Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 2. veljače

O svetim mučenicima iz Ebbeckesdorfa, Teodoriku, biskupu mindenskom, Markvardu, biskupu hildesheimskom, Bruni, vojvodi saskom; grofovima Vigmanu, Bardonu, drugom Bardonu, trećem Bardonu, Tioteriku, Geriku, Liutolfu, Folkvartu, Avanu, Tiotriku, Liutariju; kraljevskim pratiocima Aderamu, Alfuinu, Adasti, Aidi, drugom Aidi, Dudonu, Bodonu, valu, Halilfu, Hunildiunu, Adalvinu, Verinhartu, Tiotrihu, Hilvartu i drugim drugovima i slugama; također o Erlulfu, biskupu verdenskom i Gosbertu, biskupu osnabrüčkom

DE SANCTIS MARTYRIBUS EBBECKESDORPIENSIBUS, THEODORICO EPISC. MINDENSI, MARQUARDO EPISC. HILDESHEIMENSI, BRUNONE DUCE SAXONIÆ; WIG- MANNO, BARDONE, altero BARDONE, tertio BARDONE, THIOTHERICO, GERRICO, LIUTOLFO, FOLCWARTO, AVANO, THIOTRICO, LIUTARIO, Comitibus; ADERAMO, ALFUINO, ADDASTA, AIDA, altero AIDA, DUDONE, BODONE, WALO, HALILFO, HUNILDI UNO, ADAL- WINO, WERINHARTO, THIOTRICHO, HILWARTO, satellitibus Regiis, aliisque sociis et famulis; itemque ERLULFO EPISC. FERDENSI et GOSBERTO EPISC. OSNABRUGENSI,

Sadržaj (7)
  1. Povijesni komentar.
  2. § 1 Javno štovanje ovih svetaca. Vrsta, vrijeme i mjesto mučeništva.
  3. § II Podrijetlo i djela sv. Bruna.
  4. § III Sjedišta i djela biskupa Teodorika i Markvarda.
  5. § IV Sjedišta, smrt i štovanje biskupa Erlulfa i Gosberta.
  6. § V Smrt drugih biskupa i pape Benedikta V.
  7. § VI Čudesa uz relikvije ovih mučenika,

Povijesni komentar.

§ 1 Javno štovanje ovih svetaca. Vrsta, vrijeme i mjesto mučeništva.

Ebbekstorpium ili Ebbekestorpium, odnosno Ebsdorpium, bio je glasoviti samostan djevica Reda sv. Benedikta u onome dijelu Donje Saske kojim vladaju lüneburški vojvode i kuda se od samoga glavnoga pokrajinskog grada Lüneburga ide prema jugu i braunschweigskom kraju, nedaleko od grada Uelzena, smještenoga gotovo u samome središtu pokrajine. U tome je samostanu bila najslavnija uspomena mnogih mučenika koje su u devetome stoljeću Kristovu, prije nego što je ondje osnovan samostan, opkolili Danci, odnosno Normani, te ih iz mržnje prema kršćanskoj vjeri poklali. Njihova Djela, koja je nepoznati pisac u trinaestome stoljeću sastavio dijelom prema nejasnoj i zbrkanoj predaji predaka, a dijelom možda prema bilješkama samih redovnica napisanima bez ikakve oznake, sačuvana su u rukopisima. Mi smo ih iz kodeksa kolegija Družbe Isusove u Paderbornu dobili s ovim početkom: „Življe nego obično kličući velikomu Kralju naroda Kristu, sveta Majka Crkva zajedno slavi pobjedonosni trijumf svetih mučenika, u kojima je među ostalim blagostima ljudske sreće poput jutarnje zvijezde zasjala iskrenost cjelovite vjere. Njihove slavne zasluge i ures uzornoga života s pravom se u tajnim riznicama pergamena čuvaju za vječnu uspomenu.” Niže, u 24. odlomku, pisac pokazuje da je godine 1243. gledao čudesa. Ta Djela Albert Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, od 6. do 18. poglavlja, odbacuje kao srodna bapskim pričama; štoviše, u 16. poglavlju svjedoči da je povijest toga događaja izložio svetim djevicama koje borave u Ebstorfu, na trajnu uspomenu događaja i radi uklanjanja spomenute izmišljotine. Taj Krantzov spis, tiskan nakon same knjige Metropolis, i nama se učinio takvim da ga nijedan učen čovjek ne može odobriti. Mi ćemo iz starijih i nekih suvremenih pisaca iznijeti pouzdanije podatke, a iz paderbornskog kodeksa i čudesa za koja je pisac vidio da su se dogodila u njegovo doba te su time zaslužila vjerodostojnost; a nećemo zanemariti ni ono što Krantz bude pružio kao čvrsto.

2 Suvremeni pisac koji je franačke ljetopise Annales Fuldenses nastavio sve do smrti Ludovika Mlađega, kralja Njemačke, to jest do 882. godine Kristove, pokolj ovih boraca opisuje ovim riječima: „Godine 882. Zima oštra i dulja nego obično. Naime rijeke Rajna i Majna, stegnute ledenom studeni, dugo su se vrijeme mogle prelaziti pješice. Kralj Ludovik proslavio je Božić Gospodnji u Frankfurtu: potom je pošao u Galiju, primio Ludovikove sinove koji su mu došli te podložio svojoj vlasti čitavo Lotarovo kraljevstvo. Odatle je okrenuo vojsku da pokori Normane koji su dugo boravili na rijeci Scheldi, i zametnuvši boj oborio je više od pet tisuća njih: u toj je bitci poginuo kraljev sin Hugo. U Saskoj se s Normanima nesretno ratovalo. Naime Normani su nadvladali te ubili dvojicu biskupa, kojima su ova imena, Thiotrih i Marcuvart, i dvanaestoricu grofova nazvanih ovim imenima: vojvodu Bruna i kraljičina brata Wigmanna, Bardona, drugoga Bardona i trećega Bardona, Thiotherija, Gerrica, Liutolfa, Fulewarta, Avana, Thiotrica, Liutharija, sa svima koji su ih slijedili. Osim toga pogubili su sedamnaest kraljevih pratilaca s njihovim ljudima, kojima su ova imena: Aderam, Alfuvini, Addasta, Aida, Alcer, Aida, Dudo, Bodo, Wal, Adaluvini, Weirnhardt, Thiotrich, Ailuvart, ne računajući bezbrojne koje su odveli u zarobljeništvo. A kralj se, vrativši se iz Galije u Franačku, proslavio Uskrs u Frankfurtu. Slaveni koji se zovu Dalmati, i Česi, te Lužički Srbi i ostali susjedi unaokolo, čuvši za pokolj Sasa što su ga počinili Normani, okupljeni zajedno nastoje napasti Turinge, pa među Slavenima oko rijeke Saale, vjernima Turingima, čine pljačke i paleži. Njima je u susret izišao grof Poppo te ih, oslonjen na Božju pomoć, potukao. Karloman, brat Ludovika i Karla, umro je 22. ožujka.”

