Volterra, najstariji i najplemenitiji grad, nekoć ubrajan među XII prvaka Etrurije; toliko je zatim vjernošću i naklonošću povezan s rimskim pukom da o njegovim stanovnicima Ciceron u govoru Pro domo sua iznosi ovo: I danas, kaže, Volterrani nisu samo građani, nego i najbolji građani, uživaju zajedno s nama ovo građanstvo. Ali veća je tom gradu slava za svu uspomenu potomaka što se kaže da je među prvima u Italiji od samoga apostola Petra, prije nego što je dospio do Rima, okušao neke početke kršćanske vjere, a zatim dao drugoga na svijetu Prvosvećenika, prvoga latinskoga podrijetla, Lina. Nakon tolikih vjekova i mijena prilika još se i sada ističe ne samo postojanošću pravovjerne vjere, nego i najiskrenijim štovanjem pobožnosti, kako upravljanjem svetih otajstava, tako i čuvanjem i širenjem počasti Nebesnika.
C
2 Mnogi (jer treba reći i sa zahvalnom pohvalom iznova i češće obznanjivati) mnogi, velim, učeni ljudi, iz svakoga staleža i svih naroda, mnogi biskupi i knezovi, pošto su doznali što poduzimamo o Djelima svetaca, dragovoljno su nam poslali ili rukopisne kodekse, ili čak one tiskane pod prešom, da ne bismo bili neupućeni u događaje svoga staleža, obitelji ili naroda: kojima ako ne priznamo da dugujemo najveću zahvalnost, i od čovječnosti svetaca, koje nastojimo hvaliti, najdalje ćemo se udaljiti, i nedostojnima naklonosti smrtnika s pravom ćemo biti prosuđeni. Nijedan ipak (što je dopušteno priznati bez zavisti) nijedan, velim, grad, ili zajednica, pa i svetih ljudi, još nije nadmašio ili izjednačio revnost Volterranaca.
3 Jer pošto se naša namjera da se odasvud prikupe i rasvijetle djela svetaca kod njih pročula, odmah su javnim vijećem odlučili da se sve uspomene svetaca, bilo sugrađana, bilo došljaka, kojih ondje ima relikvija, uz suglasnost preuzvišenoga biskupa Nikole Sacchetta, najpomnije pregledaju. Izabrani su za tu svrhu prvaci Senata i Kaptola, kojima ćemo svima na drugom mjestu navesti imena, uistinu dostojna trajnih pohvala. Oni su u svim crkvama i samostanima koji se nalaze u gradu i u predgrađima, uz velik trud i trošak, pretražujući svetišta i arhive, pobrinuli se da se sve što su našli od relikvija i svetih spomenika, uz pomoć javnoga bilježnika, točno i lijepo opiše, te su podulji prikaz o njima poslali preučenomu i najpobožnijemu ocu o. Cirinu Sanziu, Reda sv. Benedikta, profesoru svete teologije na Pisanskom učilištu, da ga uputi nama: što je obavio velečasni otac Leon Sanzio, njegov brat, svećenik naše Družbe, najpoznatiji po predavanju filozofskih i teoloških znanosti u Rimskom kolegiju te po izdanim knjigama: tako da obojici dugujemo i najveću zahvalnost.
4 Taj ćemo prikaz mi dati u cijelosti pod 5. lipnja, kada se obavlja godišnje slavlje sv. Justa biskupa i Klementa svećenika, zaštitnika grada, ili gdje god se učini prikladnijim, na vječnu slavu najdičnijega i najpobožnijega grada. Na drugom mjestu, pod rođendanima drugih svetaca, kratko ćemo okrznuti ono što posebno pripada pojedinima.
