Za 23. siječnja donijeli smo dvostruki životopis čudesne djevice Margarete iz Ravenne, jedan koji je na talijanskom napisao Serafin Aceto iz Ferma, lateranski kanonik, a drugi iz djela Historia Ravennas Jeronima Rossija. Njezina je učenica bila Gentila, presveta gospođa. I njezin je životopis napisao isti Serafin, a drugi su ga preveli na španjolski i francuski, dok ga je na latinski preveo Filip Zoutæus iz Antwerpena, svećenik Družbe Isusove. Ovome dodajemo drugi iz devete knjige Jeronima Rossija; taj je objavljen u drugom i trećem Surijevu izdanju pod ovim naslovom: Vita Gentilis, sanctissimæ mulieris Ravennatis, ex Hieronymi Rubei viri doctissimi de gestis Ravennatum libro nono; je li je Pavao III. uvrstio u popis svetaca, nije mi poznato.
2 Da je doista pokrenut postupak ispitivanja njezina života i čudesa, svjedoče Firmano i Rossi. U kazalu posljednjega Surijeva izdanja stoji ovo: S. Gentilis mulieris Ravennatis vita ex Hieronymi Rubei historia. Silvano Razzi u 1. svesku djela De feminis sanctitate illustribus naziva je blaženom. Također Ferrari u općem katalogu svetaca posvećenom Urbanu VIII. na ovaj dan piše ovako: „U Ravenni blažene Gentile, gospođe.” koju su zvali Gentila, zapisati ono što mi je usmeno pripovjedio Jeronim, svećenik najneporočnijega života; njegove pohvale, budući da je mnogima poznat i još uvijek živi, namjerno preskačem. Iako je on dosad zabranjivao da se o tome išta piše (bojeći se dakako da to ujedno ne bi išlo njemu na pohvalu), ipak je, potaknut najnepravednijim klevetama kojima su Božje službenice bile napadnute, dopustio da nešto od toga iznesem na svjetlo dana kao svjedočanstvo njihove svetosti, kako bi se tako, kad se napokon spozna istina, jednom opametili oni koji su iz neznanja sagriješili. A ovaj otac, koji je ovu blaženu, nadimkom Gentila, dobro poznavao dvadeset i dvije godine te joj je devetnaest godina često slušao ispovijed grijeha, sveto svjedoči da je sve ovo što ovdje iznosim vidio vlastitim očima.
2 Ona je dakle još u ranoj mladosti svim silama nastojala ići stopama svoje učiteljice Margarete; njoj se čak toliko predala da je njezinim riječima silno vjerovala i primala ih kao da su joj od Boga došle. Stoga, ako bi se katkada činilo da je ona izrekla štogod donekle strano zdravomu razumu, primala je to s takvom revnošću duha kao da je posve u skladu s razumom; običavala je javno govoriti da prema njoj gaji takvo poštovanje i vjeru da bi, kad bi dan nazvala tamom, a noć svjetlom, ili vedro nebo kišovitim, radije uskratila vjeru vlastitim očima nego njezinim riječima. A ovo mi se čini vrijednim divljenja, što je najtješnje životno zajedništvo i prisnost, koja kod drugih običava rađati prijezir i umanjivati poštovanje, u ovoj gospođi umnožila dužnu odanost prema učiteljici, tako da je poštovanje raslo onoliko koliko je rasla i prisnost.
ŽIVOTOPIS KOJI JE NA TALIJANSKOM NAPISAO SERAFIN IZ FERMA, a na latinski preveo Filip Zoutæus iz Družbe Isusove.
Gentilina udaja; mnoge gorčine u braku.
Naumio sam pisati i o drugoj blaženoj ženi, Stoga ju je ta vjera u kratkom vremenu toliko usavršila u svim krepostima da je Bog zbog nje učinio vrlo mnoga čudesa. Doista, to odricanje od vlastite volje, kojim duša slijedi vjernoga životnog vođu, najsigurniji je prečac za postizanje savršenstva.
3 Udala se još ne odveć odrasla, ne bez božanskoga poticaja, svakako zato da bude svima postavljena kao uzor bračnoga staleža jednako kao što je njezina učiteljica bila postavljena djevicama. Rodila je ukupno dva sina, od kojih je jedan umro u sedmoj godini, a drugi (koji je, kako smo rekli, nakon Boga dugovao tjelesno zdravlje blaženoj Margareti) preminuo je dvije godine prije majke. Gubitak za njim, kad je bila udovica, podnijela je s takvom umjerenošću da je lako pokazala kako je božanski ojačana darom jakosti.
4 No da se vratimo na predmet, čim je upila pouke one blažene djevice, toliko se sva posvetila razmatranju nebeskih stvari i toliko se uronila u ponor božanske ljubavi da je zaboravila ne samo muža i sve zemaljske stvari, nego i samu sebe; a prikovavši duh uz jedinoga Boga, činilo se da uopće nije u društvu zemljana. Ta je stvar toliko otuđila mužev duh od nje da nije mogao podnijeti ni pogled na nju; mislio je naime ili da ga ona prezire ili da je, budući da je bila iznimne tjelesne ljepote, obuzeta tuđim ljubavima. Stoga ju je mučio na najrazličitije načine te je, pretvorivši brak posve u mučeništvo, htio da najveći dio noći provede krpajući krpe, čas je izazivajući uvredljivim riječima, čas pak bjesneći bijesno i okrutno udarcima.
