Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Anatoliju biskupu, u Salins-les-bainsu u Burgundiji

DE S. ANATOLIO EPISCOPO, SALINIS IN BURGUNDIA,

Sadržaj (4)
  1. Uvodni komentar.
  2. § II. Biskupstvo i domovina sv. Anatolija.
  3. § III. Sv. Anatolije, je li bio carigradski patrijarh ili biskup Adane?
  4. Nepoznati pisac,

Uvodni komentar.

§ I. Nebeski rođendan, Život, čudesa sv. Anatolija, zaštitnika Salinsa.

Kraj Sekvanaca, koji se sada zove Grofovija Burgundija, ima na mnogim mjestima izvrsne solane: za koje Ludovik Gollutius u 2. knjizi djela De rebus Sequanicis, 24. poglavlje, smatra da su Rimljanima nekoć bile posve nepoznate; jer ne bi ni oni propustili ovu priliku za neizmjeran dobitak, oni koji su posvuda iskapali svako zlato i srebro, niti njihovi kozmografi i povjesničari ne bi ih nigdje spomenuli da su tada postojale. Ipak su već bile poznate u doba kraljeva Burgunda u petome kršćanskome stoljeću, kao što se vidi iz Života sv. Eugenda od 1. siječnja, koji je na gorju Juri, gdje je sada gradić Sv. Klaudija, bio učenik svetih Romana i Lupicina. Njegovi su dakle monasi, kako se navodi u 10. poglavlju toga Života, dok se boje okrutnih i susjednih provala Alemana, koji su običavali nasrtati na nenadane putnike, ne u borbi prsa o prsa, nego na zvjerski način prepadom... odlučili radije zatražiti kuhanu sol s obale Tirenskoga mora nego iz susjednih mjesta Herijaca. I malo zatim: dok su se drugi iz susjedstva već vratili neozlijeđeni od onoga čega su se bojali itd. Tko su bili ti Herijci, nismo saznali; ali budući da su bili susjedi i izloženi provalama Alemana, čini se da se ne može posumnjati da su bili među Sekvancima.

2 Vrlo poznate i ponajviše obilne solane nalaze se u Scodingi,

A Scodingi, koja se sada zove dolina Salinensis, podijeljena na više sela, koja leže dijelom na travnatim planinskim grebenima, a dijelom na nižim mjestima. Kod Fredegara Sholastika u 24. poglavlju taj se kraj naziva Pagus Scutingorum, ili, kako po svjedočanstvu Chesnea imaju drugi rukopisi, Scotengorum i Scutengorum: „Nakon smrti vojvode Vandalmera”, kaže, „u kraju Ultra-Juranus i Scutingorum postavlja se za patricija Protadije.” Isto tako u podjeli kraljevstva između Ludovika, kralja Germanije, i Karla Ćelavoga, u Ludovikovu je dijelu Scudingum, što Miraeus tumači kao Salins, navodeći Život sv. Anatolija, u Codex Donationum. Naime glavni ures one doline, grad Salins koji se u dugom potezu prostire između dvaju brda, koji je, kako prenosi Gilbert Cognatus Sekvanac, rođen u susjednome gradiću Nozeroyu, u opisu Burgundije, veoma prostran grad, glasovit i poznat u cijelome svijetu, nazvan po slanim i dubokim izvorima koji ondje izviru pokraj drugih izvora slatke vode: odakle se vatrom zgušnjavanjem izrađuje sol za svakodnevne potrebe, izvanredna po bjelini i najveći dohodak Burgundije, koja se odatle u golemim kolima izvozi u susjedne krajeve. Hvali također Salins zbog otmjenosti zgrada, obilja soli, crkava i zidina Franjo Ranchinus u opisu Europe, 2. svezak. Izvrsnu vještinu dobivanja soli i divnu gradnju i ustroj radionica opširno izlaže Gollutius u navedenoj knjizi; a kraće Ivan Jakov Chiffletius u djelu Vesontio, 1. dio, 3. poglavlje.
B U ovome gradu biskup sv. Anatolije uživa najveće štovanje. O njemu pisac Života sv. Maimboda od 22. siječnja, br. 6, obraćajući se Burgundiji: „Nakon ovih pak (Kolumbana, Deikola, Kolumbina) slavimo veoma glasovitoga ispovjedaoca Anatolija, također rodom iz Škotske, svjetlo koje je tebi od Gospodina namijenjeno.” Njegovoj je časti posvećena jedna od četiri gradske župne crkve i zbor kanonika. Tako Cognatus: „Ima tri veoma glasovita zbora kanonika, među kojima prvo mjesto zauzima onaj koji je nazvan po sv. Anatoliju... drugi je sv. Mauricija, treći Mihaelov... ima i četiri župe, naime sv. Anatolija, Mauricija, Ivana Krstitelja i Djevice Marije.” Na južnoj strani grada na samome vrhu litice stoji utvrda Belin, ispod nje pustinja sv. Anatolija, a ispod toga crkva utvrde. O tome također govori Gollutius u 2. knjizi, 22. poglavlje.
C Slavi se nebeski rođendan sv. Anatolija 5. veljače, kojega se dana u martirologiju metropolitanske Crkve u Besançonu čita ono što navodi Miraeus u Fasti Belgici et Burgundici uz 18. siječnja: „5. veljače, na području Besançona, u mjestu Salinsu, sv. Anatolija ispovjedaoca, čiji se grob resi velikim čudesima.” Andrija Saussatius u Martyrologium Gallicanum: „Istoga dana u Besançonu spomen sv. Anatolija, biskupa i ispovjedaoca, koji je, rodom Škot, da bi umnožio talente koji su mu od Gospodina povjereni, prešao u Burgundiju: i ustanovivši u Salinsu pustinjačko boravište, kako riječju tako i slavom svetih djela, potaknuo je stanovnike koji su mu hrpimice dolazili od želje za zemaljskim stvarima na nebesku čežnju i revnost, te je, slavan čudesima i pun zasluga, napokon pohitao u vječne radosti.” U njegovu je čast na onome mjestu gdje je pokopan podignuta bazilika, znamenita zborom kanonika: u kojoj počiva veoma časno položen i časti se pod naslovom zaštitnika. Njega također navode Molanus u dodacima uz Usuarda i Ferrari u općem katalogu svetaca te Colganus u Vitae SS. Hiberniae. Ali Klaudije Robert u Catalogus Episcoporum Vesontionensium, br. 63, o njemu ima ovo: „U Langresu se o njemu slavi dvostruki oficij 1. veljače.” Saussatius toga dana: „U Langresu prijenos moći sv. Anatolija, biskupa iz Besançona i ispovjedaoca, čiji se nebeski rođendan sjajno slavi 5. veljače.” Ferrari ga pak ponovno navodi 4. rujna, kao da se toga dana slavi njegov nebeski rođendan, ovim riječima: „U Besançonu sv. Anatolija biskupa.” David Camerarius u knjizi De Scotorum pietate uz 10. prosinca navodi sv. Anatolija, ali D drugoga, koji je, kako ćemo niže reći, posve pogrešno pripisan Škotima, a bio je biskup u Laodiceji i slavi se u srpnju.