3 Toliko iz djela Annales Francorum Fuldenses koje je izdao Duchesne u 2. svesku zbirke Scriptores historiæ Francorum. Slažu se i oni koje je izdao Marquard Freher u 1. svesku zbirke Scriptores rerum Germanicarum, kao i oni koji su, među ostalim djelima Historiæ et Annales Francorum, prvi put objavljeni iz knjižnice Pierrea Pithoua u Parizu 1588. U tim Pithouovim izdanjima nedostaju imena kraljevih pratilaca, a umjesto grofova Liutolfa i Liutharija imenuju se Luuttolf i Luuttharius. Kod Frehera se nabrajaju pratioci, ali onaj koji se gore zove Weirnhardt ondje se naziva Werinhard. U rukopisnome kodeksu samostana sv. Trudona grofovi Theotherius i Gerricus nazivaju se Thotericus i Gerrichus, a s još većom razlikom pratioci se navode ovako: Aderam, Alfuvini, Addasta, Aida, drugi Aida, Dudo, Bodo, Wal, Halilf, Hunildium, Adaluvini, Werinhart, Tiotrich, Ailwart, gdje su dodana dvojica, Halif i Hunildium, izostavljen je Alcer, a čita se drugi Aida, što se više odobrava; ukupno ih je navedeno ne sedamnaest, nego četrnaest, koji broj možda treba vratiti i u drugim primjercima. Aventin u 4. knjizi djela Annales Boiorum te pratioce naziva zapovjednicima i smatra da ih je bilo osamnaest, pa udvostručivši više njih istoga imena, sve ih ovako nabraja: Aderami, Assovini, Addastæ, dvojica Edona, Botho, Valo, dvojica Adelvina, dvojica Bernarda, Theodericus, Ælvaritus, Ariovistus, Isenothus. Ovu posljednju dvojicu dodao je Aventin, a ostalima su nepoznati; izostavio je Buda, Halilfa i Hunildija; udvostručio je Aderame, Assovine, Addaste, Adelvine i Bernarde, koji su kod drugih od svakoga imena po jedan: Aderam, Alfuvini, Addasta, Adaluvini, Weirnhardt. U djelu Chronicon Mansfeldicum Cyriaca Spangenberga, u 108. poglavlju, ti se pratioci nazivaju vojnim zapovjednicima i nabrajaju ovim redom njih osamnaest, pri čemu su latinska Aventinova imena gotovo sva prevedena na njemački: Botho, Walo, Dietherich, Heilward, Ernst, Isenot, dvojica Asslein, dvojica Aderam, dvojica Adhasten, dvojica Hetten, dvojica Adelwin, dvojica Bernarden. Grofovi su kod Aventina vojvode, ovako navedeni: Bruno, knez Saske, stric Henrika Prvoga, cara Njemačke, Bardo, brat kraljice Luitgarde, Vichomanus, dvojica Bardona, dvojica Teodorika, Gericus, Luithulfus, Folmarus, Avanus, Lotharius. Toliko ondje. Da je vojvoda Bruno, a ne Bardo, bio brat kraljice Lutgarde, reći ćemo niže. A neki Bardo, ubijen zajedno s Brunom, smatra se stricem sv. Konrada, biskupa Konstanze, te s njime potječe od grofova od Altdorfa. Sv. Konrad štuje se 26. studenoga. Grofovi Liutharius i Leutulfus godine 860., kako izvješćuje djelo Capitula Caroli Calvi, u bazilici sv. Kastora kod Koblenza bili su nazočni sklapanju mira između braće Ludovika i Karla Ćelavoga te njihova nećaka Lotara; na isti je način i neki grof Teodorik sudjelovao u aachenskome sporazumu godine 870. između braće Ludovika Starijega, kralja Njemačke, i Karla Ćelavoga pri podjeli Lotarova kraljevstva, u 2. svesku zbirke Scriptores historiæ Francorum. No jesu li ti isti potom ubijeni od Normana zajedno s ostalim mučenicima, nema dokaza ni za jednu ni za drugu stranu. O biskupima Teodoriku i Markvardu te o drugim prelatima za koje se posvuda vjeruje da su također tada ubijeni govorit ćemo zasebno, kao i u idućem poglavlju o vojvodi Brunu.

4 Godina je u trima prije navedenim izdanjima djela Annales Fuldenses označena kao 880., od čega odstupa rukopisni kodeks sv. Trudona istih ljetopisa te od 870. godine do kraja povijesti događaje svake godine svodi na prethodnu, pa tako i ovaj poraz Sasa stavlja u 879. godinu. No da je sve to točnije sadržano u tiskanim primjercima, jasno je i očito iz mnogih mjesta. Ovdje će biti dovoljno ovo jedno o smrti Ludovika Mucavca, kralja Franaka. Annales Bertiniani, koje je suvremeni pisac doveo sve do 882. godine, prenose da je taj Ludovik umro 10. travnja, na Veliki petak već navečer, a sutradan, to jest na subotu uoči svetoga Uskrsa, bio pokopan godine 879., kada je Uskrs pao na 12. travnja. S time se slažu i tiskani Annales Fuldenses, te se njegova smrt ne može pripisati prethodnoj godini, kada se Uskrs slavio 23. ožujka. Isti Annales Bertiniani naznačuju da se pokolj mučenika dogodio godine 880., pod kojom izvješćuju da je Ludovik u Saskoj po Normanima pretrpio velik gubitak svojih vjernika. O sjedištu tih Normana, obitelji vojvoda i raznim upadima govorit ćemo 3. veljače uz Život sv. Ansgara.

5 Dan, mjesec i način na koji su Normani nadvladali te ove biskupe, vojvode, grofove i kraljeve pratioce s njihovima iz mržnje prema vjeri pogubili prenosi Ditmar, koji je kao biskup Merseburga u Meissenu umro godine 1018. On u 2. knjizi djela Chronicon kaže: „Vojvoda Bruno, kojega je kralj Ludovik bio poslao na vojni pohod protiv Danaca, s dvojicom biskupa, Thiedricom i Marquardom, te ostalim vojnicima poginuo je 2. veljače u poplavi rijeke.” Jasnije Widukind, redovnik iz Corveyja, stariji od Ditmara, u svome djelu Annales posvećenom kraljici Matildi objašnjava tu poplavu: „Bruno”, kaže u 1. knjizi, „dok je upravljao vojvodstvom čitave Saske, 1. siječnja poveo je vojsku protiv Danaca te, okružen iznenadnom poplavom, nemajući mjesta za borbu, poginuo sa svom vojskom”, prisiljen naime predati je na milost i nemilost Normanima, za koje se gore u djelu Annales Fuldenses kaže da su bezbrojne odveli u zarobljeništvo, ubili biskupe i vojvode te pogubili kraljeve pratioce s njihovim ljudima i svima koji su ih slijedili. Egidije Gelenije u djelu Sacri Fasti Agrippinenses prenosi da su na ledu bili opkoljeni od idolopoklonika Normana i Danaca te ubijeni zbog obrane kršćanske vjere. Magistar Adam Bremenski, kanonik, nešto mlađi od Ditmara, u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica, 34. poglavlju, slaže se s djelom Annales Fuldenses: „Tada je”, kaže, „Saska bila opustošena od Danaca, odnosno Normana; vojvoda Brun je ubijen zajedno s još dvanaest grofova; biskupi Tiaderik i Markvard bili su posječeni.” Te je iste riječi iz Adama prepisao Albert iz Stadea u djelu Chronicon pod godinom 816. Erik Pomeranski, kralj Danske, u djelu Historia gentis Danorum kaže: „Kralj Erik Barn opustošio je Sasku, ubio vojvodu Bruna i dvanaest grofova, zatim su biskupi sa stadom bili posječeni, više gradova s građanima i crkava s vjernicima spaljeno; biskupi Teodorik i Narvard posječeni.” Sebastian Münster, a za njim i François de Belleforest u 3. knjizi djela Cosmographia universalis, u rodoslovlju sv. Widukinda, o kojemu smo govorili 7. siječnja, tvrde da su Bruno, biskupi i drugi iz njegove vojske bili ubijeni od Normana, neprijatelja kršćanske religije, za vjeru i ime Isusa Krista. Da su ti Normani pod vlastitim kraljevima boravili u Jutlandu, dokazujemo 3. veljače.