5 Sve je to, smatrajući da joj Bog šalje za vježbanje u kreposti, podnosila ne samo mirne, nego i vesele i vedre duše. Stoga nikada nije ni molila Boga da je oslobodi tih nevolja, štoviše, kad bi je Margareta, koja je božanski bila obaviještena o njezinim nepravdama, povremeno pitala ide li joj sve dovoljno dobro, odgovarala je uvijek vedrim licem kakvo je imala da joj ide mnogo bolje nego što zaslužuje. Otuda je blaženoj Margareti od Boga bilo objavljeno da je njezina učenica uistinu mučenica. Premda je pak trpjela stvari toliko nedostojne svoga položaja, ipak se ništa manje revno nastojala u svemu pokoravati muževljevoj volji. No on, nepomirljiv ikakvom pokornošću, to je okrutnije bjesnio na nju što je u njoj opažao brižniju spremnost na trpljenje, što svakako valja pripisati đavolskim spletkama, kako će se lako vidjeti već iz ovoga. Naime, kad je jednom opazio da se dulje nego inače bavi molitvom, odjednom se raspalio tolikim bijesom protiv nje i povjerovao da mu od nje prijeti tolika opasnost za kvarenje ćudoređa i vjere da ju je, javno je sramoteći kao vješticu te je i optuživši pred biskupskim vikarom, naveo ovoga da naposljetku zajedno sa svećenstvom i silnim mnoštvom ljudi upadne u njezinu kuću; ovaj ju je, obavivši pomno ispitivanje, zatekao u tolikoj čestitosti života i nedužnosti da je i sam, obuzet nemalim rumenilom stida, oštro prekoravao samoga sebe zbog prevelike lakovjernosti. Vidjevši to, muž se iz očaja preselio u Padovu, ostavivši je ondje u krajnjoj oskudici kućnih dobara.
6 Ali toj napuštenoj ženi nije uzmanjkala skrb Boga koji osobito pomaže nedužnima i onima koji trpe iz ljubavi prema njemu. Njegova je providnost stoga zasjala to sjajnije što je ona, od svih napuštena, iskusila neposredniju pomoć. Doista, trpeći vrlo često krajnju neimaštinu, kad joj je nedostajalo čak i kruha, (čudno je reći) vidjela je kako joj je iznenada donesen, a da nikako nije mogla dokučiti odakle je donesen; stoga se i to revnije danju i noću predavala službi Božjoj što je više spoznavala da je pod njegovom većom skrbi. Naposljetku se, nakon što je već prošlo više godina, muž vratio kući te je, spoznavši Božju providnost prema Gentili, promijenio mišljenje i preminuo s ovoga svijeta obdaren boljim raspoloženjem. Vjerujem da mu je to božanski udijeljeno po molitvama supruge, koja je neprestano za njega molila Boga.
Mnoge podnesene nedaće.
Budući da sam dakle započeo govoriti o njezinoj strpljivosti, pravedno je da pokažem kako ju je Bog na taj način htio iskušati poput zlatara koji zlato provjerava u vatri. No možda bi nadmašilo vjerojatnost raznolikost i mnoštvo bolesti kojima je bila pogođena; bile su naime toliko brojne i tolike da u cijelom njezinu tijelu nije bilo ni jednoga zdravog i od boli pošteđenog uda. Čas ju je strašno mučila glava, čas oči, čas drugi dijelovi tijela, tako da je sve do smrti bila pogođena neprekidnim slijedom takvih nevolja. Od tih je pak bolesti jednu, i to najtežu, podnosila četrnaest godina, kako bi bila slična svojoj učiteljici, a osobito kako bi postala baštinicom njezinih kreposti i boli. I ako bi se tko možda manje divio tome što je neko smrtno tijelo moglo podnijeti tolika zla odjednom, svakako neka se zadivi što je ona u tolikim i tako dugotrajnim mukama uvijek ustrajala postojana i vedra duha. Ta čemu se kod sv. Pavla divimo više nego njegovoj najvećoj strpljivosti? Za njega Krist kaže da će mu pokazati koliko mu je trpjeti za njegovo ime. Isto tako Job nije učinio ništa dostojnije da sam Bog to smatra hvalevrijednim nego kad, sa svih strana pritisnut nevoljama i pogođen najgorim čirom, nikada nije odstupio od postojanosti uma i jakosti. Nadalje, koliko je Gentila bila slična tim svetcima, dovoljno se vidi iz toga što, iako je gledala kako njezina učiteljica, kojoj je bila daleko najdraža, svojim molitvama kod Boga isprošuje tjelesno zdravlje vrlo mnogima, ipak je nikada nije zamolila da izmoli ni zdravlje ni ikakvu drugu pogodnost, zadovoljna dakako svojim križem, štoviše smatrajući ga sebi na slavu s Kristom. Dulji sam u ovoj stvari zato što su svi poznavatelji evanđeoskoga savršenstva ovu jakost u podnošenju uvijek smatrali najdjelotvornijim svjedočanstvom svetosti; a u toj je tako osobitoj kreposti ona od Boga zadobila toliko povlastica da, kad bih mogao zapisati sve što je najhrabrije podnijela i od ljudi i od zloduha, jednako na tijelu kao i na duši, u njezinu se čudesnu svetost nikako ne bi moglo posumnjati.
