Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 23. siječnja

O svetim mučenicima Klementu, biskupu, i Agatangelu, Kristoforu i Haritonu, đakonima, i mnogim dječacima u Ankiri, Fengontu i Eukarpiju, vojnicima, u Amisu; kao i muškarcima, ženama i dječacima u Rimu

DE SANCTIS MARTYRIBUS CLEMENTE EPISC. ET AGATHANGELO, CHRISTOPHORO ET CHARITONE DIACONIS, ET PLURIBUS PUERIS ANCYRÆ, PHENGONTE ET EUCARPIO MILITIBUS, AMISI; ITEMQUE VIRIS, FEMINIS, PUERIS, ROMÆ

Sadržaj (22)
  1. § II. Djela sv. Klementa i drugova.
  2. § III. Sažetak Akata, iz Antologija Grka, koji je odobrio Klement VIII.
  3. (R: a) ISPITIVANJE I. U Galaciji.
  4. Ispitivanje II. U Rimu.
  5. ISPITIVANJE III. U Nikomediji; i pripovijest o plovidbi.
  6. ISPITIVANJE IV. U Anciri.
  7. Ispitivanje V. U Amisu.
  8. Ispitivanje VI. U Tarzu.
  9. Ispitivanje VII. U Anciri.
  10. Ista djela
  11. Mladost sv. Klementa. Biskupstvo.
  12. Sužanjstvo sv. Klementa, postojanost pred laskanjem i prijetnjama.
  13. Okrutne muke podnesene u Anciri.
  14. Prezrena Dioklecijanova obećanja.
  15. Različite muke podnesene u Rimu. Mnogi obraćeni i ovjenčani mučeništvom.
  16. Muke nanesene svecima u Nikomediji.
  17. Muke nanesene u Amisu. Mučeništvo sv. Fengonta i Eukarpa.
  18. Muka ognja svladana u Tarzu.
  19. Pokušaji upravitelja Sacerdota i Maksima.
  20. Pokušaji Perzijanca Afrodisija protiv svetaca.
  21. Mučeništvo sv. Agatangela u Ankari.
  22. Mučeništvo sv. Klementa, Kristofora i Haritona.

ISPITIVANJE IV. U Anciri.

Kad je sveti Kristov mučenik Klement stigao u Anciru, kličući od radosti i pozdravljajući je kao svoju domovinu, s neobičnom vedrinom lica izli se u molitvu zajedno sa sv. Agatangelom i reče: „Slava tebi, Bože, koji posvuda uslišavaš moju poniznost. Slava tebi, Kriste, jer sam vidio zemlju koja me rodila; jer si me vratio rodnom grobu predaka; jer me s pridošlicom, tvojim slugom Agatangelom, ponovno predstavljaš majčinim kostima.” Dovedoše ga oni čijoj je straži bio povjeren, sve dok ga ne privedu upravitelju. Sjednuvši na mjestu koje se zvalo Kripta, u kojem je bila malena crkva, Kuricije ih pokuša nagovoriti govoreći: „Doznao sam o vama koliko ste zemlje prošli, koliko ste pretrpjeli, u kakve ste pogibli ušli i koliko ste smrti izbjegli, pa vas žalim. Stoga vam savjetujem, budući da ste odavde podrijetlom. Posve ste naime zato drugdje na svijetu odbili popustiti da biste upravo u rodnom gradu štovali bogove. Ono dakle što je slavno za ovaj grad, a veličanstveno za mene, pristupite i žrtvujte bogovima, da grad proslavi svečani skup.” Odgovarajući, sveci rekoše: „Nismo vrijedni sažaljenja, ni na koji način. Radujemo se dapače takvim nevoljama; i nama čestitaju nebeski anđeli dok to trpimo. Vi ste pak dostojni sažaljenja zato što ne želite priznati jednoga i jedinoga Boga.”

29 Kuricije reče: „Budući da ste zle sreće i navikli na muke, udovoljit ću vašoj volji”, i zapovjedi krvnicima da pod pazuhe sv. Klementa stave užarene željezne ploče iz kojih su sijevale iskre plamena, da mu laktove privežu uz bokove, a zatim da u zemlju zabiju drvo koje odgovara visini njegova tijela i za njega ga privežu. Agatangelu pak, obješenome, zapovjedi da željeznim pandžama deru bokove i listove; i raspitivaše se kod njih: „Kako vas je obuzela ta odluka koja se bori protiv bogova? Zar neosjetljivi trošite cvijet mladosti u bolima?” Sv. Klement reče: „Naš se vanjski čovjek doduše raspada; a da nije na ovaj način, svakako bi se morao raspasti na neki drugi; ali unutarnji se obnavlja.” Ponovno dakle zapovjedi da se posve užarena kaciga stavi na glavu svetoga mučenika Klementa. Kad je to učinjeno, iz nosnica mu i ušiju suknu obilan dim. Dok je dakle Kristov mučenik trpio te neizrecive boli, duboko uzdahnu i zazivajući svojega Gospodina reče: „Neiscrpni izvore, vodo životvorna, kišo spasenja, izliječi me tom svojom rosom, jer bezbožnici užarenim željezom pale šator moje duše.” I dok je to govorio, odmah se ohladiše užarene sprave, a oni koji su kidali sv. Agatangela malaksaše. Kad je to vidio Kuricije, izvan sebe i dršćući cijelim tijelom, zapovjedi da ih odvedu u tamnicu.

30 A Klementova hraniteljica, istinska ljubiteljica mučenika i njegovateljica svetaca, Sofija, preplavljena s jedne strane suzama, a s druge radošću što je nekoć primila ovoga sina bez grijeha darovana joj od Boga, dođe noću u tamnicu, platnom otirući sukrvicu i krv s rana, ljubeći ruke mučenika i prislanjajući ih na svoje oči; i svetoga je Klementa hranila uobičajenim mahunarkama, kojima se od djetinjstva rado hranio, a sv. Agatangelu donosila je biranija jela. I dok su dugo vremena bili zadržani u tamnici, vjerna se Sofija radovala služeći im; i mnogi su se obraćali Gospodinu. Kuricije pak sve to javi Maksimijanu, koji odmah zapovjedi da svece okovane odvedu u Amis, namjesniku Domiciju.

31 Kad je to doznala vjerna Kristova službenica Sofija, radosno ih je pratila s dječacima koji su se kod nje odgajali. Sve je to bilo poznato Maksimijanu; zapovjedi stoga da se dječaci, ako prestanu slijediti Klementa i odreknu se njega i njegova nauka, neozlijeđeni otpuste kući; ako pak odbiju poslušati, neka poginu od mača. Kad su ih dakle vojnici pokušali odvesti, oni su se bacali na zemlju i grlili noge svetaca, tako da nisu mogli krenuti dalje, sve dok ih mačevima nisu rastavili dok su plakali i bili kao otrgnuti iz roditeljskoga zagrljaja. A sveti mučenici, jednako tako potreseni do dna duše, sa suzama su molili govoreći: „Primi, Kriste, ovaj mladi narod i uvedi u raj ovo malo stado, te ove malene mučenike smjesti sa svojim odraslim ispovjedaoicima, a svojoj službenici Sofiji uzvrati dostojnom nagradom za njihov odgoj.” I tako su dječaci, odvučeni odande od vojnika, posječeni mačem postigli blaženi svršetak na mjestu koje se zove Polje. A Bogu mila Sofija pristupi svecima i reče: „Nadam se da ću vas ponovno primiti”, te se pobrine da ih pokopa.

a Amis je grad Galaćana uz Crno more, Ptolemeju 'Amisos. Stjepan: 'Amisos pôdis ἀξιάλογος, διέχουσα Σινώπης εταδίους, ἐνακοσίους; ἱστι δ' ἐν τῶ Πόντῳ. Amis, znamenit grad, udaljen od Sinope devet stotina stadija; nalazi se pak na Pontu. Plinije, knj. 6, pogl. 2: Slobodni Amis, udaljen od Sinope 130 tisuća koraka... Uz Amis je bio spojen grad Eupatorija, koji je osnovao Mitridat. Nakon njegove pobjede oba su nazvana Pompejopolis. U grčkom kodeksu stalno piše 'Amisos, stoga prevodimo Amis.
b I sv. Platon je 22. srpnja pogubljen izvan grada Ancire, na mjestu koje se zove Polje.
c Tako smo nagađali da treba prevesti: grčki je, ὑπετρεψεν ἐν τῶ γαλατιῶ αὐτῆς, επιλερομένω λυκία. Što bi bilo ono γαλατιῶ, nismo mogli dokučiti, osim možda imanje, ili ljetnikovac, ili pisarska pogreška. Metafrast ima: vratila se kući.

Ispitivanje V. U Amisu.

Kad su mučenici Klement i Agatangel stigli u grad Amisenaca, vojnici ih privedoše namjesniku Domiciju; bio je pak peti dan. I zatekoše ga kako vodi istragu o kršćanima i određuje im muke. Ovdje sveci, kličući u duhu, rekoše: „Slava tebi, Kriste, koji sve pozivaš po ispovijedanju tvojega imena.” I prignuvši koljena dva sata, natopiše mjesto suzama. Završivši pak molitvu, bijahu privedeni namjesniku, a ujedno i carev proglas te ono što im je dotad bilo učinjeno. Domicije zapovjedi da mu ih sutradan dovedu na sasvim druge i teže muke. Pristupiše sveci puni Duha Svetoga i mudrosti, koju počeše pokazivati i namjesniku, potičući ga da odstupi od zablude ispraznih idola i prione uz kršćansku istinu, govoreći da je na nebesima nada besmrtnosti i kraljevstvo za koje oni rado podnose takve muke. Mnogo je riječi bl. Klement upućivao Domiciju, dok se sv. Agatangel, crpeći u duši silnu radost iz njegova govora i nauka, baci na koljena pred njegove noge. Uhvativši ga, bl. Klement ga podiže i padoše jedan drugome u zagrljaj. Vidjevši to, namjesnik zapovjedi da ih razdvoje i reče: „Varalice i protivnici bogova, neće vam uspjeti naum vaše čarobnjačke vještine. Već sam iz poslanoga izvješća doznao sve o vama; ako ste prije i umakli, kod mene vam se to neće dogoditi. Nego se ili dragovoljno priklonite boljim odlukama i poklonite se bogovima, ili će se, ako ne poslušate, smisliti način na koji ćete biti istrgnuti iz ovoga života.” Sv. Klement reče: „Mi se ne služimo ispraznim i brbljavim riječima; nastojimo naime postići nebeske i vječne stanove.”

33 Razljućen, namjesnik zapovjedi da ih bace u živo vapno i da vojnici stražare okolo: „Da ih tko noću”, reče, „ne izvuče odatle.” Bačeni su u živo vapno na dan Priprave, u drugi sat, te su hvalili i blagoslivljali Boga; a svjetlost se vidjela oko njih cijelu noć. Dvojica dakle od vojnika koji su ih čuvali, promatrajući ono noćno bljeskanje svjetlosti, i sami uskočiše u živo vapno. Sutradan, u subotu naime, u treći sat, namjesnik zapovjedi da se mučenici izbace iz živoga vapna, smatrajući ih mrtvima. Došavši, vojnici ih nađoše zdrave, čak i netaknuta lica, predane molitvi. Izvukavši ih iz jame, dovedoše ih zajedno s vojnicima posve neozlijeđene. Čuvši namjesnik da i vojnici vjeruju u Krista, zapovjedi da ih razapnu na križ, i tako obojica dovršiše svoje ispovijedanje. Imena im bijahu Fengon i Eukarpije. Poginuše pak u subotu, sedmoga rujna.

34 Zatim namjesnik zapovjedi da mu privedu druge i obećavaše im časti. Preblaženi Klement reče: „Mi sve što je na svijetu smatramo gubitkom da bismo Krista stekli.” Tako raspaljen, namjesnik zapovjedi da im se izrežu po dva remena s ramena svakoga od njih, a zatim da ih tuku štapovima. Dugo tučeni, tako da su im se i kosti smrskale, hrabrim i nepobjedivim duhom podnosili su boli. A Kristov mučenik Klement povika govoreći: „Stvoritelju svakoga duha, kojega anđeoska vojska uzvisuje slavom i čašću, ispuni klicanjem smrskane kosti svojih slugu, koje si stvorio dok ih nije bilo i češće smrskane izliječio. Ti si naime, nepobjedivi Kralju, onaj koji se u nama bori i učvršćuje nas u ovim nevoljama koje trpimo, da se, kad tijelo naše poniznosti nadvlada takve muke, u našoj slabosti proslavi tvoja snaga.” Ponovno zapovjedi namjesnik da se užare željezni ležajevi i da se na njih odvojeno polože sveci; odozdo pak da se potpali jaka vatra, a odozgo da se lijeva ulje te posipa sumpor i smola. Kad su se dakle dim i iskre digli u zrak, mnoštvo koje je stajalo unaokolo, misleći da su se već ugušili, klicanjem pozdravi namjesnika. I on sam, hvaleći se da ih je napokon usmrtio, zapovjedi krvnicima da prestanu i bace tijela u rijeku. Ali sveci, obuzeti najslađim snom, obojica vidješe jednu te istu stvar, naime Krista kako dolazi k njima s vojskom anđela i govori im: „Ne bojte se, ja sam s vama.” I probudivši se, pripovijedahu jedan drugome viđenja, kako su naime ugledali Gospodina; i još su se više radovali i učvršćivali. Namjesnik ih stoga zapovjedi odvesti u tamnicu, gdje ostadoše dugo vremena. A čuvši namjesnik da je Maksimijan stigao u Anciru (takav se naime glas bio proširio; a tada je bio u Tarzu), ponovno mu šalje sužnje. Njegovi ih dakle pratioci odvedoše iz Amisa sve do Ancire.

Ispitivanje VI. U Tarzu.

Putujući presveti mučenici Klement i Agatangel iz Amisa u Anciru sa snažnom vojničkom pratnjom, ali i s velikom pratnjom kršćana, iscrpljeni naporom, vrućinom i žeđu zajedno sa suputnicima, dođoše u neko polje koje je, posve bez vode, već samom svojom duljinom silno pojačavalo žeđ. Vidjevši dakle sveti mučenici da suputnici već malaksavaju, prignuvši koljena na zemlju i natapajući tlo suzama, ovako se glasno pomoliše Bogu: „O Bože, stvoritelju sve naravi, pogledaj na nevolju svojih slugu: premda je naime ovo mjesto pusto i bez vode, ipak ti ništa od onoga što se od tebe traži nije teško. Tvojom se naime voljom i morski val stvrdnuo poput kamena, i strma se stijena razdvojila da izlije vode. Sve naime dozivaš iz ništavila. Daj sada nama, svojim slugama, olakšanje od žeđi, jer za tobom ožednje duša naša, a trčimo u žeđi i vrućini bezvodnim krajem.” Kad su ustali i pogledali u nebo, na tom se istom mjestu pojavi izvor vode kao iz vrela, odakle su se svi napili i okrijepili; tako da se glas o tome pronio do okolnih stanovnika i k njima se sleglo silno mnoštvo muškaraca i žena koji su dovodili bolesnike što su ih imali, a oni ih sve molitvama upravljenima Bogu vratiše zdravlju. Nakon toga ponovno se pomoli preblaženi mučenik Klement i reče: „Gospodine Isuse Kriste, Kralju vjekova, daj meni grešniku da do kraja svojega života trpim za tebe i podnosim nevolje i napore za tvoje ime, kako bismo ti još donijeli plod mnogih duša i primili plaću s tvojim izabranicima u vijeke vjekova. Amen.” I dođe k njemu glas koji reče: „Što si tražio, dano ti je. Okrijepi se i ojačaj te dovrši preostalo vrijeme svojega života: tijek borbe s već proteklim godinama iznosit će ukupno dvadeset i osam godina, kako si tražio.”

36 Kad su vojnici stigli u Anciru i doznali da car Maksimijan boravi u Tarzu, odvedoše svece onamo i privedoše mu ih; pogledavši ih i prezrevši ih, on reče: „Čini se da ste kod onih kojima ste dosad bili slani ostali nepobjedivi zato da biste došli k nama; carsko naime veličanstvo često običava promijeniti ma kako izopačenu odluku duha. Evo dakle i ja sam vas udostojao svoje nazočnosti. Ali iskusit ćete i moju blagost i dobrohotnost ako priznate bogove.” A oni odgovarajući rekoše: „Molimo, care, da i ti postaneš dostojan Kristove nazočnosti i uživaš njegovu blagost i dobrohotnost. On je naime Kralj kraljeva i on će vladati nad svim narodima po vašem Rimskom Carstvu, koje se naziva Željeznom palicom, kao što je pisano: Vladat ćeš nad njima željeznom palicom. Ali i nakon vas pobožni će vladari preuzeti carstvo.” Reče im Maksimijan: „Koje ste to proročanske knjige čitali, smrti dostojni?” Sv. Klement reče: „Ne vračarske, daleko bilo, nego proročke, u kojima se kaže: Podići će Bog u posljednje dane pobožne kraljeve.” Maksimijan reče: „Posve o nama govore. Takvom se naime pobožnošću služimo prema bogovima da strogo i oštro kažnjavamo one koji im se ne pokoravaju.” Sv. Klement reče: „Ako je došlo do neke promjene bezbožnosti otkako je izrečeno ono proročanstvo pa sve do sada, mogao bi se činiti neki razlog za takvu tvrdnju; ako je pak isto praznovjerje prema idolima vladalo i tada i sada, zasigurno će neko drugo biti vrijeme pobožnih vladara.”

37 Kipeći od žuči, car zapovjedi da se peć naloži golemom vatrom i da ih bace u nju. Dan i noć proveli su sveci u njoj; a u međuvremenu se čula preslatka pjesma i širio se najugodniji miris. To bi javljeno Maksimijanu, koji zapovjedi da se peć otvori; i mučenici bijahu nađeni živi, raširenih i k nebu podignutih ruku, kako blagoslivljaju Boga. Dozvavši ih, Maksimijan reče: „Učinite mi to i otkrijte kojim se čarolijama obuzdava vatra.” Rekoše sveti mučenici: „Nikakvim se čarolijama ne obuzdava vatra, nego obećanjima onoga koji je rekao: Ako i prođeš kroz vatru, plamen te neće opeći.” Ponovno zapovjedi da ih javno vuku; dok se to događalo, cijeli je grad gledao nepravedno mučenje i njihovu nepromjenjivu odluku, te se mnogi po njima pridružiše Kristu. Kad su pak bili dovučeni sve do palače, car zapovjedi da ih bace u tamnicu, onako okovane lancima, i da ih ondje ostave zatvorene četiri godine, govoreći: „Možda će dugotrajnost vremena smekšati onu svadljivu krutost.”

38 Kad su navršili propisano vrijeme, Maksimijan ih se sjeti te, obaviješten da su još živi i da ustraju u prijašnjoj odluci, silno se začudi i upita govoreći: „Komu će ih naposljetku trebati poslati? Nije naime dolično da se bezbožni i prezreni ljudi ispituju pred carevim sudištem.” Tada su k caru iz različitih pokrajina bili došli vojskovođe i prefekti zbog različitih poslova. Neki dakle vojskovođa, po imenu Sacerdon, nekoliko je godina prije bio preuzeo upravu Galacije, a tada je bio ondje nazočan te se po javnom svjedočanstvu smatrao osobito revnim štovateljem bogova, koji je i mnoge kršćane pogubio raznim mukama. Njemu dakle Maksimijan naloži da provede istragu o svetim mučenicima Klementu i Agatangelu. On, kao da želi pokazati svoju bezbožnost, pažljivo i revno sjede na sudačku stolicu i zapovjedi da se privedu sveci, misleći da će ih mnogim govorima i obećanjima darova odvratiti od pobožnosti. I čas je laskanjem, a čas oštrim riječima nastojao uzdrmati njihovu božansku mudrost: „Poslušajte Sacerdona”, govorio je, „kojemu nije umakao nijedan od kršćana koji nastanjuju Pont ili Galaciju, koji sam mnoge od njih pomirio s bogovima, a mnoge tvrdokornije predao smrti. Poslušajte me dakle i žrtvujte, da budete obasuti hvalom i častima, budući da ste zbog ovoga dugo vremena bijedno mučeni.” Rekoše sveci: „Onaj koji će nas braniti i počastiti jest Krist, koji obiluje tolikim mnoštvom darova da trpljenja sadašnjega vremena nisu dostojna slave koja će nam se od njega udijeliti.” Čuvši to, on zapovjedi da im deru ramena sve dok se kosti ne ogole. Kad je opazio da ih to nimalo ne uzbuđuje u duhu, zapovjedi ponovno da ih dugo deru i kidaju po leđima sve dok se i sam sklop kostiju nije vidio očima i dok se nisu mogli izbrojiti zglobovi kralježaka u kralježnici. Potresen zatim i gotovo iznemogao, Sacerdon dade znak da ih skinu s drveta i ponovno bace u tamnicu. I jedva se sam, nošen od svojih, povukao ispuštajući dušu. A sveti su mučenici išli kao strašan prizor onima koji su ih gledali; otpadalo je naime meso zajedno s krvlju, koje su vjernici s poštovanjem skupljali zajedno s prašinom.

39 Čuvši što se dogodilo i bestidno se smijući, Maksimijan reče: „To je taj u svima govorima slavljeni Sacerdon.” A jedan od nazočnih, i sam vojskovođa, po imenu Maksim, reče: „Zaklinjem tvoje veličanstvo da mi se dopusti iskušati ove ljude. Uzdajem se naime u svemoguće bogove da ću ih ili slomiti ili ukloniti iz života.” Car kimnu u znak pristanka. On pak, odgađajući stvar na neko vrijeme, kao da još ne primjenjuje silu nego vijeća, mirovao je. Zatim ih nakon nekoliko dana pozva kao slučajno i, tješeći ih kao prijatelje, obasipaše ih mnogim pohvalama. Nakon duga vremena, vidjevši Maksim da ga smatraju bezbožnikom, a da oni još čvršće ustraju u svojoj odluci, dozva ih i reče: „Zdravo, ljudi, za koje se brinu nepobjedivi bogovi. Često su mi se naime ukazivali i po proroštvima i po snovima te me odvraćali od toga da vam nanesem smrt, jer dobro poznaju vrijeme odluke koju ste dragovoljno prihvatili. Sada je dakle blizu vaše obraćenje k njima, kao što mi je prošle noći otkrio veliki Dionizije rekavši: Dovedi te ljude k meni. Evo i doličnih žrtvenika i pripremljenih ljevanica. Pristupite dakle i prinesite ove žrtve.” Odgovarajući, sveci mu rekoše: „Dobro si slagao. Što naime danju, to isto i noću govore tvoji bogovi. Kakav je dakle Dionizije to rekao, kameni ili mjedeni? Ako je kameni, razbijen za gradnju nestat će, ili spaljen pretvorit će se u vapno; ako je mjedeni, pretopit će se u ropske posude.”

40 Čuvši to, zapovjedi da se u zemlju zabiju zašiljeni šiljci dugi jednu stopu, s vrhom okrenutim prema gore, i da se bl. Klement polegne nauznak na same šiljke te tuče tvrdim batinama. Dok su ga tukli, šiljci su ga probadali s leđa: jedni su prodirali od lopatica sve do srca i prsa; drugi od kralježnice i ramena sve do trbuha; treći su prolazili od stražnjice sve do bedara i stidnih dijelova tijela, a Agatangelu je po glavi bilo izliveno rastaljeno olovo. Budući da nisu disali ni govorili ništa drugo osim Krista, zapovjedi da se Klement skine s onih šiljaka, a jedva su ga mogli otrgnuti odatle, jer je bio poput rastrgane haljine; Maksim je stajao ukočen od zaprepaštenja. Reče mu pak mučenik: „Spoznajete li sada napokon da se ne bori naše tijelo, nego onaj koji dušu, koja je odavno željela pobjeći iz tijela, još uvijek u njemu zadržava? I mi se sami divimo Kristovoj snazi u nama.” On pak zapovjedi da ih drugi uzmu na ramena i odnesu u tamnicu. Doznavši to, Maksimijan zapovjedi da ih ostave u okovima dok sami od sebe ne izdahnu.

41 Nakon nekoga vremena, doznavši što im je bilo učinjeno, neki Afrodizije, podrijetlom Perzijanac, i sam izumitelj mnogih istraga i muka protiv kršćana, zatraži ih za sebe od cara. Kad ih je dobio, priredi u svojoj kući sjajnu gozbu i raskošnu i bogatu čast te ih pozva da s njim jedu. Ali sveti Kristovi mučenici, držeći se uobičajenoga posta i ne uzimajući nikakve druge hrane osim Gospodnjega Tijela i Krvi te malo mahunarki, nisu ni dotakli postavljena jela. Kad ih je dakle prefekt silio da jedu s njim, rekoše mu: „Mi se hranimo nebeskom hranom; tko nju jede, neće ogladnjeti, nego će živjeti dovijeka. Ondje nam je pripravljena večera koja će biti to sjajnija što se ovdje dulje zadržavamo u mukama.” Razljućen, prefekt zapovjedi da ih vrate u tamnicu i reče: „Ta će vaša večera zasigurno biti gorka smrt, za koju ću se ja pobrinuti da je sutra okusite.” Ujutro pak zapovjedi da se donesu dva mlinska kamena i privežu im o vratove, te da ih tako vuku posred grada i da ih puk kamenuje, dok se u međuvremenu oglašava ovo: „Tko se ne pokorava carevima i ne žrtvuje bogovima, podnosi ovakve muke.” Dugo na taj način vučeni, neprestano su ispovijedali Krista, te su se potom promatračima činili kao besmrtni, jer su od Boga vrlo brzo ponovno zadobivali tijelo i snagu.

42 Zbog njihove vjere i strpljivosti u ovom ispitivanju velik je broj pogana povjerovao u Krista. I to bi javljeno Maksimijanu, koji, silno uvrijeđen tom viješću, kao da popušta, ponovno zapovjedi da ih ostave u tamnici, dok se naravno ne navrši cijelo vrijeme njihova ispovijedanja prema Spasiteljevu obećanju. Kad su dugo bili zadržani u tamnici, a mnogi su drugi mučenici kasnije ušli u borbu i ipak je prije dovršili, sluge upozoriše Maksimijana govoreći: „Što želiš učiniti s onim teško smrtnim ljudima, ili radije besmrtnima”, tako su ih naime nazivali jer su pretrpjeli veoma mnogo. On pak, huleći svojim bogovima, reče: „Odakle su? Znate li?” Rekoše: „Iz njihovih prijašnjih spisa doznali smo da su rodom iz pokrajine Galacije, iz grada Ancire.” Čuvši to, odmah zapovjedi da ih odvedu onamo vojskovođi Luciju, koji je tada upravljao tom pokrajinom. Doznavši to, sveti su mučenici bili ispunjeni neobičnom radošću, slaveći Boga i govoreći: „Slava tebi, Bože, koji nas nisi iznevjerio u našoj nadi, koji nas, premda si nas pokazao mnogim gradovima, nisi učinio prognanicima iz domovine, nego nas nakon mnogih trpljenja šalješ u dom našega počinka.” I tako su, slaveći Boga, bili odvedeni iz Tarza.

Ispitivanje VII. U Anciri.

Ponovno su Kristovi mučenici Klement i Agatangelo dovedeni u Anciru i izvedeni pred vojvodu Lucija. On zapovijeda da ih odvedu u Kusp i privežu za velik kamen, kako se ne bi mogli ni pomaknuti. Sutradan naređuje da se izvede sam sveti Agatangelo i kaže mu: „Saznao sam da te, budući da si blage naravi, Klement prevario. Poznato je, naime, kako opako društvo, učvršćeno vremenom, poprima snagu naravi, kao što kaže neki mudrac: Voda koja često kaplje probija kamen. Stoga si nam došao kao dobar glasnik, donoseći nam svoje obraćenje. Vidjet ćeš, naime, i Klementa kako se pred domovinom ponosno pokazuje i u njoj štuje bogove.” Sveti Agatangelo reče: „Mene je Krist pozvao po svome sluzi Klementu, i nisam uveden u zabludu, nego sam od zablude odvraćen, od koje želim biti slobodan sve do kraja života i tako prijeći Kristu.” Nato Lucije zapovjedi da mu se u uši uvuku užarene željezne igle i da mu se buktinje prinesu bokovima. Kad je od pare i žara osjetio jake bolove u mozgu te da mu se duh guši, zavapio je govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, nemoj me lišiti svojih dobara i uživanja prosvijetljenoga života, nego mi daj strpljivost i pobjedu i učini me dostojnim da savršeno dovršim trku ispovijedanja, pridružujući me svome sluzi Klementu i svima koji su se za tebe plemenito borili, i dopusti da sada dođem k tebi, jer tijelo moje malaksava, a duša se moja u tebe uzdala.” Vidjevši vojvoda da ništa ne postiže, zapovjedi da se nad njim izvrši smrtna kazna mačem. Preuzevši ga, krvnici su ga odveli na mjesto koje se zove Kript i odrubili mu glavu. Ubijen je sveti Kristov mučenik Agatangelo petoga dana mjeseca studenoga. Njegove je svete relikvije uzela pobožna žena Sofija, umotala ih u platno s ugodnim mirisom miomirisa i položila na istome mjestu, zvanom Kript, na stubama kojima se otvara ulaz u crkvicu, u najdublji grob. Mučeništvo je sveti Agatangelo podnio za careva Dioklecijana i Maksimijana, pod namjesnicima Agripinom, Kuricijem, Domicijem, Sacerdonom, Maksimom, Afrodizijem i Lucijem.

44 Čuvši Kristov borac Klement da je blaženi Agatangelo dovršio svoju borbu, onako privezan za kamen prostre se licem na zemlju i pomoli se Bogu ovim riječima: „Oče sveti, zahvaljujem ti. Pravedni Gospodine, slavim tvoju slavu, jer si se udostojao svoga slugu Agatangela učiniti subaštinikom onih koji su te ispovjedili. Zahvaljujem ti, Kriste, jer nisi prezreo moju prošnju. Slava tebi, jer si mu dao snagu strpljivosti i krepost s visine, da pogazi đavlovu zabludu; a kad njega i po nama poniznima postidiš i povedeš u trijumfu, ispuni zatim sve mirom.” Nato Lucije zapovjedi da se mučeniku Klementu, privezanome za kamen, glava i lice tuku toljagama, zadajući mu svakodnevno po sto pedeset udaraca. Teklo je pak obilje krvi, tako da se ne samo kamen, nego i sve tlo oko njega natopilo. A njega, obasjanoga noću nebeskom svjetlošću, liječili su anđeli.

45 Kad je pak sveti mučenik dugo vremena na taj način podnosio okove i kamen u tamnici te udarce, napokon je došla sveta svetkovina Bogojavljenja. Koliko je god dakle u tome mjestu bilo kršćana, kao i ljubiteljica mučenika Sofija, uzevši mnoštvo slugu i kod nje odgajane siročadi obaju spolova, pošli su u tamnicu, i svi zajedno ušavši odriješili su blaženoga Klementa od okova i izveli ga iz tamnice; i odjenula ga je Sofija u bijelu haljinu, zaogrnula ga biskupskim ogrtačem i predala mu sveto Evanđelje, a kršćani su ga uzeli u sredinu te ga s miomirisima i kadom i mnogim svjetlima doveli u svoju malu crkvu.

46 Dok su pak išli putem, izabrani Kristov biskup i mučenik Klement, podignuvši desnicu prema zboru, pomolio se glasno govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, koji si se u noći svoga uskrsnuća ukazao svetim ženama i po njima svojim učenicima javio da si uskrsnuo; kojemu se klanja svaka anđeoska sila; koji si uzveličao slavnu i svetu Djevicu i Bogorodicu Mariju i u njoj očitovao neshvatljivo otajstvo; usliši me u ovaj čas i nakon moje smrti udijeli svome stadu obilno milosrđe, opraštajući mu uvijek iznova sve grijehe; udovolji molbama koje vode spasenju ovoj svojoj službenici Sofiji i daj joj vječno klicanje svoga spasenja, pridružujući je petorici djevica. Evo, naime, za tvoje sveto ime podnijela je od svoje mladosti mnogo truda i nevolje zbog mene i zbog onih dječaka koji su zbog tebe zaklani. Daj dobru nagradu hraniteljici i njegovateljici mučenika, i svima koji sa sličnim žarom dolaze na čast i polaganje moga tijela, i koji će nasljedovati dobročinstvo što nam ga je ona iskazala i prenijeti ga potomcima. Znam, naime, da njezino djelo neće propasti. Štoviše, i nas ćeš mrtve nedugo zatim ponovno izvesti i kao žive pokazati pod pobožnim carevima i namjesnicima. Jer kao što si nas sada u ovome životu predao najbezbožnijim vladarima, da se pokaže tvoja snaga u našemu smrtnom tijelu, tako ćeš nakon našega preminuća kršćanskim i pobožnim carevima i namjesnicima pokazati naše relikvije, da im daruješ što god te zamole po našim satrvenim kostima, i da pokažeš kako svi koji su za tebe umrli uistinu žive. Kod koga pak budu pohranjene moje relikvije i tko mi iskaže ikakvo dobro, uzvrati mu stostruko, kao što si obećao; i u koji god grad uđemo, ili kuću, ili kraljevstvo, neka tvoj mir sedmerostruko počine nad njima; i ako tko na moju čast, koji sam za tebe bio izvrgnut pogrdama i uvredama, sagradi oratorij za čuvanje mojih relikvija, obaspi ga mnogostrukom nagradom, da koliko god truda uloži na slavu moga tijela, koje je za tebe izmučeno mnogim bolovima i umrlo, toliku nagradu postigne kod tebe; i ako te tko na mome grobu zamoli bilo što je pravedno i korisno, odmah usliši; udijeli svoje bogate darove svima koji budu slavili moju uspomenu radi tvoga imena. Hajde, Vladaru svemira, smiri progon svojih slugu, otjeraj vukove od svoga stada, proslavi kršćanstvo po svojim izabranicima, da se u slobodi samo tebi klanjaju, samo tebe štuju, da se proslave oni koji tebe slave, jer tebi priliči slava u vijeke. Amen.”

47 A ljubiteljica mučenika Sofija, idući slijeva mučeniku, podupirala ga je svojim rukama, i sama urešena bijelim haljinama. Ušavši pak u crkvu sa svima koji su bili nazočni, zatvorili su vrata da spriječe upade bezbožnika i bili su ondje cijelu noć pjevajući anđeosku psalmodiju. Kad je svanulo jutro, s velikom su radošću i sjajem obavili blagdansku liturgiju. Pošto su božanska žrtva i ostalo po redu bili dovršeni, sjeo je preblaženi Klement, i nadstojnicima koji su motrili da im možda iznenada ne bi banuli pogani, on, kao poučen od Duha Svetoga i predosjećajući da se približilo njegovo vrijeme, obrati se govoreći: „Ne bojte se, braćo; ni jedan od vas neće propasti, nikoga vuk neće napasti, nikoga neće ugrabiti. Ja ću kao najamnik izaći za vas: vaš je vrhovni pastir položio svoj život za svoje razumne ovce, pa stoga i nama priliči položiti život za njega i njegovo stado. Ne bojte se dakle. Bezbožnost je bila jaka, ali već se urušava. Tako će opaki carevi sada prestati i njihov će se nasilni bijes ugasiti. Uskoro će pak Krist podariti mir svome stadu, podižući sebi drugib Rim. A i prijašnji će Rim prihvatiti njegovu riječ. Svaki će se grad i kraj ispuniti njegovom spoznajom i on će sukraljevati s kraljevima; u slobodi će se ispuniti crkve i otvorit će se one koje su sada zatvorene; poganski će se pak hramovi zatvoriti, a oni koji u njima sada žrtvuju razbjeći će se; i strahom kojim vas sada plaše, sami će se bojati. O nas će se razbiti bijes bezbožnika. Neki će od vas vidjeti progon onih koji vas zastrašuju.”

48 Dok je on to govorio, Kristoljubiva Sofija zamolila je sve koji su se okupili, bogate i siromašne, udovice i siročad,c da posjedaju po zemlji radi uzimanja hrane, svi raspoređeni u družine, po deset u svakoj. Kruhove pak, jela i vino poslužila je ona sama sa slugama, i priređujući gozbu dvanaest dana, radovala se i svečano svetkovala s udovicama i siročadi, sve dajući od svoga, na čast svetoga mučenika Klementa. Kad je dakle napokon mučenika pozvao blaženi svršetak i došao rok koji je Krist odredio, u dan Gospodnji, u vrijeme svete žrtve, dok je sveti Klement stajao i nastojao da se sve obavi po obredu i da svi vjernici postanu dionici otajstava, dok su božanski darovi još bili položeni na svetome stolu, uđe neki namjesnik po imenu Aleksandar s četom vojnika, primivši ovlast od cara, i zapovjedi da jedan od vojnika odrubi glavu svetome biskupu i mučeniku dok mu je glava bila prignuta nad svetim stolom, a da se izložena neokaljana žrtva javno baci pred vojnike. A oni koji su bili nazočni, otišli su ne bez suza. Dvojica pak od levita koji su posluživali neokaljanoj žrtvi, kojima su imena bila Kristofor i Hariton, stajahu uz sveti stol, želeći i sami blaženstvo vječnoga života i oplakujući ono što se dogodilo. Namjesnik pak zapovjedi da se i njih ukloni iz sredine, a stol prevrne.

49 A vjerna Sofija zajedno s drugima, uzevši časno tijelo svetoga biskupa i mučenika, toliko puta ovjenčano ponovljenom pobjedom, dolično ga odjene i, umotavši ga u čisto platno, s miomirisima, himnima i svjetlima položi u onu crkvu koja se zvala u Kriptu, te im se napokon ovako obratila mudra i mučenika ljubiteljica Sofija: „Ja sam vas položila u Kript, to jest u skrovito mjesto; a Krist, za kojega ste podnijeli mnoge muke, postavit će vas na otvoreno i javno mjesto, kao da vas ponovno uskrisuje prijenosom i opet vraća, pošto vam bude sagrađen dostojan dom. Neće te, naime, gospodine moj i sine, sve do kraja napustiti majka, hraniteljica i odgojiteljica, ne samo u skrovitosti, nego s radošću služeći, čašćena pod kršćanskim kraljevima i namjesnicima, i sama sretna što će postati dionicom vaše slave na svijetu. Mene, naime, što preostaje, starost već zove k vama. Sve do sada sam, naime, sačuvana na životu da se pobrinem za vaša tijela i pokopam ih. Nego molite da s vama zavrijedim onaj počinak.”

50 I izrekavši to, suzama je natapala grob u kojem je prije bio pohranjen sveti mučenik Agatangelo. Već je, naime, bila započela ogradu na ulazu i utvrdila mjesto. Ondje je također sveti Klement, dok je živio, imao ćeliju u kojoj je često boravio, uz iste stube. I relikvije đakona položila je presveta Sofija blizu tjelesa dvojice prijašnjih. Dovršena je pak borba najplemenitijega i najhrabrijega biskupa i mučenika Klementa dvadeset trećega dana siječnja. Započeo je ispovijedanje i borio se pod carevima Dioklecijanom i Maksimijanom, pod namjesnicima Domicijanom, Agripinom, Kuricijem, Domicijem, Sacerdonom, Maksimom, Afrodizijem, Lucijem i Aleksandrom; dvadeset osam godina vodio je lijepu borbu, na slavu i hvalu velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, kojemu slava i vlast u beskonačne vijeke vjekova. Amen.

a U grčkome se kaže 'Ενάγεις, što znači ravnatelje igara: ovdje se, čini se, misli na svete vratare.
b Misli na Carigrad, nazvan novim Rimom.
c Na grčkome se to ovako izriče: παρεχάλεσεν ἀναχλιθῆναι εἰς τὴν γὴν, συμπόσια, συμπέσια, ἀνά δέξα, δέξα. Čini se da je smisao onaj koji smo izrazili.

Ista djela

AUTOR ŠIMUN METAFRAT, PREVODITELJ GENCIJAN HERVET, FRANCUZ.

Rođenje i odgoj sv. Klementa. Smrt roditelja.

Poslije dvjesto pedesete godine Gospodina našega Isusa Krista, dvanaeste godine cara Valerijana, za konzulata samoga Valerijana i Lucijana, onaj uistinu veliki i divni Klement u Anciri, metropoli prve pokrajine Galata, poput neke izvrsne loze bijaše sa svih strana pun mnogih grozdova dobroga duha. Ona ga je, naime, rodila i mnogim drugim gradovima poslala kao presjajni uzor mučeništva, a i sama je ubrala lijepe plodove savršenstva.

2 Bijaše pak ugledna roda, potekao iz plemenite i visoke krvi. Imao je, naime, oca i majku, i to nju od obaju roditelja slavnih i vjernih, a njega koji se u vjeri a od vjerne Sofije veoma razlikovao i bio odan poganskoj ludosti. Jer premda ju je imao za životnu suputnicu i sustanarku, uvijek mnogo govoreći i čineći, nastojao ju je učiniti dionicom svoje vjere. Ona pak, nadmašujući muža veličinom duše, tim je većim marom nastojala da ga, ako bi ikako bilo moguće, privede pravoj pobožnosti. Ali on, spavajući u dubokim tminama zablude, bijaše po svojoj volji zao i odbijaše pogledati veliku svjetlost istine. Stoga tako bijednik i umire dvostrukom smrću, naime tijela i duše. A ženi od njega ostaje samo ovaj divni sin Klement, još dojenče, kojega je majka držala na svojim rukama i hranila svojim grudima.

3 Budući da je tako majka ostala udovicom bez muža, a njezina je nada u dječaka još bila krhka, posvećivala mu je toliko truda i tako ga brižno pazila da mu je bila sve: i otac, i odgojitelj, i majka. Jer najprije ga je revno hranila i činila ono što dolikuje majci prema sinu. Kad je pak već dosegnuo onu dob u kojoj su dječaci sposobni za pouke, ispravno razborita, ulila mu je ispravno načelo pobožnosti, tako da ga je s pravom nazvala Klementom, ili bolje proročki, i kako je odgovaralo svršetku. Znala je, naime, da će on biti poput nekeb loze pravoga Kristova trsa i da će mu donijeti plod mnogih duša, premda će ga mnogi kraljevi, poput nekih loših vinogradara, često obrezivati mnogim mukama, kao što će u nastavku pokazati izlaganje.

4 Dok je Klement tako živio i dok ga je dobrostiva majka tako lijepo hranila i odgajala, ona, osjećajući da joj se bliži odlazak, blago i s ljubavlju zagrli dječaka, koji još nije bio navršio dvanaestu godinu, te ga nastojaše učiniti baštinikom ne toliko svoga imetka koliko blaga koje je na nebesima, povjeravajući mu ovo u najslađim zagrljajima: „Sine moj, sine predragi, sine koji si prije nego što si vidio svoga oca, vidio sirotinstvo; ali si se obogatio bogatstvom Boga Oca i sirotinstvo si iskoristio za sreću; ja sam te, doduše, rodila tijelom, ali te Krist preporodio po Duhu. Spoznaj svoga oca, pazi da ti naziv njegova sina ne bude lažno nadjenut. Služi jedino Kristu, u Krista položi svoje pouzdanje. On je uistinu besmrtnost, on je spasenje, onaj koji je s neba sišao radi nas i nas također zajedno sa sobom u visinu uzdigao i učinio svojim sinovima i bogovima. Tko se dakle pokorava ovome Gospodinu, nadvladat će sve što je teško, ne samo one koji štuju kipove, obarajući i rušeći tirane i kraljeve, nego posramljujući i one koje oni štuju, demone, te njihova vođu i poglavara đavla.”

5 Zatim, dok je govorila, očiju punih suza i ispunjena milošću božanskoga motrenja, izlaže i ono što se imalo dogoditi Klementu, i to posve proročki, te govoraše: „Molim te, sine predragi, molim te da mi daš jednu milost za sve. Budući da, naime, nastupa teško vrijeme i silovito puše progon bezbožnosti, a i sam ćeš, kako kaže naš Gospodin, zbog njega biti vođen pred kraljeve i namjesnike, iskaži mi tu čast, sine, da za njega stojiš hrabar i odvažan i da mi sačuvaš čvrsto i postojano ispovijedanje: i uzdam se u svoga Krista, o ude moj, uzdam se da će uskoro i na tvojoj glavi procvjetati vijenac mučeništva. Pripremi dakle samoga sebe i potakni svoju dušu na krepost velikodušnosti, da te borbe ne zateknu nepripravna. Nije, naime, borba protiv neprijatelja vrijednih prezira, niti oko beznačajnih stvari. Nego su protivnici sam Zli te njegovi službenici i sateliti: a radi se o vječnome životu i časti, ili pak o sramoti kojoj nikada nema kraja i o muci. Ili neka te dakle dobra potaknu, ili neka te strahote odvrate. Sramotno je, o sine, da vojnici za svoga suslugu i smrtnoga kralja rado idu u smrt, a da mi to ne želimo slično podnijeti za besmrtnoga Kralja. Iako oni od njega ne primaju ništa što bi odgovaralo zaslugama tolike dobrohotnosti. Koji je, naime, dar tolike važnosti kolike je život? Ili kakav nakon smrti postoji osjećaj onoga što se daruje? Ali ako umreš za Krista, zajedničkoga Gospodina sviju, umjesto života koji je privremen, imat ćeš besmrtni; umjesto naslada, slave i bogatstva koje uvijek protječe, uživat ćeš vječno blaženstvo. A što ako sada i ne umremo? Nećemo li malo kasnije svakako umrijeti i vratiti dug zajednički svima? A uostalom, smrt koja se podnosi radi Krista s pravom se neće ni smatrati smrću. Uvijek joj se, naime, boljom nadom u buduće stvari oduzima osjećaj.”

6 „Prije svega pak, o sine, treba razmatrati ono kako je sam Stvoritelj cjelokupne stvorene naravi i Tvorac našega roda radi nas postao čovjekom, i došavši na zemlju, živio je s ljudima. Zašto da ne kažem ono što je najveće, da je Gospodin i za nas nezahvalne sluge bio osuđen na smrt, popljuvan, ćuškan i naposljetku umro? I sve je to on podnio radi nas i našega spasenja, da se razriješi tiranija grijeha, da se ukloni prijašnja osuda, da nam se ponovno otvore vrata neba. Kako dakle nećemo biti nedostojni oproštenja, o sine, ako je on za nas, koji smo počinili najteže grijehe, i to budući da je Gospodin, takvo što pretrpio, a mi ni malo ne podnesemo radi njega? Ovo, o sine, razmatraj, i neka te ništa ne rastavi od ljubavi Kristove: ni prijetnje namjesnika, ni muke i kazne, ni strah od kraljeva koji su privremeni, čiji gnjev brzo splasne zajedno s ohološću, a vatra se ugasi i mač prekrije hrđom; nego neka te radije tješe dobra koja su pripravljena mučenicima i samo nebo, koje ti je postavljeno kao nagrada mučeništva.”

7 To mu je majka svakodnevno stavljala na srce, jer je imala duh onoga koji je uistinu mudrost da govori po njoj, budući da je dječak već bio razborit i prije svoje dobi te mu je bila potrebna dublja opomena. Na kraju je pak dodala i ovo: „Ovo uzvrati meni, svojoj majci, o sine, za svoje hranjenje: neka mi ovo bude plaća za moje porođajne boli s tobom, o sine preslatki, da se i ja majka, po Pavlovoj riječi, spasim rađanjem djece i proslavim u udovima sina. Evo, naime, o sine, ja već odlazim (bila je, naime, osjetila da umire, snagom milosti) i ova mi osjetilna svjetlost ujutro neće zasjati. A ti si moje svjetlo i život u Kristu, i molim te, utrobo moja, da se ne prevarim u onoj nadi koju sam u tebe položila. Jedna je Hebrejka nekoć rodila sedam mučenika i sama se borila u njihovih sedam tijela. A ti ćeš mi i sam biti dovoljan na slavu, i blažena ja među majkama jer ću po tebi biti glasovita. Evo idem pred tobom, o sine, i odsad se danas tijelom odvajam od tvojih najslađih očiju; a za moju dušu, nakon što preminem, smatraj, o sine, da uvijek ovisi o tvojoj, s kojom ću se pouzdano pokloniti Kristovu sudištu, dičeći se tvojim trudovima, veličanstveno se ogledajući u tvojim biljezima i ranama zadobivenima zbog njega, i buduća dionica onih veličanstvenih nagrada i radosti.”

8 To je majka govorila sinu i istodobno mu ljubila sve udove, ponovno govoreći: „Sretna ja jer ljubim udove mučenika, udove koji će se prinijeti Kristu kao žrtva.” Tako ga dakle grleći i najslađe razgovarajući, počinula je uistinu blaženim počinkom, pošto je duh preporučila Bogu, a tijelo najslađim sinovljevim rukama. On pak, kao onaj koji je prema dobrostivoj majci uvijek bio i više nego sin, pokopa ga sjajno i veličanstveno. A sam započne samotnjački život, odmah najprije udovoljivši majčinim zapovijedima da se zbog Krista odrekne svijeta, onaj koji će se poslije zbog njega odreći i života.

a U prijašnjim se Djelima naziva Eufrozina.
b κλεμα znači lozu, kao što je prije napisano.

Mladost sv. Klementa. Biskupstvo.

I tako Klementu, na taj način lišenome majke (imao je, naime, Boga za oca), on ponovno dovodi drugu majku, koja se ni imenom ni običajima nimalo nije razlikovala od prijašnje: sama također ugledna roda i bogata, koja se i sama jednako zvala Sofija te je noću i danju uvijek boravila u molitvama. Premda je pak bila, ako ijedna druga, veoma ljubiteljica djece, uopće nije imala djece. Božanska pak providnost, koja je s visine upravljala njihovim stvarima, ne podnoseći da nježna Klementova dob bude bez majke, a opet želeći ispuniti Sofijinu želju, mudro dovodi Klementa k njoj i čini da ga posvoji. Budući da je pak Sofija uistinu bila mudra, sama ga je poučavala u onoj mudrosti koja je od Boga, te je prema Klementu bila naklonjena kao da ga je sama rodila i vodila je o njemu najveću brigu. A ni Klement nije prema njoj pokazivao manju ljubav nego što je dolikovalo prema majci, nego je prema njoj čuvao čisto i iskreno poštovanje i privrženost. Učiteljima je pak također ubrzo donio obilje ploda, poput neke dobre i plodne zemlje koja nimalo ne zadaje brigu rataru zbog malobrojnosti, nego mnoštvom onoga što niče radije potiče na bacanje drugoga sjemena: ono što je imao davao je zajednički onima među vršnjacima koji su oskudijevali, a mudrošću svoga jezika ih je poučavao i privodio spoznaji istine.

10 Kad je stoga jednom glad zahvatila Galaciju i svima jednako, ljudima i stoci, donosila propast, on je uzimao pogansku dojenčad, koja su god bila ostavljena bez roditelja i koja su god opet zbog siromaštva bila bačena na cestu te su oskudijevala odjećom kojom bi pokrila tijelo i potrebnom hranom, te ih je hranio, odijevao, poučavao i, što je od toga bilo daleko veće, privodio Bogu: ono što se ticalo tijela radosno je davao iz novca vjerne Sofije, a ono što se ticalo nauka pobožnosti, uresa ćudoređa i koristi duše, sam je iznosio iz riznice mudrosti Duha. Dok su oni živjeli kod njega, dok ih je on ispravno oblikovao i dok su s njime dijelili krov, sol i neprestanu riječ te se svakodnevno natapali njegovim naukom, malo-pomalo ih je navikavao na krepost, i s vremenom se probudio njihov duh da se bore zajedno sa samim divnim Klementom. Stoga Sofija, koja prije nije imala djece, nije imala samo mnogo sinova, nego i dobre i dobro odgojene, gradeći od tih mladića poput nekoga grada, sa svih strana okruženoga Bogom, koji je daleko najsigurniji zid.

11 Klementu su pak, uz ostale napore kreposti, jedina hrana bile i mahunarke. Od životinjske se hrane, naime, posve uzdržavao, uvijek se sjećajući onih triju mladića čija je tijela, kad ih je post izoštrio, učinio takvima da ih nije mogao svladati oganj mana niti rastaliti plamen osjetilne peći.

12 No trebalo je svjetiljku staviti na svijećnjak i da se vidi grad koji je smješten na gori, te da Klement, koji je blistao tolikim svjetlom kreposti, zadobije svećeništvo, kako bi i tako mnogima postao put spasenja. Stoga je i Božjim glasom odozgo i zajedničkim mišljenjem svih koji bijahu u Galaciji najprije postavljen za svetoga glasnika svetoga predvorja, a zatim nedugo potom i za đakona i prezbitera. Kad su pak zatim prošle dvije godine, uzdignut je i na biskupsku stolicu, pojavivši se i on među svećenicima kao drugi Danijel, jer je, premda bijaše mladić, ipak krepošću nadmašio svaku svećeničku starost i pokazao da starost nije takva da bi posve sigurno činila posjednicima dobrih stvari, nego da je katkad i ispravno odgojena mladost čuvarica kreposti vrijedna poštovanja: bio je, naime, već navršio dvadesetu godinu.

13 Kad mu je pak bila povjerena služba, vodio je još veću brigu o siročadi, poučavajući ih najprije u Svetom pismu, a zatim ih udostojavajući i božanskoga krštenja te ih promičući u stupnjeve koji su dolikovali, ne sve, nego dostojne. Odatle se dogodilo da su iz susjednih mjesta svi hrlili dovodeći mu od svega srca svoju djecu. Primajući ih kao svoje rođene sinove, jednako ih je odgajao i poučavao. No to su uistinu prvi plodovi kreposti dobroga Klementa i takve nagrade svećeništva.

Sužanjstvo sv. Klementa, postojanost pred laskanjem i prijetnjama.

Zatim mu se pak počinju ostvarivati majčina proročanstva i plesti božanski vijenac mučeništva: no mi moramo izlaganje započeti malo izdaleka. Kad je Dioklecijan preuzeo rimsko carstvo i u njemu provodio prvu godinu, bile su izmišljene nove vrste muka protiv kršćana, bile su upućene prijetnje novim vrstama smrti, te su se slala pisma po svoj zemlji koja se pokoravala Rimljanima, koja su sucima, namjesnicima, vikarima i prokonzulima najavljivala kazne i nepravedna smaknuća protiv pobožnih, a onima koji bi u tome bili nemarni prijetila jednakom pogibelji; onima pak koji bi to revno izvršili obećavala su bogatstva, darove i da će biti među prvim carevim prijateljima, te da će čašću sve nadmašiti onaj tko u tim stvarima bude revniji. Stoga su bezbožni namjesnici koji bijahu po gradovima i pokrajinama, crpeći iz poslušnosti vladaru poticaj za svoje ludilo, bili složni u tome da rastrgaju one koji su živjeli u pobožnosti te ih tako sve istrijebe i uklone iz sredine, da nitko od onih koji su se bojali Gospodina ne umakne. Tako i Domicijanu, koji je obnašao službu vikara i boravio u krajevima Galacije, dojavljuju o ovome velikom i divnom Klementu da, odvukavši veliko mnoštvo djece, privodi ih onome koji se zove Krist i koliko god može sprječava štovanje velikih bogova, a mnoge nagovara da njemu priklone svoj duh i njega jedinoga propovijeda kao živoga Boga.

13 Čim je to čuo Domicijan, zapovjedi da ga dovedu. Kad je ovaj nedugo zatim stao pred njega, pokušavao ga je privući k sebi laskavim i lukavim riječima govoreći: „Ono što se vidi nimalo se ne slaže i ne podudara s optužbama koje su protiv tebe donesene. Lice, naime, i plemenit izgled te blagost i umjerenost ponašanja čine mi se posve svojstvenima razboritu i plemenitu duhu. A ono što su neki o tebi rekli, prije pripada dječačkom neznanju, malodušnosti i posve neplemenitu duhu. Sama će stvar to pokazati, jer ćemo od tebe lakše doznati istinu ako izgovoriš nekoliko riječi svoje razboritosti.” A mučenik reče: „Naša je razboritost i umnost Krist, koji je uistinu mudrost, koji je Sin Boga Oca i Riječ; njegovom je riječju sve stvoreno i od njega imamo i samo govorenje i razboritost.”

16 Odgovarajući pak vikar reče: „Bogova mi, zadao si mi nevolju kad si odmah od početka, protiv svakoga očekivanja, počeo govoriti ove besmislice. Ali ako meni vjeruješ, ostavivši po strani ove duge besmislice, dođi i prinesi žrtvu milostivim bogovima, razmišljajući o kaznama onih koji ih preziru i niječu, a opet o častima onih koji ih poštuju i štuju. A mi smo ti primjer onih koje oni vode, mi koji smo po njima došli do ove službe i zahvaljujemo im na dobročinstvima časteći one koji ih štuju, a kažnjavajući one koji se ne žele pokoriti.” Kad se on na to nasmijao, kao što je i razumljivo, jer je ovaj spomenuo darove kojima bi bio obasut i sramotne časti, i činilo se da time želi razbiti spremnu revnost njegova duha, reče: „Ali mi, o namjesniče, mislimo suprotno tome, i vaše darove smatramo štetom, čast sramotom, a službu robovanjem; uvrede pak, muke i prijetnje smatramo užitkom i nasladom i, što je od toga veće, sjedinjenjem s Bogom. Budući da to znaš, nemoj misliti da nas obećanjima i častima, niti pak prijetnjama i mukama, možeš odvratiti od pobožnosti.”

17 To je malo-pomalo pokretalo gnjev u Domicijanu, te oštrije pogledavši sveca reče: „Ja sam te posve učinio oholijim kad sam se prema tebi ponašao tako blago. Nije pak čudno ako, provodeći neprestano život s djecom, imaš osjećaje koji se ne razlikuju od njihovih. Uostalom, ako ne umilostiviš bogove žrtvama i time ne stekneš našu naklonost, znaj da moraš podnijeti smrtnu kaznu, i to ne onu koja se zadaje kratko i brzo, kako si ti možda pomislio, nego najprije izmučen mnogim i različitim mukama, a zatim moraš podnijeti i najteži način smrti, da i sam zao zlo propadneš i svojim primjerom kazniš oholost mnogih.”

18 A divni Klement reče: „Budući da mi predbacuješ djecu: ja sam nastojao djeci uliti onu razboritost koju ne poznaju muževi koji su kod vas, i to od njih upravo oni koji su stariji i mudriji. Jer ona koja je uistinu Božja mudrost sakrila je samu sebe od mudrih i umnih, a objavila se, dakako, malenima. Ponosim se pak i naviještam da prinosim žrtve, ali svome Bogu razumne: ne, kao vi, bujice krvi, dimove i smradove kojima štujete bogove koji su kod vas, posve protivno razumu. Ako pak svoju krv žrtvujem za njega, tako će mi biti dano da svome Gospodinu uzvratim, ako ne jednako, ono barem nekim dijelom. Ta i ti si me, Kriste Kralju, sam otkupio svojom dragocjenom krvlju.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

23. siječnja Kalendar godine