6 Krantz njihova Djela naslovljuje Vera historia de sanctis Martyribus in Ebbeckstorp monasterio, a u predgovoru tih istih Djela upućenom Bogu posvećenim i svetim djevicama koje u tome samostanu vojuju pod pravilom sv. Benedikta kaže da se potrudio kako bi se, nakon odbacivanja taštine, spoznali događaji o mučenicima ondje pokopanima te kako bi se ubuduće narodu naviještali onako kako su se zbili; i potiče ih da, spoznavši istinu, odbace izmišljotinu i iskrenom pobožnošću štuju Kristove mučenike koji kod njih počivaju: koji su, kako dodaje u Djelima, opkoljeni u obruču neprijatelja u nebrojenome mnoštvu bili posječeni kada se Bogu svidjelo od zemaljskih stanovnika umnožiti čete svetih nebesnika i krvlju domaćih mučenika obogatiti siromaštvo Saske. I zatim: „To je onaj pokolj svetih mučenika u Ebstorfu. Otuda su relikvije svetaca koje se štuju, ne donesene odnekud drugamo, nego pokopane na mjestu pokolja i za Krista podnesenoga mučeništva.” Isto ima u 2. knjizi djela Saxonia, 31. poglavlju, i u 2. knjizi djela Metropolis, 3. poglavlju. U djelu Mindensium Episcoporum Chronicon nepoznatog pisca, koje je izdao Johann Pistorius među šest starih pisaca u zbirci Veteres Scriptores Rerum Germanicarum, kaže se da su Teodorik, biskup Mindena, i drugi biskupi, grofovi i vjernici, stojeći neustrašivo u bojnome redu pokraj Ebstorfa za obranu vjere i domovine, uz Božje dopuštenje poginuli i ovjenčani krvlju pošli na nebo na dan Očišćenja Blažene Djevice Marije. Na taj ih dan navodi i Gelenije u djelu Sacri Fasti Agrippinenses, a iz njemačkoga kalendara i Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum, te ponovno, slijedeći Krantza, 1. kolovoza, i na oba ih mjesta naziva svetim mučenicima. I na 1. kolovoza navode se u rukopisnim Djelima, kojega se dana možda dogodilo neko podizanje ili prijenos tijela, pa se taj dan smatrao danom njihova nebeskog rođenja i mučeništva.

§ II Podrijetlo i djela sv. Bruna.

Bruna pisac djela Annales Fuldenses, njegov suvremenik, naziva vojvodom i kraljičinim bratom; one naime koja je tada, dok je on pisao godine 880., u Njemačkoj kraljevala sa svojim mužem Ludovikom Mlađim. Ona se u djelu Annales Metenses, koje je također suvremeni pisac doveo sve do godine 883., naziva Liutgarda. U njima se pod godinom 882. čita ovako: „Kralj Ludovik imao je za ženu kraljicu Liutgardu, s kojom je dobio jedinoga sina, kojega je po svome imenu nazvao Ludovikom. Taj je dječačić pao s prozora i slomivši vrat odmah izdahnuo.” Oženio ju je godine 869., u dvadeset devetoj godini vladavine oca Ludovika. Naime, kada se nakon izvojevane pobjede protiv istočnih Slavena vraćao u krajeve Saske, zaručio je Liutgardu, kćer saskoga vojvode Liudolfa, te u Istočnoj Franačkoj u utvrdi Aschaffenburg proslavio svadbu, kako ovim riječima svjedoči Gobelin Persona u 6. dobu djela Cosmodromium, 42. poglavlje, i Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, 13. poglavlje, koji dodaje da se iz toga vidi kako su saski vojvode već tada uživali takvo poštovanje kraljeva da su se njihove kćeri smatrale dostojnima kraljevskih ženidbi i bračne postelje. Ovdje treba pobiti Widukinda dok piše da je ta Liudgarda, Brunova sestra, bila udana za Ludovika, sina Arnulfova, a ne za Ludovika, sina cara Arnulfa. Widukinda su slijedili opat iz Ursperga, Albert iz Stadea, Johann Cuspinian, Aventin, Peucer, Reusner, Albisius, braća Sainte-Marthe i drugi, kojima u svojim bilješkama uz Widukinda Heinrich Meibom suprotstavlja povelju starijega Ludovika izdanu godine 877., koju iznosi iz rukopisne kronike samostana u Gandersheimu, djela Henrika Bodea, u kojoj Ludovik spominje Luitgardu i predrago potomstvo. Bio je također brat opatica Hathumode, Gerberge i Kristine, koje su pošle u Rim i prenijele relikvije blaženoga pape Inocenta; da se to dogodilo godine 859. prenosi Alberik, redovnik iz Trois-Fontaines, u rukopisnome djelu Chronicon kod Chiffleta u djelu Vindiciæ Hispanicæ, 2. poglavlje; a taj je Inocent prvi toga imena, koji se štuje 27. srpnja. Za toga Ludolfa, Brunova oca, Fabricije kaže da je zbog čestitosti i ozbiljnosti ćudi uživao najveći ugled te da je svojim vodstvom i hrabrošću tako satro snage Danaca da za njegova života više nisu dirnuli nijednu njemačku pokrajinu; i zbog toga je od markgrofa postao velikim vojvodom Saske. Zatim je nakon njegove smrti za vojvodu bio postavljen Bruno, koji zbog svoje revnosti u širenju kršćanske religije, ništa manje od očeve, bijaše omražen Normanima, tako da se čini kako ništa nisu više željeli nego da, pobijedivši u ovoj bitci, njega s najistaknutijim grofovima i biskupima uklone sa svijeta. Ferrari 1. kolovoza bilježi njegov spomen: „Kod Hamburga u Saskoj, svetih mučenika vojvode Bruna i trojice biskupa, s mnogim drugim plemićima, koje su Normani ubili za Kristovu vjeru.” U vojvodstvu ga nasljeđuje brat Oton: „Bruno je vojvodstvo ostavio bratu mlađemu doduše po dobi, ali po svakoj vrlini mnogo snažnijemu, velikomu vojvodi Otonu”, kako o njemu piše Widukind. On se pod carem Arnulfom proslavio u italskome ratu vođenom s najvećom vjernošću i hrabrošću. Zatim je bio postavljen za skrbnika Arnulfovu sinu Ludoviku te je s jednakom vjernošću obavljao tu službu, među ostalim suzbio Ugare i prisilio ih da zatraže primirje. Nakon smrti štićenika pozvan je na carsko prijestolje, ali se ispričao zbog starosti i preporučio knezovima Konrada, vojvodu istočnih Franaka; njega su zatim naslijedili sin samoga Otona Henrik Ptičar i njegovi potomci u dugome nizu careva. Tomu je Henriku uspomena na njegova strica Bruna bila toliko draga da je, obnovivši očevo ime u sinu caru Otonu, drugoga po svome imenu nazvao Henrikom, a trećega po tome svome stricu Brunom, kako primjećuje Ditmar. I da to nije bio isprazan znamen, pokazali su sreća i vrlina svakoga od njih. Kao što je naime po velikome vojvodi Otonu car Oton Veliki dobio ime, a od drugoga sina Henrika, kojega je postavio vojvodom Bavarske, svijetu bio dan unuk sv. car Henrik, tako je i po svetome stricu Brunu ondje najsvetiji i najhrabriji kölnski nadbiskup Bruno baštinio ime. Njegov ćemo Život donijeti 11. listopada, a s njegova početka o toj slavnoj obitelji valja unaprijed navesti ove riječi: „Pradjedovi njegovih pradjedova sve do ljudskoga pamćenja bijahu svi najplemenitiji; nitko u njihovu rodu nije nepoznat, nitko izrođen lako se ne nalazi.” Treba li među te pradjedove, odnosno pretke, ubrojiti sv. Widukinda, koji je u doba Karla Velikoga bio vojvoda Saske, za obje strane postoje neki dokazi, ali ni za jednu pouzdani. Djeda vojvode Bruna svi nazivaju Brunom, kojega Krantz čini praunukom, a Fabricije gore i Bertius u 2. knjizi djela Rerum Germanicarum, 2. poglavlje, te drugi bratom Widukindovim; nasuprot tomu, Widukind iz Corveyja u 1. knjizi piše da je Matilda, supruga Henrika Ptičara, potekla iz roda velikoga vojvode Widukinda, što bez sumnje ne bi prešutio ni o samome Ptičaru da je vjerovao kako je i on odatle potekao. Preostaje još upitati se o Thankmaru, odnosno Dangmaru, Brunovu bratu, treba li ga ubrojiti među ove mučenike. Fabricije u 2. knjizi djela Saxonia illustrata piše ovako: „Dangmar, kao i njegov brat Bruno, nije imao žene; u bitci kod Ebstorfa poginuo je zajedno s bratom i ostalom vojskom, kako iz ljetopisa Mindena, Hildesheima i Hamburga bilježi Krantz.” No u kojoj je Krantzovoj knjizi to pročitao, ne navodi. U Djelima ovih mučenika Krantz kaže da je Thankmar preživio: „I nema sumnje”, kaže, „da su knezovi toga vremena Thankmar i Oton, rođena braća ubijenoga vojvode Bruna, pokušali iskazati sličnu pobožnost i prema svome bratu, želeći ga izvući iz gomile ubijenih i pokopati po kneževskome obredu; ali nije bilo po čemu bi se plemić razlikovao od pučanina, po Božjoj providnosti, kako bi oni koji su pali za jednu Kristovu stvar, pokopani na jednome mjestu, bili štovani iščekujući posljednju trublju.” No ni u djelu Saxonia ni u djelu Metropolis ne prenosi da je Thankmar bio ubijen ili da je uopće sudjelovao u bitci. Isti pisac u 2. knjizi djela Saxonia, 31. poglavlje, piše da su obojica, a ponajviše Bruno, sagradili Braunschweig. „Bruno, Thankmar i Oton bijahu djeca Ludolfova; od njih je Bruno ostavio slavno ime selu koje je prvi započeo graditi, a koje je po njemu nazvano Brunonis vicus, već dugo Braunschweig, glasovit grad u srednjoj Saskoj na rijeci Oker, koja utječe u Weser. Skromni počeci toga grada doživjeli su tijekom vremena mnoga proširenja, tako da je postupno povećavan sada narastao do takve snage i bogatstva da je lako svojim knezovima dao naslov, koji se otada nazivaju vojvode od Braunschweiga. Ali to mnogo kasnije. Zaljev rijeke koja istječe, jezera ili mora Sasi na svome jeziku nazivaju wyck. Otuda je Bruno jedan rukavac rijeke, a Thankmar drugi na maloj udaljenosti uresio građevinama. Otuda su se Brunswyek i Tanquardeswyck dugo razlikovali različitim nazivom; no prevladao je Bruno, tako da je sam ostavio ime gradu, dok je brat utvrdio kaštel na obližnjem mjestu, koji se po njegovu imenu nazvao

