Smrt, ukop.
Napokon, puna pobjeda, kad je navršila šezdeset treću godinu života i kad se njezina nazočnost već tražila za ures neba, došla je dotle da je bila blizu posljednjega uzdaha. Stoga, ležeći na postelji, suprotno onomu što umirući obično čine, pokazujući na licu čudesno pouzdanje, načinivši znak križa kako bi nasljedovala svoga Zaručnika, izgovorila je ove posljednje riječi: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.” Izgovorivši ih, zajedno s onim kojega je uvijek ljubila uzišla je na nebesa. A tijelo su drugoga dana, kada ga je trebalo predati zemlji, našli orošeno nekim znojem nalik rosi, koji je učenica obrisala rupčićem; kad se taj rupčić poslije sušio uz vatru, širio je toliki miris ljubičica da je sva kuća od njega mirisala, a sam je miris na platnu ostao svjež tijekom mnogih godina. Umrla je 22. siječnja.
17 Netko će se možda začuditi što Bog nije smrt svoje najneporočnije i najljubljenije zaručnice uresio tolikim čudesima kolikima obično uresi smrt nekih drugih. To bi i mene samoga ispunilo čuđenjem kad ne bih znao da je već došlo vrijeme za koje je Krist rekao da će ljudi progoneći svece smatrati kako iskazuju službu Bogu, kao što se očitovalo i na samome Kristu, koji po Matejevu svjedočanstvu među svojima zbog njihove male vjere nije učinio tako mnogo čudesa, jer su bili dostojniji vječnih muka negoli nebeskih darova. Na sličan je način i nju većina prezirala, tako da je čak i nakon smrti grob koji joj je pripao, doista skroman, premda je trebao biti pobožno štovan, bio bezbožno oskvrnut i razbijen. Doista nečovječan i okrutan zločin. Smatrana je, dakle, nedostojnom te posljednje počasti, koja se ipak daje bilo kakvim vojnicima, lihvarima, varalicama, napokon svima. No koliko se to Bogu nije svidjelo, pokazalo se ubrzo nakon toga. Naime, kad je od toga bezboštva prošao jedva mjesec dana, ovaj je grad zbog izbijanja rata pao Francuzima u plijen i bio ispunjen truplima. Odatle je njezino sveto tijelo potajno uzeto i preneseno drugamo: a u koji kraj svijeta, znaju samo oni koji su bili nazočni.
18 A ako možda neke sablažnjava to što je uvijek toliko, pa i bez razloga, bila proganjana, drugima, kojima je njezina nevinost bila dobro poznata, to je zasigurno bilo najsigurniji znak svetosti. Ne svidjeti se, naime, zlima, kao najvećem dijelu ljudi, nije manji znak čestitosti negoli svidjeti se nekolicini dobrih. Nadalje, kakva je ona bila tijekom cijeloga životnog vijeka, vrijeme će jednoga dana, kao što smo vidjeli i kod drugih svetaca, očitovati. Na današnji dan, uostalom, tko god po njezinim zaslugama nešto moli od Boga, odmah uslišan može jasno posvjedočiti kako je postigao željeno. Dosad sam, dakle, sabrao neke kreposti iz života ove Djevice, kao nekoliko klasova s nekoga golemog polja: mnogo sam toga namjerno izostavio jer se činilo da se u ovo vrijeme ne treba sve povjeriti pismu. Za druge, božanskije stvari priznajem da nisam bio dostojan znati ih, jer ih ne bih mogao dovoljno shvatiti. Mnogo je toga također protekom vremena iščezlo iz ljudskoga sjećanja; osobito jer po svojoj skromnosti nije htjela da se o njoj piše išta dostojno hvale. a To niže navodi Rubeus.
Neka pravila prikupljena iz pouka Margarite Ravenske, Djevice, kojima je ona osnovala svoj Red, označen naslovom Dobroga ISUSA.
Prikupio ih je Serafin iz Ferma. Na latinski preveo Filip Zoutæus iz Družbe ISUSOVE.
