Teviot (Tefius, ili Tevoitus, ili Teviotus) rijeka je u Škotskoj, uz granicu Engleske, odakle je pokrajina Teviotdale (kao da kažeš dolina uz Teviot) dobila ime. U njoj je, između rijeka Teviota i Tweeda, bio vrlo star samostan Mailros, ili Melrose, čiji tragovi postoje još i danas, kako svjedoči David Camerarius, udaljen oko 20 milja od Berwicka, krajnjega i najutvrđenijega grada cijele Engleske, smještenoga na ušću Tweeda koje se daleko pruža u more. Ivan Major u de gestis Scotorum, knj. 2, pogl. 2, piše da je od Bedinih dana čudesno uvećan, i dodaje: „Mjesto je najprikladnije za pobožnost iznad rijeke Tweeda; odvojeno je od svake kuće u šumi i obdržava pravilo sv. Bernarda.” Naslov opata Melrosea nedavno je dodijeljen Ivanu Caramuelu iz istoga Reda, doktoru teologije u Leuvenu.
2 U tom je samostanu sv. Kutbert, koji je poslije bio lindisfarnski biskup, pod sv. Eatom kao opatom i sv. Boizilom kao predstojnikom primio monaški habit, te ga je ovaj izvrsno poučio svakoj kreposti. Njegov ćemo život, koji je napisao časni Beda, donijeti 20. ožujka; iz njega ovdje iznosimo ono što se odnosi na Boizila. Jer njegov spomendan na ovaj dan bilježe Martyrol. Anglicanum i Ferrari u novom Catalogo Sanctorum; ali ga pogrešno čine opatom, kao i ranije navedeni Ivan Major, David Camerarius koji ga navodi 23. veljače, Ferrari ponovno 7. kolovoza, te Hugo Ménard 9. rujna. Major ga naziva Bazilijem; Ferrari na jednom mjestu Boysilliusom, a na drugom s ostalima Boizilom, možda misleći da je riječ o drugoj osobi; kod Bede je Boisil, a kod Firentinca iz Worcestera Bosilus. O njegovoj smrti ovako piše pod god. 664.: „Boizil, monah uzvišenih kreposti, predstojnik samostana u Melroseu, muž pun proročkoga duha, Bogu mili svećenik, pritisnut smrtonosnom bolešću, uzađe u radosti vječne svjetlosti.”
3 David Camerarius o njemu prenosi ove stvari, vjerojatne jer su uobičajene kod mnogih svetaca, ali ipak nedovoljno potvrđene: „Kaže se da mu je u ustima često bilo zazivanje Presvetoga Trojstva i preuzvišenoga imena Isusova, iz obilja čvrste pobožnosti prema Kristu Gospodinu; o njemu je tako nježnim i mekim srcem i s tako obilnim plačem razmišljao i govorio da je do suza dovodio i same slušatelje i promatrače, ponavljajući često s najnježnijim osjećajem duše: ‘Kako dobroga Isusa imamo!’... Našavši se na samrti, sveti Boizil posljednjim opomenama poučava monahe u Melroseu: naime, da najvećma zahvaljuju za dar redovničkoga poziva, da se vlastitoga suda, kao smrtnoga neprijatelja, uvijek iznova čuvaju. Govorio je da su molitva i čistoća srca najkraći put do vrhunca kreposti. Usađujući ove i slične pouke, dok mu je kuga (za koju je davno prije prorekao da će od nje umrijeti) izjedala nutrinu, ponavljajući često one riječi sv. Stjepana: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj’, usnu u Gospodinu.”
ŽIVOT IZ SV. BEDE PREZBITERA.
§ I. Revnost sv. Boizila. Hist. Angl; knj. 4, pogl. 27.
Iste godine kada je kraj života dočekao kralja Egfrid, dao je za biskupab lindisfarnske Crkve zarediti svetoga i časnoga muža Kutberta, koji je na malenom otoku zvanom Farne, udaljenom od te Crkve gotovo devet milja u siječanjskom svesku III.
Missarum liber; Hymnorum et Epigrammatum liber; Supplementum ad Chronicon Isidori. Ovo je potonje tiskano u Španjolskoj sa sholijama Belgijanca Ivana Vasaeusa i dodatkom drugih pisaca. Mnoga se još kriju u španjolskim knjižnicama, a neka su već izdana na svjetlo dana. Ako Bog Najbolji i Najveći podari život koliko i nastojanja, obećavam da ću, ako budem živ i zdrav, ili, kako bi rekli pisci onoga vremena, pod Božjim vodstvom, izdati sva djela sv. Ildefonsa koja se budu mogla pronaći, popraćena našim tumačenjima.
daleko u oceanu, kroz više godina provodio samotnički život u velikoj uzdržljivosti tijela i duha. On je doduše od najranijega djetinjstva uvijek izgarao od težnje za redovničkim životom, ali je od početka mladosti uzeo i monaško ime i habit. Najprije je naime ušao u samostan Mailros, koji je smješten na obali rijekec Tweeda, a tada ga je vodio opatd Eata, najkrotkiji od svih ljudi, koji je poslije postao biskupome hagulstadenske odnosno lindisfarnske Crkve, kako smo gore spomenuli; u to je vrijeme ondje predstojnik bio Boizil, svećenik velikih kreposti i proročkoga duha.
