§ I. Rođendan sv. Pionija.
Kao što sv. Polikarpa, smirnskog biskupa, u različite dane štuju Grci i Latini, ovi 26. siječnja, oni 22. veljače, uz ne baš sasvim očit dokaz u koji je ponajprije, pa i je li u ijedan od ta dva dana, podnio mučeništvo; tako sv. Pionija, prezbitera iste Crkve, i drugove Grci 11. ožujka, kako-tako idući u prilog Aktima, a Latini i veljače slave. O ovoj bi se različitosti, kao i u drugim slučajevima, kaže Baronije u Bilješkama uz Martirologij, mogli navesti mnogi razlozi, naime pronalazak ili prijenos moći, polaganje ili posveta crkve u čast samih Mučenika. Konstancije Felicije, čije ćemo riječi niže navesti kada budemo govorili o drugovima sv. Pionija, kaže da su ovi umrli 1. veljače, a on 12. ožujka.
2 Budući da će, ako tko smatra da može utvrditi siguran dan i godinu mučeništva (što nama nije jednako lako, kao što ćemo ubrzo priznati), razni martirologiji možda donijeti nešto težine, ovdje ćemo navesti riječi većine njih pojedinačno. Stari Rimski, dosad od nas navođen pod imenom sv. Jeronima, ovako glasi: Kal. velj. u gradu Smirni, rođendan biskupa Polikarpa, Pionija, Dionizija i drugih vi. Isto tako Pionija i drugih v. Drugi Rimski koji je izdao Rosweyde: U Smirni mučenika Pionija i drugih xv. Isto ima rukopis iz Centule, označen Bedaovim imenom. Još sažetije rukopis kolegija Družbe Isusove u Leuvenu: Kod Smirne sv. Pionija M; a dodaje vrlo staro izdanje Martirologija Reda sv. Benedikta: i drugih xv s njime okrunjenih. Rukopis zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, koji nosi Bedaovo ime: Kod Smirne rođendan sv. Pionija M. S njim su podnijeli mučeništvo i drugi xv.
8 Usuard: Kod Smirne, sv. Pionija mučenika, koji je nakon bijede tamnice, gdje je mnogu braću svojim poticajima ojačao za podnošenje mučeništva, mučen mnogim mukama, proboden čavlima i položen na goruću lomaču, zadobio blažen svršetak života za Krista. S njim su podnijeli mučeništvo i drugi xv. Adon, po autoru J. B. Notker, uobičajeni Beda i drugi: Kod Smirne rođendan sv. Pionija M. koji je u progonstvu Antonina Vera nakon nesavladive postojanosti odgovora i nakon bijede tamnice, gdje je mnogu braću svojim poticajima ojačao za postojanost u mučeništvu, naposljetku mnogim mukama itd. kao u Usuardu. Suvremeni Rimski koji je dopunio Baronije: U Smirni sv. Pionija prezbitera i mučenika, koji je nakon sastavljenih obrana kršćanske vjere, nakon bijede tamnice, ostalo isto kao Usuard. Kraće Bellini iz Padove: Kod Smirne sv. Pionija M. koji je, mučen mnogim mukama i položen na goruću lomaču, zadobio blažen svršetak života za Krista. S njim su podnijeli mučeništvo drugi xv. Rukopis Crkve sv. Gudule u Bruxellesu: Kod Smirne sv. Pionija M. koji je u progonstvu cara Antonina Vera, položen na goruću lomaču, usnuo u Kristu: i s njim su podnijeli mučeništvo drugi xv, koje je on sam ojačao za podnošenje mučeništva. Stari rukopis Crkve sv. Marije u Utrechtu: Kod Smirne sv. Pionija M. koji je u progonstvu Antonina, nakon nesavladive postojanosti odgovora, naposljetku položen na goruću lomaču usnuo blaženim svršetkom.
B
4 Rukopis Florarium SS. Kod Smirne sv. Pionija M; inače Pionija, za Antonina Vera. S njim su podnijeli mučeništvo i drugi xv godine spasenja clxiii, trećeg progonstva godine liv. Autor Florarija smješta smrt sv. Pionija u godinu u. M. Aurelija, a početak trećeg progonstva u xi godinu Trajana, Kristove cviii, dok Euzebijeva Kronika s prethodnom godinom, x Trajana, označava ono četvrto, u kojem je smaknut sv. Polikarp, vii M. Aurelija. Franjo Maurolyco ovako ukratko spominje mučeništvo sv. Pionija: i drugih novijih, Kod Smirne Peonija M. koji je, mučen mukama i položen na goruću lomaču, pao za Krista s drugima xv. Galesini: U Smirni sv. Pionija i xv drugova MM. On je u tamnici, gdje je mnoge učvrstio za mučeništvo, gotovo slomljen zapuštenošću i bijedom, mučen različitim mukama i proboden čavlima, te naposljetku podnoseći hrabro tu kaznu na ognju za Kristovu slavu, za cara Antonina, preselio u nebo. Kanizije u oba izdanja ima isto što i Usuard, osim što izričito tvrdi da je xv drugova pogubljeno istom kaznom, što nemaju ni Usuard ni Akti. u drugima 2. veljače
5 Stari martirologij, rukopis samostana sv. Martina u Trieru, u. veljače kada prenosi ovim riječima: Kod Smirne Pionija M. koji je nakon bijede tamnice umro na gorućoj lomači. Ali Grci, kao što smo napomenuli, 11. ožujka ga slave, na koji dan Menologij što ga je izdao Kanizije: Sv. Pionija prezbitera Smirnske Crkve. Ovaj je, za cara Decija, privezan uz drvo i bačen u goruću lomaču, dovršio mučeništvo. Opširnije Minej:
11. ožujka u Grka: C cara, privezan uz drvo i bačen u goruću lomaču, dovršava mučeništvo. Opširnije Minej: Istoga dana spomen sv. O. N. Pionija prezbitera svete Smirnske Crkve.
Kao kruh pečen pod pepelom, ispečeni Pionije prinesen je Gospodinu.
12 Ovaj je bio prezbiter svete Božje Crkve u Smirni, u vrijeme cara Decija. Uhvaćen s drugima, najprije je doveden pred edila Polemona: pred kojim raspravlja o vjeri, iznoseći dokaze iz Pisma i povijesti, potvrđujući ono što će se dogoditi iz onoga što se već zbilo, naime da će Bog djela ljudi iskušati ognjem, koji je nekad i ognjenim pljuskom pretvorio u pepeo područje Sodome i na mnogim mjestima otvorio vrela plamenova. Zatim je sveti muž doveden pred prefekta Elpidija, edilova kolegu. Napokon je priveden pred prokonzula Kvintilijana i osuđen na kaznu ognja. Njegov se blagdan slavi u Litostrotonu: naime u nekoj crkvi u Carigradu, smještenoj na mjestu koje se tako zove jer je popločano kamenjem. u drugima 12. ožujka.
6 Naposljetku 12. ožujka, na koji dan Akti prenose da je dovršio mučeništvo, ponovno se navodi u Martirologiju sv. Jeronima, ili starom Rimskom: U Smirni Pionija prezbitera. U rukopisu iz Lobbesa i sv. Martina u Tournaiju:
U Nikomediji Muka Pionija prezbitera, koji je podnio mučeništvo D pod azijskim prokonzulom Julijem Proklom i Kvintilijanom, koji je nakon tamnica i razdiranja tijela, privezan uz drvo, zajedno sa sužupnikom Metrodorom, predan ognju. Tu treba ispraviti dvoje: jer niti je podnio mučeništvo u Nikomediji, niti se Metrodor, osumnjičen za krivovjerje, smije bezuvjetno nazivati njegovim sužupnikom; istoga dana Herman Greven, kartuzijanac iz Kölna, u Dodatku Usuardu: Pionija mučenika.
