Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 23. siječnja

O sv. Ildefonsu, nadbiskupu toledskom u Španjolskoj

DE S. ILDEPHONSO ARCHIEP. TOLETANO IN HISPANIA

Sadržaj (9)
  1. Uvod u životopis ildefonsov.
  2. Postaje biskup Toledske stolice.
  3. O silasku B. Djevice Marije s ruhom k Ildefonsu.
  4. Život sv. Ildefonsa, nadbiskupa toledskoga.
  5. Ildefonsovi običaji i pohvala.
  6. ILDEFONS monah, i opat samostana, i naposljetku biskup toledske Crkve.
  7. Knjige koje je napisao.
  8. Njegova smrt i pokop.
  9. Bilješke

Mnogo je slavnih biskupa na glasu svetosti imala Toledska crkva, upisanih u popis nebesnika: od svih je daleko najslavniji bio Ildefons, ili Alfons. Njegov blagdan 23. siječnja neki stari rukopisni martirologiji slave ovim pohvalnim zapisom: „U gradu Toledu blagdan sv. Hildephonsa, biskupa i ispovjedaoca, preslavna vjerom i naukom”, a neki dodaju: „koji je s čudesnom revnošću pobožnosti gajio hvalu i čast blažene Bogorodice i vazda Djevice.” Martyrologium Romanum: „U Toledu sv. Ildefonsa biskupa, koji je zbog izvanredne čistoće života i poduzete obrane protiv heretika koji su napadali djevičanstvo Bogorodice od nje same bio obdaren najbjeljom haljinom, te je naposljetku, slavan po svetosti, pozvan u nebo.” Osim mnogih rukopisa spominju ga i većina novijih pisaca: Maurolico, Galesini, Molanus, kölnski kartuzijanci, Felicius, Ghinius, koji kaže da je prije biskupstva bio regularni kanonik; dok Wion, Ménard, Dorganius, Sandoval i drugi kažu da je bio benediktinski monah.

2 Mnogo je o njemu napisano, osobito od španjolskih pisaca, što bi možda bilo vrijedno sakupiti i u pregledan red složiti, na čast presvetoga naučitelja i slavu uzvišene Djevice Bogorodice, čijim ga kapelanom neki nazivaju, drugi sidrom vjere, a treći Zlatoustim zbog njegove izvanredne rječitosti; ali ono što smo primili od preučenoga muža don Tome Tamaya de Vargasa, povjesničara Katoličkoga Kralja, smatrali smo dovoljnim. Jer ono što su o Ildefonsovim djelima zapisali Ziksila, ili Ciksila, ili Ciksilla, ili Ziksilan, i sv. Julijan II., biskupi iste stolice, te ono što je jedan noviji pisac napisao o njegovim relikvijama odnesenim u Zamoru i ondje pronađenim, on je sam izvukao iz vjerodostojnih kodeksa, pojasnio bilješkama i, po svojoj izvanrednoj ljubaznosti, poslao nam iz Madrida. Ono što ostali spominju ili je odavde preuzeto i prošireno, ili se, jer se ne oslanja na dovoljno pouzdana svjedočanstva starih pisaca, može činiti nesigurnim ili nedovoljno prikladnim za našu namjeru.

3 Jedno mi se sviđa iznijeti iz djela našega Ivana Mariane, knj. 6, pogl. 10, što opširnije opisuje naš Franjo Portocarrero, koji je napisao čitavu knjigu o silasku Bogorodice u toledsku crkvu i o životu sv. Ildefonsa; a kraće Mariana: „U uzvišenom i ujedno najplemenitijem dijelu toga grada (Toleda) pokazuje se kuća slavna po Ildefonsovu rođenju: tako je usmena predaja uvjerila narod, bez ikakva drugoga pisca. Ta je kuća u kasnijem vremenu pripala knezovima od Orgaza, a nedavno je prešla u pravo i vlasništvo Družbe Isusove; njihovim je marom postignuto da ono što se činilo propuštenim zbog nemara predaka bude ispravljeno, te da u najplemenitijem gradu postoji hram s Ildefonsovim imenom.”

4 Petar de Natalibus, a za njim kölnski kartuzijanci i Kanizije, ponovno bilježe spomen sv. Ildefonsa 18. prosinca; i Petar je doista smatrao da se tada slavi njegov rođendan za nebo, jer ovako piše u knj. 1, pogl. 76: „Istoga dana na koji je u svojoj Crkvi odredio da se slavi blagdan Djevice, to jest osmoga dana prije Gospodnjega rođenja, sretno je počinuo u miru, a taj je dan 18. prosinca. Jer onoga dana na koji je častio Majku Gospodnju na zemlji, istoga ga je ona htjela proslaviti na nebu.” Toga dana u Toledskoj crkvi i drugdje po Španjolskoj slavi se blagdan Iščekivanja poroda Bogorodice, koji je sam Ildefons ili prvi ustanovio ili s osobitim marom proširio. Istoga se dana također dogodio onaj svečani silazak i ukazanje Djevice Bogorodice, koje se sada slavi dvostrukim oficijem drugoga razreda sutradan nakon blagdana sv. Ildefonsa, 24. siječnja, dok je blagdan sv. Timoteja prebačen nakon osmine sv. Ildefonsa. Naš Antun Balinghem u djelu Kalendarium Marianum piše da se to ukazanje dogodilo 18. listopada, ali ga opovrgava jednodušno slaganje svih pisaca.