2 Njegovu se učeništvu Kutbert ponizno podložio te od njega primio i znanje Svetoga pisma i primjere dobrih djela. Nakon što je ovaj prešao k Gospodinu, Kutbert, postavši predstojnikom toga samostana, mnoge je i učiteljskim autoritetom i primjerom vlastitoga djelovanja odgajao za redovnički život. I nije samo samome samostanu davao opomene i ujedno primjere redovničkoga života, nego se brinuo i da okolni puk naširoko i nadaleko obrati od života ludih običaja k ljubavi prema nebeskim radostima. Jer su mnogi vjeru koju su imali oskvrnjivali nepravednim djelima, a neki su čak u vrijeme pomora, zanemarivši sakramente vjere (kojima su bili poučeni), pribjegavali zabludjelim lijekovima idolopoklonstva, kao da bi pošast poslanu od Boga Stvoritelja mogli zaustaviti bajanjima, zapisima ili kakvim drugim tajnama demonskoga umijeća. Da bi dakle ispravio zabludu i jednih i drugih, često je sam izlazio iz samostana, ponekad jašući na konju, ali češće idući pješice, dolazio u okolna sela i propovijedao put istine zalutalima;f što je i sam Boizil običavao činiti u svoje vrijeme. Bijaše naime u to vrijeme običaj među engleskim narodima da, kad bi u selo došao klerik ili prezbiter, svi bi se na njegov poziv slijevali čuti riječ, rado bi slušali ono što bi se govorilo, a još radije djelima slijedili ono što su mogli čuti i razumjeti.
a Godine 688., u mjesecu lipnju, Pikti su ubili Egfrida, kralja Northumbrije, dok je iste godine na sam dan Uskrsa za biskupa bio posvećen sv. Kutbert; tako Firentinac iz Worcestera; naslijedio ga je Aldfrid.
b Oba ova otoka, Farne i Lindisfarne, leže nasuprot obali Northumbrije. Lindisfarne se sada zove Holy Island, to jest Sveti otok, zbog boravka Kutberta i drugih svetaca ondje. Biskupsko je sjedište poslije preneseno u Durham.
c Čini se da tako treba čitati, ili Tiudi; ne, kako se obično piše, Tindi; a još manje Tinem, kako ima Martyrologium Anglicanum. O rijeci Tyne u Northumbriji govorili smo uz život sv. Benedikta Biscopa 12. siječnja i 16. uz život sv. Henrika Pustinjaka, a ovdje je riječ o Tweedu, koji se kod Berwicka ulijeva u more.
d O sv. Eati, ili Eati, govorit ćemo 26. listopada.
e Oba su sjedišta ponekad bila sjedinjena, a drugi put odvojena; oba sada nemaju vlastitoga biskupa. Ono što je u Bedino doba bilo Hagulstad, a u starini Axelodunum, sada se zove Hexham, smješteno na rijeci Tyne. Suvremeno ime dolazi od potoka Hextold, koji ponekad nabuja poput bujice, odakle Hextoldesham i skraćeno Hexham.
f Isto se kaže u Vita S. Cutberti.
§ II. Kutbertov odgoj, Boizilova smrt.
Iz Vita S. Cutb.
Časni sluga Gospodnji Kutbert, ostavivši svjetske stvari, žurio je podvrgnuti se samostanskoj stezi, potaknut nebeskim viđenjem da teži za radostima vječnoga blaženstva, pozvan na nebesku gozbu da za Gospodina podnosi vremenitu glad i žeđ. I doista je znao da lindisfarnska Crkva ima mnogo svetih muževa čijim bi se naukom i primjerima mogao poučiti; ali, potaknut glasom o Boizilu, monahu i svećeniku uzvišenih kreposti, radije je htio poći u Mailros. I slučajno se dogodilo da je, stigavši onamo, sjašio s konja te, spremajući se ući u crkvu na molitvu, predao sluzi i samoga konja i koplje koje je držao u ruci (jer još nije bio skinuo svjetovnu odjeću), kad ga je sam Boizil, stojeći pred vratima samostana, prvi ugledao; i predvidjevši u duhu kakav će životom biti onaj koga je gledao, reče nazočnima samo ovo: „Evo sluge Božjega!”, oponašajući Onoga koji je, ugledavši Natanaela gdje mu dolazi, rekao: „Evo pravoga Izraelca u kojem nema prijevare.” Kako običava svjedočiti pobožni i stari sluga Božji i prezbiter Sigfrid, koji je među ostalima stajao uz toga istoga Boizila kad je to govorio, tada još mladić u tom samostanu tek upućen u prve osnove monaškoga života, a sada u našem, to jest a jarrowskom samostanu savršen muž u Kristu, koji usred bolnih uzdaha posljednjega daha žedno čeka radostan ulazak u drugi život.