Tanguerode: na tome je mjestu crkva posvećena sv. Blažu zadržala naziv da se za nju kaže kako je u gradu, jer su postojali prijašnji zidovi koji su sada okruženi gradskim bedemima.” Tako piše Krantz, koji isto ponavlja u djelu Metropolis i u Djelima ovih mučenika. Isto imaju Fabricije, Münster i drugi posvuda među novijima, za što Georg Braun u prvome svesku djela Civitates orbis, prema Hermanu, povjesničaru braunschweigskih događaja, piše da su godine 871. učinili Bruno i njegov brat, kojega pogrešno naziva Teodorom ili Teomarom. Bertius u 2. knjizi, 11. poglavlju, piše da ga je sagradio djed Bruno, ali u 3. knjizi to pripisuje ovome Brunu i Thankmaru. Nasuprot tomu, u njegovu Životu objavljenom pod imenom prezbitera Marcelina i njegova učenika, ali uvelike prepravljenom od kasnijih pisaca, kako će se reći 1. ožujka, prenosi se da je sv. Swibert biskup početkom 7. stoljeća sa svojim prezbiterima i klericima pošao u Sasku, stigao u veliko selo zvano Braunschweig te ondje nekoliko dana propovijedao Krista i obratio mnoge.

§ III Sjedišta i djela biskupa Teodorika i Markvarda.

Dvojica se biskupa gore u djelu Annales Fuldenses spominju kao ubijeni, Theotrich i Marcwart, koji su kod Ditmara Thiedricus i Marquardus, kod Adama Bremenskoga Thiadericus i Marquardus, kod Alberta iz Stadea Tiadricus i Marquardus, niti oni igdje spominju druge biskupe. Teodorik, u djelu Chronicon Mindense kod Pistoriusa prvi toga imena, a treći biskup Mindena, osnovao je samostan u Wunstorfu na čast mučenika Kozme i Damjana. U djelu Annales Episcoporum Mindensium Petar Merssæus Cratepolius resi ga ovom pohvalom: „Zatim je sv. Teodorik, čestit muž, preuzeo kormilo; ovaj je dobri biskup zapao u ona burna vremena kada su Normani harali zemljama i posvuda nanosili mnoge štete. Poginuo je dakle ovaj slavni biskup s nekim drugim muževima koji su ubijeni za Crkvu Božju. A tijelo mučenika, ovoga naime biskupa, zbog unakaženosti od rana nije se moglo prepoznati, a mjesto pogibije jest u Ebstorfu.” Isto ponavlja Cratepolius u djelu De assertione Missæ i potvrđuje da je s drugima poginuo za vjeru. Gotovo isto ima Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, 16. poglavlje. Koliko je dugo stolovao, nigdje ne čitamo. Da je bio zaređen za biskupa prije 865. godine, očito je iz djela Vita S. Remberti Archiepiscopi Hamburgensis, koje donosimo 4. veljače. Kada je naime ovaj na sam dan ukopa sv. Ansgara od klera i naroda bio izabran za nadbiskupa, kralju Ludoviku doveli su ga Thiadricus, biskup mindenske Crkve, i Adalgarius, opat samostana Novoga Corveyja; a kada ga je posvećivao mainški nadbiskup Luitbert, pri posvećenju su pomagali Liudwardus, biskup Paderborna, i spomenuti Thiadricus, kako se ondje kaže pod brojem 14. Odatle treba ispraviti djelo Chronicon Mindense kod Pistoriusa, koje pod njegovim nasljednikom stavlja početak Flandrijske grofovije, i to (ako se tiskarevom nepažnjom nije potkrala pogreška u brojkama) godine 867. U djelu Chronicon Hildensheimense, u 3. svesku zbirke Scriptores historiæ Francorum, godine 874., indikcije 7., 1. studenoga posvećena je crkva sv. Marije u Hildesheimu po časnim biskupima Alfridu, biskupu te iste Crkve, i Rimbertu, te Teodoriku, ali i Luithardu, uz sudjelovanje pobožnoga opata Adalgarija, redovnika i kanonika, kako ponovno objašnjavamo uz djelo Vita S. Remberti, § 3.

12 O sv. Markvardu ovako se piše u istome djelu Chronicon Hildensheimense: „Godine 875. umro je kralj Ludovik u 35. godini svoga kraljevanja. Umro je biskup Alfrid. Nakon Alfrida za korepiskopa je izabran redovnik Ludolf, ali ga odnosi iznenadna smrt. Nakon njega naslijedio ga je Marcuvardus, koji je, ubijen od Slavena, preminuo četvrte godine.” Ekkehard u djelu Chronicon Hildensheimensium ima gotovo isto: „Alfrid je”, kaže, „umro na dan Uznesenja i pokopan je u samostanu u Essenu koji je bio osnovao godine Gospodnje 875; nakon Alfrida traži se neki Ludolf, redovnik iz Corveyja, ali ga pretekne bolest i odnese. Peti je bio Markvard. On je nemarno izgubio opatije Seligenstadt i Essen te su ga u četvrtoj godini njegova ređenja ubili Slaveni. Šesti Wigbert izabran je za biskupa godine Gospodnje 880.” Tako Ekkehard. Budući da je pak Ludovik preminuo godine 876., 28. kolovoza, u Frankfurtu, treba reći da su iste godine umrli Alfrid i Ludolf, a napokon krajem iste ili početkom sljedeće godine izabran Markvard, kojega su u četvrtoj godini ređenja, 880. godine Kristove, ubili Normani, a ne Slaveni, ovoga 2. veljače; iste je godine za biskupa izabran njegov nasljednik Wigbert. Krantz sam sebi uvelike proturječi u 2. knjizi djela Metropolis, gdje u 12. poglavlju kaže da je Alfrid umro godine 877., u koje je vrijeme bio onaj glasoviti pokolj pod vojvodom Brunom u mjestu Ebstorf; da je taj svetac doduše mogao sudjelovati u četi svetaca, ali da su ga redovnički zavjet i već iznemogla staračka dob spriječili da sudjeluje u tjelesnome oružju; a u 14. poglavlju kaže: „Hildesheimskom je Crkvom nakon Alfrida upravljao Markvard, muž dostojan Boga i neba, koji je bio u četi svetaca oko godine Kristove 876., posječen za Krista u Ebstorfu.” Bruschius u djelu Catalogus Episcoporum Hildesheimensium, ispravivši njegove pogreške, dodaje da je nasljednik Wigbert bio izabran nakon što je Markvard okrunjen mučeništvom godine 880. Demochares u 2. knjizi djela De sacrificio Missæ među biskupima Hildesheima kaže: „Peti Markvard upravljao je tri godine. U Hamburgu su ga zaklali nevjerni Slaveni i Danci, a časno je pokopan u samostanu u Ebstorfu godine 880.” Slijedi ga Cratepolius o istim biskupima u djelu De assertione Missæ.