KOJI SU NAPISALI ZIKSILAN 1. srpnja, a iz starih rukopisa izvukao i pojasnio don Toma Tamayo de Vargas.

Blaženi Ildefons, toledski nadbiskup, imao je nadbiskupe svoje stolice za svoje slavitelje, čije spise, ponovno pregledane iz knjiga, ovdje donosim kako bih ih ispravio i pojasnio bilješkama: tako sam našao u starim primjercima.

U ime Gospodina našega Isusa Krista počinje životopis ili djela sv. Ildefonsa biskupa, ab metropolita Toledske stolice, koje je objavioc Ziksilan, biskup istoga grada, 23. siječnja.b c

Uvod u životopis ildefonsov.

Evo gozbe onoga medotočnoga gospodinae Ildefonsa, koju je uzeo iz Božjega raja i razdijelio po čitavoj Hesperiji, nasitivši našu glad silnom rječitošću. Nije zaostajao zaslugama za onim presvetim gospodinom Izidorom, s čijega je izvora još kao mladić pio najčistije vode. Naime, poslan od svetoga i časnogaf pape Eugenija, metropolitskoga biskupa Toledske stolice, spomenutomug naučitelju, seviljskomu metropolitskomu biskupu, kad je već sam sebi izgledao učen, toliko je od njega bio držan i izbrušen, i, kako kažu, vremenitim željezom stegnut, da se, ako mu je štogod znanja nedostajalo, potpunije poučen vratio svomu učitelju gospodinu Eugeniju te je nakon ne mnogo dana, dok je još obnašaoh đakonsku službu, u crkvi i sv. Kuzme i Damjana, koja se nalazi u predgrađu Toleda, bio postavljen za k opata. Ondje je odmah, slavan u službi, čudesnim načinom napjeva sastavio dvije mise u hvalu tih istih gospodina, koje su pjevali na njihov blagdan. Te mise imamo niže zabilježene.d c

Postaje biskup Toledske stolice.

2 Zatim, nakon mnogo vremena, kad je preminuo gospodin Eugenije, postavljen je za biskupa na njegovoj stolici. Njegova je prokušana krepost odmah zasjala na l slavnoj m Romulovoj stolici te poput goruće baklje obasjala čitavu Španjolsku: njegovim naukom Crkva sve do danas sjaji kao mjesec od sunca; njegov je spomen u blagoslovu mirisa i u sastavu tamjana; on je od samih pelena i od rane dobi ostao n uškopljenik te u sebi pripravio veliko prebivalište Gospodinu; nije bio posječen rukom ni nožem, nego božanskim mačem, niti je vještinom željeznih oruđa odsjekao požudu, nego je nebeskim darom zaslužio svetost; nadahnut iznenadnim darom odozgo, jednako sjajeći kao toliki i takvi njegovi prethodnici, ono što je njima bilo zatvoreno, njemu je bilo otvoreno. zatim biskup; l m Kako su darom Duha Svetoga otkrivene relikvije blažene Leokadije gospodinu Ildefonsu, što je njegovim prethodnicima bilo nepoznato, i o čudu ukazanja sv. Leokadije.

3 Tako je naime djelovao Duh Sveti koji je u njemu prebivao da ono što kroz toliko godina narodima koji su to željeli još nije bilo pokazano, on prvi otkrije i relikvije svete i Bogu posvećene djevice i svoje ispovjedateljice Leokadije, kad je u kraljevskom sjedištu došao njezin blagdan, predstavi svima nazočnima; i dok je on klečao pred njezinim grobom, uzdrmao se grob u kojem je njezino sveto tjelešce sve do danas pokopano, i kad se poklopac, koji bi jedva trideset mladića moglo pomaknuti, podigao ne ljudskim nego anđeoskim rukama, veo koji je prekrivao udove svete djevice izbio je svjež van, te je, kao pružen rukama, pred njegov pogled pokorno o pristupila prelijepa Djevica, dok su biskupi, knezovi, prezbiteri, đakoni, kler i puk klicali: „BOGU HVALA na nebu; BOGU HVALA na zemlji”, a nitko nije šutio. A on je odmah rukama p obuhvatio i pritisnuo veo te se pripovijeda da je izrekao ovakve riječi, kličući sa svim narodom i vičući: „BOGU HVALA. ŽIVI MOJA GOSPOĐA PO ŽIVOTU ILDEFONSOVU”, a ponavljajući to, kler je snažno pjevao aleluja koje je sam gospodin Ildefons nedavno sastavio: „Lijepa si postala, aleluja, i miris je tvoj kao čisti balzam”, i drugo što je u samoj misi, koja je niže zabilježena, izrekao u njezinu hvalu. on sam odsijeca dio njezina vela,

