Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 21. siječnja

O sv. Agnezi, djevici i mučenici, u Rimu

DE S. AGNETE VIRGINE ET MARTYRE, ROMÆ

Sadržaj (25)
  1. Sv. Agneze.
  2. Napisao sv. Ambrozije.
  3. Sv. Agneza odbija udati se za sinom gradskoga prefekta.
  4. Nadmoćna nad javnom kućom i plamenovima, biva pogođena mačem.
  5. Pogibija sv. Emerencijane. Obraćenje Konstancije.
  6. Djela iste iz grčkih meneja.
  7. O moćima sv. Agneze.
  8. § I. Bazilike i moći sv. Agneze u Rimu.
  9. § II. Moći sv. Agneze u Utrechtu.
  10. § III. Neke njezine moći u Galiji.
  11. O pronašašću i prijenosu
  12. Sv. Agneze i Benigna biskupa
  13. Iz Galije u Utrecht,
  14. Relikvije sv. Agneze i Benigna, zakopane u zemlju, otkrivaju se seljaku Amolwinu.
  15. Relikvije pronađene po svećeniku Lambertu.
  16. Oni koji oskvrnjuju blagdane, kažnjeni.
  17. Relikvije prenesene u Utrecht.
  18. O relikvijama sv. Agneze
  19. prenesenima u Carigrad, a poslije u Hispaniju.
  20. PRIPOVIJEDANJE O PRIJENOSU, prema Antunu Vincenciju Domènecu.
  21. O čudesima sv. Agneze.
  22. Druga čudesa
  23. § I. Pomoću sv. Agneze odagnana bolest.
  24. § II. Izgubljeni novac ponovno dobiven.
  25. § III. Druga dobročinstva svetice.

§ III. Neke njezine moći u Galiji.

Neprikladno pitamo odakle su najprije i kada odnesene iz Rima moći sv. Agneze, nakon što je u gornjem poglavlju pokazano da ih bl. Baldrik nije dovezao iz Grada, nego iz nekoga mjesta u Galijama. Povijest Pronašašća ima da je Villeneuve-sur-Yonne od Danaca, koji su piratskim brodovljem uzlazili rijekom Loarom, razorena u ništa, kao smještena na obali samoga njezina korita; i da je u ono vrijeme bila kraljevska riznica; i da je kraljevskom darežljivošću ondje sagrađen samostan, uzdignut mnogim počastima kraljevskoga dostojanstva, tako da ga je kralj Klodovik, koji je, prvi od kraljeva Franaka od sv. Remigija, nadbiskupa Reimsa, i poučen u vjeri i kršten, podložio vrat pod Kristov jaram, ubrzo sagradio na Kristovu čast, obogaćujući ga mnogim posjedima i uzdižući vrlo mnogim darovima, i obdario ga je nebrojenim posjedima svetaca i ondje okupio ne malu zajednicu onih koji služe Bogu itd.

20 Kad smo to prvi put čitali, razumijevali smo o nekakvu mjestu smještenom oko grada Utrechta, a da je rijeka Loara, koja se u Utrechtskom brevijaru naziva Ligera, Lek, koji od račvanja Rajne optječe istočnu stranu otoka Batava i nekada je bio međa Galija i Germanija, i možda je dobio ime od kakve legije raspoređene na određenim postajama. Ima pak onih koji smatraju da se Utrecht i sav narod Batavaca i Frižana pokoravao vlasti Klodovika i da je bio obasjan kršćanskom vjerom čim ju je i sam primio; što nije ni tako nastrano da se ne bi moglo vjerovati ako se dokaže svjedočanstvom staroga pisca, budući da su Sigambri, susjedni Batavcima, bili Franci ili pomiješani s Francima, i u njihovu kraju kod Tolpiaka, koji se sada zove grad Juliacha Zullich, u pobjedi izvojevanoj nad Alemanima Klodovik se posvetio Kristu. Ipak to nije dovoljno dokazano starim ispravama, niti da je Utrecht bio u vlasti Franaka prije vremena Pipina Herstalskoga i Martela, ili da je narod bio napojen otajstvom vjere prije doba sv. Vilibrorda. Jer ono što piše opat Ursperški da je sv. Sigebert dao sv. Koniohiju utrechtsku biskupiju, budući da to ne potvrđuje autoritetom nijednoga staroga pisca i u mnogo čemu griješi u galskoj povijesti toga vremena, ne smije se smatrati dovoljno jakim dokazom da bismo bili prisiljeni priznati da su u Utrechtu već tada bili biskupi; osobito jer je Gornji Trajekt tada imao biskupe, kojemu je kralj sv. Sigebert nakon sv. Amanda dao za biskupa sv. Remakla, kao što ćemo reći 3. rujna, i čini se da je ime Remaklo iskrivljeno u Koniohije. tada pogane:

21 I da je Klodovik I. ondje položio moći sv. Agneze, ne bi morale biti zakopane samo zbog provala Danaca, nego mnogo više zbog raspoloženja Frižana tuđega našoj vjeri, i to kroz nekoliko stoljeća. Jer u životu sv. Vilibrorda, koji ćemo dati 7. studenoga, ovako se piše: Dakle, čovjek Božji s drugovima, kao što smo prorekli, plovio je dok nije sretnom plovidbom spustio jedra na ušću rijeke Rajne, i ondje su se okrijepili željenim pristajanjem na kopno; i ubrzo su stigli do utvrde Trajekta, koja je smještena na samoj obali rijeke, u kojoj je također nakon nekog vremena, Božjim darom i dok je rastao dar vjere, isti sv. Vilibrord imao sjedište svoga biskupstva. Ali jer se taj isti narod Frižana, u kojemu je sagrađena ta utvrda, sa svojim kraljem Radbodom još kaljao poganskim obredima itd. Stoga, kad nam se svidjelo ono prijašnje mišljenje o moćima pronađenim oko Utrechta, smatrali smo da je umjesto Klodovika III. stavljeno ime Klodovika I. Jer Klodovik III. naslijedio je oca Teodorika oko godine 690. i vladao 4 godine, oko kojega su vremena Frižani pokoreni od Pipina Herstalskoga. ali u Keltskoj Galiji,

22 Ali sada nam se čini daleko vjerojatnijim da ovdje Loaru treba shvatiti za onu najglasovitiju rijeku Galije, uz koju su u nekakvu samostanu, osnovanu u onim herojskim vremenima Klodovika I., položene moći sv. Agneze i svetoga Benigna, biskupa Chartresa; u devetom stoljeću, kad su okrutno pustošili Galije Danci ili Normani, zakopane; i naposljetku oko godine 961. ili 962. pronađene; i tri godine poslije od grofa Tiadbolda dio njih darovan bl. Baldriku, biskupu Utrechta, kojega je kod sv. Bruna, nadbiskupa Kölna, kao učitelja, bila najglavnija uglednost. I možda je naklonošću sv. Bruna potaknut Tiadbold da udovolji njegovim pobožnim željama, budući da je on bio ne samo brat cara Otona, nego i ujak kralja Lotara i vojvode Franaka Huga Capeta, i u ono je vrijeme došao u Galiju da izmiri nećake, kao što je rečeno na ovaj isti dan uz život sv. Patrokla. neke u Pariz, 23 Je li ondje nekih prenesenih moći sv. Agneze, a zatim položenih u Breuil-Bénitu, ili ono što želi Saussay, ovamo doneseno iz Utrechta, u dvojbi je. Da su moći odnesene iz Utrechta, nigdje ne spominju Beka, Heda ni pisci utrechtskih događaja, ali Saussay na ovaj dan piše ovako: Trijumf najznamenitije djevice i mučenice sv. Agneze, čije su trofeje slavne borbe i sjajne urese djevičanske palme najsvetiji i najglavniji oci, naime Ambrozije i Augustin, kao i Maksim Taurinski i Grgur Veliki, kao natječući se u hvalospjevu čudesno slavili. Njezino je presveto tijelo dugo nakon njezina mučeništva iz Rima doneseno u Galije i zajedno s tijelom mučenika sv. Poncijana kod Trajekta časno položeno od Baldrika, biskupa toga mjesta, dok je Crkvom predsjedao Benedikt VIII. Odatle je pak preneseno u cenobij Breuil-Bénit, cistercitskoga reda, evroške biskupije; naposljetku je u većem dijelu preneseno u Pariz, uz dopuštenje vrhovnoga prvosvećenika Pavla III., u najglasovitijoj crkvi sv. Eustahija, koja je najprije bila glasovita sagrađena pod zazivom iste najsvetije Djevice, i uz veliku je svečanost položeno od Karla, biskupa Margane, opata sv. Maglorija, koji je vršio službu gradskoga poglavara kardinala Ivana du Bellaya, gdje se sve do ovoga dana s velikim poštovanjem čuva u relikvijaru u srebrnoj škrinji sa svih strana pozlaćenoj. A glava iste slavne Kristove borkinje, dragocjena, u Rouenu u plemenitoj bazilici sv. Ouena pohranjena dostojnom čašću, još se čuva; u nju je iz prije spomenutoga cenobija u Breuilu, da ne bi bila izložena bezbožnim pothvatima pomahnitalih krivovjeraca koji su u istom stoljeću koje je prolazilo opustošili galska svetišta, sve što se našlo na pljačku, sretno prenesena. To on. Ali vara se u papi Benediktu; oko tih vremena nije stolovao VIII., nego V. U Rouenu je možda dio glave, budući da se kaže da je i u Rimu glava.

