Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 23. siječnja

O sv. Bernardu ili Barnardu, nadbiskupu u Vienneu u Galiji

DE S. BERNARDO SIVE BARNARDO, ARCHIEPISCOPO VIENNENSI IN GALLIA

Sadržaj (12)
  1. Iz vlastitih oficija viennskoga antonijanskoga reda, izdanih u Rimu 1592.
  2. Drugi životopis
  3. Drugi životopis
  4. Nadgrobni natpis, s mramora.
  5. Od pisca, kako se čini, biskupa Adona.
  6. O PRIJENOSU SV. BERNARDA, koji se slavi 23. travnja.
  7. O Margareti djevici u Ravenni u Italiji.
  8. Piščev proslov.
  9. Margaritino podrijetlo. Kreposti.
  10. Njezina proročanstva i čudesa.
  11. Smrt, ukop.
  12. Drugi životopis

Cvao je u Vienneu kod Alobroga, za vladavine Karla Velikoga, Ludovika Pobožnoga i Lotara, sv. Bernard ili Barnard, biskup. Njegov se rođendan slavi 23. siječnja; na taj dan Galesini piše: „U Vienneu u Galiji sv. Bernard, biskup i ispovjedalac.” Molanus: „U Vienneu u Galiji sv. Bernard, biskup istoga grada i ispovjedalac, u vrijeme Ludovika.” Istoga na taj dan spominje Ferrari: slaže se Životopis, a Boscius u Bibliotheca Floriacensi piše: „Pokopan je nakon smrti, koja je bila 22. siječnja, u svojem samostanu u Romansu.” Čini se da je pogreška u djelu Gallia Christiana Klaudija Roberta: „Gdje je i pokopan”, kaže, „22. kolovoza.”

2 Opširnije o njemu piše du Saussay na ovaj dan: „Istoga dana u Vienneu kod Alobroga sv. Barnard, biskup toga grada i ispovjedalac. On je podrijetlom iz Lyona, iz najplemenitije loze; prešavši iz svjetovne vojske u duhovnu, predao se pod stegu sv. Vulferija, biskupa prije spomenute stolice. Zatim pak postavši monah, zablistao je tolikom slavom pobožnosti i učenosti da je poslije samoga blaženog biskupa smatran pred svima dostojnim preuzeti kormilo tolike stolice. Preuzevši tu službu (ipak ne bez opiranja), pokazao je one darove kreposti najboljega i najsvetijega biskupa kojima je svim građanima ulio ljubav i divljenje prema sebi. Štoviše, i vrhovne svećenike Paskala I. i Eugena II. pridobio je na veliko poštovanje prema sebi, te je njihovim pohvalama ne jednom bio i hvaljen. Zatim je napadnut zasjedama zavidnika, svrgnut sa stolice i naposljetku vraćen; pošto je pobožno upravljao sebi povjerenom Crkvom trideset i šest godina te izvrsno promicao štovanje Boga, čast svetaca i spas puka, slavan po hvali svetih djela te obilan zaslugama pravednosti i strpljivosti, odletio je u vječni počinak.”

3 O vremenu biskupovanja i uzroku progonstva uskoro ćemo govoriti. Da je naslijedio Vulferija, pišu također Klaudije Robert i Ivan Lieuræus. No Ivan Boscius u Biblioth. Floriac. na mjesto Vulferija stavlja Urza, na Urzovo Ultraju, a na njegovo Barnarda, izostavljajući Bajonarija kojega drugi umeću. Je li se Barnard, ostavivši svjetovnu vojsku, predao pod Vulferijevu stegu, s pravom se može dvojiti: nama se ne čini dovoljno vjerojatnim da je onaj koji je u lyonskoj biskupiji sagradio samostan Ambroniacum, pučki zvan Ambornay, udaljen osam milja od Lyona, gdje je bio i monah a zatim i opat, bio izvan Vulferijeve nadležnosti. Drugi je pak samostan osnovao u viennskoj biskupiji, ali kasnije, već kao biskup, suprotno onomu što je smatrao Lieuræus, koji piše da je iz njega pozvan na biskupsku katedru te da je umjesto toga samostana poslije sagradio i posvetio crkvu sv. Romana. I nadalje je samostanu nadjenuo ime Romans, kako se kaže u Životopisu; ili, kako imaju Officia Antoniani Ordinis, dao mu je ime de Romanis po onome komu je pripadalo pravo toga mjesta; kako pak kaže Ivan Boscius, zbog uzvišenosti građevine nadjenuo mu je ime Romans. Sada je Romans gradić, ali je opatija posvećena sv. Bernardu sada svjetovna, 3. siječnja, kako svjedoči Klaudije Robert, sjedinjena s biskupskim stolom. Naš je Filibert Monet naziva Romanum. O njoj Massonus u knjizi de fluminibus Galliæ kaže: „Romans, grad Alobroga, položajem vrlo sličan Jeruzalemu, kako običavaju tvrditi oni koji su vidjeli oba: inače čini se da ga treba nazivati Romana castra; na francuskom se naime kaže Romans: a ovdje je Isère premoštena kamenim mostom.” Izvire Isara, pučki Isère, kod Tarantazijaca, a ispod Romansa utječe u Rhônu; o Romansu ovako piše Juraj Braun u 3. knjizi djela Theatrum urbium: „Gradić Romans ima položaj uz samu Isèru, ne najmanji među onima koji leže u nižem predjelu Dofineje i slave se zbog ljepote: ubraja se također među one koji se ističu sjajem bogatstva. Njegovo ime svjedoči da su ga ili osnovali Rimljani ili oni koji su mu po gradu Rimu htjeli dati ime.”

4 Drugo što u du Saussayevoj pohvali valja raspraviti jest koliko je dugo stolovao. Pripisuje mu 36 godina, kao i Ivan Chenu te Ivan Boscius, a ovaj njegovu nasljedniku Agilmaru pripisuje 8 godina i nekoliko mjeseci, a na njegovo mjesto stavlja sv. Adona godine Kristove 875., indikcije 8. Odakle bi slijedilo da je Bernard umro godine 867., od kojega broja ako oduzmeš 36 godina njegova biskupovanja, nužno ćeš morati priznati da je biskupom postao godine 831. Kako je dakle mogao od Paskala I. primiti palij, a od Eugena II. pisma koja navodi isti Boscius, kad je Paskal postao papom 27. siječnja 817. i umro 14. svibnja 824., a njegov nasljednik Eugen 11. kolovoza 827.? Rukopisni Životopis prenosi da je zaređen za biskupa za cara Karla Velikoga i pape Paskala I.: što se ne slaže, jer je Karlo umro 28. siječnja 814., tri godine prije nego što je Paskal postao papom. Isti rukopisni Životopis kaže da je u osamnaestoj godini života sklopio ženidbu, sedam godina poslije prigrlio monaški život, i pošto je u njemu proveo 4 godine, bio izabran za opata; tri godine poslije za biskupa; i tu je službu obnašao 32 godine: umro je kad je proživio šezdeset i četiri godine. Ivan Lieuræus u Antiquitat. Viennen; pogl. 27, piše da je Bernard postao biskupom na početku Ludovikove vladavine.

