§ III. Neke njezine moći u Galiji.
§ III. Aliquæ ejusdem reliquiæ in Gallia.
Neprikladno pitamo odakle su najprije i kada odnesene iz Rima moći sv. Agneze, nakon što je u gornjem poglavlju pokazano da ih bl. Baldrik nije dovezao iz Grada, nego iz nekoga mjesta u Galijama. Povijest Pronašašća ima da je Villeneuve-sur-Yonne od Danaca, koji su piratskim brodovljem uzlazili rijekom Loarom, razorena u ništa, kao smještena na obali samoga njezina korita; i da je u ono vrijeme bila kraljevska riznica; i da je kraljevskom darežljivošću ondje sagrađen samostan, uzdignut mnogim počastima kraljevskoga dostojanstva, tako da ga je kralj Klodovik, koji je, prvi od kraljeva Franaka od sv. Remigija, nadbiskupa Reimsa, i poučen u vjeri i kršten, podložio vrat pod Kristov jaram, ubrzo sagradio na Kristovu čast, obogaćujući ga mnogim posjedima i uzdižući vrlo mnogim darovima, i obdario ga je nebrojenim posjedima svetaca i ondje okupio ne malu zajednicu onih koji služe Bogu itd.
Præpostere quo primum sint et quando asportatæ Roma S. Agnetis exwiæ, quærimus; postquam superiori capite ostensum est, a B. Baldrico non ex Urbe, sed e quopiam Galliarum loco Ultrajectum esse advectas. Historia Inventionis habet villam Viduam a Danis, classe piratica per Ligerim fluvium ascendentibus, demolitam in nihilum, ut in ipsius alvei ripa sitam: ac regium tunc temporis fiscum fuisse; regiaque munificentia monasterium inibi constructum, multis et regiæ dignitatis honoribus sublimatum, ut illud Rex Clodoveus, qui primum Regum Francorum a S. Remigio Remorum Archiepiscopo et catechizatus et baptizatus, jugo Christi colla subdidit, mox Christi honori construxit, multis locupletans possessionibus, plurimis et exaltans muneribus, Sanctorumque possessionibus ditavit innumeris, atque non modicam Deo servientium ibidem adunavit congregationem, etc.
20 Kad smo to prvi put čitali, razumijevali smo o nekakvu mjestu smještenom oko grada Utrechta, a da je rijeka Loara, koja se u Utrechtskom brevijaru naziva Ligera, Lek, koji od račvanja Rajne optječe istočnu stranu otoka Batava i nekada je bio međa Galija i Germanija, i možda je dobio ime od kakve legije raspoređene na određenim postajama. Ima pak onih koji smatraju da se Utrecht i sav narod Batavaca i Frižana pokoravao vlasti Klodovika i da je bio obasjan kršćanskom vjerom čim ju je i sam primio; što nije ni tako nastrano da se ne bi moglo vjerovati ako se dokaže svjedočanstvom staroga pisca, budući da su Sigambri, susjedni Batavcima, bili Franci ili pomiješani s Francima, i u njihovu kraju kod Tolpiaka, koji se sada zove grad Juliacha Zullich, u pobjedi izvojevanoj nad Alemanima Klodovik se posvetio Kristu. Ipak to nije dovoljno dokazano starim ispravama, niti da je Utrecht bio u vlasti Franaka prije vremena Pipina Herstalskoga i Martela, ili da je narod bio napojen otajstvom vjere prije doba sv. Vilibrorda. Jer ono što piše opat Ursperški da je sv. Sigebert dao sv. Koniohiju utrechtsku biskupiju, budući da to ne potvrđuje autoritetom nijednoga staroga pisca i u mnogo čemu griješi u galskoj povijesti toga vremena, ne smije se smatrati dovoljno jakim dokazom da bismo bili prisiljeni priznati da su u Utrechtu već tada bili biskupi; osobito jer je Gornji Trajekt tada imao biskupe, kojemu je kralj sv. Sigebert nakon sv. Amanda dao za biskupa sv. Remakla, kao što ćemo reći 3. rujna, i čini se da je ime Remaklo iskrivljeno u Koniohije. tada pogane:
20 Quæ cum primum legeremus, de loco quopiam circa Ultrajectum urbem sito accipiebamus, Ligerimque fluvium, qui in Breviario Ultrajectino Ligera dicitur, Leccam esse, qui a divertigio Rheni Orientale latus Batavorum insulæ ambit, olimque Galliarum ac Germaniarum crat limes, et accepit fortassis a legione quapiam certis stationibus disposita nomen. Sunt autem qui Ultrajectum, omnemque Batavorum et Frisonam gentem, imperio paruisse Clodovæi existiment; fideque Christiana, simul atque eam ipse suscepit, collustratam: quod neque ita abnorme, ut si veteris scriptoris testimonio probetur, credi non possit, cum Sigambri Batavis contermini, Franci fuerint, Francisve permisti; et in eorum provincia ad Tolpiacum, quod nunc Juliæ oppidum Zullich, victoria de Alemannis relata Christo se devoverit Clodovæus. Neque tamen id satis probatum antiquis monumentis, aut Francorum in ditione extitisse ante Pipini Herstalli Martellique tempora Ultrajectum aut aut fidei mysteriū imbutam gentem ante S. Willebrordi ætatem. Nam quod Abbas Urspergensis scribit S. Sigebertum S. Koniocho episcopatum Trajectensem dedisse, cum nullius id confirmet vetusti scriptoris auctoritate, et plura peccet in illius temporis Gallica historia, haud satis validum censeri argumentum debet, ut fateri cogamur Ultrajecti jam tum Episcopos fuisse; præsertim cum superius Trajectum tunc Antistites haberet, huic S. Remaclus a S. Sigeberto Rege post S. Amandum datus Episcopus, ut 3 Septemb. dicemus, videturque Remacli nomen in Koniochi detortum. tunc ethnicos: 21 Et si fuissent a Clodoveo I, isthic collocatæ S. Agnetis reliquiæ non ob Danorum incursiones solum defodi debuissent, sed multo potius ob Frisonum alienos a religione nostra animos, idque per aliquot secula. Nam in vita S. Willebrordi, quam 7 Novemb. dabimus, ita scribitur: Igitur vir Dei cum sociis, sicut prædiximus, navigavit, donec prospero cursu ad ostia Rheni fluminis vela deposuit, ibique optata telluris statione refocillati sunt; et mox ad castellum Trajectum, quod in ipsa fluminis ripa situm est, pervenerunt, in quo etiam post aliquod tempus, Deo donante, et fidei dono crescente, idem S. Willibrordus sedem episcopatus sui habuit. Sed quia eadem gens Frisonum, in quo idem ædificatum est castellum, cum Rege suo Radbodo paganis adhuc sorduit ritibus etc. Quare cum prior illa, de repertis circa Ultrajectum reliquiis, nobis arrideret sententia; rebamur pro Clodovei III, Clodovei I, positum esse nomen. Nam Clodoveus III Theodorico patri sub annum 690 successit, regnavitque annis 4, circa quod tempus domiti a Pipino Herstallo sunt Frisones. sed in Gallia Celtica,
21 I da je Klodovik I. ondje položio moći sv. Agneze, ne bi morale biti zakopane samo zbog provala Danaca, nego mnogo više zbog raspoloženja Frižana tuđega našoj vjeri, i to kroz nekoliko stoljeća. Jer u životu sv. Vilibrorda, koji ćemo dati 7. studenoga, ovako se piše: Dakle, čovjek Božji s drugovima, kao što smo prorekli, plovio je dok nije sretnom plovidbom spustio jedra na ušću rijeke Rajne, i ondje su se okrijepili željenim pristajanjem na kopno; i ubrzo su stigli do utvrde Trajekta, koja je smještena na samoj obali rijeke, u kojoj je također nakon nekog vremena, Božjim darom i dok je rastao dar vjere, isti sv. Vilibrord imao sjedište svoga biskupstva. Ali jer se taj isti narod Frižana, u kojemu je sagrađena ta utvrda, sa svojim kraljem Radbodom još kaljao poganskim obredima itd. Stoga, kad nam se svidjelo ono prijašnje mišljenje o moćima pronađenim oko Utrechta, smatrali smo da je umjesto Klodovika III. stavljeno ime Klodovika I. Jer Klodovik III. naslijedio je oca Teodorika oko godine 690. i vladao 4 godine, oko kojega su vremena Frižani pokoreni od Pipina Herstalskoga. ali u Keltskoj Galiji,
22 Sed longe modo probabilius nobis videtur Ligerim hic accipi debere pro celeberrimo illo Galliæ fluvio, iuxta quem in monasterio quopiam, heroicis illis Clodovæi I temporibus condito, S. Agnetis, Sanctique Benigni Carnutum Episcopi depositæ reliquiæ; seculo nono dire Gallias infestantibus Danis, sive Normannis, defossæ; tandemque sub annum 961 aut 962 repertæ; et triennio post a Thiadboldo Comite pars earum donata B. Baldrico Trajectensi Episcopo, cujus erat apud S. Brunonem Archiepiscopum Coloniensem, ut magistri, præcipua auctoritas. Et fortasse S. Brunonis gratia inductus est Thiadboldus, ut piis ejus votis annueret, cum is non modo Ottonis Imperatoris frater, sed Lotharii Regis, et Hugonis Capeti Ducis Francorum avnunculus esset, et sub ea tempora in Galliam ad nepotes conciliandos venisset, ut ad vîtam S. Patrocli dictum hoc ipso die. aliquæ Parisios,
22 Ali sada nam se čini daleko vjerojatnijim da ovdje Loaru treba shvatiti za onu najglasovitiju rijeku Galije, uz koju su u nekakvu samostanu, osnovanu u onim herojskim vremenima Klodovika I., položene moći sv. Agneze i svetoga Benigna, biskupa Chartresa; u devetom stoljeću, kad su okrutno pustošili Galije Danci ili Normani, zakopane; i naposljetku oko godine 961. ili 962. pronađene; i tri godine poslije od grofa Tiadbolda dio njih darovan bl. Baldriku, biskupu Utrechta, kojega je kod sv. Bruna, nadbiskupa Kölna, kao učitelja, bila najglavnija uglednost. I možda je naklonošću sv. Bruna potaknut Tiadbold da udovolji njegovim pobožnim željama, budući da je on bio ne samo brat cara Otona, nego i ujak kralja Lotara i vojvode Franaka Huga Capeta, i u ono je vrijeme došao u Galiju da izmiri nećake, kao što je rečeno na ovaj isti dan uz život sv. Patrokla. neke u Pariz, 23 Je li ondje nekih prenesenih moći sv. Agneze, a zatim položenih u Breuil-Bénitu, ili ono što želi Saussay, ovamo doneseno iz Utrechta, u dvojbi je. Da su moći odnesene iz Utrechta, nigdje ne spominju Beka, Heda ni pisci utrechtskih događaja, ali Saussay na ovaj dan piše ovako: Trijumf najznamenitije djevice i mučenice sv. Agneze, čije su trofeje slavne borbe i sjajne urese djevičanske palme najsvetiji i najglavniji oci, naime Ambrozije i Augustin, kao i Maksim Taurinski i Grgur Veliki, kao natječući se u hvalospjevu čudesno slavili. Njezino je presveto tijelo dugo nakon njezina mučeništva iz Rima doneseno u Galije i zajedno s tijelom mučenika sv. Poncijana kod Trajekta časno položeno od Baldrika, biskupa toga mjesta, dok je Crkvom predsjedao Benedikt VIII. Odatle je pak preneseno u cenobij Breuil-Bénit, cistercitskoga reda, evroške biskupije; naposljetku je u većem dijelu preneseno u Pariz, uz dopuštenje vrhovnoga prvosvećenika Pavla III., u najglasovitijoj crkvi sv. Eustahija, koja je najprije bila glasovita sagrađena pod zazivom iste najsvetije Djevice, i uz veliku je svečanost položeno od Karla, biskupa Margane, opata sv. Maglorija, koji je vršio službu gradskoga poglavara kardinala Ivana du Bellaya, gdje se sve do ovoga dana s velikim poštovanjem čuva u relikvijaru u srebrnoj škrinji sa svih strana pozlaćenoj. A glava iste slavne Kristove borkinje, dragocjena, u Rouenu u plemenitoj bazilici sv. Ouena pohranjena dostojnom čašću, još se čuva; u nju je iz prije spomenutoga cenobija u Breuilu, da ne bi bila izložena bezbožnim pothvatima pomahnitalih krivovjeraca koji su u istom stoljeću koje je prolazilo opustošili galska svetišta, sve što se našlo na pljačku, sretno prenesena. To on. Ali vara se u papi Benediktu; oko tih vremena nije stolovao VIII., nego V. U Rouenu je možda dio glave, budući da se kaže da je i u Rimu glava.
23 An isthic aliquæ relentæ S. Agnetis reliquiæ, ac deinde in Brolio-S. Benedicti depositæ, an quod vult Saussaius, huc Ultrajecto allatæ, in ambiguo est. Avectas Ultrajecto reliquias, nusquam Beka Hedave Ultrajectinarum rerum scriptores meminerunt, at Saussaius ita scribit hoc die: Triumphus S. Agnetis Virginis et Martyris illustrissimæ: cujus gloriosi agonis trophæa, et clara palmæ virginalis decora Patres sanctissimi atque præcipui Ambrosius videlicet et Augustinus, nec non Maximus Saurinensis et Gregorius Magnus, ambitioso quasi præconio mirifice celebrarunt. Hujus sacratissimum corpus diu post ejus passionem Roma in Gallias allatum, cum corpore S. Pontiani Martyris apud Trajectum a Baldrico ipsius loci Episcopo honorifice repositum fuit, Benedicto VIII Ecclesiæ præsidente. Hinc vero ad cœnobium de Brolio-Benedicti, ordinis Cisterciensis, diœcesis Ebroicensis, transvectum; potiori ex parte tandem Lutetiam Parisiorum tralatum, Pauli III, summi Pontificis permissu, in ecclesia S. Eustachii famosissima, quæ primum sub ejusdem sanctissimæ Virginis nuncupatione constructa claruit, magna solennitate collocatum est a Carolo Episcopo Margarensi, Abbate Magloriano, vices gerente Joannis Cardinalis du Bellay urbici Antistitis: ubi in hunc usque diem multa cum veneratione asservatur in lipsano theca argentea auro undique illita. Caput vero ejusdem gloriosæ Christi athletæ pretiosum Rotomagi in nobili S. Audoeni basilica condigno honore conditum, etiamnum custoditur: ad quam ex præmemorato cœnobio Broliensi fuit, ne furentium hæreticorum, qui eodem labente sæculo Gallicana sacraria, obvia quæque direptioni, vastaverunt, impiis ausibus subjaceret, auspicato traductum. Hæc ille. Sed fallitur in Benedicto Papa; non VIII circa ea tempora, sed V sedit. Rotomagi forte pars est capitis, cum et Romæ esse caput dicatur.