24 Isti je dan također Saussay, kojega su iz cenobija u Breuilu, smještena uz rijeku Eure, u Pariz donesene svete moći, upisao u svoj Martirologij, naime 18. travnja: U Parizu, kaže, prihvat moći djevice i mučenice sv. Agneze, iz cenobija Breuil-Bénita evroške biskupije, učinjen godine spasenja 15343, u opatijskoj crkvi sv. Maglorija Pariškoga preko Karla, biskupa Margane, opata sv. Maglorija, vlašću pape Pavla III. i privolom Ivana, pariškoga biskupa, uz velik sjaj crkvenoga slavlja.

25 Neke moći iste svete djevice da su pronađene u Melunu svjedoči Saussay 22. rujna: U nedjelju poslije blagdana sv. Mateja, kaže, dogodilo se u Melunu na Seni čudesno pronašašće moći pape sv. Grgura i blaženih biskupa Aspazija i Blaža, bl. Marije Magdalene, kao i djevice i mučenice sv. Agneze, koje su bile položene u cenobiju sv. Petra s odgovarajućom čašću.

26 Ima metropolitanska crkva sv. Petra u Kölnu, među ostalim znamenitim moćima svetaca, kako svjedoči Erhard Winheim u Agripinskom svetištu, ruku djevice i mučenice sv. Agneze; je li ove ili druge, nije nam dopušteno istraživati.

U Bruxellesu su djelići moći sv. Agneze. U Svetištu zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu nalazi se zub i slomljena kost djevice i mučenice sv. Agneze; jer o drugoj Agnezi, drugarici sv. Uršule, rečeno je prije.

O pronašašću i prijenosu

Sv. Agneze i Benigna biskupa

Iz Galije u Utrecht,

iz staroga rukopisa sv. Pavla u Utrechtu.

Relikvije sv. Agneze i Benigna, zakopane u zemlju, otkrivaju se seljaku Amolwinu.

U vrijeme danske najezde, relikvije sv. Agneze i Benigna, zakopane u zemlju, otkrivaju se seljaku Amolwinu.
U vrijeme kada je, rasplamsavši se zbog a okrutnosti Danaca, oštrica progonstva tako žestoko bjesnjela u krajevima Galija da je, zbog grijeha naroda, zemlju gotovo svela na pustoš, odvevši stanovnike u sužanjstvo, u to isto vrijeme nije prestajala, po Božjem dopuštenju, kao osveta za zločine, posvuda i na svakom mjestu razarati sveta mjesta. A posjed Vidua (tako su ga naime nazivali mještani) isti Danci, penjući se gusarskim brodovljem uzb rijeku Loiru, razaraju u ništavilo, kako ga zateknu smještenog na obali samoga korita. Bio je naime u to vrijeme kraljevski posjed, i kraljevskom darežljivošću ondje sagrađen samostan, uzvišen mnogim častima kraljevskoga dostojanstva, jer ga je kraljc Klodvig, koji je prvi od franačkih kraljeva, pošto ga je sv. Remigije, nadbiskup Reimsa, i poučio u vjeri i krstio, prignuo vrat pod Kristov jaram, ubrzo sagradio u Kristovu čast, obogativši ga mnogim posjedima, uzvisivši mnogim darovima i obdarivši nebrojenim zagovorima svetaca, te je ondje okupio ne malu zajednicu onih koji služe Bogu. Među mnogim svetim zalozima ondje je s dužnim štovanjem položio dragocjenoga mučenika Benigna, naimed biskupa Chartresa, zajedno s triput blaženom mučenicom i djevicom Agnezom.

2 Kad se također primicalo gore spomenuto progonstvo, upravitelji svetišta ne odgađaju sakriti blago svetih relikvija u skrovitosti iskopane zemlje. Jer, kao što je rečeno, pogani koji su navaljivali sravnjuju sa zemljom mjesto koje je malo prije bilo uzdignuto do neba, jedva i danas ostaju tragovi prijašnjega stanja, niti sadašnje doba pamti tolika zdanja osim u rijetkima. Jer i sada se crkvica raduje barem nekolicini ili jednome svećeniku, ondje gdje su u ono vrijeme u samostanskim klaustrima u borbi svetoga života cvali nebrojeni. A godinee prve vladanja najkršćanskijega cara Otona, a devetef kralja Lotara, dogodilo se po Božjoj volji otkrivanje svetih tijela bl. Benigna, mučenika i biskupa, kao i sv. Agneze, djevice i Kristove mučenice; dogodilo se naime ovako: dok je često neki svećenik te iste Crkve bio odozgo opominjan u snu o takvoj stvari, nevjeran viđenju isprva je to smatrao nemarnijim nego što je priličilo; ali Božja providnost, koja u svemu nadilazi mjeru ljudskoga uma, birajući u svemu što je čudesno ono što je na svijetu najslabije na sramotu jačima, htjela je da i ovo dođe do spoznaje na naše spasenje po osobi poniznosti.

3 Dogodilo se pak da je neki seljak, po nalogu svoga gospodara, pošto je posjekao drva za gradnju, upregnuvši volovske zaprege, s kolima krenuo u šumu. Sam pak, umoran od rada, popevši se na kola po seljačkom običaju da se barem malo odmori za budući posao, pao je u san koji nije bio njegov. Ubrzo je pred njega stala sv. Agneza u viđenju, zovući ga vlastitim imenom: Bdiješ li, bdiješ li, Amolwine? Tako je naime bio nazvan. Ja sam Agneza, Kristova djevica; nemoj se bojati: povjeruj mojim nalozima: nemoj misliti da sam utvara. Ne samo ti, nego i ne malen dio zemlje potvrdit će da je istinito ono što ti objavljujem. Bog, ljubitelj poniznih, ne smatra nedostojnim da po tebi, prezrenom od ljudi, a drukčije viđenom od Njega, objavi svijetu ovakvu stvar. Idi dakle i reci svećeniku Lambertu da na svoju štetu ne odugovlači dulje iskopati iz zemlje i iznijeti na svjetlo tijelo mučenika Benigna i moje; on je naime biskup Chartresa koji je prolio krv za Kristovo ime i bio je moj duhovni sinčić, kojega sam, podigavši ga preporođena na krsnom zdencu od majke, posvojila za sina, a sada mu i čestitam što je na nebesima sudrug. Pod okapnicom same te crkve, iskopavši jame u zemlji prema jugu, naći će žrtvenik sa staklenim pločama razbijenima odozgo, oko kojega će naći sarkofag Benigna, a kod njegova uzglavlja i moj. Ako možda po tim znakovima ne bude htio povjerovati tvojim riječima, prigovarajući ti da zloupotrebljavaš isprazne snove kao lažac, dodat ćeš i ovo bez ikakva straha, te zapovjedi da ustraje u istraživanju kako bi te barem u ovome provjerio da istina ne potiskuje laž. Između samoga mjesta na kojem treba otvoriti jamu i rijeke Loire, kad se jednaki dijelovi s obiju strana jednako izmjere prema sredini, a posred prostora vinograda, oni koji ondje istražuju naći će u sredini bunar, zatrpan u spomenutoj danskoj oluji kad su mještani radi zaštite ubacili razne stvari. Kad se on očisti i voda se do vrha razlije, na dnu će se naći dva zvona na volovskoj gredi. Kad barem ovo iskušaju, neka ne oklijeva povjerovati ti i neka ne odgađa dugo izvršiti naloge. Neka naime objavi puku da slavi naše rođendane za nebo. A rođendan mučenika Benigna neka ne propusti objaviti uočnicu svetih apostola Petra i Pavla; a moj nema potrebe da itko navješćuje svijetu jer je poznat. Završivši govor, taj anđeoski duh povukao se u svoje.