5 Ne možemo odrediti sigurnu godinu ni smrti ni preuzimanja biskupstva: možemo ipak nedvosmislenim svjedočanstvima pobiti ono što su drugi pogrešno prenijeli. Ponajprije dakle, već je bio biskup prije nego što je Karlo Veliki preminuo. To svjedoči Bernardov učenik Adon u djelu Chronicon: „Car Karlo”, kaže, „muž odvažan u svakom uređenju carstva, pošto je proširio carstvo i posvuda uspostavio mir s Francima, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 823. (po galskom naime računanju vremena, po kojem je godina počinjala od Uskrsa) umire i biva pokopan u Aachenu, 13. godine nakon što je proglašen carem, vladajući ukupno 45 godina i više; Bernard je bio biskup u Vienneu, a Leidrad u Lyonu, koji je na početku vladavine cara Ludovika zatražio mjesto u samostanu u Soissonsu, a na njegovo je mjesto uz pristanak cara i cijeloga sabora galskih biskupa za biskupa postavljen Agobard, korbiskup iste Crkve.” Stoga se s pravom sumnja u Paskalovo pismo Bernardu koje navode Boscius i Lieuræus, poslano zajedno s palijem. Tko bi naime povjerovao da presveti biskup tri godine i više nije iz Rima zatražio palij ili da ga nije dobio? kada je umro.

6 Toliko o Bernardovu nastupu. Smrt se dogodila za cara Lotara, koji je naslijedio pobožnoga oca umrloga u nedjelju 20. lipnja 840; umro je godine 853. kao monah u Prümu u Belgiji, pošto je malo prije toga podijelio svoja kraljevstva sinovima. Adon piše: „Bernard iz Vienneea umire za njegove (Lotarove) vladavine. I Aglimar (drugdje Agilmar) preuzeo je viennsko biskupstvo. Također Amulon postaje lyonskim biskupom. I rimski papa Grgur umire: a na njegovo se mjesto zaređuje Sergije.” Grgur IV. umro je potkraj godine 843. Budući da se niže kaže da je Bernard preminuo u nedjelju, 23. siječnja, to se moralo dogoditi ili godine 841. ili 847., u obje koje 23. siječnja pada u nedjelju: ili ako je umro u nedjelju XI. kalenda, a pokopan u ponedjeljak X. kalenda, to se dogodilo 842. ili 848. No ako, kako smo prije prenijeli iz Bosciusa, Agilmar, Bernardov nasljednik, nije stolovao punih devet godina, budući da se nalazi da je sudjelovao na Trećem saboru u Valenceu godine 835., u Langresu oko kalenda lipanjskih godine 859. i 15 dana poslije u Savonnièresu, slijedit će da je Bernard umro godine 850., kada ipak X. kalenda pada u četvrtak, te da je stolovao više od 36 godina. zbog urote protiv cara protjeran sa stolice,

7 Što du Saussay piše da je Bernard napadnut zasjedama zavidnika i svrgnut sa stolice, kako se to dogodilo prenosi Adon u djelu Chronicon, koji spomenuvši smrt Ludovika Pobožnoga dodaje ovo: „Bernard i Agobard još su upravljali viennskom i lyonskom Crkvom. Obojica su bila optužena kod cara, pa su, napustivši Crkve, otišli u Italiju k carevu sinu Klotaru: a poslije su zauzimanjem pobožnih careva Agobard dobio natrag lyonsku, a Bernard viennsku stolicu.” Bili su suučesnici u uroti franačkih velikaša protiv Ludovika i predsjedali su njegovu svrgavanju na saboru u Compiègneu, bilo navedeni strahom, bilo radije zavedeni zabludom, dok je cijelu tu tragediju pripremao Ebbon, nadbiskup u Reimsu. Pošto je on u Thionvilleu osuđen i svrgnut s časti, godine 836. car je u ljetno doba održao sabor u lyonskom kraju, kako piše pisac Ludovikova životopisa, u mjestu koje se zove Stramiacus, sa sinovima Pipinom i Ludovikom. Jer to što Lotar nije bio nazočan, spriječila ga je slabost od bolesti. Na tom je saboru dao raspraviti parnicu upražnjenih Crkava u Lyonu i Vienneu, jer se prijašnji njihovi biskupi, Agobard doduše pozvan, nije pojavio položiti račun, a Bernard iz Vienneea jest doduše došao, ali je ponovno pobjegao. No ta je stvar ostala nedovršena zbog odsutnosti, kako je rečeno, biskupâ: ali i oni su se, kao što smo već rekli iz Adona, pomirili s pobožnim carem i bili vraćeni na svoje stolice. Uostalom, odavde ispravi ono što Lieuræus piše da su ova dvojica biskupa ovo putovanje k Lotaru poduzeli kao poslanici cara Ludovika; jer je to bio bijeg, a ne javno poslanstvo. blizak sv. Agobardu. 8 Među djelima sv. Agobarda (o kojima ćemo raspravljati uz njegov životopis 6. lipnja) postoji pismo ili knjižica istoga Agobarda, Bernarda i Eaora caru Ludoviku Pobožnomu o židovskim praznovjerjima. Češće drugdje isti Agobard spominje sv. Bernarda te mu piše kratko djelo o povlastici i pravu svećeništva, kojemu je ovo početak: „Nedavno, dok smo zajedno razgovarali, ponajviše o pritiscima, mržnjama i preziru prema Crkvama i klericima koji su sada počeli kipjeti, na način nečuven i neuobičajen stoljećima udostojala se tvoja svetost zapovjediti mi da izaberem ponešto iz Svetoga pisma ili izreka svetih otaca; što bi nam pružilo građu za istraživanje, razmatranje i oplakivanje zala našega vremena; premda Duh Sveti govoreći u prorocima nije šutio, koji je rekao: 'I bit će kako narodu, tako i svećeniku.'” Nije vjerojatno da mu je to Agobard poslao na samom početku biskupovanja radi poučavanja Bernarda, kako piše Lieuræus, nego radije ili u progonstvu ili u ono vrijeme kada su vijećali o Ludovikovu odreknuću.

9 Ono što ovdje donosimo o životu sv. Bernarda priopćio nam je naš Petar Franjo Chifflet: najprije čitanja iz vlastitoga oficija antonijanskoga reda tiskanoga u Rimu godine 1392., zatim životopis iz rukopisnih kodeksa viennske, romanske i ambroniacenske Crkve, potom čudesa, za koja je i sam preučeni Chifflet smatrao da ih je posve sigurno napisao sv. Adon, a čini se da se to očito pokazuje onim što se kaže pod brojem 1: „Ipak me sila ljubavi prema gospodinu biskupu i mojem odgojitelju Barnardu nagoni da opišem nedavno učinjena čudesa”, i jasnije pod brojem 7: „Stoga je ugodno umetnuti ono čudo koje se javno neprestano pokazuje otkako sam preuzeo upravljanje ovom viennskom Crkvom, kojoj uz Božju pomoć služim.” Naposljetku smo od istoga primili kratku povijest Prijenosa, koju je opisao očevidac. Taj se prijenos dogodio, kako se kaže, 23. travnja, u utorak u uskrsnoj osmini, odnosno poslije Bijele nedjelje, godine od Utjelovljenja Gospodnjega... 44., što smo nadopunili u 944., jer je te godine Uskrs pao 14. travnja, a 23. travnja, odnosno 23. travnja, u utorak poslije te nedjelje. Ta je godina bila otprilike stota od smrti sv. Bernarda.

10 Ivan Lieuræus piše da se i danas u romanskoj crkvi čuvaju tijela sv. Severina, Eksuperija i Felicijana (o kojima je riječ 19. studenoga), koja je onamo prenio sv. Bernard, te samoga Bernarda, i da blistaju mnogim čudesima; a kad su taj gradić opsjedali barbari, građani su ih iznijeli na zidine te su bili na spas jer je sila neprijatelja bila suzbijena.

Iz vlastitih oficija viennskoga antonijanskoga reda, izdanih u Rimu 1592.