13 O traženju svetih zemnih ostataka ove dvojice biskupa Krantz u Djelima navodi kao svjedoke ljetopise mnogih okolnih Crkava. „Naime”, kaže, „kada su se stanovnici Mindena radi svoga biskupa Teodorika, muža iznimne svetosti, uputili na stratište posječenih tjelesa da bi ga časno pokopali u svojoj crkvi, već je bila nerazlučiva gomila tjelesa, a zadane rane i otok mrtvoga i već raspadajućega mesa koji je otuda uslijedio nisu ostavili nikakve razlike.” Isto su doživjeli i stanovnici Hildesheima trudeći se oko svoga biskupa Markvarda, petoga po redu. To je o spomenutoj dvojici biskupa prilično pouzdano i jasno.

§ IV Sjedišta, smrt i štovanje biskupa Erlulfa i Gosberta.

Velika je poteškoća oko drugih biskupa za koje mnogi tvrde da su bili drugovi mučenika. Rukopisna paderbornska Djela, izostavivši Markvarda, nabrajaju drugih sedam biskupa: Theodiricusa, odnosno Thidericusa iz Mindena, Dudona iz Paderborna, Drogona iz Osnabrücka, Dodona iz Münster-Mimigardeforda, Aufrida iz Utrechta, Reynberta iz Hamburga i Erlorfa iz Verdena. Isto tako, izostavivši Dodona iz Mimigardeforda, u djelu Chronicon Mindense kod Pistoriusa navode se: Teodorik iz Mindena, Dudo iz Paderborna, Drago iz Osnabrücka, Anfred iz Utrechta, Albert iz Hamburga i Erlurf iz Verdena. Njih je iz njemačkoga kalendara na ovaj 2. veljače ovako unio u djelo Catalogus generalis Sanctorum Ferrari:

„U Ebstorfu u Vandaliji sveti mučenici Teodorik, biskup Mindena, Albert, biskup Hamburga, Aufrid, biskup Utrechta, Drogo, biskup Osnabrücka, Dodo, biskup Paderborna, Erlulf, biskup Verdena, s trojicom vojvoda, petnaest grofova i mnogim drugima.” Krantz u povijesti ovih mučenika umjesto hamburškoga biskupa stavlja halberstadtskoga, ovim riječima: „Bijahu nazočni uokolo mnogi biskupi naoružani kolikim su god snagama mogli: halberstadtski, koji je tada imao sjedište u Seligenstadtu, hildesheimski, verdenski, paderbornski, mindenski, münsterski, koji se tada zvao mimigardefordski, i osnabrüčki.” O svakome govori u djelu Metropolis; većinu ih nabraja i Cyriacus Spangenberg u djelu Chronicon Mansfeldicum, 108. poglavlje.

15 Isti Krantz u 2. knjizi djela Saxonia, 31. poglavlje, i za njim Ubbo Emmius u 5. knjizi djela Rerum Frisicarum pišu da su bila posječena trojica biskupa: mindenski, hildesheimski, o kojima smo govorili, i verdenski. To je onaj Erlulf kojega Ferrari smješta i s ostalima na ovaj dan i zasebno 22. siječnja: „U Verdenu sv. Erlulfa biskupa”, te ga ponovno 1. kolovoza navodi među trojicom biskupa prema Krantzu. Isti ga Krantz u 1. knjizi djela Metropolis, 31. poglavlje, te Demochares i Bruschius u popisima biskupa smatraju desetim biskupom toga sjedišta, nasljednikom Heliganda, koji je godine 831. s drugim biskupima pomagao

Drogonu iz Metza pri posvećenju sv. Ansgara za hamburškoga nadbiskupa, kako se kaže u njegovim Djelima u 3. poglavlju. No iz 9. poglavlja istih Djela očito je da je, kada se oko godine 847. bremensko sjedište ujedinjavalo s hamburškim, verdenskim sjedištem upravljao Waldgarius, koji je iste godine 847. sudjelovao na saboru u Mainzu pod Rabanom, kako će se reći uz njegov Život. Njemu je tada ponovno pripao dio koji je prije pri prvom osnutku bio dodijeljen hamburškome sjedištu, a kada je taj dio nakon nekoliko godina ponovno podvrgnut spomenutome hamburškom sjedištu, Walgariju je dodijeljen drugi udio. Treba dakle Erlulfa smjestiti između 31. i 47. godine toga stoljeća, kojega ipak, ne znamo kojom pogreškom, verdenski ljetopisi, po Krantzovu svjedočanstvu, pribrajaju zboru svetaca koje su za Krista posjekli nevjerni Danci; da je i on zaklan u Ebstorfu i okrunjen mučeništvom priznaje i Bruschius, a s drugim ga biskupima povezuju Spangenberg i Demochares, čije su ove riječi: „Sv. Erlulf Škot, mučenik u mjestu Ebstorf godine 876.” Camerarius ga u djelu Menologium Scotorum 10. veljače navodi ovako: „Sv. Erlulf, mučenik i biskup Verdena.” Da je po narodnosti bio Angl ili Škot, a po dostojanstvu opat, prema mišljenju drugih prenosi Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, 30. poglavlje: „Verdenska je Crkva”, kaže, „nakon Erlulfa, mučenika u Ebstorfu posječenoga za Krista s četom kršćana, imala Waltera, muža najdostojnijega toga mjesta, prvoga, kako smatraju, potekloga iz ljudi ovoga naroda. Naime gotovo svi prethodnici bijahu škotskoga ili engleskoga roda, što svjedoče naslovi opatija iz kojih su premješteni.” No taj je Walter u Djelima sv. Ansgara Waldgarius, podrijetlom iz Nijemaca, kojega je naslijedio Wigbert, iz krvi sv. vojvode Widukinda, kojemu je Ludovik II., odnosno Mlađi, kralj Njemačke, navodno darovao mnoga dobra za verdensku Crkvu, što je sjajna potvrda naše utvrđene kronologije. Thomas Dempster u 5. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Scotorum, 485. poglavlje, tvrdi da je sv. Erlulf otišao na sjeverni otok Island i ondje barbarima navijestio Kristovu vjeru. Ubrzo je Colgan, smatrajući da mu se pružila prilika za iskazivanje slave Ircima, ovoga 2. veljače proslavio dvojicu Erlulfa, obojicu Iraca: od kojih je jedan otišao na Island, a drugi bio mučenik i biskup Verdena, prije toga opat u Armaghu u Irskoj. No neka sva odgovornost za vjerodostojnost bude na tim piscima dok ne iznesu drevne spomenike.