4 Probudi se pak Amolwin, kako mu se činilo, iz sna, i dugo je u sebi plamtio u nedoumici je li se to događalo na javi ili u snu. Kad je napokon došavši k sebi vidio da su i kola, ne skrenuvši s puta, dovedena do samoga stabla koje je dan prije označio za rad, povjerovao je viđenju i ne sumnja, veoma se čudeći da se to događa po Božjoj volji. Ne oklijevajući nimalo, ubrzo prione poslu, natovari kola i ne kasni požuriti povratak. Sljedećega je pak dana k njemu došao i istig prizor, na uobičajeni način prijašnjega, prilično oštro ga koreći zbog nemarnosti, i prijeti da će ispaštati kazne ako se ne potrudi izvršiti naloge. Ubrzo trgnut iz sna, obuzima ga strah; ne odgađa nimalo da viđeno javi svećeniku. Ali dok se o takvoj stvari šaputalo među njegovima, nije ostalo skriveno Tjadmara, nadzornika rada. Od njega je naime, teško izudaran batinama, posve spriječen od puta. Prebacuje mu se lijenost u radu i to da si zbog toga izmišlja isprazne snove kako bi izbjegao posao; silovitije nego obično prisiljava se da htio ne htio dodaje posao na posao.

5 Što da kažem više? Trećega dana nije mu izostalo ni treće viđenje dok je putovao prema šumi, dodajući ovo prijašnjima i hrabreći ga ovim utjehama: Nemoj se plašiti da će to što si izudaran zbog mojih naloga, zbog čega sada tuguješ, proći nekažnjeno. Ova će ti se žalost okrenuti u radost, a njemu na gomilanje tuge i boli; osjetit će makar i ne htijući i da ti govoriš istinu i da po tebi na njega pada uzvrat boli. Ti ipak nemoj povući noge od započetoga prije nego što sve potanko izložiš. A kad je san nestao, ne zaboravljajući nalog, ostavivši ondje zaprege s kolima, hitrim korakom ubrzavajući povratak, potajno od gospodara, otkrio je sve ispočetka nasamo samome svećeniku.

a O upadima Normana, to jest sjevernih ljudi, a osobito Danaca, u Galije, mnogo toga iz starih pisaca ima Du Chesne u Historia Normannica; i ovdje je također u djelima mnogih svetaca bilo riječi o njima.
b Ligeris, na francuskom Loire, znamenita rijeka Galije, i poslije Dunava među europskima najduljega toka, ulijeva se u Britanski ocean ispod Nantesa. Ligera se zove u starom utrechtskom brevijaru. Godine 833. u mjesecu srpnju Normani, došavši na Loiru, opustošili su grad Nantes i samostan sv. Florentija te okolna mjesta, kao što u Gesta Nortmannorum pripovijeda Du Chesne. Vjerojatno je da su se oko toga vremena dogodili događaji koji se ovdje pripovijedaju.
c Umro je Klodvig I. oko godine Kristove 314., u 30. godini vladanja; katoličku vjeru prihvatio je godine 496., kao što ćemo 1. listopada reći u životu sv. Remigija.
d Nedostaje ovdje u uobičajenim popisima biskupa Chartresa.
e Car Oton okrunjen je u Rimu od pape Ivana XII. na početku godine 962.
f Lotar, sin Ludovika IV. Prekomorskog, pomazan je za kralja Galije 12. studenoga 954.
g Rukopis iz Utrechta: oroma, ali treba čitati bezæz, to jest visio. Rukopis iz Rouge-Vaux: Sljedećega je pak dana k njemu došla ista gospođa koreći ga zbog nemarnosti i prijeti itd.

Relikvije pronađene po svećeniku Lambertu.

Svećenik također, nedovoljno mu vjerujući, odgađa nepravednije sudeći seljakove riječi i otupljuje duh na ono što je čuo. Niti polažući vjeru u čuvene znakove, nastoji istražiti razlog istine. Ali nedugo poslije toga, pošto su završeni jutarnji himni, kakav je bio dobra vladanja među svojima, a ni život nije bio u neskladu s vladanjem, dok je položio udove na postelju, prikrao se san; njemu, blago uspavanu snom, učinilo se da stoji uza nj djevica tako lijepa stasa da ničega nema iznad toga, nimalo blago ga koreći zbog nemarnosti; i ako ne bi pristao na seljakove riječi i brzo izvršio naloge, prijeteći da neće izbjeći kazni za počinjeni prijestup. Probdivši se nakon tih riječi, svećenik, ne bez straha, upravljao je duh i brige na sve strane, ali ipak još u duhu koleba je li se to dogodilo po Božjoj volji: traži utočište crkve, služeći se dobrim savjetom, moli Gospodina da, ako je to opomena po Njegovoj volji, ne bude prikraćen da bude opomenut ponovno iznova, ili, ako se usudi govoriti, treći put. A on, ne prinoseći uzaludne molitve, uslišan je po Božjoj volji. Jer sljedeće noći, dok je svitanje razbijalo tmine, na isti je način opomenut kao dan prije. Naime, trećega puta, u sam sumrak noći i zore, kada se u to vrijeme onima koji miruju obično prikrada san lakši nego obično, neodlučan, kao što je često svjedočio, je li to sasvim na javi ili u snu ili pod maglom sna, dok je ležao, ali, kako istinitije tvrdi, budan, stala je uza nj sv. Agneza treći put. Ovako se naime sama nazivajući: Ja sam Agneza, reče; zašto sumnjaš, Lamberte? Zašto oklijevaš da toliko pristaneš na moje opomene? Odagnaj strah: nemoj se plašiti da ćeš uvrijediti ljudsko lice, niti gledaj u odugovlačenju svoga učitelja, čiji povratak od neprijatelja možda strahuješ. Oslobodi se straha ispunjavajući nalog, Gospodin će biti s tobom. Govoreći to i ponavljajući ponovno sva svjedočanstva znakova i mjesta, izložila je po redu ono što je prije bilo naznačeno po seljaku.

7 Jedva što je prestalo viđenje, sjena sna iščezla je od njega; on, nimalo nesiguran u stvarima, obavivši zahvale Bogu, ubrzo je sazvao i one iz same Crkve za koje je znao da su razboritiji od ostalih i vjerniji Bogu, te im je izložio i objasnio u cijelosti isto viđenje i poruku viđenja i svu istinu stvari po redu. Svi su oni jednodušnim pristankom dajući savjet pokušali sa sobom, po Božjem dopuštenju, izvršiti učinak savjeta, što su i učinili. Odmah se svi laćaju posla, zajedno sa svećenikom; ne oklijevajući nimalo kopaju motikama zemlju u dubinu na označenome mjestu. Kad je ono otkriveno, blago dugo skriveno u skrovištima zemlje otvoreno se iznosi na svjetlo. Niti su ondje izostali znakovi. Jer ni bunar nije sakrio svoje onima koji su istraživali, nego je sve, kao što je bilo prorečeno, bilo odmah pronađeno po istima, naime vjernicima na svjedočanstvo, a nevjernicima na sablazan. Pošto su dakle pronađene relikvije svetih tijela, svi su dali slavu Bogu i podigavši ih sa zemlje s radošću i čašću unijeli ih među zidove crkve. I bez odgode: svećenik je iznio cijelu stvar u potpunosti, ne prešućujući poruku stvari, i dovoljno je naložio puku da svečanim obredom slavi rođendan mučenika Benigna, ne zaboravljajući naloga.