§ II. Akti sv. Pionija.
Euzebije Cezarejski u 4. knjizi Crkv. pov. u 14. poglavlju, pošto je iz poslanice Smirnske Crkve ispripovjedio slavnu borbu sv. Polikarpa (koju smo poslanicu mi 26. siječnja u cijelosti naveli), ukratko dodaje ponešto o Pioniju, što je Rufin u 15. poglavlju ovako preveo: Ali u istoj je poslanici bila utkana i pripovijest o veoma mnogim drugim mučenicima istoga vremena. U njoj se nakon Polikarpa navodi da je ognju predan i neki prezbiter Metrodor iz Marcionova krivovjerja. Među ostalima pak koji su u isto vrijeme bili mučenici, navodi se kao najpoznatiji neki po imenu Pionije. Njegovu postojanost odgovora kroz pojedina ispitivanja, i molitve pred narodom za našu vjeru, i kako je pred sucima uvijek stajao neustrašiv, poučavajući i raspravljajući čak i na samim sudištima; i kako je onima koji su u progonstvu pokolebali svojim poticajima pružio desnicu da ustanu; i kako je, smješten u tamnici, ojačao srca braće koja su k njemu ulazila za podnošenje mučeništva; i kakve je muke i sam podnio za mučeništvo; i kako je prikovan čavlima i položen na goruću lomaču, i kako je u njima ostvario blažen svršetak života; ako tko želi potpunije znati, potpunije će saznati iz onoga spisa o starim mučenicima koji smo mi sastavili. O ovom Euzebijevu djelu govorili smo u Općem predgovoru u Živote svetih, pogl. 1, § 3, gdje smo to isto mjesto naveli.
8 Te Akte sv. Pionija, ovdje navedene kod Euzebija onakve kakve su sastavila braća Smirnske Crkve, sabrao je u svoje djelo Šimun Metafrast, a na latinski ih preveo Franjo Zino iz Verone i objavio Alojzije Lipomano u 7. sv. Života sv. Otaca, a po njemu Surije. O tim Aktima ovako piše Molanus u 2. napomeni uz 1. veljače: Sačuvao nam ih je Šimun Metafrast, ne toliko iz Euzebija Cezarejskog koliko iz poslanice smirnske braće koji su bili nazočni. Očito je to doduše iz pogl. 1, br. 1, gdje se kaže: Apostolski je muž bio u naše vrijeme. I pogl. 2, br. 11. Ciljao je pak na Asklepijada, koji je bio s nama. I pogl. 3, br. 22. Mi koji smo bili nazočni, takva smo ga vidjeli.
9 Te Akte Baronije u Bilješkama uz Martirologij svjedoči da je pomnije upoznao i pronašao da su zakoniti i vjerodostojni. A u 2. sv. Anala uz god. 169, br. 22, smatra da su vjerodostojni i zakoniti, te da su preuzeti kako iz javnih prokonzularnih Akata tako i jednostavno, bez uljepšavanja, sastavljeni od onih koji su bili nazočni. Uz godinu pak 234, br. 1, o njima ovako piše: Postoje najvjerodostojniji njegovi Akti, najvjernije napisani od kršćanina koji je tada bio nazočan, i upravo oni isti koje Euzebije prenosi da su uneseni u onaj komentar o Mučenicima što ga je napisao. Da su naime oni isti zakoniti, pokazat će kako sažetak što ga je prikupio i iznio sam Euzebije tako i veoma mnogo drugoga što je sadržano u istim Aktima i sjaji bistrinom najjednostavnije istine, što će učen i razborit čitatelj razumjeti... prezirao sam ih, priznajem... pa ako sam (da iskreno kažem) neprijateljski raspoložen najprije čitao i odvraćena lica upoznao, te Aristarhovom vagom, da ih radije osudim nego odobrim, odmjerio. Ali kad su se tijekom čitanja iz njih zasjale neke zrake jednostavne i nimalo uljepšane istine, uložio sam sve nastojanje da ih točnije upoznam. A toliko je daleko od toga da bih ih pronašao izmišljenima i stoga smatrao da ih treba odbaciti, da sam spoznao da sjaje jasnim svjetlom istine i da su u svakom pogledu čvrsti. To i drugo onaj muž najvišeg suda.
10 Isti Akti sv. Pionija već su davno, možda i prije samoga Metafrastova doba, postojali kod Latina: koje mi ovdje donosimo iz rukopisa carskog samostana sv. Maksimina kod Triera, pisana lako prije pet stotina godina, ali možda na nekim mjestima skraćena. O sv. Pioniju govori Vincentije iz Beauvaisa, knj. 10, pogl. 27, Zaharija Lippeloo u Odabranim životima svetih, sv. 1, Bartolomej Riccio u Slikama raspetih mučenika, Petar Biver u Svetištu Križa.
§ III. Vrijeme mučeništva.
O vremenu pogubljenja Pionijeva čudesno je koliko se razilaze Djela i veoma mnogi latinski pisci. Ona tvrde da je ovjenčan mučeništvom pod Decijem, koji je godine 249., nakon ubojstva Filipa, oca i sina, prigrabio carstvo i držao ga više od dvije godine. Više martirologija gore navedenih pod br. 3 i 4, te drugi ugledni pisci, zajedno s našim Petavijem, stavljaju ga pod Marka Aurelija i Lucija Vera. Oni slijede Euzebijev Chronicon, u kojemu se uz VII. godinu Marka Aurelija, koja je bila 167. Kristova, u latinskim primjercima nalazi ovo: „Kad je u Aziji nastao progon, Polikarp i Pionije podnijeli su mučeništvo; o njima kruže i zapisane muke.” Čini se da isto tvrdi i Historia Ecclesiastica, knj. 4, pogl. 14, kako smo izvijestili pod br. 7. Gotovo istim riječima to potvrđuje Nicefor Kalist, knj. 3, pogl. 36.
12 Oba izvještaja Djelâ prenose da je ubijen u progonu cara Decija. I doista, opširnija Djela, preuzeta iz Metafrasta, u pogl. 2, br. 10 pripovijedaju da je Sabina, koja je bila uhićena zajedno s Pionijem, prethodno za vladavine Gordijanove bila od svoje gospodarice okovana i prognana u planine; a Gordijan je vladao od godine 238. do 244. U istim Djelima, pogl. 3, br. 12, spominje se da je neki Eutihijan, iz frigijske hereze, već prije bio zatvoren u tamnici kada je u nju doveden Pionije. To se dakle nije dogodilo VII. godine Marka Aurelija, kada je Polikarp podnio mučeništvo, jer je tek XI. godine istoga Marka Aurelija, kako izvješćuje isti Euzebijev Chronicon, lažno proroštvo koje se naziva katafrigijskim uzelo svoj početak, sa začetnikom Montanom te proročicama Priscilom i Maksimilom. Što reći na to da je Euktemon, smirnski biskup, žrtvovao idolima prije nego što je Pionije bio uhićen? Nije dakle u ono isto vrijeme kada je Polikarp ovjenčan bio uhićen Pionije, kako neki žele. Jer kako bi bilo vjerojatno da je u onoj pomutnji bio izabran novi biskup i odmah otpao od vjere? Naposljetku, u Djelima sv. Polikarpa Smirnjani pod br. 13 ovako govore: „Nama, kad se jednom saberemo u jedno, dat će Bog da dan njegova mučeništva slavimo s radošću i klicanjem.” A uhićen je upravo dok se slavila svetkovina sv. Polikarpa; dakle barem ne iste godine, a ni u istom progonu, ako su Djela vjerodostojna.
