§ I. Vrijeme mučeništva sv. Klementa, drugovi.
Galaćani, azijski narod, graničan s Bitinijom, potekli su iz Galija, kao što svjedoči samo ime i jezik; jer po svjedočanstvu sv. Jeronima u proemiju 2. knjige komentara na poslanicu sv. Pavla Galaćanima, osim grčkoga govora, kojim je govorio sav Istok, imali su vlastiti jezik, gotovo isti kao Treverani; naime germanski, koji je nekoć bio zajednički svim Galima, a sada dijelu Belgijanaca, Nijemcima i drugim narodima na sjeveru, premda tako izmijenjen različitim narječjima da se jedva i jedva međusobno razumiju. Glavni grad Galaćana bila je Ankira, čiji se biskupi poslije u Izlaganju Andronika Paleologa starijega nazivaju Najčasnijim knezovima cijele Galacije.
2 Na biskupsko prijestolje toga grada uzdignut je nekoć sv. Klement, zatim prvoborac slavne čete mučenika, kad je navršio tek dvadesetu godinu života. Rodio se za konzulata Valerijanova, 12. godine Valerijanova vladanja, 230. po Kristu. Bio je takav običaj nekih Grka (što smo drugdje napomenuli) da kršćansku eru započinju osam godina kasnije nego što obično čine Latini. Dakle, ako je Klement rođen 230. godine po Kristu prema njihovu računu, ta je godina bila 238. godina opće ere, ili 237. u svome posljednjem dijelu, jer su godinu započinjali od rujna. Konzul je tada bio četvrti put Valerijan, a Galijen treći put; ali to je bila tek peta godina njihova vladanja: niti je Valerijan dosegnuo dvanaestu godinu, jer je 260. godine po Kristu zarobljen od perzijskoga kralja Šapura i najokrutnije pogubljen. Ali ako je drago zadržati dvanaestu godinu od stupanja na vlast, kada je Galijen još upravljao carstvom preuzetim s ocem, bila je to 263. po Kristu, kada je mlađi Valerijan, Galijenov brat, drugi put bio konzul, s L. Cezonijem Lucilom Makrom Rufinijanom. I ide u prilog Metafrast, koji piše da je Klement rođen za konzula Valerijana i Lucijana. Možda je napisano Lucijana umjesto Lucila. Ali Grci koji su slijedili gore postavljenu eru nisu tu Kristovu godinu računali kao 230., nego kao 237., osim ako nije tako napisano i ἐβδουσ' sedmi, nemarom prepisivača ispušteno.
3 Kad je pak prošla dvadeseta godina života, 277. po Kristu, za vladanja Proba, ili radije 284., kada je i Dioklecijan 17. rujna prigrabio vlast, Klement je postao biskup; i ubrzo potaknutim progonom, možda pri svršetku sljedeće godine, bačen u okove; nakon raznih okrutnih borbi mnogih godina, dok su još vladali Dioklecijan i Maksimijan, slavnim je svršetkom dovršio napore 23. siječnja, u nedjelju, naime u prijestupnoj godini 304., kada su se iste travanjske kalende obojica careva odrekla vlasti. Ali tada godine u kojima se Klement borio neće biti 28, nego samo 18 i nekoliko mjeseci. Ili će zasigurno trebati priznati da je pogubljen 309. godine, pod Galerijem Maksimijanom; jer je i te godine 23. siječnja pao u nedjelju. I čini se da to nagovješćuje niže navedeni Nicefor kad kaže da je mučeništvo podnio iste one godine kad i sv. Panteleon. Ali o tome ćemo raspravljati 27. srpnja.
4 Toliko o dobi sv. Klementa: sada o drugovima u borbama i pobjedi. Glavni je bio Agatangel, ovjenčan dva mjeseca i osamnaest dana prije njega, 5. studenoga; toga dana Grci u svojim Menejima o njemu pjevaju ovo: τῆ αὐτῆ ἡμίρος ὁ ἄγιος 'λγαβάγγελος ξίφει τελεισῖται'
Χρηστάγγελός τίς ψήφος 'λγαβάγγελος ἡ, τῆς τελευτῆς ψήφος ὴν ἐν τοῖ ξίφους. Istoga dana sv. Agatangel dovršava život mačem. Neki dobri anđeo poslao je odredbu Agatangelu, odredbu smrti po maču.
Ali obojica se svečano štuju ovoga dana 23. siječnja, osobito u vlastitoj crkvi njima posvećenoj u Carigradu, preko Eudoksijeva kraja iza Anapla, i u najsvetijoj crkvi sv. Irene, staroj i novoj, kao što prenose Meneji i Maksim Kiteranski.
5 O obojici Menologij koji je izdao Kanizije na ovaj isti dan: Rođendan za nebo sv. Klementa u Ankiri u Galaciji, rođena od oca poganina, a majke kršćanke po imenu Eufrozina, koja je prorekla da će on biti Kristov mučenik, podnio je mučeništvo pod Dioklecijanom i Maksimijanom; kojega je dana i sv. Agatangel u Ankiri, za upravitelja Lucija, trpio, štoviše trpio je 3. studenoga. Ostalo o obojici spominju Menologiji Grka, Horologiji itd., koje slijedi Molanus u dodacima Uzuvardu: Dvadeset i trećega dana svetoga svećenika mučenika Klementa u Ankiri i svetoga mučenika Agatangela. Također Rimski martirologij: U Ankiri u Galaciji sv. Klementa biskupa, koji je više puta mučen, napokon je pod Dioklecijanom dovršio mučeništvo. Ondje sv. Agatangela, koji je istoga dana pod upraviteljem Lucijem trpio. O Klementu ovako Galezinije: U Ankiri sv. Klementa biskupa i mučenika, koji je za cara Dioklecijana mučen nečuvenim mukama, i to mnogima i raznima, napokon, kad je postojano ustrajao u vjeri, odrubljene glave primio vijenac mučeništva.
6 U Bilješkama Galezinije spominje Kristofora i Haritona, Klementove drugove u podnošenju mučeništva. Meneji, Kanizijev menologij i Kiteranski navode da je 9. rujna sv. Hariton ubijen mačem. Ali to što mu nije dodan pratilac Kristofor i što su obojica poginula 23. siječnja, to drugi prenose. Bilo je također više Eukarpija, ali nijednom se ne pridružuje Fengon; niti u ikojim martirologijima nalazimo njihova imena upisana kod 7. rujna, kada su bili pogubljeni. Njihove borbe, i drugih kako iz Ankire tako i iz Rima, sadržane su u Aktima sv. Klementa, koji ih je bio rodio za Krista, i mnoge ih ovoga dana slave svi; a većinu imena stavlja ispred Akata Ivan Bazilije Santorije.
§ II. Djela sv. Klementa i drugova.
Njihova djela. Ono što su Klement i Agatangel sjajno i hrabro učinili, uobičajenom rječitošću sastavio je Metafrast, crpeći iz starih spomenika. Taj Metafrastov komentar, koji je na latinski preveo Gencijan Hervet, objavili su Lipoman i Surije, a u sažetak ga sveli Lipeloj, Ribadeneira, Santorije, Gabrijel Flama, Maršantije, Rosweyde i drugi. Baronije u Bilješkama uz Martirologij piše da mu se u tim Aktima mnogo toga ne sviđa, ali što je to, ne navodi. Pretjerano uvećavanje muka moglo bi se ponekad činiti, osim ako ne promislimo i o jarosti đavla i njegovih pristaša i o snazi Boga koji učvršćuje svoje mučenike. Niti treba smatrati da su sve muke koje se pripovijedaju neprestano nanošene svecima, nego kroz čitavo razdoblje od 18 godina, dok je možda često bio dopušten mir od više mjeseci, dok su upravitelji bili zaokupljeni drugim poslovima države, iako se to u Antologiju i Menejima čini zanijekanim. I ako se razmotre pojedina mučenja, gotovo nijedno nije nanešeno a da nije bilo nanešeno i mnogim drugim mučenicima pod istim Dioklecijanom i Maksimijanom, u istim gradovima Azije; a većinu ih nadmašuje surovost suvremenih Japanaca prema kršćanima. Osim navedenih svjedočanstava martirologija, postoji izvrstan sažetak Akata u Antologiju Grka koji je odobrio Klement VIII., također u Menejima i u Životima Maksima Kiteranskoga.