4 Vikao je među glasovima puka gotovo ričući da mu donesu kakav nož kojim bi odrezao ono što je držao u rukama, ali nitko mu nije pritrčao jer je narod od uzbuđenja glasno klicao i škripao. Jer je i sveta Djevica ono što je dragovoljno pružila (q da bi želje rasle) snažno povlačila natrag. Ali nekoć knez Rekesvint, koji je živio u njegovo vrijeme, odloživši zemaljsku slavu i okrutnost (koji ga je prije zbog prijekora za svoja bezakonja gledao oholim okom), sa suzama je pružio malen nožić koji je držao u koricama te, pognuta vrata i pruživši molećive ruke sa svoga prijestolja, usrdno molio da mu ga donesu, tražeći da ga ne smatra nedostojnim dok sa suzama nudi svoje. On ga je uzeo i desnom rukom odrezao ono malo što je već držao lijevom rukom, a sam je nožić zajedno s njezinim relikvijama pohranio u srebrne škrinjice, smatrajući nedostojnim da ono što je odrezalo svetinje ikada više dotakne išta nečisto. Ali je svomu r vikaru zapovjedio da pred svima onomu koji traži isplati vrijednost dara. Nakon toga, budući da bi bilo predugo sve to potanko izlagati, sve što je pripadalo službi svete Katoličke Crkve u hvalama Božjim u svemu je bilo dovršeno.

O silasku B. Djevice Marije s ruhom k Ildefonsu.

5 Pošto je to raspršeno, Duh Sveti je po njemu u samome Gospodnjem došašću, nedugo potom, učinio i druga čudesa. No budući da bi bilo predugo nabrajati sve što su u njegovo vrijeme u gradu Toledu gospodin Urban i gospodin Evancije pripovijedali da je po njemu učinjeno, prihvatimo se barem nekolicine od mnogih. Premda će oni koji su to sa mnom čuli, kad ovo budu čitali, žaliti što sam izostavio tako mnoga i velika djela koja znaju zajedno sa mnom. Kad je pak prispio blagdan svete i vazda Djevice Marije, tri dana unaprijed obavljao je kroz tri dana litanije i dovršio gore spomenutu misu koja se pjeva u njezinu hvalu, a koja je sedma. A kad dođe do njezine svete svetkovine, gore spomenuti kralj, manje brižan za strah Božji, a dobro svjestan svojih nepravdi, po običaju pristupi da čuje svečano bogoslužje. Jer sluga Božji Ildefons, oslanjajući se na još veći dar, dok je moleći slavio svetkovinu svoje Gospođe, kojoj je pod Božjim vodstvom služio, i u hvalu Bogorodice težio za onim što smo gore naznačili s najvećim zanosom srca i skladnim napjevom glazbe, te kitnjasto izdao knjižicu o djevičanstvu, na način istoznačnica punu svjedočanstava Staroga i Novoga zavjeta, i dostojnom rječitošću i veličanstvenošću ukrasio već spomenutu svoju Gospođu; dok je prije jutarnjih sati po običaju ustajao da obavi službu Bogu i posveti svoja bdjenja Gospodinu, a đakon ili subđakon išli pred njim sa zubljama; iznenada otvorivši vrata i ugledavši crkvu, te nebeskim sjajem zaslijepivši oči, bježeći s drhtajem pred svjetlošću koju nisu mogli podnijeti, ostaviše svjetiljke što su ih držali u rukama i, vrativši se istim putem kojim bijahu došli, gotovo obamrli vratiše se k drugovima. Sva zajednica zabrinuto ispituje što se to događa sa slugom Božjim među anđeoskim korovima, zašto su se čuvari tako iznenada prestrašili i, okrenuvši leđa crkvenim vratima, vratili se na svoja mjesta.

6 A on, dobro svjestan sama sebe, padne pred oltar svete Djevice i nađe samu Gospođu gdje sjedi na katedri na kojoj je običavao sjediti biskup i pozdravljati narod. Toj katedri nijedan se biskup nije usudio pristupiti, osim poslije gospodin Sisibot, koji je odmah izgubio samu stolicu i bio prognan u izgnanstvo. I podignuvši oči pogleda uokolo nje i vidje cijelu apsidu crkve punu četa djevica koje su skladnom milinom pjevale nešto iz Davidovih psalama. A ona pogledavši na nj (kako je sam pripovijedao svojim pouzdanicima i najdražima) progovori mu ovim glasom: „POHITAJ MI U SUSRET, najpravedniji slugo Božji; primi maleni dar iz moje ruke, koji sam ti donijela iz riznice svoga Sina: jer ti je tako potrebno da se blagoslovom ruha koje ti se ima dati služiš samo na moj dan. I budući da si ostao držeći oči vjere uvijek uprte u moje služenje, te si moju hvalu (po milosti izlivenoj na tvoje usne) slatko oslikao u srcima vjernika, već ćeš u ovom životu biti urešen ruhom Crkve, a u budućem ćeš se u mojim riznicama radovati s ostalim slugama moga Sina.” I rekavši to, iščeznu ispred njegovih očiju zajedno s djevicama i svjetlošću s kojom bijaše došla. Ostade stoga sluga Božji toliko revan za zadobivanje slave koliko je bio siguran u darovanu mu palmu pobjede, po milosti Gospodina našega Isusa Krista, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i svime upravlja u beskrajne vijeke vjekova. Amen.

Dosad Ziksila, sada slijedi

Život sv. Ildefonsa, nadbiskupa toledskoga.

Napisao Julijan, biskup iste stolice. cc ff

Ildefonsovi običaji i pohvala.

