu blaženi Hadelin, učenik sv. Remakla, i na istome mjestu tijelom počiva. Jedno je Cella sv. Gislena, a drugo Cella sv. Hadelina.
§ II. Relikvije sv. Hadelina u Viséu, štovanje. U Cellesu je oko šest stotina i četrdeset godina počivalo tijelo sv. Hadelina, koje je zatim 1338. godine preneseno u Visé. Visé je gradić u području Liègea na desnoj obali rijeke Meuse, smješten gotovo na polovini udaljenosti između Maastrichta i Liègea, udaljen od oba po dvije milje: za njega Miraeus smatra da je naznačen u diobi između Ludovika, kralja Njemačke, i Karla Ćelavoga ovim riječima: Liugas, što je s ove strane Meuse i pripada Vesatumu. Ipak Sirmond i Duchesne umjesto Vesatum čitaju Velsatum. Bilo je to 1324. godine, kada je naime nedjelja Laetare pala na III. ožujkovih ida, kako piše Ivan Hocsemius, kanonik iz Liègea, koji je tada imao 56 godina života, u knj. 2., pogl. 19.: tada je, kažem, Visé utvrđen drvenim vratima, gredama i opkopima od Adolfa od Marka, biskupa Liègea. Onamo su četiri godine poslije, naime 1338. godine, preselili kanonici iz Cellesa i onamo prenijeli tijelo sv. Hadelina. Događaj ovako pripovijeda isti Hocsemius, knj. 2., pogl. 24.: Jedanaestoga dana istoga listopada, na blagdan Djevice Kordule, preneseno je tijelo bl. Hadelina iz Cellesa s kolegijem od 12 kanonika u Visé, kako zbog tiranije odvjetnika toga mjesta, koji se naziva gospodarom Cellesa, tako i zbog pogodnosti Viséa, iznova opasanoga kamenim zidom. Toga sam dana na vječnu uspomenu događaja sastavio ove stihove: Godine tisućite, triput stote Gospodnje, četiri puta desete manje dvije, radosni kanonici iz Cellesa sa svojim zaštitnikom u Visé bijaste preneseni; Kordula je svjedok. Budi ovdje novi gost, sveti Hadeline, nado bijedniku.

8 Razlog i način toga prijenosa ovako izlaže Ivan Chapeaville u 2. bilješci uz navedeno Hocsemiusovo poglavlje, iz djela Chronicon Gemblacense: Nastala je nesloga između kanonika sv. Hadelina i gospodara Cellesa. Naime, rečeni je gospodar zakidao slobodu njihove Crkve i preko svake mjere tlačio spomenute kanonike. A budući da je crkva sv. Hadelina u Cellesu bila jedna od opatija sv. Lamberta u Liègeu, gospoda kanonici, posluživši se savjetom, potajno uzeše nosiljku s tijelom sv. Hadelina i prenesoše je u Liège, smjestivši je u crkvu sv. Lamberta. Stoga su se naš biskup Adolf i kaptol iz Liègea o tome međusobno savjetovali što im je činiti. Naposljetku su se međusobno složili da rečenu nosiljku sv. Hadelina sa spomenutim kanonicima prenesu u Visé: što je i učinjeno, i tada je ondje osnovana kanonička crkva. U to je vrijeme biskup i Crkva iz Liègea opasivala Visé novim zidinama i kulama na obali Meuse.

9 Kornelije Zantfliet, benediktinski monah kod sv. Jakova u Liègeu, kojega navodi Chapeaville, piše da su biskup i kanonici iz Liègea pregledali nosiljku i da je u njoj pronađeno tijelo sv. Hadelina: Samo je ruka, kaže, nedostajala tijelu, koja se u samostanu u Stavelotu časno čuva sve do danas, prenesena onamo prije mnogo tijekova godina. Smatra se da je taj pisac, kako u djelu Bibliotheca Belgica svjedoči Valerije Andrija, preminuo oko 1371. godine Kristove. Također se kaže da se kost ruke sv. Hadelina čuva u Hubliniju s one strane gradića Cineya. U Cellesu je u glavnoj crkvi goljenična kost, a ostale su njegove relikvije u pustinjačkoj kapelici. Prijenos tijela spominju i mnogi drugi pisci: Chapeaville u bilješci uz 51. poglavlje Harigera, Franjo Haræus u djelu Compendium Vitarum SS., Konstantin Ghinius u djelu Natales SS. Canonicorum, Molanus u djelu Natales SS. Belgii, Miraeus u djelu Fasti Belgici; no svi se oni varaju kad pišu da se dogodio 1327. godine, jer Hocsemius izričito piše da se zbio one godine kada je 12. listopada padao u ponedjeljak, a nedjeljno je slovo dakako bilo D, što odgovara 1338. godini: stoga ga Miraeus u djelu Chronicon stavlja u tu godinu, kao i Molanus u djelu Indiculus SS. Belgii te Wion u bilješci uz 3. veljače.

10 Uspomena na taj prijenos zabilježena je 11. listopada u rukopisnom djelu Florarium SS. ovim riječima: Prijenos sv. Hadelina, ispovjedaoce u Liègeu, 1338. Također i u Ferrarijevu djelu Catalogus generalis, ali opet ne bez pogrešaka: Toga dana prijenos tijela sv. Hadelina ispovjedaoce iz Cellesa sv. Gislena u Hainautu u Visé u Brabantu na Meusi. Jer niti se Visé nalazi u pokrajini Brabantu, niti su svete relikvije prenesene iz Cellesa sv. Gislena, gradića u Hainautu, nego iz Cellesa sv. Hadelina, sela u području Liègea u Ardenima, niti se naposljetku (što dodaje u bilješci) to dogodilo 1329. godine. Stanovnici Cellesa slave prijenos trostrukim oficijem u nedjelju unutar osmine Rođenja Bogorodice Djevice.