8 Ali ne bih želio preskočiti ni njezinu ljubav prema bližnjemu, po kojoj kao po sigurnom znaku sveti Grgur smatra da se prava pravednost može razlikovati od lažne; jedna naime potiče na ogorčenje, a druga na sućut. Budući da je dakle ta ljubav obuzela njezinu najpobožniju nutrinu, tuđe je nevolje i bijede oplakivala kao svoje; i, što je vrijedno većega divljenja, činilo se da je obuzima veći osjećaj sućuti prema onima koji su prema njoj bili okrutniji od ostalih. Neka to dokaže ovaj primjer: dok je strašno harala kuga, kad je neka njoj bliska žena umrla u njezinoj kući, ali bez ikakva znaka zaraze, mnogi su je posve bijesno napali naređujući joj da što prije napusti grad; njih je ona naprotiv najponiznije molila da se udostoje najprije istražiti istinu prije nego što joj zadaju toliku nevolju. No kako su oni prezreli njezine molbe, dodala je da joj barem dopuste ostati zatvorenoj u vlastitoj kući, kako ne bi ona, koja je bila zdrava tijela, bila izložena neposrednoj smrtnoj pogibelji. Kad je to uzalud tražila molbama i zaklinjanjima, okrutno je protjerana iz grada i predana onima koji pokapaju umrle od kuge, a njezino je pokućstvo bačeno na mrtvačka kola.
9 Ondje je ona provela dva mjeseca u neprestanoj molitvi; i tada je mnogo toga božanski spoznala, čime je, poput nekoć trojice mladića u peći, očuvana neozlijeđenom. U međuvremenu je od rasrđenoga Božanstva prijetilo teško zlo onima koji su bili začetnici te nepravde. To je ona zajedno s Margaretom nastojala svojim molitvama odvratiti s njihovih vratova te je ovako molila Boga: „Gospodine Isuse, oprosti im ovaj i druge grijehe. Zaklinjem te ljubavlju kojom si radi grešnika dragovoljno prigrlio križ, oprosti im sva njihova zlodjela, a osobito ovo, da se ne bi činilo kako je zbog mene itko od tebe kažnjen. Ako si ti, nevin ikakve krivnje, poput najblažega Jaganjca, ne braneći se nego moleći za one koji su te razapinjali, podnio tako teške muke, zašto ih ne bih podnijela i ja, prekrivena grijesima? Ako pak tvoja pravednost traži kaznu od grešnika, neka počne od mene, zaklinjem te, koja nadmašujem nezahvalnost svih koji protiv tebe griješe; ako te pak pokreće ikakva sućut i milosrđe prema grešnicima, smiluj se, molim te, meni i mojim progoniteljima.”
10 Naposljetku, vrativši se iz te tamnice okuženih u svoju kuću, zatekla je vrlo mnogo siromaha koji su javno umirali od gladi; ta je naime godina bila obilježena velikom skupoćom žita i nestašicom plodova. Potresena tim prizorom, budući da tolikoj nevolji nije mogla priteći u pomoć jer je i sama bila dovedena u krajnju oskudicu, udijelila im je barem ono što je mogla. Oblivena dakle suzama reče: „Budući da vam svima zbog siromaštva ne mogu pomoći, barem neću prestati liti suze; stoga, kad ne mogu dati kruha, svima ću dati suze.” I nato briznuvši u plač, toliko ih je sve oplakivala kako majka običava oplakivati smrt sina jedinca, tako da je, odbacujući svaku utjehu, često ležala gotovo bez svijesti.
Briga za spasenje drugih.
Mnogi su se k njoj utjecali, jedni radi zdravlja, drugi radi savjeta, a neki i da bi im se pomoglo u kušnjama i nevoljama; samo da im je mogla biti na utjehu, ništa joj nije bilo neugodno. Vrlo je često i rado zanemarivala brigu o tijelu i hranu (kao i nekoć onaj Tobija) te prekidala molitvu, u kojoj je najviše uživala, smatrajući tuđe spasenje prečim od vlastitih pogodnosti. Toliko je pak milosti od Boga zadobila za utjehu bijednika da nitko od nje nije odlazio žalostan ili potišten. Ipak su je više potresala zla duša nego tijela, što joj je, budući da većina ljudi obično zanemaruje duhovne nevolje, doista bilo zajedničko s tek malobrojnima.
12 Budući da je dakle bila toliko milosrdna prema takvim ljudima, osobito je bila ganuta prema onima koje je đavao mučio neugodnim mislima o tjelesnim nasladama; njima je pružala pomoć ništa drukčije nego što običavamo onima koji su upali u blato. I danas žive mnogi koji su se dugo borili s tim neprijateljem, uzalud primjenjujući mnoga pomoćna sredstva, a sada njezinim zaslugama zadobivaju često traženu milost čistoće, među kojima (budući da je slavno priznavati Božje darove) želim da se i ja ubrojim kao prvi. Kad naime, pokušavši sve uzalud, zbog te unutarnje borbe danju i noću nisam nalazio ni trunke mira, preporučih se njezinim molitvama. Ona me, preuzevši moju zaštitu, iznenada dovela do tolikoga pouzdanja da sam ubrzo zatim, došavši k sebi, počeo ponovno oživljavati; i kako je moja vjera po Božjem milosrđu svakodnevno rasla, zadobio sam takvu snagu da se sam sebi sada činim drukčijim od onoga koji sam tada bio; štoviše, uvjeren sam da se ono čudo koje je nekoć sveti Petar, dok je tonuo, iskusio od Kristove ruke, pomoću svetaca obnovilo na meni. Toliko mi toga o ovome pada na pamet da bih, kad bih sve htio obuhvatiti, mogao sastaviti knjigu, ali radi kratkoće to izostavljam. Smatram da za utjehu onih koje na različite načine kuša neprijatelj ljudskoga roda valja spomenuti samo ovo, da je ona uvijek običavala govoriti kako u toj borbi nikada ne valja odbaciti nadu; štoviše, ako (kakva je već ljudska slabost) katkad padnemo, valja smjesta ustati. Jer ako se za to uvijek iskreno trudimo prema svojim snagama, naposljetku ćemo Božjom pomoći biti sačuvani od ponovnoga pada.