16 Drugi od tih biskupa jest osnabrüčki, kojim god se imenom nazivao. On se gore u rukopisnim Djelima, u djelu Chronicon Mindense i u Ferrarijevu djelu Catalogus Sanctorum naziva Drogo ili Drago, pod kojim ga imenom među mučenike ubraja i Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, 16. poglavlje, no odmah u sljedećem poglavlju, zaboravivši samoga sebe, prenosi da je osnabrückom Crkvom tada upravljao biskup Gosbert te da je bio u četi biskupa koji su, zajedno zaklani od nevjernih Danaca u mjestu Ebstorf, poginuli za Krista. A u 26. poglavlju Egberta naziva nasljednikom Gosberta, za kojega se prenosi da je u velikome pokolju što su ga počinili Normani također među ostalima poginuo. A u 3. knjizi istoga djela Metropolis, 25. poglavlje, osmim biskupom osnabrücke Crkve naziva se Drogo, zaređen pod Otonom I., koji je preminuo 14. travnja godine 964. Slažu se popisi osnabrückih biskupa kod Krantza na kraju djela Metropolis, kod Democharesa, kod Cratepolija te onaj koji je stavljen na početak velike osnabrücke sinode tiskane godine 1628. po nalogu Franje Vilima, biskupa istoga grada. U njemu se Gosbertova svetost slavi ovim riječima: „Sv. Gosbert, rodom Šveđanin, učenik sv. Ansgara, najizvrsnijega apostola Švedske, stoluje osam godina, od 866. do 874.” Cratepolius dodaje više: „Sv. Gosbert”, kaže, „iz škole sv. Ansgara, najizvrsnijega apostola Švedske, dan je ovoj Crkvi za biskupa. Bio je doduše revan propovjednik riječi Božje, ali kada su se prilike u Crkvi uzburkale, pošao je svome učitelju Ansgaru, koji je u to vrijeme bio poslanik Apostolske Stolice; i nakon što je upravljao deset godina, s drugim je pobožnim muževima poginuo kao mučenik u Danskoj.” Isti ga u djelu De assertione Missæ naziva i svetim i kaže da je kao mučenik poginuo u Danskoj.

17 Čudesna zbrka svih stvari. U Djelima sv. Ansgara i kod drugih suvremenih pisaca nema nikakva spomena o tome Gosbertu, osim ako nije (što posve slutimo) Gaudbert, rođak reimskoga nadbiskupa Ebbona, koji je kao pomoćnik poslanstva sv. Ansgara pri biskupskome ređenju oko godine 837. bio prozvan Šimun ili Simeon te prvi poslan kao biskup u krajeve Šveđana, gdje su ga kralj i narod časno primili, pa je uz naklonost i jednodušnost svih počeo ondje graditi crkvu i javno propovijedati evanđelje vjere, kako se kaže u Djelima sv. Ansgara u 6. poglavlju; a kada je već nekoliko godina s biskupskim plodom obrađivao Švedsku, na đavolski poticaj nevjernici ga uhvate, svežu, izvrgnu pogrdama i sramoti, opljačkaju mu sva dobra i protjeraju ga iz kraljevstva; ipak nije, kako piše Johannes Magnus u 1. knjizi djela Metropolis Upsaliensis, završio život mučeništvom. Sv. Ansgar ga poslije nije mogao nagovoriti da ponovno pokuša u tome kraljevstvu, nego je, kako se opširnije piše pod brojem 43, svoga nećaka svećenika Erimberta predao kao druga sv. Ansgaru; oni su oko godine Kristove 850. ponovno ušli u Švedsku i uvelike promaknuli katoličku vjeru, dobivši od kralja i naroda dopuštenje da se grade crkve i da svećenici ostanu u kraljevstvu. Nakon povratka sv. Ansgara, nećak biskupa Gautberta Erimbert ondje je obavljao božanska otajstva, sve dok se oko godine 856. ili malo poslije, pošto je bio poslan danski prezbiter Ansfrid, nije vratio. Slutimo dakle da je taj Gautbert ista osoba kao i Gosbert, osnabrüčki biskup, koji je, kao što je njegov rođak Ebbo od reimskoga nadbiskupa postao hildesheimskim biskupom te, veoma drag i sv. Ansgaru i kralju Ludoviku, poživio sve do ožujka godine 852., tako i od švedskoga biskupa postigao osnabrücko sjedište, budući da je bio u milosti kod istoga kralja Ludovika, kojemu je u vezi sa spomenutim posljednjim poslanstvom bio pristupio zajedno sa sv. Ansgarom te, upitan od njega jesu li oni u toj nakani složni, odgovorio ovim riječima: „U službi Božjoj uvijek smo bili i jesmo složni, te želimo da se to jednodušnom suglasnošću tako i učini”, kako se kaže u 11. poglavlju.

Postojao je u to vrijeme i drugi Gosbert, upravitelj utvrde zvane Semur u Burgundskome Vojvodstvu u ime autunskoga biskupa Adalgarija, koji je ozdravio pomoću sv. Ivana, opata iz Réomea, kako se kaže u trećem Prijenosu toga sveca pod brojem 6, 28. siječnja. Odatle je očito da su Franci imena Gautbert i Gosbert rabili naizmjence, kao što se Gauzelenus, u to vrijeme pariški biskup, nazivao i Goslenus.

18 Smatramo da smo o Gosbertovu životu i imenu došli do nimalo nevjerojatne pretpostavke, ali je vrsta njegove smrti dvojbenija; premda ga spomenuti pisci slave kao mučenika, ipak se ne usuđujemo ni njega, kao ni Erlulfa iz Verdena, pribrojiti četi posječenih: radije mislimo da su svakoga pojedinačno uhvatili Normani i ubili iz mržnje prema kršćanskoj vjeri. Erlulf je mogao naslijediti Helingauda nakon godine 831. i godine 845. (u koje vrijeme dokazujemo da je Hamburg bio opustošen uz djelo Vita S. Anscharii, § 2) ili još ranije podnijeti slavnu smrt za Krista koju su mu nanijeli Normani, a njega je naslijedio Waltharius i, kako je gore rečeno, oko godine 847. uredio biskupiju sa sv. Ansgarom: na taj se način djelo Acta S. Anscharii, koje je napisao njegov nasljednik sv. Rembert, bez ikakve razlike usklađuje s nizom i redoslijedom verdenskim biskupa. Mogao je i Gautbert, odnosno Gosbert, poći u Dansku i ondje s drugim pobožnim muževima poginuti kao mučenik, kako smo rekli prema Cratepoliju. Mogao je i u svojoj biskupiji, koju su Normani češće pustošili, biti ubijen iz mržnje prema vjeri. Demochares piše da su ga Normani ubili 74. godine 9. stoljeća. U djelu Annales Fuldenses kaže se da je Rudolf, za kojega smo uz djelo Acta S. Anscharii, § 9, pokazali da je bio sin danskoga kralja Heriolda, nakon što je često paležima i pljačkama pustošio kraljevstvo Karla Ćelavoga, godine 873. doveo brodovlje u Ludovikovo kraljevstvo te, zametnuvši bitku s istočnim Frizijcima, poginuo s osam stotina ljudi. Bilo je i vrlo mnogo drugih upada u kojima je taj Gosbert, kojega svi slave kao mučenika, mogao zadobiti tu palmu. Napokon ga i pod imenom Heriberta (za kojega tvrde da je prvi bio poslan u Švedsku, te su ga podijelili na gotovo tri različita muža) navodi Johannes Vastovius u djelu Vitis Aquilonia o svecima Švedske, i Gosberta proglašava mučenikom. Oslanjajući se na njegov ugled, naš ga je Rader upisao u rukopisni abecedni popis svetaca koji se nalazi kod nas. Naposljetku, u knjizi koja se zbog Karlove akademije obnovljene u Osnabrücku godine 1630. naziva Athenæum Christianum, u 3. predlošku, 3. prikazu, sv. Gosbert, četvrti osnabrüčki biskup i mučenik, prikazuje se kako upravlja lađicom sv. Petra, to jest osnabrückom Crkvom posvećenom sv. Petru, uzburkanom valovima, smijući se protivnim valovima. Neki ga štuju 27. veljače.