4 Ne govoreći više ništa, Boizil ljubazno primi Kutberta koji mu je odmah prišao, a kad mu je izložio razlog svoga puta, naime da je samostan pretpostavio svijetu, još ga ljubaznije zadrža kod sebe, jer je bio predstojnik toga samostana. I nakon nekoliko dana, kad je stigao muž blažene uspomene Eata, tada prezbiter i opat toga samostana, a poslije biskup lindisfarnske Crkve i ujedno toga mjesta, priopći mu za Kutberta, izloži da ima dušu plemenite nakane te kod njega isposlova da, primivši tonzuru, bude pridružen zajednici braće...
5 U međuvremenu, budući da je krhko i poput morskoga tjesnaca promjenjivo svako stanje ovoga svijeta, kad je iznenada navalila oluja, spomenuti opat Eata s Kutbertom i ostalom braćom koju je sa sobom doveo bi potjeran kući, a mjestob samostana koji je osnovao bi dano drugim monasima na nastanjivanje. No spomenuti Kristov borac promjenom mjesta nije promijenio nakanu jednom prihvaćene odluke nebeskoga vojevanja, nego je najmarljivije, kao što je i prije običavao činiti, jednako slušao riječi i promatrao djela sv. Boizila. U to je vrijeme, kako svjedoči njegov prisni prijatelj prezbiter Herefrid, negdašnji opat lindisfarnskoga samostana, da je sam običavao pripovijedati, bio zahvaćen kugomc od koje su tada mnogi diljem Britanije naširoko umirali. A braća toga samostana probdjela su cijelu noć moleći za njegov život i zdravlje, jer su svi smatrali da im je njegova prisutnost u tijelu, kao svetoga čovjeka, još uvijek potrebna. Kad mu je to ujutro jedan od njih priopćio (jer su to učinili bez njegova znanja), odmah odgovorivši reče: „Pa zašto ležim? Ne treba naime sumnjati da Bog nije prezreo molitve tolikih i takvih muževa. Dajte mi štap i obuću.” I odmah ustavši poče kušati hod, oslanjajući se na štap, te mu je snaga iz dana u dan rasla i vratio je zdravlje; ali budući da je oteklina, koja se bila pojavila na bedru, postupno splašnjavajući s površine tijela prešla u unutrašnjost utrobe, gotovo cijeloga svoga života nije prestajao osjećati stanovitu bol u nutarnjim organima, očito zato da se, prema Apostolu, snaga u slabosti usavršuje.
6 Kad ga je sluga Gospodnji Boizil vidio ozdravljena od bolesti, reče: „Vidiš, brate, da si oslobođen tegobe od koje si patio; i kažem ti da te ona više neće dotaknuti, niti ćeš umrijeti u ovo vrijeme. A ujedno te opominjem da, budući da mene čeka bliska smrt, ne propustiš od mene nešto naučiti dokle god mogu poučavati. Nema naime više od sedam dana tijekom kojih će mi za poučavanje dostajati tjelesno zdravlje i snaga jezika.” Odgovori Kutbert, nimalo ne sumnjajući u istinitost njegovih riječi: „A što mi je, molim te, najbolje čitati, što bih ipak mogao dovršiti u jednom tjednu?” A on reče: „Ivana Evanđelistad. Imam naime kodeks koji ima sedam sveščića, koje možemo, uz Gospodnju pomoć, svakoga dana po jedan proći čitajući i, koliko je potrebno, međusobno raspravljajući.” I bi tako kako je rekao. To su čitanje zato mogli tako brzo dovršiti što su u njemu obrađivali samo jednostavnost vjere koja djeluje po ljubavi, a ne dubine zamršenih pitanja.
7 Pošto je dakle nakon sedam dana čitanje dovršeno, zahvaćen spomenutom bolešću, čovjek Božji Boizil stiže do svoga posljednjeg dana i, prošavši ga s velikim klicanjem, uđe u radost vječne svjetlosti. Pripovijedaju da je on u tih sedam dana Kutbertu izložio sve što mu se u budućnosti imalo dogoditi. Bio je naime, kako rekoh, proročki i čudesno svet čovjek. Napokon, žestinu spomenute kuge prorekao je tri godine prije nego što je došla svome opatu Eati da će se dogoditi, niti je zatajio da će njega samoga ona odnijeti; a samoga je svoga opata istinitim govorom, kako je ishod stvari pokazao, unaprijed upozorio da neće umrijeti od nje, nego od one bolesti koju liječnici nazivaju dizenterijom. A i Kutbertu je, između ostaloga, dao naslutiti da će biti zaređen za biskupa. Zbog toga isti Kutbert, našavši se poslije u pustinjačkoj osami, nije doduše nikome htio reći da mu je prorekao da će postati biskupom, ali je ipak braći koja su ga ponekad posjećivala običavao s velikom boli izjavljivati da, čak kad bi bilo moguće da se skrije imajući malenu kućicu na stijeni, gdje bi ga sa svih strana okruživali valovi nabujaloga oceana i odvajali jednako od pogleda i spoznaje svih smrtnika, ni tako se ne bi smatrao slobodnim od zasjeda varavoga svijeta, nego se boji da bi ga i ondje iz bilo kojeg razloga mogla kušati i ugrabiti srebroljubivost.