11 Zašto pak Hocsemius piše da se ono što se dogodilo na blagdan sv. Kordule zbilo jedanaestoga listopada, ne shvaćamo dovoljno. Sv. Kordula štuje se 31. listopada; ali ni u suvremenom djelu Breviarium Leodiense, ni u starome koje je izdano 1520. godine, nema nikakva spomena sv. Kordule ni 31. listopada. Bietlotius želi da se taj prijenos dogodio 24. listopada, i ljupko izlaže razlog preseljenja: Kad je prošlo trideset osam godina poslije tisuću tristo, I bio je dvaput dvanaesti dan listopada. U Visé se tijelo, dok je u Liègeu biskup bio Adolf, Prenosi, kako uče drevni spisi. Zajedno seli sav časni zbor klera Iz Cellesa. Pitaš li za razloge, prijatelju čitatelju? Zašto se sve pitome životinje boje lavova? Zašto se runasta janjetina boji mrskih vukova? Zašto sav rod ptica bježi od grabežljivog jastreba? I zašto se pile boji zasjeda lunje? Zašto morska neman kit progoni morske ribe? Zašto čaplja u tekućim vodama plaši žabe? Jedan se i jedini odgovor daje svima: Ništa nema Među živima što ne bježi od svega što mu škodi. Nekoć je crkva u Cellesu ostala bez svojih prezbitera, i jedva je trojici bilo dano da preostanu. Osim prepozita u glavnoj su crkvi još dvojica, od kojih je jedan župnik, a drugi kapelan: četvrti je u manjoj kapelici pustinjak, i sam svećenik.

12 Da je pak štovanje sv. Hadelina prastaro, očito je iz najstarijega rukopisnog Adonova djela Martyrologium u samostanu
pregledali u Liègeu,
godine 1338., ne 1337.
Godišnja uspomena događaja 2. listopada.
ili u mjesecu rujnu.
je li se dogodio na dan sv. Kordule?
F

A samostanu sv. Lovre u Liègeu, u kojem pod 3. veljače, kao i u djelu Martyrologium Ecclesiae S. Lamberti na istome mjestu, stoji ovo: I sv. Hadelina ispovjedaoce. Isto ima Benedikt Dorganius; Hermann Greven i Martyrologium tiskano u Kölnu 1490. godine dodaju: Iz Akvitanije. Wion: Kod Viséa sv. Hadelina ispovjedaoce. Ferrari i Ménard: Kod Viséa u Belgiji sv. itd. Molanus: Kod gradića Viséa sv. itd. Canisius: U području Liègea, u gradiću Viséu, sv. Hadelina ispovjedaoce. Rukopisno djelo Kalendarium Ord. Benedictini: Istoga dana sv. Hadelina, monaha iz Stavelota, učenika sv. Remakla biskupa. Naš Andrija Bocius u djelu Teutonicum Martyrologium: U Cellesu sv. Hadelin ispovjedalac, učenik sv. Remakla. Galesini: Kod gradića Viséa sv. Hadelin ispovjedalac, slavan po pohvali pobožna života te božanski i čudesno izvršenih djela. Rukopisno djelo Florarium: U gradiću Viséu pokraj Liègea preminuće bl. Hadelina ispovjedaoce, 3 čitanja. On je bio učenik sv. Remakla, XVII. biskupa Maastrichta. Nijemoj je ženi vratio govor i učinio mnoga čudesa. Naš Balduin Willotius: U selu Cellesu pokraj Dinanta preminuo je sv. Hadelin ispovjedalac, Akvitanac, učenik sv. Remakla u Stavelotu. Njegovo je tijelo poslije 1337. godine (štoviše sljedeće, kako smo gore pokazali) preneseno u Visé, gradić u području Liègea, gdje počiva. O njemu govori i Saussay, kod kojega treba ispraviti što posvuda stavlja Ursetum umjesto Visetum: govore i drugi koje treba niže navesti. Onaj koji je djelo Martyrologium Romanum prevedeno na francuski i prošireno izdao u Liègeu 1724. godine, napisao je da stanovnici Viséa na ovaj dan slave prijenos sv. Hadelina: pogrešno; ovo je dan njegova rođenja za nebo, a prijenos se dogodio u listopadu, kako je prije rečeno.

§ III. Vita S. Hadelini i drugih, koju je napisao biskup Notger.

Životopis sv. Hadelina prepisao nam je iz rukopisnoga kodeksa, koji sadrži djela malmundarijskih zaštitnika, naš Ivan Gamans. Isti se nalazi u drevnome kodeksu samostana sv. Lovre u Liègeu, a u Cellesu je podijeljen na 9 čitanja. Već ga je prije toga Heribert Rosweyde bio prepisao iz jednoga drugog kodeksa. Smatramo da je njegov autor Notger, biskup Liègea, koji je upravljao tom Crkvom od godine 971. do 10. travnja 1007. Postoje još neki njegovi spisi, kao što su Vita S. Remacli Episcopi 3. rujna, Vita et Translatio S. Landoaldi 19. ožujka, a možda i Gesta Episcoporum Leodiensium, koja je izdao i dotjerao Hariger, opat u Lobbesu.

14 Notger je doista bio iznimno učen i pobožan; o njemu u djelu Chronicon Lobiense opat Folkuin izjavljuje ovo: „Ako bih počeo nabrajati darove njegova duha i vrhunac kreposti, budući da je još na životu, činilo bi se da laskam. Jedno treba sa sigurnošću reći: da je on onaj na koga je Duh Božji izlio osobit dar istine i vjere.” Kanonik Anzelmo u pogl. 30 naziva ga odlikovanim svakom profinjenošću vladanja. Egidije iz Orvala kaže da je plemenitost roda proslavio znanjem i ćudoređem, da je od književne učenosti primio i ures ćudoređa te da je, pohvalno uznapredovavši u objema disciplinama, zaslužio biti premješten iz škola u palaču itd. No s kolikim se žarom duha brinuo za proučavanje književnosti, isti Anzelmo u pogl. 35 spominje ovako: „Kolika mu je bila briga u odgajanju dječaka i poučavanju u školskim disciplinama, najbolje se dokazuje time što je uvijek, kad bi išao na put, daleko ili blizu, sa sobom vodio školske mladiće, koji su se pokoravali jednome od njegovih kapelana po najstrožoj školskoj stezi. Njima je također davao nositi obilje knjiga zajedno s ostalim školskim priborom: tako se događalo da su oni koje je neuke i neobrazovane odveo iz samostana, pri povratku u književnoj učenosti nadmašivali same one koje su prije imali za učitelje.” Zatim nastavlja u pogl. 56: „Prigodom te učenosti mnogi su od njih uz njega toliko uznapredovali i u stezi vjere i svetosti da su postali prikladni upravitelji Crkava.” Nabraja nekoliko izvrsnih biskupa oblikovanih pod njegovim vodstvom: Gunthera iz Salzburga, Rotharda i Erluina iz Cambraia, Hajmona iz Verduna, Hezelona iz Toula, Adelboda iz Utrechta, Duranda iz Liègea itd.