Bernard, podrijetlom iz Lyona, od slavnih roditelja Bernarda i Helirde, preslavnih po drevnom nizu plemstva, od nježnih godina poučen u slobodnim umijećima, tako se sav zavjetovao Bogu da, zanemarivši svjetovne brige, ništa nije smatrao prečim i važnijim nego štovati Božju Crkvu i crkvene muževe. Nadalje, kad su mu naposljetku starija braća preminula, otac, bojeći se da Bernard kao jedini preživjeli u obitelji, sav predan Bogu, ne bi izostao kao baštinik tolikoga očinskoga bogatstva, nastojao ga je odvratiti od presvete životne nakane, a i majka ga je na to najžešće poticala. I da bi lakše proveo ono što je u duši naumio, mladića, već svim srcem prožeta svetom vjerom, odredi u tabor cara Karla Velikoga da služi vojsku, kako bi ondje po običaju vojničkih ljudi, koji ne slijede ni vjeru ni pobožnost, prošao prve početke mladenačkoga žara te tako ratnim pothvatima stekao slavno i glasovito ime i glas među narodima. On je doduše, sačuvan radije za veće, to jest nebeske stvari, mladić izvrstan po pobožnosti, više radi poslušnosti očevim zapovijedima nego dragovoljno, preuzeo takvu vojničku službu. Ipak ju je tako obavljao da se nije pokazao ni lijenim ni neslavnim s bijelim štitom.

2 Naposljetku pak, ostavši bez oba roditelja, jedini baštinik nemaloga imetka, postavši svoj gospodar i otpušten iz vojske, počeo je u duši razmatrati kako da tolika dobra stečena baštinom razdijeli po evanđeoskoj zapovijedi i da se od njih, kao od poticaja na zlo, povuče, kako bi kao dobar upravitelj nepravednoga bogatstva bio pohvaljen Gospodnjim glasom jer si je od nepravedne stvari pribavio pravednost. Ogledavši stoga neko samotno mjesto, daleko udaljeno od građanskih vreva, kojemu je ime bilo Ambroniacum, stekao ga je u svoje vlasništvo zamjenom očinske baštine. Na tom je mjestu obnovio svetu crkvu nekoć posvećenu blaženoj Djevici Majci, ali srušenu od bezbožnih naroda, te ondje ponovno uspostavivši samostan kakav je nekoć bio, jednako se posvetio monaškom životu: ondje je, sve više i više raspaljen božanskim žarom, svoj braći koja su ondje boravila pružao uzore presvetoga života: zbog čega ga svi počeše smatrati dragim, častiti ga i ljubiti najdubljom naklonošću. Zbog toga se dogodilo da je željama i glasovima sviju, premda se on tome najviše opirao, postavljen za opata te zajednice na mjesto preminuloga. Pod tim presvetim pastirom ne može se izreći kako je sve u tom samostanu božanski i na čudesne načine napredovalo.

3 Kad je pak slavno ime tolikoga poglavara posvuda odjekivalo, da sjaj takva svjetla ne bi ostao skriven na jednom mjestu, i to skrovitom i kao pod posudom zaklonjenom, kad je metropolitanska viennska Crkva ostala udovicom smrću pastira, dok se održavao sabor za izbor nasljednika, prenosi se da je desetogodišnji dječak povikao da je sveti muž imenom Bernard, opat u Ambornayu, od Boga izabran za biskupa viennske Crkve. Tim glasom, kao s neba sišlim i od sviju odobrenim, sveti muž, uz pristanak i rimskoga prvosvećenika, do čijih je ušiju bila doprla svetost toga čovjeka, biva izabran i posvećen za biskupa uz čudesnu želju i odobravanje svega puka.

4 Preuzevši dakle takvu službu, duh koji je prije bio navikao dokoličariti samo u nasljedovanju božanskoga, bio je prisiljen voditi brigu o svima: i baveći se zemaljskim, ipak se pokazivao strogim i snažnim pratiteljem božanskoga do te mjere da ni najmanje nije umanjio strogost bdjenja, oštrinu postova i ustrajnost u molitvama. Ipak, sjećajući se prijašnjega života i smatrajući da je najbolje živio onaj tko je bio daleko od građanskih poslova, kako bi čistije motrio nebeske stvari, odabrao si je neko samotno mjesto uz rijeku Isèru, te ga očistivši od trnja i šumske divljine, sagradio si je crkvu i samostan na čast sv. Petra i Pavla apostola i nadjenuo mu ime de Romanis po onome komu je pripadalo pravo toga mjesta, gdje je preostalo vrijeme života proveo presveto. Nakon takvih slavnih djela, urešen božanskim krepostima i čudesima, kad se bolest pogoršala, primivši popudbinu presvete Euharistije, usnuo je u Gospodinu u šezdeset i četvrtoj godini života, obnašavši biskupsku službu trideset i dvije godine. Pokopan je pak u svetoj crkvi koju je na istom mjestu de Romanis sagradio i ukrasio slavnim darovima.

Drugi životopis

IZ DREVNIH RUKOPISNIH KODEKSA izvadio Petar Franjo Chifflet iz Družbe Isusove.

Blaženi Barnard, zaštitnik stanovnika Romansa, čije se ime tumači kao a sin dobroga mirisa, potjecao je u lyonskoj biskupiji iz vrlo slavne loze. On je u najranijoj dobi poučen u slobodnim umijećima te je prvine nevinoga života kušao u zajedništvu Crkve. Kad su mu pak braća umrla, njegovi ga roditelji, kako bi ga imali za baštinika, izvukoše iz škola i odrediše za vojničke vježbe u Karlovu taboru: a je li to učinio od srca ili pod prisilom očeve nužde, pokazao je kasniji događaj. Jer kad mu je otac preminuo, odmah je on, koji je pod vojničkim odijelom nosio redovnički duh, počeo istraživati kako bi očevinu koja mu je pripala mogao trajno pretvoriti u uzdržavanje siromaha, ne dajući se odvratiti ljubavlju prema sinovima. Razmotrivši dakle prikladnost nekoga mjesta kojemu je ime bilo Ambroniacus, stekao ga je od opatab iz Luxeuila zamjenom očinske baštine: ondje je obnovio neku crkvu, nekoć sagrađenu na čast Bogorodice, ali poslije srušenu od pogana, te na istom mjestu podigao opatiju, smjestivši ondje opata i monahe, koju je uzvisio najobilnijim dobrima.

2 U međuvremenu se vježbao tolikim postovima, tolikim bdjenjima, tolikim molitvama da se činilo kako je pod vojničkim oružjem, po uzoru na Martina, postigao savršenstvo monaha. U braku je naime živio kao neoženjen bez supruge, a među sinovima kao bez sinova, misleći na ono što je Božje, a ne na ono što je svjetsko: prema siromasima darežljiv, prema siročadi otac, prema udovicama muž, potlačenima podupiratelj, žalosnima tješitelj; ne živeći sebi nego svima, vjerno je ispunjavao obećanja: mnogo je radije davao nego primao: među zavađenima dobrostivo je uklanjao uzroke nesloge: u sudovima je bez pristranosti svakomu dodjeljivao njegovo pravo: nikomu tko je tražio pomoć nije je uskraćivao: u primanju gostiju vodio je toliku brigu da bi uzdisao onoga dana kada vlastitim rukama ne bi poslužio putnike. Obilazeći pak pragove crkava, gotovo je cijelu noć provodio u molitvi. Osim toga, divna ozbiljnost ćudoređa, skromnost u govoru, postojanost u korenju, razboritost u nauku i oprez u djelovanju bijahu ga učinili tako savršenim da su ga jedino vojničko odijelo, boravak na dvoru, kraljevska prisnost i uređenje kućanskih poslova činili sličnim drugom čovjeku.