a O ovom samostanu opširnije se raspravljalo 12. siječnja uz život sv. Benedikta.
b Ripon, koji se nalazi u pokrajini York između rijeke Ure i potoka Skell, o čemu ćemo govoriti 12. listopada uz život sv. Vilfrida, kojemu je, pošto se povukao sv. Eata, on bio na čelu. Firentinac iz Worcestera pod god. 604., ili radije 605., kako je vidljivo iz indikcije 0, ovako piše: „Opat samostana koji se zove Mailros, Eata, prečasni muž, koji je na molbu kralja Aldfrida najprije bio osnivač riponskoga samostana, s opatskim je pravom postavljen za predstojnika lindisfarnskoj braći”, itd.
c Tu kugu spominje Westminsterski ljetopisac godine 604. i 605.
d Dodaje Camerarius: „Iz čijega je čestog čitanja bio nošen osobitom ljubavlju prema imenu Isusovu.”
§ III. Duše za koje se pobrinuo i nakon smrti.
U to vrijeme časni i sa svakim poštovanjem spominjani sluga Kristov i svećenik a Egbert, za kojega smo iznijeli da je na otoku Irskoj provodio hodočasnički život radi zadobivanja domovine na nebesima, naumi u duhu koristiti mnogima: to jest, započevši apostolsko djelo, propovijedanjem povjeriti riječ Božju nekima od onih naroda koji je još nisu čuli, za koje je znao da ih u Germaniji ima vrlo mnogo, od kojih su, kako se zna, Angli ili Sasi, koji sada nastanjuju Britaniju, povukli rod i podrijetlo; odakle ih sve dosad susjedni narod Britonaca iskrivljeno naziva Germanima. To su pak Frizi, Rugini, Danci, Huni, stari Sasi, Boruktuari; ima i vrlo mnogo drugih naroda u istim krajevima koji još robuju poganskim obredima, k kojima je spomenuti Kristov vojnik odlučio doći oplovivši Britaniju, ne bi li možda neke od njih, istrgnute Sotoni, mogao privesti Kristu; ili ako to ne bi bilo moguće, razmišljao je poći u Rim vidjeti i pokloniti se pragovima blaženih apostola i Kristovih mučenika.
9 Ali da ništa od toga ne ostvari, usprotivili su mu se ujedno nebeska proročanstva i djela. Naime, kad je već izabrao najrevnije drugove, prikladne za propovijedanje riječi, jer su bili slavni i po djelovanju i po učenosti, te pripremio sve što se činilo potrebnim za plovidbu, dođe jednoga dana rano ujutro k njemu jedan od braće, negdašnji učenik u Britaniji i poslužitelj Bogu miloga svećenika Boizila, dok je isti Boizil bio predstojnik samostana u Melroseu pod opatom Eatom, kako smo gore pripovijedali, iznoseći mu viđenje koje mu se ukazalo iste noći: „Kad sam”, reče, „nakon završenih jutarnjih himana položio udove u postelju i kad me obuzeo lagan san, ukaza mi se moj negdašnji učitelj i preljubljeni odgojitelj Boizil te me upita mogu li ga prepoznati. Kažem: ‘Da, ti si naime Boizil.’ A on reče: ‘Došao sam radi toga da Egbertu donesem odgovor Gospodina Spasitelja, koji ipak po tvome priopćenju treba doći k njemu. Reci mu dakle da ne može ostvariti putovanje koje je naumio: jer je Božja volja da radije pođe poučavatib Kolumbine samostane.’” Bijaše pak Kolumba prvi učitelj kršćanske vjere prekogorskim Piktima na sjeveru i prvi osnivač samostana koji je na otoku Hu (Ioni) dugo ostao častan mnogim narodima Škota i Pikta. Toga Kolumbu sada neki, složenim imenom od Cella i Columba, nazivaju Colum-celli.
10 Čuvši pak riječi viđenja, Egbert zapovjedi bratu koji mu ga je priopćio da to nikome drugome ne govori, da ne bi možda viđenje bilo varavo. A sam je šutke razmatrajući stvar strahovao da je istinito, pa ipak nije htio prestati s pripremom putovanja na koje bi pošao poučavati narode. Ali nakon nekoliko dana ponovno dođe k njemu spomenuti brat govoreći da mu se i te noći nakon završene jutarnje Boizil ukazao u viđenju rekavši: „Zašto si tako nemarno i mlako rekao Egbertu ono što sam ti zapovjedio da mu kažeš? A sada idi i reci mu da, htio ne htio, mora poći u Kolumbine samostane, jer njihovi plugovic ne idu ravno. A treba ih vratiti na pravi put.”