8 Nije prošlo nekažnjeno, prema predskazanju sv. Agneze, to što je spomenuti Tjadmar nezasluženo izudarao batinama onoga koji je pripovijedao ovakav prizor otkrivenja. Teško pogođen nenadanom smrću jedinoga djeteta odmah sljedećega dana, smatrao je život i svjetlo mrskima u tuzi žalosti zbog boli za sinom; i mučen tolikom boli prisjeća se da je počinio prilično velik zločin u batinanju siromaha i da to nikako ne može proći nekažnjeno. Priznaje da s pravom ispašta kaznu: žuri najprije da se pomiri sa siromahom; zatim poniznim zavjetom moleći zasluge svetaca da zadobije oproštenje, kako ne bi više osjetio da se taj zločin po Božjoj volji osvećuje na njegovima; i posvetio se da otada ništa takvo neće počiniti, uz Božju pomoć.

Oni koji oskvrnjuju blagdane, kažnjeni.

Dok je pak, kad su prošli krugovi dana, puk svečano slavio taj isti dan koji se vratio u čast tolikoga oca i mučenika, dogodilo se da je potajice iz puka netko drska duha, potaknut poticajem zloga duha koji se uvijek protivi rastu kršćanske vjere, ometajući crkveni skup, grdeći blagdan dana, nije se nimalo bojao raspirivati ne male uvrede protiv svećenika: Ne znam čije, kaže, ako svećenik prekopavajući grobove iskopa kosti iz grobnica, tko bi bio toliko bezuman da se trudi slaviti blagdan svetkujući u njegovu čast? Nitko od mojih danas neće zbog toga prekinuti rad. Svi smo mi u tome što to činimo bezumni i smatrani smo dostojnima poruge. Navaljujući tim i drugim pogrdama, prilično je zbunio puk u nedoumici. Napokon vrativši se svojima, zabranio je svojim ukućanima blagdanski počinak; štoviše, upregnuvši volovske zaprege, otišao je kao da će orati polje. A supruga nije odgađala da tkanje provede na tkalački stan.

10 A čim je došao na ravnicu svoga jutra, omalovažavajući da se ondje vrati kući s plugom, jedan od volova, prevrnuvši se naglavce pri padu, slomio je vrat. Nije se taj nesretnik obeshrabrio takvim duhom, nego je srljao u prekršaj drugi put. Jer sličan slijedi sličnoga jednakom propašću, ispaštajući kaznu gospodara. Niti je šteta trećega vola oklijevala da izbičuje gospodara. On napokon makar i ne htijući priznaje da je teško sagriješio protiv Božjega sveca: kaje se zbog započetoga, žuri da podigne plug; ali dok ubrzava da razveže volovske zaprege, četvrti mu pada mrtav među rukama. Jer popevši se na polje s osam upregnutih volova, jedva i s mukom vratio se kući sa četiri, a i četvrti od njih na ulazu u kuću, nanoseći silinom pada štetu svome gospodaru, pao je mrtav. Niti su kuće u međuvremenu lišene udesa osvete: bol ili tuga umnožavaju se iznutra i izvana na sve strane. Jer žena, kojoj je ime bilo Leuduza, čim je sjela uz tkalački stan da po običaju tkalaca provuče potku poprijeko osnove kroz niti, okrenuvši ruku i dio podlaktice do lakta do kosti, ne bez velike boli jedva je povukla k sebi oslabjelu i posve neupotrebljivu. Biva tako da se trude oko jadikovanja i tuge oni koji su smatrali ispod časti da se posvete blagdanskom odmoru. Napokon makar i ne htijući, posluživši se savjetom svojih, traže pomoć blaženoga mučenika Benigna: podlažu sebe u Njegovo služenje zajedno s djecom i posjedima Crkve, da se kazna za prijestup ubuduće ne bi više obarala na njih i na njihove.

11 Neka je djevojka također, zanemarivši svečanost toga istoga dana, sa ženskim spravama koje nazivaju preslicom, lutajući po seljačkom običaju po crkvenome predvorju i okrećući vreteno dok prede beskorisnu nit, iznenada pred svima pala ničice na tlo; pošto su joj se zgrčili i oslabjeli svi udovi, dugo mučena veličinom strašne boli, napokon je neočekivano odnesena kući po svojima: nastaje u kućama roditelja zapomaganje, a izvana plačni strah susjeda. Navaljujući sa svih strana, zaprepašteni čuđenjem okružuju polumrtvu i sasvim opravdano osuđuju zločin drskoga čina; ipak mole Boga da im u ovome bude milostiv, kojemu je lako podariti radosti koje nadilaze ljudsku želju. Što da kažem više? Nakon ispovijedi oplakanoga prijestupa, već se spasenje u koje se izgubila nada ne odgađa od Boga, kojemu je uporaba ovoga dara moćnija nego što itko misli. Roditelji su je, kao što je plačući zamolila, unijeli među zidove crkve, podlažući je s naklonošću zagovorima svetaca kao njezinu sluškinju. I ne odgađa se dugo. Postaje očito kolike zasluge imaju kod Boga sveci. Udovi već napola mrtvi preoblikuju se u prijašnje stanje. Zdrava ustaje i iskače, dok stoji okupljeni puk, ona koja je kao bez daha i već od svojih otpisana, jedva živa samo po dahu, prinesena u crkvu. Vidjevši to, ne samo roditelji djevojke, nego i sav puk uzdiže zahvale na hvalu Bogu. I s pravom, onome koji je tolikim čudesima očitovao zaloge svetaca i udostojao se tolikim zagovorima uzvisiti zavičaj.

Relikvije prenesene u Utrecht.

Komu je sumnjivo da je puk, po Božjoj volji poučen ovim događajima, štovao svečanost tolikoga dana blagdanskim odmorom? Kliče i mnoštvo puka, dok su svjedoci ovi znakovi, da vrijeđa Boga onaj tko, raspaljen bakljom zloga duha, poriče da dalje slavi svečanost svetaca. I to se na božanski način potvrđuje čudesima mnogih ozdravljenja koja su uslijedila, tako da je u svijetu i iz dana u dan sve više raslo najviše štovanje svečanoga dana kod svih koji su živjeli naokolo. Niti nedostaju lijekovi za nemoći onima koji pobožno časte zagovore tolikoga oca i tolikoe gospođe. Izostavivši vrlo mnogo toga, ipak ne smatramo suvišnim umetnuti u čitanje da je otprilike u isto vrijeme sv. Agneza također ukazavši se istome svećeniku u snu rekla: Čuvaj se da te ne prevare redovnici koji, smislivši prijevaru oko tebe, izvode lukavstvo krađe. Jer dvojica ovamo dolaze pod krinkom molitve, ali uistinu da oskvrnu naše relikvije. Opomenut ćeš Tjadbolda i grofa da ovamo vrate s trgovačkim sajmovima povrat staroga kraljevskog posjeda, žurno ubrzavajući vrijeme i troškove za popravak mjesta. A ako drukčije učine, osjetit će uskoro da upadaju u pogibelj ne bez štete ili po sebe ili po svoje. Ne rekavši više, povukla se u svoje. A kad se svećenik trgnuo iz sna i u srcu prevrtao viđenje sa sobom, žurno krene prema crkvi i, ostavivši na žrtveniku praznu posudu relikvija svetaca, prikrivajući stvar, potajno ih pohrani u žitnici smještenoj straga iza žrtvenika. Jedva što je odatle otišao, gle, dolaze dva redovnika koja su krenula iz a sv. Julijana, uzalud se oslanjajući na lukavštinu, traže od njega mjesto u crkvi i prikladno vrijeme za molitvu, te izobličuju izgled pobožnosti krinkom lažnosti. Niti on odbija, ne nepoznajući pothvat svetaca, posve siguran u sebe. Što da kažem više? Oni koji su pokušavali prevariti kao da on ništa ne zna, posve su prevareni; ipak nastavljaju započeto. A kad su oni razbili škrinjicu relikvija, prevareni prividom nailaze na praznu nadu. Odatle su se vrativši ne bez srama, kad je zavežljaj blaga bio ispražnjen, vratili prazni u svoje. A svećenik, našavši tragove lukavstva i krađe, iznio je svojim ljudima tijek događaja; niti su redovnici jednako tako više skrivali onima koji su ispitivali. Zatim je u domaćih ljudi uslijedilo štovanje straha i još više oko zagovora svetaca.