19 Toliko nam je palo na pamet o Gosbertu i Erlulfu; prihvatit ćemo ako tko iznese nešto pouzdanije. Možda su neke njihove relikvije, donesene u Ebstorf, dale povoda potomcima da ih pribroje ostalim mučenicima kao da su bili zaklani u istome pokolju. Zasigurno je Rembert, hamburški nadbiskup, koji se njima pribraja, preživio osam godina nakon njih i počinuo u miru, kako je očito iz onoga što će se reći 4. veljače; ipak se on u rukopisnim paderbornskim Djelima naziva Reymbert, a piscu djela Chronicon Mindense, Ferrariju i drugima čini se da se zove Albert Hamburški ili Hanenberški. Krantz u djelima Saxonia, Metropolis i u povijesti ovih mučenika češće i brižljivo ističe da je sv. Rembert bio odsutan. Njegova je zatim najveća ljubav zablistala u oslobađanju iz bijednoga ropstva zarobljenika odvedenih u Dansku u ovome porazu, pri čemu je potrošio sva svoja dobra, pa i posvećene crkvene posude, kako se kaže u 7. poglavlju Života. Jesu li neke njegove relikvije, kao i ostalih, bile čuvane u Ebstorfu, nismo doznali.

§ V Smrt drugih biskupa i pape Benedikta V.

Što se pripovijeda o ostalim biskupima ondje posječenima, bojimo se da je u pogledu toga (kako je i Heinrich Meibom u bilješkama uz 1. knjigu Widukinda osjetio) neki neuk čovjek nemarno buncao ili zasigurno imena nekih vojnika tada ondje poginulih pogrešno pripisao biskupima. Naime oni koji se gore u djelu Annales Fuldenses ubrajaju među kraljeve pratioce, Dudo i Bodo, lakom su pogreškom zbog sličnosti imena bili smatrani biskupima, Dudonom paderbornskim i Dodonom, odnosno Bodonom, mimigardefordskim ili münsterskim, jer su biskupi tih imena stolovali u oba mjesta, iako gotovo čitavo stoljeće kasnije. Naime Dudo je, upravljajući dvadeset pet godina paderbornskom Crkvom, preminuo pod Otonom Velikim godine 955., a vjeruje se da ga je Dodo münsterski, iako nije dugo stolovao, nadživio. Biskupa obiju tih Crkava, ne navodeći im ipak ime, ubraja Krantz u povijesti mučenika, ali u djelu Metropolis ne spominje nijednoga münsterskog mučenika, kao ni Demochares ni Cratepolius. Paderbornskog Lutharija Krantz u 2. knjizi djela Metropolis, 13. poglavlje, opisuje dodijelivši njegovu sjedištu dvadeset tri godine, bez ikakva spomena pokolja. Bruschius kaže da je kao biskup živio dvadeset pet godina, zaređen godine 852., te s Democharesom i Spangenbergom prenosi da su ga Normani zaklali 77. godine toga stoljeća. Njega Krantz u 16. poglavlju smatra Dudonom, tako da je imao dva imena, ili njegovim nasljednikom Bisonom. Možda su zato što se među mučenicima čita grof Liutharius, odnosno Liuttarius, bili navedeni na tu pogrešku. Njegov prethodnik Badurad, odnosno Baturatus, sudjelovao je na saboru u Mainzu godine 862. pod nadbiskupom Rabanom, kako se kaže uz njegov Život 4. veljače. Sam je pak Luitharius pomagao mainškom nadbiskupu Luidbertu kada je on godine 865. posvetio sv. Remberta za hamburškoga nadbiskupa, kako se čita 4. veljače u njegovu Životu. Što se tiče njegova nasljednika Bisona, ne vidimo kakvim je dokazom Krantz mogao biti potaknut da njega umjesto Dudona ubroji među mučenike, kada u 31. poglavlju piše da je doživio vremena cara Arnulfa. Bruschius njegov život proteže sve do godine 901.

21 Onaj bezimeni halberstadtski biskup kojega isti Krantz spominje u povijesti mučenika čini se da je bio Hildegrin. „Za njegova vremena”, kaže u 2. knjizi djela Metropolis, 13. poglavlje, „bili su oni česti upadi Danaca u susjedne pokrajine i onaj glasoviti pokolj u kojemu je saski vojvoda Bruno pao u mjestu Ebstorf.” Bruschius njegovu smrt smješta u godinu 887. i prenosi da je pokopan u samostanu u Werdenu kod svojih krvnih srodnika i prethodnika. Slaže se Demochares. Njega, kao i münsterskoga, ne navevši ime nijednome, Spangenberg ubraja među mučenike.

22 Napokon Aufrid, odnosno Anfrid, utrechtski biskup, kojega rukopisna Djela, kao i Chronicon Mindense, Ferrari, Spangenberg i drugi pridružuju ovim mučenicima, naslijedio je biskupa Balduina više od čitavoga stoljeća nakon tih vremena i preminuo nakon tisućite godine Kristove, kako u utrechtskoj povijesti prenose Johannes de Beka i Wilhelmus Heda. Nema ni ikojega biskupa Alberta kojega bi Krantz, pošto su ga drugi pogrešno pripisali hamburškome sjedištu, mogao prisvojiti za stanovnike Utrechta. Prije je ondje stolovao drugi, Albrik, nekima Alfrik, koji se štuje 14. studenoga; ali ni on nije mogao sudjelovati u četi posječenih, jer je umro oko godine 865., kao brat svoga prethodnika sv. Fridrika mučenika. Drugi je pak danski prezbiter Anfrid, koji je kao jedan od prvih apostola Švedske, nakon Erimberta, Gaudbertova nećaka, obrađivao tu zemlju tri godine, ali se vratio i, kako se kaže u Djelima sv. Ansgara u 14. poglavlju, preminuo kad mu se bolest pogoršala.

23 Preostaje jedna pogreška rukopisnih Djela koju su zabilježili Krantz i drugi, da se rimski papa Benedikt s najvećim neznanjem ubraja među ostale mučenike. To je onaj Benedikt V., kojega je svrgnuo car Oton Veliki, kako prenosi Adam Bremenski u 2. knjizi, 6. poglavlje, a hamburški nadbiskup Adaldag, vrativši se iz Rima u domovinu, poveo ga u svojoj pratnji i držao u pritvoru, ali s velikom čašću sve do smrti, jer bijaše svet i učen muž te ga je rimski puk smatrao dostojnim Apostolske Stolice, osim što je bio izabran u pobuni, nakon što je bio protjeran onaj kojega je car zapovjedio zarediti. Živeći dakle kod Adaldaga u svetome vladanju i učeći druge sveto živjeti, kada ga je car na zahtjev Rimljana već trebao vratiti, počinuo je u miru u Hamburgu 4. srpnja godine 965; za njega Baronije u 10. svesku pod tom godinom, broj 2, odbacivši ovu izmišljotinu, smatra da se iz drugoga razloga treba nazivati mučenikom, naime zato što je od protupape Leona pretrpio tako strašne i sramotne stvari te je sam kao zakoniti papa Rimske Crkve preminuo u progonstvu, poput svetih mučenika i ujedno papa Poncijana i Martina koji su život završili u progonstvu. A zato što se Benedikt štovao kao mučenik, da se zbog toga ne bi utisnula ljaga na Otonovo ime, pružila se prilika za izmišljanje drugoga razloga mučeništva. Nalazi se upisan 4. srpnja u Ferrarijevu Martirologiju. Zašto ne bi, kada se njegovo sveto tijelo prenosilo u Rim, neke relikvije ostale u Saskoj, dio kojih su stekle ebstorfske redovnice? Da se to možda dogodilo i s nekim prije spomenutim biskupima, jednom će dokazati neki znatiželjni istraživač saskih starina.

§ VI Čudesa uz relikvije ovih mučenika,

iz paderbornskog rukopisa.