3 Naposljetku,c ostavivši suprugu sa svojim plemenitim potomstvom i napustivši sve drugo, u samostanu koji je sam podigao predao se pod opatsku stegu kao sluga: ondje je dostigao toliku neprekidnost postova, uzdržavanje od jela, oštrinu odjeće, postojanost u molitvama, probdjevenost u bdjenjima, šutljivost u tišini, obilje suza i savršenstvo ostalih kreposti da se činilo kako nadilazi mogućnosti ljudske naravi: i premda su sva dobra zajednice potekla iz njegove darežljivosti, ipak je među ostalima živio kao beskoristan sluga. Ukrašen dakle takvim ćudoređem, mio Bogu i ljudima, bio je štovan najdubljom naklonošću sviju. Odakle se dogodilo da je nakon opatove smrti jednoglasno izabran i protiv svoje volje posvećen za opata: koliko je pod njim onaj zbor monaha uzrastao, koliko se ona Crkva proširila imecima, ukrasila uresima, uzvisila pobožnošću i uzdigla slavom, sadržano je ondje u mnogim drevnim spomenicima. Povrh toga, ponizan u hodu, blag u pogledu, krotak u razgovoru, umiljat u licu, tako je upravljao ljudskim stvarima da nije napuštao božanske: prvi je naime ustajao na prinošenje božanskih hvala, prvi je pazio na vrijeme ustajanja, nerijetko je cijelu noć provodio moleći ili čitajući: usred poslova duh mu nipošto nije prestajao razmatrati, jezik moliti, a ruka činiti milosrđe: svake je večeri prao noge putnicima primljenima na konak.

4 U međuvremenu, dok se širio glas o Božjem čovjeku i približavao se izbor u Vienneu, nekid dvanaestogodišnji dječak, stojeći usred onih koji su se bili okupili, povika govoreći da je Barnard, opat u Ambornayu, od Boga izabran za pastira u viennskoj Crkvi. Pošto su to svi odobrili, jednoglasno je izabran za spomenutoga pastira. Ali kako ga nikakvim molbama ni drugim načinima nisu mogli privoljeti da prihvati tu službu, birači uputiše svoja pisma velikomu kralju Franaka Karlu, s kojim je već dok je služio vojsku bio blizak, da ga prisili na prihvaćanje spomenute uprave. On se, obradovan čašću toga muža, pošto ga ni molbama ni drugim načinima nije mogao skloniti, uputi poslanike rimskoj kuriji da apostolskom vlašću bude prisiljen prihvatiti gore spomenutu upravu. Kad je to bilo učinjeno po poslaniku

Drugi životopis

IZ DREVNIH RUKOPISNIH KODEKSA izvadio Petar Franjo Chifflet iz Družbe Isusove. poslaniku kojega je u tu svrhu poslao papae Paskal, prisiljavajući ga na to apostolskom vlašću, on, želeći izbjeći krivnju neposluha, premda protiv volje i žalostan, posluša.

3 Postavši dakle biskupom u Vienneu, brižno je na sebe preuzeo brige sviju: tješitelj žalosnih, okrepitelj siromašnih, primatelj putnika, ispravno živeći, ispravno poučavajući, ispravno pazeći na slabost: neprestanim pak postovima, bdjenjima i svakodnevnim trudovima, bilo u molitvi, bilo u okrepi siromaha ili u ostalim djelima milosrđa, tako je mrtvio tijelo da se, dok mu se sama koža lijepila uz kosti, činio više mrtvim nego živim. U slavljenju pak misa, koje je svakoga dana obavljao, prinosio je toliko obilje suza da se, najprije žrtvujući samoga sebe Bogu i bivajući izvan sebe, vidjelo kako prisutne niti čuje niti vidi. Ako bi mu pak tko ispovjedio svoje grijehe, on bi se sam teže žalostio nego onaj koji ih je počinio.

6 Dogodilo se pak u one dane da, kad se širilo izricanje ispovijesti katoličke vjere proglašene na Nicejskom saboru i upućene Crkvama Galija, pobožni vladar, upoznavši rječitost blaženoga biskupa, pošalje ga u Rimf kao raspravitelja pred rimskim prvosvećenikom, zašto je, premda katolička vjera drži da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, onaj sabor tolikih otaca zapisao da izlazi od Oca, a ne od Sina. Da je u toj raspravi bio ispunjen Duhom Svetim, pokazuje sam presjajni zapisani govor te rasprave koji su oni što bijahu nazočni predali sjećanju potomaka. Pošto je dakle po njemu došlo do spoznaje, rimski je prvosvećenik po savjetu i molbi svetoga muža odredio da se za potvrdu katoličke vjere ova molitva ispovjeđene vjere na svim svetkovinama moli poslije Evanđelja.

7 Naposljetku sveti muž, spriječen vrevama i poslovima od uobičajenoga mira razmatranja, poče istraživati bi li gdje mogao sagraditi udaljenije mjesto u kojem bi, ostavivši vreve, slobodnije pripadao Bogu. Dogodilo se pak da je neka plemenita žena bez nasljednika preko njegovih ruku bl. Petru i rimskoj Crkvi oporučno ostavila dio svoje očevine za gradnju samostana ondje: što je njegovom marljivošću i učinjeno u mjestu kojemu je nadjenuo ime Romans. Pošto je pak ondje sagradio crkvu na čast bl. Petra i ondje smjestio monahe s opatom, želeći biti pokopan na tom mjestu, najprije je s poštovanjem prenio relikvije trojice mučenika koje je Vienne imao kao prvine svoje vjere, naime Severina, Eksuperija i Felicijana. Tolikim je pak darivanjem vladara zbog njegove naklonosti iznenada bila obdarena ona crkva da je dostajala pružati sve potrebno velikomu mnoštvu monaha. Odabravši pak to mjesto za stanovanje, ovdje je počivao od vreva, ovdje je lio potoke suza, ovdje je prinosio zavjete molitve.

8 Kad se pak približio kraj života, objavljen mu mnogim znakovima viđenja, i kad se pogoršala tjelesna tegoba, sazvavši kler i puk u viennskoj Crkvi i potaknuvši sve sjajnim i duhovnim govorom, pod slikom putovanja u tuđinu navijestio je poziv svoga odlaska: bojao se naime da bi, ako bi otvoreno navijestio da se bliži kraj života, bio spriječen imati mjesto u kojem je odabrao biti pokopan. Uredivši dakle kuću, naposljetku je stigao u Romans da odande prijeđe s ovoga svijeta. Kad je ondje proveo tri dana (tijekom cijela ta tri dana nikada nije ustao s molitve, pa ni noću), dok je htio nastaviti četvrtu noć, obasjan prevelikim sjajem, čuo je božanski upućen glas: „Dođi, jer te iščekuju.” Obradovan stoga, dok je prostrt na onoj kostrijeti na kojoj je običavao ležati bio zamoljen da dugi post ublaži barem skromnim jelom, reče: „Onaj kruh meni već valja uzeti, braćo moja, bez kojega se ne živi ni na svijetu ni na nebesima; čiji okus krijepi anđele, hrani apostole, obnavlja svece; tko god ga blaguje, nikada neće umrijeti dovijeka. Donesite mi stoga sakrament takvoga kruha da, primivši ga kao popudbinu, krenem putem svakoga tijela, odlazeći u domovinu.”

9 Rekavši to, prvi je započeo pjevanje psalama, i dok su tako probdjeli noć u božanskim hvalama, ona se ćelija ispuni tolikim sjajem da su se oni koji bijahu nazočni prostrli po zemlji kao u zanosu. Kad su pak završili časovi Jutarnje, gle, iznenada sa sjajem nadođe presladak miris: kad je pak svanuo dan, onaj blaženi duh, oslobođen tijela, slobodan s onim sjajem ode Gospodinu: a miris je ostao sve dok tijelo nije bilo predano ukopu. Preminuo je pak u nedjelju, u šezdeset i četvrtoj godini svoga života, a trideset i drugoj biskupovanja: s osamnaest je naime godina bio odveden iz škola, sedam je godina živio u braku, četiri je godine pod opatom provodio monaški život, a tri je godine upravljao kao opat. Pokopan je pak 23. siječnja u bazilici sv. Petra apostola koju je sam sagradio u Romansu.