13 Kad pak to tako stoji, Baldriku, biskupu Utrechta, učinjeni događaj nije dugo ostao skriven. Jer što je ikada novo na svijetu izmaknulo njegovu znanju? Kad je to opazio da bi ih istražio, usplamtio je u duhu, otkrivajući Bogu žar svoga zavjeta; niti dugo trpi da ne okuša, nestrpljiv pred odugovlačenjem, može li upornom molitvom zadobiti blago tolika značenja. Poslavši naime hitro poslanike grofu Tjadboldu, kojemu je iskušati da je sijeda vjernost neraskidiv zalog prijateljstva, da i ovo bude kušnja da mu ne uskrati relikvije svetaca nedavno po Božjoj volji objavljene svijetu. I grof je prilično tjeskobno uzdisao što bi radije, hoće li udovoljiti prijatelju ili sebe i svoje lišiti tolikih zaštitnika: jer ako bi htio ma i čime okaljati mjesto prijateljstva odbijajući, nipošto ne bi dao pristanak naklonosti. Ali napokon, po Božjoj volji, nego radije, da tako kažem, nevoljko daruje zatraženi dar, nimalo nesiguran da se Bogu i svecima neće zamjeriti ono što je dano za tu svrhu.

14 Biskup dakle, ispunivši želju, uzdižući Bogu zahvale s hvalama, uz pridruženi zbor klerika i mnoštvo puka, kako je dolikovalo da izađe u susret svecima, pošto ih je primio doličnom čašću, položio ih je unutar dvora biskupskoga sjedišta u Utrechtu 31. ožujka na jednome mjestu, ali svakoga zasebno u škrinjicama, naime godine Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista devetsto šezdeset i četvrte, sedme indikcije, u petak. Sada se naime Utrecht raduje što je urešen ovim draguljima; raduje se i što je obogaćen bogatstvima tolikoga i takvoga blaga, crpeći svakodnevno radost od Gospodina, klicanje mira, umnoženje spasenja, lijek za poroke, okrepu za duše, zapreku neprijateljima, dok takvi za nj mole Boga, radosno njeguje u krilu one čijim se zagovorom ne ustručava biti štićen. Puk i stanovnici žude iskazati dug časti: jer ono što mole poniznim zavjetom, zbog toga hvale Boga da im se ne uskraćuje. I ne treba da osobe čiste vjere sumnjaju da se po slavnim zaslugama blaženoga mučenika Benigna kao i triput blažene mučenice i djevice Agneze po Božjoj volji daje svima koji časte njihove zagovore sve što se u ime Spasitelja traži od njih nepokolebljivom vjerom. Stoga i mi koji želimo da nam pomognu njihove zasluge, pobožno slaveći čast blagdanskog dana, usrdno molimo da oni za nas mole Boga, kako bismo nebesku radost, koju sami po sebi ne možemo postići, po njihovu zagovoru zajedno sa svim svecima zaslužili zadobiti, po daru Gospodina našega Isusa Krista koji svojim svecima ništa ne uskraćuje, koji kraljuje s Ocem i Duhom Svetim i upravlja ustrojstvom svijeta bez svršetka vjekova, Amen. a Samostan sv. Julijana je u gradu Toursu, koji je i sam smješten na Loiri.

O relikvijama sv. Agneze

prenesenima u Carigrad, a poslije u Hispaniju.

U Carigrad su također, i još prije nego u belgijsku ili keltsku Galiju, prenesene relikvije sv. Agneze. To Baronije u Napomenama uz martirologij predaje da se dogodilo u vremena cara Marcijana, i da tako piše Teodor Lektor. Ali on u 2. knjizi Collectanea pri kraju ima ovo: Pod njegovim (Teodozija Mlađega, kojega je Marcijan naslijedio godine 430.) vladanjem položene su relikvije sv. Stjepana, Lovre i Agneze, na mučeništvo sv. Lovre, dvadeset i prvoga rujna, i ondje se do sada toga dana slavi njihov spomen. Ali u grčkim menejima i menologiju nema na taj dan nikakva spomena o njima; ni 27. rujna, koji je dan bio naveden u latinskom prijevodu Teodora.

2 O prijenosu sv. Stjepana posebno Nicefor u 14. knjizi, 9. poglavlju. O sv. Agnezi i sv. Lovri u sljedećem poglavlju ovako piše: Uistinu se održala predaja da je i u mnogim drugim stvarima Bog ovoj kraljici (Pulheriji) prorekao buduće događaje i dao svjedočanstvo o najvećoj pobožnosti i bogobojaznosti njoj i njezinim sestrama, koje su i same njegovale isti način života. Jer je i relikvije mučenika Lovre i Agneze, pošto su bile pronađene, unijela u Carigrad, gdje je sagradila i crkvu najveću po veličini i najljepšu po otmjenosti. Kad je pak ona upravljala carstvom, a Genadije bio na čelu Carigradske Crkve, relikvije sv. Anastazije ljekarnice donesene su iz Sirmija itd., što posljednje čini se da pokazuje da su prijašnje relikvije donesene u Carigrad prije nego što je ona sama, pošto je brat umro godine 430., preuzela vlast.

3 Antun Vincencije Domènec u Povijesti svetaca Katalonije prenosi iz staroga rukopisa Crkve u Manresi da je te relikvije sv. Agneze Vilim, grof pokrajine Vienne, iz Carigrada, s tijelom sv. Antuna, donio u Galiju, odatle u samostan kojemu je ime Bages, smješten blizu Manrese, a napokon u Manresu. I taj posljednji prijenos, kao crpen iz vlastitih isprava toga mjesta, sasvim zaslužuje povjerenje; u prijašnjima ima mnogo toga u što radoznao čitatelj može s pravom posumnjati. Jer 17. siječnja u prijenosu tijela sv. Antuna nije učinjen nikakav spomen sv. Agneze; ono je doneseno po Jocelinu ili Jacelinu, sinu grofa Vilima, a ne po Vilimu. Zatim Domènec naznačuje da je isti Vilim darovao relikvije sv. Agneze poslanicima kralja Kastilje i njegova brata, toledskoga nadbiskupa; i doista nagađa da je taj kralj Alfons VI., koji se naziva carem. Ali mnogo prije doba Alfonsa VI., koji je držao kraljevstvo od godine 1108. do 1139., doneseni su u Galiju zemni ostaci sv. Antuna. Niti je Alfons VI. imao brata biskupa Toleda, nego Alfons VIII. Sanča. Što reći za to da kaže da se sestra cara Marcijana udala za vojvodu Austrije? Kakvo je tada bilo stanje Norika (koji se poslije naziva Austrijom) za Marcijanova vladanja, očito je iz početka života sv. Severina, apostola Norika, 8. siječnja; niti je Norik pripadao Bizantskom Carstvu. Kaže da je, kad su Rimljani odbili dati relikvije, Marcijan zaprijetio da će ih napasti ratom; da je on imao one snage da može u Italiju dopremiti vojsku, radije bi tim istim Rimljanima pružio pomoć protiv Vandala i drugih barbara. Napokon piše da su relikvije bile smještene u Carigradu na lijevoj strani žrtvenika, koja je već prije zauzimala desnu stranu tijela sv. Antuna; dok smo gore pokazali da je ovo bilo doneseno u Carigrad mnogo poslije, što tada nije bilo ni pronađeno.