13 Budući da je Notger gorio tolikom revnošću da mladež prožme pobožnošću i književnošću, one za koje bi čuo da se ističu učenošću pratio je osobitom naklonošću ili ih čak primao u svoju obitelj. „U ta su vremena kod nas cvale književne studije”, kaže Folkuin u djelu Chronicon Lobiense, „u čijem su marljivom učenju najugledniji bili Skamin, Teoduin i od njih najoštroumniji Raterije itd.” Stoga, kada su spletkama toga Raterija prilike u Lobbesu bile uzburkane, a sam opat Folkuin uklonjen sa svoga mjesta, Notger je odmah na samome početku svoga biskupovanja, pozvavši opate, naime Werenfrida iz Stavelota i Heriberta iz Saint-Huberta s nekolicinom braće, najprije istražio začetke urote, izvagao i pretresao ono što je pronašao, a nakon pretresanja naposljetku primijenio sud; kad je uvidio da je sve bezvrijedno, pomirio je braću s opatom, njega samoga vratio na položaj... i pošto nam je Božjom milošću, Notgerovim posredovanjem, darovan najčvršći mir, gospodin se biskup vratio u Liège. Toliko Folkuin. Njegov Nastavljač pripovijeda o drugome dobročinstvu koje je Notger iskazao redovnicima u Lobbesu: „Opat Folkuin postigao je, na poticaj gospodina biskupa Notgera, da se povlastica izuzeća naše Crkve najprije po imenu obnovi od cara Otona, a potom, zauzimanjem istoga biskupa, potvrdi apostolskom vlašću od pape Ivana. Otkako je naime Franko, promaknut od opata u Lobbesu u biskupa Tongerena ili Liègea, od kralja Arnulfa ishodio opatiju za svoju biskupiju, pod biskupima koji su slijedili sve do Erakla našim su se poslovima bavili prepoziti i dekani, koje god bi biskupi postavili; a po Notgeru, nasljedniku toga istog Erakla, dopušteno nam je i od spomenutoga pape Ivana potvrđeno da, kao od početka sve do Franka, tako i ubuduće trebamo imati opata itd.”

16 Iz toga sebi tako dragoga učilišta kreposti i nauka Notger je k sebi pridružio monaha Harigera, ili Herigera, bilo kao druga u svojim studijama, bilo kao odgojitelja tuđih. O njemu isti Folkuinov Nastavljač kaže: „I kod stranaca je bio slavan i životom i znanjem. Toliko je naime spomenutome časnom biskupu Notgeru bio drag i blizak da ga je isti biskup držao među prvima ne samo u domaćim ili crkvenim poslovima, nego i u dvorskim poslovima, kojih je u to vrijeme bio glavni izvršitelj. I ne samo u Lotaringiji, nego i u Italiji, gdje je Otonu, još dječaku, pripremao kraljevstvo, služio se njegovim uslugama i savjetima.” Ništa stoga nije čudno što se neka Notgerova djela pripisuju Harigeru, koji mu je bio takoreći tajnik za spise, te je možda njegove spise dotjerivao i ispravljao, a neke koje biskup nije htio izdati pod svojim imenom sam je izdao pod vlastitim imenom. Kad je opat Folkuin godine 990. umro, on je postavljen na njegovo mjesto; umro je 31. listopada 1007., sedmoga mjeseca nakon Notgera, ne bez glasa o čudesima. No pogledajmo pojedine Notgerove spise.

17 Najprije je napisao Vita S. Remacli, kao što je očito iz pisma Werenfridu, opatu u Stavelotu, koje počinje ovako: „Notker, kojega, iako nedostojna slugu sv. Marije i sv. Lamberta, ipak nazivaju biskupom, Werenfridu, časnome u Kristu ocu svećeniku, potporu vječnoga spasenja. Sva starina, kako kaže najveći od govornika itd.” Ovome se životopisu kod Surija pridodaje knjiga čudesa sv. Remakla, u kojoj se spominju upadi Danaca u Galiju i razne nevolje kojih autor pokazuje da je bio očevidac. To je Gerarda Ivana Vossija, inače točnoga,

A potaknulo da napiše kako je ovaj Notger živio pod Karlom Debelim, koji je okrunjen godine 880., a umro 888., te da stoga pretpostavi dvojicu Notgera, biskupa Liègea. Međutim, u vrijeme careva Karla Debeloga ili Arnulfa neki je bezimeni monah iz Stavelota napisao Vita S. Remacli, koja počinje: „Oriundus fuit Aquitaniæ partibus vir venerabilis Remaclus.” Zatim je isti autor napisao dvije knjige čudesa s ovim početkom: „Post expletum namque gloriosissimi agonis omnibus seculis laudabilem triumphum, quo deposito carnis indumento, immarcescibilem gloriæ idem nactus est coronam.” To je životopis koji Notger spominje u onome pismu Werenfridu: „Ponudio si knjižicu o životopisu kako našega, tako i vašega posebnoga zaštitnika, naime gospodina Remakla, požalivši se ipak da je zbog nemara vaših prethodnika sastavljena kraće nego što bi stvar zahtijevala s obzirom na veličinu njegovih djela; a ujedno se činilo da, da ne kažem moliš, nego radije potičeš da naložim da se ona ne samo prepiše, nego i nešto ljepše dotjera, kako zato što postoji obilje njegovih djela preuzetih od drugdje, tako i zato što iz vašega kartulara ne nedostaje poznavanje vremena, čiju je raznolikost sada osobito potrebno znati.”

18 Osim toga Notger je napisao životopis sv. Landoalda i prijenos njegovih moći iz sela Wintershovena u samostan gentske utvrde, odnosno sv. Bavona. Naslov toga spisa u najstarijem rukopisnom kodeksu sv. Bavona glasi ovako: Annotatio Notkeri sanctæ Trajectensis vel Leodiensis Ecclesiæ Præsulis, super Translatione sancti Confessoris Landoaldi Archipresbyteri, sociorumque ejus. Njegovo pak pismo Womaru, opatu i monasima u Gentu, dano 20. lipnja, godine Gospodnjega utjelovljenja 880., indikcije VII., za vladavine gospodina Otona VIII. godine nakon smrti oca, a IX. godine biskupovanja samoga Notgera, počinje ovako: „Notker, kojega, iako nedostojna slugu sv. Marije i sv. Lamberta, ipak nazivaju biskupom, Womaru, časnome u Kristu ocu i braći u Gentu, te svima vjernicima na kojem god mjestu bili koji će ovo čitati bez prijekorna oka, trajnost nebeskoga života. Niste oklijevali moliti, štoviše poticati sposobnost naše malenkosti, prečasni oci, da od čudesnih djela koja valja naviještati svim vjekovima i narodima, a koja su u naše dane, premda smo nedostojni, nama očitovana, a vama povrh toga unaprijed udijeljena, objavljena naime pri prijenosu sv. Landoalda arhiprezbitera i njegovih drugova, jer su, budući da su izneseni iz naše biskupije, po Božjoj providnosti pripali vašemu pravu,