C
13 Baronije priznaje da se priklonio mišljenju kako prije u Euzebijevim spisima postoji pogreška nego da bi Djela bila upitne istinitosti. A odakle sluti da se pogreška uvukla, ovako izlaže: Budući da su (kako kaže isti Euzebije) u istom spisu Smirnske crkve, nakon opisa Polikarpova mučeništva, bila pridodana Djela kako drugih mučenika, tako i Pionijeva, u kojima se govorilo da je Pionije trpio u isto vrijeme kad i Polikarp, smatralo se (ne mislim od samoga Euzebija, koji je ta Djela imao dovoljno dobro proučena, nego od drugih) da je pod istim carevima pod kojima i Polikarp također i Pionije, boreći se za vjeru, bio ovjenčan mučeništvom. Euzebijeve riječi, koje smo mi gore naveli iz Rufinova prijevoda, on navodi te kaže da ih valja shvatiti u tom smislu da je Pionije na istome mjestu, i u isto doba godine kao i njegov zemljak Polikarp, podnio mučeništvo. Isto je bio napisao prije uz godinu 169., br. 22. Isto naglašava u djelu Notae ad Martyrologium.
14 Tako su Grci shvatili Euzebija, kako je očito iz Mineja i Menologija gore navedenih. Euzebijeve su riječi: 'Ev tjæ autjæ ðe perjæ autōj græph, kai àlla martúria sujèpto, katà tjæn autjæn Symúrnan pepraghéna þðo tjæn autjæn períodon toj chrónou tjæs toj poluxkárpou marturías. To je Christophorson, čini se, manje prikladno preveo: „Također su i druga mučeništva drugih u Smirni, počinjena u istom vremenskom trenutku u kojem je Polikarp podnosio mučeništvo, sabrana u ono pismo napisano o njemu.” Ni Rufinov prijevod možda ne valja u potpunosti odobriti: „Ali u istom se pismu sadržavalo i utkano pripovijedanje o mnogim drugim mučenicima istoga vremena.” Ispravnije se to na latinski može prevesti ovako: „U istom zapisu o Polikarpovim djelima bila su pridružena druga mučeništva onih koji su u onom gradu, kad se ponovno navršilo vrijeme istoga Polikarpova mučeništva, bili ovjenčani.” Nicefor na navedenom mjestu ima ovako: Κατὰ ðe tjæn autjæn toj chrónon períodon. Langus je preveo: „U to isto doba.” Bolje je možda: „U isto godišnje doba, ili u okretu vremena.” A one za koje na navedenim mjestima Euzebije i Nicefor spominju da su nakon Pionija podnijeli mučeništvo u azijskom gradu Pergamu, Karpa, Papila i Agatoniku, za njih Djela koja ćemo donijeti 13. travnja, i Mineji 13. listopada, prenose da su trpjeli u Decijevo vrijeme, a ne, kako se na prvi pogled čini da Euzebije pokazuje, za Marka Aurelija Antonina.
15 Baronije ili nije opazio da se u Euzebijevu djelu Chronicon tvrdi suprotno od onoga što je sam zastupao, ili je to zasigurno (što o njegovoj iskrenosti nije dopušteno sumnjati) prešutio. No u grčkom izdanju djela Chronicon nema nikakva spomena o Pioniju, jer ondje uz konzulat Lucija Vera i Kvadrata stoji ovako: Πολύκαρπος ὁ ἰερώτατος Σμύρνης Επισκοπος τῷ ὑπερ χριστοῦ μαρτυρίφ ετελειώθη, διωγμοῦ κατὰ tjæn Ασιαν γεγονότος. „Polikarp, presveti smirnski biskup, dovrši život mučeništvom za Krista, kad je nastao progon po Aziji.” Je li Pionijevo ime dopisao sv. Jeronim ili netko drugi poslije, nije važno istraživati.
C
16 No ako se Pionijevo mučeništvo uistinu dogodilo pod Decijem, koje njegove godine, kojega mjeseca i dana, o tome se može raspravljati. Nama to nije dovoljno jasno. Ne smatramo da je to izvršeno 1. veljače, kako piše Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 68. Chronicon Alexandrinum, indikcije XIV., za konzulata cara Decija i njegova sina Decija, što je bila 250. godina Kristova, donosi ovo: „U Smirni, azijskom gradu, Pionije je s nemalim brojem drugih poginuo za Krista; bio je učen muž i dobro upućen u svetiju spoznaju kršćanskih nauka; za prokonzula Azije Prokla, 12. ožujka, to jest po računanju Azijaca dvanaestoga dana šestoga mjeseca, u subotu u deseti sat, dovršio je svoj tijek.” Latinska Djela u pogl. 1, br. 2 imaju: „Drugoga dana šestoga mjeseca, koji je dan 12. ožujka, na veliku subotu, žestina progona zatekla je dvojnika Pionija, Sabinu itd.”; a u pogl. 3, br. 15: „Ovo se dogodilo pod prokonzulom Julijem Prokulom Kvintilijanom, za Gaja Mesija Kvinta Trajana Decija i Vicija Grata, kako Rimljani kažu 12. ožujka, a kako Azijci šestoga mjeseca, u subotu, u deseti sat dana.” Druga Djela razlikuju dan u koji je bio uhićen i dan u koji je pogubljen. Tako naime imaju u pogl. 1, br. 2: „Dvadeset trećega dana mjeseca veljače, kad je nastajala velika subota, naime rođendan blaženoga mučenika Polikarpa, dok je bjesnio progon cara Decija, bili su uhićeni prezbiter Pionije i Sabina itd.” I u pogl. 5, br. 22: „Ovo se dogodilo dok je Julije bio prokonzul Azije, dok su Proklo i Kvintilijan obnašali službu, za trećega konzulata Kvinta Trajana i drugoga Deltija Grata, pod Trajanom Decijem Augustom, 12. ožujka po rimskom običaju, a po azijskom običaju jedanaestoga dana sedmoga mjeseca, u subotu, u deseti sat.” Uhićen je 23.