8 Nicefor Kalist također ih je zbog toga proslavio sjajnim hvalospjevom u 7. knj., Crkv. pov; pogl. 14. Te iste godine i Klement, biskup Ankire, s Agatangelom započeo je najplemenitije mučeništvo. Jer kroz dvadeset i osam godina dovršio je najsjajniji tijek za Krista. Budući da je od stvorenja svijeta bilo tko god se za Krista borio ognjem, mačem, kamenjem, drvom, ili se borio sa zvijerima i bio mučen dugotrajnim okovima; osim toga oni koji su se na razne načine na zemlji, u zraku, u vodama hrvavali s mukama; zatim pak oni koji su bili iscrpljeni ili hladnoćom ili prekomjernom vrućinom, ili koji su ikojim drugim kaznama i mukama izgubili život; sve njih je, barem po mome sudu, onaj sveti Klement, i s njime Agatangel, daleko nadmašio: najprije doduše u Rimu, zatim u Nikomediji, dok su mučitelji koji su druge nadmašivali divljinom i okrutnošću, izmjenjujući redove u nizu mučeći ih, već ostajali bez ikakve vrste mučenja; a naposljetku su, udareni mačem, ovaj život zamijenili onim besmrtnim.
9 Druga, starija Djela stavit ćemo naprijed iz najstarijega rukopisnoga grčkoga kodeksa, koja je na latinski preveo i izdao Ivan Scapelinck, svećenik našega Družbe, učen čovjek. Zatim ćemo priložiti ista koja je vrlo rječito napisao Metafrast, koja se doduše slažu, barem u većini, u povijesnoj istini, ali su ona sažetije i snažnije izražena, a ova jasnije i ljupkije razložena.
§ III. Sažetak Akata, iz Antologija Grka, koji je odobrio Klement VIII.
Život ovoga blaženoga i božanskoga Klementa gotovo cijeli nije bio drugo nego mučeništvo. Jer kroz dvadeset i osam godina imao je neprekidnu borbu s tiranima, nikada ne prekidajući bitku, nikada ne dobivši mir ni dopušten mir obećanjima primirja na određene dane, kao što se obično događa u ratu, kad se s obje strane povremeno prema određenom zakonu i dogovoru prestaje, da bi se nakon obnovljenih snaga poslije spremnije i žarče ponovno sukobili; nego je to bila neprestana i trajna i najžešća borba: tako da se ne smije više diviti duljini vremena u kojem je kao u tuđemu tijelu sve najstrpljivije podnosio, nego žestini i raznolikosti kazni; nego neka radije oboje podjednako bude najdostojnije divljenja. Prolazeći naime kroz sve vrste mučenja, i tiranima koji su tada upravljali državom, i carevima, i gotovo cijelomu svijetu postavši prizor, dok su se i sami anđeli divili njegovoj izdržljivosti, odnio je sjajan vijenac slave. Bio je rodom iz grada Ankire u Galaciji, rođen od oca Grka, majke Sofije, pobožne i kršćanske žene. U dvanaestoj godini započeo je samotnjački život; u dvadesetoj je preuzeo nadbiskupiju. Trpio je za vladanja Dioklecijana i Maksimijana.
11 Blaženi pak Agatangel bio je rodom Rimljanin. Kad su pak bili uklonjeni oni koji su s Klementom bili držani u okovima u Rimu (među kojima je bio jedan Agatangel, koji je prvi došao k Klementu i od njega bio opran krštenjem), baš u ono vrijeme kad su zatvorski drugovi trebali biti uklonjeni iz sredine, pobjegao je. Ali kad je sv. Klement trebao biti odveden od Maksimijanovih službenika i bačen u lađu da bude prevezen u Nikomediju, Agatangel je napokon ušavši u lađu očekivao sv. Klementa; a nakon što je on ušao, Agatangel se bacio pred njegove noge kao molitelj. Time obradovan i zahvalan Klement, kad ga je vidio da se vraća i kaje, smatrao je da uživa nazočnost dobroga anđela. Tako je boravio s njime kao drug u strpljenju i borbi sve dok nisu stigli u Ankiru. Ondje su bili izvedeni pred Lucija, i Agatangel je po njegovu nalogu, s drugim muškarcima, ženama i dječacima koji su se posvetili Kristu, kažnjen odrubljivanjem glave i odletio u boravišta nebesnika.
12 Vrste pak mučenja koje su ti junaci iscrpili bile su ove. Blaženi Klement napose je trpio ovo: Obješen je na drvo i strugan željezom, kamenjem su mu razbijana usta i obrazi, zatvoren je u tamnicu, privezan na kotač, udaran toljagama, razdiran noževima, željeznim pisaljkama probadana su mu usta, čeljusti su razbijane, zubi izbijani, okovan željeznim okovima i ponovno bačen u kažnjeničku radionicu. I to je Klement podnosio kao vlastito. Isti pak, zajedno i Agatangel, udarani su sirovim volovskim žilama, vješani o gredu, gorućim lučima paljeni po bokovima, bacani zvijerima, užarena šila zabijana su im kroz sredinu prstiju, zatrpavani živim vapnom i ostavljani u njemu po dva dana, remenje je skidano s kože tijela od ramena, ponovno su udarani toljagama, bacani u željezne i vatrom užarene postelje, ubacivani u upaljenu peć i ondje mučeni dan i noć, slabine su im čupane željezom, bačeni su na željezne čavle zabijene u zemlju s izbočenim ravnim oštricama i probadani, kojima su bili najteže probodeni i ranjeni. A sam Agatangel odozgo je zalijevan rastopljenim olovom. Mlinsko kamenje ovješeno je obojici oko vrata, i vučeni kroz grad gađani su kamenjem; posebno ponovno samo Klementu probadaju se kroz uši užarene kopče, ponovno mu se primiču baklje, svezan uz golemi kamen udaran je batinama po ustima i glavi, i svakodnevno podnosi po pedeset udaraca. Naposljetku je obojici u Ankiri u Galaciji odrubljena glava.
iz staroga grčkoga rukopisa na latinski preveo IVAN SCAPELINCK DRUŽBE ISUSOVE.
Djela sv. Klementa do sužanjstva.
Godine dvjesto pedesete od uzimanja tijela kralja sviju, našega Boga i Spasitelja Isusa Krista, a oko dvanaeste vladanja cara Valerijana, za konzula Valerijana, u krajevima Galacije, u Ankiri koja je glavni grada prve pokrajine Galaćana, bila je neka žena kojoj je ime bilob Eufrozina, rođena od plemenitih i kršćanskih roditelja, kao što se po plodu može prepoznati biljka. Ta izvrsna i kršćanska žena, koja je pobožnost roditelja svjedočila samim svojim ponašanjem, dana je za ženu, protiv svoje volje i nakane, poganskomu mužu; koji ju je često pokušavao odvratiti od Kristova štovanja i prevesti na čašćenje idola. Ona je pak, obdarena muževnom snagom, supruga snažno vukla u suprotnome smjeru, moleći Krista dan i noć da bude pri ruci ovome prijateljskomu jarmu, da se oni koji su sjedinjeni tijelom sjedine i duhom. On je pak ustrajavši u bezbožnosti preminuo, ostavivši joj dječačića još na sisi, kojega je ona hranila više pobožnošću nego mlijekom. Dakle, kao da je sama bez muža rodila to dijetešce, prikazala ga je Kristu, nepomućena radnika i nepobjediva borca, kojega je, kao proročica i predznalka i proročica, prikladno nazvalac Klementom, kao mladica Krista, pravoga trsa, koji će donijeti plod mnogih duša i biti urešen nebrojenim grozdovima, naime dušama onih koji će se po njemu spasiti: koju su mladica, kao nevješti ratari, tirani odsjekli; ali ga nikako nisu mogli otrgnuti od istine.