3 U jedanaestome stoljeću nakon Krista tijelo sv. Anatolija iskopano je iz prijašnjega groba i časnije položeno u bazilici koju je ponovno sagradio Hugo Salinarius, kanonik sv. Stjepana u Besançonu i kapelan kralja Rudolfa, poslije nadbiskup, uz uspostavu i kanoničkoga reda u njoj. O toj crkvi i kanonicima govori Ivan Jakov Chiffletius u djelu Vesontio, 2. dio, o Hugu I. A to uzdignuće sv. Anatolija dogodilo se 12. lipnja, kako ćemo niže reći prema Petru Franji Chiffletiusu.

6 Dvije stotine godina poslije nadbiskup Nikola, koji je od godine 1229. do 1235. upravljao Crkvom u Besançonu, položio je tijelo sv. Anatolija u otmjeniju škrinju. O tome isti Ivan Jakov Chiffletius o Nikoli: „Među ostalim što se čita da je pobožno učinio, ne treba smatrati posljednjim to što je podigao sveto tijelo sv. Anatolija, najglasovitijega ispovjedaoca u Salinsu, biskupa rodom Škota, koji je na onome mjestu živio samotnjačkim životom, da bude pohranjeno u časnijoj škrinji”; o čemu postoji spomen u martirologiju bazilike sv. Anatolija u Salinsu ovim riječima: „1. rujna, u Salinsu, uzdignuće bl. Anatolija, ispovjedaoca i prvosvećenika, rukama gospodina Nikole, nadbiskupa u Besançonu.” Isto donosi Miraeus u Fasti Belgici et Burgundici uz 18. siječnja iz martirologija u Besançonu; tako da se čini da očito treba ispraviti ono što piše Kl. Robert u djelu Vesontionenses govoreći o istome Nikoli, da se to u martirologiju u Salinsu nalazi 1. veljače.

7 Život sv. Anatolija iz rukopisnih kodeksa onih iz Salinsa poslao nam je naš Petar Franjo Chiffletius i poučio nas da se on nalazi u mnogim legendarima burgundijskih Crkava: a čini se da je napisan prije petsto ili šesto godina. Drugi, malo kraći, sastavio je sam, a donijet ćemo ga ovdje i mi. Onaj raniji navidi Gilbert Cognatus pišući ovako: „A sama dolina (Salinensis) nekoć se zvala Scodinga, kao što čitamo u povijesti sv. Anatolija.” Gollutius također iz njega donosi opis doline Salinensis na početku 22. poglavlja 2. knjige: „Kad u Scodingu”, kaže, „kraj Sekvanaca u biskupiji Besançon; u kojemu je dolina prohodna za rimski put, a sada mjesto Salinsa. Iznad ove doline uzdiže se najljupkije brdo, kojemu su zbog ljupkosti naši preci dali ime Zlatno. Iz njega naime teče trajan izvor i natapa dolinu najugodnijim žuborom.” To isto, premda uz donekle izmijenjen izraz, nalazi se u Životu, br. 6.

8 U nekome rukopisu kartuzije u Bruxellesu, ali očito novijemu, o sv. Anatoliju čita se ono što se ne nalazi u Životu: u veljači Anatolija, biskupa i ispovjedaoca, koji počiva u gradiću Salinsu u Burgundiji. Ovaj je jednom u krilu neozlijeđen nosio ugljen gdje se pravi sol. Gollutius u 3. knjizi, 21. poglavlje, pripovijeda da je Salins sačuvan pomoću sv. Anatolija. Naime, kad su godine 1491. Francuzi, izbačeni iz Salinsa, još držali susjednu tvrđavu Bracon (u kojoj se vjeruje da je rođen biskup sv. Klaudije), njihov zapovjednik Baudricourt, brzo skupivši u Polignyju prilično brojne čete (neki spominju da ih je bilo deset tisuća), namjeravao je ponovno zauzeti Salins prije nego što se utvrdi novim utvrdama. Filip Loctiaeus, gospodar Areschesa, i Fridrik Chapelarius, s mnogo manjim brojem vojnika, opkoliše uske i udubljene putove, okružene grmljem i trnjem, kojima su Francuzi imali proći, te napavši bezbrižne oko podneva, kad se bitka odužila do noći, mnoge pobiše, ostale nagnaše u bijeg i sutradan se kao pobjednici vratiše u grad. Niti su u međuvremenu građani zakazali u svojoj dužnosti: jer su svi staleži, dob i spol taj dan (bio je posvećen opatu sv. Antunu) proveli u postovima, molitvama i obavljanju bogoslužja; senat je položio ključeve na nosila sv. Anatolija, uzdajući se da će grad osobito njegovom pomoću biti sačuvan. Još i danas živi svečan spomen tako velikoga događaja. Jer ono što je tada
AUCTORE J. B.
otkuda grad Salins,
B
gdje je crkva sv. Anatolija,
čiji je nebeski rođendan 3. veljače.
C
U Langresu 30. siječnja zbog moći,
F Žeravica koju je on nosio bez štete:
grad, njegovom pomoću sačuvan,
francuskim neprijateljima
odatle godišnja molitvena ophodnja:
tada