7 Ildefons, slavan po spomenu svoga vremena i najnoviji koji je obilnim rijekama rječitosti ukrasio vjekove našega doba, pozvan na katedru toledske stolice kao biskup nakon Eugenija, posvećuje se za svećenika; muž toliko najdostojniji hvale koliko i bogat milošću kreposti. Bio je napokon obdaren postojanošću straha Božjega, urešen pobožnošću, obilan skrušenošću, ozbiljna hoda, hvalevrijedne čestitosti, iznimne strpljivosti, šutljiv u čuvanju tajni, vrhunske mudrosti, sjajan u umijeću raspravljanja, izvrstan u daru govorništva, obilan bujicom jezika, toliko slavan po uzvišenosti rječitosti da se za obilni govor njegovih rasprava, dok se nesmetano izlagao, vjerovalo da ne govori čovjek, nego Bog obilno po čovjeku.

ILDEFONS monah, i opat samostana, i naposljetku biskup toledske Crkve.

8 On dakle, boraveći još u počecima djetinjstva, dirnut božanskim Duhom, oduševljen životom monaha, prezrevši naklonost prema roditeljima i stvarima, potraži agalijski samostan i u njemu se gotovo mnogih godina dolično pokazao kao monah. Također je u selu Deibiensi podigao samostan djevica i obdario ga vlastitim dobrima. Postavši potom upraviteljem agalijskoga samostana, uvježbavao je običaje monaha, upravljao imovinom i čuvao njihov život. Nakon toga biva vladarskom prisilom vraćen u Toledo te ondje nakon smrti svoga prethodnika biva postavljen za biskupa.

Knjige koje je napisao.

9 Napisao je zaista vrlo mnogo knjiga, izvanrednih po blistavu stilu. Njih je sam odlučio podijeliti u toliko dijelova, to jest: knjigu Prosopopoeiae imbecillitatis propriae; knjižicu de Virginitate sanctae Mariae, protiv trojice nevjernika; djelce de Proprietate Patris et Filii et Spiritus sancti; također knjigu Annotationum Divinae actionis; djelca Annotationum in Sacramentis; jednu knjigu de cognitione Baptismi; i drugu de progressu spiritualis deserti. Sve je to htio povezati u svezak prvoga dijela. Drugoga pak dijela je knjiga Epistolarum, u kojoj je, pišući raznima, postupao u zagonetnim oblicima i ponekad uvodio osobe, u čemu je od nekih zaslužio i vrlo sjajne pisane odgovore. Htio je da treći dio bude od misa, himana i propovijedi. Napokon je četvrta knjiga daljnjega dijela sastavljena u stihovima i prozi, u kojoj su zabilježeni epitafi i neki epigrami. Napisao je pak i mnoga druga djela koja je, spriječen raznim poslovima i brigama, ostavio neka započeta, a neka napola dovršena.

Njegova smrt i pokop.

10 Pozvan pak u biskupstvo devete godine slavnoga vladara Rekesvinta, devet godina i gotovo dva mjeseca smatran je slavnim po zaslugama života i štovanju upravljanja; a po isteku osamnaeste godine spomenutoga vladara, sljedećega dana, 23. siječnja, svuče sa sebe boravište tijela te bi pokopan u crkvi sv. Leokadije, položen do nogu svoga prethodnika, s kojim se vjeruje da uživa u vječnom prebivalištu slave.

11 Dosad i Julijan. Dodat ću povijest koja se čita u zamorskoj, odnosno sentisenskoj Crkvi o otkrivenju tijela sv. Ildefonsa.

11 Kad je pak zbog ljudskih grijeha gotovo cijela Španjolska bila pokorena od Arapa, a velik dio opustošen ognjem i mačem, jedino su Asturijci, nastanjujući neka nepristupačna mjesta Pirenejskoga gorja, sačuvali kršćansko ime i vjeru. K njima su se stoga iz svih krajeva slijevali pobijeđeni koji nisu bili nerazumni; mnogi od njih prenijeli su u ta mjesta relikvije i sve najsvetije iz vlastitih crkava. Među tima kršćani su s mnogim relikvijama, kojima je grad Toledo bio prebogat, prenijeli ono najsvetije ruho kojim je Bogorodica uresila sv. Ildefonsa u grad Oviedo, prijestolnicu Asturije. Onamo se nosilo i tijelo preblaženoga Ildefonsa, ali su nositelji slučajno bili spriječeni kod Zamore pa ga pohraniše u crkvi sv. Petra na vrlo visokom mjestu. A kako je poraz iz dana u dan rastao, i Zamora pade pod barbare. Zbog toga je tim ljudima oduzeta mogućnost da ponovno preuzmu pohranjeni zalog. Prošla su nakon toga mnoga vremena i, budući da vjernici otad nisu mogli onamo dolaziti, stvar je pala u zaborav.