2 Kad je on već navršiod desetu godinu života, predosjećajući da se njegovoj svetoj majci približava kraj smrtnoga života, zagrlivši pozvanoga k sebi dječaka, postavi ga baštinikom svoje pobožnosti i dionikom nebeskoga kraljevstva, govoreći: Ja sam te, sine, rodila za kratki život koji se provodi na ovome svijetu; a Krist te ponovno rodio za vječni život: i ni u kom drugom nema spasenja. Jer tko god uzvjeruje u Gospodina Krista, koji je došao s nebesa i oborio zabludu idola, taj će izbjeći sve zamke đavla i one zablude, jači od zmija i škorpiona i od sve neprijateljeve moći. Budući da je dakle, o sine, vrijeme zlo i ljudski rod napada bezbožnost, pruža se prilika za borbu i natjecanje. A borba nije ni zbog kakve sitnice, ni zbog neznatne trke, niti je rat zbog prolaznih stvari, nego zbog kraljevstva nebeskoga i vijenca pravednosti i neraspadljiva i beskrajna života. Stoga te silno potičem i molim, sine, da se učvrstiš u svojim stopama po milosti i ojačaš u ispovijedanju Krista, da prema njegova obećanju budeš izveden pred kraljeve i upravitelje zbog njegova imena. Nadam se da će po Kristu u tebi procvasti moj izdanak, vijenac mučeništva, meni na slavu i na spasenje mnogih duša. Pripremi dakle svoj duh na kušnju. Korisna je naime pogibelj: prolazna je kazna, vječna nagrada; prolazna neugoda, trajna naslada; malo sramote, trajna slava kod Boga. Prijetnje upravitelja i udarci i prolaznih kraljeva traju jedan dan; njihov se gnjev izigrava, slava vene, oganj se gasi, mač dobiva hrđu, moć propada. Neka te dakle ništa od toga ne odvoji od Krista, nego stremi u nebo, od njega očekuj dragocjenu, sjajnu, trajnu plaću: boj se njegova prijestolja, zgrozi se pred sudištem, zadrhti pred pogledom. Jer onima koji ga zataje, njihov se oganj ne gasi, crv ne umire: a one koji su upoznali njega i njegovu pravu slavu čeka neizreciva radost i klicanje i užitak sa svecima koji su ga ispovjedili.
3 Neka mi ovo, sine moj, bude nagrada za bolove koje sam zbog tebe pretrpjela: da je Gospodinov ispovjedalac izišao iz moje utrobe i da se zovem majkom mučenika. Pohitaj dakle trpjeti za onoga koji je za tebe trpio, da uživaš velike darove i da ja postanem dionica i subaštinica svetaca po tebi, udostojena njihove baštine. Jer gle, sine moj, već stojim na vratima smrti i ovo vidljivo svjetlo neće mi svanuti sutra. A ti si mi svjetlo u Kristu, ti život moj u Gospodinu. Zaklinjem te stoga, utrobo moja, da ne budem odbačena od nade koju sam o tebi začela. Jedna je hebrejska žena nekoć prikazala sedam sinova, mučenika pobožnosti, i mučena u sedam tijela kroz jednu dušu nije bila pobijeđena. Meni će biti dosta i ti sam na slavu, ako se za pobožnost postojano budeš borio. Evo, idem naprijed i odlazim danas, što se naime tiče tijela; jer moja duša zauvijek ovisi o tvojoj, da bih s tobom pouzdano zaslužila baciti se pred Kristovo sudište, slaveći se tvojim naporima, okrunjena tvojom borbom. Jer se napaja i korijen skriven pod zemljom kapima i grane koja se uzdiže nad zemljom. Grleći ga dakle čitav dan i ljubeći mu oči i usta i ruke i ostale udove, O kako sam sretna, govoraše, danas, ja koja cjelivam udove mučenika! Potaknuvši ga tim riječima dugo i mnogo, malo zatim, oslonjena na njega, ispusti dušu i počinu u miru.
4 Sv. Klement bio je majci jedinac, koji, pošto je ona bila časno pokopana, kao razborit i savršen nije bio spriječen dječačkom dobi da se svim silama posveti kreposti. Kad je naime imao dvanaest godina, činio se onima koji su ga promatrali kao zreo i častan starac. Zatim je prigrlio samotnjački život nakon smrti svoje preblažene majke Eufrozine. I kad je bio siroče, lišen majke, našao je Boga kao besmrtnoga oca, koji mu je ponovno dao dostojnu majku. Neka Sofija, naime, iz rodae Anicija, pobožna i bogobojazna žena, dan i noć upravljena na molitve i prošnje, obilujući bogatstvima i posjedima, a bez djece, koju je ipak najviše željela, i tu je svoju želju postigla bezf grijeha. Jer presvetoga mladića Klementa, siroče, posvaja sebi za sina, postavši na neki način baštinicom pobožne majke i druga majka, s najblažim osjećajem samilosti, tako da nije dopuštala da prolije ni suzu zbog siročinstva. Sofija ga je dakle, uistinu u skladu sa svojim imenom, poučavala u božanskoj mudrosti. A dječak je nadmašivao u razumijevanju sve vršnjake koliko god ih je bilo u toj pokrajini.
5 Poslije, kad je nastala oskudica živeža, primajući sam one bez roditelja, djecu bezbožnih pogana i drugih siromaha, ili inače napuštene i lutajuće, hranio ih je, prožete zajedno sa sobom mudrošću vjere i okrijepljene prikladnim odijelom i hranom. Zbog Klementova pak poučavanja ostali su se dječaci s njime predavali pobožnosti i razboritosti. Tako je obilovala djecom ona koja nije imala djece, Sofija, kao da gradi brojnu kršćansku zajednicu od mladića i brine se za njihov napredak i spasenje. A Klement se hranio gotovo samo mahunarkama, sjećajući se onih triju dječaka koji su, služeći se takvom hranom, u razumijevanju i dostojanstvu nadmašili ostale. Biskup. 6 Kad je dakle u tim krajevima bilo vrlo malo kršćana, kao neko svjetlilo koje će na mnoge izliti svjetlo božanskoga spoznanja pojavljivao se Klement. Odatle je milošću i providnošću Gospodina našega Isusa Krista i glasovima ljudi postavljen za svetoga navjestitelja Crkve, zatim ubrzo za đakona, a nakon kratka vremena za prezbitera. Dvjema godinama poslije smatra se dostojnim biskupskoga prijestolja, kad je imao tek dvadeset godina, još povećavajući broj dječaka siročadi i neprestano radeći i trudeći se da odgoji nov narod za Boga. Te je pak dječake zajedno s poukom u pismima napajao i krštenjem, obećavajući i veće stupnjeve onima koji bi bili prikladni. I tako se dogodilo da su iz svih okolnih krajeva dovodili mučeniku dječake koje je primao kao sinove, učeći ih da priznaju jednoga Boga, odbacivši svaku zabludu idola. Rastući pak, napredovali su u vjeri Kristove religije i u nauku Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista i Duha Svetoga. I toliko doduše o rođenju, odgoju i vježbanju sv. Klementa.a Tako je na Efeškome saboru osudi Nestorija sa sv. Ćirilom potpisao Teodot, biskup Ankire prve Galacije.b Istim se imenom naziva u Menologiju Kanizijevu gore. Metafrast je zove Sofijom. Njega slijede Meneji.c χεδρα na grčkome mladica, odatle Κεδρα, Klement; a prije je to bilo rimsko ime, i otac je možda bio Rimljanin bilo po rodu bilo po pravu građanstva; i zbog toga je i posvojen od Sofije iz rimskoga roda Anicija i tim spremnije poslan u Rim od upravitelja.d Metafrast: još nije bio navršio dvanaestu godinu; a ovdje se ubrzo označava ista dob od dvanaest godina.e Sv. Augustin, poslanica 179., Probi i Julijani iz roda Anicija, piše ovako: Tko bi riječima iznio, tko dostojnom hvalom popratio koliko neusporedivo slavnijim i plodnijim smatra Krist iz vaše krvi djevice žene nego što svijet smatra muževe konzule? Jer ako je veliko i sjajno označiti svitke dostojanstvom imena, koliko je veće i sjajnije nadvisiti cjelovitošću srca i tijela? Drugo gomilaju oni koji pripovijedaju anicijske podvige ili djela ili tumače spise, kršćanske urese te obitelji.f Čuvaj se smatrati zakonito prihvaćanje djece grijehom.
(R: a) ISPITIVANJE I. U Galaciji.