17 No to se međusobno nimalo ne slaže, da bi naime 23. veljače, a zatim iste godine 12. ili čak 11. ožujka bila subota. Osim ako tko smatra da je pisac
A smatra da je pisac dvostruko pogriješio u računanju, tako da je naime martovske ide označio trinaestim danom, a 12. siječnja nazvao prvim danom ida, jedanaestoga dana kojega je bio ubijen. Tako naime u I. godini Decija, 250. Kristovoj, za konzulata Mesija Decija Augusta i Anija Grata, uz nedjeljno slovo F, dan 23. veljače pada u subotu prije nedjelje Kvinkvagezime, koja se ovdje naziva Velikom; a 9. ožujka u subotu prije nedjelje Oculi, uz pretpostavku onoga pogrešnog računanja. Ali budući da se kaže da je bio gotovo iscrpljen zapuštenošću i prljavštinom tamnice, čini se da je u njoj bio zadržan dulje od četrnaest dana, i jedva da je u tako kratkom razdoblju mogao učiniti sve ono što Euzebije spominje. Vjerojatno je stoga da je godine Kristove 250., dana 22. veljače, kad se slavila godišnja svetkovina sv. Polikarpa, bio bačen u okove, a sljedeće godine, 11. ili 12. ožujka, ili kojega drugog dana, dovršio borbu, za konzulata Decija III. i Grata II. Zasigurno se u knjižici De Romanis Pontificibus, koju je od nas primio i u svojim djelima Commentarii ad Victorii Canonem objavio naš Egidije Bucherije, kaže da je papa sv. Fabijan podnio mučeništvo za konzulata Decija II. i Grata, za što smo pokazali da se dogodilo 20. siječnja godine Kristove 250. Prethodne je dakle godine, 249. Kristove, Decije zajedno s carskom vlašću preuzeo i konzulat. U istoj se knjižici kaže da je sv. Kornelije stolovao od konzulata Decija IV. i Decija II., te po mišljenju toga pisca valja reći da je Decije poginuo godine Kristove 251., u kojoj je otac Decije već bio nastupio svoj četvrti konzulat, dok je treći obnašao godine 251. s Kvintom Etruskom Decijem, sinom cezarom, koji je ili bio naknadno izabran umjesto Anija Grata, ili je njega uzeo sebi kao zamjenika kad se spremao poći u rat s ocem. Drugi te godine za kolegu starijega Decija postavljaju Rustika; anonimni pisac kojega navodi Cuspinian navodi Decija III. i Decija cezara. Možda će sigurnije podatke o danu mučeništva Pionija i drugova iznijeti onaj tko pomnijim proučavanjem razmotri azijske vazmene kanone, kao što smo i o mučeništvu sv. Polikarpa drugdje rekli.
20 Suvremeni Martyrologium Romanum gore pod br. 3 prenosi da je sv. Pionije napisao apologije za kršćansku vjeru. Bio je doduše, kako pod br. 16 ima Chronicon Alexandrinum, učen muž i dobro upućen u svetiju spoznaju kršćanskih nauka. Ali ni kod jednoga od starih pisaca nismo pročitali da bi svjedočio kako je on išta izdao na svjetlo dana. Euzebije u knj. 4 djela Historia, pogl. 14, navodi njegove: ὑπὲρ τῆς πίστεως ἐπὶ τοῦ δῆρου καὶ τοῦ Ἀρχοντων ἀπολογίας. Rufin prevodi: „govore puku za našu vjeru itd.”, gore § 2, br. Christophorson prevodi: „apologije za vjeru izrečene pred pukom i poglavarima.” Čini se da se pod tim ne misli ništa drugo doli održane rasprave o istinitosti naše vjere, koje postoje u Djelima.
21 Pokazali smo 26. siječnja u § 2 da je život i mučeništvo sv. Polikarpa napisao neki Pionije, možda nakon Nicejskoga sabora. Ipak nije nevjerojatno da je taj pisac bio upravo ovaj naš sveti mučenik. Na kraju mučeništva u latinskim primjercima stoji ovo: „Ove je prijepise iz nauka Ireneja, Polikarpova učenika, napisao Gaj, koji je živio zajedno s Irenejem. A ja sam Sokrat prepisao iz tih Gajevih primjeraka. Ja, Pionije, istražio sam i napisao spomenute primjerke prema objavi koja mi je dana o blaženom Polikarpu, kako sam navijestio na sastanku ostalima, od vremena otkako sam se trudio s izabranima, i da me Gospodin Isus Krist sabere u kraljevstvo nebesko.” U grčkom primjerku Pionije ovako govori: „A ja sam opet, Pionije, iz već spomenutih spisa prepisao, istražujući prema objavi blaženoga Polikarpa koji mi se ukazao, da sabirući iznesem na vidjelo ono što je već gotovo vremenom bilo izbrisano.” Doista se i trudio s izabranima sveti mučenik, i nebeskom je objavom bio opomenut o skorom mučeništvu, te je bio obdaren takvom iskrenošću da se i na sastanku braće usudio slobodno navijestiti ono što je od Boga primio, te je i na njihove vratove stavio okove. Čitaj ono što je rečeno uz život Polikarpov. Iz rukopisa samostana sv. Maksimina.
Uhićenje sv. Pionija i drugova.
Apostol je zapovjedio da valja izvješćivati i spominjati se zasluga svetaca, jer zna da spomen na učinjena djela u srcima izvrsnih ljudi umnaža dobar glas, ponajprije kod onih koji ponajviše nastoje nasljedovati takve ljude ili se natječu osobitim zalaganjem. Stoga se ne smije prešutjeti muka mučenika Pionija, jer je dok je bio na ovom svijetu mnogoj braći raspršio zabludu neznanja, a poslije, postavši mučenikom, onima u koje je manje ulio nauk svojim trpljenjem pokazao primjer.
2 Drugoga dakle dana šestoga mjeseca, koji je dan 12. ožujka, na veliku subotu, žestina progona zatekla je a dvojnika Pionija, Sabinu, Asklepijada, također Makedoniju ib Lenina, prezbitera Katoličke Crkve. Ali budući da je Gospodin pokazao sveukupno dobro vjere, Pionije je, jer su prijetile muke kojih se nije bojao, predvidio buduće događaje koji dolaze. Stoga, dok je dan prije nego što je došao rođendan Polikarpov sa Sabinom i Asklepijadom pobožno ustrajao u postovima, vidio je u snu da će sljedećega dana biti uhićen. Kad je to jasno i nedvojbeno spoznao, jer je viđenje tako bistro sve otkrivalo, omotao je okove od užeta oko svoga te oko Asklepijadova i Sabinina vrata, kako bi oni koji su došli staviti okove, našavši ih već vezane, znali da neće učiniti ništa novo, i da bi shvatili kako njih ne treba voditi kao ostale koji su kušali žrtve, budući da su im okovi bili stavljeni prije nego što je zapovjeđeno, i kao svjedočanstvo vjere i kao odluka volje.
3 Kad je dakle obavljena svečana molitva, nakon što su u subotu blagovali sveti kruh i vodu, došao je Polemon, odnosno hramski čuvar, okružen pratnjom. Kad je on ugledao Pionija, izlio je iz poganskih usta ovakve riječi: „Znate li da postoji jasna c
A carska zapovijed koja vam nalaže da prinesete žrtve?” Pionije reče: „Znamo doduše zapovijedi, ali samo one koje nalažu da se ne časti Krist.” Hramski čuvar reče: „Dođite na trg da se potpuno uvjerite kako je istinito ono što sam rekao.” A Sabina i Asklepijad jasnim glasom rekoše: „Mi se pak pokoravamo Bogu.” I dok su ih dovedene vodili na trg, mnoštvo je iznenada ugledalo okove stavljene oko njihovih vratova; i kako već u narodu znatiželja da vidi neobičan prizor običava bez razbora zjapiti, tako su se među sobom zapanjeno čudili da su, dok su sami gurali druge, bili gurani od drugih. Kad se dakle došlo na trg, iznenada je neizmjerno mnoštvo ispunilo sav prostor u sredini i krovove postavljene nad poganskim svetištima; bilo je nazočno i nebrojeno mnoštvo žena, jer je bio dan subotnji, te je blagdan dana oslobađao židovske žene od posla; svaka se dob sa svih strana slila u želji da gleda, a oni kojima je nizak rast priječio da vide, penjući se na škrinje ili penjući se na visoka sjedala, kako im ne bi izmaklo to čudo, domišljatošću su nadoknađivali ono što im je priroda uskratila. a Tako rukopis. Ne ukazuje li možda na drugoga Pionija, o kojemu govori martirologij, ili je to predime sv. Pionija? Ili pogreška prepisivača? Ili netko drugi od drugova mučenika imenom Gemin? b U opširnijim se Djelima naziva Lin.c Ne kaže „careva”, Aurelija i Vera. Bio je dakle jedini, kako smo gore rekli, Decije.d Možda nedostaje „lišena”.