C trebamo udovoljiti molbi sviju, a osobito vašoj, koliko je do nas moglo doprijeti širenjem glasa.” I nakon mnogo toga, posve sličnoga onome što se nalazi u pismu Werenfridu iz Stavelota, dodaje ovo: „Svjedočimo Isusom i njegovim svetim anđelima te budućim Sudom da smo ovdje stavili malo toga drugoga osim onoga što smo ili čuli od prezbitera Saraberta, koji se u to sveto zakleo i kojega ste vi (kako je sam izvijestio) snažno zaklinjali Bogom i zaslugama ovih svetaca, ili što smo našli vjerno zabilježeno u vašem spisu koji nam je donesen; izuzevši jedino ono što se, izvađeno iz našega biskupskog spisa, činilo prikladnim staviti na početak ovoga lista radi vremenskoga slijeda.” Ono što naziva biskupskim spisom čini se da je ono što je on prikupio o djelima biskupa, o čemu ćemo odmah govoriti.

19 Da je pak u tome djelu o sv. Landoaldu Hariger ustupio svoj rad svome biskupu, može se zaključiti iz povijesti istoga Prijenosa, koju je sastavio gentski monah koji je tome nazočio; ondje se nalazi ovo: „A gospodin opat, vidjevši tolika dobročinstva, uzvrati hvalu svemogućemu Bogu. Nedugo zatim, po nadahnuću Gospodnjem, radi opreza za buduće naraštaje, ili, što je istinitije, radi veće slave svetaca, pobrinuo se poslati naše gore spomenute priore časnome biskupu lièške Crkve, poniznom molbom usrdno moleći da po svojim klericima istraži sve što je vrijedno o relikvijama prenesenih svetaca i da mu pismeno javi istinu o svemu tome: što je, darom Gospodnjim, odmah i ispunjeno. Jer pozvani na punoj sinodi svećenici i klerici koji su se odasvud slili, jednim su glasom pred svojim biskupom iznosili kolika su čudesa o našim svecima čuli i vidjeli da su se dogodila; stoga su, uz odobrenje istoga izvrsnog biskupa, ondje prikupljena čudesa koja su bila razglašena, te ih je gospodin Heringer, učitelj i vješt u glazbenome umijeću, ukratko doduše, ali dovoljno rječito i sjajnim govorom opisao, a i samoga su biskupa vlašću potvrđena; povrh toga su osnažena otiskom njegova pečata i vjerno poslana gospodinu opatu i svoj braći u Gentu.” Gotovo slično iznosi Miraeus u djelu Notæ ad Sigeberti Gemblacensis cap. 137 de Scriptoribus i Valerije Andrija u djelu Bibliotheca Belgica pod imenom Harigera. No bilo da je tu povijest napisao Notger, a dotjerao Hariger, bilo da ju je ovaj sastavio, a onaj pregledao, ipak je pod biskupovim imenom poslana Gentskima i objavljena: jer Hariger, govoreći o biskupu i svome tolikom zaštitniku, ne bi ga nazvao „kao nedostojnim”.

20 Naposljetku, Notger je prikupio djela lièških biskupa sve do svoga vremena. Budući da to nisu prenijeli Sigebert i Tritemije, Miraeus i Valerije Andrija to ne prihvaćaju. Sam pak Notger tvrdi u pismu Werenfridu: „Nisam prikupio samo vremena i djela onoga kojega smo spomenuli”, kaže, „naime svetoga Remakla, nego i ostalih biskupa naše Stolice, koja su se odasvud mogla skupiti, sve do naših vremena; i odatle sam izvađeni životopis onoga za kojim si osobito čeznuo pružio tvojim željama.” To kaže onaj na koga je (kao što smo gore prenijeli iz Folkuina) Duh Božji izlio osobit dar istine i vjere. No budući da je to isto pismo stavljeno na početak djela Gesta Episcoporum Leodiensium izdanoga pod Harigerovim imenom, čini nam se vjerojatnim da se Notger u pisanju toga životopisa možda nije samo poslužio njegovim radom, nego da mu je ono što je bio prikupio o svim biskupima sve do svoga vremena predao da dotjera i, kako se čini, izda. I doista, dok Notger svjedoči da je prikupio djela baš svih biskupa, Hariger ih spominje samo 27; čini se da povijest kasnijih 17 biskupa, koji su stolovali između sv. Remakla i Notgera, nije mogao dovršiti ili ju nije htio izdati. Tako o drugim Harigerovim djelima Folkuinov Nastavljač, nabrojivši neke njegove spise, kaže: „I druga je također sastavio, ali ih nije objavio.”

21 Sada valja izložiti zašto smatramo da je Vita S. Hadelini napisao isti Notger. Autor u pogl. 2, br. 11 pokazuje da je bio lièški biskup: „Ondje je također iz prihoda dodijelio, kao imovinu naše Crkve, selo koje se naziva Mons Francheri.” Ne može se naime prihvatiti Ménardovo čitanje „ut Remensis Ecclesiæ villam”. Tome se pridružuje i to što je predgovor gotovo isti kao i u djelu Vita S. Remacli. A to je svojstveno Notgeru: tako poglavlje I. djela Vita S. Remacli i prvo poglavlje djela S. Landoaldi započinje na isti način: „Francorum regnum a sui principio semper infatigabile etc.”, a mnoge su stvari u pismu Womaru, opatu u Gentu, iste ili posve slične onima koje se nalaze u pismu Werenfridu iz Stavelota. Zatim je tu ona Notgeru svojstvena formula iskazivanja skromnosti u br. 1: „nobis, ac si indignis B. Hadelinum destinavit”. Čini se pak da je ovaj životopis napisao na molbu monaha iz Cellesa.
22. Postojao je drugi, kraći životopis sv. Hadelina u rukopisu sv. Martina iz Utrechta s ovim početkom: „Hadelin, rođen u Akvitaniji od plemenita roda, došao je sa sv. Remaklom, poslije biskupom Tungre, u Francusku radi hodočašća.” No ili taj životopis nije osobito star, ili je naknadno dodano ono što se u njemu E
F
Životopis sv. Hadelina.
Njegov drugi, kraći rukopisni životopis,

A čita: „Tijelo ovoga sveca mnogo je vremena kasnije preneseno u Visé, zajedno sa zborom kanonika njegove Crkve, po Adolfu de la Marcku, lièškome biskupu, oko godine Gospodnje 1338., XI. dana mjeseca listopada.”