24 Isti je dan također Saussay, kojega su iz cenobija u Breuilu, smještena uz rijeku Eure, u Pariz donesene svete moći, upisao u svoj Martirologij, naime 18. travnja: U Parizu, kaže, prihvat moći djevice i mučenice sv. Agneze, iz cenobija Breuil-Bénita evroške biskupije, učinjen godine spasenja 15343, u opatijskoj crkvi sv. Maglorija Pariškoga preko Karla, biskupa Margane, opata sv. Maglorija, vlašću pape Pavla III. i privolom Ivana, pariškoga biskupa, uz velik sjaj crkvenoga slavlja.
24 Diem quoque idem Saussaius, quo sunt e Broliensi ad Auduram amnem sito cœnobio, Parisios allatæ sanctæ reliquiæ, Martyrologio suo inscripsit, nempe XVIII Aprilis: Lutetiæ Parisiorum, inquit, susceptio reliquiarum S. Agnetis Virginis et Martyris, ex cœnobio Brolii-Benedicti diœcesis Ebroicensis, facta anno salutis 15343, in abbatiali ecclesia S. Maglorii Parisiensis per Carolum Episcopum Maigarensem, Abbatem Maglorianum, auctoritate Pauli Papæ III, et consensu Joannis Parisiensis Episcopi, magno cum pompæ Ecclesiasticæ triumpho.
25 Neke moći iste svete djevice da su pronađene u Melunu svjedoči Saussay 22. rujna: U nedjelju poslije blagdana sv. Mateja, kaže, dogodilo se u Melunu na Seni čudesno pronašašće moći pape sv. Grgura i blaženih biskupa Aspazija i Blaža, bl. Marije Magdalene, kao i djevice i mučenice sv. Agneze, koje su bile položene u cenobiju sv. Petra s odgovarajućom čašću.
25 Aliquas ejusdem sanctæ Virginis reliquias Meleduni repertas testatur Saussaius XXII Septembris: Dominica post festum S. Matthæi, inquit, facta est Meleduni ad Sequanam miraculosa inventio reliquiarum S. Gregorii Papæ, Beatorumque Aspasii et Blasii Episcoporum, B. Mariæ Magdalenæ, necnon S. Agnetis Virginis et Martyris: quæ in S. Petri cœnobio repositæ fuerant congruenti honore.
26 Ima metropolitanska crkva sv. Petra u Kölnu, među ostalim znamenitim moćima svetaca, kako svjedoči Erhard Winheim u Agripinskom svetištu, ruku djevice i mučenice sv. Agneze; je li ove ili druge, nije nam dopušteno istraživati.
26 Habet Ecclesia S. Petri Metropolitana Coloniæ, inter alias illustres Divorum reliquias, ut testatur Erhardus Winhemius in Sacrario Agrippinæ, brachium S. Agnetis Virginis et Martyris: hujusne an alterius, haud fas nolis quærere est.
U Bruxellesu su djelići moći sv. Agneze. U Svetištu zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu nalazi se zub i slomljena kost djevice i mučenice sv. Agneze; jer o drugoj Agnezi, drugarici sv. Uršule, rečeno je prije.
Bruxellæ, sunt reliquiarum S. Agnetis particulæ. In Sacrario domus professæ Societatis Jesu Antwerpiæ est S. Agnetis Virginis et Martyris dens et os fractum, nam de alia Agnete S. Ursulæ socia ante dictum.
O pronašašću i prijenosu
Inventionis et translationis
Sv. Agneze i Benigna biskupa
Ss. Agnetis et Benigni Episc.
Iz Galije u Utrecht,
E Gallia Ultrajectum,
iz staroga rukopisa sv. Pavla u Utrechtu.
ex veteri ms. S. Pauli Ultrajecti.
Relikvije sv. Agneze i Benigna, zakopane u zemlju, otkrivaju se seljaku Amolwinu.
Reliquiæ SS. Agnetis et Benigni defossæ, revelantur Amolwino rustico.
U vrijeme danske najezde, relikvije sv. Agneze i Benigna, zakopane u zemlju, otkrivaju se seljaku Amolwinu.
U vrijeme kada je, rasplamsavši se zbog a okrutnosti Danaca, oštrica progonstva tako žestoko bjesnjela u krajevima Galija da je, zbog grijeha naroda, zemlju gotovo svela na pustoš, odvevši stanovnike u sužanjstvo, u to isto vrijeme nije prestajala, po Božjem dopuštenju, kao osveta za zločine, posvuda i na svakom mjestu razarati sveta mjesta. A posjed Vidua (tako su ga naime nazivali mještani) isti Danci, penjući se gusarskim brodovljem uzb rijeku Loiru, razaraju u ništavilo, kako ga zateknu smještenog na obali samoga korita. Bio je naime u to vrijeme kraljevski posjed, i kraljevskom darežljivošću ondje sagrađen samostan, uzvišen mnogim častima kraljevskoga dostojanstva, jer ga je kraljc Klodvig, koji je prvi od franačkih kraljeva, pošto ga je sv. Remigije, nadbiskup Reimsa, i poučio u vjeri i krstio, prignuo vrat pod Kristov jaram, ubrzo sagradio u Kristovu čast, obogativši ga mnogim posjedima, uzvisivši mnogim darovima i obdarivši nebrojenim zagovorima svetaca, te je ondje okupio ne malu zajednicu onih koji služe Bogu. Među mnogim svetim zalozima ondje je s dužnim štovanjem položio dragocjenoga mučenika Benigna, naimed biskupa Chartresa, zajedno s triput blaženom mučenicom i djevicom Agnezom.
Tempore Danicæ infestationis, reliquiæ S. Agnetis et Benigni defossæ, revelantur Amolwino rustico.
Tempore, quo servente a Danorum crudelitate mucro persecutionis intantum Galliarum sævit in partes, ut exigentibus populi peccatis terram prope redigeret insolitudinem, incolis in captivitatem abductis; eadem tempestate loca Sanctorum, permittente Deo, pro vindicta scelerum passim usquequaque pessumdare non destitit. Villa vero Vidua (sic enim appellabatur ab incolis) ab hisdem Danis, classi piratica perb Ligerim fluvium ascendentibus, demolitur in nihilum, ut in ipsius alvei ripa sitam offendunt. Regius etonim tunc temporis erat fiscus, regiaque munificentia monasterium inibi constructum, multis et regiæ dignitatis honoribus sublimatum, ut illud Rexc Clodovæus, qui primus Regum Francorum a S. Remigio Remorum Archiepiscopo et catechizatus et baptizatus jugo Christi colla subdidit, mox Christi honori construxit, multis locupletans possessionibus, plurimis et exaltans muneribus, Sanctorumque patrociniis ditavit innumeris, atque non modicam Deo servientium ibidem adunavit congregationem. Inter plurima Sanctorum pignora, pretiosum Martyrem Benignum videlicetd Carnotensem Episcopum, una cum ter beata Martyre ac Virgine Agnete pretiosa ibidem locavit veneratione.
2 Kad se također primicalo gore spomenuto progonstvo, upravitelji svetišta ne odgađaju sakriti blago svetih relikvija u skrovitosti iskopane zemlje. Jer, kao što je rečeno, pogani koji su navaljivali sravnjuju sa zemljom mjesto koje je malo prije bilo uzdignuto do neba, jedva i danas ostaju tragovi prijašnjega stanja, niti sadašnje doba pamti tolika zdanja osim u rijetkima. Jer i sada se crkvica raduje barem nekolicini ili jednome svećeniku, ondje gdje su u ono vrijeme u samostanskim klaustrima u borbi svetoga života cvali nebrojeni. A godinee prve vladanja najkršćanskijega cara Otona, a devetef kralja Lotara, dogodilo se po Božjoj volji otkrivanje svetih tijela bl. Benigna, mučenika i biskupa, kao i sv. Agneze, djevice i Kristove mučenice; dogodilo se naime ovako: dok je često neki svećenik te iste Crkve bio odozgo opominjan u snu o takvoj stvari, nevjeran viđenju isprva je to smatrao nemarnijim nego što je priličilo; ali Božja providnost, koja u svemu nadilazi mjeru ljudskoga uma, birajući u svemu što je čudesno ono što je na svijetu najslabije na sramotu jačima, htjela je da i ovo dođe do spoznaje na naše spasenje po osobi poniznosti.
2 Supradicta quoque imminente persecutione provisores sacrarii, sanctarum reliquiarum thesaurum effossæ telluris in absconditis non differunt occulere. Nam, ut dictum est, ingruentes pagani locum paullo ante cœlo sublimatum solo subvertendo cœquant, vix et hodie prioris status vestigia superant, nec præsens ætas tantorum ædificiorum nisi recolit in paucis. Nam et nunc ecclesiola saltem paucis vel uno lætatur Presbytero, ubi tunc temporis monasterii claustris innumeri florere sanctæ religionis in agonia. Anno vero e primo imperii Ottonis Augusti Christianissimi, nono autemf Lotharii Regis, facta est divinitus revelatio sanctorum corporum B. Benigni Martyris atque Pontificis, nec non et S. Agnetis Virginis ac Martyris Christi; facta etenim hoc modo: Cum sæpe quidam ejusdem Ecclesiæ Presbyter cœlitus sit ammonitus in somnis super hujusmodi re, non credulus visioni negligentius æquo duxit in primis: sed divina dispensatio rebus in omnibus humanæ mentis modum excellens in ammirando quæque humiliora mundi eligens fortioribus in contumeliam, voluit et hæc per humilitatis personam in nostræ salutis venire notitiam.
3 Dogodilo se pak da je neki seljak, po nalogu svoga gospodara, pošto je posjekao drva za gradnju, upregnuvši volovske zaprege, s kolima krenuo u šumu. Sam pak, umoran od rada, popevši se na kola po seljačkom običaju da se barem malo odmori za budući posao, pao je u san koji nije bio njegov. Ubrzo je pred njega stala sv. Agneza u viđenju, zovući ga vlastitim imenom: Bdiješ li, bdiješ li, Amolwine? Tako je naime bio nazvan. Ja sam Agneza, Kristova djevica; nemoj se bojati: povjeruj mojim nalozima: nemoj misliti da sam utvara. Ne samo ti, nego i ne malen dio zemlje potvrdit će da je istinito ono što ti objavljujem. Bog, ljubitelj poniznih, ne smatra nedostojnim da po tebi, prezrenom od ljudi, a drukčije viđenom od Njega, objavi svijetu ovakvu stvar. Idi dakle i reci svećeniku Lambertu da na svoju štetu ne odugovlači dulje iskopati iz zemlje i iznijeti na svjetlo tijelo mučenika Benigna i moje; on je naime biskup Chartresa koji je prolio krv za Kristovo ime i bio je moj duhovni sinčić, kojega sam, podigavši ga preporođena na krsnom zdencu od majke, posvojila za sina, a sada mu i čestitam što je na nebesima sudrug. Pod okapnicom same te crkve, iskopavši jame u zemlji prema jugu, naći će žrtvenik sa staklenim pločama razbijenima odozgo, oko kojega će naći sarkofag Benigna, a kod njegova uzglavlja i moj. Ako možda po tim znakovima ne bude htio povjerovati tvojim riječima, prigovarajući ti da zloupotrebljavaš isprazne snove kao lažac, dodat ćeš i ovo bez ikakva straha, te zapovjedi da ustraje u istraživanju kako bi te barem u ovome provjerio da istina ne potiskuje laž. Između samoga mjesta na kojem treba otvoriti jamu i rijeke Loire, kad se jednaki dijelovi s obiju strana jednako izmjere prema sredini, a posred prostora vinograda, oni koji ondje istražuju naći će u sredini bunar, zatrpan u spomenutoj danskoj oluji kad su mještani radi zaštite ubacili razne stvari. Kad se on očisti i voda se do vrha razlije, na dnu će se naći dva zvona na volovskoj gredi. Kad barem ovo iskušaju, neka ne oklijeva povjerovati ti i neka ne odgađa dugo izvršiti naloge. Neka naime objavi puku da slavi naše rođendane za nebo. A rođendan mučenika Benigna neka ne propusti objaviti uočnicu svetih apostola Petra i Pavla; a moj nema potrebe da itko navješćuje svijetu jer je poznat. Završivši govor, taj anđeoski duh povukao se u svoje.
3 Accidit autem ut quidam rusticus, jussu sui dominatoris, ad opus ædificii lignis succisis, junctis boum jugis, cum plaustro silvam adiret. Ipse quidem defessus labore, more rustici vehiculum ascendens, operi futuro vel paullisper recreaturus, sopori non suo succubuit. Mox adstitit ei S. Agnes in visione, vocans illum proprio nomine: Vigilas, vigilasne Amolwine? Sic enim appellatus est. Sum Agnes Virgo Christi; timere nóli: meis fidem adhibeto jussis: phantasma ne me credas esse. Non solum tu, sed et non modica pars terræ verum, quod tibi manifesto, comprobabit esse. Deus humilium amator per te despectum hominibus aliter sibi visum, rem hujusmodi mundo non dedignatur innotescere. Vade ergo, et dic Lamberto Presbytero, ne suimet ipsius in damnum diutius protelet corpus Benigni Martyris et meum terra effodiens in lucem proferre; ipse etenim est Carnotensis Episcopus, qui pro Christi nomine sanguinem effudit, meus et filiolus spiritualis extitit, quem de matre fonte regeneratum sublevans mihi adoptavi in filium, nunc et congratulor in cœlis adesse consocium. Sub ipsius ecclesiæ stillicidio, effossis terræ scrobibus Austrum versus, altare cum tabulis vitreis desuper collisis inveniet, circa quod sarcophagum Benigni, cujus ad caput et meum, reperiet. Si forte non per hæc signa velit tuis credere dictis, objiciens te vanis abuti, ut mendacem, somniis; adjicies et hæc nil timide, perduret ut inquirendo præcipe, quo te saltem in his comprobet, vera non falsa deprimere. Inter ipsum aperiendæ scrobis locum Ligerimque fluvium, partibus æquis ab alterutris in medium æque mensuratis, mediante etiam vineæ spatio, puteus ab inquirentibus ibidem invenitur in medio, supradicta Danorum tempestate incolis rebus variis ad tutelam immissis, obstructus. Quo emundato et in altum exundato, binæ boni meta illi nolæ reperiuntur in imo. His saltem expertis tibi ne titubet credere, nec in longum differat jussa peragere. Nostra etenim natalitia populo indicat celebrare. Natalem vero diem Benigni Martyris in vigilia sanctorum Apostolorum Petri et Pauli non ignoret indicare; meum autem orbi notum non opus habet cuiquam intimare. Hic ille spiritus Angelicus finem imponens sermoni recessit in sua.