Nadgrobni natpis, s mramora.

Tko god ovdje želiš napasti pogled žalobnim natpisom i uzdišeš nad udesom smrti; znaj da je pod ovim mramorom pokopano tijelo Barnardovo, koji je blistao slavan u biskupskom redu. Slavan, izvrstan, darežljiv, rječit, čestit u nauku, puku, pobožnosti i Bogu. On je trideset i dvije godine upravljao metropolitanskom viennskom Crkvom. Podigao je ovaj hram revan u ugodnom zavjetu i od svojih ga dobara odlučio podići. Navršio je četvrtu godinu poslije dvaput po šest petoljeća, ako se naše rasuđivanje ne vara u broju. Zatim je desetoga sunca prije kalenda veljače preminuo, umrijevši tijelom, a ne dušom. Njega je svemogući Bog istrgnuo iz rijeke Aheronta... i neka ga uvede u anđeoske korove. a Čini se da pisac izvodi Barnardovo ime od hebrejskoga 7 2 bar, što znači sin, i 7 7 2 nerde, što jedni prevode nard, a drugi mošus, dok je teutonska riječ Bernard ili Bern-hart, koju Kilian tumači kao medvjeđu narav ili medvjeđe srce. Možda bi ispravnije rekao Bern-ard ili Barn-ard, obdaren vatrenom naravi; ili Baern-aerd, otvorene i spremne naravi.b O preslavnom samostanu Luxeuil raspravljali smo u Životu sv. Deikola 18. siječnja, pogl. 2, a raspravljat ćemo često i drugdje, osobito 29. ožujka uz život sv. Eustazija.c Uz pristanak, dakako, pobožnosti supruga.d Prijašnji životopis ima da je imao samo deset godina.e Da je ovdje pogreška u imenu prvosvećenika, gore smo pokazali; jer je tri godine i više prije postao biskupom nego što je papa Paskal bio izabran.f Ovdje se ponovno bojimo pogreške: vođa toga poslanstva bio je Bernarije, biskup u Wormsu; suputnici biskup Jese i sv. Adalhard, opat u Corbieju, a je li i naš Bernard, bilo već izabran za biskupa, bilo još opat u Ambornayu, poslan zajedno s njima, može se dvojiti. Poslani su sa Sabora u Aachenu održanoga godine 809. Pitalo se treba li onomu u Nicejskom vjerovanju „koji od Oca izlazi” dodati „i Sina”. Gali su to činili: papa Lav III., držeći se starine, nije htio da se to čini u Rimu. O toj stvari savjetuj Concilia Gallicana Sirmonda i Baronija u djelu Annales.h Petar de Natal; knj. 10, pogl. 72, piše da su tijela tih svetaca prenesena u crkvu sv. Romana. Odakle Lieuræus gore piše da su najprije bila smještena u crkvi sv. Romana, a zatim prenesena u samostan u Romansu. Ali čini se da se obojica varaju. Ivan Chenu piše da je crkva u Romansu posvećena 2. listopada na čast 12 apostola, odnosno trojice svetih mučenika Severina, Eksuperija i Felicijana.

Od pisca, kako se čini, biskupa Adona.

Premda će se moje neiskustvo ubuduće kuditi kao neuko u pismenosti, ipak me sila ljubavi prema gospodinu biskupu i mojem odgojitelju Barnardu nagoni da opišem nedavno učinjena čudesa. Kad su dakle akvitanski narodi s biskupima slavili sabor kod grada koji se zove Vetula, u kraju a Velava, bila je nazočna i zajednica iz Romansa, noseći tijelo spomenutoga biskupa. Ako tko dakle želi doznati obilje čudesa ondje učinjenih, moći će otuda uzeti istinite dokaze, jer se kovčeg u kojem se čuva njegovo presveto tijelo, dolično urešen zlatom i srebrom od obilja darova koje mu je donijela pobožna ruka vjernika, do danas vidi izrađen umjetničkim radom: o čemu svjedoče i zlatni križevi, a i svijećnjaci ukrašeni zlatom i srebrom.

2 U sljedeće pak vrijeme bijaše u Romansu neka redovnica lišena službe jezika, koja je ostajući u crkvi molila Boga s najdubljom skrušenošću srca. Na blagdan dakle apostola Petra i Pavla, kad su već po običaju bile izgovorene večernje himne i dječaci pjevali „Benedicamus Domino”, ona je s ostalim pukom glasno povikala „Deo gratias”.

3 U isto je dakle vrijeme u Viventiacumu bio neki kožar. Kad je on u nedjelju, ne čuvajući čast toga dana, obavljao posao svoga zanata, držak željeznoga alata tako mu se snažno prilijepio uz ruku da se nije mogao istrgnuti: povrh toga oslijepljen u svjetlu očiju, svima je priznavao svoju drskost. Njemu se u viđenju netko ukazao i opomenuo ga da u Romansu zatraži pomoć sv. Bernarda. Otišao je u Romans i zadobio zdravlje.

4 Neću prešutjeti ni ono što se dogodilo u Zlatnoj dolini, koja se nalazi u viennskom kraju. Građani Vienneea odlučili su ondje svake godine slaviti sabor: onamo je došao neki slijepac iščekujući dolazak bl. Barnarda na stubama kapelice koja je bila sagrađena od drvenih kolaca: kad su mu rekli da je nazočno mnoštvo koje hvali Boga zbog dolaska blaženoga Barnarda, odmah je pošao i zadobio vid.

5 Od onih koji su posvjedočili istinu doznao sam, a koji su na blagdan Cvjetnice došli u Romans, o prosvjetljenju nekoga slijepca. Među stanovnicima se uvriježio običaj da toga dana na procesiju s grančicama nose sa sobom udove presvetoga biskupa. Kad se pak puk okupio na toliku radost, bio je nazočan i neki slijepac, govoreći jakim glasom da je zavrijedio jasno vidjeti: na čije je glasove sav narod ganut jednoglasno zaorio „Te Deum laudamus”.

6 Po svjedočanstvu blaženoga Luke naučili smo da je naš Spasitelj na dan svoga Uzašašća izveo apostole izvan Jeruzalema i prodro u visine nebesa: spominjući se te procesije, zajednica iz Romansa ju je jedne godine priredila, a jedan je od mladića radosno položio cvjetove trave pučki zvaneb Gladioles na kovčeg spomenutoga biskupa. Sutradan se pak pobrinuo sačuvati sabrane cvjetove koje je bio položio; po njima je blaženi biskup Barnard poslije udijelio mnoga dobročinstva bolesnicima.

7 Stoga je ugodno sada umetnuti ono čudo koje se javno neprestano pokazuje otkako sam preuzeo upravljanje ovom viennskom Crkvom, kojoj uz Božju pomoć služim. Neki su roditelji donijeli u Romans jednoga mladića koji nikada nije hodao: kad su ga položili pred grob bl. Barnarda, učvršćenih stopala i tabana ustao je zdrav: on naposljetku svake godine pronosi svoje čudo naokolo: i premda je ovaj preblaženi nejednak apostolima, ipak se prepoznaje da je ono što je Petar nekoć s Ivanom učinio kod Krasnih vrata hrama slično ovome: onomu je Petar zapovjedio da ustane, ovoga je božanska moć po biskupovim zaslugama htjela podići. Neka dakle onima koji traže kreposti blaženoga biskupa bude dovoljno samo ovo napisano o njegovim čudesima; ali želim da znaju da ih je bilo mnogo i da ih neprestano ima, i toliko da se čini kako nadilaze i mjeru pisca.

a Čini se da se misli na Velave ili Velaje.
b O gladioli opširno raspravlja Rembert Dodoens u 2. pemptadi, knj. 2, pogl. 12.