11 Čuvši to, ponovno zapovjedi bratu da to nikome ne otkriva. A sam, premda je postao siguran u viđenje, ipak pokuša započeti planirano putovanje sa spomenutom braćom. I kad su već na lađu ukrcali ono što je zahtijevala potreba tolikoga putovanja te nekoliko dana čekali povoljne vjetrove, nastade jedne noći tako žestoka oluja koja, upropastivši dobrim dijelom stvari koje su bile na lađi, ostavi samu lađu da leži na boku među valovima. Ipak je spašeno sve što je pripadalo Egbertu i njegovim drugovima. Tada on, izgovorivši gotovo onu proročku riječ da je zbog njega ova oluja, odusta od toga pothvata i pristade ostati kod kuće. A jedan od njegovih drugova, imenomd Vikbert, budući da je i sam bio znamenit po preziru svijeta i znanju nauka (jer je mnogo godina u Irskoj kao hodočasnik provodio pustinjački život u velikoj savršenosti), ukrca se na lađu te, stigavši u Friziju, dvije je neprekidne godine tome narodu i njegovu kralju Radbodu propovijedao riječ spasenja, ali nije našao nikakva ploda tolikoga truda među barbarskim slušateljima. Tada se, vrativši see na mjesto ljubljenoga hodočašća, u uobičajenoj tišini poče posvećivati Gospodinu. I budući da strancima nije mogao koristiti za vjeru, brinuo se da svojima još više koristi primjerima kreposti.
a Sv. Egbert opat štuje se 24. travnja.
b Život sv. Kolumbe donijet ćemo 9. lipnja. O njegovu glavnom samostanu na Hu, odnosno Hy, ili Ioni, jednom od Hebridskih otoka, govorili smo 19. siječnja uz život sv. Blaitmaka.
c Jer ako bi četrnaesti dan ožujskoga mjeseca pao u nedjelju, na taj su dan slavili Uskrs, što su trebali odgoditi za 21; zatim su se obredom tonzure razlikovali od ostale Crkve; uostalom, i po vjeri su bili pravovjerni i po krepostima istaknuti.
d O sv. Vikpertu, ili Vikbertu, govorit ćemo 13. kolovoza, a o obraćenju Friza češće drugdje, poimence uz život sv. Vulframa 20. ožujka, sv. Bonifacija 5. lipnja i sv. Vilibrorda 7. studenoga.
e Camerarius ovo shvaća o samom Egbertu; ovako naime piše: „I premda je sveti Boizil već drugi put po božanskoj zapovijedi opominjao Egberta na dužnost, ipak je u tom svecu bila tolika revnost za duše da se s dvanaestoricom učenika, isplovljujući s Hebridskih otoka, ukrcao na lađu; ali uzalud, jer ga je sila oluje dovela u opasnost pa se vratio na mjesto ljubljenoga hodočašća i u uobičajenoj tišini počeo posvećivati Gospodinu; i budući da strancima nije mogao koristiti za vjeru, brinuo se da svojima još više koristi primjerima kreposti. Nadalje, budući da Beda kaže da se vratio na mjesto ljubljenoga hodočašća, sigurno je da se vratio na onaj preslavni otok Orkneyja kojemu je ime Magio te preuzeo brigu oko obdržavanja Uskrsa za samostane koji su na Orkneyju i Hebridima bili posvećeni sv. Kolumbi. Svjedoči naime Beda, knj. 4, pogl. 4, da je sv. Kolman biskup sagradio Anglima samostan na otoku Magio, koji je jedan od Orkneyja.” Ovdje je višestruka pogreška: Egbert se spremao isploviti iz Irske, ne s Hebrida, među kojima je bila i Iona, podložna vlasti ne Irske ili Škota, nego Pikta, a od njihovih kraljeva dana škotskim monasima. Niti je Egbert još bio isplovio, niti Beda kaže da se vratio na mjesto ljubljenoga hodočašća, nego da je pristao ostati kod kuće. Nego se Vikbert, nakon uzalud poduzetoga pohoda k Frizima, vratio na mjesto ljubljenoga hodočašća, to jest u Irsku, kako je jasno iz prethodnoga. Otoci Orkney leže s druge strane Škotske, nasuprot obali Caithnessa. Njihov je glavni otok Pomona, pučki sada Mainland. Spominju se i drugi: Hethy, nekoć možda Ocetis; Hoy; Fair Isle, to jest lijepi otok, možda Dumna. Mjesto koje Camerarius navodi iz Bede glasi ovako, knj. 4, pogl. 4: „U međuvremenu Kolman, koji je bio biskup iz Škotske, napuštajući Britaniju, povede sa sobom sve Škote koje je bio okupio na otoku Lindisfarneu, ali i oko trideset muževa iz naroda Angla, koji su oboji bili poučeni u težnjama monaškoga života. I ostavivši u svojoj Crkvi nekoliko braće, najprije dođe na otok Hu, odakle je bio poslan propovijedati riječ Božju narodu Angla. Zatim se povuče na neki maleni otok, koji se prema zapadnoj strani daleko od Irske odvojen na škotskom jeziku naziva Inisboufinde, to jest OTOK BIJELE JUNICE... i obilazeći sve u blizini i daljini, nađe na otoku Irskoj mjesto prikladno za gradnju samostana, koje se na jeziku Škota zove Magio, te kupi njegov nevelik dio za gradnju samostana ondje od grofa kojemu je posjed pripadao”, itd. Tko ne vidi da se Magio, za koji se kaže da je u Irskoj, ne može ubrajati među otoke Orkney, koji leže prema ljetnom izlasku sunca od Škotske, a Škotska je smještena između njih i Irske? Nego se bez sumnje čini da je to kraj koji se još i danas zove Mayo, na zapadnoj obali Connachta, ispred kojega se naširoko prostiru vrlo mnogi otoci, od kojih je jedan bio onaj Bijele junice.