4 Probudi se pak Amolwin, kako mu se činilo, iz sna, i dugo je u sebi plamtio u nedoumici je li se to događalo na javi ili u snu. Kad je napokon došavši k sebi vidio da su i kola, ne skrenuvši s puta, dovedena do samoga stabla koje je dan prije označio za rad, povjerovao je viđenju i ne sumnja, veoma se čudeći da se to događa po Božjoj volji. Ne oklijevajući nimalo, ubrzo prione poslu, natovari kola i ne kasni požuriti povratak. Sljedećega je pak dana k njemu došao i istig prizor, na uobičajeni način prijašnjega, prilično oštro ga koreći zbog nemarnosti, i prijeti da će ispaštati kazne ako se ne potrudi izvršiti naloge. Ubrzo trgnut iz sna, obuzima ga strah; ne odgađa nimalo da viđeno javi svećeniku. Ali dok se o takvoj stvari šaputalo među njegovima, nije ostalo skriveno Tjadmara, nadzornika rada. Od njega je naime, teško izudaran batinama, posve spriječen od puta. Prebacuje mu se lijenost u radu i to da si zbog toga izmišlja isprazne snove kako bi izbjegao posao; silovitije nego obično prisiljava se da htio ne htio dodaje posao na posao.
4 Expergefactus autem Amolwinus, ut sibi videbatur, a somno, diu secum an vigilando an dormiendo hæc agerentur, æstuavit in dubio. Plaustrum quoque non errans itineris ad ipsam arborem, quam pridie denotavit operi, reversus ad se tandem ut vidit perductum, credidit visioni, nec dubitat satis ammirans id divinitus effici. Nil morans mox incumbit operi, plaustrum onerat, reditum accelerare non tardat. Sequenti autem die affuit ei et idemg orama, more prioris solito, satis acerbe redarguens illum negligentiæ, minatur pœnas luere, si non satageret jussa peragere. Mox excussus a somno, timore percellitur; visa Presbytero nil immoratur intimare. Sed hujusmodires dum susurratur inter suos, non latet Thiadmarum operis magistrum. Ab illo namque gravi fustigatus verbere, prorsus impeditur ab itinere. Improperatur ei laboris ignavia, et ob id vana sibi fingere somnia, quo vacaret ab opere: violentius solito urgetur opera operi nolens volens addere.
5 Što da kažem više? Trećega dana nije mu izostalo ni treće viđenje dok je putovao prema šumi, dodajući ovo prijašnjima i hrabreći ga ovim utjehama: Nemoj se plašiti da će to što si izudaran zbog mojih naloga, zbog čega sada tuguješ, proći nekažnjeno. Ova će ti se žalost okrenuti u radost, a njemu na gomilanje tuge i boli; osjetit će makar i ne htijući i da ti govoriš istinu i da po tebi na njega pada uzvrat boli. Ti ipak nemoj povući noge od započetoga prije nego što sve potanko izložiš. A kad je san nestao, ne zaboravljajući nalog, ostavivši ondje zaprege s kolima, hitrim korakom ubrzavajući povratak, potajno od gospodara, otkrio je sve ispočetka nasamo samome svećeniku.
5 Quid plura? Tertia autem die nec tertia visio deerat illi silvam versus iter agenti, hoc addens prioribus, eum ethis confortans consolationibus: Te verberatum ob mea jussa, inquit, nunc quod doles, inultum præterire non expavescas. Hæc tristitia tibi vertetur in gaudium, illi mœroris et doloris in cumulum: sentiet vel invitus et te vera dicere et per te doloris talionem incidere. Tu tamen ab incepto pedem ne retrahas, antequam cuncta per ordinem digeras. Sopor autem ut abscessit, haud immemor jussi, jugis illic cum plaustro relictis, cursus concito pedes recursum accelerans, clam seniori, rem ab integro soli semotim denudavit Presbytero.
a O upadima Normana, to jest sjevernih ljudi, a osobito Danaca, u Galije, mnogo toga iz starih pisaca ima Du Chesne u Historia Normannica; i ovdje je također u djelima mnogih svetaca bilo riječi o njima.
b Ligeris, na francuskom Loire, znamenita rijeka Galije, i poslije Dunava među europskima najduljega toka, ulijeva se u Britanski ocean ispod Nantesa. Ligera se zove u starom utrechtskom brevijaru. Godine 833. u mjesecu srpnju Normani, došavši na Loiru, opustošili su grad Nantes i samostan sv. Florentija te okolna mjesta, kao što u Gesta Nortmannorum pripovijeda Du Chesne. Vjerojatno je da su se oko toga vremena dogodili događaji koji se ovdje pripovijedaju.
c Umro je Klodvig I. oko godine Kristove 314., u 30. godini vladanja; katoličku vjeru prihvatio je godine 496., kao što ćemo 1. listopada reći u životu sv. Remigija.
d Nedostaje ovdje u uobičajenim popisima biskupa Chartresa.
e Car Oton okrunjen je u Rimu od pape Ivana XII. na početku godine 962.
f Lotar, sin Ludovika IV. Prekomorskog, pomazan je za kralja Galije 12. studenoga 954.
g Rukopis iz Utrechta: oroma, ali treba čitati bezæz, to jest visio. Rukopis iz Rouge-Vaux: Sljedećega je pak dana k njemu došla ista gospođa koreći ga zbog nemarnosti i prijeti itd.
a De nortmannorum, id est, Septemtrionalium virorum, ac nominatim Danorum, in Gallias incursionibus, plurima ex antiquis Scriptoribus habet Du Chesne in historia Normannica; et hic quoque in plurimorum Sanctorum gestis de iis actum.
b Ligeris, Gallice Loyre, clarus Galliæ amnis, et post Danubium inter Europæos longissimi cursus, in Oceanum Britannicum infra Nannetes se effundit. Ligera dicitur in veteri Breviario Ultrajectensi. Anno 833 mense Julio Ligerim adeuntes Northmanni, Nannetum urbem et monasterium S. Florentii ac vicina loca populati sunt ut in gestis Nortmannorum narrat du Chesne. Verismile est circa illud tempus esse gesta, quæ hic narrantur.
c Obiit Clodoveus I, sub annum Christi 314, anno regni 30; religionem Catholicam complexus anno 496, ut 1 Oct. ad vitam S. Remigii dicemus.
d Deest hic in catalogis Episcoporum Carnotensium vulgatis.
e Oto Imperator coronatus est Ronæ a Joanne XII Papa, anni 962 exordio.
f Lotharius Ludovici IV Transmarini filius, Rex Galliæ 12 Novemb. 954 inunctus est.
g MS. Ultraj. oroma sed bezæz legendum, id est, visio. MS. Rubæx-vallis; Sequenti autem die adfuit ei cadem matrona redarguens illum negligentie, et minatur etc.
Relikvije pronađene po svećeniku Lambertu.
Reliquiæ inventæ a Lamberto Presbytero.
Svećenik također, nedovoljno mu vjerujući, odgađa nepravednije sudeći seljakove riječi i otupljuje duh na ono što je čuo. Niti polažući vjeru u čuvene znakove, nastoji istražiti razlog istine. Ali nedugo poslije toga, pošto su završeni jutarnji himni, kakav je bio dobra vladanja među svojima, a ni život nije bio u neskladu s vladanjem, dok je položio udove na postelju, prikrao se san; njemu, blago uspavanu snom, učinilo se da stoji uza nj djevica tako lijepa stasa da ničega nema iznad toga, nimalo blago ga koreći zbog nemarnosti; i ako ne bi pristao na seljakove riječi i brzo izvršio naloge, prijeteći da neće izbjeći kazni za počinjeni prijestup. Probdivši se nakon tih riječi, svećenik, ne bez straha, upravljao je duh i brige na sve strane, ali ipak još u duhu koleba je li se to dogodilo po Božjoj volji: traži utočište crkve, služeći se dobrim savjetom, moli Gospodina da, ako je to opomena po Njegovoj volji, ne bude prikraćen da bude opomenut ponovno iznova, ili, ako se usudi govoriti, treći put. A on, ne prinoseći uzaludne molitve, uslišan je po Božjoj volji. Jer sljedeće noći, dok je svitanje razbijalo tmine, na isti je način opomenut kao dan prije. Naime, trećega puta, u sam sumrak noći i zore, kada se u to vrijeme onima koji miruju obično prikrada san lakši nego obično, neodlučan, kao što je često svjedočio, je li to sasvim na javi ili u snu ili pod maglom sna, dok je ležao, ali, kako istinitije tvrdi, budan, stala je uza nj sv. Agneza treći put. Ovako se naime sama nazivajući: Ja sam Agneza, reče; zašto sumnjaš, Lamberte? Zašto oklijevaš da toliko pristaneš na moje opomene? Odagnaj strah: nemoj se plašiti da ćeš uvrijediti ljudsko lice, niti gledaj u odugovlačenju svoga učitelja, čiji povratak od neprijatelja možda strahuješ. Oslobodi se straha ispunjavajući nalog, Gospodin će biti s tobom. Govoreći to i ponavljajući ponovno sva svjedočanstva znakova i mjesta, izložila je po redu ono što je prije bilo naznačeno po seljaku.
Presbyter quoque non satis illi credulus, verba rustici minus æquo dijudicans postponit, audita mentem obtundit ad talia. Nec signis fidem adhibens auditis, studet caussam investigare veritatis. Sed non longe post, finitis matutinalibus hymnis, ut bonæ conversationis apud suos erat, nec vita conversationi discordabat, dum artubus strato locatis, somnus obrepsit; illi sopore leniter soporato visa est et Virgo ita forma eleganti, ut nil supra esset, assistere, negligentiarum illum haud leniter redarguens; ac nisi rustici verbis assentiret, atque jussa properanter adimpleret, minitans commissi piaculum non evadere. His dictis expergescens Presbyter non expers timoris huc illucque animum curas versabat in omnes, tamen adhuc mente vacillat si id divinitus acciderit: quærit Ecclesiæ refugium, bono utens consilio, rogat Dominum, ut si ejus placito hæc esset ammonitio, non defraudaretur vel iterum ammoneri denuo, vel, si præsumeret loqui, tertio. At ille non cassas effrerens preces, divinitus exauditur. Namque sequenti nocte tenebras rumpente diluculo, similiter admonetur ut pridie. Tertiæ etenim sub ipso noctis et auroræ crepusculo, quando tunc temporis solet quiescentibus somnus solito levior subrepere, dubius, ut sæpe testatus est, an in vigilatu prorsus, an in dormitu, vel somni sub nebula, illi jacenti, sed, ut verius affirmat, insomni S. Agnes astitit ei tertio. Sic enim seipsam seipsam appellans: Sum Agnes, inquit; quid diffidis Lamberte? Cur hæres meis intantum ammonitionibus assentire? Pelle timorem: ne paveas humanum offendere vultum, nec attendas in morando tui præceptoris, quem forte times ab hoste reditum. Solve metum, implendo jussum, Dominus aderit tecum. Hæc dicens, et cuncta signorum ac locorum iterans iterum monimenta, per rusticum prius denotata digessit in ordine.
7 Jedva što je prestalo viđenje, sjena sna iščezla je od njega; on, nimalo nesiguran u stvarima, obavivši zahvale Bogu, ubrzo je sazvao i one iz same Crkve za koje je znao da su razboritiji od ostalih i vjerniji Bogu, te im je izložio i objasnio u cijelosti isto viđenje i poruku viđenja i svu istinu stvari po redu. Svi su oni jednodušnim pristankom dajući savjet pokušali sa sobom, po Božjem dopuštenju, izvršiti učinak savjeta, što su i učinili. Odmah se svi laćaju posla, zajedno sa svećenikom; ne oklijevajući nimalo kopaju motikama zemlju u dubinu na označenome mjestu. Kad je ono otkriveno, blago dugo skriveno u skrovištima zemlje otvoreno se iznosi na svjetlo. Niti su ondje izostali znakovi. Jer ni bunar nije sakrio svoje onima koji su istraživali, nego je sve, kao što je bilo prorečeno, bilo odmah pronađeno po istima, naime vjernicima na svjedočanstvo, a nevjernicima na sablazan. Pošto su dakle pronađene relikvije svetih tijela, svi su dali slavu Bogu i podigavši ih sa zemlje s radošću i čašću unijeli ih među zidove crkve. I bez odgode: svećenik je iznio cijelu stvar u potpunosti, ne prešućujući poruku stvari, i dovoljno je naložio puku da svečanim obredom slavi rođendan mučenika Benigna, ne zaboravljajući naloga.
7 Vix cessante visione soporis umbra disparuit ab illo; qui rerum haud dubius, gratiarum actionibus Deo peractis, mox et convocatis ipsius Ecclesiæ quos et novit ceteris mente saniores ac Deo fideliores, ipsis eandem visionem visionisque nuntium, ac omnem rei veritatem ab ordine digessit et explanat ad integrum. Qui omnes unanimi assensu consilium exhibitentes, effectum consilii secum, permittente Deo, peragere tentaverunt, quod et fecerunt. Illico operi accinguntur omnes, una cum Presbytero; sarculis terram loco designato nil morantes in altum effodere. Qua detecta, thesaurus terræ latebris diu occultus palam effertur in lucem. Nec ibidem signa defuere. Nam nec puteus sua celavit inquirentibus, sed cuncta, sicut fuerant prædicta, sunt ab hisdem in promptu reperta, scilicet fidelibus in testimonium, infidelibus in scandalum. Igitur inventis sanctorum corporum reliquiis, omnes Deo dederunt gloriam, tollentesque ab humo cum gaudio et honore parietibus ecclesiæ intulerunt. Nec mora: intulit Presbyter rem omnem ad integrum, reique nuntium non tacens, natalem Benigni Martyris diem ritu festivo celebrare, non jussi immemor, satis indixit populo.
8 Nije prošlo nekažnjeno, prema predskazanju sv. Agneze, to što je spomenuti Tjadmar nezasluženo izudarao batinama onoga koji je pripovijedao ovakav prizor otkrivenja. Teško pogođen nenadanom smrću jedinoga djeteta odmah sljedećega dana, smatrao je život i svjetlo mrskima u tuzi žalosti zbog boli za sinom; i mučen tolikom boli prisjeća se da je počinio prilično velik zločin u batinanju siromaha i da to nikako ne može proći nekažnjeno. Priznaje da s pravom ispašta kaznu: žuri najprije da se pomiri sa siromahom; zatim poniznim zavjetom moleći zasluge svetaca da zadobije oproštenje, kako ne bi više osjetio da se taj zločin po Božjoj volji osvećuje na njegovima; i posvetio se da otada ništa takvo neće počiniti, uz Božju pomoć.