13 No Bog je po mnogim drugim plodovima pokazao kakvo je to stablo bilo. Stoga je teško reći koliko ih je njezinim nastojanjem promijenilo pokvareno vladanje i život; koliko ih je pristupilo primanju sakramenata, a prije su ih zanemarivali; koliko ih je, zaboravivši nepravde, zavoljelo neprijatelje kao rođenu braću; ti znakovi doista očituju da je to božansko stablo ili zasađeno Božjom rukom. Ali neću preskočiti ono što mi je časni svećenik don Jeronim, sam to iskusivši, ispripovjedio o sebi, jer je svjedočanstvo onih koji svjedoče ono što su sami iskusili uvijek imalo najveću težinu. Tvrdi dakle da je nekoć bio toliko otuđen od štovanja Boga da pune četiri godine nije nijednom oprao ljage duše kupelju svete pokore; poslije pak, kako se širio glas o ovoj svetoj ženi, potaknut da je posjeti, potom je njezinim poukama bio toliko poučen i ganut da je ne samo ispovjedio sve grijehe, nego je, podignut novom nadom, odbacivši želju za zemaljskim stvarima, svega sebe posvetio službi Božjoj; i dogodilo se, dok je razmišljao o uzimanju kleričkoga odijela, da ga je iz ne znam kojega razloga spopala teška bol u srcu, koja je postupno bivala to jača što se više bližilo vrijeme svetoga ređenja. Budući da dakle toj nepoznatoj bolesti nije mogao naći lijeka, bio je prisiljen utjeći se njoj. Ona je propisala jedan jedini lijek i za tjelesnu bol, naime kako da ubuduće uredi svoj život. Tek što je obećao da će živjeti prema predanom pravilu, bol je, ne bez osjeta, najprije počela jenjavati, a ubrzo je posve nestala.
14 Toliku je on od tada imao vjeru u njezine riječi da je smatrao kako mu ih sam Bog upućuje. Stoga, kad je jednom klonuo kao da su mu svi udovi polomljeni i izudarani, a ona je to pripisala đavolskoj obmani, povjerovao je njezinim riječima više nego vlastitom iskustvu; i vjera ga nije prevarila, jer je u isti tren povratio prijašnju snagu. Tom se njegovom vjerom Bog često služio kao oruđem za spasenje duša, kao što smo doznali od nekoga koga je u Riminiju đavao opako kušao da obeščasti vlastitu kćer; njega je on, poslanoga k sebi radi lijeka na poticaj ove blažene žene, nakon prijateljskoga ukora doveo dotle da je, valjano ispovjedivši taj svoj grijeh, bio posve oslobođen tako upornoga i gnusnoga iskušenja. Drugi put, kad se neka žena u vrijeme kada se običava prikazivati sveta hostija podizala uvis od zemlje za jedan lakat, misleći da se to događa djelovanjem Duha Svetoga, ovaj je isti svećenik, spoznavši i otkrivši po njoj đavolske prijevare, po njezinoj zapovijedi oslobodio jadnu ženu od te obmane. To bez sumnje valja pripisati njezinim molitvama, iz kojih je i sama crpila toliko svjetla da je lako poznavala i razrješavala takve prijevare i zamke đavolske; a to se događalo svaki put kad bi je ovaj otac poslao da liječi bolesti duše ili tijela.
Duh proroštva.
Tako je ponizno i nisko ova žena mislila o samoj sebi da je govorila kako se nikako ne može uvjeriti da u njoj postoji išta vrijedno pohvale, makar to tvrdili svi ljudi i anđeli. A tu je tako jasnu spoznaju vlastite ništavnosti postizala time što je sve svoje misli uvijek držala prikovane uz Boga, u usporedbi s kojim se svaka stvorena veličina svodi na ništavilo; kao što se nasuprot tomu drugi dive sami sebi kao velikima zato što razmišljaju samo o niskim i bezvrijednim stvarima.
Iz talijanskoga djela Serafina iz Ferma. razmišljaju. Što je dakle ova vjerovala da je dostojnija većega prijezira, to je bila veća pred Bogom i ukrašenija obilnijim njegovim darovima. Otuda joj je mnogo toga što nadilazi ljudsko shvaćanje bilo božanski objavljeno.