Djela sv. A maimboda mučenika
Na području Besançona.
Iz starih rukopisnih kodeksa metropolitanske crkve u Besançonu, prepisao Petar Franjo Chifflet iz Družbe Isusove.
Razmatrati pobožne borbe svetih mučenika i predavati sjećanju njihove muke koje su podnijeli za Krista ili u Kristu, ne sumnjamo da je ugodno samomu Gospodinu, za čije su ime, vjerujemo, sve to pretrpjeli: time se naime potiče nasljedovanje dobrih djela, time raste hvala i klicanje Bogu, time se nabolje učvršćuje pobožnost vjernika. Vjerni naime puk pobožnije štuje one i gorljivijom ih dušom s ljubavlju grli za koje čuje da su sretno zadobili palmu svoje borbe i sretno prispjeli k najvišem dobru, koje je Krist. Stoga opisujemo muku bl. Maimboda, koliko nam je istina o tome postala poznata, i to tim pobožnije što sigurnije; jer onoga za kojega smo doznali da je u ovom životu bio savršen sluga Božji, u onom ga nebeskom već s pouzdanijom hvalom slavimo.
2 Bio je dakle bl. Maimbod muž slavan i velikodostojan, rodom ib odjećom Škot, svom dušom odan Bogu, djelom i vježbanjem najkršćanskiji. Premda je po običaju svoje domovine obilovao bogatstvom, isticao se plemenitošću roditelja i mnoge nadmašivao ljepotom tijela, znajući da je sve to prolazno te izgarajući u duši da teži za vječnim i provodi blažen život, odrekao se bogatstva, ostavio domovinu i roditelje, a ljepotu tijela, spoznavši da je protivna njegovoj duši, prezreo je kao bezvrijedno breme. Ne zaboravivši dakle evanđeosku zapovijed: „Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik”, siromašnoga i gologa Krista slijedio je i sam siromašan i gol.
3 Prešavši dakle more i obilazeći grobove svetaca svih naroda, častio je relikvije Kristovih mučenika, bdio je na njihovim pragovima, obilnim je suzama molio Gospodina za nebesku domovinu, već sav u njoj: ništa o zemaljskom ne misleći, čeznuo je za nebeskim i svega sebe trošio kao paljenicu Gospodinu. Izvrstan naime svjedok Kristov vjerovao je da mučeništvo nije samo u prolijevanju krvi, nego i u napredovanju u svetim krepostima, u mrtvljenju tijela i oživljavanju duha, u opiranju manama i đavolskim prijevarama. Ljudski jezik doista nije kadar ispripovjediti kakve je i kolike muke podnio u gladi, žeđi i studeni, kakve je borbe nadvladao koje su mu nanijele đavolske zasjede. Neizreciva naime blagost te božanska i neshvatljiva moć svemogućega Boga čini postojanima i nepobjedivima one koje zapali ognjem višnje ljubavi.
4 Postajao je dakle čovjeku Božjemu bezvrijedan izvanjski čovjek, za kojega je znao da je raspadljiv. Uvijek je u ustima imao Davidovu riječ: „Kakva je korist od krvi moje dok silazim u trulež?” Nastojao je unutarnjega čovjeka sačuvati neokaljanim njegovu Stvoritelju i savršeno hoditi u zakonu Gospodnjem: pa ako je i nedostajala ruka krvnika, on je ipak sam sebi, mučeći tijelo, pribavljao mučeništvo. Nije pak sluzi Božjemu nedostajalo obilja u opskrbi, jer ga je milost Božja učinila sebi posudom izabranja; on se nije samo čuvao da sve suvišno za tijelo udalji od sebe, nego je i naravnu potrebu tako bio obuzdao da je, premda je kasno pružao tijelu potporu hrane, ipak neprestanom postojanošću služio duhu.