4 To nam je bio razlog da nipošto nismo iznijeli Domèneca riječ po riječ, nego smo sažeto preletjeli cijelo pripovijedanje; možda bismo izrekli nešto sigurnije da smo vidjeli onaj rukopis iz Manrese koji on navodi.

PRIPOVIJEDANJE O PRIJENOSU, prema Antunu Vincenciju Domènecu.

Prijenose svete djevice Agneze, da bismo lakše objasnili posljednji, ukratko ćemo sve obuhvatiti. Agneza je bila kći sestre carigradskoga cara Marcijana. Kad se ona zabavljala na selu i, privučena izgledom i bistroćom vode, okusila s vrela na koje je naišla, iznenada obuzeta zlim duhom, pogodila je velikom tugom ujaka cara. Kad je njemu zbog toga razloga bilo po volji da se ustanove prošnje, čuo se glas odozgo koji je govorio da se djevica ne može osloboditi ako se u Carigrad ne donese tijelo one njegove svetice koja je neozlijeđena podnijela oganj. Nejasni odgovor razjasnio je glas koji se čuo pri ponovljenim prošnjama, protumačivši da je to Agneza, položena u mramorni grob u Rimu.

2 Pošto je Rimljanima poslano poslanstvo zbog pobožnosti, tijelo djevice nije se moglo odnijeti molbama, nego strahom puta. Doneseno u Carigrad, uz najveću radost i najsjajiju svečanost vođeno je u njezinu crkvu. Kad se njoj približila, odmah su zaprepaštene tegleće životinje i nisu se mogle tjerati ni naprijed ni natrag. Ali kad su se svi bacili na tlo moleći Boga, sami od sebe kreću ravnim putem prema carskom dvoru, koji je bio smješten blizu sv. Sofije. U njemu je bila kapelica u koju su po carevu nalogu uneseni sveti ostaci, i k njima je dovedena ona opsjednuta. Ona je odmah srušivši se na tlo ležala sat vremena slična mrtvoj. Strah je mučio, glasan i strašan šapat: Zašto me mučiš? Zašto me goniš? Zašto me progoniš, sveta djevice? I ne tako dugo poslije toga bio je istjeran i protjeran, a ona je oslobođena uz veliko čestitanje i radost svih. Kad je zatim ujak car pitao što joj se dogodilo dok je pogođena ležala na tlu u nesvjestici, potvrdila je da joj se učinilo da tako razgovara nježna djevica, da je ona Agneza, da zapovijeda da iziđe prljavi duh i zabranjuje da se vrati. Tada je viđenje iščezlo. Car, potaknut pobožnošću, zapovjedio je da se Agneza odmah ondje časno položi, da se grob prekrije zlatom i ukrasi draguljima. Toliko o prvome prijenosu, slijedi drugi.

3 Vilim, sin Vilima, grofa od Vienne, pohodio je pobožno Jeruzalem, a zatim je dvije godine živio zajedno s carigradskim carem. Kad ga je vezao uz sebe najvećom ljubavlju i jedva uspio da mu bude dopušten povratak u domovinu, od cara, koji se zakleo da će mu dati ono što mu se svidi, odnio je u domovinu tijela sv. Antuna i Agneze, koja je položio u crkvi Bogorodice, na mjestu koje se zove La Motte, gdje su poslije učinjena golema čudesa.

4 Treći prijenos dogodio se na molbu kralja Kastilje i njegova brata, toledskoga biskupa, po poslanicima, uz najveću darežljivost grofa Vilima. Jer kad su došli zamoliti znatan dio kostiju, dano im je najviše, zadržavši ondje samo neznatan dio, i dodane su relikvije sv. Mauricija, prvaka tebanskih mučenika. Kad su poslanici, prešavši Pireneje nakon dugih putovanja, stigli u mjesto sv. Fruktuoza, pola lige od grada Manrese, u samostan benediktinskoga reda, i željeli da se oporave od napora puta, obuzeti bolešću ondje je umrla većina. Ostali su, položivši u toj crkvi ove relikvije i relikvije svetih Fruktuoza, Eulogija i Augurija, koje su isprosili od Tarracončana dok su polazili u Galiju, vođeni nadom da će odatle, i prezrenoga i vezanoga uz Rimsku Crkvu, lakše biti vraćeni nego da su ih položili u Manresi, krenuli kući.

3 Godine Kristove 1372. gradsko vijeće Manrese, pošto je prije toga utrošilo veliku borbu i napor, napokon ishodivši ovlast od Gvida, biskupa Porta i legata a latere vrhovnoga svećenika u Aragoniji, 30. kolovoza, uz veliku svečanost i vrlo brojnu pratnju, prenijelo je u Manresu kosti sv. Fruktuoza, Eulogija, Augurija, Mauricija i Agneze.

6 U tome prijenosu neki čovjek, pogođen velikom tjelesnom i dugotrajnom ukočenošću tako da se nikako nije mogao kretati, kad se povorka vodila pokraj njegove kuće, pomolivši se samim svecima, a osobito Agnezi, iznenada je skočio i sam je pošao u svetu crkvu.

7 Ne sasvim drukčijom dobročinstvu, istoga dana, po jednakim zavjetima bolesnik prima vid. Sposobnost gledanja, posve izgubljenu, Amata, žena koja je stanovala u predgrađu, kad su se pokraj njezine kuće pronosila tijela svetaca, iznenada je povratila i pridružila se mnoštvu pratnje.

8 Niti su pak naši sveci dopustili da ijedna vrsta bolesti i mane Groznica i bolovi u bubrezima izliječeni. ostane neizliječena. Mučio se najžešćom groznicom i bolovima u bubrezima Jakov Desprat, trgovac iz Manrese, u Palermu na Siciliji. Čim je brat bolesnika obećao sv. Agnezi srebrnu svjetiljku, kao brže od riječi i zavjeta ozdravio je, te se vratio kući i ispunio zavjet. Mnogi su bili izliječeni od istih bolesti.

9 Elizabeta Paguera, ispavši kroz prozor najviše kuće, pred očima svoje majke izložila se pogibelji da učini zavjet bl. Agnezi iz pobožnosti i istim zavjetom svladala je pogibelj. Sasvim nepovrijeđena vraćena je kad je otac najbrže dotrčao na smrt, kako je mislio, svoje kćeri.

10 Bila je neka Radiola, gotovo ugašena groznicom, otpisana od liječnika. Njezin brat zavjetuje svecima novac za ukrašavanje njihovih grobova. Pošto je učinjen zavjet, ona je počela ozdravljati. Djetešce je živjelo osam dana, sinčić Alfonsa Sabatera. Nakon tih dana umro je. Više od tri sata ležalo je bez života, kad je pobožna žena koja je bila nazočna izrekla zavjet svecima mučenicima da će se ona sredstva, koja bi stajao pokop djetešca, namijeniti za uređenje grobova u Manresi. Oživjelo je i poslije je mnogo godina bilo na životu. Neki koji je bolovao od groznice bdio je sa suprugom kod grobova mučenika. Vide dva najveća svjetla kako kroz prozor lete dolje prema svetome žrtveniku, i od njihova je svjetla na neki način izgledalo da gori cijela crkva. Pola sata svijetlila su ovdje i ondje, kad su oba istim ulazom iskliznula u nebo, ostavivši veliko svjetlo u dušama supružnika.

O čudesima sv. Agneze.

Mnoga i velika su dobročinstva sv. Agneze prema smrtnicima. Ovdje ćemo iznijeti tek malobrojna, osim onih koja su već prije spomenuta u povijesti prijenosa. I najprije u životu sv. Bonifacija, biskupa Lausanne, koji ćemo donijeti 19. veljače, pripovijeda se ovo: Neki kardinal bolovao je u Parizu na smrt, i služio mu je učitelj Vilim de Militon, koji je rekao svojim drugovima: Idem se malo odmoriti, jer sam veoma umoran, i kad je on izišao, odmah se u viđenju ukazao poštovanja vrijedni Bonifacije samome bolesniku, sjajno urešen biskupskim znakovljem, dovodeći sa sobom neku vrlo lijepu djevicu, najprikladnije ovjenčanu ogrlicama. A Bonifacije je rekao bolesniku: Gospodaru, što radite i kako ste? A on je odgovorio: Veoma sam slab, i biskup je prstom označio njegovo čelo i svojom rukom obrisao njegovo lice i prsa; i tako pošto je dan blagoslov, odmah je ozdravio. U međuvremenu, kad je bolesnik pitao tko je ta djevojka, odgovara biskup: Ovo je sv. Agneza, i odmah je viđenje nestalo.

