Različit je ovaj od Simplida, ili Simplidija, također biskupa u Vienneu, koji se slavi 11. veljače: premda ga Ivan Lieuraeus u 16. poglavlju djela Antiquitates Viennenses naziva Simplidom i Simplicijem. Ali je bio sto godina mlađi od njega, šesnaesti po samome Lieuraeusu i drugim piscima biskup te Crkve, a po nekima petnaesti. Smatra se i on sam svecem, kako ga bez ograničenja označuje Lieuraeus, kanonik izodenog grada. Antiquitates Viennenses koje je izdao Ivan Boscius ovako govore: „Naslijedio je Nicetija na stolici u Vienneu blaženi Simplicije”; i malo niže: „Nakon sv. Simplicija zaređen je za biskupa u Vienneu sv. Mamert.” To što ipak nijedan od njih ne navodi njegov blagdan, kao što navode ostale, dokaz je da ga ne časti čak ni njegova vlastita Crkva. Ni u martirologiju bl. Adona ni u kojemu drugom starom martirologiju ne nalazimo njegovo ime. Upisao ga je u Martyrologium Gallicanum uz 3. 4. siječnja veljače Andrija Saussatius, dodavši ovu pohvalu: „U Vienneu spomen sv. Simplicija, biskupa i ispovjedaoca, koji je za pape Zosima čudesnom svetošću upravljao tom Crkvom, i uresio stolicu na čijem je čelu bio ne manjim uresima biskupskih kreposti nego uresima časti, pobožnim obranama svetih prava.”
2 Na Torinskom je sinodu doista raspravljao o časti prvenstva s biskupom iz Arlesa, kao što se vidi iz 2. kanona; i sinod je odredio da onaj od njih dvojice koji dokaže da je njegov grad metropola, taj neka dobije čast prvenstva cijele pokrajine i neka sam prema odredbi kanona ima vlast ređenja. Obično se vjeruje da je taj sinod održan godine Kristove 397., za konzulata Cezarija i Atika, zato što se smatra da su pisma pape Siricija i biskupa Ambrozija, koja se spominju u 6. kanonu, napisana spomenutome sinodu: kojim argumentom, nikako doista ne uviđamo. Riječi su sinoda: „Ako se tko od njih (Feliksa, biskupa iz Triera) htjedne odvojiti od zajedništva, neka bude primljen u zajedništvo našega mira, prema pismima biskupa Ambrozija častne uspomene, ili svećenika Rimske Crkve, davno upućenima, koja su pročitana na saboru u nazočnosti poslanika (biskupa Galije).” Ali kako su pisma bila davno upućena, ako su nedavno napisana sinodu? Zašto se naziva biskupom častne uspomene Ambrozije koji je (kao što ćemo pokazati na drugome mjestu) tek godine 397. umro? Dodaje Sirmond da je održan nakon smrti sv. Martina, koji je ipak u mjesecu rujnu godine 397. još bio živ; dok papa Zosim u 2. pismu kaže da je u njemu presudama najuglednijih biskupa kao klevetnik osuđen Lazar, kad je lažnim optužbama nasrnuo na život nedužnoga biskupa Bricija: što on smatra da treba shvatiti o sv. Briciju, biskupu u Toursu i nasljedniku sv. Martina. Ipak se ne može smjestiti mnogo kasnije, budući da isti Zosim u tome pismu, pisanome godine 427., kaže da se to u Torinskom saboru zbilo davno.