8 Nec prælabitur impunitum, juxta S. Agnetis præsagium, quod præfatus Thiadmarus narrantem hujusmodi revelationis orama fustigavit indebitum. Unici pigneris improvisa morte statim subsequenti die graviter afflictus, vitam ac lucem in moerore luctus pro dolore nati duxit exosam: tantoque cruciatus dolore recolit se satis grande pauperis in verberibus perpetrasse flagitium, nec hoc posse præterire ullo modo inultum. Fatetur merito pœnam luere: properat primo sibi pauperem reconciliari; tunc merita Sanctorum supplici voto supplicans veniam mereri, ne plus suis sentiat id facinus divinitus ulcisci: seque devovit exinde nil tale perpetraturum, Deo propitio.
Oni koji oskvrnjuju blagdane, kažnjeni.
Festa profanantes, puniti.
Dok je pak, kad su prošli krugovi dana, puk svečano slavio taj isti dan koji se vratio u čast tolikoga oca i mučenika, dogodilo se da je potajice iz puka netko drska duha, potaknut poticajem zloga duha koji se uvijek protivi rastu kršćanske vjere, ometajući crkveni skup, grdeći blagdan dana, nije se nimalo bojao raspirivati ne male uvrede protiv svećenika: Ne znam čije, kaže, ako svećenik prekopavajući grobove iskopa kosti iz grobnica, tko bi bio toliko bezuman da se trudi slaviti blagdan svetkujući u njegovu čast? Nitko od mojih danas neće zbog toga prekinuti rad. Svi smo mi u tome što to činimo bezumni i smatrani smo dostojnima poruge. Navaljujući tim i drugim pogrdama, prilično je zbunio puk u nedoumici. Napokon vrativši se svojima, zabranio je svojim ukućanima blagdanski počinak; štoviše, upregnuvši volovske zaprege, otišao je kao da će orati polje. A supruga nije odgađala da tkanje provede na tkalački stan.
Transactis autem dierum curriculis eumdem revolutum diem sollemniter populo celebrante sub tanti Patris ac Martyris honore, contigit ut clam e populo quidam mente protervus, nequam spiritus instigatus instinctu, qui semper adversatur Christianæ religionis augmento, conventum Ecclesiæ perturbans, diei festum exprobando, non modica in Presbyterum nil veritus sit exacerbare convicia: Cujus, inquit, ossa nescio sepulturam rimando si Presbyter e bustis eruerit, ejus honori festum feriando quis intantum desipiat ut celebrare satagat? Nemo meorum hodie vacabit ob id ab opere. Omnes nos hoc in agenda desipimus, atque digni ludibrio habiti sumus. His atque aliis incumbens improperiis, populum satis suspendit in dubio. Tandem reversus ad sua, suis feriatum interdixit otium; insuper junctis boum jugis quasi campum araturus adiit. Conjux vero textum ire telam nec distulit.
10 A čim je došao na ravnicu svoga jutra, omalovažavajući da se ondje vrati kući s plugom, jedan od volova, prevrnuvši se naglavce pri padu, slomio je vrat. Nije se taj nesretnik obeshrabrio takvim duhom, nego je srljao u prekršaj drugi put. Jer sličan slijedi sličnoga jednakom propašću, ispaštajući kaznu gospodara. Niti je šteta trećega vola oklijevala da izbičuje gospodara. On napokon makar i ne htijući priznaje da je teško sagriješio protiv Božjega sveca: kaje se zbog započetoga, žuri da podigne plug; ali dok ubrzava da razveže volovske zaprege, četvrti mu pada mrtav među rukama. Jer popevši se na polje s osam upregnutih volova, jedva i s mukom vratio se kući sa četiri, a i četvrti od njih na ulazu u kuću, nanoseći silinom pada štetu svome gospodaru, pao je mrtav. Niti su kuće u međuvremenu lišene udesa osvete: bol ili tuga umnožavaju se iznutra i izvana na sve strane. Jer žena, kojoj je ime bilo Leuduza, čim je sjela uz tkalački stan da po običaju tkalaca provuče potku poprijeko osnove kroz niti, okrenuvši ruku i dio podlaktice do lakta do kosti, ne bez velike boli jedva je povukla k sebi oslabjelu i posve neupotrebljivu. Biva tako da se trude oko jadikovanja i tuge oni koji su smatrali ispod časti da se posvete blagdanskom odmoru. Napokon makar i ne htijući, posluživši se savjetom svojih, traže pomoć blaženoga mučenika Benigna: podlažu sebe u Njegovo služenje zajedno s djecom i posjedima Crkve, da se kazna za prijestup ubuduće ne bi više obarala na njih i na njihove.
10 Statim autem ut sui planitiem attigit jugeri, parvipendens eo domum repedare in aratro, unus e bobus in caput præceps obvolutus casu cervicem illisit. Nec miser ille tali mente retunsus, offensu incurrit secundo. Par etenim parem pari subsequitur interitu, solvens domini supplicium. Nec damnum tertii moratur bovis dominum flagellare. Qui tandem vel invitus recognoscit in Sanctum Dei se graviter peccasse: pœnitet se incepti, festinat aratrum suspendere: dum autem accelerat juga disjungere boum, quartus inter manus labitur mortuus. Octo namque jugalibus campum ascendens, vix et aegre cum quatuor ad domum rediit, etiam eorum quartus in introitu domus casus impetu domino suo damnum ingerens occubuit. Nec tecta carent interim ultionis sorte: dolor luctusve intus forisque ingeminant undique. Nam uxor, cui nomen Leuduza, ubi assedit telæ, tramam in transversum staminis more texentium trajectura per licia, manum partemque brachii cubitum usque ossetenus reversa tam carne quam cute non sine magno dolore vix ad se retraxit debilem et prorsus inutilem. Fit quod planctibus ac luctui dent operam, qui festivis vacare dedignati sunt otiis. Tandem vel inviti, suorum usi consilio, Benigni beati Martyris suffragium expetunt: seipsos ejus in famulatum cum filiis ac possessionibus Ecclesiæ subjiciunt, ne amplius in se suosque pœna commissi saeviret in posterum.
11 Neka je djevojka također, zanemarivši svečanost toga istoga dana, sa ženskim spravama koje nazivaju preslicom, lutajući po seljačkom običaju po crkvenome predvorju i okrećući vreteno dok prede beskorisnu nit, iznenada pred svima pala ničice na tlo; pošto su joj se zgrčili i oslabjeli svi udovi, dugo mučena veličinom strašne boli, napokon je neočekivano odnesena kući po svojima: nastaje u kućama roditelja zapomaganje, a izvana plačni strah susjeda. Navaljujući sa svih strana, zaprepašteni čuđenjem okružuju polumrtvu i sasvim opravdano osuđuju zločin drskoga čina; ipak mole Boga da im u ovome bude milostiv, kojemu je lako podariti radosti koje nadilaze ljudsku želju. Što da kažem više? Nakon ispovijedi oplakanoga prijestupa, već se spasenje u koje se izgubila nada ne odgađa od Boga, kojemu je uporaba ovoga dara moćnija nego što itko misli. Roditelji su je, kao što je plačući zamolila, unijeli među zidove crkve, podlažući je s naklonošću zagovorima svetaca kao njezinu sluškinju. I ne odgađa se dugo. Postaje očito kolike zasluge imaju kod Boga sveci. Udovi već napola mrtvi preoblikuju se u prijašnje stanje. Zdrava ustaje i iskače, dok stoji okupljeni puk, ona koja je kao bez daha i već od svojih otpisana, jedva živa samo po dahu, prinesena u crkvu. Vidjevši to, ne samo roditelji djevojke, nego i sav puk uzdiže zahvale na hvalu Bogu. I s pravom, onome koji je tolikim čudesima očitovao zaloge svetaca i udostojao se tolikim zagovorima uzvisiti zavičaj.
11 Quædam etiam puella ejusdem diei solemnitate neglecta, cum instrumento muliebri, quod colum nominant, more rusticarum per atrium ecclesiæ vagabunda tornans fusum in nendo filum inutile dum spatiatur, subito coram omnibus humi prostrata decidit, contractis debilitatisque membris omnibus diri doloris magnitudine diu cruciata demum inopinate domum reportatur a suis: fit in tectis parentum ululatus, foris vicinorum pavor lacrymosus. Undique irruentes attoniti stupore circumstant semivivam, ac satis digne audacis facti scelus incusant; Deum tamen super his propitium fieri supplicant, cui facile est præstare gaudia, quæ votum transscendunt humanum. Quid plura? Post defleti reatus confessionem jam salus desperata non differtur a Deo, cui muneris usus hic potior quam nemo putet. Parentes eam, ut ipsa flendo rogavit, ecclesiæ parietibus intulerunt, Sanctorum patrociniis in famulam ipsius affectu subjicientes. Nec in longum differtur. Fit palam cujus meriti sint apud Deum Sancti. Membra jam præmortua priorem reformantur in statum. Sana surgit et exilit, adstante populo, quæ pœne exanimis ac jam a suis desperata, vix solo viva anhelitu repræsentatur ecclesiæ. His visis non solum parentes puellæ, verum plebs et omnis in laudem Dei gratias extollit. Et merito, qui tantis Sanctorum pignora declaravit miraculis, tantisque patriam sublimare dignatus est patrociniis.
Relikvije prenesene u Utrecht.
Reliquiæ Ultrajectum translatæ.
Komu je sumnjivo da je puk, po Božjoj volji poučen ovim događajima, štovao svečanost tolikoga dana blagdanskim odmorom? Kliče i mnoštvo puka, dok su svjedoci ovi znakovi, da vrijeđa Boga onaj tko, raspaljen bakljom zloga duha, poriče da dalje slavi svečanost svetaca. I to se na božanski način potvrđuje čudesima mnogih ozdravljenja koja su uslijedila, tako da je u svijetu i iz dana u dan sve više raslo najviše štovanje svečanoga dana kod svih koji su živjeli naokolo. Niti nedostaju lijekovi za nemoći onima koji pobožno časte zagovore tolikoga oca i tolikoe gospođe. Izostavivši vrlo mnogo toga, ipak ne smatramo suvišnim umetnuti u čitanje da je otprilike u isto vrijeme sv. Agneza također ukazavši se istome svećeniku u snu rekla: Čuvaj se da te ne prevare redovnici koji, smislivši prijevaru oko tebe, izvode lukavstvo krađe. Jer dvojica ovamo dolaze pod krinkom molitve, ali uistinu da oskvrnu naše relikvije. Opomenut ćeš Tjadbolda i grofa da ovamo vrate s trgovačkim sajmovima povrat staroga kraljevskog posjeda, žurno ubrzavajući vrijeme i troškove za popravak mjesta. A ako drukčije učine, osjetit će uskoro da upadaju u pogibelj ne bez štete ili po sebe ili po svoje. Ne rekavši više, povukla se u svoje. A kad se svećenik trgnuo iz sna i u srcu prevrtao viđenje sa sobom, žurno krene prema crkvi i, ostavivši na žrtveniku praznu posudu relikvija svetaca, prikrivajući stvar, potajno ih pohrani u žitnici smještenoj straga iza žrtvenika. Jedva što je odatle otišao, gle, dolaze dva redovnika koja su krenula iz a sv. Julijana, uzalud se oslanjajući na lukavštinu, traže od njega mjesto u crkvi i prikladno vrijeme za molitvu, te izobličuju izgled pobožnosti krinkom lažnosti. Niti on odbija, ne nepoznajući pothvat svetaca, posve siguran u sebe. Što da kažem više? Oni koji su pokušavali prevariti kao da on ništa ne zna, posve su prevareni; ipak nastavljaju započeto. A kad su oni razbili škrinjicu relikvija, prevareni prividom nailaze na praznu nadu. Odatle su se vrativši ne bez srama, kad je zavežljaj blaga bio ispražnjen, vratili prazni u svoje. A svećenik, našavši tragove lukavstva i krađe, iznio je svojim ljudima tijek događaja; niti su redovnici jednako tako više skrivali onima koji su ispitivali. Zatim je u domaćih ljudi uslijedilo štovanje straha i još više oko zagovora svetaca.
Cui dubium his populum divinitus eruditum tanti diei sollennitatem otiis venerari feriatis? Conclamat et populi frequentia, testibus his signis Deum offendere, qui solemnem Sanctorum ultra nequam spiritus face succensus inficiatur colere? Corroboratur et id deifice subsequentibus plurimarum sanitatum miraculis, sique plus in orbem et in dies summa solennis diei reverentia cunctis inolevit circumquaque degentibus. Nec desunt medelæ languorum, tanti Patris ac tantæ Domnæ patrocinia devote colentibus. Plurimis omissis, non abs re tamen ducimus inserere lectioni, quod sub idem fere tempus S. Agnes item eidem Presbytero apparens in somnis, Cave ne circumveniaris, inquit, a monachis, excogitata fraude circa te furti dolum exercentibus. Duo etenim huc adventant orandi sub umbra, nostras sed inviolare reliquias res vera. Thiadboldum et Comitem huc cum nundinis antiqui fisci redhibitionem ammonebis reducere, locum in reparando tempus ac sumptus accelerans propere. Sin aliter, sentiet in proximo vel sui sui vel suorum non sine damno se periculum incidere. Nec plura locuta, recessit in sua. Presbyter autem ubi excutitur a somno, visione secum corde volutata, festinanter ad ecclesiam pergere tendit, reliquias Sanctorum vase vacuo super altare relicto, rem dissimulans, in apotheca frumenti secus altare retro posita clam reponit. Vix inde digressus, ecce duo monachi de a S. Juliano profecti, nequicquam astu freti adveniunt, petunt ab eo locum in ecclesia tempusque competens orandi, speciem religionis fuco falsitatis decolorant. Nec ille denegat, haud ignarus Sanctorum negotii, securus omnino sui. Quid plura? Fallere conaturi quasi nescium, falluntur ad integrum: tamen prosequuntur inceptum. Fracta autem ab illis reliquiarum theca, specie lusi spem offendunt inanem. Inde non sine pudore reversi cassato thesauri fasce vacui redierunt in sua. Presbyter vero repertis doli furtique vestigiis rei negotium retexit suis: nec monachi plus itidem celavere sciscitantibus. Deinde timoris reverentia magisque circa Sanctorum patrocinia successit indigenis.
13 Kad pak to tako stoji, Baldriku, biskupu Utrechta, učinjeni događaj nije dugo ostao skriven. Jer što je ikada novo na svijetu izmaknulo njegovu znanju? Kad je to opazio da bi ih istražio, usplamtio je u duhu, otkrivajući Bogu žar svoga zavjeta; niti dugo trpi da ne okuša, nestrpljiv pred odugovlačenjem, može li upornom molitvom zadobiti blago tolika značenja. Poslavši naime hitro poslanike grofu Tjadboldu, kojemu je iskušati da je sijeda vjernost neraskidiv zalog prijateljstva, da i ovo bude kušnja da mu ne uskrati relikvije svetaca nedavno po Božjoj volji objavljene svijetu. I grof je prilično tjeskobno uzdisao što bi radije, hoće li udovoljiti prijatelju ili sebe i svoje lišiti tolikih zaštitnika: jer ako bi htio ma i čime okaljati mjesto prijateljstva odbijajući, nipošto ne bi dao pristanak naklonosti. Ali napokon, po Božjoj volji, nego radije, da tako kažem, nevoljko daruje zatraženi dar, nimalo nesiguran da se Bogu i svecima neće zamjeriti ono što je dano za tu svrhu.