23 Drugi životopis, sastavljen u elegijskim stihovima, dao je našemu Ivanu Gamansu svećenik pustinjak, stanovnik ćelije nad grobom sv. Hadelina, a nosi ovaj naslov: S. Hadelini Ecclesiæ Cellensis Patroni Vita, u stihove pretočio Hadelin Bietlot, prezbiter iz Cellesa, godine od rođenja Kristova 1589., a oko XLII. godine svoga života. Njega niže često navodimo; nije bilo vrijedno truda donositi ga u cijelosti. On je bio podprepozit u Cellesu,

24 Životopis sv. Hadelina na njemačkom je jeziku izdao i naš Heribert Rosweyde. O njemu raspravljaju Molanus u djelima Natalibus i Indiculus SS. Belgii te u djelu Chronicon pogl. 3, Franjo Haræus u djelu Compendium Vitarum SS., Hugo Ménard u knj. 1 djela Observationes ad Martyrologium Benedictinum, Konstantin Ghinius u djelu Natales SS. Canonicorum, Andrija du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum, Egidije Gelenius u knj. 4 djela De magnitudine Coloniæ, Tritemije u djelu De viris illustribus ordinis S. Benedicti knj. 3 pogl. 319 gdje ga naziva Adelmom, naš Bartolomej Fisen u povijesti i u djelu Flores Ecclesiæ Leodiensis, Hariger, o kojemu je gore bilo riječi, u djelu Gesta Episcoporum Leodiensium pogl. 51 gdje donosi ovo, što se u Životopisu pripovijeda drukčije: „Tako je i blaženi ispovjedalac Hadelin, koji je i sam bio Akvitanac, dok je jednom, ondje kamo se bio povukao, činio Bogu ugodna djela, u viđenju opazio da mu se ukazao isti otac (Remaklo), ljupka lica, časne kose, najuzvišenijega stasa tijela, koji mu je pokazao mjesto budućega boravka i vječnoga počinka te mu ukazao na izvor prikladan za ljudske potrebe. Da je to tako, dokazuje se time što na tome istom mjestu počiva tijelom, a prisutan duhom ondje nije prestao iskazivati mnoga dobročinstva vjernicima.”

§ IV. Početništvo redovničkoga života sv. Hadelina.

Naš Bartolomej Fisen u djelu Historia Leodiensis knj. 3 br. 42 za godinu Kristovu 652., u kojoj smatra da je sv. Remaklo, već se odrekavši biskupstva, boravio u samostanu u Stavelotu, ovako piše o Hadelinu: „Osobitom je plodnošću nicao rasadnik u Stavelotu, presretan s Remaklom kao njegovateljem. Ondje je Hadelin polagao početništvo asketskoga života i već je tada pružao izvanrednu nadu u buduću svetost.” Isti u knj. 4 br. 13, govoreći o rimskome hodočašću Remakla poduzetom godine 669., piše ovako: „Za suputnika na putu imao je Hadelina, rodom Akvitanca, mladića sjajne naravi, koji je, položivši početništvo u vježbalištu u Stavelotu, sve držao u iščekivanju neke rijetke kreposti.” Isto o početništvu redovničkoga života položenome u Stavelotu piše u djelu Flores Ecclesiæ Leodiensis. Andrija du Saussay ima ovo: „Istoga dana kod Urseta (htio je napisati Visé) sv. Hadelina ispovjedaoca, učenika samoga sv. Remakla, koji je, također rodom Akvitanac, ostavivši očinsko tlo i rodbinu, pošao u Stavelot k samome Remaklu, te se okoristio njegovim učiteljstvom i od njega bio poslan u Celles da ondje sagradi samostan itd.” Čini se da se s istim mišljenjem slažu Molanus u djelima Natales i Indiculus SS. Belgii, Haræus, Ghinius i Chapeauville u bilješkama uz pogl. 51 Harigera, dok kažu da je, ostavivši svoju zemlju i rodbinu, došao u Stavelot, gdje se okoristio učiteljstvom sv. Remakla. Miraeus u djelu Fasti Belgici kaže samo da je bio učenik sv. Remakla u samostanu u Stavelotu, te ne izriče izričito je li ondje ili drugdje položio početništvo monaškoga života, niti je li u Belgiku došao kad je Stavelot već bio sagrađen ili prije.

26 No pisac njegova Životopisa u pogl. 1 br. 3 kaže: „sa spomenutim blaženim Remaklom prihvatio se ovoga puta koji rijetki mogu nasljedovati, te je u svemu bio dionik njegovih pobožnih djela i nevolja, podnoseći s njime i mnogovrsne napore hodočašća.” I u br. 4: „Vidjevši blaženi Hadelin da je onaj koga je ljubio prevelikom ljubavlju uzvišen od Boga i ljudi te uzdignut na biskupsku stolicu, nije u našoj moći izložiti kolikim su klicanjem bili ispunjeni njegovo srce i jezik.” A tada Stavelot još nije bio utemeljen: dakle, pristao je uz Remakla prije nego što se ovaj onamo povukao, kamo je naposljetku, ostavivši biskupstvo, u pratnji blaženoga Hadelina, krenuo dugo željenom stazom. Isto prenosi Hugo Ménard, da je iz ljubavi prema Kristu ostavio domovinu i došao u Austraziju sa sv. Remaklom, kojega si je uzeo za uzor nasljedovanja. A zatim kaže da je Remaklo, u pratnji sv. Adelina, pošao u pustinju. No je li Hadelin već tada bio monah, nijedan od njih nije izričito naveo.