Kada netko zaželi biti primljen u ovu Družbu, neka se pomno odvažu njegove riječi, zajedno sa svrhom kojoj teži: ali neka ga se ni na koji način ne poziva na stupanje u ovaj život, kao što neka se o njemu i ne vodi mnogo razgovora. Ako se pak primijeti da netko tko namjerava ući radoznalo mnogo ispituje, toga valja smatrati manje prikladnim za ovaj red, jer mu nedostaje vjera i jednostavnost, koje su sami temelji božanskih stvari, tako da se bez njih uzalud primjenjuju sve druge pouke.
II. Kada tko bude primljen, neka odmah pobožno izmoli pet puta Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav te obeća promjenu života, kako bi ta obnova započela od svetih Kristovih rana, na čije se štovanje ova molitva moli pet puta.
III. Neka obavi opću ispovijed cijeloga prošlog života, u kojoj neka svim silama nastoji postići skrušenje i zadovoljiti onima kojima zna da je dužan, ponajviše ako je po razumu nešto dužan Bogu ili svecima.
IV. Neka se marljivo posveti molitvi, a osobito misaonoj, i svaki se dan neko vrijeme sabere nekom nutarnjom vježbom; čas razmatrajući Kristovu muku, čas smrt, čas paklene muke, čas slavu nebeskoga raja: u toj vježbi, čak i ako u početku osjeti mnogo teškoća, ipak zbog toga ne smije prestati, nego sve podnijeti na čast Bogu, k kojemu nitko ne može doći bez ovakvih poteškoća.
V. Neka često pristupa božanskome stolu: premda ovo pravilo ne odgovara svima na isti način, nego prema vjeri i gorljivoj želji svakoga pojedinoga. Stoga će neki dobro učiniti ako ovome božanskom objedu pristupaju svakoga mjeseca ili čak i češće prema svojem raspoloženju, a neki i svakoga drugog mjeseca. Svi pak moraju barem četiri puta godišnje primiti ovaj Sakrament ako žele biti članovi ove Družbe. Što se tiče ispovijedi, ne propisuje se stalno pravilo, jer što se češće obavlja, to više pridonosi spasenju duša, ponajviše zato da ne ostanemo u grijesima.
VI. Neka svi bježe od licemjerja i osobenjaštva, i neka ne nastoje činiti se dobrima, nego biti dobri: to će lako postići ako sve što čine upravljaju na čast Božju i spasenje duša, a ne na vlastitu slavu.
VII. Neka svi bježe od ispraznih razgovora, naime onih koji ne pridonose ni našemu ni tuđemu napretku; a osobito od onih u kojima se iznose mane bližnjega. Neka se također ne naslađuju slušanjem novosti ili šala, jer uzalud na Božjem putu radi onaj tko ne zna obuzdati svoj jezik. Ovu pouku valja veoma pomno razmotriti, jer ovaj porok sprječava mnoge, štoviše većinu, da teže za savršenstvom.
VIII. Neka sve uvijek tumače na najbolji način, ne sudeći nikoga ni srcem ni ustima: ako pak vide da netko nešto sagriješi, neka na neki način nastoje prevariti svoja osjetila; ili barem umanjiti krivnju, pripisujući sav uzrok đavlu i pazeći na vlastitu slabost, zbog koje bi, da su na isti način kušani, možda još sramotnije pali. Doista božanska pouka, ali je malobrojni opslužuju. To je također uzrok što nikada ne odnosimo potpunu pobjedu nad svojim grijesima. Običavamo se, naime, ponajviše srditi zbog tuđih mana. Onda ćemo dakle uz Božju pomoć svladati svoje grijehe kada nas bude ganulo suosjećanje prema našem bližnjemu.
IX. Neka svim marom bježe od tašte slave, koja, kao što crv rođen iz žita nagriza samo to žito i potom ga cijelo kvari, tako i ona, rođena iz kreposti i dobrih djela, kvari sama ta djela. Stoga, kada se borimo protiv ovoga poroka, valja dozvati u pamet vlastite grijehe; naprotiv, sva dobra djela valja predati zaboravu, kao puna prljavštine i nedostojna da se prikažu Božjim očima, nego radije dostojna kazni ako bi nam Bog sudio strože, po strogosti pravde.