12 Nakon što se, po Božjem milosrđu, trudom pobožnih kraljeva Kastilije kraljevstvo počelo postupno vraćati Kristu, i Zamora se vrati pod vlast kršćana. Kad je neki pastir iz toledskih krajeva došao u taj grad, siromašan odjećom, ali bogat svetošću, ušao je u hram sv. Petra i nakon molitve počeo sve razgledavati i pomnije promatrati. Crkvenjacima koji su pomislili da smjera krađu reče da nije lopov niti je došao učiniti kakvo zlo, nego želi doći do nekog bogobojaznog svećenika kojemu ima otkriti veliku tajnu. Čuvši to, odvedoše ga k nekom vrlo ozbiljnom svećeniku Didaku; pavši pred njim na koljena poče, kao da ispovijeda svoje grijehe, pripovijedati ovakvo božansko viđenje: „Oče moj, vidio sam”, reče, „u zanosu duha, u svojoj domovini, nekoga biskupa, časna izgleda, ozbiljna hoda i slavna u svakom tjelesnom uresu, koji mi je svojim posve medenim glasom progovorio rekavši: ‘Ja sam Ildefons, negdašnji biskup grada Toleda; dođi, slijedi me.’ Slijedeći ga, učinilo mi se da sam stigao u ovaj grad i ušao u ovu crkvu; kad smo bili ondje, reče: ‘Ovdje’ (i pokaza prstom mjesto), ‘ovdje moje tijelo leži bez časti. Pazi, sine, da te u očitovanju Božje moći ne zadrži nikakva lijenost: jer riječ je Božja ono što ti zapovijedam ne toliko od sebe koliko po njegovoj zapovijedi.’ Rekavši to, iščeznu. Došavši k sebi, ostavivši dom i obitelj, dolazim u ovaj grad i crkvu, u kojima vidim sva obilježja što sam ih u duhu spoznao. Eto imaš već, predragi oče, razlog moga dolaska.”

13 A onaj Didak, kako je bio ozbiljan i bogobojazan muž, sazva crkveni kaptol s nekim razboritim laicima; i kad se ondje o tome raspravilo, jednodušno je mišljenje svih bilo da na riječ jednoga stranca i nepoznata čovjeka ništa ne treba poduzimati. Glas se ipak proširio u uši ljudi i, premda su mu mnogi povjerovali, nije učinjen nikakav pokušaj. A kad je poslije vladao Alfons, VIII. toga imena, kralj Španjolske, dok je Asuer, biskup zamorske Crkve, htio proširiti taj hram sv. Petra, pa se za polaganje temelja stupova zemlja dublje kopala, slučajno se na onom mjestu koje je pastir bio označio pokaza sarkofag pokriven mramorom, koji kopači neoprezim udarcima razbiše. U njemu bijahu ostaci ljudskoga tijela koji su širili neki najslađi miris, iznad svega što se može izreći, kojim se činilo da je prožeta sva okolna zemlja. Tada pak dođe u sjećanje ono što je pastir bio ispripovjedio. Bio je naime na mramoru uklesan natpis; ali budući da je nepažnjom kopača razmrvljen, pošto su dijelovi skupljeni koliko je ljudskom vještinom i trudom bilo moguće, pročitano je samo ovo: OCA ILDEFONSA, NADBISKUPA TOLEDSKOGA.

14 Naposljetku se vjera učvrstila, osobito zbog čudesa koja su se dogodila na zaziv svetoga ispovjedaoca. Biskup s klerom i cijeli grad, radujući se i kličući što je Zamora obogaćena tolikim darom, pohraniše ga uz oltar sv. Petra u istoj crkvi. Ondje se svakodnevno događaju bezbrojna čudesa: sve ih je brat Ivan Egidije Zamorski iz Reda manje braće, iznimno učen muž, sve do svoga vremena najmarljivije zapisao. Pošto je to presveto tijelo mnogo godina bilo pohranjeno na posve skrovitu mjestu, a samo su ga malobrojni vezani prisegom znali, godine Gospodnje 1400., na ovaj dan Našašća izvađeno je s toga mjesta, položeno na sam njegov glavni oltar i svima pokazano; ondje su ponovno viđena mnoga čudesa: nijemi su govorili, razni su bolesnici ozdravljali, brojna su mnoštva sa svih strana hrlila častiti te svete relikvije. Naposljetku je nakon 7 dana časno položeno u kapeli koja se nalazi iznad samoga oltara, zatvoreno u velik pozlaćeni srebrni kovčeg, gdje ga svi mogu vidjeti.

15 I to je zamorska povijest. Evo ukratko donosim tumačenje svega. Život presvetoga Ildefonsa i njegova slavna djela pojedinačno su napisali, osim Julijana i Ziksile, u naše vrijeme i vrijeme naših djedova Lovro Surije i Alojzije Lipoman, najzaslužniji za živote svetaca i crkvene stvari. Ali ne došavši do posve pouzdanih rukopisa, izdali su povijest obojice okrnjenu, nepotpunu i punu mnogih pogrešaka, samo pod Julijanovim imenom, bez ikakva spomena Ziksile ili naznake podjele djela. Mihael Carranza, preučeni karmelićanin, popratio je komentarom knjigu sv. Ildefonsa o Blaženoj Djevici i njegov život. Naš Ivan Mariana u VI. knjizi de rebus Hispaniae, pogl. X; presvijetli Baronije u VII. svesku Annal. A na narodnom jeziku Franjo Pisa u II. knjizi Historiae Tolet; pogl. 14; Prudencije Sandoval, I. dio, Monast. Ord. S. Benedicti, knj. XII; Antun de Yepes, st. I., pogl. 3, god. 534, i st. II., od lista 227, rerum Benedict; Franjo Padilla, st. VII., Hist. Eccles. Hisp; pogl. XLIX; Alfons Villegas i Petar Ribadeneira, Toleđani, u Floribus Sanctorum; Petar Salazar de Mendoza, toledski kanonik, i Franjo Portocarrero, svećenik Družbe Isusove, u cijelim knjigama de Vita S. Ildephonsi. Napokon i mi u apologia pro veste sacra, kojom je Djevica djevica Bogorodica uresila svoga Ildefonsa, objavljenoj godine 1616. Od svega što ponajviše osvjetljava Ziksilu i Julijana, pribilježit ću nekoliko sitnica, a želim da niz slova u bilješkama bude putokaz u tekstu.