27 Bietlot u metričkom Životopisu piše (što mi ne prihvaćamo) da je došao k Remaklu već kao biskupu:

„Odmah je došao do krajnjih granica Franaka, gdje obitavaju Treveri, srčan narod, muževi. Neumorno slijedi stope onih otaca ovaj svetac; nikakvih se životnih pogibelji ne boji. Tada je također po čestitosti ćudoređa nikome drugi božanskim udesom biskup bio Remaklo. Ulazi u svetu dvoranu časnoga biskupa; ljubazno biva primljen; bio je siromašan potrebit. Naime, kao što na vedrome nebu sja zvijezda, i kao što u hramu blistaju jasna svjetla, tako i on sjaji slavan mnogostrukom krepošću te drugima pokazuje plemeniti put kreposti. Mio bijaše svima, dječacima, slugama i muževima, blag poput janjeta, bez prijevare i lukavstva. Njega sebi Remaklo posvaja za sina i druga, te prema njemu gaji ljubav pravoga oca.” Čini se ipak da ovaj pisac nagovještava kako je Remaklo već prije bio poznat Hadelinu, kojega uvodi kako se raduje njegovu dostojanstvu:

„Ovaj otac, ugledavši Remakla uzdignuta na posvećenu Stolicu, u svojoj duši kliče i likuje.”

Čini se da ovome mišljenju ide u prilog Breviarium Leodiense, 2. čitanje, gdje kaže: „uputio se k blaženomu Remaklu, biskupu Tongerena, i u samostanu u Stavelotu najprije je bio dionik samačkoga života, pobožnih djela i njegovih nevolja u svemu itd.” Stari brevijar ima: „Došao je na mjesto smješteno na obali, koje se naziva Dinant, uz rijeku Meuse.”

28 Vjerojatnije je ono što Bietlot dodaje o svećeništvu:

„Doista se proslavio svijetlom čašću svećenika, koje službe bez ikakve sumnje bijaše dostojan.”

Stoga smatramo da je Hadelin uložio trud u poučavanje naroda kršćanskoj vjeri kao revan pomoćnik svoga biskupa, te Tritemije piše da je bio „mnogo štovan kako po poznavanju Pisama, tako i po svetosti ćudoređa”. Na to smjera i molitva koju na ovaj dan u svečanim bogoslužjima mole crkve u Liègeu, Cellesu i Viséu: „Svemogući vječni Bože, naplatitelju svojih slugu, koji si nam htio dati blaženoga Hadelina za naučitelja spasenja; udijeli nama, slugama svojim, da nam pomognu zasluge onoga čijim se krepostima i primjerima radujemo. Po Gospodinu.” Tome (prema svjedočanstvu Molanusa) odgovara i njegov prikaz. U Viséu se naime slika u dugoj doktorskoj haljini crne boje, kako u ruci drži biskupski štap na čijem se vrhu ističe križ, a na tome križu sjedi golubica. Inače ga u Cellesu... slikaju kao pustinjaka, jer je kod njih provodio pustinjački život; drugdje pak odjevena u albu i misnicu, kako u lijevoj ruci drži knjigu, a u desnoj štap kakav smo opisali.

29 Gdje je dakle Hadelin primio monaški habit? Ne navodi se. Dopušteno je nagađati da je to bilo u Solignacu ili u Cugnonu, pod Remaklom. Njemu je brigu o samostanu u Solignacu na području Limogesa bio povjerio sv. Eligije,

A sv. Eligije, kako prenose Notger i monah iz Stavelota u djelu Vita Remacli. „Nakon nekoga vremena”, kaže ovaj, „širenjem glasa po čitavoj pokrajini Galiji čulo se za život i djela često spominjanoga blaženoga muža Remakla, te je to doprlo do ušiju velikaša koji su u to vrijeme upravljali palačom... i u kraljevskim je dvoranama izneseno kako tako izvrstan muž ne smije izbivati iz kraljeve nazočnosti, da bi se njegovom razboritošću uređivali poslovi kraljevstva: odakle se dogodilo da je časno pozvan, kako je dolikovalo, doveden na prag palače, da svima bude velika utjeha.”

30 Njemu je zatim kralj Sigebert povjerio upravu samostana u Cugnonu, o čemu Notger piše: „Na mjestu koje se naziva Cugnon, smještenom nad rijekom Semois, isti je kralj, po savjetu svojih velikaša, sagradio samostan u čast apostola Petra, Pavla i Ivana, jer je pružao prikladna prebivališta za stanovanje slugu Božjih, obdario ga darom svoje darežljivosti te okupio prokušane osobe koje služe Bogu, kojima je za upravitelja postavio blaženoga Remakla i naložio da stanovnike navikne živjeti prema predaji otaca. Sve do danas postoji mjesto njegove molitve uklesano u stijeni, odakle bolesnicima sve dosad dolaze dobročinstva.”

B Isto ima Hariger u pogl. 34, s čime se slaže i povelja samoga kralja sv. Sigeberta, koju smo 1. veljače donijeli u djelu Analecta ad Vitam S. Sigeberti § 3 br. 17, u kojoj stoji ovo: „I stoga iz pobožnosti svoje duše... redovnički samostan, u čast naših zaštitnika Petra, Pavla, Ivana i ostalih mučenika, u našoj ardenskoj zemlji, na mjestu koje se naziva Cugnon, koje čini se okružuje rijeka Semois, i iz dara naše darežljivosti želimo sagraditi samostan prema predaji otaca; te ondje uz Kristovu pomoć postavljamo Remakla za opata, kako bi se ondje trebali vladati prema redu i opomenama drevnih otaca.” Čini se da neki trag Cugnona preostaje kao drevni priorat u kraju Cougnon, koji pripada luksemburškome kolegiju Družbe Isusove, uz rijeku Semois, kako je nazivaju Hariger i Notger, odnosno Sesomiris, kako je naziva sv. Sigebert, pučki Sesmoy ili Semoy, između gradića Chinyja i Bouillona.

31 Ovdje je dakle Remaklo bio opat kada je iz Solignaca pozvan u Austraziju. Ako je pak Hadelina, još kao laika, ali obuzeta željom za savršenijim životom, poveo sa sobom, ovdje ga je među prvima odjenuo u sveti habit; ako je pak već bio položio početke redovničkoga života u Akvitaniji, ovdje je zasigurno nastojao doprijeti do njegova savršenstva: u čemu se toliko dokazao svetome ocu da ga je poveo sa sobom u Maastricht, kako bi i samoga sebe njegovim domaćim primjerom poticao na pobožnost, a druge njegovim naukom poticao na dužnosti kršćanskih kreposti; zbog čega ga je i zaredio za svećenika. Ondje mu je, po primjeru prethodnika Amanda, iako ne iz istoga razloga, bilo dopušteno odložiti biskupsku službu;

C te je poveo Hadelina sa sobom u Stavelot, koji je, kao i Malmedy, sredstvima koja je pružio Sigebert, sagradio u vrijeme svoga biskupovanja: odakle ga je poslije otpustio da osnuje samostan u Cellesu.