2 Jedinstvenom pobožnošću sv. Agnezu je štovala sv. Brigita: zato se čita da joj se djevica vrlo često ukazivala i napajala je nebeskim opomenama. U 3. knjizi Revelaciones, 12. poglavlju, moleći se za nekoga biskupa poučava je da se ljudi često opiru Božjoj milosti kojom se privlače na nastojanje oko kreposti i pogibeljno odgađaju nastojanje oko dobrih djela na kraj života. U istoj knjizi, 3. poglavlju, potiče Brigitu da marljivo štuje Bogorodicu i da je ljubi, koju uspoređuje i s ljiljanom, kao što to mjesto tumači Goncalves Durão u Napomenama. U 4. knjizi, 11. poglavlju, za nju moli Bogorodicu Agneza. U istoj knjizi, 17. poglavlju, predaje joj propise pobožnoga i čestitoga života, kao i u 20. poglavlju, a u 124. stavlja joj na glavu krunu od sedam dragocjenih kamenja zbog strpljivo podnesenih nevolja. U Revelationes Extravagantes, 63. poglavlju, ovako se Brigiti obraća Bogorodica: Ostani dakle čvrsta i poslušaj Agnezu u savjetima koje ti daje u duhovnom viđenju i svoga učitelja, koji oboje tebe poučavaju u jednome duhu; i slušajući jednoga od njih, slušaš oboje.

3 Da je u njezinu zagovoru velika pomoć za čuvanje čistoće, postaje očito iz onoga što spominje pisac Lombardske povijesti Jakov de Voragine, doduše ne onaj uvijek najveće pouzdanosti; ali ono što iz njega ovdje iznosimo, navodi i Klaudije Rota iz Reda propovjednika: Neki čovjek imenom Paulin, vršeći svećeničku službu u crkvi sv. Agneze, počeo je biti mučen čudesnom tjelesnom napasti. Ali budući da nije htio uvrijediti Boga, zatražio je od vrhovnoga svećenika dopuštenje da sklopi brak. Razmotrivši njegovu dobrotu i jednostavnost, papa mu je dao prsten sa smaragdom i zapovjedio da liku prelijepe bl. Agneze, koji je bio naslikan u njegovoj crkvi, u njegovo ime naloži da dopusti da bude zaručena. A kad je svećenik to zapovjedio liku, ona je odmah pruživši prstenjak, i primivši prsten povukavši prst, odagnala sve napasti od svećenika. Spomenuti se prsten, pak, još uvijek, kažu, vidi na njezinu prstu. Drugdje se ipak čita da je, kad se crkva bl. Agneze rušila, papa rekao nekom svećeniku da mu želi povjeriti neku zaručnicu na čuvanje i hranjenje, naime crkvu sv. Agneze, te davši mu prsten zapovjedio da zaruči spomenuti lik. Njega je zaručio kad je ona ispružila i povukla prst. To oni; što, premda nije utvrđeno potrebnim vremenskim oznakama i svjedočanstvima i stoga je manje prikladno da izazove povjerenje, ipak budući da se čita i da su sveci zaručivali crkve i da su se neki obvezali svecima ili Bogorodici, kraljici nebesnika, sličnim kao zalogom duhovnoga zaručništva, u njihovim kipovima ili likovima, nipošto ne možemo odbaciti.

4 Fra Pavao Aznar u knjizi duhovnih vježbi piše da je glavna zaštitnica i patronesa Reda presvetoga Trojstva sv. Agneza. O tome redu opširnije ćemo govoriti 17. prosinca uz život bl. Ivana od Mate i bl. Feliksa, 4. studenoga, prvih utemeljitelja te zajednice.

Druga čudesa

prema Tomi Kempencu iza 8. propovijedi novacima.

§ I. Pomoću sv. Agneze odagnana bolest.

Neki brat naše kuće često je trpio glavobolju i zato je ponekad bio prisiljen izići iz kora. Imao je pak posebnu pobožnost prema sv. Agnezi, poštovanja vrijednoj djevici, a našoj zaštitnici, koja obiluje slatkoćom velike pobožnosti. Želio je dakle s velikom naklonošću srca pohoditi njezine svete relikvije u Utrechtu, koje se ondje u srebrnoj škrinji, prekrivenoj zlatom, časno čuvaju u stolnoj crkvi sv. Martina. Dogodilo se dakle da je sa svojim priorom pošao pohoditi spomenuto mjesto najvećega poštovanja, i došavši u dvoranu spomenute stolne crkve, dolično urešenu mnogim relikvijama svetaca, zamolio je čuvara da mu se pokaže škrinja preblažene Agneze, dugo željena zbog ustrajnosti njegove pobožnosti. Tada čuvar svetih relikvija kaže: Nije mi lako dopušteno otvoriti dragocjenu škrinju sv. Agneze, ali ću vam radob pokazati staru kutijicu blage djevice, u kojoj su njezine svete relikvije dugo počivale, na Božju hvalu i slavu. Čuvši to, brat se obradovao i utješio, očekujući da će mu biti iznesen časni kovčežić. Kad je on viđen i otvoren, pobožno se prignuo i ljubeći sveti kovčeg pouzdano je stavio svoju glavu, nadajući se da će mu pomoć po zaslugama sv. Agneze priteći neprekidno. Pošto je dakle to učinjeno, iskazao je najveće zahvale Bogu i sv. Agnezi djevici što je zavrijedio da to promatra svojim otvorenim očima. On je od toga vremena i nadalje bio oslobođen prijašnjih bolova, ne samo u tijelu, nego je napredovao i u većoj pobožnosti u duhu, te je preostalo vrijeme svoga života u radosnoj i sretnoj borbi, u žaru duha, dobro završio.

2 Neki drugi brat, kad je uoči blagdana sv. Agneze čitao u blagovaonici, dogodilo mu se neočekivano da mu se poslije, dok je sam jeo, u ustima slomila riblja kost i tako čvrsto zapela za nepce da njezin šiljak tada nije mogao ni izvući ni ispljunuti. Zbog toga veoma uznemiren i bojeći se da mu od te ozljede prijeti pogibelj za glas, strpljivo je čekao večernji sat koji se o sv. Agnezi trebao svečano otpjevati u zboru. A kad je pjevač glasnije započeo responzorij Pulchra facie, a zbor radosnim glasovima, u čast sv. Agneze, nastavio ostalo, pobožno pjevajući i hvaleći, počeo je ozlijeđeni brat zajedno pjevati i ponizno zazivati sv. Agnezu, svoju dragu i blagu zaštitnicu, da mu u tome času pritekne u pomoć i oslobodi ga od te ozljede. I (o čudesne Božje blagosti, i kako je neizreciva Njegova snaga i moć, koji ne ostavlja one koji se u Njega uzdaju, iz koje god nevolje zavape Njemu!) odmah je naime, kad je sa zborom pjevao ove riječi: Intercede pro omnibus nobis, osjetio neki podražaj na nepcu grla i počeo malo kašljati; i u isti čas, sa slinom iz usta, ispljunuo je riblju kost, bez boli u svome grlu. Tada, postavši čio, iskazao je zahvale Bogu i sv. Agnezi djevici što je zavrijedio da bude tako brzo uslišan i izliječen. Pošto su pak završile večernje, ostao je tiho u zboru, prostirući se ponizno preko podnožja svojih nogu, ljubeći pod od dasaka, iz najdublje naklonosti srca, radujući se u sebi zbog tako velikoga dobročinstva koje mu je podijeljeno po zaslugama sv. Agneze. Zatim, želeći se više uvjeriti u sam događaj, potražio je riblju kost izbačenu iz usta i našao ju je kako je pala na pijesak; uzevši je sa sobom u ćeliju, stavio ju je pokraj slike sv. Agneze da se zbog njegove posebne ljubavi trajno pamti. Njezinim svetim zagovorom blagi Gospodin neka se udostoji čuvati nas od svake pogibelji uvijek i posvuda, i sačuvati nas u dobrom vladanju sa svima koji su nam preporučeni u molitvi, Amen.