Godine od Utjelovljenja Gospodnjega tisuću dvjesto četrdeset treće poteklo je ulje iz kostiju svetih mučenika na dan njihova trpljenja, koje je počelo teći od izlaska sunca i stalo gotovo oko četvrtoga sata. Bili smo nazočni i mi pjevajući psalme u velikome zahvaljivanju u prolivenim suzama i u onoj nadnebeskoj kapljevini kojom smo svi bili duhovno pomazani. Bio je nazočan i opat iz Villersa sa svojima, i sam vjeran svjedok, koji je svojoj crkvi ponio uspomenu od onoga svetog ulja što nam ga je pružio Kralj kraljeva, bogat prema svima ne osrednje, nego u izobilju nazočnim duhovnim i svjetovnim osobama koje su se okupile na blagdan, gdje Božje milosrđe nikome nije uskratilo očiti prizor toga svetog ulja koje teče. Ipak neki, kako je običaj ljudske sporosti, ne vjerujući da je sveta tekućina dana s neba, tvrdili su da treba radije smatrati kako je to rosa; ali Gospodin, ne dopustivši da dar njegove dobrote bude zamračen zabludom, izbrisao je sumnju, naime na dan njihova trpljenja, usred dana u samoj žegi sunca, učinio je da iz svetih kostiju izbije ulje dok je narod hrlio i promatrao, u onaj naime sat u koji nije bilo zamislivo da pada rosa. Ponovno.

25 Jednom je prilikom na dan sv. Petra padala silna kiša, a Gospodin je po svome običaju proslavio svoje svece svetim uljem koje je teklo iz njihovih kostiju dok su svi nazočni stajali i gledali to čudo. Među njima je bio nazočan i neki iz Reda manje braće, imenom Ekkehard, veoma odan Bogu. I dok su svi oklijevali zbog pljuska kiše koja je padala, umočio je stijenj koji je držao u tu tekućinu, izvadio ga, prislonio na svijeću i gorio je dok nije sasvim izgorio dio koji je bio umočen. Prepozit Helrik, manje vjerujući u to isto čudo, jednom je uzeo kadionicu, ulio sveto ulje i ono je gorjelo poput maslinova ulja. I tako je vjerni Gospodin u pogledu svojih djela uklonio svaku dvosmislenost. Blagoslovljena slava Gospodnja, koji je proslavio svete mučenike, čiju slavu nismo čuli, nego vidjeli, i naše su ruke dotaknule milost koja nam je dana. Radujmo se i mi kod kojih su sveti mučenici milostivo izabrali u krilu čuvati svoje časne zaloge. Njihovi smo sugrađani u sadašnjosti sretno postali, a u budućnosti ćemo, kako se nadamo, kao dionici još obilnije radosti biti sretnije uzneseni, po daru Onoga koji zove ono što nije kao ono što jest.

26 U vrijeme gospodina Manegolda, koji je bio prepozit kanonika u Ebstorfu, izgorjela je mindenska crkva. Nakon što je ponovno sagrađena, sedam je puta poslije bila uništena vatrom. Stanovnici Mindena stoga pošalju poslanike i obrate se glavarima naše Crkve, moleći da im uz veliku nagradu vrate tijelo njihova biskupa, naime blaženoga Teodorika, kako bi im u tolikoj pogibelji bio zaštita. Svi su se usprotivili i nipošto nisu pristali, jer se među tolikim tisućama nije mogao raspoznati jedan, a štoviše, i da je bio poznat licem i imenom, nipošto ne bi pustili blago koje je po Božjoj odluci bilo pohranjeno kod njih, i to njima na najveću dobit. Stoga su se oni koji su bili poslani vratili neobavljena posla te s nemalim nemirom sazvali narod. Dakle, iako im je želja bila osujećena, želeći ipak svoga zaštitnika, premda odsutnoga, uzvisiti veličanstvenom čašću, izrade srebrni relikvijar u obliku podlaktice ukrašene lijepim vijencem. Postavivši svećenika pred oltar, a sa strane srebrni toranj i sakristana koji stoji i kao da udara u zvonca, nadali su se da će im taj dar biti zaštita, kako bi im njegov zagovor odatle donio utjehu; i tako je po zaslugama svetoga mučenika prestala od njih nevolja požara.

27 Građevina koja je bila oko tjelesa svetaca urušila se od starosti, a zbog nemara građana nije se ponovno gradila. Tada se isti spomenuti biskup ukazao jednoj redovnici u ljubičastoj misnici, s mitrom i čudesno urešen, najvedrijega lica, zapovijedajući joj da dade navijestiti narodu kako će uskoro na njih doći gnjev Božji zato što se mjesto na kojemu počivaju drži u velikome preziru, te svinje ruju zemlju a da im to nitko nimalo ne brani. I nadodade: „Komu god ovo ispripovjediš, reći ćeš kao svjedočanstvo da si me vidjela tjelesnim očima i da se svakodnevno pred svevišnjim Bogom spominjemo svih koji čuvaju uspomenu na nas.” Rekavši to, časni je muž nestao.

28 Jednom prilikom, dok je neki seljak ondje kosio travu za krmu svojoj stoci, dogodilo se da su on i njegova žena izgubili razum, a njegov konj i sva stoka uginuli. I u tome se pokazalo da je Gospodin uzvisio svoje svece dostojnim nagradama na nebu i čudesima na svijetu: njemu neka je hvala u vijeke vjekova.

29 U isto vrijeme bila je neka djevojka uzeta po cijelome tijelu, koju su roditelji stavili na kola i onamo doveli; i nakon što su za nju odslužene svečane mise, pješice se vratila kući, dok su se svi koji su bili nazočni divili i radovali. To se dogodilo u vrijeme prepozita Gervazija, koji je, obradovan u Gospodinu, održao propovijed narodu jer je Bog dao ovaj znak kao svjedočanstvo njihovih kreposti.

30 Neka žena plemenita roda, dok se osam dana mučila pri porođaju, došla je na sam rub smrti, tako da se već raspravljalo o njezinu ukopu; ona se, u žestokim bolovima odvojena od svijeta, vidjela kako sjedi pred vratima crkve gdje su pokopani sveti mučenici. Ugledala je stoga kako pokraj nje stoji starac u časnoj odjeći, koji joj reče: „Znam da te pritišće teška tjelesna tegoba; ako učiniš što ti savjetujem, primit ćeš zdravlje. Ako se zavjetuješ da ćeš u bilo koje mjesto gdje počivamo prinijeti četiri denara, odmah ćeš biti spašena. Tvojoj volji prepuštam što ćeš htjeti prinijeti kapeli.” Probudivši se pak i osigurana viđenjem, molila je majku i nazočne da Gospodinu zavjetuju ono što joj je bilo pokazano, te je odmah rodila sina i ozdravila kako je unaprijed vidjela.

31 Neki je župnik, dok je bolovao od četverodnevne groznice, zavjetom se obvezao svecima, te je povratkom zdravlja pokazao da je s vjerom počastio Božje prijatelje.

32 Neka redovnica, kada je potpuno oglušila, uze travu koju je ubrala s grobova svetaca, stavi je na uši i odmah je čula.

33 Neka gospođa bila je mučena silnom boli očiju: poslala je svecima srebrne oči i bol se odmah smirila.

34 Neki građanin, primivši sveto pomazanje, kada je došao na samrt, pozove ženu moleći je da otrči na grobište mučenika i moli za njegovo zdravlje. U onaj sat u koji se činilo da je žena onamo stigla, muž je postao zdrav te je trećega dana pošao na poljodjelske radove.

35 U ovima i mnogim drugim djelima proslavio si, Gospodine, svoj narod, i za očitovanje njihove istinske slave tvoja čudesa ne prestaju. Štujmo dakle ove Božje ratnike, koji na čudesan način djelom svjedoče tolike Božje darove, kako bismo po njihovim slavnim zaslugama i zagovorima zavrijedili postati dionicima u kraljevstvu vječne svjetlosti. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

2. veljače Kalendar godine