13 Cum autem hæc ita se habent, Baldricum Trajectensem Episcopum res facta diu non latuit. Nam quod orbi novum ejus notitiam aufugit unquam? His ad earum inquisitionem animadversis, fervet animo, voti fervorem revelans Deo; diu nec patitur inexpertum, impatiens moræ, si possit pertinaci prece tanti pretii thesaurum adipisci. Missis etenim propere legatis Comiti Thiadboldo, quem sibi cana fides inextricabilius amicitiæ pignus experiri tentavit, hoc et experimentum esse reliquias Sanctorum noviter mundo divinitus declaratas sibi non denegare. Comes quoque quid mallet satis anxius anhelabat, an amico pareret, vel se suosque tantis patronis expoliaret: nam si vel quid locum amicitiæ negando vellet inficere, nequaquam assensum præberet affectui. Sed tandem, Deo volente, sed potius, ut ita dixerim, nolens donum donat expostulatum, nil dubius Deo et Sanctis non ad id datum displicere.
14 Biskup dakle, ispunivši želju, uzdižući Bogu zahvale s hvalama, uz pridruženi zbor klerika i mnoštvo puka, kako je dolikovalo da izađe u susret svecima, pošto ih je primio doličnom čašću, položio ih je unutar dvora biskupskoga sjedišta u Utrechtu 31. ožujka na jednome mjestu, ali svakoga zasebno u škrinjicama, naime godine Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista devetsto šezdeset i četvrte, sedme indikcije, u petak. Sada se naime Utrecht raduje što je urešen ovim draguljima; raduje se i što je obogaćen bogatstvima tolikoga i takvoga blaga, crpeći svakodnevno radost od Gospodina, klicanje mira, umnoženje spasenja, lijek za poroke, okrepu za duše, zapreku neprijateljima, dok takvi za nj mole Boga, radosno njeguje u krilu one čijim se zagovorom ne ustručava biti štićen. Puk i stanovnici žude iskazati dug časti: jer ono što mole poniznim zavjetom, zbog toga hvale Boga da im se ne uskraćuje. I ne treba da osobe čiste vjere sumnjaju da se po slavnim zaslugama blaženoga mučenika Benigna kao i triput blažene mučenice i djevice Agneze po Božjoj volji daje svima koji časte njihove zagovore sve što se u ime Spasitelja traži od njih nepokolebljivom vjerom. Stoga i mi koji želimo da nam pomognu njihove zasluge, pobožno slaveći čast blagdanskog dana, usrdno molimo da oni za nas mole Boga, kako bismo nebesku radost, koju sami po sebi ne možemo postići, po njihovu zagovoru zajedno sa svim svecima zaslužili zadobiti, po daru Gospodina našega Isusa Krista koji svojim svecima ništa ne uskraćuje, koji kraljuje s Ocem i Duhom Svetim i upravlja ustrojstvom svijeta bez svršetka vjekova, Amen. a Samostan sv. Julijana je u gradu Toursu, koji je i sam smješten na Loiri.
14 Præsul igitur voti compos, gratiarum actiones Deo cum laudibus extollens, choro Clericorum conjuncto, populique frequentia, decuit ut Sanctos, occurrit in obviam, quos honore condigno susceptos infra Trajectensem Episcopalis Sedis aulam pridie Kalendarum Aprilium loco locavit in uno, sed singulis semotim in loculis, anno scilicet Incarnationis Domini nostri Jesu Christi nongentesimo sexagesimo quarto, Indictione septima, Sabbatorum quinta. Nunc etenim his gemmis Trajectum se gaudet esse decoratum; gaudet et se tanti talisque thesauri divitiis locupletatum, hauriens quotidie jocunditatem a Domino, pacis jubilum, salutis incrementum, vitiis medelam, animabus remedium, hostibus obstaculum, talibus pro se Deum interpellantibus, fovet exultans in gremio, quorum non titubat foveri patrocinio. Plebs et incolæ debitum honoris gestiunt impendere: nam quod voto supplici petunt, inde Deum laudant illis non denegari. Nec dubitandum sanæ fidei personis Beati Benigni Martyris nec non ter beatæ Martyris ac Virginis Agnetis gloriosa per merita cunctis illorum patrocinia colentibus divinitus præstari quicquid in nomine Salvatoris quæritur ab illis fide non dubia. Quapropter et nos qui eorum meritis adjuvari cupimus honorem diei festi devote celebrantes, pro nobis ipsos Deum interpellare sedulo supplicemus; quatemus coeleste gaudium, quod per nos assequi non valemus, ipsis intercedentibus una cum Sanctis omnibus obtinere mereamur, præstante Domino nostro Jesu Christo qui Sanctis suis nil negat, cum Patre ac Spiritu sancto regnans rerumque machinam gubernans sine seculorum termino, Amen. a Est S. Juliani monasterium in urbe Turonensi, quæ et ipsa ad Ligerim sita.
O relikvijama sv. Agneze
De reliquiis s. Agnetis
prenesenima u Carigrad, a poslije u Hispaniju.
Constantinopolim, postea in Hispaniam translatis.
U Carigrad su također, i još prije nego u belgijsku ili keltsku Galiju, prenesene relikvije sv. Agneze. To Baronije u Napomenama uz martirologij predaje da se dogodilo u vremena cara Marcijana, i da tako piše Teodor Lektor. Ali on u 2. knjizi Collectanea pri kraju ima ovo: Pod njegovim (Teodozija Mlađega, kojega je Marcijan naslijedio godine 430.) vladanjem položene su relikvije sv. Stjepana, Lovre i Agneze, na mučeništvo sv. Lovre, dvadeset i prvoga rujna, i ondje se do sada toga dana slavi njihov spomen. Ali u grčkim menejima i menologiju nema na taj dan nikakva spomena o njima; ni 27. rujna, koji je dan bio naveden u latinskom prijevodu Teodora.
Constantinopolim quoque, et prius etiam quam in Belgicam Celticamve Galliam, S. Agnetis translatæ reliquiæ. Id Baronius in Notat. ad Martyrologium, temporibus Marciani Imp. factum tradit, itaque scribere Theodorum Lectorem. Verum hic lib. 2, collectancorum sub finem ista habet: Sub illius (Theodosii junioris, cui Marcianus anno 430, successit) imperio, depositæ sunt reliquiæ SS. Stephani, Laurentii, et Agnes, in martyrio S. Laurentii, vigesima prima Septembris; et celebratur isthic hactenus eo die ipsorum memoria. Ast in Græcorum Menæis ac Menologio nulla hoc die eorum mentio exstat; nec 27 Septembris, qui dies erat in Latina Theodori versione expressus.
2 O prijenosu sv. Stjepana posebno Nicefor u 14. knjizi, 9. poglavlju. O sv. Agnezi i sv. Lovri u sljedećem poglavlju ovako piše: Uistinu se održala predaja da je i u mnogim drugim stvarima Bog ovoj kraljici (Pulheriji) prorekao buduće događaje i dao svjedočanstvo o najvećoj pobožnosti i bogobojaznosti njoj i njezinim sestrama, koje su i same njegovale isti način života. Jer je i relikvije mučenika Lovre i Agneze, pošto su bile pronađene, unijela u Carigrad, gdje je sagradila i crkvu najveću po veličini i najljepšu po otmjenosti. Kad je pak ona upravljala carstvom, a Genadije bio na čelu Carigradske Crkve, relikvije sv. Anastazije ljekarnice donesene su iz Sirmija itd., što posljednje čini se da pokazuje da su prijašnje relikvije donesene u Carigrad prije nego što je ona sama, pošto je brat umro godine 430., preuzela vlast.
2 De S. Stephani translatione separatim Nicephorus lib. 14, cap. 9. De S. Agnetis et S. Laurentii sequenti capite ita scribit: Fama sane obtinuit, in aliis quoque multis rebus Deum Reginæ huic (Pulcheriæ) futura prædixisse, maximæque religionis et pietatis ei atque ejus sororibus, quæ et ipsæ idem vitæ institutum coluere, testimonium perhibuisse. Nam et Laurentii Martyris, et Agnes reliquias inventas Constantinopolim intulit; ubi et ædem amplitudine maximam, elegantiaque pulcherrimam construxit. Cum vero illa imperium gereret, Gennadius autem Constantinopolitanæ Ecclesiæ præesset, reliquiæ S. Anastasiæ pharmaceutriæ Sirmio allatæ, etc; quæ postrema videntur indicare, priores reliquias adportatas Constantinopolim, priusquam imperium ipsa, fratre anno 430 defuncto, capesseret.
3 Antun Vincencije Domènec u Povijesti svetaca Katalonije prenosi iz staroga rukopisa Crkve u Manresi da je te relikvije sv. Agneze Vilim, grof pokrajine Vienne, iz Carigrada, s tijelom sv. Antuna, donio u Galiju, odatle u samostan kojemu je ime Bages, smješten blizu Manrese, a napokon u Manresu. I taj posljednji prijenos, kao crpen iz vlastitih isprava toga mjesta, sasvim zaslužuje povjerenje; u prijašnjima ima mnogo toga u što radoznao čitatelj može s pravom posumnjati. Jer 17. siječnja u prijenosu tijela sv. Antuna nije učinjen nikakav spomen sv. Agneze; ono je doneseno po Jocelinu ili Jacelinu, sinu grofa Vilima, a ne po Vilimu. Zatim Domènec naznačuje da je isti Vilim darovao relikvije sv. Agneze poslanicima kralja Kastilje i njegova brata, toledskoga nadbiskupa; i doista nagađa da je taj kralj Alfons VI., koji se naziva carem. Ali mnogo prije doba Alfonsa VI., koji je držao kraljevstvo od godine 1108. do 1139., doneseni su u Galiju zemni ostaci sv. Antuna. Niti je Alfons VI. imao brata biskupa Toleda, nego Alfons VIII. Sanča. Što reći za to da kaže da se sestra cara Marcijana udala za vojvodu Austrije? Kakvo je tada bilo stanje Norika (koji se poslije naziva Austrijom) za Marcijanova vladanja, očito je iz početka života sv. Severina, apostola Norika, 8. siječnja; niti je Norik pripadao Bizantskom Carstvu. Kaže da je, kad su Rimljani odbili dati relikvije, Marcijan zaprijetio da će ih napasti ratom; da je on imao one snage da može u Italiju dopremiti vojsku, radije bi tim istim Rimljanima pružio pomoć protiv Vandala i drugih barbara. Napokon piše da su relikvije bile smještene u Carigradu na lijevoj strani žrtvenika, koja je već prije zauzimala desnu stranu tijela sv. Antuna; dok smo gore pokazali da je ovo bilo doneseno u Carigrad mnogo poslije, što tada nije bilo ni pronađeno.
3 Antonius Vincentius Domeneccus in historia Sanctorum Catalauniæ tradit ex veteri MS. Ecclesiæ Manresanæ, illas S. Agnetis reliquias a Guilielmo Provinciæ Viennensis Comite, Constantinopoli, cum S. Antonii corpore, allatas in Galliam, inde ad monasterium, cui Bages nomen est, prope Manresam situm, postremo Manresam. Atque hæc quidem postrema translatio ut ex propriis ejus loci hausta monumentis, omnino fidem meretur: in prioribus multa sunt quæ merito possit curiosus lector suspectare. Nam XVII Januarii in translatione corporis S. Antonii, nulla S. Agnetis mentio facta: illad per Jocelinum, sive Jacelinum, Guillermi Comitis filium, non Guilielmum, allatum. Deinde innuit Domeneccus eumdem Guilielmum reliquias S. Agnetis donasse Legatis Regis Castellæ ejusque fratris Toletani Antistitis: et quidem Regem illum conjicit esse Alfonsum VI, qui Imperator dictus. At multo ante Alfonsi VI ætatem, qui ab anno 1108 ad 1139 regnum tenuit, allatæ sunt in Galliam S. Antonii exuviæ. Neque Alfonsus VI, fratrem habuit Episcopum Toletanum, sed Alfonsus VIII Sanctium. Quid quod Marciani Imperatoris sororem nuptam ait Duci Austriæ? Norici, (id deinde Austria appellatum) qui tunc status fuerit, Marciani imperio, patet ex principio vitæ S. Severini Noricorum Apostoli VIII Januarii: neque Noricum ad Imperium Byzantinum pertinebat. Ait Romanis abnuentibus reliquias dare, comminatum esse Marcianum, bello petiturum: si eæ illi vires fuissent, ut deportare in Italiam exercitum posset, potius iisdem Romanis contra Wandalos aliosque barbaros opem tulisset. Demum collocatas Constantinopoli fuisse reliquias scribit, in lavo aræ latere, quod jam ante dextrum S. Antonii corpus obtineret: cum supra ostenderimus longe post Constantinopolim hoc fuisse allatum, quod ne inventum quidem tunc erat.
4 To nam je bio razlog da nipošto nismo iznijeli Domèneca riječ po riječ, nego smo sažeto preletjeli cijelo pripovijedanje; možda bismo izrekli nešto sigurnije da smo vidjeli onaj rukopis iz Manrese koji on navodi.
4 Ea nobis ratio fuit, ut nequaquam verbum de verbo Domenecci expresserimus, sed compendio totam narrationem perstrinzerimus; certius fortasse quidpiam pronuntiaturi, si quem ille citat Manresanum codicem vidissemus.
PRIPOVIJEDANJE O PRIJENOSU, prema Antunu Vincenciju Domènecu.
NARRATIO TRANSLATIONIS, ex Antonio Vincentio Domenecco.
Prijenose svete djevice Agneze, da bismo lakše objasnili posljednji, ukratko ćemo sve obuhvatiti. Agneza je bila kći sestre carigradskoga cara Marcijana. Kad se ona zabavljala na selu i, privučena izgledom i bistroćom vode, okusila s vrela na koje je naišla, iznenada obuzeta zlim duhom, pogodila je velikom tugom ujaka cara. Kad je njemu zbog toga razloga bilo po volji da se ustanove prošnje, čuo se glas odozgo koji je govorio da se djevica ne može osloboditi ako se u Carigrad ne donese tijelo one njegove svetice koja je neozlijeđena podnijela oganj. Nejasni odgovor razjasnio je glas koji se čuo pri ponovljenim prošnjama, protumačivši da je to Agneza, položena u mramorni grob u Rimu.