X. Neka svim silama nastoje bježati od svih zlih misli, jer nas one čine Bogu nadasve mrskima i odvratnima; on odbija prebivati u nečistu srcu, nego samo u mirnom i sređenom. Stoga oni koji duh zapliću u opake misli uistinu sa sobom neprestano nose paklene muke, puni su gorčine i duhovne mrzovolje, te ih tako napadaju dva zloduha, naime duhovna lijenost i bludnost. Odatle napokon prestaju pobjeđivati te odbacuju i nadu u svoje spasenje. Njima se u sljedećim pravilima također predlažu lijekovi.
XI. Sve svoje misli moraju očitovati duhovnom ocu. Na taj način, naime, đavao gubi svoje snage: osim toga, izvanredan je Božji dar biti na putu kreposti vođen od dobra vođe. A premda možda nisu našli nekoga posve po svojoj želji, neka ipak ne propuste uporabu ovoga lijeka, barem u ispovijedi, jer će snaga ovoga Sakramenta nadomjestiti ostalo.
XII. Svu svoju nadu i pouzdanje neka ne polažu u prijatelje ili rođake, niti u ikoju drugu stvar ovoga svijeta, nego u jedinoga Boga, na čiju se čast neka odnosi sva naša ljubav: na taj nam način nikada neće nedostajati vođa; štoviše, ispravno ćemo se služiti ljudskim sredstvima, tako da nećemo ni tugovati zbog njihova nedostatka, niti se previše radovati njihovu obilju.
XIII. Neka prihvate za dobro ako ih tko ukori, i neka se ne opravdavaju, niti izbjegavaju nevolje ili ono što se smatra protivnim, kao što su poruge i prezir, čak i kada su dobro postupili. Inače nikada nećemo izvojevati pobjedu nad sobom bježeći, nego ćemo, naprotiv, uvijek sa sobom nositi neuredne pokrete duše, trpeći svakoga dana sve veću muku. Ipak ne bih želio da itko sam sebi namjerno izaziva borbu, nego ako mu bude ponuđena, neka je podnese hrabrim duhom: jer onaj tko je namjerno traži čini se da sebi prisvaja previše, kao da je pobjeda u njegovim rukama. Takav žar nije dovoljno razborit niti je lišen oholosti: stoga ga valja obuzdati unutar granica ponizne razboritosti.
XIV. Treba u duhu pomno promisliti o onome na što je tko bio opomenut, i ne dopustiti da postane sličan sjemenu koje, jer je palo na kamen, ne može pustiti korijenje te se stoga osuši: nego valja činiti to da uvijek sluša svoje poglavare i ne odbaci nijednu opomenu, pa ni najstrožu; štoviše, neka je podnosi mirnim duhom, ako doista želi dobro započeti. Nije, naime, teško biti mirna duha kada nam se ništa ne protivi; ali kada nas sa svih strana, gotovo u jednom trenu, zatrpaju beskrajna zla, tada je lako vidjeti jesmo li pravo ili lažno zlato. U ovoj se jedinoj pouci sadrži sav dobitak duhovnoga života, jer najveći dio ljudi želi dobiti krunu Siječanj, sv. III. bez prethodne borbe, koju ipak Bog neće dati nikomu osim onomu tko se, naoružan strpljivošću, zakonito borio.
XV. Treba biti zadovoljan onim staležom na koji je tko pozvan: ako na ženidbu, neka se obdržava ono što dolikuje toj vrsti života; ako tko živi u djevičanstvu ili svećeništvu, neka ne želi biti uzdignut više, niti neka teži za crkvenim nadarbinama ili povećanjem prihoda, nego za gorljivošću i krepostima. Takav neka također bježi od laži, šala i tričarija, i neka ne ispituje tuđe običaje ili djela: nego neka sluša svoje poglavare i poput sunca primjerom dobrih djela svijetli pred svima.
XVI. Koja je djevica, mora biti ponizna i čista, ne samo tijelom nego i duhom i mišlju. Koja je udovica, neka nastoji postići to isto, i neka poput otrova bježi od novih glasina i ogovaranja. Koja je združena ženidbom, neka uvijek njeguje i čuva mir, i u svemu se pokorava muževljevoj volji, ali tako da ne učini ništa protivno Bogu.