O PRIJENOSU SV. BERNARDA, koji se slavi 23. travnja.

Građanima kraljevstva nebeskoga svemogući Bog običava udijeliti toliku slavu da blistajući čudesima šire među narodima glas hvale: i u naše se vrijeme o našem velikom ocu, bl. biskupu Barnardu, jasnim očitovanjem ukazalo viđenje ljudima različite dobi i zasluga. Ali kako nitko nije poslušao, ukazao se nekome mužu imenom Rajnaldu, poodmakle dobi i uzvišenu svećeničkom milošću; čijim bi se izvješćem s pravom odagnala svaka sumnja, jer je bio plemenit muž i istaknut darom čistoće: i, kako je sam ispripovjedio, ovako mu se ukazao. Dok je počivao na svojoj postelji u dubokoj noćnoj tišini, ukazao mu se neki muž velikoga ugleda, odjeven u svećeničku štolu, noseći nadbiskupski palij, koji ga je zazvao govoreći: „Rajnalde moj, želim da znaš da sam ja utemeljitelj ovoga mjesta, i da zapovjediš svojoj braći da se prenese moje tijelo, koje je nedostojno zatvoreno u vodenom mulju.” Počela se pak ista objava ukazivati mnogima, i prijetećim je glasom isti svetac zapovijedao da se to što brže učini; a ako ne poslušaju njegove riječi, tvrdio je da će opustošiti mjesto koje je utemeljio.

2 Stoga je u utorak u uskrsnoj osmini, to jest 23. travnja, godine od Utjelovljenja Gospodnjegaa... 44., otkriveno njegovo sveto tijelo i podignuto iz zemlje s najvećom radošću. Ali dok su se udovi blaženoga biskupa podizali iz groba, starijima se učinilo da ih treba oprati vinom, od kojega su mnoga dobročinstva pružena bolesnicima. Vidjeli smo opsjednute i mjesečare koji su, napojeni kapima te tekućine, ozdravili u snagama pošto se smirio đavolski nasrtaj. Ali pošto su blažene relikvije bile položene na nosila, nastade poklik svetaca koji se raduju; te bivaju smještene s lijeve strane oltara Apostola, koji je on sam za života posvetio, uz najveću radost naroda. a Gore smo rekli da valja čitati 944, koji broj potvrđuju ostale pridružene oznake, koje se ne slažu s godinom 1044., 1144., 124., itd.

O Margareti djevici u Ravenni u Italiji.

Ime najpobožnije djevice Margarete u opći je katalog svetaca upisao Filip Ferrari ovim riječima: „U Russiju kod Ravenne bl. Margarete Djevice.” Njezin je životopis na talijanskom izdao Serafin iz Ferma, lateranski kanonik: njega je s ostalim djelima istoga Serafina na španjolski preveo Bonaventura Cervantes de Morales, na francuski Franjo Gilbert de la Brosse, a na latinski naposljetku naš Filip Zoutæus. Njemu ćemo pridodati drugi koji je elegantno napisao Jeronim Rossi, a izdan je u posljednjem Surijevu izdanju: njega je i Silvan Razzi preveo na talijanski u 1. sv. djela de feminis sanctitate illustribus, te je također naziva Blaženom, premda inače prije navedeni pisci ne otkrivaju je li od Crkve javno uvrštena u popis svetih djevica. Njezin će se spomen ponovno učiniti niže 28. siječnja kada budemo govorili o njezinoj učenici Gentili. O životu obiju isti Serafin prenosi ovo: „Godine 1537. naš presveti gospodin Pavao III., vrhovni svećenik, zapovjedio je da se ispitaju mnoga svjedočanstva o životu pobožnih žena koje smo gore spomenuli, po presvijetlom i prečasnom kardinalu Simonetti, koji svojim pismima upućenima mantovanskom kardinalu i preizvrsnom vojvodi od Mantove svjedoči o njihovoj svetosti. Njegova je pak Svetost potvrdila Družbu koju je osnovala bl. Margareta, kako je vidljivo iz bule koju je izdao isti prvosvećenik.”

napisao na talijanskom Serafin iz Ferma, a na latinski preveo Filip Zoutæus iz Družbe Isusove.

Piščev proslov.

Premda naš Gospodin Isus Krist, vječni Sin svevišnjega Boga, u svemu pokazuje da je pravi Bog; ipak svoje božanstvo svojim vjernima očituje ponajviše po tome što, premda je uvijek dopuštao da njegova Crkva bude poput lađe bacana različitim valovima progonstava, ipak nikada ne dopušta da je proguta brodolom: tom naime strpljivošću u podnošenju i jakošću u obrani pokazuje da je ujedno Bog i čovjek. Tako je krepošću svojih mučenika suzbio đavolsku bjesnoću tirana, mudrošću naučitelja oborio vjerolomstvo heretika, a živim primjerom svetih monaha i redovnika posramio opake nakaze licemjera. A budući da se u ova vremena dižu veće oluje nego obično, čemu se drugom trebamo nadati nego da će Gospodin sada, kao i drugdje, zapovjediti i vjetrovima te sve bure naposljetku zamijeniti izvanrednom tišinom? A to doista očekujemo i bez sumnje vjerujemo (kao što se prije ne jednom vidjelo) da će nam biti udijeljeno zaslugama svetaca. I da se ne bi činilo kako su predugom željom za tim vremenom uzalud u neizvjesnosti oni koji iščekuju otkupljenje Izraela, te da bi lakše podnijeli to odgađanje, ukratko ću nabrojiti ono što se u naše doba dogodilo po slavnoj svetosti dviju žena: kako bi naša nada, gotovo ugašena opakošću ovih vremena, oživjela njihovim primjerom.

Margaritino podrijetlo. Kreposti.

a Margaritina domovina,b svetost od najranije dobi.c U trećoj godini oslijepi: uvijek hoda bosonoga: živi od prosjačenja i u najvećoj strogosti: 14 godina boluje: trpi klevetnike.

Nekoliko godina prije a one strašne bitke koja se vodila između Španjolaca i Francuza kod Ravenne godine tisuću petsto dvanaeste nakon Kristova rođenja, odavde je u bolji život prešla najneporočnija Djevica, imenom Margarita, uistinu od svih najdragocjenija i urešena mnogim čudesima. Rođena je u skromnom i malenom gradiću kojemu je imeb Russi: odakle sam ne bez truda morao prikupiti i ono malo što sam zapisao o njezinim djelima. U njoj su se već od najranijega djetinjstva pojavili sjajni znakovi svetosti, tako da su neki pobožno vjerovali, kao štoc Jeronim smatra o sv. Jakovu Apostolu, da je mnogo prije bila urešena Božjom milošću negoli je došla na svijet. Imala je tri mjeseca kada je ostala bez očiju: kao da je bilo u skladu s razumom da pogleda na zemaljske stvari bude lišena ona koja je bila rođena samo za razmatranje božanskih stvari.

3 Nadalje, od pete godine života, ne mareći za opasnosti od bolesti, u svako je godišnje doba hodala bosonoga. Jedva je navršila sedmu godinu kad se počela posvećivati postovima i, da ne bi bila drukčija od svoga Zaručnika, nasljedovati takvo siromaštvo da je, odrekavši se ne samo posjeda nego i doma, odjeće i ostaloga potrebnoga za život, živjela od isprošene milostinje. I premda njezino najneporočnije tijelo nikada nije požudno vojevalo protiv duha, ipak je, budući da je bila postavljena kao uzor svijetu koji se od kršćanskih običaja izopačio u epikurejske, neprestano mučila svoje slabašno tijelo postovima, bdjenjima, kostrijetima i drugim strogostima; čas se do kasno u noć prepuštajući suzama i najgorljivijim uzdasima k Bogu, čas se prostirući na tlo radi kratka počinka ili liježući na naramak pruća.