3 Čini se da je Simplicije dugo nekažnjeno zadržao pravo koje si je bio prisvojio; sve dok Patroklo, premda je na stolicu u Arlesu bio nasilno ubačen godine 422. dok je još bio živ zakoniti biskup Heros, ipak, pošto su se stišale nesloge koje su otada nastale među biskupima toga kraja, o čemu svjedoči Prosper, nije izborio staro pravo svoje Crkve koje su bili prigrabili Proklo iz Marseillea i Simplicije izodenog grada, odlukom rimskoga prvosvećenika Zosima; otišavši u tu svrhu u Rim, kao što je razvidno iz Zosimova 3. pisma samomu Patroklu: „Što sam presudio o osudi Proklovoj”, kaže, „zna tvoja savjest, jer si bio nazočan mojoj istrazi, niti ti je nepoznata mjerodavnost naših spisa.” Što se tiče same Simplicijeve parnice, u 3. pismu biskupima pokrajine Viennea i Narbonnea ovako piše: „Ipak nas je veoma potaknula ona samovolja Proklova što je na Torinskom sinodu, dok se radilo o sasvim drugoj stvari, na štetu Apostolske Stolice smatrao da treba kriomice ishoditi da mu isprošeno prikradanje toga sabora dodijeli vlast ređenja svećenika, kao metropolitu, u Narbonskoj pokrajini. I da se ne bi činilo da je jedini drsko nanio uvredu ovoj Stolici tražeći ono što mu ne pripada, pridružio je sebi Simplicija iz gradaodenog grada: koji je sa sličnom drskošću tražio da se i njemu dopusti vlast postavljanja svećenika u pokrajini Viennea. Nepriličan je pothvat i valja ga sasjeći već na samome pragu da se od biskupa koji iz određenih razloga održavaju sinod iznuđuje ono što protiv odredaba Otaca i štovanja sv. Trofima, koji je kao prvi metropolit grada Arlesa poslan iz ove Stolice, ne može dopustiti ni promijeniti ni vlast same ove Stolice. Kod nas naime živi starina s neuzdrmanim korijenjem, kojoj su odluke Otaca zajamčile poštovanje. I budući da zapovijedamo da se ono što je bilo prekinuto vrati u svoj red, biskup metropolit grada Arlesa, budući da od Trofima posjeduje niz ređenja potvrđen vremenima, neka ga nepovredivo posjeduje s vlašću u objema pokrajinama, i Narbonskoj i Viennskoj. Dano 29. rujna, za konzulata Honorija Augusta XI. i Konstancija II., to jest godine Kristove 428.” Isto o povlastici Arleske stolice naglašava u 1. pismu danome iste godine 22. ožujka, u 2. pismu danome 22. rujna iste godine, također u 4. danome 29. rujna i u 5. istoga dana, kao i u 6., danome 5. ožujka sljedeće godine.
4 Drugo Zosimovo pismo samomu Simpliciju navode
A navode Boscius i Lieuraeus, a ono glasi ovako: „Biskup Zosim pozdravlja Simplicija, nadbiskupa u Vienneu. Objavljeno nam je kako si na Torinskom sinodu zastupao poslove svoje biskupije. I premda smo biskupu u Arlesu, prije nego što je došao tvoj poslanik, zbog poštovanja prema sv. Trofimu napisali da ima pravo i prvosvećeničku vlast nad tri pokrajine; ipak, ako je tako kako sadrže tvoji nama poslani spisi, privremeno, dok se stvar jasnije ne raspravi, dopuštamo da ti ostane stara vlast: da, kao što je na Torinskom sinodu najuglednijih biskupa, saboru mira, određeno, prisvojiš sebi gradove koji su ti bliži unutar pokrajine, dok Apostolska ljubav potpunije ne istraži tijek stvari. Znaj da je Lazar, nedopušteno zaređen za biskupa, klevetnik brata, po našoj presudi osuđen. Dano na dan kalenda listopada, za konzulata Honorija XI. i Konstancija.”
3 Dotle pismo: a treba li ga smatrati autentičnim, neka bude sud drugih. Mi se u to nećemo lako dati uvjeriti. Zosim čak ni samoga Patrokla ne oslovljava nadbiskupom, ni druge Leon, Hilarije itd. Zašto pak kaže da mu je objavljeno ono što se u sinodu zbilo mnogo prije? Je li napisao da mu je javljeno? Naime po Simplicijevu poslaniku, koji je stigao nakon pisama danih dva dana ranije. Koliko je to u suprotnosti s običajima one Kurije! Zosim nije bio neuk o Aktima Torinskoga sinoda, koje je naveo u pismima već ranije danima: niti je donio presudu protiv Simplicija a da nije pomno odvagnuto ono što je on htio iznijeti za svoje pravo; budući da u 3. pismu piše da je Proklovu parnicu raspravio u opsežnu ispitivanju, premda je on, dugo očekivan, s gađenjem podnosio što su mu dodijeljena odgađanja i izbjegavao se sastati. Ako se to isto dogodilo pri raspravljanju Simplicijeve parnice, je li vjerojatno da je premudri papa odmah, čuvši usput poslanike, poništio ono što je dva dana ranije odredio?