Prvo ispitivanje pred hramskim čuvarom Polemonom.
Tada, kad su mučenici bili postavljeni u sredinu, Polemon reče: „Dobro je, Pionije, da se i ti kao i ostali pokoriš te, izvršivši zapovijedi, izbjegneš muke.” Blaženi mučenik, saslušavši Polemonov govor, ispružene ruke, vedra i živahna lica, odgovori ovakvim razlaganjem: „Vi koji se dičite ljepotom zidina i radujete se uresu gradaa Smirne, te se hvalite pjesnikomb Homerom, i ako su neki od vas Židovi nazočni, poslušajte, obraćam vam se s nekoliko riječi. Čujem naime da se rugate onima koji ili dragovoljno hrle na žrtvovanje ili ne odbijaju kad ih drugi prisiljava, te i kod jednih i kod drugih osuđujete popustljivost srca kao dragovoljnu zabludu; a trebalo bi jednako poslušati Homera, vašega učitelja i meštra, koji tvrdic da je bezbožno rugati se pokojnima, te da ne smije biti nikakva sukoba s onima koji su lišeni svjetla niti borbe s mrtvima. Vama pak, koji ste Židovi, dolikovalo je pokoravati se Mojsijevim zapovijedima, koji kaže:,Ako životinja tvoga neprijatelja padne, trebaš je najprije podići prije nego što prođeš.' Jednakom je mišlju i Salomon sličnim razlogom zabilježio:,Ne likuj kad padne tvoj neprijatelj niti se veseli tuđoj nesreći.' Stoga ja radije biram umrijeti i podnijeti sve muke te, doveden u bilo kakve nevolje, osjećati neizmjerne patnje, prije nego što bih izopačio ili ono što sam naučio ili ono što sam poučavao. Sada dakle, budući da se Židovi raspadaju od grohotna smijeha, rugajući se onima koji ili prisiljeni ili dragovoljno žrtvuju, a ni prema nama ne obuzdavaju smijeh te uvredljivim glasom viču kako smo dugo imali vrijeme slobode. Neka bude: neprijatelji smo dakle, ali ipak ljudi. Kakvu su naime štetu od nas pretrpjeli, ili kakve su muke po nama osjetili? Koga smo progonili nepravednom mržnjom? Koga smo jezikom povrijedili? Koga smo, bjesneći zvjerskom okrutnošću, odvukli na muke?
Nisu njihovi grijesi slični ovima koji se sada čine zbog straha od ljudi. Velika je razlika između onoga tko griješi protiv svoje volje i onoga tko griješi dragovoljno; i ova je razlika između onoga koga se prisiljava i onoga koga nitko ne tjera: što je ondje kriva volja, a ovdje prilika. Tko je naime prisilio Židove da se posvete misterijima Beelfegora, ili da sudjeluju u pogrebnim gozbama i kušaju žrtve mrtvima? Tko ih je prisilio da čine sramotne bludnosti s kćerima tuđinaca i odaju se bludničkoj nasladi? Tko da spaljuju vlastitu djecu? Tko da mrmljaju protiv Boga ili potajno zlo govore o Mojsiju?
Veljača, svezak 1.
Tko ih je učinio zaboravnima na tolika dobročinstva, tko nezahvalnima? Tko ih je prisilio da se svojim srcem vrate u Egipat ili da, kad se Mojsije uspeo primiti Zakon, kažu Aronu:,Načini nam bogove i tele koje će ići pred nama', i ostalo što su učinili? Ali vas, pogani, mogu možda prevariti varajući vaše uši kakvim okolišanjem; nama nitko od njih neće moći podvaliti. Neka pročitaju knjigu Sudaca, Kraljeva, Izlazak i ostalo, čime bivaju pobijeni, i neka pokažu. Ali pitate zašto mnogi dragovoljno silaze žrtvovati, pa zbog nekolicine ismijavate ostale. Zamislite sebi sliku vršidbe: je li veća hrpa pljeve ili pšenice? Kad naime ratar dvorogim vilama prevrće pšenicu, pljeva bez težine raznosi se dok je vjetar odnosi, a pšenica, teška i čvrsta, ostaje na onom mjestu na kojem je ostala. d
3 Ponovit ću sada ono o čemu su Židovi raspravljali dok sam bio u prvoj mladosti, što ću u sljedećem govoru pobijajući dokazati da je laž. Zapisano je naime ovako:,Šaul upita ženu vračaru i reče joj: Podigni mi proroka Samuela. I vidje žena čovjeka kako se uspinje u ogrtaču; Šaul povjerova da je to Samuel i upita ga ono što je htio čuti.' Što dakle? e Je li ta proročica mogla podići Samuela? Ako pristanu da je mogla, priznali su da nepravda može više od pravednosti, te su prokleti i ukleti; ako pak zaniječu da ga je žena tako vratila, nužno je da budu uvjereni kako se ni Gospodin Isus Krist nije tako vratio: tako će se dogoditi da u ovoj prepirci budu ili osuđeni ili da popuste. Razlog ove riječi ovakav je: kako je žena mogla podići dušu svetoga proroka, već odavno položenu u krilo Abrahamovo, kad slabiji uvijek biva pobijeđen od jačega? Je li dakle, kako misle, Samuel vraćen na svjetlo? Nipošto. Što je onda? Kao što svima koji čista srca primaju Boga anđeli žure posluživati, tako se trovačima, ili vračarima, ili gatarima, ili onima koji po zabačenim selima prodaju mahnitost pod vidom proricanja pokoravaju demoni. Reče naime Apostol:,Ako se Sotona pretvara u anđela svjetla, nije ništa veliko ako se i njegovi službenici preobražavaju.' A mi trebamo vjerovati onome koji je uredio mora što oplakuju zemlju i zakonom označio utvrđene granice i obale.”
6 Hramski čuvar reče: „Govoriš li o onome koji je bio raspet?” A Pionije: „Govorim o onome kojega je Otac poslao za spasenje svijeta.” I suci među sobom rekoše: „Prisilimo ih da govore, kako bi Pionije mogao čuti.” Njima on odgovori: „Postidite se, iskažite makar malo poštovanja štovanju Boga i pravednosti. Ako pak postupate kako se sviđa vašim zakonima, zašto krivite svoja prava ne izvršavajući ono što je zapovjeđeno? Zapovjeđeno vam je naime da onima koji vam se protive ne nanosite nasilje, nego smrt.”
a Smirna se, kako smo rekli u § 1 uz život sv. Polikarpa, nekoć smatrala najljepšom u čitavoj Maloj Aziji.
b Među sedam gradova koji su se dičili Homerovim rođenjem spominje se kao prva.
c Sam Homerov stih iz 22. knjige Odiseje navodi se u opširnijim Djelima, pogl. 1, br. 4.
d Ovdje možda nešto nedostaje.
e Naš Salijan smatra da se nije pojavio sam uskrsli Samuel, nego uistinu njegova duša, ne prisiljena magijskim bajanjima, nego božanskom snagom, prije nego što je bezbožna žena dovršila bajanja svojih pjesama; isto vjerojatnijim smatra Kornelije, a obojica navode više crkvenih otaca koji tvrde isto, te riječi Knjige Sirahove, pogl. 40, 23: „I nakon toga usnu (Samuel) i obznani kralju, i pokaza mu kraj njegova života itd.”