A tada bilo zavjetovano zajedničkom pobožnošću, to se svake godine ispunja ustanovljenom javnom molitvenom ophodnjom do svečeva groba. Više takvih dobročinstava, isprošenih s neba njegovom pomoću, ukratko spominje Petar Franjo Chiffletius. Gollutius piše u 2. knjizi, 22. poglavlje, da narod neprestano hrli častiti njegove moći i da se zbivaju mnoga i najveća čudesa kojima se odbijaju ratovi i druge javne nesreće te ublažuju nevolje pojedinaca.

§ II. Biskupstvo i domovina sv. Anatolija.

Posvuda predaju da je sv. Anatolije bio biskup. Nama se ne čini prihvatljivim ono što su napisali Molanus i Ferrari, da je bio iz Besançona. Onaj doduše u dodacima uz Usuarda ovoga dana ima ovo: „U gradu Besançonu sv. Anatolija, presvetoga biskupa i ispovjedaoca iste metropolije.” Ferrari: „U Besançonu u Galiji sv. Anatolija biskupa.” I dodaje u bilješkama: „Bio je rodom Škot, i zbog svojih sjajnih kreposti postao je biskup u Besançonu te je najsvetije upravljao tom Crkvom.” Ali 14. rujna također u bilješkama: „Koji je po redu bio biskup toga grada, nismo mogli saznati.” Kako je naime mogao znati, kad ni traga te stvari nema kod Chiffletiusa, koji je u svome djelu Vesontio sastavio pomni katalog biskupa toga grada, a nakon njega Klaudije Robert? A je li biskupstvo koje je obnašao negdje drugdje u svijetu, bilo iz težnje za poniznošću, bilo iz revnosti za spasenje duša koje treba zbrinuti u drugim krajevima, dragovoljno napustio, vlašću rimskoga prvosvećenika ili kakvim izvanrednim poticajem Duha Božjega; ili je bio svrgnut sa stolice od zlih ljudi; ili je, što je nekoć bilo često, osobito kod Škota, bio zaređen za biskupa da lakše provede obraćenje pogana gdje se činilo prikladnim, ne bivajući vezan ni uz koju određenu stolicu; ili nije ni bio biskup, nego su ga tako nazvali potomci radi veće časti, kao što su neki drugi u našoj Belgiji i drugdje, o tome ne raspravljamo: jer ni za jednu ni za drugu stranu nemamo dovoljno čvrstih dokaza. Premda Colganus tvrdi da je neupitno da je bio biskup i ispovjedalac, on dokazuje samo to da se naziva biskupom i da se kao biskup časti.

10 Isti kaže da je izvan svake rasprave da je po rodu i podrijetlu bio Škot, ili Irac. Nama se to ne čini tako sigurnim da bi bilo grijeh makar i blago posumnjati. I niže ćemo iznijeti sud učenoga čovjeka, koji ga čini Grkom ili Cilicijcem i smatra da se naziva Škotom prema onome običaju po kojem su se kroz Galiju u onim drevnim stoljećima svi stranci u pučkome govoru nazivali Škotima. Tako se čita da su neki povjesničari sve strane vojnike, makar bili Goti, Franci, Alemani, Saraceni, Ugri, nazivali Vandalima. Što reći o tome da se u nekim gimnazijama u Germaniji strani i siromašni učenici, Belgijanci, Lotarinžani i drugi, još i sada nazivaju Škotima? O uzroku toga naziva, kad smo se raspitivali, iz Kölna nam je prije nekoliko godina ovako odgovorio vrstan učenošću i uljudnošću doktor Henrik Franjo Dierstorfius, senior Teološkoga fakulteta: „U Kölnu je glasovita opatija Reda sv. Benedikta, sada Sv. Martina Velikoga, a nekoć, zbog Rajne koja oplakuje naokolo i Škota koji su ondje stanovali, zvana Otok Škota. Budući da su je nekoliko stoljeća držali rođeni Škoti, uslijedila je, kao što obično biva, iz istih krajeva zbog studija velika mladež. Od tih su mladića, slabijega imovinskoga stanja, ne rijetki živjeli od velikodušne darežljivosti Kelnjana; koju su, poput drugih Kleanta, podgrijavali grabeći vodu, pjevajući psalme po vratima i drugim službama, kao što i sada vidimo da čine sljedbenici istih. Otuda na našemu jeziku siromašne učenike nazivamo SCOTTEN. Vjerujem da se isto opaža u Regensburgu i drugdje gdje postoje slični kolegiji Škota.” Toliko je rekao onaj častni senior. D Sada se vratimo na sv. Anatolija.