5 I na ovaj pak dan, 3. veljače, štuju sv. Kandida mučenika, kojega su relikvije ne tako davno primili u Rimu. Smatraju naime (kao što smo izvijestili da su naši ovdje u Antwerpenu utvrdili za sv. Kandida, sv. Fortunata) da je to onaj Kandid o kojemu, i o mnogima drugima, preminulima u mučeništvu u Rimu, postoji u mnogim martirologijima spomen zapisan prethodnoga dana, kojemu se ipak toga dana zbog svečanosti Prikazanja nije moglo ustanoviti javno štovanje koje bi se vršilo crkvenim oficijem i svetim obredima. Nema razloga da o tome je li isti ili nije Kandid dulje raspravljamo. Tako u navedenom prikazu Volterranci, govoreći o relikvijama stolne crkve:
6 Pokazuje nam se (dana 12. prosinca 1647.) glava sv. Kandida mučenika, s vratom, prsima i ramenima: kojega spominje Rimski martirologij 2. veljače; ali Crkva u Volterri slavi njegov blagdan III. none rečenoga mjeseca, zbog podudarnosti s Prikazanjem Djevice Marije: kojega se dana također svečano po gradu nosi njegova glava. Cjelovita njegova glava nađena je zatvorena u srebrnom liku. Ovu je sliku sveca, iz pobožnoga darovanja, dao izraditi o. Marko Casarelli, znamenit po čestitosti ćudi i pobožnosti duha. Njegova je glava od preostaloga tijela bila prenesena u stolnu crkvu iz crkve eremita sv. Augustina. Preostalo tijelo čuva se u kapeli obitelji Feo, u rečenoj crkvi sv. Augustina.
7 Ostale relikvije istoga svetoga mučenika, pregledane dana 16. prosinca 1647., ovako se spominju u istom prikazu: Odmah u nazočnosti gore rečenih, spomenuti prior (Ivan Venturi iz Pise) i gospoda zastupnici uputili su se u kapelu sv. Katarine; u njoj su kroz željeznu rešetku visoku jedan i pol lakat, malo višu od jednoga, ispod oltara vidjeli postavljenu pozlaćenu drvenu škrinju; i sa strane poslanice vratašca zatvorena dvama ključevima: jedan ključ čuva g. Kamilo Bava, kao zet g. Emilija de Feis: koji je ključ u njegovo ime, jer je trpio od lošega zdravlja, doniog. kanonik Aleksandar Bava. Drugi je pak predan o. bakalaureusu fra Mariju Joanelliju iz Volterre, već njemu povjeren, kao starijemu među braćom sinovima toga samostana. Zatim je o. prior s braćom pozlaćena škrinja s obiteljskim grbom Feovih prenesena sa rečenoga žrtvenika na glavni oltar: D koja je otključana dvama ključevima, kao što smo gore rekli o vratašcima. U njoj smo pronašli olovnu škrinjicu, dobro osiguranu kositrom prelivenim po spojevima, koju je majstor Toma Guerrerio, pozvan za to, otvorio. U njoj smo vidjeli kosti sv. Kandida, osim glave, koja se (kako smo gore zabilježili) čuva u stolnoj crkvi.
8 Tijelo ovoga mučenika, kako se tvrdi, zajedno s dvama drugima, bilo je nekoć darovano po vrhovnom svećeniku Urbanu VIII. preuzvišenoj g. Izabeli de Mendoza, supruzi u drugom redu presvijetloga i preuzvišenoga g. Pavla Jordana Orsinija, vojvode od Bracciana. Ona je pak s obzirom na staru službu, koju je obitelji Orsini spomenutig. vitez Emilije, pokojnog Kozme de Feis, patricij iz Volterre, vjerno i dugo iskazivao, preimenovano tijelo sv. Kandida najvelikodušnije ustupila istomu vitezu. Koje je on dao prenijeti u svoju kapelu u Volterri, u crkvi svetoga Augustina: ali ipak pod uvjetom da bi glavu sv. Kandida mogao odatle prenijeti u stolnu crkvu; kao što je poslije godine 1633. bilo preneseno. Kada smo pak prepoznali relikvije svetoga mučenika, škrinja je po spomenutom obrtniku bila zalivena rastopljenim olovom: škrinjica i sam žrtvenik bili su zatvoreni objema ključevima, koji su vraćeni onima koji su ih donijeli.
9 Toliko ondje o sv. Kandidu: niti o njemu nalazimo više na drugom mjestu; osim što se ime slavi u mnogim martirologijima, ako je uistinu jedan od onih 28 koji se spominju da su 2. veljače u Rimu dovršili mučeništvo. O ostalim svecima najplemenitijega grada na drugom mjestu: u čije se popise uzdamo da će u međuvremenu biti uvršten Rafael Maffei iz Volterre, po plemenitosti roda, obilju i otmjenosti spisa, ali ponajviše po uzdržljivosti, skromnosti, strogosti života, pobožnosti, daleko najznamenitiji, i nakon smrti kod mnogih smatran u velikom štovanju, s tijelom kroz više godina neraspadnutim.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.