XVII. Neka svim naporom nastoje svladati neuredne pokrete duše; bolje bi, naime, bilo obuzdati neku strast, primjerice srdžbu, ogorčenje ili požudu, negoli četrdeset puta bjesnjeti na sebe bičevima ili postiti cijelu godinu. Bolje bi također bilo poći na sprovod negoli na gozbu; jer na takvim skupovima, osim ako nas Bog gotovo čudom ne sačuva, običavamo sagriješiti ili jezikom ili sluhom: događa se, naime, da onaj tko ne bježi od prigode za grijeh upadne u grijeh.
XVIII. Neka izbjegavaju loše navike ili druženje s drugima; osim ako bi možda nužda ili ljubav savjetovala drukčije: i neka nitko protiv toga ne ističe naslov prijateljstva ili krvnoga srodstva; jer zakon pravednosti zapovijeda da se Bog ljubi i štuje iznad svega.
XIX. Neka najprije nauče vladati sobom i ispravno sobom upravljati, kako bi potom bili prikladniji za upravljanje drugima: i neka radoznalo ne istražuju pogreške i mane bližnjega, niti žele znati bilo što, jer ta radoznalost veoma škodi našoj duši. Što više, naime, netko želi vidjeti, najčešće vidi manje: i tko želi ispravno govoriti, zanijemi: i tko želi mnogo znati, postaje neznalica: i tko nastoji učiniti se velikim, često postaje malen: napokon, tko želi biti mudar, postaje posve nerazuman.
XX. Neka sva svoja djela čine iz ljubavi prema Bogu, i neka nastoje samo njemu ugoditi: s tom nakanom i svrhom neka pristupaju molitvi: s njom neka uzimaju hranu i san, s njom napokon neka obavljaju sve poslove; jer samo njome mogu u svemu zaslužiti kod Boga onoliko koliko naprotiv bezbožnici mogu zgriješiti. O kako bismo bili blaženi kad bismo, uvijek obdareni takvim duhom i na neki način njime vezani, nikada ni oči ni ruku ne pokrenuli ni s kojom drugom svrhom! Ujedno ovdje kažem da ništa ne trebamo činiti iz straha od pakla, niti iz želje za nebeskim blaženstvom, niti zbog neke druge stvari (premda to nisu loše svrhe); nego valja smatrati osobitom milošću to što možemo nešto učiniti iz ljubavi prema tolikom Božanstvu, premda smo nedostojni svake druge milosti. A to je najkorisnija tajna pobožne duše.
XXI. Uvjerimo svi sami sebe da nemamo nikakva dobra ni duše ni tijela od sebe samih: stoga sva dobra valja pripisati božanskoj dobroti ili zaslugama svetaca: na taj ćemo se način očuvati neokrznutima od svake oholosti i tašte slave.
XXII. Nikada se na putu savršenstva ne smije uzmicati, niti se zbog straha od svijeta ili đavolske napasti odustati od nekog dobro započetog djela: jer je to uzmicanje u ovoj Družbi toliko opasno da sam malo njih vidio kako su se, nakon što su tako otpali, pokorom vratili k sebi: toliko da bi im bilo mnogo korisnije da nisu spoznali put istine negoli da od njega odstupe nakon što su ga jednom spoznali.
XXIII. Neka o svima dobro misle i za sve mole, poimence za klevetnike i protivnike, želeći im svako dobro koje se odnosi na dušu i tijelo;
Iz HIERON. Rubeusa. a sami sebe neka smatraju ništavnima: i neka to čine više djelom negoli riječima. I neka nikada ne otkrivaju svoje kreposti (često, naime, otkrivene propadaju) niti ih mnogim riječima uzdižu ili obećavaju nešto što bi, potekavši od njih, moglo biti dobro, spoznajući da je svako dobro veće od njihovih snaga i da se ni čime ne mogu hvaliti kao svojim.