Bilješke

a Tako sam našao u trima rukopisima.b Kao u povelji Honorija III., vrhovnoga svećenika: „Stoga je da, imajući u vidu plemenitost toledske Crkve”, itd.c Vidi što stoji u njegovoj pohvali i na listu 9 Apolog. pro veste sacra. Oni koji ovu povijest pripisuju sv. Heladiju posve se varaju, budući da je on prethodio Ildefonsu.d U starim primjercima život sv. Ildefonsa koji je napisao Julijan obično se stavlja ispred njegove knjige koju je napisao de Virginitate B. Mariae Virginis; za njim slijedi ova Ziksilina povijest, koja u pohvalu one uistinu zlatne knjige počinje riječima: „Ecce dapes.” Nama se svidjelo slijediti drukčiji red, budući da se ovdje sadrže brojnija i znamenitija Ildefonsova djela.e Ovo se ime rabi na razne načine: Ildephonsus, Ildephonsus, Olsus, Adifonsus, Alifonsus, Alfonsus, Ildefonsus, Ilefonsus, Anfusus, Afonsus, Alonsus, u starim spomenicima i po promjeni imena; kod nas je danas u uporabi samo Alonsus. Riječ je gotska, ako vjerujemo Wolfgangu Laziju, od njemačkoga Ildebuntz, kao „vjerno ljubljen”; ako Covarrubiasu, od A, alfa, prvoga grčkog slova, kao „prvak” ili „prvi”. Kako god to bilo, da je sama sveta Bogorodica nadjenula ovo ime svome Ildefonsu i objavila ga majci Luciji, govore stari brevijar kordopske Crkve, Ivan Egidije Zamorski i drugi od starih.f Svi su se biskupi nekoć označavali povlasticom naziva papa, sve do vremena Grgura VII., koji je na Rimskom saboru odredio da se taj naziv ima primjenjivati samo na rimskoga prvosvećenika, Kristova namjesnika na zemlji. To se može vidjeti posvuda kod pisaca srednjega vijeka: Sidonija, Enodija, Prudencija, Grgura iz Toursa, Eulogija, Paulina, Balsamona i drugih; više imaš kod Savarona uz Sidon. VI., poslanica 1, Sirmonda uz IV., poslanica 1 Enodija, Baronija u Martyrol. i Ambrozija Moralesa u B. Eulogii Apolog; te Meursija u Gloss. pod natuknicom Ilæp. π. π. π. π. A njegovu uporabu i u Grčkoj Crkvi pokazuje natpis grčkoga epigrama, knj. III. Anthol; u kojem stoji τωζενου Πληπα Ἀλειζενδόως. Odakle se lako dokazuje zabluda onih koji misle da je to osobiti naziv toledskoga nadbiskupa ili metropolita. Vidi Onufrija Panvinija, interpretat. Vocem Eccles.g Grgur Veliki naziva sv. Izidora hispalitanskim; k njemu je poslan sv. Ildefons da se pouči. Julijan Petrov Toleđanin, arhiprezbiter crkve sv. Juste, u rukopisu: „Ildefons, koji je rođen u Toledu ere 644, kao desetogodišnjak biva poslan k Izidoru.”

Zar je time sv. Ildefons bio zaređen od sv. Heladija? Svakako ga je on učinio služiteljem, kako je sam poučio u epigramu kenotafa napisanom za sv. Heladija: „Ja, Ildefons, koga je on sam učinio služiteljem, otpjevah nekoliko pjesama svetomu starcu.”

1 i Sveti zagovornici i zaštitnici agalijskoga samostana, o čijoj starini i položaju opširnije raspravljam na svome mjestu. k Luitprand Tijenski u Fragmentis: „Ildefons, postavši predstojnikom agalijskoga samostana, uvećao je imetak, obnovio posrnulu stegu opsluživanja i sačuvao život monaha od zabranjenih stvari.” Gotovo isto naš Julijan u Vita S. Ildephonsi: „Postavši ondje upraviteljem agalijskoga samostana, uvježbavao je običaje monaha, upravljao imovinom i čuvao njihov život.” U njegovo se vrijeme uobičajeno rabila izreka:

1 „Mač u napadima bijaše opat agalijski.”