11 David Camerarius u 3. knjizi djela De Scotorum pietate čini Anatolija (bilo ovoga, bilo kojega drugoga) ne samo Škotom, nego i opatom otoka Ione ili Hua. Ipak ne bismo imali dokaza kojim bismo ga opovrgnuli, mi koji nigdje nismo vidjeli katalog opata od Hua, ili Ione, ili općinstva sv. Kolumbe, kad ne bi on sam, podupirući svoje mišljenje Bedinim autoritetom, time sam sebe srušio. Ovako piše uz 10. prosinca, kojega dana nitko ne navodi nijednoga Anatolija: „Sv. Anatolije ispovjedalac i opat, čovjek uistinu apostolski. O njemu imaš mnogo kod Bede u 3. knjizi povijesti i kod drugih. Anatolije je upravljao opatskom službom na otoku Ioni.” Ali ili nije čitao Bedu ili ga nije razumio, jer on govori o sasvim drugome Anatoliju, o kojemu sv. Jeronim u knjizi De viris illustribus, 73. poglavlje, ovako piše: „Anatolije Aleksandrijski, biskup u Laodiceji u Siriji, istaknuo se za careva Proba i Kara; bio je čovjek čudesne učenosti u aritmetici, geometriji, astronomiji, gramatici, retorici, dijalektici: veličinu čijega duha možemo spoznati iz sveska koji je sastavio o Uskrsu i iz deset knjiga o načelima aritmetike.” Nikomu ne može pasti na pamet da pomisli kako je taj Anatolije, koji se u kršćanskome stoljeću istaknuo u Siriji, bio opat na otoku Ioni kod Pikta, gdje je samostan prvi put osnovao sv. Kolumba potkraj 6. stoljeća. Budući da je, kako piše Beda u 3. knjizi Historia ecclesiastica gentis Anglorum, 4. poglavlje, godine Utjelovljenja Gospodnjega 565. (u koje je vrijeme kormilo Rimskoga Carstva nakon Justinijana preuzeo Justin Mlađi) došao iz Irske u Britaniju prezbiter i opat, po redovničkome odijelu i životu monah, znamenita imena, imenom Kolumba, da propovijeda riječ Božju pokrajinama Sjevernih Pikta, to jest onima koje su strmim i zastrašujućim planinskim grebenima odvojene od njihovih južnih krajeva... A došao je Kolumba u Britaniju dok je Piktima vladao Bridije, sin Meilochonov, najmoćniji kralj, u devetoj godini njegova kraljevanja, i taj je narod riječju i primjerom obratio na vjeru Kristovu. Otuda je i spomenuti otok dobio od njih u posjed da načini samostan... koji njegovi nasljednici drže sve do današnjega dana. Ono što Hektor Boetije u 7. knjizi i Leslie u 4. knjizi pišu, da je kralj Ferguzije II. u doba cara Honorija osnovao samostan u Ioni, kojim će to svjedočanstvom dokazati bez starijega svjedočanstva? Sama je Iona dobila ime od sv. Kolumbe, dok se prije zvala Hy ili Hu, kao što ćemo reći na drugome mjestu: na što je možda aludirao sv. Adamnan u 2. predgovoru Životu sv. Kolumbe, gdje pokazuje da je ono što je kod Hebreja Iona, a περιστερὸ kod Grka, na latinskome Columba.

12 Toga pak Laodicejskoga Anatolija spominje Beda u 3. knjizi, 3. poglavlje, o sv. Ajdani, biskupu u Lindisfarneuu, pišući ovako: „Jer je dan Gospodnjega Uskrsa prema običaju svoga naroda... obdržavao od četrnaestoga do dvadesetoga lunarnoga dana. Tim je naime poretkom sjeverna pokrajina Škota i sav narod Pikta u ono još vrijeme slavio Gospodnji Uskrs, smatrajući da u tome obdržavanju slijedi spise svetoga i hvale dostojnoga oca Anatolija.” Da se to ima shvatiti o onome iz Laodiceje, još se jasnije vidi iz 25. poglavlja iste knjige, gdje biskup Kolman ovako raspravlja u prilog obreda Škota: „Zar je”, kaže, „Anatolije, sveti čovjek i u spomenutoj Crkvenoj povijesti mnogo hvaljen, mislio protivno Zakonu ili Evanđelju, on koji je napisao da se Uskrs ima slaviti od četrnaestoga do dvadesetoga dana? Zar treba vjerovati da su naš najčastniji otac Kolumba i njegovi nasljednici, ljudi mili Bogu, koji su na isti način slavili Uskrs, mislili ili činili protivno Božanskome pismu?” Njemu je ubrzo odgovorio sv. Vilfrid, tada prezbiter, rekavši: „Sigurno je da je Anatolije najsvetiji, najučeniji i hvale najdostojniji čovjek: ali što je A vama s njime, kad ni vi ne čuvate njegove odredbe?” Dakle ondje nije bio hvaljen Anatolije, kao što hoće Camerarius, opat u Ioni: jer ne bi rekao sv. Vilfrid: „Što je vama s njime?” Ni ono: „Kad ni vi ne čuvate njegove odredbe.” Jer ako je opat, dakle jedan od nasljednika sv. Kolumbe, umrloga godine 597., za koje je već Kolman tvrdio da su na isti način, također 14. lunarnoga dana, slavili Uskrs. Ali sam Kolman izričito ga odvaja od Kolumbinih nasljednika i spominje ga prije Kolumbe. Štoviše, kaže da je hvaljen u spomenutoj Crkvenoj povijesti. Kojoj to? Koju je naime navodio Vilfrid? Ne kakvu kroniku iz Hua, nego Euzebijevu povijest, u kojoj u 5. knjizi, 22. poglavlje i dalje, ima mnogo o danu Uskrsa, a u 7. knjizi, 26. poglavlje, hvali Anatolija.

§ III. Sv. Anatolije, je li bio carigradski patrijarh ili biskup Adane?