Sanctæ Virginis Agnetis Translationes plures, quo facilius de postrema explicemus, brevi omnes comprehendemus. Agnes fuit quædam Constantinopolitani Imperatoris Marciani sororis filia. Ea cum se ruri oblectaret, atque ex fonte, quem offenderat, capta aquæ specie et perspicuitate gustasset; repente correpta a genio malo, magno mærore avunculum Cæsarem perculit. Cui cum ob eam caussam placuisset supplicationes institui, exaudita vox est divinitus, quæ virginem, nisi Constantinopolim ejus Divæ, quæ ignem illæsa subiisset, allato corpore, negabat posse liberari. Responum obscurum, iteratis supplicationibus audita vox declaravit, eam esse Agnetem interpretata, ad Romam tumulo inclusam e marmore.
2 Pošto je Rimljanima poslano poslanstvo zbog pobožnosti, tijelo djevice nije se moglo odnijeti molbama, nego strahom puta. Doneseno u Carigrad, uz najveću radost i najsjajiju svečanost vođeno je u njezinu crkvu. Kad se njoj približila, odmah su zaprepaštene tegleće životinje i nisu se mogle tjerati ni naprijed ni natrag. Ali kad su se svi bacili na tlo moleći Boga, sami od sebe kreću ravnim putem prema carskom dvoru, koji je bio smješten blizu sv. Sofije. U njemu je bila kapelica u koju su po carevu nalogu uneseni sveti ostaci, i k njima je dovedena ona opsjednuta. Ona je odmah srušivši se na tlo ležala sat vremena slična mrtvoj. Strah je mučio, glasan i strašan šapat: Zašto me mučiš? Zašto me goniš? Zašto me progoniš, sveta djevice? I ne tako dugo poslije toga bio je istjeran i protjeran, a ona je oslobođena uz veliko čestitanje i radost svih. Kad je zatim ujak car pitao što joj se dogodilo dok je pogođena ležala na tlu u nesvjestici, potvrdila je da joj se učinilo da tako razgovara nježna djevica, da je ona Agneza, da zapovijeda da iziđe prljavi duh i zabranjuje da se vrati. Tada je viđenje iščezlo. Car, potaknut pobožnošću, zapovjedio je da se Agneza odmah ondje časno položi, da se grob prekrije zlatom i ukrasi draguljima. Toliko o prvome prijenosu, slijedi drugi.
2 Legatione missa a Romanis propter religionem, virginis corpus, non precibus, viæ terrore auferri potuit. Delatum Constantinopolim, maxima leltitia, clarissima pompa ad ædem suam vehebatur. Cui cum propinquasset, illico jumenta attonita, non ultro, non citro agi poterant. Verum, cum se universi humi abjecissent, Deum obsecrantes, ad regiam sponte, quæ prope ab S. Sophiæ sita erat, recta iter capiunt. Erat in ea sacellum, in quod jussu Cæsaris illatæ saeræ exuviae, atque ad eas arreptitia illa perducta. Quæ illico humi collapsa, horam jacuit mortuæ similis. Terrorem angebat, susurrus teter atque horribilis: Quid me torques? quid pellis? quid exagitas Virgo sancta? Neque ita multo post pulsus exagitatusque est: illa, ingenti omnium gratulatione gaudioque liberata. Quærenti deinde avunculo Cæsari, quid illi factum esset, cum humi afflicta deliquio animi jaceret, confirmavit tenellam virginem sibi ita colloqui visam; sese Agnetem esse, jubere excedere turpem genium, reverti vetare. Tum visum evanisse. Cæsar religione compulsus, Agnetem subinde isthic honorifice condi, tumulum auro tegi, ornari gemnis imperavit. Hæctenus prima Translatio, sequitur altera.
3 Vilim, sin Vilima, grofa od Vienne, pohodio je pobožno Jeruzalem, a zatim je dvije godine živio zajedno s carigradskim carem. Kad ga je vezao uz sebe najvećom ljubavlju i jedva uspio da mu bude dopušten povratak u domovinu, od cara, koji se zakleo da će mu dati ono što mu se svidi, odnio je u domovinu tijela sv. Antuna i Agneze, koja je položio u crkvi Bogorodice, na mjestu koje se zove La Motte, gdje su poslije učinjena golema čudesa.
3 Guilielmus Guilielmi filius Viennæ Comitis, adita religiose Hierosolyma, Constantinopolitano Imperatori biennium deinde convixerat. Quem cum sibi maximo amore obstrinxisset, ægreque pervicisset, ut reditum ei facere liceret in patriam, ab Imperatore, qui se, quod illi placuisset, id daturum esse juraverat, SS. Antonii et Agnetis corpora in patriam abstulit, quas in Deiparæ Virginis æde, loco qui Motta dicitur, collocavit, ubi ingentia dein facta miracula.
4 Treći prijenos dogodio se na molbu kralja Kastilje i njegova brata, toledskoga biskupa, po poslanicima, uz najveću darežljivost grofa Vilima. Jer kad su došli zamoliti znatan dio kostiju, dano im je najviše, zadržavši ondje samo neznatan dio, i dodane su relikvije sv. Mauricija, prvaka tebanskih mučenika. Kad su poslanici, prešavši Pireneje nakon dugih putovanja, stigli u mjesto sv. Fruktuoza, pola lige od grada Manrese, u samostan benediktinskoga reda, i željeli da se oporave od napora puta, obuzeti bolešću ondje je umrla većina. Ostali su, položivši u toj crkvi ove relikvije i relikvije svetih Fruktuoza, Eulogija i Augurija, koje su isprosili od Tarracončana dok su polazili u Galiju, vođeni nadom da će odatle, i prezrenoga i vezanoga uz Rimsku Crkvu, lakše biti vraćeni nego da su ih položili u Manresi, krenuli kući.
4 Tertia Castellæ Regis, ejusque fratris Toletani Præsulis rogatu per legatos, summa Guilielmi Comitis largitate facta est. Nam cum ossium partem insignem oratum venissent, pleraque data sunt, retenta solum isthic parte exigua, additæque D. Mauritii Theoborum Martyrum principis reliquiae. Legati superatis Pyrenæis magnis itineribus confecti, ad vicum S. Fructuosi, media leuca ab oppido Manresa, in canobio instituti Benedictini cum consedissent, cuperentque a viæ labore recreari, correpti morbo plerique ibi extincti sunt. Reliqui depositis in ea æde reliquiis his, Sanctorumque Fructuosi, Eulogii, Augurii, quas a Tarraconensibus, dum in Galliam proficiscerentur, impetrarant; spe ducti fore, ut deinde ex eo loco et contempto et devincto Romanæ Ecclesiæ, facilius reducerentur, quam si Manresæ collocavissent, domum profecti sunt.
3 Godine Kristove 1372. gradsko vijeće Manrese, pošto je prije toga utrošilo veliku borbu i napor, napokon ishodivši ovlast od Gvida, biskupa Porta i legata a latere vrhovnoga svećenika u Aragoniji, 30. kolovoza, uz veliku svečanost i vrlo brojnu pratnju, prenijelo je u Manresu kosti sv. Fruktuoza, Eulogija, Augurija, Mauricija i Agneze.
3 Anno Christi 1372, Senatus Manresanus, magna ante contentione conatuque consumpto, demum a Guidone Portuensi Episcopo, summique Pontificis in Aragonia Legato a latere, potestate impetrata, 30 Augusti, magno apparatu, frequentissima prosecutione, Manresam SS. Fructuosi, Eulogii, Augurii, Mauritii, Agnetis ossa deportavit.
6 U tome prijenosu neki čovjek, pogođen velikom tjelesnom i dugotrajnom ukočenošću tako da se nikako nije mogao kretati, kad se povorka vodila pokraj njegove kuće, pomolivši se samim svecima, a osobito Agnezi, iznenada je skočio i sam je pošao u svetu crkvu.
6 In ea translatione, vir magno corporis et veternoso stupore præditus, ut incedere nihil posset, cum præter ejus ædes pompa duceretur, Divos ipsos præcipueque,
Agnetem precatus, repente exiliit, et ad ædem sacram ipse prosectus est.
7 Ne sasvim drukčijom dobročinstvu, istoga dana, po jednakim zavjetima bolesnik prima vid. Sposobnost gledanja, posve izgubljenu, Amata, žena koja je stanovala u predgrađu, kad su se pokraj njezine kuće pronosila tijela svetaca, iznenada je povratila i pridružila se mnoštvu pratnje.
7 Non absimili beneficio, eodem die, paribus votis æcus visum recipit. videndi facultatem amissam funditus Amata, in suburbano habitans mulier, cum ejus ædes præterveherentur Divorum corpora, subito recuperavit, seque ad prosecutorum multitudinem adjunxit.
8 Niti su pak naši sveci dopustili da ijedna vrsta bolesti i mane Groznica i bolovi u bubrezima izliječeni. ostane neizliječena. Mučio se najžešćom groznicom i bolovima u bubrezima Jakov Desprat, trgovac iz Manrese, u Palermu na Siciliji. Čim je brat bolesnika obećao sv. Agnezi srebrnu svjetiljku, kao brže od riječi i zavjeta ozdravio je, te se vratio kući i ispunio zavjet. Mnogi su bili izliječeni od istih bolesti.
8 Neque vero morbi vitique ullum genus incuratum Febris et renum dolores curati. Divi nostri siverunt. Conflictabatur acerrima febri, renunque doloribus, Jacobus Desprat, institor Manresanus, Panormi in Sicilia. Ut primum D. Agneti lampadem argenteam ægroti frater promisit, velut dicto votoque citius convaluit: ac domum redux, votum persolvit. Plures iisdem curati sunt morbis.
9 Elizabeta Paguera, ispavši kroz prozor najviše kuće, pred očima svoje majke izložila se pogibelji da učini zavjet bl. Agnezi iz pobožnosti i istim zavjetom svladala je pogibelj. Sasvim nepovrijeđena vraćena je kad je otac najbrže dotrčao na smrt, kako je mislio, svoje kćeri.
9 Elizabetha Paguera ex summarum ædium fenestra prolapsa, suæ matri inspectanti concipiendi volti B. Agneti religionem periculo injecit suo, eodemque voto vicit periculum. Integerrima a patre cellerime accurrente ad filie, ut opinabatur, mortem, reducta est.
10 Bila je neka Radiola, gotovo ugašena groznicom, otpisana od liječnika. Njezin brat zavjetuje svecima novac za ukrašavanje njihovih grobova. Pošto je učinjen zavjet, ona je počela ozdravljati. Djetešce je živjelo osam dana, sinčić Alfonsa Sabatera. Nakon tih dana umro je. Više od tri sata ležalo je bez života, kad je pobožna žena koja je bila nazočna izrekla zavjet svecima mučenicima da će se ona sredstva, koja bi stajao pokop djetešca, namijeniti za uređenje grobova u Manresi. Oživjelo je i poslije je mnogo godina bilo na životu. Neki koji je bolovao od groznice bdio je sa suprugom kod grobova mučenika. Vide dva najveća svjetla kako kroz prozor lete dolje prema svetome žrtveniku, i od njihova je svjetla na neki način izgledalo da gori cijela crkva. Pola sata svijetlila su ovdje i ondje, kad su oba istim ulazom iskliznula u nebo, ostavivši veliko svjetlo u dušama supružnika.
10 Radiola quædam fuit, febri pene extincta, a medicis deposita. Ejus frater Divis nummos vovet, eorumdem tumulis exornandis. Voto concepto, illa convalescere cæpit. Infantulus dies octo vixerat. Alfonsi Sabateri filiolus. Post eos dies obiit. Tres horas amplius sine vita jacuerat, votum Divis Martyribus a pia femina, quæ aderat, nuncupatum, eorum sumptuum, quos infantuli sepultura conficeret, ad Manresanos tumulos concinnandos convertendorum. Revixit multosque dein annos in vita fuit. Febricitans quidam cum conjuge ad Martyrum sepulchra vigilabat. Vident maxima lumina bina per fenestram ad sacrum altare devolare, quorum luce tota ædes ardere quodammodo videbatur. Hora dimilia hinc atque isthine luxerant, cum eodem aditu ambo in celum elabuntur, magna in conjugum animis luce relicta.
O čudesima sv. Agneze.
De miraculis s. Agnetis.
Mnoga i velika su dobročinstva sv. Agneze prema smrtnicima. Ovdje ćemo iznijeti tek malobrojna, osim onih koja su već prije spomenuta u povijesti prijenosa. I najprije u životu sv. Bonifacija, biskupa Lausanne, koji ćemo donijeti 19. veljače, pripovijeda se ovo: Neki kardinal bolovao je u Parizu na smrt, i služio mu je učitelj Vilim de Militon, koji je rekao svojim drugovima: Idem se malo odmoriti, jer sam veoma umoran, i kad je on izišao, odmah se u viđenju ukazao poštovanja vrijedni Bonifacije samome bolesniku, sjajno urešen biskupskim znakovljem, dovodeći sa sobom neku vrlo lijepu djevicu, najprikladnije ovjenčanu ogrlicama. A Bonifacije je rekao bolesniku: Gospodaru, što radite i kako ste? A on je odgovorio: Veoma sam slab, i biskup je prstom označio njegovo čelo i svojom rukom obrisao njegovo lice i prsa; i tako pošto je dan blagoslov, odmah je ozdravio. U međuvremenu, kad je bolesnik pitao tko je ta djevojka, odgovara biskup: Ovo je sv. Agneza, i odmah je viđenje nestalo.
Multa extant magnaque S. Agnetis in mortales beneficia. Paucula hic promemus, præter ca quæ jam unte in historia translationis commemorata sunt. Ac primum in vita S. Bonifacii Lausanensis Episcopi, quam XIX Februarii dabimus, ista narrantur: Quidam Cardinalis ægrotabat Parisiis usque ad mortem, et Magister Guilielmus de Militon ministrabat ei, qui ait sociis suis: Vado parum quiescere, quia valde fatigatus sum, et egresso eo, confestim in visione apparuit venerabilis Bonifacius ipsi infirmo pontificalibus insignuiter adornatus, adducens secum quamdam Virginem pulcherrimam, monilibus decentissime redimitam. Ait autem Bonifacius ad infirmum: Domine quid facitis, et quomodo habetis? qui respondit: Valde debilis sum, et Episcopus signavit digito frontem ejus, et manu sua tersit faciem et pectus ipsius; atque ita data benedictione statim convaluit. Interea interrogante infirmo, Quæ esset ista puella, respondet Episcopus: Hæc est S. Agnes, et statim visio disparuit.