16 Doista je ovo sjajan znak njezina uzvišena i plemenita duha što je, iako je svakodnevno obilovala sve većim objavama, sve smatrala malenima, silno se bojeći da joj se ne dogodi ono što i mnogima koji previše žude za takvim darovima, naime da jednom zaborave Darovatelja. Da pak tko ne bi pomislio kako je nezahvalno prema Bogu ako netko prezire takve darove, budući da su pohvaljeni i oni koji su im povjerovali, ponajprije kažem da joj je, jer je tako odredila njezina učiteljica, presveta djevica, bilo posve dopušteno prihvatiti zapovijedi, osim ako se nije htjela oprijeti božanskomu Duhu koji je govorio u Margareti. Nadalje smatram da je nemoguće da objave budu zapriječene poniznošću duha kojom ih je ona odbijala, nego prije ohološću kojom ih stvorenje bezbrižno prima, potajno se smatrajući njih dostojnim. Premda je sve tako pripisivala Bogu da im nije pridavala vjeru kakvu bi im mogli pridati drugi, ipak na taj način nije zakinula ni svoje ni bližnjega spasenje; kao kad je, tri godine prije nego što je Ravenna bila opljačkana, Božjom objavom spoznala njezinu propast; premda nije smatrala da će se to ikada dogoditi, ipak nije prestajala ustrajnim molitvama zaklinjati Boga da odvrati svoju osvetu od toga grada, dok naposljetku ona nije bjesnila; u toj je pohari zajedno sa svima ostalima izgubila sve imanje koje je imala, a koje je doduše bilo neznatno. Niti bi pak bila vrijedna pohvale da je bijegom izbjegla pogibelj zajedničkoga biča, smatrajući se boljom od ostalih. Stoga, kao što je Jeremija htio podnijeti sužanjstvo koje je mnogo ranije navijestio, tako je i ona htjela podnijeti zajedničke nevolje domovine.
17 Stoga, da se vratimo na stvar, kako je naime ona spoznavala odsutne i buduće stvari, kažem da i sada živi jedan od njezinih duhovnih sinova koji tvrdi da mu se, kad su ga jedne noći tako žestoko napadale nečasne misli da je očajavao nad pobjedom, vratila u sjećanje njegova uobičajena pobožnost prema njoj te je pomislio kako će u tren oka sve te slike sramotnih stvari iščeznuti; tom je prigodom sutradan došao k njoj, a ona mu je, čim je došao pred nju, sama od sebe rekla ovo: „Sine moj, da se ove noći nisam borila za tebe i uz Božju pomoć pobijedila đavla, vrlo bi teško izdržao njegov napad.” Ne može li se iz toga jasno zaključiti da je toj borbi bila nazočna barem duhom i mišlju?
18 Isto se dogodilo njezinu kućnom svećeniku koji je, kako sam svjedoči, dok je bio daleko od nje, jasno čuo njezin glas kojim je pozivan kući; poslušavši ga i vraćajući se k njoj, putem je spoznao da mu je ona duhom uvijek bila nekako nazočna te da je duboko prozrela ne samo ono što je činio, nego i ono što je mislio. Stoga ju je odsutnu štovao jednako kao i nazočnu, jer je opažao da odsutno spoznaje kao nazočno, a unutarnje kao vanjsko.
19 Takva je pak bila providnost dobrostivoga Božanstva prema njoj da ju je u svim stvarima, ma kako bile neznatne, vodila na neki osobit način. Iz toga smo razloga doznali da joj je jednom bilo božanski zabranjeno jesti dragovoljno ponuđeni kruh ili primiti drugu milostinju, jer je osjećala da iz grijeha onih koji su to davali izbija najveći smrad. Vrlo se često, kad bi se predala molitvi da umilostivi Boga za neke preminule prijatelje, osjećala spriječenom tolikom silom, kao što znamo da se nekoć dogodilo Jeremiji, kojemu je s neba naviješteno: „Ne moli za ovaj narod, jer neću uslišati.” Toliko vrijede pred Bogom molitve njegovih izabranika da on ne želi da budu uzalud izrečene.
Jr 7, 16.
V. POGLAVLJE. Kršćanske kreposti.
Smatram suvišnim raspravljati o njezinoj umjerenosti. Premda je bila iscrpljena bolestima i neprestanim razmatranjem božanskih stvari (što oboje ponajviše ruši tjelesne snage), uzimanju je hrane pristupala baš kao da treba ispiti neki gorak lijek; ipak je smatrala boljim svakoga dana pojesti pomalo nego se nakon trodnevnoga posta izložiti pogibelji proždrljivosti, u koju mnogi često nepromišljeno upadaju. Jednaka joj je bila umjerenost u snu, odjeći i ostalim stvarima; jednako mjerilo razboritosti. Svjetina doduše običava osobito se diviti onomu što prelazi mjeru i što se naziva krajnošću; no mudri smatraju i težim i sigurnijim ostati u sredini. To je očito u umjerenosti i dužnom obuzdavanju jezika, što ne postižu ni oni koji se razmeću ispraznim i beskorisnim riječima ni oni koji izostavljaju potrebne, tako da se tek vrlo malobrojni drže unutar granica umjerenosti. A ona je u njoj toliko zasjala da niti je izgovarala isprazne riječi niti se suzdržavala od potrebnih.
21 Već je pak toliko bilo njezino poštovanje i pobožnost prema svetim obredima i crkvenim odredbama da ni onda kad bi je kakav anđeo nagovarao na suprotno, nipošto mu ne bi povjerovala; a koliko je takva postojanost vjere česta u ovim vremenima, neka prosude drugi. Osim toga, nije dopuštala da itko izrekne išta čime bi se činilo da se i najmanje vrijeđa čast biskupa ili svećenika. To se pokazalo onda kad je Rim bio silom osvojen i vojničkim bijesom opljačkan; jer dok su se neki tomu naizgled radovali, ona je danju i noću moleći Boga plakala, razmatrajući u sebi, po svojoj plamenoj ljubavi prema svima, nevolje zarobljenika, gnusne zločine pobjednika, nepravdu nanesenu vrhovnomu svećeniku i drugim crkvenim poglavarima, oskvrnuće hramova i svetih mjesta. Shvaćajući da sve to ide na propast kršćanske zajednice, to je obilnije plakala što ju je nosila veća ljubav prema Kristu. Bio joj je običaj svakoga osmoga dana ispovjediti grijehe i pristupiti božanskoj gozbi; dok ju je blagovala, u sebi je budila toliki žar da je često, premda bolesna i blijeda, sjala ružičastim i ognjenim licem, ne bez silnoga divljenja i zaprepaštenja svećenika, kako on sam o sebi priznaje. Ispovijed nikada nije obavljala bez suza i mnogih uzdaha, a vjerujem da je uvijek bila opća, jer je svakoga trenutka napredovala u ljubavi Božjoj, kojom je poput peći silno gorjela, te tako nije dopuštala da u njoj prione grijeh.
VI. POGLAVLJE. Čudesa. Smrt.
Premda su ta djela takva da s pravom možemo zaključiti kako je bila dostojna neba, jer je glavni znak svetosti, pobijedivši grijehe, obdržavati Božje zapovijedi, ipak, budući da se svjetina obično više divi čudesima koja podliježu vanjskim osjetilima nego nutarnjoj pravednosti koja ne pada pod osjetila, neću preskočiti ni ova, koja joj je Bog, jednako kao i drugim svetcima, darežljivo udijelio. Običavala je dakle iz pobožnosti posjećivati bolesnike i za njih izmoliti nekoliko molitava, snagom kojih su se čudesno odmah vraćali u zdravlje; no kako je oko toga pomalo dvojila, posavjetovala se s nekim redovnikom kod kojega je često polagala svoje grijehe u sakramentu pokore, a on je potvrdio da, budući da je to djelo milosrđa, smije i dalje nastaviti s njegovim vršenjem. Poslije je pak isto izložila Petru iz Lucce, mužu glasovitu po učenosti i svetosti; kako on nije osobito hvalio tu službu ljubavi iz koje su slijedila čudesa, ona se ubuduće od nje posve suzdržala.
23 Ubrzo pak nakon toga pala je u vrlo tešku bolest, od koje je ležala punih pet godina; premda ju je Gospodin često prisno posjećivao i razgovarao s njom te je pitao bi li joj u to vrijeme bili ugodni posjeti i djela ljubavi koje je bila prekinula, ipak je, ustrajući u istoj odluci, radije podnosila te tegobe bolesti nego zanemarila pouku tako sveta muža. Ponizan duh doista običava, kako bi bio što udaljeniji od svake pogibelji samoljublja, radije se ravnati tuđim savjetom nego vlastitom objavom, svakako onda kada nije uskraćena mogućnost tuđega savjeta.
24 Drugom se prigodom dogodilo da je iz osobite sućuti dotaknula nogu nekoga siromaha, toliko zagnojenu i trulu da su mu je sutradan trebali odrezati; od toga se dodira taj jadnik odmah počeo osjećati bolje, tako da je ubrzo zadobio savršeno zdravlje. Drugi je put također dotaknula neku djevojku posve prekrivenu gubom, koju smo zatim uz njezinu pomoć vidjeli zdravu i naposljetku udruženu u brak.
25 Neka je seljanka rodila dijete toliko nakazno zgrčenih i iskrivljenih udova da je nalikovalo ježu; glava mu je naime bila zapletena među stopala, i budući da je već deset mjeseci bilo u takvu stanju, nije bilo nikakve nade da će se tijelo vratiti u doličniji oblik. Da budem kratak, dijete je doneseno k njoj kao posljednjem lijeku; stoga je ona, pozvavši k sebi svoga svećenika i pred njegovim očima, razmrsila dječakove udove te ih, namještajući svaki na svoje mjesto, oblikovala poput tijesta, a dvije godine poslije, kad su joj ga doveli, vidjela je toga dječaka toliko čitava i dobro građena da se na njemu nije pokazivao baš nikakav trag prijašnje nesreće.
26 Ne valja preskočiti ni ovo što sam nedavno doznao. Neki njezin poznanik oženio se ženom s kojom je bio vezan određenim stupnjem krvnoga srodstva. Kako joj se taj čin s pravom nije svidio, nagovaranjem je postigla da je stupio u red jezuata. Nasuprot tomu, rođaci su se svim silama trudili izvući ga odatle da bi živio u sklopljenom braku. Dok su dakle to činili, jednoga su dana pošli u ribolov, jer bijahu ribari; ali bačena mreža, kojom su stjecali hranu, iznenada je nestala ispred njihovih očiju. Pošto su je dugo i mnogo uzalud tražili, naposljetku odbacivši svaku nadu da će je pronaći, jer premda je bila vrlo velika, nigdje nije davala nikakva traga o sebi, utekoše se ovoj blaženoj ženi; ona je odbila moliti Boga za njih ako najprije ne obećaju da će svoga brata pustiti da nastavi u započetom načinu života. Kad su to obećali, zapovjedila im je da se vrate na more, gdje su na onome mjestu našli mrežu kako pluta na vodi, ondje gdje su je prije bacili i s tolikim trudom uzalud tražili. Nadalje, dok je njihov brat ustrajao u redovničkom staležu, đavao ga je doveo do tolikoga očaja da je, smišljajući samoubojstvo, u tu svrhu sakrio nož pod uzglavlje svoga kreveta. Božanski poučena o tome, ona je k njemu poslala svoga svećenika da ga među ostalim u njezino ime upita čiji je ono nož i što njime namjerava učiniti ondje gdje ga je sakrio. Vidjevši da je njegov zloduh jasno prozret, obuzet kajanjem, uz velik je glas svetosti živio i umro u istome redu.
27 No budući da bi trebalo sastaviti predugačko pripovijedanje koje bi obuhvatilo sve ovo, prelazim na njezinu smrt, koja je bila najsličnija njezinu prijašnjem životu, a koju je i mnogo ranije spoznala po božanskom nadahnuću, kad joj se učinilo da joj goruća zublja pada na glavu. Stoga je sve svoje uredila u tu svrhu, ostavivši svoju kuću svomu svećeniku da je posveti u crkvu, pokazavši ujedno na kojem mjestu valja postaviti oltare. To je poslije tako i učinjeno. Kad naime svećenik, želeći prema njezinoj volji sagraditi crkvu, zbog nestašice novca nije mogao gotovo ništa poduzeti, odasvud se iznenada skupilo toliko milostinje da je obilno dostajalo za plaću radnicima i za sve što je zahtijevalo dovršenje građevine.
28 Da se dakle vratim onamo odakle sam pošao, koliko se njezina bolest pojačavala, toliko se činilo da raste i jača unutarnje svjetlo njezine duše i želja da se sjedini s Onim kojega je uvijek toliko ljubila; bila je u tome slična kamenu koji se to brže kreće što je bliže svomu središtu da bi se smirio. Bila je pritisnuta bezbrojnim i najtežim bolima, ali nikada nije odustajala od umne molitve, tako da je uistinu ispunila onu riječ Krista Gospodina: „Valja uvijek moliti i ne posustati.” Stoga ju je prije napustio život nego molitva. Posljednjim je uzdasima ponavljala samo Božje milosrđe, i izgovorivši tu riječ otišla je k Onomu koji je Otac milosrđa. Nakon smrti doista je na njezinu licu zasjalo izraženo Božje milosrđe, jer se po posve osobitoj milosti činilo toliko svijetlim i vedrim da vrlo mnogi nisu vjerovali kako je tako dugo i tako teško bolovala. Preminula je iz ovoga života godine 1530., 28. siječnja.
29 I to je ono što sam o ovim svetim ženama mogao prije mucajući izgovoriti nego rječito ispripovjediti. Niti bih se pak usudio prihvatiti ove zadaće da me nije potaknula nepravednost nekih klevetnika; ovako sam naime sam sa sobom razmišljao: nije pravedno da se čini kako je klevetnicima više dopušteno napadati ono što ne poznaju nego očevidcima hvaliti ono što su sigurnim iskustvom spoznali, premda znam da nisam dosegnuo ni najmanji dio pohvala koje im pripadaju. Ali dogodit će se jednom da će onaj veliki Bog, kojemu su obje vjerno služile, kao što je druge svece uvijek uzvisio u svoje vrijeme i na svome mjestu, tako i slavu njih obiju učiniti očitom svijetu. Pouzdajući se u skorost toga, s pravom se uzdamo i u pobožnost mnogih prema njima i u nedavno provedeno ispitivanje o njima. Stoga je naše molitvama zaklinjati Boga da uskoro ispuni obećanja, na veću slavu svoga imena, uzvišenje svetaca i spasenje mnogih.
Drugi životopis
iz djela Historia Ravennas Jeronima Rossija.
Otprilike u ono vrijeme kada je car u Bologni s velikim sjajem primio carsku krunu od Klementa VII., u Ravenni je preminula Gentila, kći Tome Justa, veronskoga zlatara, rođena u Ravenni od majke Ravenjanke; budući da je vrlo prisno i često drugovala s Margaretom, o kojoj smo gore govorili, stekla je najveći glas svetosti, koji se iz dana u dan uvećavao nedužnim i svetim životom. Za muža je imala Jakova Pianellu, Mlečanina, postolara, s kojim je rodila nekoliko sinova, a osobito Leona, koji je bio svećenik. Tim je pak presvetim načinom života navukla na sebe tako žestoku muževu mržnju da ju je on ne samo oštrim i uvreda punim riječima, nego i okrutnim postupcima, javnim klevetama i mnogim udarcima vrlo često strovaljivao u silne nevolje; ipak ih je ona uvijek podnosila s takvom umjerenošću duha i tako mirno da je svojoj učiteljici Margareti, koja je sve božanski poznavala i pitala je kako joj je, odgovarala da joj je mnogo bolje nego što zaslužuje. Time je postigla da je ustrajnim molitvama od Boga naposljetku izmolila da se muževo vladanje promijeni nabolje.