Thomas Dempster u djelu historiæ Ecclesiast. gentis Scotorum, knj. 1, br. 43, smatra da se u Salinsu štuje sv. Anatolije, carigradski patrijarh, koji je godine 449. naslijedio sv. Flavijana mučenika, a umro je godine 458. Kaže da je on bio iz broja onih Škota koji su slijedili papu Inocenta I., da je bio apokrizijarij cara Teodozija Mlađega te da je s te dvorske časti pozvan na veće službe i naslijedio sv. Flavijana, a zatim su njegove relikvije prenesene u Burgundiju. Za samoga pak papu sv. Inocenta, budući da se naziva Albanus, zaključuje da je bio Škot, jer Škoti sami sebe nazivaju Albanima.

To ćemo istražiti pod 27. srpnja. Patrijarh Anatolije nije bio Teodozijev apokrizijarij, nego Dioskorov i Aleksandrijske Crkve kod Teodozija, niti je s dvorske časti pozvan u biskupstvo, nego iz crkvene službe: jer, kako Grci izvješćuju u Menejema, δύτος πρεσεύτερος χαι ἀποχρισάριος τής Λεξζανδρίον ἐκχλεσιας ὑπάρχων, αρχιεπισκοπος Κωνσταντινουπόλως προχειρίζται, ovaj, budući da je bio prezbiter i apokrizijarij Aleksandrijske Crkve, biva zaređen za carigradskog nadbiskupa. A đakon Liberat u djelu Breviario de causa Nestoriana, pogl. 12, ovako piše: Za njega je pak zaređen đakon Anatolije koji je u Carigradu bio Dioskorov apokrizijarij. On je zatim, nakon onih nebesprijekornih početaka svoga ređenja, kako mu pišući u pismu 53 govori papa sv. Leon, napustivši zabludu svojih reditelja, kako isti ima u pismu 54 caru Marcijanu, prešao na pristajanje katoličkoj vjeri spasonosnim ispravkom: i premda je isti sv. Leon više puta morao obuzdavati njegovu oholost i koriti preveliku popustljivost koju je, činilo se, pokazivao prema eutihijevcima, zbog čega ga i Baronije često pogađa strožim prijekorom, ipak se piše da je činio i čudesa te da su ga heretici ubili, možda otrovom, a Grci, pa i katolici, štuju ga u srpnju, kojega je dana i onaj stariji Anatolije iz Laodiceje, o kojem smo raspravljali u prethodnom paragrafu, upisan u Rimski martirologij. Kaže se da su njegove relikvije prenesene u Salins.
14 Zašto Dempster smatra da je onaj koji se štuje u Salinsu upravo taj isti, iznosi dva dokaza: jedan, što se u Salinsu tako navodi: sv. Anatolije Škot, carigradski nadbiskup. Gdje se to navodi? U drevnim kodeksima? U čitanjima božanskoga časoslova? Ili na nekoj ploči? Nije to vidio, nego je to doznao od nekoga uglednog muža koji je boravio u Bruxellesu. Naslućujemo da ondje, ako išta takvo postoji, ne stoji carigradski, nego krizopolitanski, to jest bezansonski. A to smo gore opovrgli. Drugi je dokaz svjedočanstvo Paradinovo, za kojega se kaže da u djelu Burgundicis Antiquit. ovako piše: U vrijeme kralja Lotara IV., po poslanicima koje je poslao u Carigrad, preneseno je dragocjeno tijelo sv. Anatolija patrijarha, kojega čine Škotom. Što on naziva Paradinovim djelom Antiquitates Burgundicas, uopće ne razumijemo. Vidjeli smo knjigu toga pisca de antiquo statu Burgundiæ, izdanu u Baselu, i na francuskom napisane u tri knjige Annales Burgundiæ, izdane u Lyonu godine 1586.

Ni u jednome od ta dva djela to nismo pronašli. A ne bi ni bilo dovoljno da on to piše ako ne bi iznio drugo svjedočanstvo o tako drevnoj stvari. Dempster kaže da se taj prijenos dogodio za stolovanja Leona VIII., dok je u Škotskoj vladao Indulf. Leon VIII. bio je silom postavljen umjesto Ivana XII. godine 962., i Baronije ga ne priznaje zakonitim papom; umro je 965. Tada je kod Škota vladao Indulf, kako se može vidjeti kod Lesleja; u Galiji Lotar, sin Luja Prekomorskoga; na Istoku je vladao Nicefor Foka.

13 Nadalje, ako je kralj Galije dobio tijelo sv. Anatolija iz Carigrada, kako je ono dospjelo Sekvancima, koji nisu bili podložni njemu, nego burgundskom kralju Konradu? Je li ga možda Konradova žena Matilda dobila od svoga brata Lotara? Ali kako se može činiti vjerojatnim da bi pisac koji je sastavio djelo Vita S. Anatolii u drugom (najviše) stoljeću nakon vremena kraljeva Konrada i Lotara napisao da je ondje provodio pustinjački život, ako su relikvije tada bile donesene odnekud drugdje? Neka i nije imao pisanih spomenika koje bi slijedio; kako je u tako kratkom razdoblju mišljenje toliko daleko od istine moglo prionuti uz ljudske duše, dok je možda još bilo živih koji su od očevidaca mogli doznati za taj prijenos da se on uistinu ikada dogodio? Ipak, je li sv. Anatolije Carigradski bio Škot, što je prije Dempstera u djelu Kalendario Scotico napisao Adam Regius pod mjesecom srpnjem, moći će se ondje (ako se bude činilo prikladnim) istražiti.