2 Jedinstvenom pobožnošću sv. Agnezu je štovala sv. Brigita: zato se čita da joj se djevica vrlo često ukazivala i napajala je nebeskim opomenama. U 3. knjizi Revelaciones, 12. poglavlju, moleći se za nekoga biskupa poučava je da se ljudi često opiru Božjoj milosti kojom se privlače na nastojanje oko kreposti i pogibeljno odgađaju nastojanje oko dobrih djela na kraj života. U istoj knjizi, 3. poglavlju, potiče Brigitu da marljivo štuje Bogorodicu i da je ljubi, koju uspoređuje i s ljiljanom, kao što to mjesto tumači Goncalves Durão u Napomenama. U 4. knjizi, 11. poglavlju, za nju moli Bogorodicu Agneza. U istoj knjizi, 17. poglavlju, predaje joj propise pobožnoga i čestitoga života, kao i u 20. poglavlju, a u 124. stavlja joj na glavu krunu od sedam dragocjenih kamenja zbog strpljivo podnesenih nevolja. U Revelationes Extravagantes, 63. poglavlju, ovako se Brigiti obraća Bogorodica: Ostani dakle čvrsta i poslušaj Agnezu u savjetima koje ti daje u duhovnom viđenju i svoga učitelja, koji oboje tebe poučavaju u jednome duhu; i slušajući jednoga od njih, slušaš oboje.
2 Singulari pietate S. Agnetem coluit S. Birgitta: quare saepenumero ei apparuisse Virgo legitur, eamque calestibus monitis imbuisse. Libro 3, Revelat. cap. 12, pro Episcopo quodam orantem docet, homines saepe gratiae Dei, qua ad virtutis studiom trahuntur, resistere, et periculose disserre bonorum operum studiom in finem vitæ. Eodem libro cap. 3, hortatur Birgittam, ut Dei matrem studiose colat et cam diligat; quam et lilio comparat; ut locum illum exponit Consalveus Durantus in Notis, Libro 4, cap. 11, pro ea Deiparæ Virginis supplicat Agnes. Eodem libro, cap. 17, piae et honestæ vitæ præceptiones illi tradit, uti et cap. 20; at 124, imponit illi coronam ex septem lapidibus pretiosis, ob patienter toleratas afflictiones. In revelationibus Extravagantibus cap. 63, his Birgittam Dei Mater verbis affatur: Sta ergo stabilis, et obedi Agneti in consiliis quæ dat tibi in spirituali visione, et Magistro tuo, qui ambo informant te de uno spiritu; et obediens alteri eorum, obedis ambobus.
3 Da je u njezinu zagovoru velika pomoć za čuvanje čistoće, postaje očito iz onoga što spominje pisac Lombardske povijesti Jakov de Voragine, doduše ne onaj uvijek najveće pouzdanosti; ali ono što iz njega ovdje iznosimo, navodi i Klaudije Rota iz Reda propovjednika: Neki čovjek imenom Paulin, vršeći svećeničku službu u crkvi sv. Agneze, počeo je biti mučen čudesnom tjelesnom napasti. Ali budući da nije htio uvrijediti Boga, zatražio je od vrhovnoga svećenika dopuštenje da sklopi brak. Razmotrivši njegovu dobrotu i jednostavnost, papa mu je dao prsten sa smaragdom i zapovjedio da liku prelijepe bl. Agneze, koji je bio naslikan u njegovoj crkvi, u njegovo ime naloži da dopusti da bude zaručena. A kad je svećenik to zapovjedio liku, ona je odmah pruživši prstenjak, i primivši prsten povukavši prst, odagnala sve napasti od svećenika. Spomenuti se prsten, pak, još uvijek, kažu, vidi na njezinu prstu. Drugdje se ipak čita da je, kad se crkva bl. Agneze rušila, papa rekao nekom svećeniku da mu želi povjeriti neku zaručnicu na čuvanje i hranjenje, naime crkvu sv. Agneze, te davši mu prsten zapovjedio da zaruči spomenuti lik. Njega je zaručio kad je ona ispružila i povukla prst. To oni; što, premda nije utvrđeno potrebnim vremenskim oznakama i svjedočanstvima i stoga je manje prikladno da izazove povjerenje, ipak budući da se čita i da su sveci zaručivali crkve i da su se neki obvezali svecima ili Bogorodici, kraljici nebesnika, sličnim kao zalogom duhovnoga zaručništva, u njihovim kipovima ili likovima, nipošto ne možemo odbaciti.
3 Magnum inesse in ejus patrocinio ad castimoniam tendam præsidium, manifestum fit ex eo quod commemorat Auctor historiæ Lombardicæ Jacobus de Voragine, haud ille quidem maximæ semper fidei; sed quod ex illo huc depromimus, recitat et Claudius Rota ord. Prædicatorum: Quidam vir nomine Paulinus in ecclesia S. Agnetis sacerdotii fungens officio, mira cœpit carnis tentatione vexari. Sed cum Deum offendere nollet, a Summo Pontifice licentiam petiit contrahendi. Cujus bonitatem et simplicitatem Papa considerans, annulum ei cum smaragdo dedit, et jussit ut imagini formosæ B. Agnetis, quæ in sua ecclesia depicta erat, ex parte sua præciperet ut se permitteret desponsari. Cumque hoc Sacerdos imagini imperaret, illa continuo digitum annularem porrigens, et annulo suscepto digitum retrahens, omnes tentationes a Sacerdote fugavit. Prædictus autem annulus adhuc dicitur in ejus digito apparere. Alibi tamen legitur, quod cum ecclesia B. Agnetis rueret, Papa cuidam Sacerdoti dixit, se sibi velle quamdam sponsam custodiendam et nutriendam, scilicet ecclesiam S. Agnetis, committere: dansque ei annulum jussit ut dictam imaginem desponsaret. Quam illa extendente et retrahente digitum desponsavit. Hæc illi; quæ etsi necessariis stabilita temporum notis, ac testimoniis non sunt; ideoque minus ad fidem faciendam accommodata; tamen quia et desponsatæ Ecclesiæ a Sanctis leguntur, et Cælitibus se aut Deiparæ Cælitum Reginæ, simili velut arrha spiritualis connubii, in eorum statuis imaginibusve, quidam obstrinxerunt, respuere omnino non possunus.
4 Fra Pavao Aznar u knjizi duhovnih vježbi piše da je glavna zaštitnica i patronesa Reda presvetoga Trojstva sv. Agneza. O tome redu opširnije ćemo govoriti 17. prosinca uz život bl. Ivana od Mate i bl. Feliksa, 4. studenoga, prvih utemeljitelja te zajednice.
4 F. Paulus Aznar in libro exercitiorum spiritualium scribit Ordinis sanctissimæ Trinitatis primariam Præsidem ac Patronam S. Agnetem esse. De eo ordine plenius agemus XVII Decembris ad vitam B. Joannis de Matta, et B. Felicis, IV Novemberis, primorum illius congregationis parentum.
Druga čudesa
Alia miracula
prema Tomi Kempencu iza 8. propovijedi novacima.
ex Thom. a Kempis post ser. 8, ad Novit.
§ I. Pomoću sv. Agneze odagnana bolest.
§ I. Ope S. Agnetis pulsa ægritudo.
Neki brat naše kuće često je trpio glavobolju i zato je ponekad bio prisiljen izići iz kora. Imao je pak posebnu pobožnost prema sv. Agnezi, poštovanja vrijednoj djevici, a našoj zaštitnici, koja obiluje slatkoćom velike pobožnosti. Želio je dakle s velikom naklonošću srca pohoditi njezine svete relikvije u Utrechtu, koje se ondje u srebrnoj škrinji, prekrivenoj zlatom, časno čuvaju u stolnoj crkvi sv. Martina. Dogodilo se dakle da je sa svojim priorom pošao pohoditi spomenuto mjesto najvećega poštovanja, i došavši u dvoranu spomenute stolne crkve, dolično urešenu mnogim relikvijama svetaca, zamolio je čuvara da mu se pokaže škrinja preblažene Agneze, dugo željena zbog ustrajnosti njegove pobožnosti. Tada čuvar svetih relikvija kaže: Nije mi lako dopušteno otvoriti dragocjenu škrinju sv. Agneze, ali ću vam radob pokazati staru kutijicu blage djevice, u kojoj su njezine svete relikvije dugo počivale, na Božju hvalu i slavu. Čuvši to, brat se obradovao i utješio, očekujući da će mu biti iznesen časni kovčežić. Kad je on viđen i otvoren, pobožno se prignuo i ljubeći sveti kovčeg pouzdano je stavio svoju glavu, nadajući se da će mu pomoć po zaslugama sv. Agneze priteći neprekidno. Pošto je dakle to učinjeno, iskazao je najveće zahvale Bogu i sv. Agnezi djevici što je zavrijedio da to promatra svojim otvorenim očima. On je od toga vremena i nadalje bio oslobođen prijašnjih bolova, ne samo u tijelu, nego je napredovao i u većoj pobožnosti u duhu, te je preostalo vrijeme svoga života u radosnoj i sretnoj borbi, u žaru duha, dobro završio.
Frater quidam domus nostræ, capitis dolorem frequenter patiebatur, et ideo nonnumquam exire chorum cogebatur. Habebat autem specialem devotionem ad S. Agnetem venerabilem Virginem, a Patronam nostram, multæ pietatis dulcedine affluentem. Desideravit ergo ingenti cordis affectu sacras reliquias ejus visitare in Trajecto, quæ ibidem in arca argentea, auro tecta, in ecclesia Cathedrali S. Martini, honorifice conservantur. Contigit ergo, ut cum Priore suo pergeret, ad præfatum summæ reverentiæ locum visitandum, et veniens ad præfatæ cathedralis Ecclesiæ aulam multis Sanctorum reliquiis decenter ornatam, petiit a custode sibi ostendi beatissimæ Agnetis arcam, ob devotionis suæ instantiam diu desideratam. Tunc sanctarum reliquiarum custos ait: Non facile licet mihi reserare pretiosam S. Agnetis arcam: sed libenter vobisb antiquam almæ Virginis capsulam ostendam, in qua sacræ reliquiæ ejus diu requieverunt, ad Dei laudem et gloriam. Quod Frater audiens lætatus est consolatus, expectans honorabilem sibi loculum præsetandum. Quo viso et aperto, inclinavit se reverenter, et osculans sanctum serinium intromisit caput suum confidenter, sperans sibi auxilium meritis S. Agnetis affuturum inhæsitanter. His igitur actis, maximas gratias egit Deo et S. Agneti Virgini, quod patentibus oculis suis hæc meruisset intueri. Qui ex hoc tempore et deinceps, a pristinis doloribus relevatus est, non solum in corpore, sed etiam ampliori devotione profecit in mente: atque reliquum vitæ suæ tempus, jucundo et felici agone, in fervore spiritus bene terminavit.
2 Neki drugi brat, kad je uoči blagdana sv. Agneze čitao u blagovaonici, dogodilo mu se neočekivano da mu se poslije, dok je sam jeo, u ustima slomila riblja kost i tako čvrsto zapela za nepce da njezin šiljak tada nije mogao ni izvući ni ispljunuti. Zbog toga veoma uznemiren i bojeći se da mu od te ozljede prijeti pogibelj za glas, strpljivo je čekao večernji sat koji se o sv. Agnezi trebao svečano otpjevati u zboru. A kad je pjevač glasnije započeo responzorij Pulchra facie, a zbor radosnim glasovima, u čast sv. Agneze, nastavio ostalo, pobožno pjevajući i hvaleći, počeo je ozlijeđeni brat zajedno pjevati i ponizno zazivati sv. Agnezu, svoju dragu i blagu zaštitnicu, da mu u tome času pritekne u pomoć i oslobodi ga od te ozljede. I (o čudesne Božje blagosti, i kako je neizreciva Njegova snaga i moć, koji ne ostavlja one koji se u Njega uzdaju, iz koje god nevolje zavape Njemu!) odmah je naime, kad je sa zborom pjevao ove riječi: Intercede pro omnibus nobis, osjetio neki podražaj na nepcu grla i počeo malo kašljati; i u isti čas, sa slinom iz usta, ispljunuo je riblju kost, bez boli u svome grlu. Tada, postavši čio, iskazao je zahvale Bogu i sv. Agnezi djevici što je zavrijedio da bude tako brzo uslišan i izliječen. Pošto su pak završile večernje, ostao je tiho u zboru, prostirući se ponizno preko podnožja svojih nogu, ljubeći pod od dasaka, iz najdublje naklonosti srca, radujući se u sebi zbog tako velikoga dobročinstva koje mu je podijeljeno po zaslugama sv. Agneze. Zatim, želeći se više uvjeriti u sam događaj, potražio je riblju kost izbačenu iz usta i našao ju je kako je pala na pijesak; uzevši je sa sobom u ćeliju, stavio ju je pokraj slike sv. Agneze da se zbog njegove posebne ljubavi trajno pamti. Njezinim svetim zagovorom blagi Gospodin neka se udostoji čuvati nas od svake pogibelji uvijek i posvuda, i sačuvati nas u dobrom vladanju sa svima koji su nam preporučeni u molitvi, Amen.