l U rukopisima clarens, kojom se riječju Ziksila ne jednom služi. m Zar Hispalis, koja je Julia Romulea, kako kaže Plinije, gdje je kao mladić bio poučavan do Izidorovih nogu? Ili sam Rim, koji se u gotskom himnu sv. Torkvata i drugova, naziva „već bijela toga romulskoga grada”? Tricarije. Sama toledska stolica jest romulska, štoviše Toledo jest Rim; vidi, molim te, što ćemo zabilježiti drugdje. n Jer se uškopio poradi kraljevstva Božjega. o Surije čita procederet, kao da mu je išla u susret. p Na isti način u čitanju i povijesti sv. Leokadije: „grleći i privijajući samu Leokadiju”. q Mislim da je glosa, jer nedostaje u mnogim rukopisima. r Gradskom prefektu, kako u rimskoj državi bilježi Sever Sulpicije. s Niže: „nedugo potom”. Odakle se zaključuje da se čudo Leokadije koja izlazi iz groba dogodilo prije nego ono o B. Mariji vazda Djevici koja silazi u sebi posvećen hram. Ovdje ne treba gledati red dostojanstva, nego redoslijed blagdana kroz krug godine, ma što umovao učeni muž Ambrozije Morales. Već sam opširnije poučio u Apologia pro veste sacra et descens. B. Virg; list 41. Vidi Rodriga Toleđanina, 2 Chron., pogl. 22; Palentina, 2. dio histor; Luku Tudenskoga u Chronic; Ivana Magna, 10 histo. Gothor; pogl. 21; Vinka, 8 Specul; pogl. 120. t Oni su naime, poučeni od samoga Ildefonsa, pripovjedili Ziksili, budući da im je dob dopuštala da budu nazočni čudu toga događaja. Evancije, ili Ovancije (kako izvješćuje Rodrigo Toleđanin), bio je arhiđakon iste Crkve, slavan po učenosti, mudrosti i svetosti. Urban je bio toledski biskup nakon Sindereda kad je Španjolska već bila opustošena, prema svjedočanstvu istoga Rodriga. Izidor Pacenski naziva ga toledskim melodičarem, možda zato što je prije bio precentor toledske Crkve. v U obredu gotske mise, koja se u ono vrijeme slavila u Toledu, pjeva se neka molitva koja se i sama naziva Missa. Nadalje, Ildefons je knjigu de Virginitate B. Mariae podijelio u 7 takvih misa, kako sam čitao u rukopisu pisanom gotskim pismom; među njima ona koja je sedma po redu zaključuje tu knjižicu, a počinje riječima „At nunc venio ad te”, što je pogl. XV u izdanju Mihaela Carranze. x Kod Rodriga Toleđanina, XI., do pogl. XXX, spominje se mnogo toga o Rekesvintu što je dostojno kršćanskoga vladara, niti u njemu nalazim išta što ne bi odisalo kršćanskom pobožnošću. Stoga je to što je sam svjestan svojih grijeha znak bogobojazna čovjeka. y Rastavnu je riječ upotrijebio umjesto sastavne, po čestom običaju Španjolaca. z Tako sam čitao; u rukopisima je bilo procedens. aa Ovdje ne kaže da je Sisibot puknuo popola ili iznenada umro, kako se općenito govori, nego da je svrgnut s dostojanstva, ne zbog toga zločina, nego zato što je sam pokušao svrgnuti kralja Egiku, kako je jasno iz 16. toledskoga sabora, pogl. 9 i pogl. 12, te Rodriga Toleđanina, 4, pogl. 3. bb Ima ih koji ovu riječ pišu s aspiracijom: Hapsis, od ἀπτω, to jest od dodirivanja; kod drugih je Sapsis. Hezihije i Suda prenose da su ἐψιδας svodovi (χαμάρς). Jeronim u poslanici Efežanima: „Zar je, prolazeći i nadilazeći krugove nebesa koje filozofi nazivaju sferama, stao na najvišem svodu neba i, da upotrijebim samu riječ, apsidi?” Kod nas je to tribuna. Vidi Panvinija, interpret. Voc. Ecclesiast; i Ciacconija uz Kasijana. cc Sam dar se u Svetom pismu naziva blagoslovom, 1 Kr 2, 3. Abigajila Davidu: „Primi ovaj blagoslov koji je tvoja sluškinja donijela tebi, mome gospodaru.” dd Gotovo ovom rečenicom završavaju molitve u gotskom obredu. ee Tko je ovaj bio, opširnije sam pokazao na listu 25 Apolog. pro veste et descens. B. Virgin. in templ. Tolet. i na početku Apolog. pro Dextro. ff Je li to istina? Vidi naše pohvale o Julijanu. gg Na ovom je mjestu u nekim rukopisima dodano mnogo toga što se ne čini da je Julijanovo, nego preuzeto iz neke druge Ildefonsove povijesti. Evo ti ovdje, novotaru, da monaštvo nije nova stvar. hh Što je ovo bilo još se uvijek dvoji: ima ih koji čitaju Deissensi, Bissensi i Sissensi. Ovdje vrijedi izreka „koliko glava, toliko mišljenja”. Alcocer u 2. knjizi histor. Tolet. kaže da je samostan koji je još u Toledu, sv. Dominika de Silos, cistercitskih redovnica, prvi podignut nakon što je Toledo vraćen kršćanima u spomen na sv. Ildefonsa, koji je nekoć na istom mjestu bio podigao samostan takvih redovnica koje su slijedile pravilo života sv. Benedikta. Alvar Gomez de Castro radije misli na samostan Scilense i da je ondje gdje se sada posjećuje samostan braće hijeronimita nekoć bila sveta kapelica. Moj Covarrubias naznačuje da treba čitati Ileocensi, tumačeći to kao Illescas, gradić udaljen šest milja od Toleda. Mihael Carranza smješta samostan Deibiense u sam grad. Kako god bilo, Julijan Perez o njemu kaže ovo: „Pustinja sv. Marije Eleocensis, koju je, kako neki kažu, sagradio sv. Ildefons, toledski nadbiskup, sada je pod pokroviteljstvom mozarapa Nuñeza. Blizu ove pustinje bio je u selu Deibiensi samostan sv. Djevice Marije, reda benediktinskih djevica, ondje podignut od istoga Ildefonsa na očinskom tlu, naposljetku srušen; a njegovi posjedi čuvahu se za pustinju.” A Luitprand: „U samostan Deibiensi postavio je sv. Ildefons sliku B. Djevice Marije koju je imao u svom oratoriju.” Doista ću lako povjerovati da je to selo bilo očinsko i baštinsko, budući da Julijan dodaje: „obdario ga je vlastitim dobrima”. Tritemije čita dotavit. A da to nije protivno redovničkom siromaštvu, tko bi pomislio, budući da je baštinski dio nakon smrti najboljih roditelja namijenio ne za vlastitu korist, nego na službu Bogu i Bogorodici. ii Julijan: „Ildefons, agalijski monah i opat svetih mučenika Kuzme i Damjana, nasljeđuje na kraljevskoj toledskoj stolici sv. Eugenija IV., koji se štuje 13. studenoga.” kk Stari natpis: ἀντε τριεύν ἀπιτετον. Luitprand: „Genezije, prvi biskup Auvergnea, pismom upozorava sv. Ildefonsa na Jovinijanovo krivovjerje, koje su neki potaknuli u Auvergneu, govoreći da je Blažena Djevica u porodu ostala oskvrnjena, te da oni kreću u Karpetaniju kako bi svojim posve lažnim razlozima poljuljali i posve uništili živu (čitaj: vigentem) vjeru u presvetu Djevicu.” A Julijan Perez: „Ove godine saziva sabor protiv nekih krivovjeraca koji krivo misle o djevičanstvu B. Marije, da je rodila otvorivši djevičansku utrobu kao ostale žene, bez ikakva novog čuda. Pobija galske krivovjerce Teudija i Heladija koji krivo govore o načinu poroda B. Djevice Marije.” Tko su bili ti krivovjerci, rekao sam na listu 13 Apolog. pro Descensione B. Virginis in templ. Toletan. ll Ovu je napisao Ivan Egidije Zamorski, odgojitelj kralja Sanča IV., a prenio Blaž Ortiz u pogl. 14 sum. Temp. Toletan. description. mm Julijan Perez u Chron.: „Neki iz roda Gudiela, Ezlazarija i Palumba (u Toledu poznata imena i najpoznatijega plemstva, već gotovo izumrloga, Gudieli, Palomeques) uzeli su tijelo sv. Ildefonsa iz Toleda i prenijeli ga u Zamoru.” Dodat ću nadgrobni natpis koji je napisao arhiđakon Julijan nakon što je pronađeno tijelo sv. Ildefonsa:

„Pod ovim kamenom leži časno tijelo Alfonsovo, ali još više sjaji krepošću i plemenitošću. Kao mladić nađe luku i, ostavivši svijet, ljubi ćelije agalijskoga samostana. Odavde ga kao biskupa odvode u grad Toledo, a želja mu je bila skriti se na svome mjestu.”

Dodat ću samo ono što ovoj povijesti nedostaje: dan rođenja sv. Ildefonsa, roditelje, tjelesni izgled i spise. Luitprand u Chro; god. 3. toledskoga nadbiskupa Auracija (naime ere ακυς), „rođen je na očinskom ognjištu sv. Ildefons, poslije toledski biskup”, i „u Toledu se rađa Ildefons od preslavnih roditelja, u kući Stjepana i Lucije, 18. dana prosinca.” Julijan Perez: „Bijaše pak sv. Ildefons, kako je poznato iz starih povijesti i spisa koji još postoje, visoka stasa, vrlo časna lica, dostojanstvena i skromna pogleda, lijepa i uistinu kraljevska, ružičaste puti pomiješane s iznimnom bjelinom; njegovu je govoru Bog dao čudesnu milinu i ljupkost; uvijek bijaše vedar, blag i uljudan, krotak, ljubazan prema svima i svima mio; bilo kao svjetovnjak, bilo kao monah, bilo kao biskup, uvijek je bio na cijeni.” Spisi sv. Ildefonsa: Liber Prosopopoeiae imbecillitatis propriae; Liber de Virg. B. Mariae; De perpetua Virginitate et parturitione ejusdem; Sermones 12 de eadem; De proprietatibus trium personarum Patris, Filii, Spiritus sancti; Annotationes in Sacramenta; De cognitione Baptismi; Vita eremi spiritualis; Illustrium aliquot scriptorum Catalogus; Epistolarum liber.

Missarum liber; Hymnorum et Epigrammatum liber; Supplementum ad Chronicon Isidori. Ovo je potonje tiskano u Španjolskoj sa sholijama Belgijanca Ivana Vasaeusa i dodatkom drugih pisaca. Mnoga se još kriju u španjolskim knjižnicama, a neka su već izdana na svjetlo dana. Ako Bog Najbolji i Najveći podari život koliko i nastojanja, obećavam da ću, ako budem živ i zdrav, ili, kako bi rekli pisci onoga vremena, pod Božjim vodstvom, izdati sva djela sv. Ildefonsa koja se budu mogla pronaći, popraćena našim tumačenjima.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

23. siječnja Kalendar godine