Ispitivanje pred prokonzulom. Pionijevo pogubljenje.
Nakon tih riječi reče neki Rufin, moćan u rječitosti i govorništvu te izvrstan u govorničkom umijeću: „Umiri se, Pionije. Zašto ispraznim hvalisanjem prisvajaš ispraznu slavu?” Njemu Pionije reče: „Zar te tome poučio svezak tvojih povijesti? Zar to pokazuju tvoji spisi?” Primivši takav govor blaženoga mučenika, Rufin umuknu kao gromom pogođen.
A
8 Neki pak čovjek postavljen na visoku čast ovoga svijeta reče: „Nemoj vikati, Pionije.” Njemu on odgovori: „Nemoj biti nasilan, nego podigni lomaču da dragovoljno pođemo u plamen.” Zgrabivši stoga Pionija, s velikom su ga radošću i klicanjem nosili te ga pokraj žrtvenika, poput žrtve, postavili na ono mjesto gdje je bio onaj za kojega su govorili da je malo prije prinio žrtvu. Tada suci strogim glasom rekoše: „Zašto ne prinosite žrtvu?” Oni odgovoriše: „Jer smo kršćani.” Suci ponovno rekoše: „Kojega Boga štujete?” Pionije reče: „Onoga koji je stvorio nebo i zemlju, i zvijezdama uresio nebo, koji je utemeljio zemlju i cvijećem je ukrasio.”
9 Ponovno prokonzul: „Bio si učitelj ludosti.” On odgovori: „Pobožnosti.” Ponovno prokonzul: „Koje pobožnosti?” On odgovori: „One pobožnosti koja pripada Bogu, onome koji je stvorio nebo i zemlju i more.” Ponovno odgovori prokonzul: „Prinesi dakle žrtvu.” On odgovori: „Ja sam naučio klanjati se živome i istinitome Bogu.” Tada prokonzul: „Mi štujemo sve bogove, i Nebo, i one koji su na njemu. A zašto gledaš u zrak? Prinesi žrtvu.” On odgovori: „Ne gledam u zrak, nego u onoga koji je stvorio zrak.” Ponovno prokonzul: „Tko ga je stvorio?” On odgovori: „Nije dopušteno odati.” Ponovno prokonzul: „Nužno je da kažeš Jupiter, koji je na nebu, s kojim su svi bogovi i božice. Prinesi dakle žrtvu onome koji je vladar svih bogova i neba.”
10 A kad je zašutio, prokonzul ga zapovjedi objesiti, te ono što nije mogao riječima, htjede iznuditi mukama. Nakon što ga je dakle počeo podvrgavati mukama, reče prokonzul: „Prinesi žrtvu.” On odgovori: „Nipošto.” Ponovno prokonzul: „Mnogi su prinijeli žrtvu te, izbjegavši muke, uživaju svjetlo dana: zašto toliko zanesen nekom žurbom hitaš u smrt? Učini što ti se zapovijeda.” On odgovori: „Nisam zanesen, nego se bojim vječnoga Boga.”
11 Nakon ove čvrste i nepokolebljive izjave blaženoga mučenika, prokonzul, nakon što je dugo razgovarao sa savjetnikom, ponovno upravi riječi Pioniju i reče: „Ustrajući u svojoj nakani, zar se ni kasno ne kaješ?” On odgovori: „Nipošto.” Ponovno prokonzul: „Imaš slobodnu vlast da zrelijim razmišljanjem i dugim vijećanjem odmjeriš što ti je korisno učiniti.” On odgovori: „Nipošto.” Tada prokonzul reče: „Budući da hitaš u smrt, živ ćeš podnijeti spaljivanje”, te zapovjedi da se s pločice pročita: „Zapovijedamo da se svetogrdni čovjek Pionije, koji se priznao kršćaninom, spali osvetničkim plamenovima, kako bi ljudima ulio strah, a bogovima pružio osvetu.”
12 Išao je tako velik muž da bude kršćanima primjer, a svetogrdnicima naslada; niti su mu, kako to biva kod onih koji idu u smrt, klecali koraci, drhtala koljena, trnuli udovi, niti su mu duh koji predosjeća zlo i ostali znakovi smrti klecajućim koracima priječili hod: brzih nogu, čila tijela, spokojna uma, slobodne duše nosio se u smrt. A kad je stigao na stadion, prije nego što je tamničar zapovjedio, sam je svukao svoje tijelo. Nakon što je promotrio svoje čitave i nepovrijeđene udove, upravio je pogled očiju prema nebu, zahvaljujući Bogu što je tako njegovom dobrotom bio sačuvan. Položen dakle na lomaču koju je poganska ruka bila podigla, sam je namjestio svoje udove da budu pribijeni grednim čavlima. Kad ga je narod vidio pribijena, potaknut bilo milosrđem bilo brigom, reče: „Pokaj se, Pionije; izvadit će ti se čavli ako obećaš da ćeš učiniti što ti se zapovijeda.” Tada on reče: „Osjećam rane, ali jesam li pribijen čavlima, ne osjećam.” Nakon nekoga vremena reče: „Ovaj me razlog vodi, ova me pobuda ponajviše nagoni u smrt, da sav narod spozna kako će nakon smrti biti uskrsnuće.”
13 Nakon toga podigoše prezbitere Pionija i Metrodora zajedno sa stupovima na koje su bili pribijeni; i dogodi se da je Pionije stajao zdesna, a Metrodor slijeva, očiju i duha okrenutih prema istokua; a kad je, nakon što su donesena drva i podmetnuto gorivo, oganj dobio snagu te je po gorućoj lomači snažno pucketajući bjesnio plamen, Pionije je zatvorenih očiju tihom molitvom zazivao svoga Boga. Nedugo zatim veoma vedra lica pogleda u oganj i, rekavši: „Amen”, izdahnu dušu kao da je odahnuo, predajući svoj duh onome koji će uzvratiti i koji je obećao zatražiti račun za nepravedno osuđene duše, govoreći: „Gospodine, primi dušu moju.”
14 Ovo je svršetak blaženoga Pionija, ovo je muka, budući život zauvijek nepokvaren i slobodan, slobodan od svake krivnje, čista jednostavnost, nepokolebljiva vjera, ustrajna nevinost: iz čijih je grudi život izišao jer se otvorio Bogu. Tako je on kroz tmine pohitao k svjetlu i, idući kroz uska vrata, požurio k punim i prostranim. Stoga je svemogući Bog pokazao znak njegove krune: iznenada su naime u ognju oni koje je onamo dovelo ili milosrđe ili želja za gledanjem vidjeli takvo Pionijevo tijelo da je moglo nadmašiti dodane udove: imao je ravne uši, umjerenu kosu, bujnu bradu, te je tako bio skladan u svakom dijelu tijela da se vjerovalo kako je mladić; i tijelo je poslije, kao vraćeno u mlađu dob, pokazalo i njegovu zaslugu i primjer uskrsnuća. Osim toga, čudesna je milina zasjala s njegova lica i mnogi su znakovi anđeoskoga sjaja zablistali od Gospodina, kako bi se kršćanima dodalo pouzdanje, a poganima strah.