6 Ono što je ipak savjetovao Torinski sinod i što se kaže da je u ovome pismu odredio Zosim, to je poslije odredio sv. Leon u 5. pismu biskupima Pokrajine kod Sirmonda, danome 5. svibnja, za konzulata Valentinijana Augusta VII. i Avijena, uglednoga muža, odnosno godine Kristove 450., i poslije je potvrđeno; jer je ovako okončao onu raspravu o kojoj će trebati spomenuti u Životopisima nekih biskupa obiju Stolica: „Razmotrivši tvrdnje prisutnih klerika obiju stranaka, utvrdili smo da su unutar vaše pokrajine uvijek bili znameniti i grad Vienne i grad Arles, tako da se u nekim slučajevima naizmjenično, čas onaj, čas ovaj, isticao crkvenim povlasticama, dok se ipak predavalo da je među njima nekoć postojalo zajedničko pravo od strane naroda. Stoga ne dopuštamo da grad Vienne, koliko se tiče crkvene pravde, bude posve obeščašćen, osobito budući da se glede primanja povlastice već služi vlašću naše odredbe. Tu vlast, oduzetu biskupu Hilariju, smatrali smo da treba dodijeliti biskupu u Vienneu. Da se ne bi činilo da je odjednom sam od sebe postao niži, upravljat će četirima gradovima koji su mu susjedni, to jest Valencom, Tarentaiseom, Ženevom i Grenobleom, tako da s njima sam Vienne bude peti, i da se na biskupa svih spomenutih Crkava odnosi briga. A ostali gradovi iste pokrajine ostajat će pod vlašću i ređenjem biskupa iz Arlesa.” Tako sv. Leon. Kasnije su nastale i druge promjene i ustanovljene su mnoge metropolije.
7 Je li se Simplicije pomirio sa Zosimovom odredbom ili ga je dok je želio ostvariti svoje pravo svladala smrt, nejasno je. Zasigurno se ne čini da je preminuo mnogo kasnije, ni ranije. Ne bi naime papa optuživao za drskost nekoga tko je već davno preminuo. Svakako je Hilarija iz Arlesa mnogo oštrije ukorio i teže kaznio Lav I., koji ga u 2. pismu biskupima Pokrajine godine 449., već preminuloga, naziva svete uspomene. Niti se čini da ima ikakve sličnosti s istinom ono što se tvrdi u Antiquitates Viennenses kod Boscija i Lieuraeusa, da je sv. Mamert, Simplicijev nasljednik, cvjetao u vrijeme Arkadija i Honorija, koji se čini da je bio živ do godine 475. Ni da je Simplicije bio na životu mnogo dulje od Zosimova vremena ne možemo zaključiti iz onoga što se nalazi kod Grgura Tourskoga u 2. knjizi Historia Francorum, 13. poglavlje. „Kod Arverna”, kaže, „nakon odlaska sv. Artemija zaređuje se za biskupa Venerand, jedan od senatora.” Kakav je pak bio taj prvosvećenik, svjedoči prezbiter Paulin govoreći: „Jer ako vidiš ove Gospodinu dostojne svećenike, bilo Eksuperija u Toulouseu, bilo Simplicija u Vienneu, bilo Amanda u Bordeauxu, bilo Diogenijana u Albiju, bilo Dinamija u Angoulêmeu, bilo Veneranda u Clermontu, bilo Aletija u Cahorsu, bilo sada Pegazija u Périgueuxu, kakva god bila zla ovoga svijeta, uistinu ćeš vidjeti najdostojnije čuvare cjelokupne vjere i pobožnosti.” Bilo da je to onaj prezbiter Paulin koji je napisao život sv. Ambrozija, kao što smo 18. siječnja uz Život sv. Veneranda rekli da nam se ne čini nevjerojatnim, ili tko drugi, svakako njegov suvremenik, koji tvrdi da se zla njegova stoljeća ublažuju krepostima ovih biskupa i nagovještava da ih je poznavao i vidio; ipak naznačuje da su svi tada, kad je pisao, bili pokojni, osim Pegazija. O sv. Eksuperiju, proslavljenome spisima svetih pape Inocenta I. i Jeronima, govorit ćemo 28. rujna; o sv. Amandu iz Bordeauxa 18. lipnja. Odatle također imamo da se Simplicije ubrajao među biskupe najznamenitije kreposti.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.