5 Što god bi pak primio kao milostinju, sam siromah dijelio je siromasima. Na svojem pak putovanju koliko je mnoge svoje sudbine, premda ne jednake zasluge, susreo, koje je dobročinstvima svoga Gospodina, što su mu ih pružale ruke vjernika, hranio i uzdržavao te božanskim riječima krijepio! Bio je naime klerik upućen u Sveto pismo, pun Božje mudrosti i duha.
6 Naposljetku dakle, mijenjajući podneblja zemalja i obilazeći po svojem običaju sveta mjesta, stigao je u Burgundiju, koju je svemogući Gospodin zaslugama svojih svetaca učinio slavnom. Ona naime, ne bivajući nezahvalna Bogu stvoritelju svega za sva dobročinstva, iskazuje mu neumornu hvalu, jer nije samo od ondje rođenih sebi dala presvete zaštitnike, nego je iz najrazličitijih krajeva svijeta stekla izvrsne propovjednike, koje ima kako ispovjedaoce, tako i mučenike. Među njima se stoga ističu, držeći palmu mučeništva, rođena braćac Fereol i Ferucije, potekla od najplemenitijih roditelja iz Grčke, izvrsni propovjednici grada Besançona, svjetiljke koje posvuda gore, najpoznatiji branitelji klera i puka. Lyon ima iz iste domovined Ireneja, ne najmanjega iz one svoje zajednicee s mnoštvom dragocjenih mučenika: Valencef Feliksa, Fortunata i Ahileja: Autung Andohija i Tirza: Langres pak preslavan je po izvrsnom mučenikuh Mametu, kojemu je tako velik zalog rodila Kapadocija. I Dijon je dobrostivo zaštićen mučenikom i Benignom, čija se hvala i slava pjeva u svetom propovijedanju. A budući da je ove i mnoge druge, koje kratkoća govora izostavlja, poslala Grčka, spomenimo ukratko neke iz Škotske. Nećemo prešutjeti preslavnoga muža k Kolumbana, po kojemu je tebi, Burgundijo, u vinogradu Božjem uzrastao najveći plod: u tebi je naime sagradio vrlo mnoge samostane, umnožio zajednice monaha, uvećao službu Božju; ostavio ti je presvete ispovjedaoce l Deikola i Kolumbina. Poslije njih pak slavimo glasovitoga ispovjedaoca m Anatolija, također rođena u Škotskoj, svjetlo koje ti je Gospodin odredio. Ali da se naš govor o ovome ne bi oduljio, vratimo tijek izlaganja na bl. Maimboda.
7 Blaženi dakle Maimbod, već savršeni vojnik Kristov, primljen na gostoprimstvo kod nekoga burgundskog plemića, ustrajući po svom običaju u molitvi i bdjenjima, neprestano je prinosio hvale Bogu onaj komu je Krist bio život, a smrt dobitak. Njegov pak domaćin, videći da je svet i pravedan, nastojao mu je dati od svojih dobara kako bi se preporučio zaslugama onoga za kojega je vidio da je posve nadahnut darom višnje kreposti. Sveti pak muž Maimbod, odbacujući sve zemaljsko, govorio je da mu ništa ne treba kad mu Gospodin pruža sve što je nužno: ali da ne bi ražalostio domaćina, iz ljubavi je primio pokrivala za ruke, koje nazivaju n Wantos; te oprostivši se s njime i blagoslovivši sav njegov dom, ode.
8 U selu pak (koje se zove Dampierre) osam milja od grada Besançona, koji se drugim imenom naziva o Chrysopolis, bijaše neki oratorij bl. Petra, prvaka apostola, kamo je sveti muž skrenuo radi molitve. Bili su pak u tom seocu najgori razbojnici, koji su smatrali da nisu podložni nikakvoj vjeri, kršćani samo po imenu, a djelima od toga naziva daleko različiti, spremni na svaki zločin: vidjevši oni da blaženi muž nosi rukavice (dar naime ljubavi) i misleći da posjeduje i drugi novac, postaviše izvan sela zasjedu sluzi Božjemu te ga napadoše nad izvorom koji se pučkim imenom naziva Calebrunnia, to jest, teutonskim barbarstvom, hladna p voda: narod naime koji je u ono vrijeme nastanjivao spomenuto selo bio je teutonski, bez pobožnosti i milosrđa. O okrutna mahnitosti bezbožnika! O hvalevrijedna strpljivosti svetoga muža! Oni trče da ubiju; on hita da pozdravi: njihova je okrutnost tražila da kolje, njegova je ljubav već za njih molila; sva je naime njegova misao bila u Gospodnjoj izreci: „Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje.” A brižljivo je pamtio i ono što drugdje kaže: „Molite za one koji vas progone i kleveću.”
Lk 21, 19. Mt 5, 44.