15 Ovo se dogodilo pod prokonzulom Julijem Prokulomb Kvintilijanom, za Gaja Mesija Kvinta Trajana Decija i Vicija Gratac, kako Rimljani kažu 12. ožujka, a kako Azijci šestoga mjeseca, u subotu, u deseti sat dana. A sve se to zbilo onako kako smo prije zapisali, za vladavine Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen.
a Ovo govori ponajprije o Pioniju. Metrodor je naime bio nimalo sumnjiv glede hereze.b Rukopis umeće „i” kao da su Proklo i Kvintilijan bili različite osobe, kako se kaže i kod Metafrasta.c Nedostaje „konzula”.
Druga djela.
Iz Simeona Metafrasta, objavili Lipoman i Surije.
Uhićenje sv. Pionija i drugih; govor poganima i Židovima.
Apostol opominje da slavimo spomen svetaca, nimalo ne neznajući da se mi, dok slavimo one koji su svom dušom ustrajali u zdravoj vjeri, potičemo na nasljedovanje onoga što je uzvišenije. Budući da je tako, osobito nam valja štovati spomen mučenika Pionija, koji je još dok je putovao ovim svijetom mnoge odvratio od zablude i bio apostolski muž u našim vremenima. A kad je, ovjenčan mučeništvom, bio pozvan Gospodinu, radi opomene nam je ostavio ovaj primjer kreposti, kako bismo i sada imali spomenike njegova nauka.
2 Dvadeset trećega dana mjeseca veljače, kad je nastajala velika subota, naime rođendan blaženoga mučenika Polikarpa, dok je bjesnio progon cara Decija, bili su uhićeni prezbiter Pionije, i Sabina revna u pravoj pobožnosti, i Asklepijad, i Makedonija, i Lin, prezbiter Katoličke Crkve. Pionije je dakle dan uoči rođendana sv. Polikarpa predvidio da će biti uhićeni upravo toga dana. Stoga, dok je zajedno sa Sabinom i Asklepijadom postio te unaprijed vidio da će sutradan biti uhićen, uzevši tri povezana lanca i stavivši ih oko svoga te Sabinina i Asklepijadova vrata, čekao je kod kuće. A to je učinio kako ih prijatelji ne bi odveli, a i kako nitko ne bi mogao posumnjati da oni, poput ostalih, žele biti odvedeni da jedu ono što je žrtvovano idolima,
A da jedu ono što je žrtvovano idolima, i kako bi svi shvatili da su odlučili odmah biti odvedeni u tamnicu.
3 Kad su se dakle predali molitvama i u subotu blagovali sveti kruh i vodu, naišao je hramski čuvar Polemon sa svojim pratiocima da potraži kršćane i odvede ih da žrtvuju idolima i jedu od onoga što je bilo žrtvovano. I hramski čuvar reče: „Znate li posve jasno carevu odredbu kojom vam se zapovijeda da prinesete žrtve bogovima?” Njemu Pionije reče: „Znamo Božje zapovijedi kojima nalaže da se samo njemu klanjamo.” „Dođite dakle na trg”, reče Polemon, „i ondje ćete se pokoriti.” A Sabina i Asklepijad rekoše: „Mi se pokoravamo živome Bogu.” Vodio ih je dakle, ali bez nasilja. A dok su išli dalje, svi su ih vidjeli kako nose okove. Zbog toga je narod, potaknut neobičnim prizorom, brzo dotrčao te su se zbog mnoštva međusobno tiskali. I kad su došli na trg i stali u trijemu smještenom prema istoku, kod Dvostrukih vrata, ispunio se čitav trg i gornji trijemovi kako grčkim i židovskim muškarcima, tako i ženama. Jer budući da je bila velika subota, svetkovalo se. Štoviše, popeli su se i na postolja i lukove da bi gledali.
B Kad su dakle stali u sredinu, reče Polemon: „Bolje je, o Pionije, da se, kao što svi čine, i vi pokorite caru i prinesete žrtvu kipovima, da ne budete kažnjeni.” A Pionije, ispruživši ruku, vedra lica, branio je svoju stvar govoreći: „Muževi smirnski, koji se dičite i ljepotom grada i homerskim medom, kako kažete, i ako među vama ima Židova, poslušajte me dok ukratko govorim. Čujem da sa smijehom i radošću dočekujete one koji otpadaju, kao da je nešto smiješno i beznačajno to što čine dok dragovoljno prinose žrtve idolima. A bilo je pravedno, Grci, da poslušate svoga učitelja Homera, a koji kaže da nije pobožno veseliti se pogibiji ljudi. Vama pak, Židovi, Mojsije ovako zapovijeda:,Ako vidiš da je tovarna životinja tvoga neprijatelja pala i leži pod teretom, nemoj proći mimo nje:
C bit će podignuta vjetrom i odbačena, a pšenica će ostati na istome mjestu. Osim toga, promislite o mreži bačenoj u more. Zar je sve što ona skupi dobro? Nipošto. Takvo je i stanje sadašnjega života. Kako dakle želite da ovo trpimo? Kao krivci ili kao nevini? Ako kao krivci, kako se može dogoditi da vi, koji se samim djelima otkrivate kao krivci, ne trpite isto? Ako pak kao nevini, kakvu nadu imate vi kad pravednici budu trpjeli? Jer ako se pravednik jedva spašava, gdje će se pojaviti bezbožnik i grešnik? Svijetu se naime približio sud, čiji su znakovi očiti.
5 Ja sam doista, putujući tuđinom, obišao čitavu Judeju i, prešavši rijeku Jordan, promatrao onu pokrajinub koja sve do ovoga vremena svjedoči o božanskoj srdžbi na sebe zbog grijeha koje su počinili njezini stanovnici, dok goste ili ubijaju ili tjeraju ili im nanose nasilje. Gledao sam dim koji se iz nje još uvijek diže, i polja požarima pretvorena u pepeo, lišena svakoga ploda i vlage. Gledao sam i Mrtvo more, i promijenjenu vodu koja u božanskom strahu izlazi iz prirodnih granica, koja niti može hraniti životinje, a ako se što u nju baci, izbacuje to na površinu, niti može u sebi zadržati ljudsko tijelo. Odbija naime primiti čovjeka, da zbog čovjeka ne bi ponovno bila kažnjena. Ovo spominjem što je daleko. Vi vidite Dekapol, pokrajinu Lidije, spaljenu ognjem, kao opomenu bezbožnicima sve do današnjega dana; isto tako požar Etne, i Sicilije, i Likije, i otoka. A ako vam se i to čini predaleko, promislite o uporabi tople vode koja izvire iz zemlje. Odakle naime, ako ne od ognja smještenog u najdubljim dijelovima zemlje, poprima toplinu? Osim toga, predano je u sjećanje da su neki dijelovi svijeta bili opustošeni kako ognjem, tako i vodom, bilo u vrijeme Deukalionovo, kako vi kažete, bilo u Noino vrijeme, kako mi tvrdimo. Stoga se iz pojedinačnih stvari može spoznati cjelina. Zato vam svjedočimo i navješćujemo da će Bog po svojoj Riječi Isusu Kristu izvršiti sud ognjem. I zbog toga se ne želimo klanjati vašim bogovima i zlatnome kipu.” a U Odiseji, knj. 22, kad je Odisej obuzdao svoju dadilju Eurikleju koja je klicala zbog pokolja prosaca i od radosti glasno vikala, plemenito je dodao u 90. stihu od kraja te knjige: Οὐχ δείη πταμένοιαν ἐπ' ἀνδρασιν εὐχιτάσεθαι.