§ V. Životna dob sv. Hadelina.

A Arnold Wion piše da je sv. Hadelin djelovao godine 670. Franjo Haræus i Heribert Rosweyde pišu da je umro oko 680. Točna godina smrti ne može se utvrditi nikakvim sigurnim obilježjem; tijek preostaloga života može se nekako urediti iz djela Vita S. Remacli. Ukratko ćemo dakle spomenuti ponešto o Remaklu, a sve ćemo potpunije raspraviti uz njegov životopis 3. rujna.

33 U vrijeme cara Heraklija i Klotara II., kralja Franaka (od kojih je ovaj umro godine Kristove 628., nakon što je vladao 44 godine i nekoliko mjeseci, a onaj 641., nakon što je vladao 31 godinu), sv. Remaklo je svojim rođenjem proslavio Akvitaniju, dok je metropolitanski grad Bourges imao za nadbiskupa sv. Austregizila, a za arhiđakona blaženoga Sulpicija, koji je ubrzo potom obdaren biskupskom čašću. Tako pišu Notger i Hariger u pogl. 48: „Remaklo dobre naravi uzvišeno je odgojen, koliko je roditeljima dopuštalo veliko obilje imetka, naime pod blaženim Sulpicijem, kojemu je na čast poznato da je isti sveti muž poslije u našoj biskupiji posvetio mnoge crkve. Zatim ga odrasla, i kako je već donosio plod svake dobrote kako je dolikovalo takvoj dobi, predaju blaženomu Eligiju, mužu kojega zbog zasluga valja pretpostaviti svim ljudima njegova vremena, koji ga je smjestio u samostan u Solignacu, što ga je sam pobožnim djelom gradio na svojoj baštini... poslije mu nije odbio povjeriti brigu za stado koje mu je bilo povjereno, nije oklijevao podijeliti teret i dužnosti te se ponovno predao službi u palači, kako je bio primoran.”

34 O dobi sv. Sulpicija Pobožnoga raspravljali smo uz njegov životopis 16. siječnja, § 3. Ukratko se može sažeti ovako: XVI. godine Hildeberta, XXX. Guntrama, a Kristove 611. umro je sv. Sulpicije Sever, o kojemu smo govorili 29. siječnja; naslijedio ga je sv. Eustazije ili Eustahije. Tako piše sv. Grgur iz Toursa u knj. 10 pogl. 24 i 26; stolovao je 12 godina i umro dan uoči kalenda siječanjskih. Tako piše Chenu iz Bourgesa. Njega je dakle početkom godine 603. naslijedio sv. Apolinar i stolovao X godina, a umro o nonama listopadskim. Zatim je sv. Austregizil stolovao 12 godina, kako je sam spoznao po anđelovoj objavi, kako se kaže u njegovu životopisu 20. svibnja; umro je godine 624., a naslijedio ga je sv. Sulpicije Pobožni. Imamo dakle vrijeme mladenaštva sv. Remakla i njegova odgoja u samostanu u Bourgesu pod Sulpicijem, bilo kao arhiđakonom, bilo već kao nadbiskupom.

35 Poslije je sv. Eligije na području Limogesa utemeljio samostan u Solignacu, koji je dovršen X. godine kralja Dagoberta, Kristove 637., kamo je sv. Remaklo (kako Sigebert piše u djelu Chronicon za tu godinu) došao iz Akvitanije i predao se vježbanju u Kristovu početništvu pod njim. Ne kaže ispravno da je iz Akvitanije došao u Solignac, budući da je i sam Limoges bio u Akvitaniji, nego je onamo došao iz Bourgesa. Štoviše, kao što smo prije prenijeli, postavljen je na čelo čitave one zajednice od stotinu i pedeset monaha: odakle se može zaključiti da ne samo da je u Bourgesu bio poučen u književnosti, nego da je bio i monah u Sulpicijevu samostanu. Kada je pozvan u Austraziju, nije sigurno: vjerojatno se to dogodilo oko 646. ili 647. godine Kristove. Ovdje je postavljen na čelo samostana u Cugnonu, bilo da ga sagradi, bilo svakako da ga uredi i njime upravlja. U međuvremenu je sv. Amand odložio biskupstvo u Maastrichtu godine 650., ne prije, jer mu je još kao biskupu papa sv. Martin uputio pismo nakon Rimskoga sabora, održanoga devete godine carstva gospodina Konstantina (zapravo Konstansa II.), najpobožnijega augusta, trećega dana prije nona listopadskih, osme indikcije, započete naime od rujna, 649. godine Kristove.

36 Amanda je naslijedio Remaklo godine 650. ili sljedeće, a stolovao je oko deset godina, kako je očito iz djela Chronicon Trudonense knj. 1 pogl. 8. On je naime već kao biskup poslao u Metz sv. Trudona k sv. Klodulfu da se pouči u književnosti, kako prenose Notger u djelu Vita Remacli, Hariger i Chronicon Trudonense knj. 1 pogl. 5. Šeste godine Remaklova biskupovanja, završivši studij književnosti (a jedva je prije i mogao), počeo se baviti Svetim pismom. Isti Chronicon pogl. 6. Naposljetku ga je sv. Klodulf, promaknutoga sve do vrhunca svećeništva, poslao natrag svetomu ocu i subiskupu Remaklu, kako se kaže u njegovu životopisu, X. godine biskupovanja samoga Remakla, kako ima isti Chronicon pogl. 8. Premda se pak vremenski slijed toga istog ljetopisa ne podudara dovoljno prikladno s godinama careva, ipak je očito da to Trudon jedva mogao dovršiti u kraćem razdoblju; on je, kad je prvi put došao k Remaklu, još u cvijetu dječačke dobi, već počeo donositi najslađe prve plodove Bogu drage mladosti, kako navodi Hariger. Donat doduše u djelu Vita S. Trudonis, koje ćemo donijeti 23. studenoga, kaže samo da je zatražio biti poučen u proučavanju svetih spisa; poslije ipak izvješćuje da su ga zasluge njegova života, dok je sretno napredovao kroz crkvene stupnjeve, dovele sve do svećeničkoga dostojanstva. Zatim, nakon što je prošlo mnogo godina, kad je muž Božji već bio ispunjen božanskim znanjem i zreo kako po dobi tako i po ćudoređu, poslan je natrag u Hesbaye te ga je sv. Remaklo biskup časno primio.