9 Videći dakle preblaženi muž kako neprijatelji Gospodnji trče ususret i poput bezumnika navaljuju na nj, uputi im miroljubive riječi: „Zdravo, predraga braćo; s vama bila milost Gospodnja: ali recite, što tako žurno tražite; može vam naime milosrđe Gospodnje priteći u pomoć u nevolji.” Oni pak ništa ne odgovarajući, nego ga zgrabivši kao najkroću ovcu za klanje, udaraju ga i bičuju kako bi tako iz njega istjerali novac kojega nije imao. On pak ni na samrti nije prestajao propovijedati, nego je svoje progonitelje blago i nježno opominjao Gospodnjim riječima. Opaki pak ljudi, ne mareći nimalo za Gospodnje riječi i izgarajući od pohlepe, dotle su ga tukli toljagama i ranjavali mačevima dok nije predao duh nebu. I dok je sam Gospodin, komu je savršeno služio bogoštovnim djelovanjem, primao njegovu dušu, počinuo je u miru. Oni pak, opterećeni tolikim zločinom, bijesni odlaze jer na njemu ne nalaze ništa osim prečistoga tijela.
10 Tijelo pak svetoga mučenika vjernici pronađoše i pokopaše u bazilici bl. Petra, gdje se prije bio molitvama preporučio Gospodinu: ondje se mnogim znakovima čudesa očito pokazalo kakav je i koliko pravedan bio. Nakon toga pak, kad je proteklo neko vrijeme, preneseno je u utvrdu koja se zove Montbéliard, po zapovijedi gospodina q Berengara, nadbiskupa krizopolitanske Crkve, a i na molbu nekoga grofa imenom Adzon, na čijem je posjedu prije ležalo, te je kod iste utvrde časno pokopano, i to rukama gospodina Stjepana, biskupa bellicenske Crkve, koji je prije bio dekan sv. Ivana Evanđelista, krizopolitanske majke Crkve: a budući da je u to vrijeme spomenuti nadbiskup bio oslijepio, sam je biskup po zapovijedi obavljao službu nadbiskupa. Na mjestu pak gdje počiva tijelo svetoga mučenika događaju se vrlo mnoga čudesa po naklonosti božanske milosti, kojoj slava i vlast u vijeke. Amen.
biva pokopan: blista čudesima: a Jedni ga zovu Maimbold, drugi Maimbod; tako na ovaj dan Molanus u Addit. ad Usuard; Galesini, Ferrari: „U Burgundiji sv. Maimboda Rođendan sv. Maimboda. boda mučenika.” Aubert Mireus u Fasti Burgundici: „23. siječnja na području Besançona, u utvrdi koja se zove Montbéliard, sv. Maimbod mučenik, čija česta čudesa blistaju.” Opširnijom pohvalom ukrašava ga Andrija du Saussay. b. Dakle su se posebnim odijelom, različitim od galskoga, služili Škoti.c Štuju se sv. Fereol i Ferucije, ili Ferucion, 16. lipnja.d Sv. Irenej 20. lipnja.e Oni 2. lipnja. f. Sv. Feliks, Fortunat, Ahilej 23. travnja. g. Sv. Andohije, Tirzo, Feliks 24. rujna. h. Sv. Mama mučenik smatra se zaštitnikom Crkve u Langresu zbog njegove glave i ruke onamo donesene; štuje se 17. kolovoza. i. Sv. Benign 1. studenoga. k. Sv. Kolumban 21. studenoga. l. Život sv. Deikola donijeli smo 18. siječnja, gdje je i o sv. Kolumbinu, kojega drugi zovu Kolumban Mlađi, a štuje se 21. studenoga. m. Sv. Anatolije 3. veljače. n. Rukavice i danas naši ljudi zovu Wanten: Gali, Talijani, Španjolci mijenjaju w ug ili gu i služe se istom riječju. Eburoni u Belgiji i danas rukavice zovu Wans. o. O tom imenu vidi Ivana Jakova Chiffleta u Vesontio, knj. 1, pogl. 12. p Ispravnije bi rekao hladni izvor. Naime Bronn, kod naših borne, u pravom je smislu izvor, zdenac ili voda koja izvire ili nastaje. q Berengara Chifflet u 2. dijelu djela Vesontio ubraja kao četrdeset i prvoga nadbiskupa toga grada: živio je oko 900. godine Kristove, kako je očito iz istoga Chiffleta, koji o tom prijenosu ovako piše: „U njegovo pak vrijeme i po njegovoj zapovijedi Stjepan, biskup bellicenski, prenio je iz crkve sv. Petra u selu koje se zove Dampierre u utvrdu Montbéliard tijelo sv. Maimboda mučenika, rodom Škota, čiji je blagdan u biskupiji Besançon 23. siječnja.” A prenosi se da je Berengar, kojega su svetogrdni heretici bili oslijepili, pri tom objavljenju sv. Maimboda čudom zadobio vid. Isto o povratku vida prenosi du Saussay u Martyrologium i dodaje: „Za spomen na taj događaj isti je nadbiskup odredio da se u biskupiji Besançon rođendan ovoga svetog mučenika slavi svetim godišnjim spomenima na ovaj dan, u koji je podnio slavnu borbu, i da se njegovo ime upiše u diptihe Crkve u Besançonu, u niz svetaca koje ona posebnim pravom časti i štuje.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.