Kad je Dioklecijan preuzeo Rimsko Carstvo i odmah u samojb prvoj godini s nekom nevjerojatnom revnošću prionuo uz bogoslužja bogova i proglasio nužnost i smrt po cijelomu svijetu na propast kršćana, te ne bez častohleplja prinosio žrtve i štovanje onima koje je smatrao bogovima, i gradskim upraviteljima, vojvodama, upraviteljima, prokonzulima u svojim im dopisima zapovijedao pokolje i muke kršćana, počeše bezbožnici bjesnjeti po gradovima i pokrajinama, po carevoj ćudi, i brižno istraživati ne bi li uhvatili koga kršćanina čije bi ime mogli prijaviti. Tada dakle vatreni sluge bezbožnosti koji su boravili u narodu Galaćana, doznavši što čini sveti Kristov mučenik Klement, optužuju ga kodc Domicijana, nekoga upravitelja koji je tada bio u krajevima Galacije, prijavljujući da on privlači velik broj dječaka i prinosi ih onomu koji se zove Krist, te se tako uništava štovanje velikih bogova; jer da sebi pridružuje mnoge i javno proglašava da je on živi Bog, a da velike bogove Marsa i Dijanu treba smatrati nizašto. Tako, kažu, on odgaja našu djecu i dovodi ih Nazarećaninu. Čuvši to, Domicijan zapovjedi da se on zadrži u takozvanome Litozigniju, u kući nekoga od onih koji su ondje boravili nastojeći izdati svece.
8 Uhićeni Svetac doveden je upravitelju. Kad je stao pred njim, ovako mu se obratio Domicijan: Mnogo se, kako ja smatram, ono što vidim razlikuje od onoga što je o tebi nama dojavljeno. Jer tvoj izgled i uređenost ćudi očituju razboritost i umjerenost; a ono što je o tebi ovamo doneseno odavalo je neko dječačko neznanje. Lakše ćemo pak od tebe samoga shvatiti što je istina. Prilagodi se dakle nama i izloži nam svoje mišljenje. Odgovarajući pak, blaženi mučenik reče: Naša mudrost i razboritost jest Krist, Sin Božji, koji se kao Riječ i mudrost Očeva očituje u svim djelima. Na to upravitelj: Ožalostio si me počevši brbljati. Prestani dakle ludo govoriti i pristupi bogovima koji su zauvijek blaženi, promišljajući u sebi kazne onih koji ih preziru, a u duhu razmatrajući časti onih koji ih štuju. Jer smo i mi po tome uzdignuti na toliku vlast po načinu na koji darivajući one koji ih štuju, resimo ih dostojanstvom i čašću. Nasmijao se onaj velikodušni čuvši te riječi i reče: A mi smo poučeni da preziremo ono što vi smatrate dobrima, kao i smrt kojom nam prijetite. Nemoj dakle misliti da ćeš nas ni bogatstvima ni prijetnjama odvratiti od Istine. Jer se ne bojim smrti kojom prijetiš, nego je radije grlim kao posrednicu vječnoga života. Ne težim za bogatstvima koja će nužno morati ostati drugima; ne žudim za dostojanstvom ni vlašću kojoj uskoro prijeti svršetak. Tražim pak jedino nebesko kraljevstvo, koje neće završiti nikakvim svršetkom.
9 Tada Domicijan: Učinit ću te, reče, nepogodnijim, pristupivši ti ne zapovjedno, nego blago. Jer budući da postupaš s dječacima i njih uvjeravaš, kao što pokazuje i tvoj govor, posljedica je da si i ti obdaren sličnim umom. Ako dakle uskoro ne počastiš bogove ljevanicama, a ne konzularnom čašću, sam ćeš sebi biti uzrok muke i smrti. Tu sv. Klement: Ja sam, reče, nastojao usaditi dječacima um koji kod vas ne poznaju ni savršeni i koji oni vaši mudraci nisu dostojni naučiti. Jer je prava Božja mudrost to sakrila od vaših mudraca i razboritih, a objavila malenima. Oni naime, čineći bogovima nežive i nerazumne tvari, obdareni su razboritošću sličnom njima. Želim dakle prinijeti Bogu razumne ljevanice, a ne dim i vonj nerazumnih žrtava. Njemu dugujem svoju krv, jer je i on mene otkupio svojom dragocjenom krvlju.
10 Na to Domicijan: Ako ne htjedneš poslušati mene koji ti savjetujem zdrave stvari, nužno ćeš se pokoriti onomu koji kažnjava. Prije nego dakle pristupimo mukama, da poslije ne postaneš na podsmijeh onima koji gledaju, ti koji nisi bio privučen laskanjima, nego kaznom, zataji Krista. Sv. Klement kaže: Nadam se da će mi Krist biti uza zid, i nikada me neće postidjeti ta nada. Ne odgađaj dakle muke; jer ću naći Krista spremna na lijek, zbog kojega podnosim muke koje će mi pribaviti vječna dobra. Domicijan kaže: Nemoj misliti da ti je pripravljena brza smrt niti da ćeš uskoro biti predan pogubljenju: provest ću te kroz sve muke da tvojim primjerom poučim one koji s tobom jednako misle da ne preziru kraljevske odredbe. Sv. Klement kaže: Ja sam poučen da svima opraštam dugove; i nikoga ne prezirem, nego poštujem; jer nisam pred tobom optužen za zločin nevaljalosti. Stoga ne odlazim od Krista, jedinoga pravoga Sina Božjega. Upravitelj reče: Ostružite ga obješenoga željeznim češljevima, utuvljujući mu prema kraljevskim odredbama da o takvim stvarima ne blebeće. Sveti mučenik, dugo razdiran noktima tako da su se ogoljele i same kosti, sve je najplemenitije podnio, dok su se sami protivnici divili njegovoj postojanosti, jer nije promijenio lice niti je ispustio glas koji bi ukazivao na bol, nego naprotiv, gledajući vedra lica u nebo, govoraše: Slava tebi, Kriste, moje svjetlo i živote, moj dahu i moja radosti. Zahvaljujem ti, o darovatelju života, što si me udostojio ovoga spasenja; već kliče duša moja na putu tvojih svjedočanstava. Sladak mi je svaki napor iz čežnje za tobom. Tebi slava što si me učvrstio strpljivošću: jer si pružio svoju moćnu ruku meni najmanjemu i grešniku i oslobodio me od gnjeva upravitelja i iz ruku krvnika, jer si ti jedino utočište onih koji se bore s bilo kakvom nevoljom. Kad je to izmolio vrli mučenik, malaksali su oni koji su ga mučili. Smatrajući da su klonuli od malaksalosti i nemoći, upravitelj ovako nasrće na Mučenika: Zar misliš da sam već pobijeđen tvojom izdržljivošću zato što je razdoblje jednoga sata iscrpilo stražare? Sv. Klement kaže: Ja pak to ne mislim; nego sam povjerovao i nadam se da će Krist koji je u meni pobijediti, pobjeđuje i pobijedit će. Jer nije nitko bestjelesan podnio takvo mučenje od kojega se zgražaju oni koji gledaju. Zapovijeda upravitelj da pristupe drugi krvnici i da se on ponovno rastrgne, tako da ne ostanu ni kosti pokrivene mesom. Ali oni su se povukli kao mrtvi.
11 Postidjevši se napokon živosti Mučenika i nemoći stražara, tiranin, i posve uviđajući da se oni koji su ga udarali još okrutnije muče, zapovijeda da ga skinu s drveta. A izgled toga tijela bio je takav da su se sami krvnici bojali dotaknuti ga, tako okupanoga vlastitom krvlju, kojom su jedine bile prekrivene kosti. Kaže mu tiranin: Od sreće je rođena zavist, a po naravi je žudnja za pobjedom: odatle te ona nastoji uništiti i sprema se baciti te u teške nevolje i lišiti te mnogih i najvećih darova kojima si inače trebao ovladati da si poslušao naše savjete. Poštedi napokon svoje jadno tijelo; i ne tražeći kao ispraznu slavu iz prevelike izdržljivosti, sam sebi u onome nadmetanju zadaj smrt. Sv. Klement kaže: Ja i tijelu pripravljam neraspadljivost i duši besmrtnost, kroz raspadljivost i smrt koju mi nanosiš. Upravitelj reče: Ovu ste ludost naučili, da ostavljajući ovo svjetlo koje su bogovi dali ljudima da u njemu uživaju, štoviše ovo presjajno sunce, tamni i nečasni život završite gorkim svršetkom. Jer ako ostaneš pri prijašnjoj tvrdokornosti, doduše ćeš od nas dobiti kratko primirje, dok se ne oporavi rastrgano meso i ne mogneš primiti povećanje kazni, kojih će se osjećaj protezati sve do smrti. Sv. Klement kaže: Moje iščekivanje i želje ti, kako se čini, podupireš jedino prijetnjom, misleći da ćeš možda na taj način postići da otpadnem od svoje nade, koja se oslanja jedino na Boga. Uostalom, shvaćajući sada što mislim, učini ono što smatraš da je dovoljno tvojoj zavisti prema meni.
12 Potaknut onim što je Mučenik govorio, Domicijan reče: Tako mi bogova, čovjek je biće žudno pobjede. Izudarajte mu dakle usta i obraze. Jer je posve samo taj dio tijela dosad bio bez kazne i zato se bahati. Neka se i on oskvrne da bude u skladu s ostalim tijelom. Stražari su ga dakle, svi koji su bili vođeni sućuti ili su se pak bojali da se njima ne dogodi ono isto što i onima koji su prije strugali Mučenikovo tijelo, udarali samo rukama; a svi koji su bili potaknuti žalcem zloće, služili su se kamenjem; neki su ga pak od njih podupirali, jer je bio posve klonuo od prijašnjih udaraca. A mučenik, kličući u duhu, reče: Više si me počastio nego mučio. Jer su i mome Gospodinu Kristu bila udarena usta: i ja nedostojan pozvan sam na to; prvimučenik Stjepan ubijen je kamenjem: i ja sam ovime urešen. Ublažuje moj napor oponašanje muke; ublažuje moje boli sudioništvo u časti s boljima. I podigavši oči u nebo, ovako se pomoli: Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, što si me udostojio učiniti dionikom dijela svojih muka i svoga svetoga prvimučenika. Upravitelj, zapanjen od zaprepaštenja dok je promatrao čovjekovu postojanost, zapovjedi da ga, poduprta s obje strane od više njih, jer nije mogao hodati zbog žestine udaraca, vrate u tamnicu i da neko vrijeme miruje dok ne dođe k sebi. Ali on, odgurnuvši one koji su ga činili se podupirali, sam je od svoje volje hodao, pjevajući psalme i govoreći: Ulje grešnika neka ne pomazuje glave moje.
13 Promatrajući ga dok odlazi, upravitelj reče onima koji su sjedili blizu njega: Gle čuda! Koliku je on strpljivost i postojanost pokazao! Takvi bi trebali biti vojnici careva, koji bi mogli unijeti strah neprijateljima. Ne treba ga ponovno saslušavati pred mojim sudištem. Otpremit ću ga Augustu Dioklecijanu; on jedini će ga moći svladati, koji je uvijek bio tvorac kaznenih sprava i uvijek smišlja takva pogubljenja da sav grad drhti na njegove proglase. Ondje neka se iznese ono što mu je ovdje učinjeno po mojemu nalogu, koji će biti poslan zajedno s njim. Primivši ga dakle oni kojima je to bilo naređeno, izvedoše ga iz Ankire. Kad je blaženik Klement izlazio iz Ankire, dade se u molitvu govoreći: O Bože i Kralju nebeskoga, zemaljskoga i podzemnoga, koji sam ispunjavaš sve i nisi odsutan ni od kojega mjesta, u tvoje ruke predajem ovaj grad. Čuvaj njega i duše onih koji vjeruju u tebe a prebivaju u njemu. Sačuvaj neoskvrnjenom i Crkvu. Neka psi i vukovi ne raznesu tvoje malo stado. Nemoj ga pogubiti niti umanjiti, nego ga radije umnoži i uvećaj na slavu tvoga imena. Niti nas potpuno otuđuj od ovoga grada, nego budi s nama na putu i u borbi, i ponovno nas ovamo vrati, ti koji si vratio Jakova u očinsku kuću i oslobodio ga iz ruke brata njegova Ezava, i zapovjedio svome narodu da se iz Egipta prenesu i kosti Josipove i polože u grob otaca njegovih; stoga se imaš slaviti u vijeke vjekova.a Ti su se odsječci Akata nalazili u samome rukopisu i ovaj naslov: Πάτη ἐξετασις ἐν γγλαχεία.b Za konzula Dioklecijana II. i Aristobula, naime 288. godine, mnogi su mučenici trpjeli, kao što pokazuju njihova Djela, pa i prokonzularna, kao 23. kolovoza u Ciliciji Klaudije, Asterije, Neon itd.c Tako je pod upraviteljem Ankire Agripinom trpio sv. Platon 22. srpnja.
Ispitivanje II. U Rimu.
Oni kojima bijaše zapovjeđeno dovedoše dakle blaženoga Klementa u Rim (ondje je naime tada boravio Dioklecijan), izvijestiše cara o njemu i o svemu što je učinio namjesnik Domicijan te mu predaše cijelo izvješće o slučaju. Car zapovjedi da ga dovedu, a kad ugleda njegovo ljupko i naporima neslomljeno lice, posumnja je li doista podnio sve ono što su sluge bili javili: toliko mu je lice bilo puno i krepko. I reče mu: „Ti si Klement, slavljen zbog nepobjedive postojanosti? No volio bih da se ne daš zavesti opačinom i zabludjelom sljedbom. Budući da su bogovi blagi i dobrostivi prema svima, pravedno je da i neposlušne učvrste primajući ih k spoznaji, kada budu poučeni boljemu, da ne umru bezbožni; a tvrdokorne čuvaju za podnošenje težih muka, kako bi pobožni ljudi postali mudriji. Mi pak, budući da bogovima dugujemo svako štovanje, udostojeni od njih velike providnosti, kraljevskoga prijestolja i vlasti nad svijetom, rado i dragovoljno dodjeljujemo dobra koja oni udjeljuju onima koji ih časte.” I zapovjedi da se pred njega donese obilje zlata i srebra, povelje dostojanstava i namjesništava, skupocjene i sjajne haljine i sve što ljudi željni ukrasa običavaju tražiti; a nasuprot tomu sprave za mučenje: željezne ruke, dlijeta, željezne postelje, tave, žeravice, kotlove, kacige, šila, kotače, teške lance i druge sprave za muke i boli, različite po vrsti i gotovo bezbrojne po broju. Tada strogo i oštro pogledavši mučenika, pruživši ruku prema izloženomu bogatstvu, reče: „Ovo ti nude bogovi ako ih priznaš i počastiš.” Mučenik odvrati lice kao od nečega bezvrijednoga, gadnoga i pogleda nedostojnoga te s uzdahom reče: „Neka to s njima pođe u propast.” Nato Dioklecijan, pogledavši sprave za mučenje i pokazavši ih mučeniku, reče: „Ovo pripada onima koji ne vjeruju.” A plemeniti Kristov mučenik odgovori mu: „Ako su tvoje muke, kako misliš, strašne, kakvima misliš da su one koje će dosuditi onaj nebeski koji je jedini Bog? I ako se vaši darovi čine sjajnima i divnima onima koji teže za zemaljskim, koliko će veća biti ona buduća dobra što ih je vječni i besmrtni Bog pripravio onima koji ga ljube, što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo? Zlato i srebro neplodna su zemlja koju ljudi oblikuju radi ljepote, preobražavaju vatrom i željezom, a rđa i trošenje je izjedaju. Sjajne su haljine djelo crva, hrana moljcima, ili vuna silom otrgnuta nerazumnim životinjama, ili pohranjena u beskorisnim morskim školjkama. Više biste se trebali diviti onima koji to izrađuju; jer nekom vještinom obrađujući tvar, pretvaraju je u bolje. A same se obrtnike prezire kao bezvrijedne; oni pak koji su u to odjeveni hvale se i ohole, posudivši slavu od bezvrijednih životinja. A dobra našega preblagoga Boga istinska su i nepromjenjiva te opstoje njegovom voljom, a ne ljudskim trudom; njih niti vrijeme mijenja, niti moljac kvari, niti će ih ikada vječnost moći starošću uništiti.”
13 Dioklecijan reče: „Govoriš doduše ispravno, ali misliš naopako; stoga se trudim pozvati te natrag k štovanju besmrtnih bogova, i zato tako blago s tobom razgovaram da ne polažeš svoje nade u smrtnoga čovjeka. Jer Krist kojega štujete pretrpio je teške muke od Židova i naposljetku je ubijen. A naši bogovi uvijek imaju besmrtnost i nikada nisu pretrpjeli ništa neugodno.” Sv. Klement odgovori: „Što se tiče njihove besmrtnosti i lišenosti boli, istinu govoriš, care. Kako bi naime mogli umrijeti oni koji nikada nisu živjeli? Ili kako bi mogli trpjeti bol oni koji su lišeni osjeta? A da su po uvredama i udarcima dobili svoje postojanje, to ti nije nepoznato, care. Koji su god naime od njih načinjeni od kamena, podnijeli su udarce čekićem i željezom od obrtnika koji su nad njima radili; a oni isklesani, kovani i lijevani od zlata, srebra i mjedi, spaljivani u jakoj vatri, pretrpjevši jednako kao i ostali, ostadoše jednako tako bez osjeta. Besmrtni su dakle jer ne žive; a smrskaju se kao da ih nije ni bilo. Ali moj Gospodin i Bog Isus Krist htio je po tijelu umrijeti da spasi svijet i samu smrt uništi; kad je to učinio, uskrsnuo je trećega dana i darovao nam život, koji je on sam.”
16 Uvrijeđen mučenikovom slobodom, Dioklecijan zapovjedi da ga privežu za kotač, okreću i tuku štapovima. Okrenuvši se sam od sebe i razvivši se, kotač podiže sveca uvis i izloži ga krvnicima da ga biju, a zatim ga ponovno prihvativši, razglobi mu i slomi kosti, ne bez buke i treska. Dok su ga tako mnogo sati vukli i mučili, govorio je: „Gospodine Isuse Kriste, pomozi mi: olakšaj mi ovu spravu i bol koju ona nanosi. Jer uzdajući se u tebe, predao sam se ovim mukama. Budi mi u pomoći kao Pavlu i pogledaj moje tijelo iscrpljeno mnogim bolima. Želim ozdraviti na slavu i ispovijedanje tvojega svetog imena, da podnesem još više muka, na sramotu i pogrdu bezbožnicima. U svojem me imenu učvrsti; u tebe se naime uzdah, Bože darivatelju života.” Kad je svetac to izmolio, kotač se zaustavi, a oni koji su ga pokretali malaksaše. Svetac pak, prije nego što ga je itko odvezao, bi oslobođen okova, a kosti mu i svi udovi postadoše zdravi. Mnogi pak Rimljani, koji su se bili slegli na ovaj prizor, diveći se toj borbi, govorahu jedni drugima: „Nitko drugi ne bi podnio ovakve boli, a da ne zazove sve bogove u pomoć. Ovaj pak, oslanjajući se samo na Kristovo ime i njega zazivajući, prezreo je takvu nevolju. Velik je netko, kako se čini, Bog kršćana.” A sveti Klement, dragocjena Kristova loza, spoznavši u duhu da će iz njegovih napora Bogu iznići razumni grozdovi, stade glasno moliti govoreći: „Zahvaljujem ti, Bože, što si mi udijelio da u ovom prostranom i veličanstvenom gradu trpim navješćujući tvojega Sina, Gospodina našega, čiju je vjeru Petar predao, Pavao propovijedao, a moj imenjak Klement jasno naučavao i korisno ispovjedio; za njega oni i mrtvi više negoli živi sve privlače, od svih bivaju štovani, iznad svih kraljeva slavom uzdignuti, a uskoro će ih štovati i pobožni carevi. Svi će naime narodi koje si stvorio doći i pasti ničice pred tobom, Gospodine.” Čuvši to, Dioklecijan, obuzet teškim gnjevom, kao da drži govor pred neizbrojivim mnoštvom koje je ondje stajalo, zapovjedi da mu željeznim čavlima udaraju po ustima. I dok su ga dugo tukli, te su mu zubi ispadali, a čeljusti se mrvile, on ipak nije prestajao govoriti; „Umukni već jednom”, vikali su krvnici. No on nije popuštao, nego kao što mjedeni kip, što ga se snažnijim udarcima udara, to jači zvuk ispušta, tako je i on snažnijim glasom govorio.
17 Car zapovjedi da ga zatvore u javnu tamnicu, sputana željeznim lancima po cijelom tijelu i prekrivena, te da ga tako zaključaju. A oni koji su bili nazočni borbi, i muškarci i žene, zapanjeni čudom njegove postojanosti, priznaše da je velik Bog kršćana; svi oni jednodušno i složno sastadoše se nakon večernjega sata, uđoše u tamnicu i, bacivši se svecu pred noge, rekoše: „Zaklinjemo te, slugo Božji, daj nam spoznaju vjere, da izbavljeni od svojih grijeha postanemo dionici vaše nade u Kristu.” A sveti Kristov mučenik, čuvajući običaj, stojeći se pomoli Bogu i zahvali što se i u samim progonstvima i nevoljama broj onih koji ga ispovijedaju povećava i umnožava. Kad ih je poučio otajstvima vjere, pristupi podjeljivanju krštenja. U tamnici je pak bilo mnogo vode, te sve, pa i samu dojenčad, krsti i s njima zapjeva: „Blago onima kojima su grijesi otpušteni i kojima su opačine pokrivene”, i još mnogo toga. O ponoći pak zasja silna svjetlost, u koju zagledani ugledaše muža lijepa lica, odjevena u sjajnu haljinu, uzdignuta na golemim krilima, kako prilazi mučeniku i daje mu kruh i kalež, a zatim odmah nestaje iz očiju sviju. Svi pak stajahu obuzeti zaprepaštenjem. A blaženi Klement, uzevši to i izgovorivši prikladnu molitvu, pričesti sve krštene i one koji su promatrali što se dogodilo dragocjenim otajstvom Tijela i Krvi. Potom su oni po običaju dolazili k njemu i dovodili druge, te je mnoštvo iz dana u dan raslo, tako da se i tamnica napunila. Neki pak od stražara javiše caru što se događa. Kad je to Dioklecijan doznao, zapovjedi da one koji su se ondje okupljali pohvataju, noću pojedinačno ispitaju i pogube. Vojnici ih stoga uhvatiše, izvedoše iste noći iz Grada i sve istim ispitivanjem upitaše žele li se odreći kršćanske vjere; kad odgovoriše da to nipošto neće učiniti, sve ih zajedno poklaše, jer su se dragovoljno predavali poput ovaca s dojenčadi, a samo je jedan od njih umakao bijegom, ili je radije bio sačuvan za veće borbe.
18 Nakon nekoga vremena pade Dioklecijanu na pamet sveti mučenik Klement, te zapovjedi da ga privedu; i po običaju laskavca, činilo se da ga želi nagovoriti da žrtvuje bogovima. A sveti Božji mučenik povika jakim glasom govoreći: „Ja štujem Boga neba i zemlje i ispovijedam njegova Sina Isusa Krista.” Neki pak po imenu Amfion, drugi poslije cara, reče caru: „Ukloni odavde toga najvećega zločinca. Buni naime rimski puk jer propovijeda Boga Pavlova i Petrova. Zar si zaboravio kolika je svjetina zbog njega poklana u tamnici?” I zapovjedi car da ga više njih preuzme i tuče sirovim volovskim žilama dok mu se ne razdvoje zglobovi tijela. Dok su ga dugo tukli, a zemlja već plivala u njegovoj krvi, on je pak stajao kao da tuku nekoga drugoga, reče mu Dioklecijan: „Prezira vrijedno imaš tijelo, ali svadljiv i tvrdoglav duh. Ipak neću dopustiti da se tako bezobrazno opireš carevima: iskušat ću te željeznim pandžama. Možda si željezan ili neosjetljiv; sada ću te dakle probuditi, jer duboko spavaš.” I reče mučenik: „Izvrsno govoriš, care. Uvijek naime spavam u mukama koje podnosim za Krista: tako me one nadom u mojega Boga uspavljuju za trpljenja, a bude za ispovijedanje.” Car zapovjedi krvnicima da se nakratko suzdrže od volovskih žila, a da ga objese na drvo i dugo deru željeznim pandžama dok se kosti ne ogole od samoga mesa i krvi. Zatim pogledavši samoga sebe, pa okrenuvši se caru, mučenik reče: „Nije ovo moje tijelo koje sada kidaš. Siguran sam, care, koliko mi je trebalo trpjeti. Već ga je jednom drugdje tako raskomadano, da nije moglo opstati, Krist ponovno sastavio i prekrio, tako da ovaj sklop kostiju koji se sada vidi ni sam ne prepoznajem: tako me kao drugom kožom i novim mesom odjenuo. Ponovno će dakle učiniti isto. Može naime, i lončar ima dovoljno gline.” Kad je nakon mnogih riječi naposljetku umuknuo, zapovjedi car da mu prinesu baklje uz bokove. Mučenik je pak mirovao, blago podnoseći i kao s nasladom primajući baklje.
19 Zadivljen car njegovom strpljivošću i čvrstoćom duha, reče nazočnima: „Mnoge sam nesretne kršćane pogubio, ali nikada nisam vidio ni tako krut i nesavitljiv um, ni tako neuništivo tijelo. Stoga ću ga kao nešto veliko i gotovo nevjerojatno poslati caru Maksimijanu u Nikomediju, da se i on divi: nikoga naime, kako smatram, nije našao tako tvrda tijela.” I zapovjedi da ga okovana što prije morem prevezu u Nikomediju, kako bi ondje podnio sud cara Maksimijana; i napisa mu sve što je ovdje od njega pretrpio, poručivši ujedno da mu ga vrati natrag ako ga uspije slomiti; ako pak ustraje u svojoj odluci, neka ga ili baci zvijerima, ili ga na bilo koji način ukloni iz broja živih, iscrpljena krajnjim mukama. Izveden je iz Rima sveti Kristov mučenik, dok su ga mnogi pratili i plakali. A on, moleći za dobro Grada, reče: „Neka u tebi Bog umnoži kršćansku vjeru i neka u tebi postavi careve koji ga poznaju; zadobij prvenstvo nad svim gradovima, a vama neka Krist udijeli da bez posramljenja dovršite tijek borbe, u podnošenju trpljenja i izgradnji vjernika; neka smiri progon svojih slugu i proslavi svoju svetu vjeru vraćenom slobodom, da se slavi ime njegovo u vijeke vjekova. Amen.”
a Možda se u to vrijeme, nakon Karinova ubojstva, bjesnjelo protiv svetaca u Rimu, kao što je rečeno u Acta S. Sebastiani pod 20. siječnja.
b Grčki je: κωδικίλλους ἐξιωμάτων καὶ ἄρχων.
c Grčki: καὶ ὁ ὁμώνυμος Κλήμης σαρῶς ἰδοσγμάτισε καὶ ὁνήσιμον ώμολεγνε. Metafrast, kao što će se niže vidjeti, čita: καὶ ὁνήσιμος ώμολεγνε, i Onezim (učenik sv. Pavla) ispovjedi.
d Nikomedija je poznati grad u Bitiniji uz Propontidu, u kojem su Maksimijan, a i Dioklecijan, često boravili. U Acta S. Julianæ Virginis et Martyris pod 16. veljače kaže se da je Maksimijan rado boravio u Nikomediji, najljepšem od gradova. Slično ćeš čitati u Acta S. Pantaleonis pod 27. srpnja, i drugdje.
ISPITIVANJE III. U Nikomediji; i pripovijest o plovidbi.
Pošto je Klement bačen na lađu koja je plovila prema Nikomediji, vojnici isploviše iz rimske luke. A jedan od onih Rimljana koji su u tamnici bili upućeni u vjeru, po imenu Agatangel, koji se, dok su ostale klali, potajno uklonio, brižljivo raspitavši kojim će brodom Klement biti prevezen i razgovaravši s brodarima, preteče ih i sakri se na lađi. On je prije sviju koji su ondje bili obraćeni i pogubljeni zadobio milost krštenja. Kad je dakle lađa odmakla od kopna već oko dvjesto stadija, vidjevši blaženoga Klementa kako neprestano hvalospjevima i molitvama slavi Božju slavu, dok su vojnici bili zaokupljeni raznim stvarima među sobom, on potajno pristupi mučeniku, baci mu se pred noge te mu ispripovjedi i svoj bijeg s mjesta pogubljenja i spasenje koje mu je Bog udijelio. Mučenik prepozna Agatangela, zagrli ga i poljubi te, zahvaljujući Bogu, reče: „Zahvaljujem ti, utjeho i obrano moja, što me ni na kopnu ni na moru nisi ostavio sama, nego si mi na svakome putu izišao u susret, pretekavši me i pripravljajući okrepu i počinak svojemu sluzi, Gospodine. Evo, i na moru si mi postao poznat po dobrom anđelu, po ovome vjernom i duhovnom bratu, koji mi već samim imenom jamči tvoju buduću pomoć. Udijeli dakle i njemu svoju dobru volju i učini ga slavnim svojim ispovijedanjem.” I tako su dan i noć provodili u molitvama, a hrane nisu imali; niti se za to brinuo sv. Klement, govorio je naime: „Ja, noseći kruh u svojem srcu, neću ogladnjeti; i imajući živu vodu, neću ožednjeti dovijeka.” Opazivši pak vojnici da oni sami jedu, a ovi ni jednom, te promislivši o njihovoj nevolji i sažalivši se nad njima, ponudiše im hranu. Oni prihvatiše njihovu dobru volju, ali jelo ne uzeše, govoreći: „Mi primamo hranu od nebeskoga i životvornoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista: on nas naime hrani i daje hranu svakome tijelu.” Po običaju pak oko trećega sata noći po anđelu bijahu pravednicima donesena jela, te se okrijepiše.
21 Nakon višednevne plovidbe približiše se otoku Rodu i pristaše uz njega. Mnogi stoga mornari iziđoše kupiti hrane. A one koji su ostali na lađi sveci zamoliše da im pokažu crkvu; imali su naime želju blagovati Tijelo i Krv Kristovu; a bio je dan Gospodnji i bijahu se okupili svi kršćani koji su ondje bili, nekolicina njih koji su tada boravili u tom mjestu. Imali su pak malenu crkvu koju su, ustrajni u Božjim hvalama, ispunili. A Bogu najmiliji biskup Roda, po imenu Fotin, čuvši za dolazak svetaca, za njihovu revnost prema Bogu i koliko su podnijeli trpeći za njegovo ispovijedanje, u pratnji kršćana, doznavši mjesto na koje su pristali, zamoli one koji su bili postavljeni za njihovu stražu i ishodi da sveci budu oslobođeni okova; i uz pjevanje božanskih hvalospjeva odvedoše ih u crkvu. Zatim su po redu bila izložena Sveta pisma, te se po čitaču začuo glas časnih evanđelja koji je naviještao da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Čuvši te riječi, sveci s uzdahom pogledaše u nebo. Ostalo pak mnoštvo kršćana gledajući u njih ispuni crkvu mnogim suzama. Moleći potom, sveci bijahu na izgradnju nazočnima, tako da su svi željeli postati dostojnima njihovih muka.
22 Potom biskup potakne mučenika Klementa da izvrši otajstva svete i neokaljane žrtve; kad su ona bila dovršena, svi usmjeriše duh k skrušenosti; i dok je on dugo molio, neki od nazočnih klerika i laika ugledaše na presvetom stolu kako leži žeravica presjajne i goleme svjetlosti, a u zraku mnoštvo odjevenih u bijelo. Oni koji su to vidjeli, prostrti ničice po tlu, nisu se usuđivali uprijeti oči u nj. A nakon žrtve biskup Fotin priredi zajedno klericima i svemu puku sjajnu gozbu, kličući sa svetim mučenicima, jedući u svetome domu i zajedno s njima zahvaljujući Bogu. A Kristov borac Klement poučavao ih je govoreći: „Čuvajte vjeru Gospodnju, nadu i ljubav, strpljivost i ispovijedanje Kristovo; i on će vas štititi od svakoga zla i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo.” Mnogi pak pogani iz toga grada povjerovaše u Krista i krstiše se sa ženama i djecom, vidjevši veoma mnoga čudesa koja su se po njima događala. Jer koliko ih se god mučilo neizlječivim bolestima ili trpljenjima, padali su im pred noge i njihovim molitvama i polaganjem ruku ozdravljali: slijepi su zadobivali vid, hromi su učili trčati, tako da je silno mnoštvo hrlilo k njima iz susjednih mjesta i donosilo bolesnike; a oni bi se pomolili i zdrave ih vraćali njihovima.
23 No vojnici, opazivši navalu naroda i pobojavši se da im svetac ne bude otet, staviše mu okove i vratiše ga na lađu. Agatangel pak potrča naprijed i ukrca se na lađu. A svi kršćani, kako oni koji su tek povjerovali tako i ostali, ispratiše ih s plačem i duhovnom radošću blagoslivljajući Boga. Zatim, uz povoljan vjetar, stigoše u Nikomediju, te bi javljeno Maksimijanu i predano mu Dioklecijanovo pismo. On pak, zaključivši iz pisma o muževljevoj velikodušnosti, kao da je zauzet drugim poslovima carstva i ratova, nije htio da se istraga vodi pred njim, nego je prepusti Agripinu, gradskom prefektu. Agripin stoga zapovjedi da mu ga dovedu. Kad je stao preda nj, Agripin ga pogleda i reče: „Ti si Klement?” Mučenik odgovori: „Ja sam sluga Kristov.” Razljućen, zapovjedi vojnicima da ga udaraju po licu i da mu viču: „Reci jesi li sluga careva.” Mučenik reče: „Trebali bi i carevi biti sluge mojega Krista, da se u miru i spokoju upravlja njihovo prijestolje i da im se pokore svi narodi.” Odvrativši od njega sluh i škrgućući u sebi, Agripin okrene lice prema Agatangelu i reče: „A tko si ti? Jer u izvješću nema spomena o tebi.” Pogledavši u nebo i okrenuvši se mučeniku, Agatangel reče: „I ja sam kršćanin, udostojen toga naziva po sluzi Božjem Klementu.” Reče mu Agripin: „Ovaj ti je dakle bio uzrok zablude i gorke smrti.” I zapovjedi da sv. Klementa objese i sijeku mačevima, a Agatangela da krvnici tuku volovskim žilama. Obješen o drvo i dugo sječen mačevima, Klement podiže oči k nebu i reče: „Gospodine Isuse Kriste svemogući, koji si vjernomu razbojniku s tobom razapetomu odmah pokazao milinu svojega kraljevstva, a carinike i grešnike pozvao na spasenje; daj meni strpljivost, a svojemu sluzi Agatangelu podaj snagu, kojega si učinio dostojnim da uzađe na stube ispovijedanja, da se neprijatelj ne hvali i da đavao ne nadvlada nad njim. Učini nas dostojnima da zadobijemo tvoje kraljevstvo sa svima svetima tvojima.”
24 Čuvši to, Agripin zapovjedi da Klementa skinu s drveta i zajedno s Agatangelom bace u tamnicu, a da vojnici za sutra pripreme u kazalištu mnoštvo različitih zvijeri. Sveci su ostali u tamnici moleći i blagoslivljajući Boga. A svi koji su iz različitih razloga bili zatočeni u tamnici vidješe njihovu usrdnu molitvu Bogu i utjehu koju im je Bog donio po anđelima; te zavrijediše od njih čuti ono što se tiče Krista i njegove spoznaje; i razgovarajući s njima te ih poučavajući sve do ponoći, tako učvrstiše njihova srca da su padali na zemlju i s mnogim ih suzama zaklinjali da im podijele krštenje. Bl. Klement ih stoga krsti, pouči svim otajstvima i zahvaljujući Bogu govoraše: „Slava tebi, Kriste Bože, koji u našim okovima odrješuješ okovane. Slava tebi, Kriste, koji u našim naporima liječiš bolesne. Slava tebi, Kriste, koji na našem putovanju prepoznaješ svoje ovce i obilježavaš ih, da nijednu od njih vuk ne ugrabi i da ih tuđinac ne zavede, nego ih čuvaj sve do ovčinjaka svojega kraljevstva.” A dok su oni molili, tamnica se otvori, i blaženi sve otpustiše govoreći: „Idite, djeco, i spasite se; Gospodin Isus Krist neka vas prati.” Svi odgovoriše: „Amen”, i iziđoše iz tamnice; samo sveci ostadoše moleći.
25 Čuvši što se dogodilo, Agripin ujutro zapovjedi da svece odvuku u kazalište i, ričući okrutnije od samih lavova koji su ondje bili, zapovjedi da se na njih puste zvijeri.
One pak iziđoše, baciše se mučenicima pred noge i poput pitoma šteneta oko svojega hranitelja radosno su skakutale, lizale im stope i umiljavale se, tako da su sveci stojeći molili Boga i govorili: „Slava tebi, Kriste, po kojemu nam i okrutne zvijeri postaju pitome. Pokazao si na nama, najneznatnijim ljudima, da je vjerodostojno ono što je napisano o tvojem proroku Danielu. Evo naime i lavovi su pitomi i ostale zvijeri puštene na nas, ali ti, Bože Danielov, s nama si.” Vidjevši prefekt Agripin da ništa ne postiže, nego da se i svjetina buni, planu gnjevom protiv njih i zapovjedi da se donesu užarena šila i zabiju im između prstiju na rukama sve do laktova. Ugašena mesom i krvlju, šila su ispuštala dim i cvrčanje koje se moglo čuti, te nisu dopuštala nijednom od gledatelja da gleda strahotu tolike okrutnosti, nego su odvraćali lice i vikali: „Oslobodi ih!” I kad je puk više sati to vikao, razbješnjeli Agripin zapovjedi da im se ponovno druga užarena šila probiju od pazuha sve do ramena. Šila su pak, dok su čak i iskre vatre prštale, prodirala kroz meso; a ugašena krvlju, kad su ih izvukli, pokazivala su grimiznu boju. Tada narod, ne podnoseći toliko barbarstvo, poče bacati kamenje vičući i govoreći: „Velik je Bog kršćana!” Kad je nastala silna pobuna, a i sam prefekt dao se u bijeg, sveti mučenici iziđoše sami, jer se nitko nije usudio staviti ruku na njih, i povukoše se na brdo koje se zove Piramida, gdje su pogani prinosili ljevanice; i ondje se sakriše u hramu idola.
26 A prefekt, raspaljen silnim bijesom protiv njih, provevši višednevnu potragu preko sebi povjerene čete, pronađe svece na mjestu gdje su bili i zapovjedi da se sljedećega dana na brdo skupe svi koji su namjeravali prinositi žrtve idolskim praznovjerjima. I sjednuvši na tom brdu, zapovjedi da dovedu svece te im reče: „Zašto svojim čarolijama bunite sav narod na prevrat i hulu protiv najvećih bogova?” Odgovoriše sveci: „Mi nismo pobunili narod, nego su oni spoznali svojega Gospodina i njega propovijedaju kao Boga. Ako dakle imaš što učiniti nama kao kršćanima, učini brzo. Moćan je naime Krist pokazati nas jačima od svakoga tvojeg mučenja i izbaviti nas iz tvojih ruku.” Tada onaj bezakonik zapovjedi da ih gore na stijeni koja je bila na tom brdu razapnu i tuku grubim batinama; a slomljene od udaraca da ih zašiju u vreće, dodaju kamenje i s vrha brda skotrljaju sve do mora. Kad su bili strmoglavljeni i najvećom silinom nošeni u dubinu, svjetina je smatrala da će sasvim poginuti. Kad su stigli do mora i bili potopljeni u dubinu, ostadoše ondje neki razboriti ljudi koji su bili primili sveto krštenje, kako bi se mogli domoći kakve čestice relikvija. Dok su ondje dugo čekali, ugledaše vreće na površini vode, ukrcaše se u čamce, priđoše im i izvukoše ih u čamce, a našavši ih posve neozlijeđene, zajedno proslaviše Boga. O ponoći pak obasja ih nebeska svjetlost i bijahu viđeni anđeli kako ih kao za ruku vode k obali, koji ih i hranom okrijepiše. A sveci, ušavši u središte grada, pripovijedahu neznalicama i nevjernicima velika djela Božja; i podigavši ruke k nebu molili su govoreći: „Zahvaljujemo ti, Gospodine Isuse Kriste, jer nisi ostavio one koji te traže, nego si ih izbavio iz strašnih muka i nisi dopustio da se naši neprijatelji naslađuju nad nama zbog tvojega imena.”
27 U trijemu blizu toga mjesta ležala su dva hroma i jedan koji je imao suhu i posve oduzetu ruku. Vidjevši ih i sažalivši se nad njima, sveci položiše na njih ruke i oni ozdraviše. Zgrnulo se stoga k njima mnoštvo, te izliječiše mnoge druge pritisnute raznim bolestima; oslobodili su i opsjednute. A mnoge je pogane po tim čudesima Bog pozvao k sebi, muškarce i žene, koji povjerovaše u Gospodina Krista. Kad je prefekt to doznao, izvijesti Maksimijana o onome što se dogodilo i da su podrijetlom iz pokrajine Galacije, iz metropole Ancire. Maksimijan reče: „Smatram pravednim da ih zemlja koja ih je rodila hrani, drži i kazni.” I odmah ih pošalje nekome Kuriciju, upravitelju grada Ancire, da on provede istragu o njima. Odmah ih sluge izvedu iz Nikomedije da ih odvedu u Anciru.
a Grčki: ἐν ἀγαθρῶ Ἀγγείον. To je igra riječima na Agatangelovo ime.
b Jer ἀγαθρὸς ἀγγείος jest dobar glasnik; ἀγγείεσει, naviještati.
c Prvi sat ima Metafrast.
d Isti piše da su bili slijepi.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.