Postovi. XXIV. Neka poste u sve vigilije koje je Crkva ustanovila, na kvatre, u došašću, u korizmi i u sve srijede, petke i subote tijekom cijele godine. Ako pak neka vigilija padne u tjedan, srijeda se može izostaviti ako se ta dva dana ne mogu obdržavati postom. Ako pak netko iz ove Družbe premine, neka svi svećenici za njegovu dušu prikažu misnu žrtvu, a ostali neka stotinu puta izmole Očenaš i Zdravomariju: tako ipak da ne griješe oni kojima to nije bilo moguće izvršiti. Na isti način neka svi koji mogu svakoga dana došašća dvadeset pet puta izmole Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav. Slično će biti korisno svakoga dana od početka korizme do Cvjetnice pet puta izmoliti spomenutu Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav, na spomen Kristove trnove krune. Na Cvjetnicu pak četrdeset puta na čast isto toliko dana koliko je Krist postio u pustinji; u ponedjeljak petnaest puta; u utorak trideset tri puta, na čast Kristovih godina; u srijedu trideset puta, na spomen srebrnjaka za koje je bio prodan; u četvrtak dvanaest puta, na čast apostola; u petak pet puta, na čast rana; u subotu stotinu puta Zdravo Marijo, na čast Bogorodice. Na Uskrsnu nedjelju neka pet puta stojeći izgovore Anđeoski pozdrav, u znak radosti zbog Gospodinova uskrsnuća, i neka istodobno u ruci drže upaljenu svijeću. Na Veliki petak i uočnicu Navještenja neka poste o kruhu i vodi. Oni koji ovo obdržavaju neka znaju da stječu zasluge; a oni koji ne mogu obdržavati, da ne griješe.
Ova sam pravila prikupio iz riječi ove božanske Djevice; premda će se možda komu činiti teškima za obdržavanje, ipak treba razmotriti da se njima stječe pobožnost svetaca, kako bi po njihovim zaslugama put kreposti postao lakši. Neka ih dakle svatko primi prema svojoj sposobnosti i neka probudi vjeru kojom će mu sve postati lako. Amen.
Drugi životopis
Autora Jeronima Rubeusa, knj. 8, Hist. Ravenn.
Dok je Crkvom Božjom upravljaoa Julije II., a vladaob car Maksimilijan, u Ravenni je preminula Djevica Margarita, glasovita po svetosti i neporočnosti života. Ona je u gradiću Russiju, koji pripada ravenskom području, nekoć zvanom Lungipressum, a udaljen je od grada gotovo deset milja, potekavši iz obitelji Mollum, od same kolijevke pružila uzor svetosti. Imala je tri mjeseca kad je oslijepila: a kad je navršila sedmu godinu, uzdržavajući se od mesa i jaja, osim nedjelja i blagdana, jela je jednom dnevno: taj je način života ne samo čuvala tijekom cijeloga životnog vijeka nego ga je najvećim dijelom provela samo o kruhu i vodi. To se može činiti tim težim jer je uvijek hodala bosonoga i nikada nije spavala u postelji, nego ili na tlu ili na svežnjevima pruća: i češće je noću, da bi klečeći molila Boga, a također da bi se borila sa zloduhom, koji ju je uznemiravao i katkad vukao za kosu, neprestano ustajala iz postelje, ako se to uopće moglo nazvati posteljom.
2 Kad je pak nekoliko godina proživjela u tom gradiću, pošla je na selo, na imanje sv. Pankracija, veoma se radujući druženju s mladim djevicama, koje je ustrajno poučavala božanskim zapovijedima i ispravnom načinu života. Odatle je otišla u Ravennu te je najprije stanovala kod posvećenih djevica sv. Stjepana, a zatim u kući koju joj je kupio Lovro Oriolo, vrlo bogat seljak, njezin učenik. Ondje je tijekom četrnaest godina neprestano bila bijedno pogođena najtežim bolestima, osobito jer su joj se mnogi rugali zbog njezine svetosti i bolesti, a njezino su ime razdirali mnogim klevetama, te je bila sjajan uzor strpljivosti: te je ipak podrugljivce i klevetnike, ili ako je mogla, s ljubavlju opominjala da prestanu, jer sebi gomilaju grijehe, ili ako to nije bilo moguće, najgorljivijim i neprestanim molitvama molila je od Boga oproštenje za njih; a posve se čudesnim činilo to što je ona usred tolikih bolesti, kleveta i oskudice, kojom je uvijek bila veoma pritisnuta, uvijek bila vedra lica i mirna duha, te toliko daleka od svake srdžbe da se nije našao nitko tko bi je ikada vidio uzrujanu.