2 Alius quidam Frater, cum in profecto S. Agnetis ad refectorium legisset, accidit ei improvise, quod postea solus comedens, os piscis in ore ejus frangeretur; et palato tam fixe inhæreret, ut acumen ejus nec extrahere, nec expuere tunc valeret. Quapropter contrastatus valde, et timens periculum vocis, ex hac læsione sibi imminere; expectavit patienter horam vespertinam de S. Agnete solenniter in choro decantandam. Cumque cantor responsorium, Pulchra facie, altius incepisset, et conventus chori lætis vocibus, ad honorem S. Agnetis, residium prosequeretur, devote cantando et laudando, cœpit Frater læsus pariter concinere, et S. Agnetem dilectam et benignam patronam suam suppliciter invocare, ut in ea lora sibi subveniret et de ista læsione liberaret. Et (o mira Dei clementia, et quam ineffabilis virtus ejus et potentia, qui non deserit sperantes in se, de quacumque tribulatione clamaverint ad eum!) statim namque, cum hæc verba, cum conventu cantaret, Intercede pro omnibus nobis; sensit quemdam pruritum in palato gutturis, cœpitque parum tussire; et in instanti, cum saliva oris, exspuit aculeum piscis, sine dolore sui gutturis. Tunc alacer effectus, gratias egit Deo, et S. Agneti Virgini, quod tam cito meruisset exaudiri et curari. Finitis autem vesperis, mansit silenter in choro, prosternens se humiliter super scabellum pedum suorum, osculando pavimentum asserum, ex intimo cordis affectu, congratulans in secreto de tanto beneficio, meritis S. Agnetis sibi collato. Deinde magis volens certificari de præsenti facto, quæsvit aculeum piscis ex ore projectum, et invenit eum in arena prolapsum: quem secum tollens ad cellam, posuit juxta S. Agnetis imaginem, ob ejus specialem dilectionem perpetuo recolendam. Cujus sacro patrocinio, pius Dominus ab omni periculo nos semper et ubique dignetur custodire, et in bona conversatione cum omnibus nobis in oratione commendatis, conservare, Amen.
a Bio je naime Toma Kempenac redoviti kanonik u kući sv. Agneze na gori, udaljenoj jednu ligu od grada Zwollea u pokrajini Overijssel Donje Njemačke. U kronici njegova samostana, koju je naš Heribert Rosweyde objavio tiskom, pod godinom 1412. o Oethertu Wildeu ovako se piše: Rođen ondje u gradu Zwolleu od vrlo čestitih roditelja, ljubio je djevicu sv. Agnezu, našu zaštitnicu, posebnom pobožnošću. I bila je, kao što se ondje u 12. poglavlju predaje, godine 1412., 8. travnja, u petak, u osmini Uskrsa, posvećena crkva toga samostana u čast sv. Agneze.
b Ona je zatim donesena na Goru sv. Agneze, kao što isti pisac svjedoči u 28. poglavlju. Iste godine 1461., kaže, ishodio je naš poštovanja vrijedni prior Juraj naše kuće od kanonika veće crkve u Utrechtu staru drvenu škrinju presvete Agneze, djevice i mučenice, najdraže zaštitnice naše kuće, ali ipak bez njezinih relikvija... Tu su svetu škrinju donijeli sa sobom dvojica naše braće posvećena za svećenike, fra Henrik Brunonis i fra Teodorik Wanninck, putujući iz Utrechta lađom kroz Holandiju, ne bez pogibelji i straha od uzburkana mora; ali uz Božju pomoć i zaštićeni zaslugama djevice sv. Agneze i sigurni od pogibelji stigli su u luku spasenja. I unutar nekoliko dana donijeli su škrinju na Goru sv. Agneze djevice uočnicu blagdana djevice Skolastike. Čuvši to, naša braća i svi domaći laici veoma su se obradovali. I uz veliku pobožnost i poštovanje prenesena je škrinja u crkvu i položena u svetište kora pokraj glavnoga žrtvenika, pod lukom sjevernoga zida. U toj skromnoj i drvenoj škrinji, obloženoj bakrenim pločama i zlatom, počivale su njezine svete kosti tristo godina i gotovo pedeset, dok joj nije izrađena nova prelijepa srebrna škrinja, ukrašena zlatom, po kanonicima veće crkve sv. Martina... Poslije dugoga vremena, uz veliku želju i ustrajnost prijatelja, naš poštovanja vrijedni prior i otac Juraj zatražio je i ishodio od kaptola i kanonika veće crkve staru škrinju sv. Agneze djevice, dugo željenu od našega samostana, godine Gospodnje 1371. Povod da se ona zatraži dalo je ovo ozdravljenje. Ali ono što kaže da su tristo godina i gotovo pedeset u onoj prijašnjoj škrinji počivale kosti svete djevice: možda treba čitati 400 i gotovo 50, jer je toliko proteklo od 31. ožujka 964. do 9. veljače 1414. Osim ako tko ne želi neki drugi prijenos učinjen oko godine 1064.
a Erat quippe Thomas a Kempis Canonicus regularis in domo Montis S. Agnetis, leuca una distantis ab urbe Swollensi in Transisulana inferioris Germaniae provincia. In ejus monasterii chronico, quod Herbertus Rosweydus noster typis vulgavit. ad an. 1412, de Oetherto Wilde ita scribitur: Ilic de civitate Zwollensi ex probis valde parentibus natus, S. Agnetem Virginem, Patronam nostram, speciali devotione dilexit. Et fuit, ut ibidem cap. 12, traditur, anno 1412, 8 Aprilis, feria 6, intra octavas Paschæ consecrata illius cænobii ecclesia in honorem S. Agnetis.
b Ea deinde ad Montem S. Agnetis allata, ut idem testatur Auctor cap. 28 Eodem anno 1461, inquit, impetravit venerabilis Prior noster Georgius Domus nostræ a Canonicis majoris EcclesieTrajectensis antiquam arcam ligneam santissimæ Agnetis Virginis et Martyris carissimæ Patronæ domus nostræ, sine reliquis tamen ejus.... Hanc sanctam arcam reportaverunt secum duo Fratres nostri in Sacerdotes consecrati. F. Henricus Brunonis, et F. Theodericus Wanninck, pergentes de Trajecto navigio per Hollandiam, non sine periculo et timore turbidi maris; sed auxilio Dei, et meritis S. Agnetis Virginis protecti et a periculis salvi pervenerunt ad portum salutis. Et intra paucos dies apportaverunt arcam in Monte S. Agnetis Virginis in profesto Scholasticæ Virginis. Quod audientes Fratres nostri et omnes familiares laici gavisi sunt valde. Atque cum magna devotione et reverentia portata est arca in ecclesiam, et reposita in sanctuario Chori juxta summum altare, sub arcu muri Aquilonaris. In hac humili ac lignea arcaæres laminis et auro circumtecta quieverunt sacra ejus ossa ccc annis et fere quinquaginta, donec ei fabricaretur nova pulcherrima arca argentea, auro adornata, a Canonicis majoris Ecclesie. S. Martini.... Post longum igitur tempus, cum magno desiderio et amicorum instantia, venerabilis Prior et Pater noster Georgius petiit et impetravit a Capitulo et Canonicis majoris Ecclesie, antiquam arcam S Agnetis Virginis, diu a Conventu nostro desideratam, anno Domini mccclxxi. Ejus petendæ occasionem præbuit hæc curatio. Al quod dicit trecentis annis et fere quinquaginta in priori illa arca quievisse sanctæ Virginis ossa: fortassis 400, et fere 50, leqendum: tot enim fluxerunt a 31 Martii 964 ad 9 Febru. 1414. Nisi si quis velit aliam factam sub annum 1064 translationem.
§ II. Izgubljeni novac ponovno dobiven.
§ II. Pecunia amissa recuperata.
Bio je u gradu Zwolleu neki građanin, imenom Herman van den Oever, bogat i častan, pobožan i milosrdan prema siromasima, te u ubožnici sv. Duha vjeran upravitelj bolesnika i potrebitih. Kad je nastala neka pobuna u gradu protiv njega i nekih njegovih sugrađana, utekao je u naš samostan na Gori sv. Agneze djevice radi gostoprimstva. On je zbog svoje čestitosti i blagosti primljen i ljubazno poslužen, s velikom ljubavlju i bratskom dobronamjernošću. Pošto je prošlo malo vremena, naučio je čitati Confiteor i posluživati svećeniku kod mise, premda je već bio star i posve neuk u knjigama. To je činio s tolikom marljivošću i pobožnošću da je, kad su drugi bili zauzeti na drugoj strani, često dva ili tri puta u jednom danu rado i čilo posluživao svećenicima kod mise. Budući da je našem poštovanja vrijednom ocua Vilimu Vornikenu, tadašnjem prioru naše kuće, posebnom štovatelju sv. Agneze, često za vrijeme velike mise, dok je zbor pjevao, sam straga u crkvi, odjeven u superpelicij, posluživao s velikom naklonošću. Dogodilo se pak jednom da je izgubio neki novac iz ćelije u kojoj je boravio; zbog toga se silno ražalostio, čudeći se tko je to učinio, jer još nije bio predao svoje stvari, nego je kao gost i vjeran prijatelj stanovao među braćom u klaustarskom ophodu. Jer za vrijeme podnevnoga objeda neki stranac i nepoznat čovjek, potajice kroz otvoreni prozor, ušao je u njegovu sobu, i koliko mu se svidjelo, ukrao je i brzo otišao. Kad je dakle objed završen, dok je Herman nakon izrečenih zahvala ulazio u svoju ćeliju, tražeći svoj novac nije ga našao; i prilično ožalošćen, tužeći se rekao je jednome od laičke braće, bratu Ivanu iz Emmena, bliskom sebi: O dobri, dragi brate Ivane, ima li ovdje lopova u kući? On reče: Nipošto, dobri Hermane. Tada mu je on otkrio krađu koja mu je već bila učinjena, govoreći: Izgubio sam novac koji sam imao u ćeliji, i sada je za vrijeme objeda potajno ukraden. Njemu je brat Ivan, tješeći žalosnoga, odgovorio: Nemoj misliti, dobri prijatelju, da je to učinio itko od naše braće ili od ukućana ove kuće; nego je možda kakav strani gost, koji je ušao u voćnjak, u napasti to učinio, kao što smo ponekad u prošlim vremenima iskusili kad su potajno ukradene haljine. Čuvši pak to, naš poštovanja vrijedni otac i prior Vilim veoma se ožalostio, i sva su braća žalila zbog štete dobra čovjeka i zbunjenosti zbog krađe. Tada su neki od naše braće, njemu bliži, tješeći ga i potičući na strpljivost, rekli: O najdraži Hermane, budite sada strpljivi u tome, jer možda Gospodin Bog naš ne želi da vaše srce više zaokuplja taj novac. Učinite dakle sada od nužde vrlinu i prinesite ga Bogu i sv. Agnezi za spasenje svoje duše. I ako se poslije dogodi da ga ponovno steknete, da ne želite od njega išta zadržati, nego da sve treba da ide na bogoštovlje i službu sv. Agneze. Učinio je dobra duha i pobožne namjere ono što je bilo savjetovano, zavjetujući dragovoljno sve potpuno Bogu i bl. Mariji djevici i sv. Agnezi, zaštitnici naše crkve, posvećene prije kratkoga vremena. Kad je dakle izvršen taj zavjetni prinos, došao je nakon tri dana dobar glasnik iz Zwollea, poslan od gospodinab Ivana iz Haarlema, tadašnjega upravitelja pobožnih sestara begina, govoreći: Braćo, nemojte biti zabrinuti i žalosni zbog izgubljenoga novca, brzo ćete ga primiti uz Božju pomoć. Čuvši to, obradovao se Herman, a s njime naš prior i sav samostan. A tko je bio taj lopov i razbojnik, klerik ili laik, do sada se ne zna. Jer se nada da se pokajao i zamolio gospodina Ivana da u tajnosti sve vrati samostanu, što je on i vjerno učinio ne otkrivajući ime. A kupljeni su i priređeni od toga primljenoga novca, u čast sv. Agneze, dva svećenička ruha i jedan srebrni pozlaćeni kalež, s natpisom imena Hermana van den Oevera urezanim pod podnožjem kaleža.
Fuit in civitate Swollensi civis quidam; Hermannus de Oever nominatus, dives et honestus, pius et misericors misericors super pauperes, atque in hospitali sancti Spiritus fidelis infirmorum et egenorum procurator. Hic quadam turbatione orta in civitate contra eum et quosdam concives ejus, confugit ad monasterium nostrum in monte S. Agnetis Virginis, hospitandi gratia. Qui pro sua probitate et mansuetudine susceptus est, et benigne tractatus, cum multa caritate et fraterna benevolentia. Modico autem tempore transacto, didicit CONFITEOR legere, et Sacerdoti ad Missam ministrare, licet jam senex esset, et litteras penitus ignoraret. Quod cum tanta diligentia et devotione fecit, ut aliis aliunde occupatis, sæpe bis vel ter uno die Sacerdotibus ad Missam libenter et alacriter ministraret. Siquidem venerabili Patri nostro a Wilhelmo Vorniken tunc temporis Priori domus nostræ, speciali amatori S. Agnetis, frequenter infra summam Missam, choro canente, ipse retro in ecclesia superpelliceo indutus, magno cum affectu ministravit. Accidit autem quadam vice, ut ipse quasdam pecunias ex cella, in qua morabatur, perderet: de quibus vehementer doluit, mirans quis hoc fecisset: nondum enim sua resignaverat, sed sicut hospes et amicus fidelis, inter Fratres in ambitu claustri habitabat. Nam infra meridianum prandium, quidam alienus et ignotus, latenter per senestram apertam, cameram ejus intravit: et quantum sibi placuit, furatus est, et cito recessit. Prandio itaque facto, cum Hermannus post gratias dietas cellam suam intraret, pecunias suas quærens non reperit; et satis contristatus, uni Conversorum, Fratri Joanni de Eme sibi familiari, conquerendo dixit: O bone dilecte, Frater Joannes, sunt hic fures in domo? Qui ait: Non utique, bone Hermanne. Tunc ille furtum sibi jam factum revelavit, dicens: Perdidi pecunias, quas habui in cella, et modo infra prandium sunt secrete furatae. Cui Frater Joannes consolando tristem, respondit: Non cogites bone amice, quod aliquis Fratrum nostrorum, aut ex familiaribus domus hujus, hoc fecerit: sed forte aliquis extraneus hospes, qui hortum pomarii intravit, tentatus hoc egit, sicut quandoque præteritis temporibus experti sumus, vestibus occulte furatis. Audiens autem hæc venerabilis Pater et Prior noster Wilhelmus, contristatus est valde, et omnes Fratres de damno boni viri, ex confusione furti doluerunt. Tunc quidam Fratrum nostrorum, ipsi magis familiares, consolando, et ad patientiam hortando, dixerunt ei: O Hermanne carissime, sitis modo patiens in isto, quia forte Dominus Deus noster non vult, quod occupetis amplius cor vestrum cum pecuniis istis. Faciatis ergo nunc de necessitate virtutem: et offeratis eas Deo et S. Agneti, pro salute animæ vestræ. Et si postea contigerit vos iterum eas acquirere, quod non velitis inde aliquid retinere: sed ad cultum Dei et ministerium S. Agnetis omnia provenire debeant. Fecit bono animo et pia intentione, quod consultum est; vovens sponte omnia Deo plene, et B. Mariae Virgini, et S. Agneti patronæ Ecclesiæ nostræ, brevi tempore consecratae. Igitur oblatione ista votiva consummata, venit post triduum nuntius bonus de Swollis, missus a Dominob Joanne de Haerlem, tunc Rectore devotarum Sororum Beguinarum, dicens: Fratres non sitis solliciti et tristes de pecuniis perditis, cito eas recipietis Deo favente. His auditis gavisus est Hermannus, et cum ea Prior noster, et totus conventus. Quis autem fuerit iste fur et raptor, Clericus an laicus, hucusque nescitur. Nam speratur, quod penituit, et Domino Joanni secreto, ut ad monasterium omnia remitteret supplicavit, quod etiam tacito nomine fideliter fecit. Empta sunt autem et parata de pecuniis illis receptis, ad S. Agnetis honorem, duo ornamenta sacerdotalia, et calix unus argenteus deauratus, titulo Hermanni de Oever, sub pede calicis inscripto.
a Ovaj je godine 1408. postao drugi prior Gore sv. Agneze; početkom godine 1425. četvrti prior u Windesheimu.
b Toma Kempenac u 12. poglavlju navodi da je on nazočio posveti crkve Gore sv. Agneze.
a Hic on. 1408, factus est secundus Prior Montis S. Agnetis; initio anni 1425, quartus Prior in Windesem.
b Thomas a Kempis cap. 12, refert eum intersuisse consecrationi ecclevie Montis S. Agnetis.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.