16 Naš Petar Franjo Chifflet niže dolje prilično vjerojatnim nagađanjem dovodi iz Azije drugoga Anatolija, biskupa Adane u Prvoj Ciliciji. Postoji pismo sv. Zlatousta upućeno njemu, poslano iz Kukusa, koje ovako počinje: „Kad sam iz govora mnogih doznao za tvoju gorljivu ljubav prema meni, i to meni kojega po licu uopće ne poznaješ, itd.” Čini se da je to isti onaj Anatolije kojega spominje Paladije u djelu Dialogo de Vita S. Chrysostomi, gdje, nakon što je izvijestio kamo su razni biskupi koji su bili uz njega prognani ili su se sami povukli, o drugima, koji možda nisu bili uz njega kad je bio izbačen u progonstvo, ali su ipak branili njegovu stranu, među kojima je bio i taj iz Adane, ovako piše: „Ostali iz Ivanova zajedništva jedni su, pritisnuti nuždom, stupili u zajedništvo s Atikom i bili premješteni u druge crkve Trakije, a za druge ne znamo gdje su. Kažu da je Anatolije otišao u Galiju. Prezbiteri su pak prognani u Arabiju i Palestinu. Tigrije je prognan u Mezopotamiju, itd.” A da tko ne bi pomislio kako treba razumjeti Galaciju, Juraj Aleksandrijski u djelu Vita Chrysostomi izričito piše: Ανατόλιον δὲ ἐφασαν ἐίς Γείλους ἀπελθεῖν, kažu pak da je Anatolije otišao Galima.

17 Nema ni razloga da bi tko iz navedenoga Zlatoustova pisma htio zaključiti kako on nije bio izbačen sa svoje stolice. On doduše piše: „Ali iako smo tijelom rastavljeni, ipak najčvršćim vezama duše s vama povezani, čini nam se da prebivamo u vašem mirnom i ratova pošteđenom kraju radije nego u Kukusu.” Mogao je naime možda neko vrijeme izbjeći onu prvu oluju, kao netko tko nije bio s njim u carskom gradu, ali poslije nije mogao izbjeći gnjev Arsakija i njegova nasljednika Atika, niti bijes svoga antiohijskog patrijarha Porfirija. Ondje pak Paladije spominje više njih koji su provodili pustinjački i seljački život, kakav je, prema predaji, u Galiji provodio Anatolije. Jer Antonije se, kaže, zatvorio u palestinske špilje. Brison, Paladijev brat, dobrovoljno napustivši svoju Crkvu, boravi na svome imanju, kopajući zemlju vlastitim rukama. Ivan Etrije sagradio je samostan u Cezareji. Eladije, prezbiter palače u Bitiniji, boravi na vlastitom imanju. A sveti biskup Silvan u Troadi ribolovom sebi pribavlja hranu.

18 Koliko su pak svi ti biskupi pretrpjeli, podnijevši veoma mnogo dok su bili tjerani u progonstvo, osim muka nanesenih nekima od njih, ovako općenito piše: Izvijestio je pak onaj đakon koji se vratio od

A od biskupa da su ih njihovi vodiči, na poticaj nekih ljudi, toliko zlostavljali da im je i živjeti dodijalo te su svi sebi zazivali smrt. Jer oduzimajući im novac potreban za troškove, podijelili su ga među sobom; i posjedajući ih na gole tovarne životinje, dvodnevni su put prevaljivali u jednom danu, svraćajući na počinak već u dubokoj noći i opet ustajući na put u noćnoj tmini, tako da želudac nije mogao zadržati ni jadnu hranu. Osim toga, nisu ih prestajali napadati sramotnim i bestidnim govorima.

19 Ipak, je li uistinu zaštitnik Salinsa onaj Cilijac ili Sirac Anatolije, ili radije (kako drži drevna predaja) neki škotski biskup, ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Oba su mišljenja vjerojatna; ali ono drevno ne smije se nepromišljeno lišiti posjeda tolikih stoljeća.

Nepoznati pisac,

iz rukopisa izvukao Petar Franjo Chifflet, D. I.

Nasljedovanje kršćanske vjere najviše je prešlo na potomke primjerima svetih Otaca, koje je pobožno vjerovanje potomaka prihvatilo ne samo kao bez sumnje učvršćene u postojanosti vjere, nego i sama ljubav ne sumnja da su, oslonjeni na zajedništvo same kreposti, uzdignuti na nebo. Slijediti pak njihove primjere vrhunac je mudrosti, jer su njihove duše u Božjoj ruci i neće ih se dotaknuti muka zlobe: a budući da je njihova razboritost za izgradnju života svojim raspravama mnogo toga ostavila potomcima, od čega je mnogo ili slučajem uništeno, ili starinom iščezlo, ili ognjem spaljeno, ne čini se suvišnim ponovno prikupiti nešto od onoga što je raspršeno po sjećanju i predati to na znanje budućim narodima radi nasljedovanja dobroga primjera.

3 Bio je dakle taj muž podrijetlom iz škotske zemlje, obdaren biskupskom službom, kako prenosi tvrdnja starijih, predan služenju Bogu i posvećen djelima kontemplativnog života; u njemu je bila blagost sa strpljivošću, uzdržljivost s umjerenošću, čistoća s trijeznošću: ljubio je iznad svih darova uzvišenu ljubav, koja je bila najvjernija čuvarica njegove pobožnosti. Nismo smatrali dovoljno prikladnim istraživati njegovo rodoslovlje, jer kod Boga nema pristranosti: samo ovo zdravo vjerujemo, ovo vjerujući doista ljubimo, da dostojno živi u sjećanju ljudi onaj koji je prešao u radost anđela.

4 Slijedeći pak Gospodina, blaženi Anatolije nije hodio u tami, jer je našao svjetlo života i istine; on se, postavši putnikom radi Krista, veliča pred kraljevima i zaodijeva haljinom slave i besmrtnosti. Kolike je pak svetosti bio, pokazuju sama čudesa koja čestim klicanjima rese njegov slavni grob; od njih želimo ukratko spomenuti neka, kako viđena tako i doznata iz pripovijedanja vjerodostojnih vjernika, ako prije toga izložimo kako je on sam došao k nama.