37 Te iste godine 660., koje se Trudon vratio iz Metza, Remaklo se odrekao biskupstva, što je očito iz istoga ljetopisa, dok kaže da je treće godine nakon Trudonova povratka, naime treće godine biskupovanja sv. Teodarda, ovaj posvetio samostan koji je onaj bio sagradio, 13. listopada. Nadalje, isti Chronicon u pogl. 7 prenosi da su VI. godine Remaklova biskupovanja sagrađeni samostani u Stavelotu i Malmedyju, za koje Notger u njegovu životopisu i Hariger u pogl. 56 pišu da ih je posvetio sv. Remaklo dok je još obnašao biskupsku službu, uz pristanak kölnskoga biskupa u čijoj se biskupiji nalazio Malmedy. Naposljetku se dakle Remaklo povukao u Stavelot, dok je Teodard uzdignut na stolicu u Maastrichtu. Postoji nekoliko povelja sv. Sigeberta kojima daruje razna dobra onim dvama samostanima, gdje se čini da časni muž Remaklo, biskup i opat, upravlja uz Kristovu pomoć, o čemu 1. veljače uz životopis sv. Sigeberta i 3. rujna uz životopis sv. Remakla. Ondje je Remaklo poživio vrlo dugo.

38 Kad se to tako izvede, čini se da se životna dob sv. Hadelina može urediti ovako. Došao je s Remaklom u Austraziju oko godine 646. kao početnik redovničkoga života, ili svakako kandidat, u dobi od možda 20 godina. Djelomično u Metzu, djelomično u Cugnonu, posvećuje se pobožnosti i svetim spisima. Godine 650. odlazi s istim Remaklom u Maastricht. Nakon nekoliko godina od njega biva zaređen za svećenika. Godine 660. povlači se s njime u Stavelot i možda ga prati u Rim. Naposljetku godine 669., kako smatra Fisen, ili možda prije, biva poslan da podigne samostan u Cellesu ili da vodi pustinjački život. Ondje je ostao na životu do 680., ili možda 690. godine Kristove, ili čak i dulje.

C

39 Tome ne proturječi ono što se nalazi u djelu Vita S. Hadelini u pogl. 2 br. 8, čemu je posve slično ono što Chapeauville u bilješci 2 uz pogl. 2 Anzelma prenosi iz rubne bilješke kodeksa iz Orvala: „Ovi su s blaženim Remaklom počeli nastanjivati samostan u Stavelotu: sv. Teodard, prvi opat toga mjesta prije nego što je postao biskup, sv. Hadelin, sv. Lambert, sv. Hubert, također presveti Kristijan, Florebert, Papolen, Anglin i mnogi drugi.” Svi su oni doduše bili asketi toga samostana, prvi po svetosti, ali ne svi po redoslijedu nastanjivanja: niti bi, čak i da su ga prvi nastanili, iz toga slijedilo da su ondje položili početništvo, budući da su mogli biti pozvani od drugdje ili se i sami ondje sliti. Jer ni sam Remaklo nije ondje prvi put uzeo monaški habit, niti Teodard, kao što je očito iz njegova životopisa 10. rujna, gdje se kaže da je za vladavine Klotara II., po pobožnosti svojih roditelja predan samostanskoj stezi, dragovoljno nosio laki jaram Kristov, a zatim je po savjetu kralja Sigeberta i majordoma Grimoalda te biskupa Remakla i Kuniberta postavljen na čelo onih dvaju samostana. Je li Lambert bio monah osim u vrijeme progonstva, istražit ćemo 17. rujna. Svakako ga je otac preporučio Teodardu već kao biskupu, da se pouči u božanskim naukama i monaškim stegama na kraljevskome dvoru. Sv. Hubert, o kojemu govorimo 3. studenoga, bio je možda neko vrijeme u Stavelotu među monasima prije nego što se radi pokore povukao u pustinju, ali ne pod poglavarom Teodardom među prvim redovnicima toga mjesta, nego tek pod biskupom Lambertom. Još se manje sv. Florebert, ako je bio monah, može vratiti na prve početke samostana, kad tada još nije bio ni rođen. O njemu 25. travnja. O sv. Papolenu, ili Babolenu, 26. lipnja. Nismo dakle ni onom bilješkom ni stavelotskim popisom prisiljeni tvrditi da je Hadelin ondje odjenuo monaški habit. Za Anglina, koji se ondje imenuje, kaže se također da je bio opat u Stavelotu i nedvojbeno učenik sv. Remakla, ako je istinito ono što u knjizi Miracula S. Quirini piše bezimeni malmundarijski monah o sv. Agilulfu, kölnskome biskupu, o kojemu ćemo raspravljati 9. srpnja. „Potekao od plemenita roda”, kaže, „od roditelja je predan Anglinu, opatu ovoga mjesta, da se redovnički oblikuje pod monaškim odgojem. On je, duhovno nasljedujući ćudoređe i život duhovnoga oca, Božjom voljom postao njegov nasljednik; zatim, dan za biskupa stolice Kölna, nije odložio ni teret opata itd.” Pisac naime njegova životopisa piše da je sv. Agilulf ubijen u ono vrijeme kada je Karlo Martel vodio rat s Ragenfridom. Kristijan pak, koji je i Druthmar, nadimkom Gramatik, koji se niže u pogl. 2 br. 8 naziva najmudrijim, mnogo je kasniji od dobi sv. Remakla; prenosi se naime da je u Stavelotu živio pod opatom Sihardom, a ovaj je umro godine Kristove 791., XVI. godine svoje uprave. Postoji toga Kristijana djelo Expositio in Matthæum u zbirci Bibliotheca Patrum, sv. 9, dio 1, posvećeno monasima u Stavelotu i Malmedyju; u toj posveti pokazuje da im je protumačio Sveto pismo i izriče ovo o svetoj stezi tih samostana: „Oni naime koji među vama borave ne čude se mnogo ako su mnogi sveci bili uzorni u samostanima.” I on je bio Akvitanac, kako pišu Sigebert u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis pogl. 71, Tritemije, Gesner, Possevino i Siksto Sijenski: premda bi tko mogao posumnjati zato što tako piše, a način izražavanja bolje se razumije o onima koji su iz iste pokrajine, osim ako time ne želi označiti da je iz istoga kraljevstva Galija kao i oni.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine