Muke nanesene u Amisu. Mučeništvo sv. Fengonta i Eukarpa.
Klement i Agatangel pokazuju se upravitelju Domiciju: A mučenici, kad su stigli u grad Amisana i neko vrijeme prignuli koljena na zemlju i kad su s toplim suzama zazvali da Bog ponovno bude uz njih u pomoć, vojnici ih odvode Domiciju. Ali on, budući da je bio zauzet ispitivanjem drugih kršćana, čuva ih za sljedeći dan za određena sudišta i muke, govoreći da nije dolično da ispitivanje o njima pridruži drugima. Dovedeni su dakle k njemu sljedećega dana s plemenitim i uzvišenim duhom, i to takvim koji je bio lišen svakoga straha; koji je toliko daleko od toga da bi, ako pretrpe štogod teško, popustili i odstupili od pobožnosti, da je čak i samoga suca veliki Klement nastojao prevesti na svoje mišljenje, poučavajući o budućim dobrima i o smrtnomu životu koji očekuju one koji su odlučili trpjeti zbog Krista; Zbog kojega i mi, govoraše, rado podnosimo sadašnje muke. I iznoseći još više opomena od ovih i ispunjavajući mu uši najugodnijim naukom, tako da se i sam Agatangel, ispunjen slšću, bacio pred njegove noge, i kad je odatle zatim ustao, zagrlio ga je i žarko cjelivao ona ljupka usta.
62 Ali Domicije je, kao što stoji u poslovici, bio magarac za liru u slušanju; i nije razumio ni malen dio onoga što je od njega bilo rečeno, nego sav obuzet zabludom hvata oružje protiv mučenika, smatrajući da će biti da ih prevede od pobožnosti. Svakako ih i međusobno odvaja, da bi i tako naišao na njih slabije, i svakoga pojedinoga odvodi na ispitivanje posebno. Ali se dogodilo posve suprotno. Jer dok su bili razdvojeni tijelom, bili su posve povezani duhom, i poštujući dogovore i ispovijedanje vjere koje su međusobno bili sklopili, tako su sami sebe učinili plemenitijima i uzvišenijega duha, natječući se svaki od njih da primi ono poticanje koje je bilo jedan od drugoga.
63 Bezbožni dakle onaj sudac, pošto je od početka odlučio kazniti ih, u nekoj cisterni ispunjenoj vapnom zakopa svece. Zatim, postavivši u blizini vojnike, zapovijedi da ih pomno čuvaju: Da ih možda, reče, kršćani noću ne potkradu. I to onaj ludak, i uistinu poduzimajući lude stvari, kao što zna Bog. Jer kao što peć koja je nekoć primila tri mladića nije im nanijela nikakve boli ni ikakve neugode i, da kažem sa svetim pismom, nije im oštetila ni jednu jedinu vlas; tako je bilo i kod ovih. Jer kad su u drugi sat bili bačeni u vapno, cijeli su dan (a bijaše Petak priprave) stajali nepogođeni nikakvim zlom, hvaleći Boga; a uvečer je i svjetlost zasjala na njih odozgo i obasjala ih kroz cijelu noć.
64 A čudu je uslijedio i plod. Dvojica naime od vojnika kojima je bio povjeren njihov nadzor, zadivljeni tim sjajem i tom živosti, i dragovoljno su uskočili u vapno i ispovjedili da su kršćani. Kad je pak već svanuo dan, upravitelj koji je bio mrtav u bezbožnosti, smatrajući da su oni mrtvi, zapovijeda da se njihova tijela izbace iz cisterne. I kad su pristupili oni kojima je bio povjeren njihov nadzor, vide da oni, i vojnici koji su bili prebjegli k njima, nisu podnijeli ništa teško, nego da imaju neku božansku milost koja cvate na njihovu licu i da iz lica ispuštaju neku ljupku zraku. Kad su ih dakle izvukli iz cisterne, javljaju upravitelju o vojnicima (a bila su im imena Fengon i Eukarp) i po njegovu nalogu odmah su bili razapeti na križ, i sami imajućih očiju rasvijetljenih sjajnim svjetlom ispovijedanja vjere i već uživajući nagrade uzdarja.
65 POGLAVLJE X. 63 A Klement i Agatangel još su trčali na trkalištu mučeništva. Upravitelj je pak nastojao i njima oduzeti sadašnji život, jer, budući da je vidio da ih ne može uvjeriti obećanjima dobara niti da uopće popuštaju napadima zala, želio je da im se isplete još više i sjajnijih vijenaca. Zatim je upravitelj svakako zapovjedio da se izrežu dva remena s leđa svakoga pojedinoga; zatim pak da se i sami udaraju šibama po cijelomu tijelu najžešće. A oni, premda su im se i rezala mesa i saturale kosti, ipak su hrabro i postojano podnosili sadašnjost, kao da su već prevedeni u neosjetljivu narav i ne osjećajući nikakvu tjelesnu potrebu. A vrli Klement govorio je i ovakve riječi Bogu, govoreći: Gospodine Isuse Kriste, ti koji si sve što diše oblikovao od gline vlastitim rukama i čovjeku sazdao žile i kosti i drugi lik, koji si i nas često smrvljene učvršćivao i one koji padaju podupirao, a ojađene i oborene podizao, sam sada podigni i naše smrvljene kosti i ispuni ih svojim klicanjem. Jer ti si, o nepobjedivi Kralju, koji u nama biješ ovu borbu, da se po našoj slabosti očitije pokaže tvoja moć. Jer kako bi ovo tijelo, u koje spada propast, pobijedilo takva trpljenja? Tako je veliki Klement govorio s Bogom.
66 odbijaju laskavosti Maksimijana: 66 A upravitelj, videći da oni nadvladavaju sadašnjost, prijeđe na drugi način muke; i pošto je užario dvije željezne ležaljke, učini da na jednoj od njih legne jedan, a na drugoj drugi. Kad je pak odozdo podmetnuo mnogo vatre, ulijeva ulje i oganj i smolu i sumpor. Kad su se dakle, kako je i dolično, velikim dijelom u zrak uzdigli dim i plamen, oni koji su stajali uokolo, štoviše i sam upravitelj s njima, što je bilo u skladu sa stvari i naravi, vjerovali su da su svi sveci mrtvi. A upravitelj je već davao znak i liktorima da, kad se ugasi lomača, bace tijela svetaca u rijeku. A njih je doduše zahvatio sladak i neizreciv san, a u snu je došlo i viđenje. A viđenje je bio sam Agonoteta Krist, koji se pojavio s vojskom anđela i rekao: Ne bojte se, jer ja sam s vama. Kad su se dakle oni probudili od toga božanskoga sna, međusobno su dijelili viđenje, ležeći kao na mekoj i mirisnoj travi, a ne usred plamena.
Muka ognja svladana u Tarzu.
Vraćaju se Maksimijanu: Kad je pak Domicije vidio da su tako čudesno i neočekivano svladali oganj i nije znao što bi dalje s njima, vraća ih Maksimijanu, koji se tada iz Tarza vraćao u Ankiru. Kad su dakle sveci pod vojnicima s mnogim drugim kršćanima krenuli na put, budući da su tijela bila umorna od duljine puta i inače je put kojim su trebali proći bio posve pust i sasvim bez vode, žestoko ih je pekla žeđ. Kad su vidjeli da su teško pritisnuti oni koji su s njima išli na put i da će ubrzo klonuti, prigibajući na molitvu s koljenima i samo srce, Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, govorahu, ti koji si i prije vode mora učinio čvrstima i postojanima poput zida i ponovno izveo vodu iz stijene; ti sam sada i na nas pogledaj, pogledaj, velim, Kralju; jer silno gori naša duša i trčimo u žeđi žarke vrućine u mjestu koje je bez vode. A kad ti hoćeš, posve će i zemlja postati voda i opet će voda postati zemlja. To su i govorili, i tople su im suze tekle iz očiju. Kad su dakle molili i odmah pogledali u nebo, iz one suhe i neobrađene zemlje potekla je neka čista i bistra struja. Kad su se iz nje napili, utažili su žeđ koja ih je pritiskala.
68 Kad je pak glas o tome događaju dopro i do onih koji su bili daleko udaljeni, k njima su hrlili oni koji su stanovali uokolo, i veliko mnoštvo ljudi koji su bili mučeni mnogim i raznim bolestima dovodilo se k njima. A sam dodir ruku bio je lijek za svaku bolest. Najblaženiji je dakle Klement (jer se pripovijest ponovno vraća samo na njega) toliko žeđao da trpi za Krista da nije molio da se vrijeme njegova života smanji mukama, nego da se njegove međe trajno protežu; Gospodine, govoreći, koji si jedini Kralj vjekova, nemoj me odvesti u polovici mojih dana, umorena ovim svakodnevnim pogibeljima; nego daj meni grešniku da kroz sav taj život trpim sve za tvoje ime i tvoje ispovijedanje, pa i da ti same udove prinesem na žrtvu, da ih ponovno primim s većim sjajem. Čim je to izmolio, učinilo mu se da čuje glas odozgo koji govori: Ono što si zatražio, Klemente, to ti je sada dano. Budi hrabar i učvrsti svoje snage i postojano dovrši tijek borbe. Jer će se sve vrijeme života koje ti je preostalo, zajedno s onim što si boreći se već izvršio, računati na dvadeset i osam godina mučeništva.
69 Tako je dakle izvrsni Klement, kad je primio s neba sigurno jamstvo mučeništva, ponovno pouzdano išao prema gradu Ankirana zajedno s Agatangelom. A vojnici koji su ih odvodili, čuvši da car još boravi u gradiću Tarzu u Ciliciji, ondje vode svece k njemu. A on, kad se pobrinuo da ih odmah izvedu i sakrio ono što je uistinu bilo, hinjenom dobrohotnošću, čovječno i mirno ih je najprije nastojao privesti: Čini mi se, govoreći, o muževi, da iz toga razloga do današnjega dana niste u dušu unijeli da posve popustite, nego ste radije bili nepokorni i svadljivi prema onima kojima ste poslani, da biste došli sve do nas i ne biste se promijenili prije nego u očima samoga cara. Jer česta prisutnost cara zna preobraziti i sam duh i ono što je vrlo neprijateljsko potaknuti na dobrohotnost. Evo dakle sada ste se udostojali našega pogleda, a uskoro ćete se smatrati i dostojnima naše dobrohotnosti ako najprije štujete bogove kao spasitelje i zajedničke skrbnike ljudi. A vrli muževi, veoma vrli odgovarajući: Što se tiče doduše vaše moći, rekoše, dovedeni smo, o care, i sami se radujemo; nego kao oni koji smo dostojni da se pred tvojim sudištem smatraju dostojnima muke zbog Krista, a ne ikakva drugoga razloga. Tako ćemo naime s velikim pouzdanjem stati pred njegovo strašno sudište koje se nimalo ne može pokvariti; što ti želimo da i ti postigneš, o care, molimo te. Jer je on taj po kojemu i kraljevi uistinu kraljuju i tirani na zemlji zadobivaju vlast. Jer je on taj koji i uništava svaki narod i uzdiže Rimsko Carstvo i još će ga više uzvisiti, i po njemu će vladati svim narodima. Što doduše Prorok naziva i željeznom šibom: Dao sam ti, govoreći, narode u baštinu i u posjed krajeve zemlje. Past ćeš ih željeznom šibom. Nadalje pak, i careve koji će doći nakon vas podignut će pobožne i štovatelje pravoga Boga. Jer je i to prije izrekao Duh.
70 Time dakle silno potaknut Maksimijan: Koje ste to vi, reče, vi koji ćete poginuti nasilnom smrću, čitali proročke knjige koje to buncaju? A oni: Ne proročke, nego radije proročke, rekoše, o care, u kojima je uistinu i ovo napisano: Učinit će Bog da u posljednje dane ustanu pobožni kraljevi. A Maksimijan, prekidajući govor dok su oni to govorili: Što pak, reče, zar nismo mi oni koji se u bogovima služimo tolikom pobožnošću da i one koji im se ne pokoravaju, kao sada vas, pogađamo najtežim zlima? Zbog toga veliki Klement, dok je Agatangel šutio: Ali, o care, reče, kad bi bila kakva promjena bezbožnosti otkako je ono proročki prorečeno, ono što si ti rekao imalo bi nekoga razloga. Budući pak da štovanje kipova do današnjega dana obiluje u krugu zemaljskome, jasno je da će doći posve drugo vrijeme pobožnih careva. Kad je zbog toga Maksimijan bio potaknut gnjevom koji se nije mogao obuzdati, doduše je prestao govoriti, ali je svecima bila potpaljena peć daleko veća od kaldejske peći. Ali i njih, bačene u nju, božanska je milost zalila rosom; kao ondje dječake, tako ovdje čuvajući mučenike. I cijelu ih je noć i dan držala peć; a odatle se čuo neki zvuk onih koji slave blagdan, i ugodna mirisa i sladak dim uzdizao se odozdo prema gore.
PISAC ŠIMUN METAFRAST.
71 To se javlja Maksimijanu. A on, kad je već plamen bio ugasnuo, pristupivši, vidi svece u njemu spašene (o čuda!), dok plamen nije oštetio ni samo jednu njihovu vlas, nego su doduše ruke držali ispružene u nebo, a usne su pomicali na slavljenje. Kad se pobrinuo da se oni odmah izvedu pred njegovo sudište: Barem mi u ovome, reče, učinite po volji da javite kakvim čaranjima oduzimate snagu ognju. A oni: Ne čaranjima, rekoše, o care, nego jedino obećanjem onoga koji je rekao: Pa i ako prođeš kroz oganj, plamen te neće spaliti. To je dakle ponovno peklo i mučilo cara, i zapovijedi da se oni javno vuku i čupaju od liktora i podnose krajnje muke. Ali i to je njemu loše ispalo. Jer su i tada mnogi od nevjernika, videći duhove koji se nisu mogli podvrgnuti ropstvu i dušu koja se nije mogla oboriti ni pritisnuti i koja je posve odisala pouzdanjem i slobodom, i to što je najveće, ljude koji su bili gorko vučeni i čupani i kakvo teško zlo nisu trpjeli, a ne samo da nisu popuštali, nego su na neki način izlazili snažniji i krepkiji i bili puniji pouzdanja i nadjačavali samoga cara; videći to, i odricali su se domaće vjere i pridruživali se njima i onomu kojega su oni naviještali, Kristu.
4 godine se zadržavaju u tamnici. 72 Kad je dakle Maksimijan u pomanjkanju savjeta bio posve sa svih strana zapleten, predaje mučenike, takve kakvi su bili, svezane u pritvor, osudivši ih da četiri godine borave u tamnici: Ako možda, reče, vrijeme koje protekne slomi njihovu postojanost i otupi žestinu spremnoga i živahna duha. Ali se dogodilo suprotno od onoga čemu se nadao. Jer su u međuvremenu bili dobra i mirna duha, i kad je već došlo određeno vrijeme, kao da su bili zatvoreni jučer i prekjučer, čuvali su oštar i silno revan žar za ispovijedanje vjere. Jer su čežnja za Kristom i nada u buduća dobra činili da u tamnici borave ne drukčije nego u veličanstvenim dvorima i palači. Kad je dakle Maksimijan i to doznao, sam doduše odbija dalje preuzimati borbe protiv njih, a razmišljao je komu bi ih ubuduće poslao, pod izlikom doduše da zbog znamenite bezbožnosti nisu dostojni ni careva sudišta; a pravi je razlog bio taj što je, našavši ih nadmoćnima svakomu načinu njihova privlačenja i da se ne daju privesti obećanjima dobara niti pokolebati napadima zala, bojao se i dalje ukrstiti koplja s njima, smatrajući da plemenit i nepokolebljiv duh njihov umanjuje njegovu slavu i oduzima nešto od veličine.
Pokušaji upravitelja Sacerdota i Maksima.
Dok je pak on tako vijećao, bijahu ondje nazočni i mnogi drugi suci i upravitelji koji su se bili okupili iz mnogih pokrajina. Među njima bijaše i a Sacerdos, koji je doduše bio znamenit po prvenstvu, ali je bio daleko znamenitiji po bezbožnosti, i mnoge je kršćane često podvrgavao mnogim i raznim mukama. Njemu Maksimijan povjerava istragu o mučenicima. Budući da je pak imao veliku moć uvjeravanja i bio vrsni majstor za privlačenje ljudskih umova, a uostalom nastojao je pokazati da su oni koji su bili prije njega prepustili pobjedu mučenicima ne zbog veličine duha mučenika, nego radije zbog svoje jednostavnosti, sjedeći na sudačkoj stolici učini da se oni vrli muževi postave pred njega te se na razne načine upusti u borbu s njima; čas doduše blagošću i obećanjem novca, čas pak žestinom i prijetnjama zlima, sada laskanjima, sada srdžbom, i dijelom doduše iskustvom gorkih stvari, a dijelom primjenjujući na ono što je bilo prije lijek kao iz pokajanja. Uostalom, kad je najprije učinio da se postave mučenici: „Dođite”, kaže, „k Sacerdotu, komu nitko”, kaže, „nije umaknuo od kršćana koji nastanjuju Pont i Galaciju; nego mnoge sam doduše uvjerene obasuo častima i darovima, i s bogovima, što je doista najveće, pomirio sam ih i učinio prisnima; mnoge pak od onih koji nisu poslušali uništio sam mačem i ognjem i predao najgorčoj smrti. Kome doista i vi budite poslušni, prinesite žrtvu, da u zamjenu za tolika zla koja toliko godina trpite uživate dobra.”
74 Na to rekoše svetci: „Onaj koji će nas nagraditi i počastiti prema zaslugama jest Krist, koji ima darove tako uzvišene da nisu ni dostojne muke ovoga vijeka prema slavi koja se ima u nama objaviti od njega samoga.” Zbog toga je i Sacerdos učinio slično onima koji su bili prije i zapovjedio da se tuku po leđima dok im se same kosti ne otkriju. Kad su se pak mučenicima sadašnja mučenja činila lakima, i kralježnica se jednako tukla, dok se pred nazočnim očima nije vidio sklop kostiju i dok nije potpuno izmjerena sveza kralješaka. Sacerdos je dakle tako bijedno i tako jadno pobijeđen od jakosti mučenika. Stoga je ono što je bilo vjerojatno da oni trpe on sam radije podnosio. Jer su se oni doduše, kad je on zapovjedio, na svojim nogama vratili u tamnicu. A on je, kad je od stida i tuge što je pobijeđen gubio svijest i kad su ga nosile mnoge ruke, sramotno otišao s tiranskoga sudišta. U međuvremenu pak, dok su svetci išli u tamnicu, meso koje je s njih otpadalo s krvlju učinilo je da su vjernici sa svih strana pohrlili skupljati ga, kao neko blago dobara. Njega su doduše odmah sa samim prahom uzimajući žednim rukama vjerovali da privlače neki blagoslov i milost.
75 Pošto pak Sacerdos, upotrijebivši svaki napor i primijenivši svako iskustvo te lukave izmišljotine, varke i opsjene, nije mogao ništa postići, nego je, kako se kaže, bacio koplje u nebo, i kad je to doznao Maksimijan, prosuo je smijeh na Sacerdota: „Ovo je onaj Sacerdos”, kaže, „o kojemu svi pjevaju.” Maksim dakle neki, koji je i sam bio vojskovođa, kad je bio kod Maksimijana i slušao što se govorilo, ispuni se nekom duševnom revnošću protiv svetaca te kaže: „Moli, o care, tvoju moć da se ti muževi predaju u ruke i meni. Jer u najvećim bogovima imam pouzdanje da ću ih ili uvjeriti da posve promijene mišljenje ili ću im na zao način oduzeti život.” Kad je stoga Maksimijan pristao, osmi on preuzima mučenike i smišlja nešto novo protiv njih, kao onaj koji bi nakon nekog vremenskog razmaka razgovarao s njima i pretvarao se da svetcima daje istinit i prijateljski savjet. Jer im se najprije obraća prijateljski razgovarajući i raspravljajući s njima o onomu što je ugodno i milo. Zatim pak, pošto je ponovno prošlo nekoliko dana, pozivao ih je na razgovor i činilo se da ih opominje i savjetuje, a nipošto da im nanosi silu niti da ih prisiljava.
76 Kad je pak tako prošlo mnogo vremena, Maksimova se prijevara otvoreno razotkrivala i otkrivao se razlog onoga prijevarnog i hinjenog prijateljstva. Jer kad je pozvao svetce, „Zdravo”, kaže, „o ljudi koje podjednako ljube besmrtni bogovi i obojicu smatraju kao rođene sinove. Jer su mi često i odgovore davali i u snovima se ukazivali, suzdržavajući srdžbu prema vama, ni iz kojega drugog razloga nego što čekaju vašu promjenu koja će se dogoditi dragovoljno, a koja će doći malo poslije, kao što mi je zasigurno protekle noći otkrio veliki među bogovima Dionizije, kao onaj koji nam je zapovjedio govoreći: „Dovedi muževe.” Evo dakle i žrtvenik je spreman i pripravne su žrtve; pristupite i prinesite žrtvu njihovoj naklonosti.” Na to svetci odgovarajući: „Laž, o suče, otvoreno si rekao i nimalo vjerojatno. Jer ono što ti po danu govore tvoji bogovi, to sasvim i po noći. Tko je naime taj Dionizije koji ti je nazočan? Jer on je dvostruk, kao što vidimo; ili kojega od ovih nazivaš besmrtnim? Mjedeni li ili kameni? Jer ako kažeš onoga koji se sastoji od kamena, vidjet ćeš malo poslije ovoga tvoga besmrtnog boga ili razbijena, ili ugrađena u građevinu, ili spaljena i pretvorena u vapno. A ako je s tobom raspravljao mjedeni, i on će se također brzo lijepo izliti u posude koje služe za posluživanje, kako god bude zahtijevala uporaba svakoga od njih.” Kad su svetci to odgovorili i kad je Maksim shvatio da mu ono pretvaranje i izmišljanje nije nimalo drugo koristilo nego što je svojim bogovima utisnulo ljagu i mrlju, skinuvši naposljetku krinku otvoreno pokaza Maksima, i ono što je bio odmah se očitova.
77 Zapovijeda stoga da se u zemlju zabiju zašiljeni stupovi, veličine jedne stope, sa šiljcima na vrhu, i da se bl. Klement položen nauznak na šiljke najžešće tuče najdebljim drvenim motkama, a Agatangelu da se u glavu ulije ognjem rastaljeno olovo. Kad je dakle zapovijed brzo dobila ispunjenje, velikodušni je Klement i odozgo udaran po prsima, i leđa su mu odozdo probadana stupovima. Ali ni tako duša toga sveca nije odlazila od tijela. Jer bijaše istinit onaj koji je bio obećao da ga muke neće svladati niti će ikakvom kaznom završiti život. A i sam Agatangel jednako je pokazao čudesnu jakost. Maksim je stoga, zapanjen ovim čudom iznad očekivanja, zajedno s onima koji su stajali uokolo, jedva mogao povjerovati vlastitim očima, toliko neočekivano i gledateljima nerazumljivo čudo: da čovjek proboden oštrim željezom kroz prsa, srce i zatim po cijelome tijelu, i povrh toga odozgo također žestoko izudaran, nije odmah ispustio dušu, nego je još živ i zdrav te se zdravim umom opire onoj nepodnošljivoj sili. Jedva ga dakle napokon skida sa stupova, ne drukčije nego haljinu sa svih strana razderanu, i samim govorom uvjeravajući da nije mrtav. Mučenik se dakle odmah zagledavši u Maksima: „Sada”, kaže, „ste spoznali kako se ne bori protiv vas samo naše tijelo, nego ima Boga koji po njemu daleko nadilazi vaše zasjede, koji također ne dopušta da duša izleti iz tijela, zadržavajući je i čuvajući nekim tajnim naumom i providnošću koja se ne može iskazati.” a Sacerdos. Σχειρεδος se naziva u grčkom rukopisu; i kaže se da je bio upravitelj Galacije.
Pokušaji Perzijanca Afrodisija protiv svetaca.
Kad je dakle tiranin posve izgubio nadu i više se nije držao nikakve nade, svetoga doduše Klementa, kojega su još nosili, zatvara u tamnicu s Agatangelom; a i sam pojedinačno izvještava Maksimijana što je sve smislio protiv mučenika i kako je uvidio da se oni ne mogu pobijediti ni laskanjima ni mukama, pa čak da i sama narav biva po njima nadvladana. A Maksimijan, kad jednako kao i on nije mogao smisliti nikakva načina, a kamoli vrlih ljudi za uvjeravanje, nego čak ni za njihovo pogubljenje, zapovijeda da se ostave u tamnici i da se o njima uopće ne vodi nikakva briga dok ne podnesu prirodnu smrt. A bezbožni ljudi, kad su stekli tako očito iskustvo o njima (o bezumlja! O okrutnosti!), ni tako nisu mogli mirovati, nego su još očekivali da će tako pobijediti.
79 Svakako i Afrodisije, kao deveti, prihvaća borbu protiv njih, po rodu doduše Perzijanac, koji je često smišljao mnoge vrste muka protiv kršćana. A bio je to očiti znak da Maksimijan o njima vodi veliku brigu, i to su svi znali, da će onaj tko ih bude mogao uvjeriti učiniti stvar najmiliju i za to primiti najveću nagradu. Ovaj je dakle kad se slučajno zatekao kod Maksimijana u vrijeme kad mu se izvještavalo o svetcima, zatražio da mu se za njih dade vlast, pa makar, kako glasi poslovica, a skinuo sikionsku obuću. Kad je pak zatražio i dobio, kod kuće odmah postavlja raskošnu i veličanstvenu večeru te ih poziva na gozbu da bi im, iscrpljenima od podnošenja napora, pružajući ugodne stvari ugodio i blago privukao k sebi njihov duh.b Kad su pak, umjesto onoga što im je bilo uobičajeno i milo, radije prigrlili uzdržljivost i dodali: „Mi se hranimo nebeskim kruhom, a tko ga bude jeo, neće više ogladnjeti, nego će živjeti zauvijek, jer je ondje dobrima pripravljena večera”, smatrajući to uvredom i žestoko se razgnjevši na njih, Afrodisije ih doduše predaje u pritvor govoreći: „Vaša će dakle večera biti smrt s boli, koju ću vam ja doista sutra veličanstveno pripraviti.”
80 Zapovijeda pak da se sutradan donesu dva mlinska kamena, a da se svaki od njih sveže oko vrata svakoga od njih i da se tako, gađani sa svih strana kamenjem, vuku kroz sredinu grada, dok oni koji su ih vukli ovako kliču njima: „Pokorite se bogovima i carevima. Tko odredi nešto mimo naše očinske vjere, postaje podložan takvim kaznama.” Ali sve je to Afrodisije činio ili da slomi njihove velike duhove i učini da popuste ne podnoseći da se tako sramotno provode, ili da protiv njih potakne grad te da ih svi zajednički navale i ubiju. Ali Onaj koji otkriva ono što je duboko i skriveno obori ono što je ovaj lukavo bio smislio. Jer su i mučenici, radije slaveći nego pogođeni stidom, provođeni uokolo, a grad koji se slijevao na prizor i gledao kako veseli i radosni stradavaju za Krista i kako su im nakon tolikih i tako velikih kazni tijela snažna te brzo odbijaju one najveće udarce, smatrajući ih kao nepatljive i besmrtne, i oni su ispovijedali pravoga Boga i radosno pristupali pobožnosti. Kad je tako Afrodisije ostao daleko nadmašen, to se javlja i Maksimijanu. A on, pošto je odbacio svaku nadu u promjenu, kao ono što nije moglo biti da se mučenici odvrate od svoga uvjerenja, osobito kad se zbog toga više njih privlačilo njihovoj pobožnosti, osuđuje ih na vječnu tamnicu, da bi, kad okopne u pritvoru iz kojega se nikada ne smije izići, tako otišli iz života, dok im je Bog to providio kako bi Klementova molitva dobila onaj svršetak koji je sam bio izmolio i da bi im bile veće mučeničke nagrade.
a Slična, svakako obje izvedene iz Sikiona, kod našega Scotta, stoljeće 12., izreka 71., iz Sudine poslovice: Sicyonius in arenam descendit. Paremiografi ne navode uporabu ni jedne ni druge.
b To se u grčkom iznosi opširnije.
Mučeništvo sv. Agatangela u Ankari.
Kad su dakle dugo vremena tako boravili u pritvoru, mnogi drugi od pobožnih, koji su mučeništvo započeli poslije njih, primiše svršetak prije njih. A oni koji su bili postavljeni od Maksimijana za čuvare tamnice Klementa i Agatangela, preslavnih boraca pobožnosti, izmoreni onim dugotrajnim čuvanjem u tamnici, napokon jedva pristupaju a Maksiminu, koji je tada preuzeo vlast, i pitaju zapovijeda li što o onima koje već mnogo godina drže svezane, koji su kršćanske vjere, koji teško umiru ili su radije besmrtni. Tako su naime nazivali blaženike zato što su podnosili zla koja ljudska narav ne može podnijeti. A Maksimin, pošto je najprije svoje bogove obasuo mnogim pogrdama što im nisu mogli oduzeti sadašnji život, zatim se još raspitao o gradu u kojem su rođeni i iz kojega su krenuli te kojega su roda; kad je shvatio da su i Galaćani i iz grada Ankare, šalje ih upravitelju Luciju, jer je on tada upravljao njime. Tako se prepoznaje Gospodin koji vrši sudove, koji je i mučenike nakon tolikih i tako velikih pogibelji ponovno vratio onomu koji ih je odnio, na načine koje sam zna. Oni su dakle, kad su izišli iz Tarza, hitrim korakom prevalili put koji vodi u domovinu. Čim su pak ugledali Ankaru, bivaju postavljeni pred upravitelja Lucija. A on, kad im ni prije nije dao mogućnost da govore, tada ih doduše čvrsto zatvara u klade, dok je svakomu bio svezan kamen, tako da se ni sami nisu mogli uopće pomaknuti niti ispružiti noge.
82 Sljedećega pak dana, pozvavši Agatangela: „Znam”, kaže, „da nisi zbog pokvarenosti, nego zbog lakomislenosti duha i jednostavnosti ćudi prevaren od svoga prisnog druga Klementa. Stoga se čini da u mnogima imaš urođenu preveliku želju za nadmetanjem. Nije pak čudno ako je loša navika, koja je poput neke bolesti s vremenom navukla zadebljanje, promijenila mišljenje. Jer i kap vode koja neprestano kapa zna izdubiti i stijenu, kako se kaže. Nego tu svoju spremnost na udovoljavanje pokaži ponekad i nama, Agatangele, mnogo korisniju i pravedniju, i u skladu sa svojim imenom budi nam dobar glasnik navješćujući vlastito obraćenje i pokoru.” Na to Agatangel: „Meni”, kaže, „ovu postojanost nije stvorila ni lakomislenost duha ni pokvarenost. Nego da to nije pokvarenost, sam si prije priznao. A da pak ni bilo komu ne popuštam lako, očito je odavde: kako bih se odupro tolikim upraviteljima, pa čak i samomu caru, koji su, kad su me primili i s Klementom i ponovno zasebno, primijenili svaku napravu, nego su me pokušali i namamiti obećanjima i prestrašiti prijetnjama i mukama prevesti na drugo mišljenje. Nemoj dakle to nazivati ni lakomislenošću ni pokvarenošću, nego radije mudrošću i jakosti duha: mudrošću doduše što onomu što propada i brzo prolazi pretpostavljamo ono što stoji i ostaje, te odbacujući vaše lažne i krive bogove pazimo samo na jednoga i pravoga Boga; a jakosti pak po kojoj se s tolikim pogibeljima borimo za Krista i preziremo smrt kao neki san. Nije dakle Klement taj koji me uvjerava, nego Krist mnogo prije, koji me pozvao po Klementu. Niti sam prevaren, nego sam radije otišao od zablude, od koje molim da i vi odstupite, kako bih i vama, ako želite, bio glasnik istine.”
83 Kad je to izrekao Agatangel, upravitelj, iznevjeren u svakoj nadi koju je bio začeo o njemu, i vrlo užarene željezne kopče zabada mu u uši i primiče baklje koje hrane obilnu vatru objema stranama. Kad je dakle oštra bol odavde iz ušiju iznutra prevrtala mozak, a dim i tama ga ispunjavali, hrabro je to podnosio mučenik ispovijedajući Krista i samo njega zazivajući u pomoć te kličući: „Gospodine Isuse Kriste, nemoj me lišiti onoga blaženoga ploda besmrtnih dobara, nego mi daj strpljivost i podnošenje, i kad me se udostojiš dovršiti tijek tvoga ispovijedanja, ubroji me sa svojim slugom Klementom i sa svima koji su se borili za tvoje slavno ime, jer je klonula snaga moja, a duša se moja pouzdala u tebe.” To je on doduše molio, a Bog je to odozgo izvršio.
84 Kad je upravitelj vidio da mu ništa ne ide po zamisli, nego da borac postaje još slavniji, odvevši ga na mjesto koje se zove Cryptos, to jest skriveno, mačem odsijeca blaženu glavu, petoga dana mjeseca studenoga. I mučenik je doduše, kad je otišao od onoga što je privremeno i kad je bio oslobođen od napora i muka, bio na nebesima, te je smatran dostojnim da stoji s anđelima i vodi zborove s višnjima, pošto se borio doduše za careva Dioklecijana i Maksimijana, a za upravitelja Agripina, Kuricija, Domicija, Sacerdota, Maksima, Afrodisija i Lucija. A ona pobožna i mučenicima najodanija Sofija, majčinskom ljubavlju zapaljena i prema Agatangelu zbog velikoga Klementa, pošto je vidjela da je on, kako je željela, dovršen i oslobođen od briga koje je nosila za njega, s velikom radošću uzevši ono mučeničko tijelo i položivši ga, na mjestu svršetka, u nekome najdubljem grobu, na ulazu u hram koji je ondje, položila ga je. a Ako svetci nisu ubijeni posljednje godine Dioklecijanova vladanja, Kristove 304., nego 309. (što je raspravljeno u Prolegomenima), to je bila peta godina Galerija Maksimijana, kojega mnogi od Grka nazivaju Maksiminom.
Mučeništvo sv. Klementa, Kristofora i Haritona.
Preslavni pak Kristov borac Klement, kad je doznao za svršetak svoga druga u borbi Agatangela, i sam ispunjen radošću koja se nipošto ne može iskazati, u tamnici onako kako je bio potrbušice ispružen na tlu (jer mu je branilo da ustane drvo koje je imao na nogama i kamen svezan uz tijelo) upućivao je, kako je i prilično, Bogu glasove kojima je zahvaljivao. Ali ni prema njemu upravitelj nije ispao nemarniji, nego je povrh okova i bijede koju je po njima trpio zapovijedao da mu se svakodnevno nanosi sto i pedeset udaraca po licu i po glavi. Tako su dakle svakodnevno s njega tekli potoci krvi da je i sam kamen koji je bio svezan uz njega i cijelo mjesto ispod njega postajalo grimizno. Kad je pak ponovno dolazila noć, i svjetlost je kao zasjala oko njega i anđeli su pristupili te je uslijedilo njegovo izdašno ozdravljenje.
86 Kad je dakle on sam i kamen i okove i one noćne udarce podnosio hrabro već dugo vremena, kršćanima su već imali doći blagdani Bogojavljenja našega Spasitelja Isusa Krista; a pobožna i Bogoljubiva Sofija, koju je uvijek pokretala žestoka revnost pobožnosti, a uostalom tada je gorjela i žešćim duhom, usuđuje se poduzeti sjajan i velikodušan pothvat. Primivši mnoštvo slugu i dječaka koje je hranila, muške i ženske, ulazi u tamnicu i, pošto su odriješili mučenika od okova, odvode ga iz tamnice. Zatim pak, kad je Sofija obukla njega u bijelu haljinu i stavila mu superhumerale te mu predala u ruke Evanđelje, okružena mnogim svjetiljkama i kadionim mirisima vodila ga je u crkvu. Kad je pak i sama obukla bijelu haljinu i u sebi očitovala radost duha zbog vrloga Klementa, podmetala mu je na lijevoj strani ruku da ga podupire i pruži mučeniku pomoć za hod.
87 Još su pak bili na putu kad je Klement, kao onaj koji je već osjetio da ga Gospodin zove k sebi, podigavši desnicu k nebu (jer je drugom držao Evanđelje), molio i za svoju duhovnu majku Sofiju, a molio je i za kler i sve stado te je zamolio za one koji ga budu zazivali nakon što odavde ode i koji ga inače budu častili i štovali Gospodnju zaštitu i spasenje i sve što na njihovu molbu bude udijeljeno da im bude korisno; i tako naposljetku moleći, s mučenicima odanom Sofijom i onima koji su ga vodili ulazi u crkvu. I oni su doduše, pošto su ključevima i zasunima osigurali vrata (jer su se bojali da tko od bezbožnika ne navali na njih), pjevali cijelu noć. Pošto je pak došao spasonosni dan, radosno i slatko svanjujući dušama onih koji su bili dostojni, kad je mučenik veoma sjajno obavio svetu službu i podijelio onima koji su bili nazočni neokaljanu i beskrvnu žrtvu, njima je slatka Kristova mladica, Klement, velim, ulila slatko vino nauka.
88 Kad je pak vidio da su smeteni i pogođeni strahom, kao oni koji su slutili da će biti kakva provala nevjernika, učvrstio je njihove duhove i kad je stavio pred njihove oči ono što će biti, „Budite”, kaže, „dobra duha, braćo, neće propasti nijedan od vas. A dvojica nekih, i ja treći s njima, naposljetku ćemo otići od vas. Zatim će se doduše ugasiti bjesnilo koje bjesni protiv kršćana, a svanut će mir u Rimskom Carstvu, i svaki će se grad i kraj ispuniti spoznanjem Krista; i otvorit će se doduše svako sveto zdanje, a zatvorit će se hramovi pogana i pobjeći će oni koji se u njima klanjaju, i bit će zahvaćeni onim strahom kojim ste sada vi. A to je vrijeme blizu i neki će od vas vidjeti oborene progonitelje.”
89 Kad je on to tako otvoreno izlagao onima koji su bili nazočni, Kristu i mučenicima najodanija Sofija, puna u srcu najveće radosti i veselja zbog Klementa, sazivala je udovice i siročad te im obilno davala kruha, hrane i vina i grlila ih prema svojim mogućnostima. I to se doduše događalo dvanaest dana zaredom, i one koji su dolazili Sofija je velikodušno primala na gozbu, te su slavili blagdanske dane i radosno ih provodili i častili Klementov dolazak. Kad je pak već bio nazočan određeni dan (a bio je nedjelja) koji je pozivao borca iz sadašnjega života, on doduše slavi božansku žrtvu. Pošto je pak dovršeno ono što je bilo uobičajeno i vjernici su postali dionicima životvornoga tijela i krvi, dok su još na svetom stolu bili izloženi božanski darovi i dok je mučenik nad njima imao prignut vrat, netko od upravitelja, imenom Aleksandar, iznenada navalivši s vojnicima, zapovijeda jednome od svojih da odsiječe svetu glavu Klementovu. Zatim su i neokaljanu žrtvu (o tvoga strpljenja, Kriste Kralju!) bacili na zemlju i oskvrnuti je izgazili oskvrnutim nogama. I tako doduše onaj veliki Klement, prinoseći žrtvu, sam biva prinesen Bogu kao ugodna žrtva za koga drugoga. A od mnoštva onih koji su bili nazočni jedni su doduše otišli plačući; a samo dvojica od levita, koji su također posluživali neokaljanoj žrtvi, jedan imenom Kristofor, a drugi Hariton, kao što je sam blaženik prije označio, kod samoga su božanskoga stola i oni sami primili blažen svršetak.
90 Vjerna pak Sofija, koja je velikomu Klementu bila od Boga majka i hraniteljica i odgojiteljica, kad je imala sina pohranjena u najsigurnijem dvoru i onoga koji je prešao k višnjim krunama i nagradama onih nepokolebljivih dobara, oslobodivši svaku brigu i tugu, i upalila je mnoštvo svjetiljaka, te uzevši mrtvo tijelo svoga najdražega prijatelja koji je mnogo pretrpio i mnogo borbi pobijedio, zavila ga u čiste haljine i platna te u samome hramu koji je na mjestu zvanom Cryptos sjajno pohranjuje slavnoga, gdje je također prije bila položila Agatangela, da se jednoga groba povjere tijela kojih je duše primio isti nebeski šator. A blizu njih pokapa i one đakone koji su se borili zajedno s velikim Klementom, na kojem je mjestu podignuta i mala kapelica za njih. Zatim, kad je sjela uz Klementov grob, izgovarala je ove sjajne i čovječnošću i ljubavlju ispunjene riječi: „Ja sam vas doduše, o sinovi, položila u Kriptu, to jest na skrovito mjesto, ali će vas Krist posve izvesti na otvoreno u počinak, zbog kojega ste toliko i tako velikih muka dragovoljno izabrali, i podići će vam dostojan hram i vaša će tijela biti položena u njemu. Nadalje, i mene već k vama zove starost, koja je zato sačuvana sve do današnjega dana da vam potpuno skupim zajednički prah, vas koje ni dugo vrijeme mučeništva nije međusobno razdvojilo, i da vam sama pružim lijep grob. Nego molite za mene, o najdraži, koja sam majka i hraniteljica i moliteljica, da mogu kao ovdje tako i ondje biti blizu vas i da i kod Gospodina mogu imati kakvo maleno pouzdanje.” I ona je doduše to govorila kod groba, a pomalo su zajedno s glasom izvirale i suze.
91 Preslavni pak Kristov borac Klement (jer kad onomu što je rečeno dodam još ponešto, završit ću govor) neprestano se doduše borio za careva Dioklecijana i Maksimijana, a za sudaca i upravitelja Domicijana, Agripina, Kuricija, Domicija, Sacerdota, Maksima, Afrodisija, Lucija i Aleksandra. A završio je borbu 23. siječnja, tako da mu je cijelo vrijeme mučeništva bilo dvadeset i osam godina. To doista moramo držati u pamćenju da se trgnemo iz svoje tromosti i poštujemo te tako dugotrajne borbe, mi koji ni u kakvu kratkom vremenskom trenutku ne podnosimo istrpjeti nešto mučno zbog Krista, i tako se pripravimo i primimo toliku pouzdanost da zbog njega, ako bude potrebno, pretrpimo sve, da podnesemo mučeništvo svoje volje i s njima postignemo pouzdanje kod Boga, koje nam svima bilo dano postići milošću i blagošću Gospodina našega Isusa Krista, s kojim Ocu zajedno sa svetim Duhom slava, moć, čast i štovanje, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.