4 A da joj ništa ne bi nedostajalo do mjere kršćanskoga savršenstva, kao zlato u peći, tako ju je Bog htio iskušati i provjeriti različitim nevoljama; tako da ju je poput Joba tijekom četrnaest uzastopnih godina kušao različitim bolestima. U tom doista dugom razdoblju živjela je tako lišena svake ljudske utjehe da su je, na povećanje njezine boli, mnogi prezirali kao opaku i nebesnicima mrsku; a nju, koja nikome nije zadavala nikakvu neugodnost, okrutno su napadali opaki jezici klevetnika: vjerujem zato da bi ona, koja je nasljedovala Kristovu nevinost, podnošenjem izrazila i njegovu strpljivost. I zasigurno, ako strpljivost, kako kaže Sveto pismo, ima savršeno djelo, tko će u toj vrsti dovesti u sumnju njezino savršenstvo? Osobito jer je poznato da je svoje klevetnike pratila tolikom ljubavlju kolikom drugi običavaju pratiti svoje najmilije, štoviše braću. Toliko je doista bila daleka od svake srdžbe da je, kad su je drugi najviše mučili, tada bila najblažega duha i lica, uvijek smatrajući da zaslužuje i veće uvrede. Mnoge je zbog svojih izvanrednih kreposti ispunila divljenjem. Sa svih je strana, naime, u njoj bilo nečega što je izazivalo zadivljenost. Ali mene osobno nikada ništa nije potaknulo na veće divljenje nego kad sam je u tolikim nevoljama i tako protivnim prilikama uvijek vidio sebi sličnu, kako ustraje najpostojanijega i najmirnijega duha; jer se nijedna krepost ne može usavršiti bez poniznosti duha, premda je ona i bez drugih kreposti uz Božju pomoć dovoljna za savršenstvo.

5 Premda su je pak mnogi toliko gazili, ipak je njezino svjetlo bilo tako daleko od toga da se na taj način sakrije da se, štoviše, svladavši tmine, lako pokazivalo vidljivim. Odatle se dogodilo da su mnogi, privučeni mirisom njezine svetosti, dolazili k njoj, te je ubrzo više od tri stotine ljudi ovisilo o njezinim poukama i služilo se njome kao vođom na putu evanđeoskoga napredovanja: oni su je stoga s pravom i javno nazivali učiteljicom života, jer su njezinim primjerima više negoli riječima bili vraćeni na pravi put. Posebnim je suosjećanjem bila ganuta prema onima za koje je znala da su sputani grijesima: mnoge je prije toga očajem shrvane podigla i privela k polaganju nade u Boga; nitko uopće nije odlazio od nje bez duhovne pomoći. Takvom je, naime, snagom Bog opremao njezine riječi da je, utiskujući u duše slušatelja s jedne strane strah, a s druge ljubav Božju, sve na sve načine poticala na nasljedovanje Krista i bijeg od grijeha. To se može vidjeti na jednoj plemenitoj gospođi koja je prije bila čudesno odana taštome sjaju svijeta, pa je, željna čuti njezine pouke, napokon ih i čula: a Bog im je istodobno dao takvu snagu da je ona, otišavši od nje kući, odmah promijenila i duh i odjeću te odbacila sav svijet kako bi se sva posvetila jedino molitvi.

6 Čini mi se suvišnim opisivati njezinu duboku poniznost duha, koja je bila uzrokom da je iz prezira crpila toliku radost koliku oholice obično crpe iz svoje veličine i slave. To se moglo spoznati osobito onda kada je po Božjoj volji pošla u Rimini, gdje su je svi, pa i sam kler, dočekali s tolikim očitovanjem radosti, s tolikom čašću i pljeskom da čovjek ne bi mogao biti dočekan s većim. Narod ju je, dakako, nazivao Sveticom i štovao je onako kako dolikuje svecima. Napokon, kako se nije mogla povući u skrovitost po svojoj želji, bila je prisiljena svima udijeliti svoj blagoslov: kad ga je udijelila, odmah se vratila u Ravennu, gdje je, poznata tek malobrojnima, od mnogih bila prezirana, govoreći da je njezin mir samo ondje gdje je preziru. Odatle jasno proizlazi da njezina poniznost nipošto nije bila himbena, kao što običava biti u nekih koji se ne ponižavaju zato da bi bili omalovažavani, nego da bi ih smatrali blagima i krotkima. A dvostruka je to oholost: poniznošću loviti slavu. Naprotiv, tko je savršeno ponizan, taj je svijetu raspet i sa sv. Pavlom diči se samo križem Gospodina Krista. Kao što se pokazalo i u ovoj o kojoj govorimo, koja je prema svojem običaju čudesno uzvisivala čistoću, ali tako da je govorila kako se ona ljudskim snagama i nastojanjem nipošto ne može steći.

7 Stoga, kada je jednoga od onih koji su prema njoj gajili pobožnu naklonost veoma teško mučila tjelesna požuda, a ona spoznala da će već svaki čas podleći, izvrsno ga je okrijepila i potaknula na otpor, govoreći da se nipošto ne krune oni koji neprijateljima okrenu leđa. No kako je on, nepovjerljiv i očajavajući u pobjedu, ipak poniznom molbom zazivao njezinu pomoć, napokon mu se prisiljena obratila ovim riječima: „Budući da toliko sumnjaš u stvar koju bi ti bilo lako postići kad bi se htio potruditi koliko je u tvojoj moći, zasigurno ti tvrdim da ubuduće nikada nećeš imati ni opasnosti ni muke od borbe s tim porokom od kojega se toliko bojiš da te ne svlada: ali bit ćeš lišen i krune koju si hrabrom borbom mogao steći.” I gle, u tom istom trenutku osjetio je da je oslobođen toga mučenja, tako da je poslije bez opasnosti mogao općiti sa ženama, kao da se vratio u nevinost male djece. Taj je isti poslije, uzevši pustinjački habit, vrlo dugo živio i ne tako davno preminuo.

a Ravenna je, kako piše Leandar Alberti, godine nakon Kristova rođenja 1511. pretrpjela golem poraz, kada je razbijena vojska Španjolaca, a u toj je bitki pao Gaston de Foix, zapovjednik Francuza: naime, francuski su je vojnici najokrutnije opljačkali itd; dodaje svetogrđa počinjena u toj pljački i primjere božanske kazne.
b Russi je, kako Ferrari piše u bilješkama, gradić između Faenze i Ravenne, ipak bliži Faenzi na V. tisuća koraka. O njemu niže piše Rubeus.
c Sv. Jeronim u djelu De Scriptoribus, pogl. 2, o sv. Jakovu Apostolu: „On je od majčine utrobe bio svet: vina i opojna pića nije pio itd.”

Njezina proročanstva i čudesa.

Još se nešto u njoj našlo što je također najdostojnije divljenja: naime, premda je bila slijepa, poznavala je ne samo sadašnje nego i buduće te daleke i veoma udaljene stvari. I budući da bi bilo predugo navoditi mnoge primjere toga, zadovoljit ću se jednim, koji glasi ovako: pod njezino se vodstvo bila stavila neka žena imenom Gentilis (o kojoj će poslije biti govora), koja ju je češće posjećivala radi savjeta, kako je u svemu običavala. Kad je dakle ova nije mogla upitati za savjet jer ju je zatekla u razgovoru s Bogom, ipak je osjetila da joj je ona nešto naložila, u čemu je najjasnije opazila sadržano cjelovito rješenje svoje nedoumice za koje je bila molila. Odatle je očiti znak da su joj bile poznate tajne srdaca.