3 Ipak, ova mračna oluja tolikih nevolja nije mogla prigušiti svjetlost svetosti da ne zasja: jer su mnogi, viseći o njezinim ustima i poukama, nazivali je Učiteljicom, zato što ih je primjerima najsvetijega života više negoli riječima poticala na pobožnost i pravo štovanje Boga. U njoj su među ostalim krepostima ponajviše zasjale milosrđe prema onima koji su griješili i dobrohotnost: i nije bilo nikoga tko se čudesnom snagom njezinih riječi i poticaja u nevoljama nije osjetio utješenim i gotovo okrijepljenim te radosnim, i odvraćenim od grijeha i pogubna puta. Premda se to događalo veoma često, ipak se najviše vidjelo na jednoj plemenitoj ženi koja je, potaknuta glasom svetosti, došla k njoj, istaknuta obiljem zlata i ukrasima otmjenih haljina; Bog je Margaritinu govoru dao takvu snagu da je plemenita žena, odloživši sav nakit prije negoli je otišla od nje, svu sebe predala Bogu.
4 Kad su joj pak, dok je putovala u Rimini, sav narod i posvećeni muževi izišli u susret te je nazivali svetom ženom i štovali je, nije lako reći koliko je to teško podnosila: i kad ih je, prisiljena njihovim ustrajnim molbama, blagoslovila, odmah nakon što je dovršila božanski posao zbog kojega je bila došla, bježeći od smrtnih počasti, pohitala je u Ravennu. Ondje je mnogo toga po Božjem nadahnuću prorekla, a osobito samo opustošenje grada koje su Francuzi počinili sljedećih godina. I da izostavim ostalo, zabilježit ću samo ovo: kad je Gentilis, njoj najdraža žena, jednom došla k njoj radi savjeta, a ipak nije mogla upitatic jer ju je zatekla kako govori o Bogu, ipak je iz njezinih riječi, koje je u istom govoru bila upravila k Gentilis, Gentilis spoznala da je Margarita, po Božjem očitovanju, prozrela misao i želju njezina srca zbog koje je bila došla, te da joj je, a da nazočni to nipošto nisu opazili, skrivenim značenjem riječi pružila savjet.
5 Ista ju je Gentilis jednom vidjela kako joj lice toliko sjaji da ga nije mogla gledati sučelice. Bila je obdarena tolikom otupjelošću osjetila da tijekom mnogih godina nije osjećala slast hrane te je uz veliku muku, samo da ne umre, uzimala hranu. Opsjednute zloduhom, koje jedva desetorica ljudi nisu mogla zadržati i obuzdati, ona je uhvatila rukom te ih je, dok se nipošto nisu opirali, božanskom snagom oslobodila, zapovjedivši zloduhu da ode. Dječaka koji je bolovao od vodene bolesti samim je dodirom ruke, pomolivši se Bogu za njegovo zdravlje, otpustila zdrava. Ozdravila je Leona, sina Gentilis, rođena s iskrivljenim nogama tako da nije mogao hodati.
6 No kad bih htio pripovijedati takve stvari, govor bi se odviše oduljio: one su, naime, šire poznate iz kazivanja samih svjedoka koji su, po zapovijedi pape Pavla III., na zahtjev mantovskoga vojvode Fridrika Gonzage, u Ravenni, kada je o tim stvarima vodio istragu upravitelj grada Ivan Franjo Petitto, to što smo upravo spomenuli i još mnogo toga osim toga pod prisegom ispripovjedili godine tisuću petsto trideset sedme; za to su se pobrinuli Petar Andriolo, Robert Aldrovandini, Ubertello Gordio, Ivan Franco, Marko Antun a Portu i Alojzije Pritello, koji su tada u Ravenni obnašali službu magistrata mudraca.
7 Ali ne bih htio prešutjeti ono što navodi Antun Blanchinus iz Russija, da je njegova supruga, koja je već osmi dan bolovala od bolesti tankoga crijeva, kod koje izmet ide na usta i koju liječnici smatraju smrtonosnom, odmah vraćena u zdravlje nakon što se ova Djevica pomolila Bogu za njezino zdravlje. Također je Barnabi, ocu Paskve iz Ravenne, koja je bila supruga Alojzija Merlina, a koji je bio oslijepio, vratila vid.