a Bio je naime Toma Kempenac redoviti kanonik u kući sv. Agneze na gori, udaljenoj jednu ligu od grada Zwollea u pokrajini Overijssel Donje Njemačke. U kronici njegova samostana, koju je naš Heribert Rosweyde objavio tiskom, pod godinom 1412. o Oethertu Wildeu ovako se piše: Rođen ondje u gradu Zwolleu od vrlo čestitih roditelja, ljubio je djevicu sv. Agnezu, našu zaštitnicu, posebnom pobožnošću. I bila je, kao što se ondje u 12. poglavlju predaje, godine 1412., 8. travnja, u petak, u osmini Uskrsa, posvećena crkva toga samostana u čast sv. Agneze.
b Ona je zatim donesena na Goru sv. Agneze, kao što isti pisac svjedoči u 28. poglavlju. Iste godine 1461., kaže, ishodio je naš poštovanja vrijedni prior Juraj naše kuće od kanonika veće crkve u Utrechtu staru drvenu škrinju presvete Agneze, djevice i mučenice, najdraže zaštitnice naše kuće, ali ipak bez njezinih relikvija... Tu su svetu škrinju donijeli sa sobom dvojica naše braće posvećena za svećenike, fra Henrik Brunonis i fra Teodorik Wanninck, putujući iz Utrechta lađom kroz Holandiju, ne bez pogibelji i straha od uzburkana mora; ali uz Božju pomoć i zaštićeni zaslugama djevice sv. Agneze i sigurni od pogibelji stigli su u luku spasenja. I unutar nekoliko dana donijeli su škrinju na Goru sv. Agneze djevice uočnicu blagdana djevice Skolastike. Čuvši to, naša braća i svi domaći laici veoma su se obradovali. I uz veliku pobožnost i poštovanje prenesena je škrinja u crkvu i položena u svetište kora pokraj glavnoga žrtvenika, pod lukom sjevernoga zida. U toj skromnoj i drvenoj škrinji, obloženoj bakrenim pločama i zlatom, počivale su njezine svete kosti tristo godina i gotovo pedeset, dok joj nije izrađena nova prelijepa srebrna škrinja, ukrašena zlatom, po kanonicima veće crkve sv. Martina... Poslije dugoga vremena, uz veliku želju i ustrajnost prijatelja, naš poštovanja vrijedni prior i otac Juraj zatražio je i ishodio od kaptola i kanonika veće crkve staru škrinju sv. Agneze djevice, dugo željenu od našega samostana, godine Gospodnje 1371. Povod da se ona zatraži dalo je ovo ozdravljenje. Ali ono što kaže da su tristo godina i gotovo pedeset u onoj prijašnjoj škrinji počivale kosti svete djevice: možda treba čitati 400 i gotovo 50, jer je toliko proteklo od 31. ožujka 964. do 9. veljače 1414. Osim ako tko ne želi neki drugi prijenos učinjen oko godine 1064.

§ II. Izgubljeni novac ponovno dobiven.

Bio je u gradu Zwolleu neki građanin, imenom Herman van den Oever, bogat i častan, pobožan i milosrdan prema siromasima, te u ubožnici sv. Duha vjeran upravitelj bolesnika i potrebitih. Kad je nastala neka pobuna u gradu protiv njega i nekih njegovih sugrađana, utekao je u naš samostan na Gori sv. Agneze djevice radi gostoprimstva. On je zbog svoje čestitosti i blagosti primljen i ljubazno poslužen, s velikom ljubavlju i bratskom dobronamjernošću. Pošto je prošlo malo vremena, naučio je čitati Confiteor i posluživati svećeniku kod mise, premda je već bio star i posve neuk u knjigama. To je činio s tolikom marljivošću i pobožnošću da je, kad su drugi bili zauzeti na drugoj strani, često dva ili tri puta u jednom danu rado i čilo posluživao svećenicima kod mise. Budući da je našem poštovanja vrijednom ocua Vilimu Vornikenu, tadašnjem prioru naše kuće, posebnom štovatelju sv. Agneze, često za vrijeme velike mise, dok je zbor pjevao, sam straga u crkvi, odjeven u superpelicij, posluživao s velikom naklonošću. Dogodilo se pak jednom da je izgubio neki novac iz ćelije u kojoj je boravio; zbog toga se silno ražalostio, čudeći se tko je to učinio, jer još nije bio predao svoje stvari, nego je kao gost i vjeran prijatelj stanovao među braćom u klaustarskom ophodu. Jer za vrijeme podnevnoga objeda neki stranac i nepoznat čovjek, potajice kroz otvoreni prozor, ušao je u njegovu sobu, i koliko mu se svidjelo, ukrao je i brzo otišao. Kad je dakle objed završen, dok je Herman nakon izrečenih zahvala ulazio u svoju ćeliju, tražeći svoj novac nije ga našao; i prilično ožalošćen, tužeći se rekao je jednome od laičke braće, bratu Ivanu iz Emmena, bliskom sebi: O dobri, dragi brate Ivane, ima li ovdje lopova u kući? On reče: Nipošto, dobri Hermane. Tada mu je on otkrio krađu koja mu je već bila učinjena, govoreći: Izgubio sam novac koji sam imao u ćeliji, i sada je za vrijeme objeda potajno ukraden. Njemu je brat Ivan, tješeći žalosnoga, odgovorio: Nemoj misliti, dobri prijatelju, da je to učinio itko od naše braće ili od ukućana ove kuće; nego je možda kakav strani gost, koji je ušao u voćnjak, u napasti to učinio, kao što smo ponekad u prošlim vremenima iskusili kad su potajno ukradene haljine. Čuvši pak to, naš poštovanja vrijedni otac i prior Vilim veoma se ožalostio, i sva su braća žalila zbog štete dobra čovjeka i zbunjenosti zbog krađe. Tada su neki od naše braće, njemu bliži, tješeći ga i potičući na strpljivost, rekli: O najdraži Hermane, budite sada strpljivi u tome, jer možda Gospodin Bog naš ne želi da vaše srce više zaokuplja taj novac. Učinite dakle sada od nužde vrlinu i prinesite ga Bogu i sv. Agnezi za spasenje svoje duše. I ako se poslije dogodi da ga ponovno steknete, da ne želite od njega išta zadržati, nego da sve treba da ide na bogoštovlje i službu sv. Agneze. Učinio je dobra duha i pobožne namjere ono što je bilo savjetovano, zavjetujući dragovoljno sve potpuno Bogu i bl. Mariji djevici i sv. Agnezi, zaštitnici naše crkve, posvećene prije kratkoga vremena. Kad je dakle izvršen taj zavjetni prinos, došao je nakon tri dana dobar glasnik iz Zwollea, poslan od gospodinab Ivana iz Haarlema, tadašnjega upravitelja pobožnih sestara begina, govoreći: Braćo, nemojte biti zabrinuti i žalosni zbog izgubljenoga novca, brzo ćete ga primiti uz Božju pomoć. Čuvši to, obradovao se Herman, a s njime naš prior i sav samostan. A tko je bio taj lopov i razbojnik, klerik ili laik, do sada se ne zna. Jer se nada da se pokajao i zamolio gospodina Ivana da u tajnosti sve vrati samostanu, što je on i vjerno učinio ne otkrivajući ime. A kupljeni su i priređeni od toga primljenoga novca, u čast sv. Agneze, dva svećenička ruha i jedan srebrni pozlaćeni kalež, s natpisom imena Hermana van den Oevera urezanim pod podnožjem kaleža.

a Ovaj je godine 1408. postao drugi prior Gore sv. Agneze; početkom godine 1425. četvrti prior u Windesheimu.
b Toma Kempenac u 12. poglavlju navodi da je on nazočio posveti crkve Gore sv. Agneze.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

21. siječnja Kalendar godine