5 U Bezansonskoj nadbiskupiji, koja se naziva i Krizopolitanskom, nalazi se neki kraj imenom Scodinga, u kojem je dolina prohodna rimskom cestom, koja se po sebi s pravom naziva Salins, zato što se ondje u dovoljnoj mjeri proizvodi sol. Iznad doline uzdiže se i veoma ljupka gora, koja po ljepoti svoga položaja nosi ime Zlatna; s njezine padine izvire najbistriji izvor, koji bolesnima od raznih bolesti, ako se njime operu, pruža zdravlje. Dolina, sa svih strana okružena gorama, pruža se stanovnicima umjesto zida. Sredinom teče rijeka koja je po samoj stvari dobila ime Furiosus, bilo zato što pri navali kiše iznenada i bez mjere nabuja, bilo zato što narod jedan na drugoga, kad ga obuzme gnjev, ustaje kao bijesan. Ali što da o njoj više govorimo?

Slavna je po glasu, spominjana po mnogim krajevima.

6 U tu je dakle dolinu Božji sluga Anatolije, po djelovanju božanske milosti, vraćajući se iz Rima ušao te je, svrativši radi molitve u oratorij smješten na istoj gori pokraj obilnog izvora koji natapa gornje dijelove gore, posvećen i u čast blaženoga Simforijana, mučenika iz Autuna, zatražio od svojih pratilaca predah. Videći stoga ljupkost mjesta, ugodan izgled i položaj gore, već žeđajući svim žarom duše za zajedništvom nebeske sreće, vidjelo se da je molio Gospodina da mu na tome mjestu udijeli nagradu svoje plaće. Svemogući pak Gospodin, koji je rekao svojim učenicima: „Što god zaištete u moje ime, dat će vam se”, ne prezrevši vjernu molitvu svoga sluge, uze k sebi njegovu svetu dušu nakon što je ondje boravio nekoliko dana, kao da otvoreno govori: „Ovo je tvoj počinak u vijeke vjekova: ovdje ćeš prebivati, jer si ga izabrao.”

7 Budući da smo dakle ukratko dotaknuli svršetak preblaženoga muža, sada prema redu naše nakane ispripovjedimo ponešto o njegovim čudesima: o kojima zato govorimo malo, jer njihovo mnoštvo ne možemo sažeto prikupiti. Postoji neko selo udaljeno osam milja od gore spomenute doline, nazvano imenom Crementis, u kojem je boravio neki seljak imenom Petar, koji je s priležnicom rodio sina koji je nosio ime Ornatus. Kad je ovaj već imao deset godina, nije u sebi pokazivao nikakvu sposobnost živoga čovjeka, jer ga je po skrovitom Božjem sudu narav tako lišila da mu nije davala nijedno od tjelesnih osjetila osim okusa: nije hodao nogama, nije opipavao rukom, jedva je ustima ispuštao razumljivu riječ, nije ušima primao zvuk; jer su se zglobovi izvrnuti pod tabanom mogli osloniti ni na kakav trag, prsti zgrčeni u dlan bili su lišeni sposobnosti opipa, jezik je donekle bio prirastao uz nepce te je jedva mogao oblikovati riječ, a uši zatvorene dugotrajnim srastanjem ostajale su lišene svakoga zvuka. Donose ga na grob vrsnoga ispovjedaoca, stavljaju ga pred vrata ispred predvorja, nitko ga ne čuva; otac ga, kojemu je već dugotrajna bolest dodijala, ostavlja. Ali Svemogući, koji je sve stvorio kad nije postojalo, blag i milosrdan ne ostavlja svoje stvorenje; po zasluzi naime presvetoga ispovjedaoca dopunio je ono što je bilo nesavršeno i u kratkom ga roku vratio savršenim udovima.

8 Bijaše također u istim krajevima neka veoma siromašna žena, kojoj je slično nedostajala uporaba tijela te je, nemajući svojih koraka, bila nošena tuđima. Pete okrenute unatrag pritiskale su joj stražnji dio leđa, a ruke čudesno savijene prianjale su uz nadlaktice: ona, donesena u crkvu ispovjedaoca, biva položena pred oltar; nakazna i strašna pojava, prezrenija od svih živih bića, poimence zaziva Božjega sveca, neprestano ga priziva dok svi prisutni slušaju: njezina molitva mnoge potiče na plač. Čudesna stvar, koju valja propovijedati vjernicima na slavu Gospodnju u svetoj ispovijedi i hvaliti svakom pobožnošću i divljenjem! Slabo se tijelo iznenada, pred očima naroda, po pojedinim udovima vraća u snagu: iz strašne i jezive pojave, po Duhu Svetome kao umjetniku, izvlači se lijep oblik; izvlači se; bez odgađanja, bez pomoći ikojega smrtnika, žena se uspravlja. Mogao si vidjeti mnoštvo okupljenih kako od prevelike radosti plače, rukama se udara u prsa, kliče u hvalama Bogu: s pravom se slavan i divan Gospodin propovijeda u svecima, koji tako spremno prigiba uho vapaju siromaha, i ono što narav uskraćuje, neizmjerna dobrota umoljena preoblikuje.