2 Tolika je bila njezina dobrota i dobročinstvo prema onima koji su joj nanosili nepravde i sramote, kojih je uvijek bilo mnogo, da ih je prva blagim riječima pozivala da odlože srdžbu i mržnju te da među sobom sklope slogu. Uvijek prateći potrebite najvećim milosrđem, kad moliteljima nije mogla dati (jer je ljubila i slijedila siromaštvo), oplakujući ih
Siječanj, III. svezak. ujedno je bila obuzeta čudesnom boli. Vrlo mnogima je, čudesnim ishodom, molitvama od Boga izmolila tjelesno zdravlje, a riječju je olakšavala brige i tegobe duše. Misli i najdublje osjećaje duše spoznavala je po Božjem objavljivanju, kao što su posvjedočili najpouzdaniji svjedoci Antun Monuetulus i Zaharija Pedercinus, kada je po nalogu pape Pavla III., godine tisuću petsto trideset i sedme, u mjesecu svibnju, Ivan Franjo Petittus, upravitelj Ravenne, vodio istragu o njezinu i Margaretinu životu i čudesima (kako smo gore spomenuli); u toj istrazi Pavao Vegius iz Ravenne, biskup Casensa, piše da je po molitvama Margarete i Gentile, kad su već bile pozvane u nagrade nebeskoga života, češće zadobio mir duše i zdravlje tijela od najtežih bolesti. Više ih je također iz reda regularnih lateranskih kanonika, kao što su Serafin Aceto iz Ferma (koji je objavio tiskanu knjižicu o životu ovih presvetih žena), Mihael iz Forlimpopolija i Marko Antun Mlečanin, posvjedočilo da su na Gentilinu molbu i zagovor od Boga zadobili najveće kreposti, a osobito samu čistoću; te dodaju da su poznavali mnoge u Veneciji, Ferrari, Lucci i drugim gradovima i gradićima kojima su se, kad su zatražili zagovor Margarete i Gentile, dogodili čudesni Božji darovi.
3 Piše Monuetulus, muž najučeniji i najugledniji te prisežni svjedok u ovoj istrazi, da je jedne noći, kad je zloduh žestoko napadao njegovu čistoću, odmah ustao iz kreveta i utekao se Božjoj pomoći te bio oslobođen; a kad je sutradan ujutro došao k Gentili, ona mu je ispripovjedila cijeli taj napad i potvrdila da je molila Boga da mu podari pobjedu. Češće je također, dok su mnogi bili nazočni, božanski spoznala i ukorila grijehe svakoga pojedinoga, što je i sam Monuetulus više puta iskusio.
4 Osim toga je mnogo toga prorekla, premda je to činila vrlo nerado i ne sa sigurnošću; nije naime lako vjerovala viđenjima koja su joj se često božanski ukazivala. Da pak preskočim mnogo toga što je prorekla, ne bih obavio šutnjom to da je pojedinačno unaprijed spoznala ravensku bitku i pljačku grada, tvrdeći da vidi mnoge kako iz dalekih krajeva dolaze opljačkati Ravennu. Kad ju je pak Jeronim Malusellus poticao da se bijegom pobrine za svoj spas, ona je to odbijala tvrdeći da je, ako treba podnositi nevolje zbog grijeha, i sama mnogo sagriješila te da iz dana u dan griješi. Dan prije nego što je zbog sukoba stranaka u Ravenni počinjen velik pokolj, dok se vraćala iz crkve sv. Ivana Evanđelista, s neba joj je pokazana posuda puna krvi te je čula glas koji je rekao da će to biti posuda za ocat. Također, dok je Bourbon lutao Emilijom idući prema Rimu, ona je u sobi u pratnji nekih osoba odjednom problijedjela i kao prestrašena ustvrdila da su joj pokazane žene raspuštene kose, pokolji ljudi, veliko prolijevanje krvi i mnogo toga sličnoga što se običava događati pri pljačkanju gradova; to je dugo poslije potvrdila sama bijedna propast Rima.
5 Na ovome bih mjestu rado naveo svjedočanstvo Jeronima Malusella, presvetoga muža i njezina sustanara, koji joj je bio ispovjedalac za okajanje grijeha, što je činila gotovo svakodnevno. On je dakle, dok je još bio sasvim mlad i slušao mnogo o Gentilinoj svetosti te to, kako mladići običavaju, prezirao, na poticaj i gotovo nagovor sestre, ne bez velikoga straha, pošao k Gentili; već se naime četvrtu godinu uzdržavao od ispovijedi grijeha. Ušavši u kuću, odmah je osjetio silan miris te je, pristupivši joj, u kratkom vremenu njezinim poukama i opomenama bio toliko poučen pravednosti i pobožnosti i prosvijetljen oštrinom uma da je odmah stupio u drukčiji način života i drukčije vladanje. U međuvremenu su protekle tri godine u kojima je običavao često dolaziti k njoj i slušao ju je kako moli Boga da joj podari svećenika s kojim bi mogla dijeliti tajne srca; nedugo zatim Jeronim je odlučio postati svećenik, ali što se više približavao tomu presvetomu redu, to ga je više obuzimala neka gotovo nepodnošljiva bol u srcu; no kad je to otkrio Gentili, duh mu se odmah razveselio, a isprazni strah i tjeskoba bili su otjerani.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.