„Nije pobožno hvaliti se nad ubijenim ljudima.” D Misli na Pentapol, odnosno Mrtvo more i Asfaltitsko jezero, o kojemu govore Solin, pogl. 36, i drugi poganski pisci, te svi tumači Svetoga pisma uz 19. poglavlje Knjige Postanka i uz ono mjesto Knjige Mudrosti 10, r. 6: „Ona je pravednika izbavila dok je bježao od bezbožnika koji su ginuli, kad je oganj sišao na Pentapol; kao svjedočanstvo njihove opačine još stoji pusta zemlja koja se dimi.”
Javno ispitivanje na trgu.
Kad je ovo i mnogo drugoga Pionije govorio bez ikakva prekidanja, pozorno su ga i u nevjerojatnoj tišini slušali kako hramski čuvar i njegovi pratioci, tako i sav narod. No kad je Pionije ponovio one riječi: „Vašim se bogovima i zlatnome kipu ne želimo klanjati”, izveli su ih u sredinu pod vedro nebo. A okružili su ih neki ljudi s trga te zajedno s Polemonom molili i govorili: „Pokori nam se, Pionije, i poslušaj nas koji te volimo i smatramo dostojnim života zbog tvoje čestitosti i skromnosti. Slatko je i ugodno živjeti i gledati svjetlo.” „I ja”, reče Pionije, „smatram život vrijednim ljubavi, ali je daleko vrednije ljubavi ono za čim čeznemo mi kršćani. Ovo svjetlo smatram ugodnim i slatkim, ali ono mnogo ugodnije i slađe, koje je istinsko svjetlo, koje mi želimo promatrati. Sve je ovo doduše lijepo, niti mi osuđujemo niti mrzimo Božja djela. Ali postoje druga, daleko ljepša i uzvišenija, koja ovima pretpostavljamo.”
A
7 Neki pak ulični besposličar, imenom Aleksandar, opak čovjek, reče: „Poslušaj nas, Pionije.” Njemu Pionije reče: „Radije ti poslušaj mene. Jer ono što ti znaš, meni je poznato; a ono što ja znam, toga si ti neznalica.” Aleksandar mu se naime htio narugati. Stoga s porugom reče: „Što znače ti lanci?” Njemu Pionije odgovori: „Da se, dok prolazimo vašim gradom, ne bi mislilo kako idemo prinositi žrtvu idolima ili jesti ono što je njima žrtvovano; i štoviše, da shvatite kako ne želimo biti ni ispitivani, nego smo odlučili ne ići na trg, nego ravno u tamnicu, a i da nas uhićene ne vučete silom kao ostale, nego da nas pustite jer nosimo okove. Možda nas naime, vezane okovima, nećete uvesti k svojim idolima.” Tako mu se Aleksandar rugao. A kad su oni ponovno mnogim riječima nagovarali Pionija, a on odgovarao da je tako odlučio i odredio, te ih korio i raspravljao o onome što će se dogoditi, Aleksandar reče: „Čemu mnogo riječi kad ne možete živjeti?”
8 Ali kad je narod htio da se skup održi u kazalištu kako bi ondje više čuo, neki pristaše vojskovođe pristupiše hramskom čuvaru Polemonu i nagovoriše ga da ne dopusti da se narod okupi u kazalištu, kako ne bi nastala pobuna ib zatražio se kruh. Čuvši to, Polemon reče: „Ako ne želiš, Pionije, prinijeti žrtvu, barem uđi u hram.” A Pionije reče: „Idolima nije korisno da mi onamo uđemo.” Polemon pak reče: „Uvjeri nas u to, Pionije.” A on reče: „O kad bih vas mogao uvjeriti da postanete kršćani.” Tada se oni udariše u smijeh i rekoše: „Ti to nemoj učiniti, da ne budemo živi spaljeni.” „Teže je i gorče”, reče Pionije, „nakon smrti gorjeti u vječnom ognju.” A kad se Sabina nasmiješila, hramski čuvar i njegovi pratioci rekoše: „Smiješ se?” „Tako se sviđa Bogu”, reče ona; „kršćani smo naime, i oni koji su u čvrstoj i postojanoj vjeri u Krista smijat će se vječnim smijehom.” „Ti ćeš”, rekoše oni, „trpjeti ono što ne želiš. One naime koje ne žele prinositi žrtvu bogovima bacaju se uc javnu kuću.” A ona reče: „Sveti će se Bog za to pobrinuti.”
Pionije srčano ispovijeda vjeru;
a njegovi se odgovori zapisuju;
C
Sabina prozvana Teodota,
9 Pioniju se ponovno Polemon ovako obrati: „Pokori nam se, Pionije.” Odgovori Pionije: „Zapovjedio si da se ili pokorim ili budem kažnjen. Ne pokoravam se, zapovjedi dakle da budem kažnjen.” Tada hramski čuvar Polemon reče: „Prinesi žrtvu, Pionije.” A on: „Kršćanin sam.” „Kojega Boga”, reče Polemon, „štuješ?” Odgovori Pionije: „Onoga svemogućega Boga koji je stvorio nebo i zemlju, i sve što je pod nebom i na zemlji sadržano, i sve nas; koji nam obilno daje sve, kojega smo spoznali po njegovoj Riječi Kristu.” „Prinesi dakle žrtvu”, reče Polemon, „barem caru.” „Ja”, reče Pionije, „čovjeku ne prinosim žrtvu; kršćanin sam naime.” Zatim, dok je pisar sve zapisivao, reče: „Koje ti je ime?” A on odgovori: „Pionije.” Tada Polemon reče: „Jesi li kršćanin?” Odgovori: „Doista jesam.” „Kojoj Crkvi”, reče Polemon, „pripadaš?” Odgovori Pionije: „Katoličkoj. Nijedna druga naime ne postoji kod Krista.”
10 Tada pristupi Sabini. A Pionije ju je bio poučio te ju je on nazvao Teodota, kako ne bi, prepoznata po imenu, ponovno pala u ruke bezbožne sugrađanke, svoje nekadašnje gospodarice, koja je za vladavine Gordijanove, želeći Sabinu odvratiti od vjere, nju okovanu prognala u planine, gdje su joj braća potajno dobavljala što je potrebno za život. Poslije se pak revno pobrinulo da bude oslobođena ropstva gospodarici i okova; a ponajviše je boravila s Pionijem, te je i u ovom progonu bila uhićena. Reče dakle i njoj Polemon: „Kojim se imenom zoveš?” A kad je ona odgovorila: „Teodota”, on dometnu: „Jesi li kršćanka?” „Da”, reče, „kršćanka sam.” „Koje Crkve?”, reče Polemon. Sabina odgovori: „Katoličke.” Tada reče Polemon: „Koga štuješ i častiš?” „Svemogućega Boga”, reče ona, „koji je stvorio nebo i zemlju i sve nas; kojega smo upoznali po njegovoj Riječi Isusu Kristu.” Ubrzo upita Asklepijada govoreći: „Kako se zoveš?” „Asklepijad”, reče on. Tada Polemon: „Jesi li kršćanin?” Odgovori: „Jesam.” „Koga”, reče Polemon, „štuješ?” A kad je on odgovorio: „Krista Isusa”, reče Polemon: „Zar postoji neki drugi?” „Nipošto”, reče Asklepijad, „nego onaj isti kojega su ovi rekli.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.