8 Kad je pak napokon navršila šezdeset tri godine i pala u laganu groznicu, sama predosjećajući smrt, mnogo je govorila o božanskim stvarima; a kad je bila na samome kraju, ustavši, ispustila je dušu: i pripovijedaju da je Gentilis običavala svjedočiti kako je tada vidjela nebesnike koji su pristupili da prime dušu njezine učiteljice dok je izlazila iz tijela, te da je ona na samome kraju zbog toga s poštovanjem ustala. Bijaše to godine od Kristova rođenja pete iznad tisuću petstote, 23. siječnja. Tijekom dva dana sveto je tijelo čuvano nepokopano; za to vrijeme, kako joj se lice rosilo znojem poput rose, a Gentilis, stalna pratiteljica svoje učiteljice, obrisala ga platnenim rupčićem kojim se služimo za brisanje nosa, rupčić osušen uz vatru zamirisao je najslađim mirisom ljubičica, koji je i mnogo godina nakon toga ostao u istom rupčiću.
9 Pokopana je u Ravenni u crkvi sv. Apolinara Novoga, u prilično neuglednom grobu: kad je taj grob kasnijih godina bio srušen, Lovro Oriolo, koji je njezinim druženjem i opomenama veoma napredovao te ju je najviše štovao, misleći da se to dogodilo zato što je Djevica sebi odabrala grob drugdje, ishodivši dopuštenje od čuvara toga mjesta, stavio je kosti s najvećim poštovanjem u vreću i natovario ih na magarčića, pomolivši se Bogu i toj Djevici da zapovjede magarčiću da pođe onamo gdje ona želi biti pokopana. Magarčić je, bez ikakve buke ili poticaja znakom, krenuo ravno onom ulicom koja se zove Veliki trg prema gradskim zidinama, skrenuo nadesno te već pri zalasku sunca izišao kroz Ursicinova vrata: odatle je kroz predgrađe, uz rijeku Bidente, kad je malo odmakao, kod drugoga miljokaza od grada prešao rijeku, i dok Lovro nije ništa galamio, nego s golemom pobožnošću i strahopoštovanjem promatrao otajstvo, nastavio je ići dalje; kad je stigao do rijeke Montone, prešavši i nju nedaleko od crkve sv. Marka, krenuo je putem uz rijeku: to započeto putovanje donijelo je nemalu radost pobožnom čovjeku koji je šutke promatrao događaj, jer je mislio da će tijelo biti odneseno u kapelicu njegove obitelji, kamo je put vodio, nedaleko odatle. Ali kad su stigli onamo, magarčić se nije zaustavio, nego je nastavio i došao do crkve sv. Pankracija. Već je bio odmakao velik dio noći, a pod prilično velikim stablom, koje nije bilo daleko od vrata toga hrama, skupilo se veliko mnoštvo krijesnica koje su davale toliko svjetla da se to lako moglo smatrati čudom. Do toga se mjesta magarčić uputio, i kad se ondje zaustavio, nije više maknuo nogom. Pobožni je čovjek po tome shvatio da je sveta Djevica sebi odredila to mjesto za ukop, pa je iskopao jamu, položio kosti u grob i zasuo ih zemljom: i čim su krijesnice iščezle, gluha je noć rasprostrla svoje tmine.
10 U kasnijim vremenima, sve do današnjega dana, po zavjetima upućenima njoj isprošena su mnoga čudesa, koja nije naša zadaća iznositi: jer ih je Serafin iz Ferma, lateranski i ujedno portuenski kanonik, muž istaknut rječitošću, učenošću i neporočnošću života, opširnije prikazao u kratkom spisu koji je napisao o životu ove Djevice i Gentilis.
a Julije II. stolovao je od 31. listopada 1503. do 21. veljače 1513.
b Maksimilijan I. naslijedio je krajem godine 1493. svoga oca Fridrika III. u carstvu: umro je 12. siječnja 1519.
c Nešto drukčije to gore pripovijeda Serafin.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.