9 Mnogo je toga također mnogo prije prorekla, što se dogodilo posve onako kako je prorekla. Stoga ne zaključujem nepromišljeno da je bila nadahnuta proročkim duhom. Neću ovdje izostaviti jednu njezinu pouku, osobito potrebnu svima koji teže za duhovnim životom: da, premda joj se veoma mnogo toga božanski objavljivalo, nikada do toga nije mnogo držala niti je tome pridavala ikakvu vjeru, da je na taj način neopreznu ne bi prevario đavao, koji se (kako stoji u Svetom pismu) pretvara u anđela svjetla kako bi lakše prevario nerazborite. Zato je jasno i izričito zapovjedila toj svojoj učenici, koju sam gore spomenuo, da ne vjeruje baš ničemu osim onomu što Crkva nalaže vjerovati: tom jednom poukom iščezavaju sve đavolske obmane, kojih inače ponajviše ima u ovo vrijeme kada se Antikristu pripravlja prijestolje, čiji je dolazak, kako kaže sv. Pavao, po djelovanju Sotoninu sa svom silom, znakovima i lažnim čudesima itd., tako da jedva deseti dio onih koji lako vjeruju nadnaravnim objavama može izbjeći prijevarama lukavoga i prepredenoga neprijatelja. Kamo sreće da se pogibelj toga ne događa svakodnevno na veliku štetu duša! Jer ljudi danas posvuda vjeruju tolikim beskorisnim i opasnim stvarima da posve zaboravljaju ono što je potrebno.

10 No da se vratim odakle sam pošao, kažem da je ova Djevica doduše izvanredno hvalila misaonu molitvu, ali tako da nije osuđivala onu koja se naziva usmenom; štoviše, najviše ju je hvalila, naime onu kojom se najviše služi sama Crkva. Govorila je pak da nipošto ne možemo postati jači od đavla ako svoj duh ne držimo neprestano upravljenim u Boga i ovisnim o njemu, kao što željezo obično visi o magnetu: ako budemo lišeni toga sjedinjenja i oslonca na Boga, odmah ćemo zapasti u isprazne misli, iz kojih ćemo ubrzo biti odvučeni u pogubne. Stoga valja svim silama nastojati da se naši duhovi, odvraćeni od zemaljskoga, bave uzvišenim stvarima te da sva naša djela budu prožeta gorljivim željama prema Bogu, tako da nam molitva uvijek prethodi, prati nas i poučava. A tako je s pravom mogla poučavati jer je njezina duša bila toliko zanesena u Boga da nikada nije bila nesjedinjena s njime. Odatle ju je učenica često zatjecala s glavom i licem koje je sjalo tako izvanrednim sjajem da nije mogla uprijeti svoje oči u nju ni kad je najviše htjela. Tako se svjetlost duše iz neprestanoga razmatranja Boga prelijevala i na samo tijelo. Toliko su sve prirodne sposobnosti njezina tijela bile podložene da je, mnogo godina lišena svakoga okusa i teka za jelo, hrani pristupala s jednakom mučninom kao i lijeku: i na to ju je ponajviše navodio strah da si dragovoljno ne navuče smrt; iako ju je željela, ipak je nije htjela ubrzati, prilagođujući se uvijek božanskoj volji koja je htjela da se njezin život produlji radi spasenja drugih. Doista, tko god je pravi kršćanin, smatra da treba živjeti i umrijeti ne sebi, nego Bogu i bližnjemu.

11 To se po mojem mišljenju čini dovoljnim da se svima ulije vjera u svetost ove Djevice. Preostaje samo da govorimo o njezinim čudesima, premda cijeli njezin život ima narav jednoga neprekidnog čuda. Ali obično se događa da se u čudesa ne ubraja ništa osim onoga što se očituje izvanjskim milostima, premda bi i sam taj dar, ako nije povezan sa svetošću života, bio sličan onoj milosti kojom su bili obdareni oni za koje Krist u Evanđelju kaže da će pitati: „Nismo li u tvoje ime mnoga čudesa činili?”, kojima će on također odgovoriti: „Odlazite od mene, jer vas nikada nisam poznavao.” A kad bih htio sabrati sva njezina čudesa, zasigurno bih prekoračio granice obećane kratkoće. Bezbrojnima je, naime, isprosila tjelesno zdravlje: a još je i među živima onaj koji je osobno bio nazočan kada je k njoj bio dovezen opsjednuti privezan za kola, obuzet tolikim bijesom i mahnitošću da ga ni više ljudi nije moglo držati i obuzdati; njega je ona tada smjelo uhvatila rukom, zapovjedivši zloduhu da snagom Isusa Krista odmah iziđe iz opsjednutoga tijela: i on, poslušavši zapovijed, smjesta ostavi bijednoga čovjeka, koji i danas još živi zdrav i slobodan od nametljivoga i opakoga gosta.

12 Drugi put, kad je dotaknula dječaka koji je bolovao od vodene bolesti uz ovu molitvu: „Bog ti vratio zdravlje, sine moj”, dječaku se zdravlje odmah vratilo: i on je još i danas živ.

13 Ona učenica o kojoj smo gore raspravljali imala je dječaka s potkoljenicama od samoga početka života tako iskrivljenima i bijedno pogođenima da na njima nije mogao ni stajati ni micati se, osim pužući po tlu. Stoga ona, potaknuta suosjećanjem, dok je dječakova majka bila nazočna, reče: „Ustani, Leone (to mu je bilo ime), i stani na noge”: a on se istoga časa podigao, gotovo posve zdrav. Njemu ona opet reče: „To mi je dovoljno, sine: ne bih, naime, htjela da se meni pripiše čast za tvoje vraćeno zdravlje, nego da se sva iskaže Majci Božjoj.” Ubrzo su po njezinoj zapovijedi napravljene dvije štake te se pobrinula da majka odvede dječaka k nekoj slici Bogorodice, u to vrijeme glasovitoj po mnogim čudesima: odakle se nedugo zatim, ostavivši ondje štake, posve zdrav vratio kući. On je poslije zaređen za svećenika te je, proživjevši hvalevrijedan život, preminuo prije otprilike sedam godina.

14 Ova je Djevica češće bila viđena kako sama i bez pratitelja ili vodiča obilazi crkve, kao da ih je posjećivala tijekom cijeloga svojeg života: što me navodi da vjerujem kako je ona, premda je bila lišena vida, ipak vidjela ono što je htjela. Veoma mnogo toga što se već dogodilo prorekla je mnogo prije negoli se zbilo; među time je osvajanje i pljačka Ravenne; a što se tiče ostaloga, još uvijek očekujemo ispunjenje toga, naime obnovu Crkve i propast muhamedanske sljedbe, za koju je govorila da će se dogoditi čim se kršćani među sobom valjano slože: u tu je svrhu i sama upućivala česte molitve Bogu i nadalje ih nalagala svojim duhovnim učenicima. I tvrdila je da će te molitve, upućene jednodušnom voljom sviju, bez sumnje uskoro postići ono za što su molile: slavu Božju i spasenje duša.

15 Također je po Božjoj objavi osnovala kongregaciju označenu naslovom Dobroga Isusa, čija ću pravila i način života poslije ukratko opisati: i obećala je da nikada neće prestati moliti Boga za nju i za sve one koji se preporuče njezinim molitvama. Da je to istina, iskusili su oni koji su povjerovali njezinim obećanjima. Jer im je svima pružila izvanrednu pomoć i u svladavanju mana i u stjecanju kreposti.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

23. siječnja Kalendar godine