Podignute relikvije,g

9 Ova napokon i mnoga druga čudesa udostojao se Gospodin učiniti po zasluzi svoga ljubljenoga Anatolija, čije je presveto tijelo nakon duga vremena otkriveno i pokopano u istoj crkvi, dok je ruka zadržana na zagovor puku i za dijeljenje blagoslova u narodu. Jednom pak prilikom mjesto Salins, slučajem tako htijući, plane požarom; zapaljive tvari za potpalu lako se nalazilo, jer se ondje većina kuća gradi od jelovine (koja vrsta drveta najlakše podliježe vatri). Kuće su pak bile spojene neprekinutom žbukom, bez ikakva međuprostora; i nije bilo nikakve sumnje, kad se jedna zapalila, da će i sve ostale izgorjeti. Narod pak, očajavajući već nad ljudskom pomoći, utekne se pomoći blaženoga ispovjedaoca: sveta se ruka donosi u sredinu i suprotstavlja ognju požara. Čudesne li stvari! Sva snaga ognja odmah je u trenu pala, nikakav se požar više nije pojavio, da bi Gospodin potvrdio kako su zaslugama njegova ispovjedaoca oslobođeni od opasnosti požara oni koje je njihova pobožnost počela štovati iz ljubavi prema njemu, komu slava i vlast u beskonačne vijeke vjekova. Amen.

Krizopol, to jest Besançon. a Besançon su razni pisci nazivali Krizopolom, to jest zlatnim gradom: iz kojega razloga, doznat ćeš iz djela Ivana Jakova Chiffleta Vesont; dio 1, pogl. 12.d Gollutius također u knj. 2, pogl. 22 smatra da je ova cesta djelo Rimljana, protegnuta na tri milje i popločena kamenom ondje gdje nedostaju stijene koje bi pružale prolaz. O istoj raspravlja u pogl. 10.e Da je tako nazvana, nagađa Gollutius u pogl. 24 zato što se ondje kopalo zlato, kojom su prilikom otkriveni slani izvori koji samu dolinu već čine bogatom i zlatnom.d Gilbertu Cognatu to je Forio ili Foriola, tako nazvana jer grad čisti od nečistoća...

Rijeka Furiosus, koju, kaže, stidljivije nazivaju Furiosa, zato što je brza i teče s hitrinom i bijesom.e O sv. Simforijanu, mučeniku iz Autuna ili Augustodunuma, raspravljat ćemo 22. kolovoza.f Drugačije Cremensis, kako je zabilježio Petar Franjo Chifflet.g Cognatus: Kuće su veličanstvene i svijetle, i većim dijelom od gipsa, s tankim zidovima podignutim uvis, s umetnutim gustim rešetkama od greda. I obične su obložene gipsanom žbukom.

Iz bilježaka Petra Franje Chiffleta, Družbe Isusove.

Biskupstvo sv. Anatolija, Blaženoga Anatolija, slavnoga zaštitnika Salinčana, poznajemo gotovo samo po čudesima. Rječitom logikom rasuđuju oni koji smatraju da je bio biskup Adane, grada u Ciliciji, u Antiohijskom patrijarhatu: koji je ipak iz ljubavi prema pravednosti stao na stranu Ivana Zlatousta, carigradskoga patrijarha, protiv Teofila Aleksandrijskoga, te je zbog toga kao prognanik (kako u djelu Vita Chrysostomi izvješćuje Paladije) otišao u Galiju. Postoje Zlatoustova pisma upućena njemu dok je bio u progonstvu u Kukusu, svjedoci osobite naklonosti. Da je pak bio Grk ili Cilijac koji se služio grčkim jezikom, pokazuje i mjesto stolice i korijen imena, koje na grčkome znači „istočni”. Škotom se pak mogao nazivati po onom običaju po kojem su se u Galiji u onim drevnim stoljećima svi stranci u puku nazivali Škotima.

2 Kad je došao k Sekvancima, na područje Skodinga, pod sretnim se znamenjem zaustavio pokraj Salinsa, na padini strme gore, naišavši na prikladnost kapelice posvećene Simforijanu, mučeniku iz Autuna, koju je oplakivao nepresušan i obilan izvor slatke vode. S toga se mjesta sretna duša preselila k nebesnicima: ondje pokopano tijelo skrivalo se gotovo šest stoljeća, dok početkom jedanaestoga stoljeća poslije Krista nije iskopano i položeno u časniji grob 13. lipnja, u bazilici koju je Hugo (poslije bezansonski nadbiskup), sin Humberta, gospodara Salinsa, i Hermenburge, dao veličanstveno sagraditi i posvetiti u čast sv. Simforijana i Anatolija te svete djevice i mučenice Agate, ustanovivši ondje plemeniti zbor kanonika.

3 Nakon što je od tada prošlo dvjesto godina, budući da se Anatolijev grob proslavio mnogim i znamenitim čudesima, njegove je časne kosti Nikola, bezansonski nadbiskup, 1. rujna podigao iz groba i prenio u dragocjeni relikvijar. Uostalom, budući da je poznato da su njegovom pomoći i kreposti potpuno ozdravljeni slijepi, hromi, nijemi, gluhi, zgrčeni, nemoćni i bolesnici svake vrste; da je glavni slani izvor, koji je bio presušio, prinosom njegove svete glave iznenada potekao; da su također suzbijeni požari gradova, istjerani zli duhovi iz tijela, gradovi oslobođeni opsade, izvojevane pobjede nad neprijateljima; da su i kiše prema potrebi čas puštane, čas zadržavane; da su ugroženi posvuda spašavani; s pravom vjerujemo da je on na nebesima uvršten u onu skupinu o kojoj je zapjevao prorok: „Veoma su čašćeni prijatelji tvoji, Bože, veoma je učvršćeno njihovo poglavarstvo.” a Ivan Jakov Chifflet u djelu Vesont; dio 2, pogl. 48, na temelju stare isprave cara Henrika III., prenosi da je ona živjela pokraj iste crkve i u nju uvela dijonske monahe, koji su ipak po zapovijedi istoga Henrika i pape Lava IX. bili prisiljeni otići, a vraćeni su kanonici.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine