Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 23. siječnja

O svetim mučenicima Klementu, biskupu, i Agatangelu, Kristoforu i Haritonu, đakonima, i mnogim dječacima u Ankiri, Fengontu i Eukarpiju, vojnicima, u Amisu; kao i muškarcima, ženama i dječacima u Rimu

DE SANCTIS MARTYRIBUS CLEMENTE EPISC. ET AGATHANGELO, CHRISTOPHORO ET CHARITONE DIACONIS, ET PLURIBUS PUERIS ANCYRÆ, PHENGONTE ET EUCARPIO MILITIBUS, AMISI; ITEMQUE VIRIS, FEMINIS, PUERIS, ROMÆ

Sadržaj (22)
  1. § II. Djela sv. Klementa i drugova.
  2. § III. Sažetak Akata, iz Antologija Grka, koji je odobrio Klement VIII.
  3. (R: a) ISPITIVANJE I. U Galaciji.
  4. Ispitivanje II. U Rimu.
  5. ISPITIVANJE III. U Nikomediji; i pripovijest o plovidbi.
  6. ISPITIVANJE IV. U Anciri.
  7. Ispitivanje V. U Amisu.
  8. Ispitivanje VI. U Tarzu.
  9. Ispitivanje VII. U Anciri.
  10. Ista djela
  11. Mladost sv. Klementa. Biskupstvo.
  12. Sužanjstvo sv. Klementa, postojanost pred laskanjem i prijetnjama.
  13. Okrutne muke podnesene u Anciri.
  14. Prezrena Dioklecijanova obećanja.
  15. Različite muke podnesene u Rimu. Mnogi obraćeni i ovjenčani mučeništvom.
  16. Muke nanesene svecima u Nikomediji.
  17. Muke nanesene u Amisu. Mučeništvo sv. Fengonta i Eukarpa.
  18. Muka ognja svladana u Tarzu.
  19. Pokušaji upravitelja Sacerdota i Maksima.
  20. Pokušaji Perzijanca Afrodisija protiv svetaca.
  21. Mučeništvo sv. Agatangela u Ankari.
  22. Mučeništvo sv. Klementa, Kristofora i Haritona.

Okrutne muke podnesene u Anciri.

Kad je to mučenik rekao s velikim pouzdanjem, namjesnik, odbacivši krinku, iznese na vidjelo ludilo koje je već dugo rađao protiv njega: i kad su nazočni odmah podigli borca visoko na drvo, jer je on tako zapovjedio, razdirali su mu bokove i vikali da ne prezire careve zapovijedi. Stoga su se urezivale duboke brazde u njegovo meso, velik se njegov dio otkidao i otvarao se oblik unutarnje utrobe, tako da prizor nije bio podnošljiv ni ljudskim očima. On se pak nije uzrujao u duši, nije promijenio izgled, nije promijenio glas, nije ispustio jadikovku ni jauk onoga koga razdire bol, nego kao da je bezbrižniji od onih koji su bili nazočni i promatrali, i da manje osjeća nego sami oni koji su ga tukli, velikodušno je zahvaljivao Bogu, Ravnatelju borbe.

20 Budući da se pak na njegovo mučenje trošilo mnogo vremena, a ruke su liktorima već klonule, dok je mučenik pokazivao isti hrabar i plemenit duh, namjesnik, želeći slomiti snagu njegova hrabrog duha, reče: „Nemoj misliti, o ti, da ćeš me nadmašiti hrabrošću: nego iako je dugo vrijeme učinilo da su desnice onih koji tuku pomalo umorne, ja ću opet na njihovo mjesto postaviti druge svježe, koji te neće prije prestati tući nego što tvoje kosti ostave ogoljele od mesa.” I odmah liktori po smjeni ponovno opkoliše mučenika i činjahu mu slično kao i prijašnji, dok i njima jednako ruke nisu oslabjele i umorile se. Onaj dakle ludi namjesnik dijelom se divi mučenikovoj postojanosti, a dijelom obuzet stidom zbog slabosti liktora, zapovjedi da ga skinu s drveta. On je pak bio takav da ga ni oči liktora nisu mogle gledati, ni ruke podnijeti da ga dotaknu, jer je bio posve ogoljen od mesa i s njega kao da je bila svučena odjeća: samo se po tome što su kosti bile povezane činilo da je čovjek, a i one su bile oblijepljene krvlju, nekakav nov i neobičan prizor, i takav koji bi i sam po sebi mogao učiniti da oči potamne.

21 Stoga, kad je on izgubio nadu da ga može svladati silom i kazniti, jer mu se to činilo beskorisnim, ponovno se kod njega poslužio nagovaranjem i blagošću te govoraše: „Dva su ti, o Klemente, bila uzroka tolikih zala: zavist i svadljivost; ali zavist je k tebi došla od sudbine, koja ti posve zavideći ne dopušta da ti stvari uspijevaju po želji. Od naravi ti je pak svadljivost: ona te, naime, ponovno potičući na nepravodobnu prepirku, sprječava da nam se pokoriš, te te zato bacila u krajnja zla, a lišila te velikih darova koje bi bio postigao da si htio popustiti carevoj zapovijedi. Ili ti je radije i sudbina ubacila svadljivost, želeći ti se sa svih strana protiviti i uvijek potkopavati tvoje. Ali barem na kratak trenutak vremena poštedi bijedno tijelo i nemoj, dok u ispraznoj stvari želiš pokazati izvanrednu postojanost duha, podnijeti preranu i nasilnu smrt.”

22 Na to divni Klement, ne mareći ni najmanje za ostale njegove besmislice, odgovori mu samo ovo: „Smrt koju mi ti imaš nanijeti, o suče, donosi tijelu oslobođenje od propasti, a duši ostvaruje besmrtnost.” „I to je”, reče vikar, „posve dio vaše ludosti, da ono što je dobro do te mjere ne poznajete i zanemarujete da i ovu slatku svjetlost i ono dobrostivo i radosno zviježđe, naime sunce, što su nam bogovi podarili za uživanje i našu radost, gubite u nadi u neki drugi nesiguran život. Jer ako i dalje ostaneš u istoj neposlušnosti, dobit ćeš, doduše, nekakvu kratku odgodu od muka, da ti se tijelo ne iscrpi tako žestokim kaznama; ali to će ti popuštanje malo kasnije biti uzrok većih zala, i kad se za kratko vrijeme oporaviš, ponovno ćeš biti predan velikim i različitim mukama, kojih će, kako mi se čini, i duša izlazeći iz tijela imati najoštriji osjećaj.” A mučenik reče: „Samo mi prijetnjama, kako se čini, i golim riječima obećavaš da ćeš ispuniti ono što želim. Uostalom, budući da znaš kakvo je moje mišljenje, nemoj ostati samo na riječima, nego neka ti se sve provede u djelo i nemoj se suzdržati ni od čega što je okrutno i teško.”

23 Tada onoga divljega i nemilosrdnog čovjeka ponese uobičajeni gnjev, i rekavši: „Posve je svadljiva životinja ovaj čovjek”, zapovjedi da ga tuku po obrazima i ustima. „Jer budući da je”, reče, „samo ovaj dio tijela ostao najmanje pogođen kaznom, služi se slobodom govora. Neka dakle i on trpi slično kao i ostali dijelovi tijela.” I odmah od liktora oni koji bijahu nešto čovječniji, jedni su tukli samo rukama, a drugi su ga i pridržavali, jer je od razdiranja već bio klonuo i rušio se na zemlju; koliko ih je pak bilo drskijih i okrutnijih, služili su se protiv njega i kamenjem te su njime udarali ona istinoljubiva mučenikova usta. A mučenik reče: „Veliku si mi čast iskazao, o tirane: veliku si mi, kažem, čast iskazao, a ne kaznu. Kako, naime, nije čast sluzi da se smatra dostojnim podnijeti isto što i Gospodin te oni prvi dionici muke i mučenici? Po obrazima je bio udaran i obraz moga Gospodina, a kamenjem je bio ubijen Stjepan. I meni to sada donosi velik ures i nakit. Olakšava mi napor nasljedovanje muke. Ublažuje mi bol jednakost u časti s onima koji su od mene uzvišeniji.” To je govorio i često podižući oči svome Ravnatelju borbe, s velikim je žarom zahvaljivao.

24 Domicijan pak, posve klonuvši duhom, ponovno ga šalje u tamnicu. Budući da je pak mislio da se više ne može služiti nogama za hodanje, jer mu je tijelo bilo iscrpljeno prijašnjim mukama, zapovjedi da ga nose s obje strane; ali onaj koji učvršćuje sve koji posrću i podiže izmučene i klonule nije dopustio da mu zatreba ruka koja bi podupirala njegove korake, nego odgurujući one koji su prilazili od pogana i polako kličući ono: „Ulje grešnika neka ne namaže glavu moju”, sam je prešao taj put. Kad ga je vikar opazio kako tako odlazi, veoma se zadivio njegovoj hrabrosti i okrenuvši se onima koji su stajali okolo reče: „Gle velike izdržljivosti! Takvi bi vojnici svakako trebali carevima, da budu nadmoćni svakoj pogibelji i da sačuvaju tako postojan duh i tako veliku srčanost u teškim okolnostima. Uostalom, ovaj više neće stati pred moje sudište, nego ću ga poslati caru Dioklecijanu. Samo će ga on, naime, svladati.”

25 Reče to i, odmah pismom javivši kako stvari stoje, zapovjedi da ga što prije odvedu u Rim. Kad je dakle mučenik bio izvan grada, podignuvši zajedno sa srcem i ruke k nebu, reče: „Gospodine Bože, koji sve činiš i providiš za cjelokupni ljudski rod i mnoge nam putove spasenja utvrđuješ, sačuvaj ovaj svoj grad i duše onih koji su u njemu povjerovali, da se ne zapletu u zamku đavlovu i ne budu uhvaćeni u zasjede tirana. Nadalje pak, nemoj ni nama dopustiti da zauvijek budemo tuđinci onoj zemlji koja nas je nosila, nego ti koji si Jakova vratio u dom oca njegova i oslobodio ga iz Ezavove ruke, koji si i Josipove kosti zajedno s narodom iznio iz Egipta i vratio ih u očinske grobove, neka se i tvojoj volji svidi vratiti me i domovini koja me rodila i odhranila te dovela do ove dobi, kao da joj ponovno vraćam neki dug.” Pošto je to molitvama izmolio od Boga, hitro je prešao put.

Prezrena Dioklecijanova obećanja.

Pošto su pak stigli u Rim, gdje je tada boravio i Dioklecijan, oni koji su bili poslani predaju mu pisma i, pošto je on zapovjedio, izvedu divnoga Klementa u sredinu. Kad je pak stao pred njega, Dioklecijan, ugledavši tada njegov vedar, čio i plemenit izgled, najprije je, skrivajući što je imao na umu, u sebi razmišljao je li podnio sve ono što su mu pisma javljala. Zatim ga je i netremice pogledao očima te ga cijeloga promotri i reče: „Ti si onaj slavni Klement, čije je ime veliko zbog hrabra i plemenita duha? Ali trebalo bi svakako da taj tvoj plemeniti i veliki duh ima neki pobožan i pravedan razlog, a ne ovaj bezbožni i nepravedni, i ovu očitu propast duše i tijela. Sada je, naime, što je veći, to gori, i nas više izaziva na gnjev, a bogove potiče na osvetu.”

„Ali ipak, promijenivši mišljenje na suprotno, pokaži ovaj čvrst i postojan duh za pobožnost prema bogovima, da tako radije postigneš i dostojne nagrade. Oni su se, naime, kako smatram, smilovali tebi zbog ovoga hrabrog i uzvišenog duha, pa su zato učinili da se odupreš tolikim i tako velikim mukama i nisu dopustili da već odavno zlo propadneš i budeš ugrabljen, posve očekujući spoznaju i promjenu.” To reče i pred svečeve oči odmah iznese s jedne strane zlato, srebro i carske povelje koje su mu davale čast patricija, zatim i znakove drugih službi i dostojanstava, a osim toga i cvjetne i veličanstvene haljine i sve drugo što privlači oči željne lijepih stvari; a s druge pak strane sprave za mučenje, željezne ruke, ležajeve, i njih također željezne, kotače i grebene, roštilje, kotlove, ražnjeve, tave i teške lance te drugo veliko mnoštvo sprava, izgledom različitih, prizorom strašnih, a s iskustvom težim i od samoga prizora. Zatim blago pogledavši mučenika i pružajući rukom novac reče: „Ovim te nagrađujemo ako budeš pobožan prema bogovima i vjeran prema nama.”

27 On pak, pošto je svetac od njih odvratio oči i kao da ih je ismijao te zbog onoga što je bilo rečeno teško uzdahnuo, rekavši: „Neka vam s vama propadnu sami bogovi”, tada oštro i mrko pogledavši hrabroga Klementa i istodobno svrativši oči na vrste muka, reče: „Vidiš; ovo pripada onima koji se ne pokoravaju i koji su bezbožni.” A mučenik reče: „Ako su vaše kazne, kao što misliš, strašne i nepodnošljive za podnošenje, kao što su opet darovi sjajni i veličanstveni i dostojni da se smatraju blaženima, što misliš kakvo je ono što pripada nebeskomu i jedinome Bogu? Kakve su besmrtne muke i neumoljive boli? A kakve su rijeke ognjene, koje nisu podnošljive ni samim pogledom? Kakva će pak opet dobra postići oni koji su ga ljubili? Pisano je, naime, da su takva da se ni umom ne mogu shvatiti, ni očima vidjeti, niti se uopće može naslutiti užitak koji se iz njih prima. Jer ono što je sadašnje, ovo srebro i zlato, samo je prah i blato, bezvrijedna i besplodna tvar, koja sramotno nastaje iz zemlje, a još se sramotnije željezom i vatrom pretvara u ovaj izgled koji se vidi, podložna razbojnicima i lopovima, a ako ne njima, onda barem trošenju i hrđi, jer se troši i nestaje. Grimizne pak i sjajne haljine niti su crva i izumi barbarskih ljudi. Stoga, ako nas one čine čašćenima, po vašem je mišljenju čovjek bezvrijedniji od crva. A ako i treba cijeniti ljude zbog toga, mnogo bih se više divio onima koji to izrađuju nego onima koji se zbog odjeće načinjene od toga hvale i veličanstveno ogledaju. Jer oni vještinom umijeća preobražavaju narav na ono što je bolje, varaju osjetilo i očima koje vole ukras nude slatke mamce; a ovi se odjeveni sami sebi sviđaju i veličanstveno se ogledaju, svjedočeći o lakomislenosti svoga duha: i premda bi se trebali stidjeti svoje zablude, oni se radije nadimaju i dižu obrve, čašćeni tuđim djelima, ako to uopće treba nazvati čašću. Ali vaše je takvo i tako stoji. A dobra koja su od našega dobrog Boga suprotna su tome. Imaju, naime, besmrtan užitak, a vječan sjaj. Ne boje se, naime, promjene koja dolazi s vremenom. Ne strepe od preokreta, ne poznaju starost, nego uvijek cvjetaju, ostajući u jednakoj ljepoti, trajna zauvijek i nepokretna.”

28 Na to Dioklecijan reče: „Čini mi se da lijepo govoriš, o Klemente, ali da veoma loše misliš. Jezikom, naime, ističeš besmrtnost, a svoju nadu uvijek polažeš u smrtnika: mislim na vašega Krista, za kojega kažu da je od Židova pretrpio bezbrojna zla i naposljetku podnio smrt na križu. Naši su pak bogovi i uvijek besmrtni i ne trpe ništa teško ni neugodno.” Odgovarajući pak mučenik reče: „O njihovoj besmrtnosti i oslobođenosti od boli gotovo da govoriš istinu, o care. Kako će, naime, umrijeti oni koji uopće nisu ni živjeli? Ili kako će osjetiti bol oni koji su posve lišeni i samoga osjetila? Ali iako ne osjećaju bol, ipak su podložni bezbrojnim udarcima i pogrdama. Jer oni koji su načinjeni od kamenja primili su udarce od ruke koja kleše, i željezom su uglačani i izbrušeni, te su tako uz velik, ali uzaludan trud postali likovi i kipovi ljudskoga obličja. Onima pak kojima je tvar zlato, ili mjed, ili srebro, i oni rastaljeni najžešćom vatrom, slično kao i drugi, postoje posve bez osjetila: toliko su daleko od toga da pruže pomoć drugima da ni sami ne mogu učiniti da sve to ne trpe. Nikako dakle ne umiru, jer uopće nisu ni živjeli, kao što sam prije rekao, nego se troše i satiru, primajući od vremena kako to da postoje, tako i to da ne postoje. Nije dakle i naše takvo, nego sam pravi Gospodin i Tvorac svega, moj Bog, koji je i izvan vremena i besmrtan, radi mene poslije postaje i čovjek, da ja radi njega postanem bog; i dragovoljno biva pribijen na križ i pokopan, i treći dan uskršava te ponovno uzlazi na nebo odakle je bio sišao, pošto je i nas zajedno uskrisio i vratio u prijašnje dostojanstvo iz kojega smo zlo ispali zbog neposlušnosti.”

Različite muke podnesene u Rimu. Mnogi obraćeni i ovjenčani mučeništvom.

Zbog toga se car raspaljuje na gnjev; i pobijeđen riječima, okreće se mukama, ne znajući, ludak, da će po njima biti još više pobijeđen: budući da je očit znak da je pobijeđen onaj koji kažnjava time što onaj koji se kažnjava nimalo ne popušta mukama. Zapovijeda dakle da se mučenik priveže uz kotač, i da se kotač okreće velikim zamahom, a mučenik da se bije najokrutnijim šibama. I odmah je mučenik bio privezan, a kotač se brzo okretao. A mučenik, kad je bio na visokome kotaču, predavan je onima koji su ga tukli; kad ga je pak kotač nosio pod sobom, tijelo mu se gorko razdiralo i kosti su se saturale. I dok je tako bio razdiran, Gospodine moj Isuse Kriste, govoraše, dođi mi u pomoć i podigni me s ovoga tereta muke: jer su me okružile muke smrti, pogibelji pakla snašle su me. Pogledaj na me i smiluj mi se i izbavi me iz mojih nevolja. Budi uz mene, da ponekad i od uzetoga, na tvoju slavu, na ispovijedanje tvoga imena, na sramotu i porugu neprijatelja, na izdržljivost većih trpljenja zbog tebe.

PISAC ŠIMUN METAFAST. 30 Kad je to rekao Svetac, odmah i kotač prestade s kretanjem i oni koji su ga tukli prestadoše zadavati udarce: i mučenik je doduše u isti čas od svih, i od kotača i od onih okova, sam od sebe bio odriješen i vraćen u prijašnje zdravlje: a liktore je snašlo rasulo udova. I mnogi od Rimljana koji su bili pohrlili na takav prizor iziđoše zdravih duša i jakim glasom povikaše: Velik je Bog kršćana. A veliki Klement, koji je bio uistinu mladica Kristova, kad je kao neke lijepe plodove prinio svoje udove Bogu, Zahvaljujem ti, govoraše, o Bože, što si htio da trpim u ovome najvećem i najnapučenijem gradu za svoga jedinorođenoga Sina, koji je i sam trpio za nas, i za cijenu našega sužanjstva i ropstva prolio svoju krv. Zatim je nadovezao i niz svetaca koji su bili u Rimu. Koga je Petar, reče, naučio štovati, i Pavao naviještao, i onaj koji je bio istoga imena kao i ja, onaj mudri Klement, odredio da se ima klanjati; i zatim božanski Onezim ispovjedio. Zbog kojega su i sami trpjeli, sa slobodom govora kod njih imaju veliku moć i štuju ih vjernici, a ne tako dugo poslije štovat će ih i vjerni carevi. A to je rekao proričući da će uskoro biti uništena bezbožnost.

Usta mu se razbijaju, 31 To je još žešće raspalilo Dioklecijanov duh: zapovijedi pak da se željeznim pisaljkama razbije i zdrobi ono vrli mučenikovo lice. Time se dogodilo da su se zubi doduše ubrzo rasklimali, a čeljusti satrle. Glas se ipak nije suzbijao, niti se davalo ni najmanje popuštanje onoj slobodi opširna govora: nego i kad su liktori zapovijedali da šuti, on je bio isti i nije nimalo popuštao: nego je naprotiv upotrebljavao i jači glas, ne drukčije nego neki mjedeni kip koji, snažnije udaren, ispušta jači zvuk. Zbog toga, kad se i sam car bio umorio, stavivši okove i nevolju i bijedu koja iz njih nastaje na cijeloga mučenika, predaje ga u pritvor.

razdire se željeznim noktima:

32 Mnoštvo pak onih koji su povjerovali čudu kotača, muškarci i sve žene obdarene razboritošću, sklopivši međusobni dogovor, uđoše u tamnicu. Zatim dotaknuvši mu noge, vrlo su žarko zamolili da prime božansko krštenje. Kad je dakle i on sam na tako snažne molbe najspremnije pristao, odmah je prionuo poslu. Dok je dakle u tamnici bilo obilje vode, i on izgovara molitve koje valja, i zajedno s tom djecom sve udostojava svetoga krštenja. A o ponoći im se ukazuje neko božansko viđenje, naime neko svjetlo koje se ne može ni riječima iskazati i koje ljudski pogled ne podnosi, te u isti čas cijelu tamnicu osvijetli poput munje. Usred svjetla pak bio je neki čovjek vrlo živahna izgleda, a odjeven u sjajnu haljinu, koji je i sam sav bio svjetlo, uočljiv po vrlo gustim krilima. Kad je on pristupio divnomu Klementu, predaje mu u ruke kruh i kalež. Zatim je on doduše iščeznuo; a njima je ponestao i sam glas, jer su bili zapanjeni divnim prizorom. A presveti Klement, kad je odmah zaključio da su to znakovi Gospodnjega tijela i krvi, to je i vrlo pobožno primio i, izgovorivši uobičajene molitve, time pričešćuje one koji su već bili kršteni.

a Grčka Djela, Pavao.

33 Kad su dakle mnogi sa svih strana dolazili k njemu i od tamnice činili crkvu, i množini kršćana biva pridruživanje, čuvari tamnice to javljaju caru. A on zapovijedi da se i oni noću uhite i, ako se ne odreknu pobožnosti, da se svi bez ikakva milosrđa pogube. A oni, uhićeni po carevu nalogu, nađeni su da nisu neuki u tome da izaberu ono što je dobro i korisno; nego su radije htjeli otići od ovoga života koji je vremenit, nego otpasti od Krista koji nas je oblikovao i ljubio i umro za nas. Stoga pred gradom, kao neke svete žrtve, prinose Gospodinu sebe i sinove, dok nitko tada nije podnio ostati osim jednoga, kojega je duh bio donekle mlađahniji: jer nije bio ostao da bi zasigurno pobjegao, nego da bi se radije hrvao s većim zlima i da mu ona budu prigoda za veće vijence. To je bio divni Agatangel, o kojemu će se također u nastavku jasnije govoriti.

šalje se Maksimijanu. 34 A Dioklecijan, kad se malo poslije sjetio velikoga Klementa, ponovno ga izvodi, i najprije doduše, kao da je odveden pokajanjem i odbacio onu prijašnju ludost, prilazio mu je i pohvalama i na taj je način radije nastojao svladati onaj plemeniti i uzvišeni duh. Zatim, kad je vidio da ima posla s čovjekom razboritim i koji ne može više snagom duha podnositi navale zala nego što može razboritošću ne pokleknuti pred laskavim i rječitim riječima; odbacivši odmah krinku i onu hinjenu blagost, iznenada se pokazao onakvim kakav je bio: i ponovno je smislio neku novu muku, dok ga je na to najviše poticao neki Amfion, koji je među svojima zauzimao prvo mjesto. A ta je muka bila da se mučenik tako i od tolikoga mnoštva razvlači da su se raspadale i same sveze udova, a četiri liktora da ga okruže i osušenim volovskim žilama dugo i okrutno udaraju.

35 Nakon što se pak i on hrabro odupro toj muci i, kao da trpi netko drugi, ostao neosjetljiv i nepokretan; Znam, reče Dioklecijan, o Klemente, da si duha vrlo svadljiva, ali da mu tijelo može služiti. Ali ja ni tako neću ponovno popustiti, nego ću te napasti i željeznim noktima: jer si ti možda željezan i ukočen i obdaren gotovo nikakvim osjećajem; da vidim hoću li te možda ovime probuditi, tebe kojega je zahvatio tako dubok san. A mučenik, Pravo si, reče, kazao, o care. Spavam naime kao nekim slatkim snom, dok me moj Krist uspavljuje nadom u buduća dobra za preuzimanje napora zbog njega: a ponovno čini da budem trijezan i budan kad ga treba naviještati i slobodno govoriti za njegovo ispovijedanje. To je on rekao: i car doduše odmah zapovijeda liktorima da prestanu s udarcima; a da ga uzdignu visoko na drvo i čupaju željeznim noktima, dok mu meso ne bude posve potrošeno, a krv ispražnjena i ostanu samo kosti. Kad su dakle liktori ponovno uložili veliku revnost u to, kao oni koji su bili i od skrivenoga liktora i štoviše krvnika toliko poticani; mučenik doduše najprije gledajući na samoga sebe, a zatim i motreći tiranina: Nije, reče, moje tijelo ono što je ovdje, kojim sam ja odjeven, a ti ga sada, o care, razdireš. Jer se uopće ne žalostim bolju, kako bi mi priličilo dok me razdiru: nego se ono što mi je bilo dano od naravi pomalo istrošilo prethodnim mukama i nije mi ostao ni malen dio toga; a mesom koje sada hrli mojim kostima i drži na okupu svezu udova, kao nekom odjećom odjenuo me moj Krist, zbog kojega sam se svukao iz prijašnjega, i kad ono sada bude ostrugano, ponovno će me odjenuti drugim. Jer lončaru neće ponestati gline. Kad je dakle on to i više od toga rekao, prestao je. A Dioklecijan je zapovijedi da mu se prinesu vatrene baklje. Njemu su pak i one bile na ugodu, kao one koje su bile poput svjetla koje nema snage ognja.

Na putu u Nikomediju, a osobito na Rodosu, događaji.

Zapanjio se uostalom car i, okrenuvši se onima koji su stajali uokolo: Ja sam doduše mnoge kaznio od jadnih kršćana, reče, i mnoge sam i smrću pogodio: ali još nisam vidio čovjeka obdarena tako velikim i uzvišenim duhom, ali ni ičije tijelo tako snažno i čvrsto, i kojemu bi bilo teže zadati smrt. Njega ću dakle poslati u Nikomediju, Maksimijanu, što će, kako je vjerojatno, biti nevjerojatno čudo. Jer ne mislim da je on ikada naišao na čovjeka tako čvrsta i tako postojana duha. Kad je to začuđeno rekao onima koji su bili nazočni, određuje da se Klement pošalje svezan preko mora u Nikomediju, da ga ispita Maksimijan, pišući o njemu, i što je prije pretrpio od Domicijana, i što je opet pretrpio od njega samoga, što nadilazi mišljenje i svaku ljudsku narav: i to još naznačujući da, ako ga doduše, što je posve beznadno, uspije pobijediti i prevesti na drugo mišljenje, ponovno ga pošalje natrag, što će njemu biti ugodno, kao dokaz njegove najveće razboritosti i oštroumnosti duha: ako pak ne, neka ga preda zvijerima ili mu čak drugim gorkim mukama oduzme život, da ne bi, ako još ostane na životu, reče, nanio velike nevolje i kršćanima i Grcima, ove doduše kvareći i privlačeći, a kršćane čineći teškima za pokretanje i utvrđujući ih i učvršćujući.

Žaloste se zbog njegova odlaska rimski kršćani.

37 Iz Rima je dakle Svetac izveden, dok su ga mnogi pratili, a mnogi i sa suzama ispraćali, kojima su tješili svoje odvajanje od njega. Tko bi naime mogao govorom ispratiti ono što su tada govorili vjernici i što su pak zbog njega učinili? Jer su jedni doduše doticali noge i grlili ruke; drugi su pak grleći vrat cjelivali i zbog rastanka prolijevali gorke suze: drugi su se mazali njegovom krvlju, dodirivali rane, nisu se mogli otrgnuti od haljina; Divan i hrabar muž, vrli borac koji je, govoreći, jači od željeza. A oni koji su ga odvodili, slomljeni plačem i i sami pogođeni u duši, dugo su zastajali, popuštajući potresenosti duha i jadnomu prizoru. Kad je pak već vrijeme pozivalo da se mučenik ukrca na lađu, silom i jedva napokon otrgnut od onih koji su ga držali, i kao zajednički ud otrgnut od sviju, pomolivši se za grad ono što je priličilo i za sebe, ukrca se na lađu i poče ploviti. Ali što mudri upravitelj svega, Bog, predviđa u lađi u svome naumu?

Agatangel polazi s njim.

38 Onaj koji je prije jedini izbjegao mučeništvo od onih koji su pod Klementom povjerovali u tamnici, o kojemu smo malo prije obećali da ćemo govoriti, budući da je rodom Rimljanin, a imenom Agatangel, taj plovi zajedno s mučenikom. Kad je naime stigao do lađe kojom je trebao isploviti iz Rima i malo porazgovarao s mornarima, lako ih uvjerava, i polako se popevši, skrivao se u nekom njezinu dijelu. A Bog je bio taj koji je i pokazao lađu Agatangelu i učinio da mu mornari budu susretljivi i da ga brzo poslušaju. Nakon što je pak već i sam mučenik bio nazočan s vojnicima i ušli su u lađu, bili su udaljeni od kopna oko dvjesto stadija, kad Agatangel, videći da su vojnici zauzeti i međusobno i oko lađe, a da jedino sveti Klement odvojeno moli Boga, neviđen ni zamijećen od ikoga prilazi blizu njega: i uhvativši mu noge, podsjeća ga na ispovijedanje vjere koje je bilo učinjeno u pritvoru i na dano krštenje. Zatim također pripovijeda kako je izbjegao pogibiji i kako je prije doznao za lađu i kako se ukrcao i kako se u njoj skrivao.

39 A mučenik (jer kako je prilično da je bio raspoložen kad je prepoznao Agatangela? Bio je naime prvi od onih koji su tada od njega bili kršteni) pozdravljao ga je, grlio, ljubazno mu se obraćao, otvoreno je pokazivao da mu je utroba okrijepljena radošću. Zatim je također počeo još žarče moliti, jednim dijelom doduše zahvaljujući za Agatangela i prinoseći riječi koje su označavale radost duha; drugim dijelom pak zazivajući i Boga da mu pritekne u pomoć i moleći da mu on bude drug u ispovijedanju vjere; Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, govoreći, koji si mi jedina i jedinstvena utjeha i pomoć; što me ni na kopnu ni na moru ne ostavljaš napuštena od tvoje pomoći, nego me kroz sav put braniš i vodiš, i moj naporom umoreni duh okrepljuješ na onaj način koji ti znaš, postavši njegov tješitelj. Jer evo i sada na moru u Agatangelu, mome dobrom bratu, spoznat si mi, koji čak i meni samim imenom jamči tvoju pomoć, kao onaj koji i jest i naziva se Agatangelos, to jest glasnik dobrih stvari. Ali i njemu udijeli, o Kralju Kriste, da privede kraju tvoju volju i proslavi njega svojim ispovijedanjem, da se i ti opet u njemu proslaviš.

40 On je dakle s Agatangelom tako molio danju i noću, ne uzimajući doduše hranu, jer im nigdje nije bilo ni najmanje hrane, kao onaj o kojoj Klement uopće nije vodio brigu: nego imajući u srcu živi kruh i onu živu vodu, kojima su se skriveno hranili i napajali. Sažalivši se dakle na dugotrajnu, kako se činilo, glad njih dvojice, vojnici ganuti u duši i blago i čovječno raspoloženi prema njima, htjeli su im udijeliti hrane. A oni su doduše hvalili dobru namjeru vojnika, ali hranu nisu primali, govoreći da je primaju odozgo od Boga. A ono što su oni govorili, Bog je učinio djelotvornim, i oko prve noćne straže pravednicima se pružala nebeska hrana i ljudi su se hranili kruhom anđela.

41 Mnogo je pak dana potrošeno od njih u plovidbi: i kad su pristali uz Rodos, svi su drugi doduše sišli s lađe da potraže opskrbu; a onima koji su bili ostavljeni da čuvaju svece oni su sami uporno dolazili moleći i preklinjući da im bude dopušteno pristupiti u crkvu kršćana i biti dionicima neokaljanih sakramenata. A tada se doduše slavio dan Gospodnji, i svi koji su bili kršćani na otoku, a bilo ih je malo, hrlili su u hram. Kad je pak netko od njih točno doznao kako stoje stvari sa svecima, sve javlja biskupu Rodosa: biskupu je bilo ime Fotin. A on, ne oklijevajući više, kad je odmah čuo od mnogih kršćana koji su bili nazočni, dođe na obalu uz koju je pristala lađa u kojoj su bili sveci, i usrdno zamoli čuvare da se mučenici odriješe od okova i da im se dopusti doći u crkvu.

42 Kad su pak oni popustili molbama, uz mnoge himne kojima se zahvaljuje Bogu odvode se mučenici u crkvu; i zatim, kad je bila otvorena sveta knjiga, čudesno i neočekivano očitova onaj glas evanđelja koji je i priličio vremenu i odgovarao svecima. A koji su to? Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. To je kao neku božansku slast ulilo u duše svetaca, te su u isti čas podižući oči i ruke k nebu molili plačući. A to je bilo na izgrađivanje u vjeri onima koji su bili nazočni, i svi koji su ih gledali i sami su otvoreno puštali suze.

PISAC ŠIMUN METAFAST.

43 Zatim je onaj pobožni i Bogoljubni biskup molio presvetoga Klementa da izvrši otajstva svetoga prinosa. Kad je pak to on po običaju izvršavao i svi u skrušenosti srca, kao ogoljene i otvorene duše, to pratili, vide mnogi od onih koji su bili nazočni, naime svi koji su bili dostojni gledati takvo što, zapanjujući, o Gospodine, i divan prizor; golem ugljen svjetlosti, položen na neokaljanomu i otajstvenomu stolu, a mnoštvo onih u bijelome kako nadlijeće u zraku. I oni doduše, budući da nisu mogli podnijeti viđenje i da su se bacili ničice na tlo, ležahu, kao oni koji nikako nisu mogli gledati nasuprot sjaju koji je izlazio iz njih. Kad je pak glas ubrzo prožeo cijeli grad, mnogi su i od nevjernika javno hrlili; i osobito svi koji su imali koga od sinova, rođaka ili ukućana da boluje od kakvih neizlječivih bolesti, često su hrlili dovodeći sa sobom bolesnike, te bacajući jedne pred noge mučenika, a druge dovodeći na dodir blaženih ruku, odmah su ih vidjeli očišćene od bolesti. Mnogima su također od pogana bile izliječene duše, i čudom njihova ozdravljenja dovedeni su k istini. To je zapanjilo vojnike, i kad su vidjeli veliku čežnju grada za Klementom i bojali se zatim da se protiv njih ne učini kakva novost i da mučenik ne pobjegne iz njihovih ruku, ponovno mu stavljaju okove i odvode ga na lađu, uzimajući iz njegove znamenite kreposti povod da mu učine zlo. A pošao je naprijed Agatangel i prvi se popeo na lađu, kao onaj koji će prvi stupiti na put mučeništva.

Muke nanesene svecima u Nikomediji.

U Nikomediji se izvode pred upravitelja Agripina: Kad im je dakle povoljan vjetar išao naruku, prelaze Egejsko more; i kad su pristali uz Nikomediju, odmah se odvode Maksimijanu. A on, kad je primio carevo pismo i mnogo toga doznao i od njih samih, a vidio da to odgovara pismu, naime izgled koji je čuvao krepost koju je ispovijedao, plemenito lice, slobodu ponašanja; ništa ropsko, nisko i bijedno, niti što bi se moglo lako prevesti na drugo mišljenje; kad je to vidio Maksimijan, kao onaj koji je u procjenjivanju takvih stvari bio vrlo vičan, odmah sebi zabranjuje njegovo ispitivanje i, izgovarajući se nekim ratnim poslovima, povjerava ispitivanje Klementa gradskomu prefektu Agripinu. A on, kad se pobrinuo da ga odmah izvedu, prije ostaloga pita je li on onaj Klement o kojemu se u puku tako govorilo. Kad je pak on odgovorio da jest, i uz to dodao da je Kristov sluga; rasrđen gnjevom Agripin zapovijedi vojnicima da mu zadaju pljusku po licu, govoreći da sebe naziva slugom careva, a ne Krista. A mučenik, Kad bi barem, reče, i gospodari i carevi vaši bili nazvani slugama Kristovim, i svi drugi narodi da im služe i pokoravaju se, a ne da njima radije nepravedno vlada bezbožnost i da se ludo natječu da nas pobijede!

zatim pazuh: 43 Kad je to kao neki plamen palo u Agripinovu dušu, još je više rasplamsalo peć ludila, i Klementu doduše nije ništa odgovorio, pokazujući da je gnjev začet protiv njega veći nego da bi ga iskazao prijetnjama. Gledajući pak Agatangela, A tko si pak ti? reče. Jer nisi obuhvaćen u Dioklecijanovu pismu. A on, podijelivši pogled i podigavši oči u isti čas i u nebo i k Klementu (jer je s obje strane očekivao da će mu doći pomoć), I ja sam, reče, kršćanin, po Kristovu sluzi Klementu zadobivši taj blaženi naziv. Tada Agripin zapovijeda da se Klement uzdignut u visinu osakati, a Agatangel da se od liktora najokrutnije bije volovskim žilama. Budući da je pak veliki Klement podnosio takvu muku tako velikim i uzvišenim duhom i da je bio toliko daleko od toga da bi imalo mario za udarce da je neprestano molio za sebe i za Agatangela; prefekt, smatrajući da je to maleno i da ne dotiče duh u kojemu je to tako čvrsto i postojano ukorijenjeno da se ne bi preveo na suprotno mišljenje, obojicu je doduše oslobodio od kažnjavanja i predao u pritvor; a sljedećega dana zapovijeda da se pripravi kazalište i zvijeri, i mnogobrojne, i različite po rodu, i istaknute po okrutnosti.

obraćaju sudrugove u sužanjstvu:

46 I sveci, ostavljeni doduše u tamnici, bdijući snažnije i usredotočenije, bavili su se molitvom; a anđeli su k njima dolijećući odozgo pripravljali ih i učvršćivali za mučeništvo. A svi ostali koji su zbog drugih razloga boravili u tamnici, kad su vidjeli njihovu usrdnu molitvu i zatim osjetili dolazak anđela i bili zapanjeni onom divnom utjehom, potaknutih duša nekim božanskim žarom, padaju pred noge svetaca i mole da i oni dođu do spoznanja Krista i da se ne smatraju nedostojnima da ga ispovijede. A oni, raspravljajući s njima sve do ponoći, uvjeravajući, opominjući, poučavajući, nisu prestali dok ih nisu poučili u pravoj vjeri i zapečatili božanskim krštenjem. Zatim, kad je veliki Klement samom molitvom njima otvorio sva vrata tamnice, one je doduše radosne otpustio, a sam je ostao u pritvoru samo s Agatangelom.

47 To kod Agripina izaziva vrlo veliku jarost, i kad ih je izveo u kazalište i sam najprije na način lava zarežao na svece, zatim zapovijeda da se u njih puste i lavovi i mnoge druge zvijeri. A one, puštene, doduše nisu svecima činile nikakva zla, nego su ih radije gledale umiljatim i blagim očima, i čas su im radosno lizale noge, a čas su na njih i mirno skakale, čineći ne drukčije nego što psi često čine svojim gospodarima koji se vraćaju nakon duga vremena. I svecima doduše zvijeri nisu činile nikakva zla, a Agripinov su duh snažno potresale, jer je bio na čudesan način zbunjen o cijeloj stvari i neodlučan u duhu te je, kako se kaže, poduzimao ono što se ne može izvršiti; premda ga je tama zablude toliko gusto držala da ni kad je to vidio nije razumio niti je barem poštovao onu nadnaravnu promjenu naravi. A svecima je taj događaj bio povod da slave Boga, te su moleći govorili: Slava tebi, Kriste, što su tebe i zvijeri čudesno i neočekivano poštovale, i potvrdio si ono što je rečeno po tvome proroku Danijelu. Jer evo su i lavovi i mnoge isprazne zvijeri puštene na nas, ali si ti posve bio s nama, ti koji si i Bog Danijelov.

48 Zatim uistinu sirovi Agripin, kad ništa nije bio promijenio, kao što smo prije rekli, nego je za ono što su zvijeri čudesno i neočekivano učinile rekao da je uzrok njihova pitomost, zapovijeda da im se vrlo užarena šila zabiju kroz sredinu prstiju obiju ruku, sve do samih podlaktica. I ona su doduše, kako je on bio zapovjedio, zabijena u natjecatelje i pružila su kazalištu gorak prizor, tako da mnogi nisu mogli ni slobodno gledati, nego su zbog žalosti onoga što se vidjelo stiskali ljudske i blage oči, kako su učinili. Kad je naime željezo najprije dotaknulo meso, ono je doduše ispustilo kao neki prvi težak siktanje; zatim je neka grimizna masnoća odatle silazeći s krvlju izgledala kao da gasi snagu ognja i ispunjavala je zrak vonjem i dimom. I oni koji su bili nazočni, teško podnoseći žestinu onoga što se zbivalo, otvoreno su pokazivali potresenost duha i vikali da se ljudi puste. A Agripin, još više raspaljen i zbog jarosti izvan sebe, zapovijeda da se druga šila, i ona također silno zapaljena, probiju ispod njihovih pazuha sve do ramena, što je njima doduše još više povećalo bol i zadalo im daleko oštriji osjećaj.

49 Narod dakle, ne podnoseći tako nečovječan prizor, nego jednim dijelom teško podnoseći okrutnost magistrata, a drugim dijelom sudeći da je čudesno ono što se bilo dogodilo, kako su se mučenici oduprli tolikim napadima i nisu zajedno s njima odmah ispustili i duše, bacao je sa svih strana kamenje na magistrata, a najjasnijim glasom koji je mogao vikao je: Velik je Bog kršćana. Kad je dakle nastao velik metež, kako je i dolično, a prefekt se pobrinuo za svoje spasenje bijegom, mučenici su se slobodno i sigurno popeli na goru Piramidu, na kojoj su se i prinosile žrtve od pogana i skrivali kipovi znamenitih bogova kod njih.

PISAC ŠIMUN METAFRAST.

50 Ali ni tako Agripin nije prestao biti gnjevan, nego kad ih je po svojim pristašama mnogo dana marljivo tražio, jedva je napokon našao svece; i kad je sljedećega dana po glasniku zapovjedio da se na gori okupe svi koji su bili posvećeni bogovima i zlim dusima, i sam u njoj predsjeda na visokomu sudištu; i kad su ondje nađeni sveci i izvedeni u sredinu: Zašto, reče, svojim opsjenama i čaranjima podižete u narodu pobunu, a uvjerili ste ih da podignu ruke na nas i da pristupe nijekanu bogova i proganjanju pogrdama? A mučenici: Od nas doduše, rekoše, o prefekte, nije učinjeno ništa čime bi se pokrenuo i na pobunu potaknuo narod; nego i kad mi šutimo, pravi Gospodin postao im je poznat iz same istine i jakim su glasom, kao što i sam znaš, navijestili jedinoga živoga Boga. A ti, ako nam želiš ponovno nanijeti kakvu muku zbog njega, nanesi je ne odgađajući; jer nas on može izbaviti i od toga i istrgnuti iz vaših ruku.

dugo udarani toljagama, ubačeni u vreće kotrljaju se s gore u more:

31 Tako sramotno pobijeđen od duše i odluke mučenika, Agripin je nastojao barem svladati tijela; i kad ih je raširio na stijeni koja je bila na vrhu gore i najdebljim drvenim motkama im polomio kosti i, nažalost, rastrgao meso, zatim ih baca u vreće i, privezavši uz njih najveće kamenje, najsnažnije ih baca niz obronke gore. I nije bilo nikoga od onih koji su bili nazočni tko ne bi bio uvjeren da će mučenici odmah umrijeti, rastrgani i razvučeni onim najsnažnijim zaletom. A oni, dok su se kotrljali tako brzo, nisu se zaustavili ni na samome kraju obronka gore, nego kad su pali i sa same obale, skliznuli su u dubinu mora.

32 Ondje su dakle stajali neki od pobožnih da sakupe moći mučenika, da ako štogod od njih more izbaci, to pokupe. Kad su dakle ondje ostali dosta dugo, vide vreće vraćene iz dubine i kako polako plivaju po vodi. Kad su se dakle popeli na lađu i bili blizu vreća, primaju mučenike žive (o moći tvoja, Kriste Kralju!), koji nisu imali na sebi ni najmanji trag onih udaraca. A o ponoći je svece odozgo obasjalo i veliko svjetlo, i anđeli su im otvoreno pružili ruku te, kad su ih izveli na kopno, udijelili im nebesku hranu i okrijepili njihovu snagu oborenu neprestanim zlima.

2 slijepca, ukočenoga, uzetoga liječe dodirom: 33 Zatim, kad su tako sveci došli u središte grada, i drugima su pripovijedali veličanstvena Božja djela i sami, uzdižući ruke k nebu, snažno su mu zahvaljivali. A na njihovu dolasku u grad, pri ulasku u prolazu, bijahu dvojica nekih slijepaca koji su stajali u nekom trijemu, i drugi kojemu su ruke bile ukočene, i opet drugi kojemu je tijelo bolovalo od uzetosti, koji su samim dodirom onih blaženih ruku, bez muke i naplate, našli izlječenje. Kad su pak mnogi drugi koji su bolovali od raznih bolesti k njima nagrnuli, donoseći onu istu vjeru kao i oni, postigli su i ono isto izlječenje.

Ponovno podnesene muke u Ankiri. Dječaci, njegovi učenici, mučenici.

2 Kor 4, 16. Kad je pak i to doznao prefekt i samim iskustvom spoznao da ne samo da ništa ne postiže kažnjavajući mučenike, nego radije šteti svojoj vjeri, jer je vidio da mnogi od pogana, zbog čudesa koja su oni neočekivano činili, prelaze na pobožnost, ne usuđuje se doduše sam više preuzimati borbu, nego o njima izvješćuje cara Maksimijana, koji je daleko od Nikomedije boravio sa svom vojskom; i kad je ostalo pojedinačno izvijestio, i da su rodom u kraju Galaćana, a domovina im je Ankirana; kad je to Maksimijan primio i pročitao ono što je sadržavalo, boji se ponovno ih ispitivati, želeći tim izgovorom izbjeći stvar. Jer kad su pisma označila da su rođeni u Ankiri, šalje svece onamo nekome vojvodi po imenu Kuriciju, govoreći: Pravedno je da ona koja ih je rodila njih i ima i hrani i kažnjava.

35 Toliku snalažljivost i mudrost i lakoću smišljanja ima Božja providnost, i u neizvjesnim stvarima tako lako nalazi izlaz, te se Klement, koji je prešao toliko kopna i mora i tako dugo bio u tuđini, vraća u najdražu i najugodniju domovinu, kako je i želio. Kad je u nju ušao radosna i živahna duha, Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste Bože, govoraše, što si uslišao moje molitve i vratio me u domovinu i grobove mojih predaka s lijepim prilogom, s drugom, velim, u borbi Agatangelom: da ondje gdje sam rođen, ondje i umrem. Zatim se izvrsni muževi postavljaju pred Kuricija koji je predsjedao na nekome mjestu koje se zvalo Kriptos, to jest skriveno, gdje je bila sagrađena i neka mala crkva. A on, nastojeći ih privesti i namamiti k sebi oštrinom duha i snalažljivošću, ovako im se obratio odmah na početku:

56 Kad sam, o muževi, točno doznao o vama i koliko ste kopna prešli i koliko i kakve ste pogibelji podnijeli i koliko ste vrsta smrti usmjerenih na vas izbjegli, i sam ganut u duši i slama me već samo slušanje o njima i postajem vam na neki način drug u nevoljama; i zato, odloživši onu strogost magistrata, tako blago i mirno razgovaram s vama. Čini mi se naime posve, o Klemente najveći i najdivniji, zato što si rođen iz ovoga najizvrsnijega grada i u njemu odrastao i poučen i odgojen, da iz toga razloga nisi htio ni u drugome gradu izgledati pobožan prema bogovima, osim ako se najprije ne vratiš u svoju domovinu, čuvajući to njemu za drugu, kako se čini, nagradu. Treba dakle sada da grad i mi primimo od tebe zahvalnost. A tebe neka slijedi i vrli Agatangel. Nemojte dakle oklijevati, nego žrtvujte bogovima po običaju. A sveci, Kako, rekoše, da nam budeš drug u nevoljama, nama kojima su nevolje na ugodu? Jer se radujemo tim trpljenjima, i tim više što ne trpjeti takvo što smatramo trpljenjem i nevoljom, kao što i ponovno trajnim blaženstvom ako se dovršimo u sadašnjoj Kristovoj vjeri i u ovome ispovijedanju. A ako treba da budemo međusobno drugovi u nevoljama, treba da se radije sažalimo nad vašim zlima, vi koji ne poznajući pravoga Boga, jadno ste predani (nažalost!) kipovima koji nemaju nikakva osjećaja i gluhi su.

57 Time silno razjaren Kuricije, Budući da ste, reče, kako se čini, na zloj strani i, kako se čini, radujete se dok vas muče, ja ću vam velikodušno i sjajno pružiti ono što je vašemu srcu po volji. Kad je dakle odmah silno užario željezo, tako da je čak sa svih strana ispuštalo iskre ognja, podmeće ga pod pazuhe velikoga Klementa; i zatim, čvrsto privezavši podlaktice uz bokove da bi osjetio žešću bol, zabija u zemlju drvo jednako njemu po veličini; i zapovijeda da se Klement priveže uspravno na njega, a kad je uzdigao u visinu Agatangela i sa svih strana oko njega postavio liktore, tukao je njihove bokove i potkoljenice u isti mah. A u međuvremenu ih je, kao podrugujući se, pitao osjećaju li muke. Njemu je veliki Klement pravodobno odgovorio onim Pavlovim: Koliko se naš izvanjski čovjek raspada, govoreći, toliko se nutarnji obnavlja. Vojvoda dakle, nastojeći najvećom izdržljivošću onoga ponovno nadvladati najvećim mukama, uzevši i željeznu kacigu, pošto ju je užario koliko je mogao, stavi je povrh mučenikove glave; i odmah je izbijao dim kroz usta, kroz nosnice, kroz uši. Kad je pak on duboko uzdahnuo i zazvao Boga: O vodo, govoreći, živa, daždu našega spasenja, ti sam, reče, nakapaj mi svoju rosu. Nas si doduše prije izveo iz vode, a sada nas izvedi iz ognja u rashlađenje. To je rekao, i ona je sprava malo-pomalo postala hladna i umorili su se oni koji su tukli Agatangela. Kad je pak to vojvoda vidio, zahvati ga drhtaj i čuđenje; i odmah zapovijedi da se sveci odvedu u tamnicu, prikrivajući pomanjkanje savjeta izlikom samilosti.

međusobno se odvajaju: 88 A mudra Sofija, koja mu je, kao što rekosmo, bila i majka i učiteljica i postala je svemu dobromu Klementu, kad je nakon duga vremena vidjela da se tako vratio s uresom ispovijedanja vjere i sjajnom stolom mučeništva, te da je ponovno u domovini postao znamenitiji pridodavanjem pogibelji, imala je srce puno radosti i nadala se da će uskoro vidjeti vijence koji se šalju odozgo. Dolazeći pak noću u tamnicu, zagrlivši Klementa i od radosti puštajući na njega suze, srodno i slatko je cjelivala usta, ruke i naposljetku sve njegove udove. Zatim je pojedinačno i otvoreno pitala kako je odatle plovio, komu je bio predan i što je u međuvremenu podnio i kako se tako dugo borio i tko je onaj koji se s njime borio pod ovim vojvodom i ponovno je s njime zatvoren. Nakon što je pak veliki Klement pojedinačno izložio kako stvari stoje, pošto je obrisala njihovu krv i čistim platnima očistila rane, stavlja im pred njih hranu kojom je znala da se Klement hranio od rane mladosti.

uranjaju se u živo vapno:

59 Kad je pak u međuvremenu Kuricije razmotrio da od njega ne može biti smišljeno ništa takvo za muku što bi nadvladalo toliku izdržljivost ljudi, povjerava ispitivanje o njima nekome upravitelju, kojemu je tada bila dana uprava Amisana (a bilo mu je ime Domicije). Kad su pak mučenici bili odvođeni k njemu, ona koja je bila vezana ljubavlju sinova ili radije mučenika, nije mogla biti daleko od njih, nego je spremna i živahna duha pratila s dječacima koje je ona hranila, a koje je njoj, kao što prije rekosmo, pripojio Klement.

Dječaci koji su pratili ubijaju se.

60 Kad je pak odmah bilo javljeno Maksimijanu o dječacima, zapovijeda da se, ako doduše žele otići od Klementa, dopusti da se vrate kući; ako pak ne odstupe lako od njega, da se predaju smrti. Kad je dakle ta presuda bila izrečena nad dječacima, vojnici, uhvativši ih, nastojali su ih na silu otrgnuti od mučenika. Budući da nisu podnosili da se od njega odvoje, bacajući se sami na tlo i obujmljujući objema rukama njegove noge, nisu ih pustili dok svaki od njih nije primio svršetak života od mača, pokazavši postojanost i razboritost iznad dobi i otvoreno očitovavši da je taj savršeni dar sišao odozgo od Oca svjetala, najvelikodušnija nagrada dobra duha i odgoja. A mjesto kojemu su ždrijebom pripala tijela dječaka zvalo se Polje. A pobožna Sofija, zbog svoje najveće dobrohotnosti prema njima, brinula se i za mrtva tijela i nije smatrala da je sebe dostojna ako ih vidi da leže na zemlji; nego je makar i protiv volje odvojena od velikoga Klementa i božanskoga Agatangela, pošto se s njima najprije oprostila i rekla da će se, ako Bog dade, ponovno k njima vratiti. Stoga, kad je ona tijela dječaka svetim rukama pokrila svetom zemljom, ona se doduše radosna vratila kući.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

23. siječnja Kalendar godine